9. Postanak Srba a Bosni

 

Prvo srbsko osvajanje Bosne pod Caslavom nije ostavilo nikakvik tragova u etničkom smislu. To vladanje bijaše i suviše kratko, a da bi moglo išta izmieniti na hrvatskoj narodnoj pripadnosti Bosne, za koju mislim, da je dovoljno dokazana. Sama činjenica, daje srbska vladavina trajala tada svega 15 — 20 godina, izključuje svaku mogućnost kakvog znatnijeg naseljivanja, a srbski element, koji je tad možda i došao u zemlju, kasnije je netragom nestao.

 

Od većeg je već značenja doba Nemanjića, jer su oni dulje vremena držali u svojoj vlasti dielove Bosne na sjeveroiztoku i jugozapadu. Stjepan Dragutin ne stekne svojom ženitbenom politikom samo najsjevernije dielove današnje Srbije, nego i banovine Usoru i Soli; to je približno čitav sjeveroiztok Bosne od Vrbasa na iztok. Nemanjići stekoše nadalje veći dio današnje Hercegovine, koja postade sekundogeniturom njihove kuće, a držali su je oko 150 godina do jačanja bosanske sile u doba Kotromanića. Ova dva razdoblja srbskog vladanja već su ponešto važnija. S izključivo etničkog stanovišta bila su i ona po mom shvaćanju bez ikakvog značenja, jer u osvojena područja ne useli se dovoljno Srba, da bi te pokrajine postale srbske i u etničkom smislu. Srbski utjecaj bijaše u glavnome političke i crkvene prirode, ali ga ipak ne smijemo podcjenjivati za kasniji razvoj Bosne. Crkveni utjecaj sastojao se u tome, što su Nemanjići radili na proširenju pravoslavlja, kuda god bi stigli, jer to bijaše u tradiciji njihove kuće.

 

I premda se taj rad Nemanjića većinom opet izgubio u kasnijem razdoblju bosanske vladavine, ipak je položio osnove kasnijim težnjama i nastojanjima, s kojima ćemo se još morati obširnije pozabaviti. Svakako su eventualno zaostali ostatci pravoslavne crkvene organizacije radili u pravcu širenja i uzdržavanja pravoslavlja. Oni postadoše veoma značajni za današnje nacionalno svrstavanje u Bosni, gdje je pravoslavlje istovjetno sa srbstvom. a katolicizam s hrvatstvom. Osim toga moramo već i u ovom razdoblju smatrati, da je Srbstvo radilo u pravcu širenja pravoslavlja, a pravoslavlje u pravcu širenja Srbstva.

 

U doba Nemanjića primjećivao se ujedno i politički utjecaj Srbstva. Spomenuo sami već, kako su se Srbi brzo uzpeli do najjače vlasti na Balkanu, kolikog su se domogli političkog utjecaja i bogatstva, te sam iztaknuo, kako su izpružili ruke za Bizantom, za onim najvišim, što si Balkanac može zamisliti od političkih, duševnih i ostalih ljudskih vriednosti. Ovo je također prilično bilo na diku ondašnjim južnim Slavenima. Kao poredbu treba samo spomenuti utisak, što ga balkanski ratovi i uspjesi saveznika ostaviše na čitav sadašnji slavenski sviet. Poznato je, da družtvovni uzpon, bogatstvo, politički uspjesi i konjunktura pribavljaju svakome prijatelje, obožavatelje, štovatelje i nasljedovatelje. Tako bijaše i u ono doba, pa počevši, od 13, st. vidimo, gdje se u krajevima današnje Hercegovine tu i tamo pojavljuju srbska imena. Ova se pojava protezala i na Bosnu, i to tim više, što je, kao što sam već rekao, hrvatska nacionalna sviest stala polagana bliediti zbog separatizma bogumila i njihove opreke naprama katoličkim Hrvatima, koji do danas ostadoše glavnim nosiocima nacionalnog imena.

 

Srbski se utjecaj pojačao, kad se bosanski kralj Stjepan Tvrdko dao okruniti srbskim kraljem na grobu sv. Save i pokušao se orientirati u pravcu pravoslavlja. On se u tome svakako oslanjao na stranku, koja odgovaraše našim današnjim srbofilima među južnim Slavenima. Ali je svakome jasno, da Bošnjaci time ne postadoše Srbi, upravo kao ni danas onaj dio srbofllski orientiranih Hrvata i Slovenaca.

 

Današnji Srbi počeli su nastajati u Bosni tek nakon, što su Bosnu godine 1463. osvojili Turci. Postanak Srba u Bosni ne može se, kao ni većina drugih pojava družtvenog razvoja, svesti samo na jednu formulu, nego je posljedica zajedničkog djelovanja više komponenata:

 

1. Poviestno je dokazano, da se do 13, st. Vlasi pojavljuju i u Bosni i Hercegovini.  Osobito mnogo mora da ih je bilo na jugu Hercegovine, jer se u dubrovačkim Izvorima spominje, da Vlasi iz Hercegovine i današnje Crne Gore kupuju godišnje 10.000 tovara soli u Dubrovniku. Moralo je biti brojno to vlaško pučanstvo, koje je trošilo tolike količine soli. Za ovo pučanstvo vriedi uglavnom ono isto, stoje rečeno u predhodnom odsjeku. Držim svakako, da ti Vlasi bijahu pravoslavni. Razlozi tomu su sliedeći: a) Stanovničtvo pred dolazak Slavena bijaše već zacielo kršćansko, kad ga slavenski osvajači odtjeraše u gore, a organizatorno bijaše vezano na Bizant; b) Iztjerano pučanstvo držalo se neprijateljski prema osvajačima, pa budući da Hrvati bijahu katolici ili bogumili, lako je shvatljivo, da su se Vlasi iz prkosa držali udomaćenog iztočnog obreda; c) Srbi, koji opetovano prodirahu u Bosnu, brinuli su se u crkvenom pogledu za ono malo pravoslavnih u zemlji, t. j, za Vlahe; na temelju mnogih razloga držim, da su Vlasi sa središnjeg Balkana prigodom svojih seoba došli u Bosnu već u doba prije Turaka. Temelj za ovakvo shvaćanje nalazim u mjestopisnom najživlju Bosne, ali se ovdje ne mogu baviti pojedinostiima.

 

Prema tome su u Bosni ne doduše mnogobrojni, a u Hercegovini to mnogobrojniji pravoslavni Vlasi poslužili kao jezgra za stvaranje novog pravoslavnog pučanstva.

 

2. Osmanlijsko je carstvo politički sasvim lako asimiliralo onu pravu srednjovjekovnu Bosnu, jer je vladajući bosanski sloj, kao što smo to već vidjeli, velikom većinom prešao na islam. Protuudarac usliedio je s hrvatsko-katoličke i r» ugarske strane u drugoj polovici 15. stoljeća. Kralj Matijaš Korvin osvoji čitav sjever Bosne i napravi od njega dvie banovine: jajačku i srebreničku. KatoliČko-hrvatska feudalna gospoda postadoše sad veoma djelatna, jer osjećahu, da im se radi o biti ili ne biti, te im ponakad pođe za rukom, da osjetljivo poraze Turke. Turci uvidješe, da im je najžilaviji protivnik katoličko-hrvatsko plemstvo, kojemu središte bijaše na sjeverozapadu Bosne, na sjeveru Dalmacije i na jugu Hrvatske. Turcima postadoše timnesnosniji, što se najprije prisloniše uz ugarske kraljeve, a zatim na austrijske nadvojvode, te postadoše tako nepouzdani iz državno-političkih, a kao gorljivi katolici, također i iz vjersko-političkih razloga. Ta zar nisu pape pozivali na križarske vojne protiv Turaka, nisu li katolički vladari oslobađali od prisege, da bi jače mogli suzbijati Turke (kardinal Cesarini) i nisu li sklapali lige protiv Turaka (Sveta liga g. 1538.) i t. d. 

 

Prema tome možemo zamisliti, s kakvim nepovjerenjem su Turci promatrali Hrvate.

 

Zato primieniše protiv njih svoje staro prokušano sredstvo uništavanja, te se opet poslužiše nomadskim, nestalnim elementima s juga i iz sredine Balkana, tim pouzdanim raztvarateljima svakog feudalnog državnog poredka. Izpred redova redovite turske vojske utamaniše ili odvedoše u robstvo ti elementi sve, što bijaše feudalno-gospodsko i katoličko; iza bojnih redova naseliše se sami i uzeše u posjed onu zemlju, koju im ostaviše turski osvajači. Na taj način bijaše katolički element posvema iztriebljen u onom dielu današnje Bosne, sjeverne Dalmacije i južne Hrvatske, koji spadaše u doba prije Turaka pod t. zv. ugarsku, t. j. katoličku Hrvatsku, a zamieni ga središnje balkansko, pravoslavno, polunomadsko i većinom vlaško stanovničtvo.

 

3. Ovaj proces ticao se samo sjeverozapadne Bosne (u današnjem smislu), ali i u ostaloj Bosni zbivao se sličan proces, samo ne toliko zaoštreno i ne toliko pod utjecajem vojničkih djelatnosti.

 

Mislim, da tu tvrdnju mogu i dokazati, pa donosim u prilogu geografski prikaz današnjih srbskih naseobina u Bosni.

 

Odatle vidimo jasno: Srbi su najgušće naseljeni u krajnjem sjeverozapadu Bosne i u okolnim dielovima Dalmacije i Hrvatske, gdje bijaše nekoć središte katoličko-hrvatskog plemstva.

 

4. Položaj katolika u Bosni bijaše težak, pošto Turci osvojiše zemlju. Pravni položaj raje bijaše i bez toga nepodnošljiv. K tome je još osmanlijska država gledala, kao što sam već razložio, na katolike kao na politički nepouzdan element i priekim okom, a s druge strane bijahu izvrgnuti mržnji vladajućeg staleža bogumila, koji su prešli na islam, a proganjalo ih je i pravoslavno svećenstvo, koje je u osmanlijskoj državi doživjelo razdoblje najboljeg napredovanja pravoslavlja, kao što sam to već spomenuo govoreći o postanku pećke patrijarhije. Položaj katolika u Bosni postade nimalo zavidan, te se očitovao bježanjem i seljenjem u masama katolika iz Bosne u još neosvojene hrvatske krajeve, u Ugarsku, u austrijske nasljedne zemlje i u mletačku Dalmačiju. Proces tog seljenja ne možemo sad pratiti u pojedinostima, te ćemo se ograničiti, da navedemo neke njegove najvažnije pojave. Godine 1687, dođe mletačko-hrvatski vojvoda Stojan Janković u Ramu i odvede 400 katoličkih obitelji u mletačku Dalmaciju. 54 Godine 1691. odvede austrijski general Perčinli iz okolice Donje Tuzle 3000 katolika u južnu Ugarsku. 55 Godine 1697. odveo je princ Eugen Savojski 40.000 katolika iz južne Bosne (oko Sarajeva) u Ugarsku i Austriju. 56 Mogao bih i nastaviti ovako nabrajajući, ali i ovo neka bude dovoljno. Zemlju, koja postade slobodna izseljenjem katoličkih Hrvata, zauzeše muslimani i ono nestalno, nomadsko grkoiztočno pučantsvo, i to ponajčešće ovo potonje, jer se većinom radilo o manjim posjedima raje. Sve te manje posjede zauzela je gotovo bez iznimike grkoiztočna raja, jer raja bijaše u osmanlijskoj državi neobhodno potrebna. Na taj način bijaše u čitavoj Bosni katoličko pučanstvo dobrim dielom zamienjeno grkoiztočnim.

 

5. Daljnji moment, koji je pridonio postanku grkoiztočnog pučanstva u Bosni, jest sociahio agrarne naravi. Posljedica spomenutih već seljenja katolika, vječnih ratova i loše osmanlijske uprave bijaše ta, da je Bosna i Hercegovina izgubila dobar dio svog stanovničtva. Depopulacija država, koje propadaju, pojava je uostalom, koja se stalno ponavlja u svjetskoj poviesti tako, da o tome više ne bi trebalo trošiti rieči. Ta pojava, značajna za čitavu osmanlijsku državu, mora da bijaše naročito akutna u Bosni; gdje su stalno ratno stanje i loše gospodarenje bosanske feudalne gospode veoma nezdravo djelovale na družtvene i gospodarske prilike. Ta depopulacija zadala je međutim udarac samim temeljima osmanlijske države i bosanskoj feudalnoj gospodi. Kao što sam već spomenuo, osnivalo se vojničko ustrojstvo osmaniijske carevine na lenskom sustavu; tako da su vojnička lena u raznim oblicima bila temeljem moći bosanskoga plemstva.

 

Kad vlastnik vojničkog lena ne bi imao ljude, da obrađuju zemlju i plaćaju razne danke, ne bi mogao živjeti, ni hraniti konje, ni opremiti se, a niti polaziti u rat. Zato su bosanska feudalna gospoda zajedno s državom nastojala da stanu na put tome zlu pomoću nutarnje kolonizacije. Dovedoše koloniste, odakle mu drago, a najveći broj bilo je opet ono polunomadsko, nestalno i plodno vlaško pučanstvo srednjeg Balkana.

 

Tom pučanstvu dadoše prednosti i zbog toga, što ga, budući grkoiztočno, smatrahu politički povjerljivijim od katoličkog. Tako budu ti kmetovi naseljeni po posjedima bosanskih begova. Tu nam pojaviu neoborivo dokazuje činjenica, da od po prilici 80.000 današnjih kmetskih selišta Bosne i Hercegovine ima: a) pravoslavnih (Srba) 58.845, t. j. 73,92%; b) katoličkih (Hrvata) 17.1 16, t. j. 21,49%; c) muslimanskih 3653, t. j. 4,58%. Izporedimo li te brojeve s brojem ukupnog stanovničtva, naći ćemo, da ima:

 

 

 

u broju stanovničtva

u broju kmetskih selišta

Hrvata (katolika)

19,28%

21,49%

Srba (pravoslavnih)

43,49%

73,92%

Muslimana

32,45%

4,58%

 

U tom prevlađivanju Srba među kmetovima gledam neoborivi dokaz za tvrdnju, da su Srbi kasnije favorizirani kolonisti iz turskog doba. Pri tome treba uzeti u obzir ovo: muslimani bijahu, budući vladajuća rasa, samo neznatno zastupani među kmetovima.

 

Prema tome bi postotak Hrvata i Srba trebao da bude veći kod broja kmetskih selišta, nego kod broja ukupnog pučanstva. Lako je međutim opaziti, da je postotak Hrvata među kmetskim selištkna približno jednak njihovu postotku među ukupnim pučanstvom, dok je kod Srba gotovo dvostruk (43,49% prema 73,92%). Ovu činjenicu moguće je razjasniti samo kolonizacijom, koju su Turci iz političkih razloga proveli uglavnom s pomoću grkoiztočtnog pučanstva.

 

6. U drugoj polovici 17. st. opaža se na čitavom zapadnom Balkanru, da katolicizam naglo propada. Ostatci, koji preostadoše nakon 200-godišnjeg turskog vladanja, naglo se razplinjuju. U to razdoblje pada i prelaženje u masama katoličkih vjernika Albanaca na islam. 57 Samo se od sebe nameće tumačenje, da je ta pojava u savezu s unutarnjom obranbanom akcijom osmanlijske države, s obzirom na prielaz katoličke vladajuće kuće nadvojvodine Austrije iz obrane u napadaj. Te sam se pojave već dodirnuo kod točke 4. prigodom seljenja katolika u masama iz Bosne.

 

Ali bez obzira na to, broj katolika i katoličkih vjerskih ustanova iz dana se u dan umanjuje. Iz Bosne vidljivo nestaje katoličkog svećenstva i katoličkih crkvenih ustanova, U doba osvajanja bijaše u Bosni 33 franjevačka samostana, a godine 1555. bilo ih je još samo 17, godine 1655. samo 12, godine 1675. samo 8, a godine 1758, još samo 3. Broj franjevaca u toj godini pao je na 31, a osim franjevaca ne bijaše u Bosni drugih katoličkih svećenika. Godine 1675, bijaše još u Bosni 74.066 katolika, dok ih godine 1741, bijaše još samo 43,822. Kako se to zbilo? Državna sila progonila je katoličko svećenstvo, uništavala je katoličke crkvene ustanove i pomagala je grkoiztočno svećenstvo u manje-više nasilnom obraćanju katolika na pravoslavlje.

 

Prema fermanu sultana Selima II. od mjeseca džemasinlahira g. 974. (1566.) vidi se, da su se franjevci iz Kreševa i Fojnice tužili, da grkoiztočni patriarsi od njih traže razna podavanja. U siđžilama Careve džamije u Sarajevu nalazi se priepis fermana od god. 1776., u kojemu se potvrđuje izbor metropolita Kirila s naredbom, da se latinsko svećenstvo sandžaka Klis, Bosna i Hersek podređuje carigradskom patriarhu. Ujedno bijahu katolički svećenici dužni plaćati patriarhu vladikarinu, nadalje za svakog odraslog katolika 12 akča i za svakog svećenika po jedan dukat na godinu, U slučaju protivljenja imale su političke vlasti gornje iznose ovršnim putem utjerati. Franjevci bijahu međutim duhovni i politički vođe bosanskih katolika. Ostavši bez vodstva, a gonjeni od turske gospode i turskih oblasti, sad primamljivani, a sad opet gonjeni od grkoiztočnog svećenstva, ugnjetavani od neprijateljskog grkoiztočnog naroda, ne vidješe katolici drugog spasa, nego da prieđu na njihovu vjeru. Godine. 1600. bijaše još u Srebrenici 200 katoličkih kuća; u doba okupacije god. 1878. nije u Srebrenici bilo više ni jednog katolika. U Olovu postoji dobro sačuvana crkva i ostatci velikog katoličkog samostana, ali na 50 km naokolo nema više katolika. Prema jednoj staroj izpravi iz god. 1688. tuže se još sarajevski pravoslavci, da ni u gradu, a ni na tri dana hoda u okolinu nemaju svog svećenika, pa da se zato moraju ženiti pred kadijom. A danas ima seoski kotar Sarajevo sam za sebe 56% Srba. Postoji navodno i neka izprava — nisam o njoj mogao nažalost doznati ništa pobliže — da je tek početkom 19. stoljeća većina katoličkog pučanstva Sarajevskog polja bila primorana da priede na pravoslavlje.

 

To, što sam izveo u ovoj točki, jest upravo ono, čime dr. Petriniensis nastoji razjasniti postanje Srbstva. Ali to je samo dio vrlo zamršenog razvoja, koji sam napried pokušao prikazati.

 

7. Kao posljednji činbenik treba navesti doseljivanje grkoiztočnog i srbskog elementa iz južnijih krajeva, koje bijaše uvjetovano izključivo zemljopisnim i gospodarskim momentima. Na jugu dopire Bosna do zapadnog diela srednjobalkanskog poprečnog gorja, koje je središte srbskih naselja. A to su kršni, neplodni i negostoljubivi krajevi. Pučanstvo, koje stanuje na sjevernim padinama tog poprečnog gorja, ne nalazi dovoljno mogućnosti, da prehrani prirast stanovničtva na svojoj vlastitoj zemlji. Taj prirast stalno se seli prema plodnim savskim nizinama i prema moru, služeći se diagonalnim riečnim dolinama. Osobito sam u sjevernoj Bosni prigodom svojih antropoložkih studija ustanovio, da većina imućnih srbskih trgovačkih porodica potječe iz južne Hercegovine, iz Grne Gore ili iz Sandžaka. A u sjevernoj i srednjoj Bosni naišao sam na mnoge seljake, kod kojih još bijaše živa obiteljska predaja, da potječu iz spomenutih južnih krajeva.

 

Ovih sedam momenata zajedno, razpodieljeno na razdoblje od preko 400 godina (1463. — 1878.), dovoljno je, da nam razjasni, kako je u Bosni nastalo 800.000 pravoslavnih Srba, kojima nije bilo ni traga u doba padanja bosanske države (1463.).

 

Kakvih vjersko-poviestnih momenata bijaše još po sriedi i kako se balkanski Romani kao i čitavo pravoslavno pučanstvo posrbiše, t. j. poprimiše srbsku nacionalnu sviest, vidjet ćemo još kasnije.