8. Problem balkanskih Romana

 

Teoriju, da su Bosna i Hercegovina hrvatske, a ne srbske zemlje, postavio je hrvatski učenjak dr. Petriniensis (dr. Milobar) i pokušao ju je prvi znanstveno obrazložiti u djelu, koje sam već prije spomenuo. Ali taj pisac, od kojeg potječe i teorija o seobi, počinja nažalost pogrješku, od koje pati i čitava suvremena hrvatska politika, da ovo pitanje promatra izkijučivo s državnopravnog stanovišta. Zato njegovo djelo nije onoliko zapaženo, koliko bi zaslužilo u probitku istine.

 

Na temelju dugogodišnjeg iztraživanja i razmišljanja, pri Čemu mi pomagaše svestrano poznavanje čitavog slavenskog Juga Monarhije, došao sam do te iste spoznaje i ne poznavajurći dijela dra Petriniensisa. Ali moji se rezultati osnivaju na kulturno-historijskim, na vjersko-historijskim i antropoložkim spoznajama, a bogumilskom teorijom, t. j. spoznajom socijalnopolitičke uloge bogumilstva u postanju i propasti bosanske države, i postadoše cjelovitim znanstvenim uvjerenjima.

 

Zauzevši ovo gledište, preuzeo sam i težki zadatak dokazati, kako se ima tumačiti postanje Srba u Bosni i Hercegovini, gdje oni sačinjavaju 43% stanovničtva. Potrebu, da razjasni ovu činjenicu, osjetio je i dr. Petrnhiensis, i on daje ovo tumačenje:

 

»Politika Turaka išla je za tim, da Bosnu sasvim pretvori u pokrajinu istočnjačkog karaktera, t. j. da njeno pučanstvo i u njegovim vjerskim odnosima priveže čvršće uz Orient Zato su Turci nastojali, da privedu stanovničtvo Bosne k islamu, koliko god to bijaše moguće, a za one, koji pod svaku cienu htjedoše ostati kršćanima, učini turska politika grkoiztočnu Crkvu pravim ni utočištem. Dok katolicizam bijaše najokrutnije progonjen, pomaganu Turci na sve moguće načine girkoiztočnjake, i to poradi toga, što su Turci s pomoću carigradskog patriarha i njegova klera po volji mogli raspolagati grkoiztočnim pučanstvom. To je razlog, zastoje broj duša grkoiztočnog elementa u Bosni tako velik. To su nekadašnji katolici, koji prieđoše na pravoslavlje samo zato, da bi ipak mogli ostati vjerni kršćanstvu.«

 

Koliko god je jedna predpostavtka zaključka dra Petriniensisa izpravna, ipak se ne može u cielosti prihvatiti njegovo shvaćanje.

 

Zato nam je ići drugim putem, koji ima tu manu, da ni izdaleka nije tako jednostavan kao put dra Petriniensisa, ali će nas zato dovesti bliže cilju.

 

Prije nego prieđemo na prikazivanje, kako je nastalo srbsko pučanstvo u Bosni i Hercegovini, moramo se pozabaviti jednim drugim uzgrednim pitanjem, koje je jedno od najtežih neizpitanih nacionalnih i družtvovno-političkih problema Balkanskog poluotoka, i to tim teže i nejasnije, što se, koliko je meni poznato, još nitko nije njime pozabavio kao cjelinom. To je pitanje romanskog uzkrsavanja u srednjem vieku na Balkanskom poluotoku. Taj problem balkanskih Romana Obrađivao se je dosele uviek samo kao sastavni dio poviesti pojedinih balkanskih naroda i država: Rumunja, Bugara, Srba, Grka i Hrvata. Koliko je taj problem još neosvietljen, obilježava najbolje činjenica, da još danas ne znamo točno, gdje, kako i kada su nastali Rumunji, taj veliki narod od 10 milijuna duša, koji igra u suvremenoj poviesti tako vidnu ulogu. O tome postoje razne teorije; sami Rumunji uviek tvrde, da su nastali u svojini današnjim sjedištima, ali su europski učenjaci iz jezičnih razloga više skloni shvaćanju, da Rumunji potječu s juga Balkanskog poluotoka i da su tek kasnije na nepoznati način dospjeli u svoju današnju postojbinu. Kad nam je dakle još toliko toga nejasno o postanku jednog razmjerno velikog naroda, ne smijemo se čuditi, što još manje znamo o politički bezznačajnim ostatcima balkanskih Romana i o njihovim nacionalno davno već utonutim pojedinim dielovima. Tek najnovija romanska, i južnoslavenska nauka počela se nedavno baviti tim problemom. Bartoli, Jireček i Strohal postigli su na tom polju vriedne rezultate, ali to su nažalost samo prve brazde na djevičanskom tlu.

 

Na temelju mog dugogodišnjeg proučavanja poviesti južnih Slavena došao sam do zaključka., da su balkaniski Romani u poviesti pojedinih balkanskih država odigrali mnogo važniju ulogu, nego što nam to prikazuje naša današnja poviestna znanost.

 

Mislim, da sam prvi iztaknuo strah od romaniziranja kao razlog za oslanjanje Hrvata na Mađare. Jer koji bijaše razlog, da Hrvati odbaciše svoju državu? Bijahu dospjeli među dvie vatre. Ne samo da se kulturno jači gradski Romani ojačaše u primorskim gradovima, nego se i u planinama stadoše romanske kolonije pastira množiti i vladajućim Hrvatima osporavati posjed zemljišta.

 

Svi Romani iz unutarnjosti Balkanskog poluotoka pojavljuju se u poviesti južnih Slavena pod imenom Vlah, Vlasi, od čega postade njemačka rieč Waflach. Po svom korienu i po smislu ta rieč odgovara njemačkoj rieči Welstch i znači izprvice čovjeka keltske, a kasnije rimske narodnosti. Wales u Englezkoj, VVallis u Švicarskoj, Vlaska u Rumunjskoj i Valona u Belgiji, sve su to imena, koja su postala od tog, kako se čini, obćeg arijskog koriena.

 

U 12. i 13. st. primietit će svaki pozorni promatrač, da na Balkanu Romani ponovno oživljuju i da se posvuda pojavljuju kao »Vlasi«.

 

U našoj neposrednoj blizini, u Dalmaciji, mora da se je pojavilo takvo gibanje. Ime »Morlaci«, koje se sačuvalo u zemljopisnim nazivima (Canale della Morlacca), svjedokom nam je za to: Ime Morlaci je talijanska skraćenica od »Morowallachi«, t. j. crni Vlasi.

 

Kako nam to već njihovo ime kaže, bijaše to zacielo romansko pučanstvo, tamnog kompleksa. Odakle dođoše i tko bijahu ti Morlaci? O tome nam skoro ništa nije poznato. 43 Ali se drži, da su oni samo kasni izdanak pokreta onih istih Romana-gorštaka, koji natjeraše Hrvate, koji imahu dosta posla s gradskim Romanima visoke kulture, da se priključe Mađarima.

 

Ovaj se romanski pokret opaža i na ostalom Balkanu. U Bugarskoj uzima oko godine 1250. car Ivan naslov »car Bulgarom i Vlahom«. To je nesumnjivi dokaz, daje u Bugarskoj i Macedoniji nastalo romansko pučanstvo, koje se u zemlji dovinulo do tolikog značenja i snage, da gaje trebalo spomenuti u kraljevskom naslovu uz vladajući narod. 44

 

U Bosni se spominju podkraj kraljevstva Vlasi kao naseljenici u nekim krajevima.

 

Kako da to tumačimo? Bugari, Hrvati i Srbi osvojivši balkanske zemlje, stupiše u posjed sveg obradivog zemljišta. Kad kasnije osnovaše svoje države, stupiše u posjed čitavog područja države. Manje ili više romanizirano dačko, tračko i ilirsko pučanstvo naprosto iztjeraše, ukoliko ga ne poubijaše. Ovo iztiskivanje događalo se na dva načina, kako je to poviest utvrdila: romansko pučanstvo u blizini gradova nagnulo je u gradove, a ono, koje življaše u ravnici, sklonulo se u nepristupačne planine, kojih na Balkanu ima dosta. Gradovi, u koje se bijahu sklonili osobito elementi, koji se nalažahu na višem stupnju kulture, napredovahu zahvaljujući kakvoći svog stanovničtva i rimskom uređenju gradova, dok je romansko pučanstvo, koje se bijaše sklonulo u planine, polako propadalo, jer je tamo poprimilo običaje i način života tamošnjih razbojničkiih nomada te tako životarilo.

 

Zato razlikujemo Romane u gradovima od Romana u planinama. Najjače se razvio tip Romana u gradovima u Dalmaciji, gdje smo ga već upoznali u hrvatskoj poviesti. U primorskim gradovima na obalama Egejskog mora bijahu brzo pogrčeni, pa i u albanskim i hrvatskim primorskim gradovima asimilirala ih je doskora nacionalna okolina s kopna.

 

Nas zanimaju ponajviše Romani u planinama. Sudbina, koja ih je snašla, nije zadesila samo njih. Čini se, da se ta ista pojava odigrala na Balkanskom poluotoku već opetovano u predhistorijsko doba. Kad god se jedan val osvajača prelio preko balkanskih zemalja, potisnuše osvajači prijašnje stanovnike, koji pobjegoše u brda, prepustivši bolje zemlje osvajačima. Izgleda, da je taj nomadsko-pastirski život bio oblik života, koji je u raznim gorskim predjelima Balkana postojao već hiljadama godina, i da su se potisnuti uviek sklanjali u gore, čekajući pogodno vrieme, kad će osvajač omlitaviti, da onda opet siđu s planina i zaposjednu bolja zemljišta. To se redovito događalo svim narodima osvajačima, i toj sudbini nisu se sasvim mogli oteti ni Bugari ni Hrvati ni Srbi. Ti nomadski pastiri imađahu svoje vlastite katunske organizacije, svoje poglavice, svoju tisućama godina ukorienjenu mržnju na sretne zemljoposjednike u ravnici kao i sigurni osjećaj za vrieme, kad je osvajač u ravnici, vladavinom i uživanjem dovoljno oslabljen, dozrio, da ga napadnu i iztjeraju sa zemljišta.

 

Ista se ta pojava stala ponavljati na Balkanu u 1 2. i 13. stoljeću. Ali Bugari, Hrvati i Srbi ne istiskivahu samo Romane, nego i Slavene i Avare i t. d. iz starijih naselja, koji također pođoše u planine, ukoliko se ne podložiše novoj vladajućoji klasi kao sluge.

 

Osvježeni tim križanjem krvi, oporave se ti Romani, koji se bijahu u rimsko doba jako degenerirali; težki i oskudni život u brdima ojačao ih je i očeličio, oni se znatno urnnožiše i stadoše u 12. i 13. st. prodirati u doline kao Vlasi, t.j. kao sa slavenskim življem jako natrunjeni. ali još uviek romanski elementi.

 

Po svoj se prilici taj romanski živalj negdje i nekada križao s nekim narodom tamne puti, vjerojatno s Ciganima, koji su također nomadi. Odatle potječe taj uviek sasvim tamni soj i ime Nigri Latini, Karavlasi, Morovlasi. (Kara znači turski crn, mauros znači grčki crn; izporedi talijanski moro = crnac.) To je posve sigurno; u sve druge pojedinosti ne mogu se ovdje upuštati.

 

Taj proces počeo se najprije zbivati u Hrvatskoj, jer tamo bijahu Romani najbrojnije zastupani. Kako su samo jadno i bezpomoćno morali izgledati tadašnji Hrvati, kad im zemlja, podieljena na stranke, nije mogla uzpostaviti uređene državne sile i kad su si j

 

preko hrvatskih glava stali pružati ruke Romani iz gradova i Romani iz bregova, koji bijahu jednako neprijateljski raspoloženi prema državi osvajača, a saveznicima bijahu im još osim toga katolička Crkva i Venecija.

 

Nešto kasnije započe taj proces u južnoj Bugarskoj, u Macedoniji i Epiru. Pošto nas on tamo manje zanima, puštamo ga sad po strani.

 

Ovo uzkrisivanje Romana čini se, da je najmanje pogodilo pravu Srbiju i sredovječnu Bosnu, jer ih tamo izgleda nije bilo baš mnogo.

 

Za Srbiju postalo je to pitanje opasno po svoj prilici tek onda, kad se srbska država u doba Nemanjića stala jako širiti na jug, na zapad i na jugozapad u južnu Macedoniju, Albaniju i Epir, gdje su nam još i danas mnogi otoci Aromuna svjedokom ondašnjeg snažnog nastupanja Romana. Ali od svih slavenskih država bijaše Srbija najsredenija, jer je jedina bila u vjerskom pogledu jedinstvena, te imala staru i jaku dinastiju, koja je opet u narodnoj Crkvi imala pri ruci sredstvo sile, kome ne bijaše premca. Na taj način i bijaše Srbima uspjelo neko vrieme odhrvati se nadiranju Vlaha. Imam čak razloga držati, da se drakonske odredbe zakonika cara Dušana u korist zaštite vlastničtva i njegovo davanje prednosti plemstvu i plemićkom posjedu, imadu dobrim dielom. pripisati baš silovitom nadiranju balkanskih Romana. Jednako smatram, daje nagla propast srbske države u tiesnoj svezi s nastupanjem i širenjem državi neprijateljskog pučanstva. Već i ona feudalna gospoda, koja su u doba propadanja države težila za samostalnošću, izgleda, da su više bila natjerana, nego što su izstupala iz vlastitih pobuda. Razumije se. da taj pokret nomadskih pastira ne imađaše jedinstvenog vodstva, koje bi se prostiralo kroz sve balkanske države ili čak obuhvaćalo čitavi Balkan; taj pokret mogao je da bude jedinstven u svojim ciljevima i u svojem nastupanju samo na malenom području, pa je baš poradi toga bio sklon razpadanju srbske države u manja feudalna područja.

 

Upada u oči, da se među samostalnom feudalnom gospodom, koja se podižu nakon propasti srbske države, pojavljuju većinom balkansko-romanska imena Balša. Altoman, Topia, Angeli, Cropa, Dragaš, Hrebeljanović, Dejanović; sve ove moramo smatrati balkanskim Romanima, Vlasima.

 

Usred tog previranja i nadiranja nahrupila je osmanlijska najezda, i propade srbska i bugarska država.

 

Na str. 101. vidjeli smo izvještaj papi posljednjeg bosanskog kralja, u kome se tuži na postupak Turaka, koji bune seljake i niže slojeve protiv plemstva i na taj način truju državu. Bilo bi naivno držati da su Turci s tim postupkom započeli tek u Bosni. Mutatis mutandis učiniše to oni već prije ti Bugarskoj i Srbiji, i to tim lakše, što te države ne bijahu nacionalno tako jedinstvene kao gotovo čisto slavenska Bosna.

 

U zakoniku cara Dušana bijaše osobito potanko uređen pravni položaj dviju kategorija, poluslobodnih Srba i podložnih meropa. 47 U tim dvjema kategorijama treba da si predstavimo, ako ne izključivo, a ono dobrim dielom Vlahe, koji su tada već s planina nadirali u nizine. Nećemo pogriešiti, ako budemo smatrali, da ovim poluslobodnjacima i kmetovima nije baš najbolje išlo pod srbskom vladavinom. A Osmanlije, u političkim stvarima tako pronicavi, sigurno su zamietili razpoloženje pastirskih nomadskih Vlaha, koje bijaše malo sklono srbskoj državnoj tvorevini i njenom pravmom poredku, i to jednako onih, koji se već nalažahu u pravnom položaju sefora i meropa, kao i onih, koji još slobodno življahu u bregovima kao pastirski nomadi i plaćahu možda samo kakav danak.

 

Vidjeli smo, da su dielovi srbske države nakon kosovske bitke dospjeli prema otomanskoj carevini u vazalski odnošaj. Time bijaše Osmanlijama dana mogućnost, da se miešaju i u unutarnje odnošaje pokorene Srbije. Turci započeše po prikazanom već uzoru buniti protiv dotadašnjih vlastodržaca sve u državi nezadovoljne elemente, a osobito državi neprijateljski raspoložene Vlahe. A ti pastirski nomadi, protivni svakom pravnom poredku, nanjušiše, da je sad kucnuo njihov Čas. Sto dulje Srbi uspievahu zadržati u svom nastojanju s pomoću državne sile, Crkve i zakonodavstva taj opasni vlaški pokret, to neobuzdanije Sigurni, da će im Turci biti skloni, i sigurni, da ne će biti kažnjeni, siđoše ti Vlasi s planina, proširiše se, stadoše srbsku gospodu i zemljoposjednike napadati, podkradati, robiti i iztiskivati ih milom ili silom s njihovih posjeda, služeći se pri tome paležom i ubojstvom, sve dok dotadašnji gospodari ne postadoše ravni kmetovima i bijahu sretni da spase goli život.

 

Vidjeli smo, što uciniše hrvatsko-bosanski bogumili, da ih ne zadesi slična sudbina; oni prieđoše na islam. U Srbiji se to ne dogodi, jer narodna Crkva bijaše prejaka. Bilo je i kod Srba pojedinačnih prielaza na islam, ali nikada ne bijaše prelaženja u masama.

 

Narodna Crkva bijaše i suviše jako ukorienjena u narodu, a pogotovo u vladajućoj klasi. Na taj način Srbi mirno podnašahu, čemu se ne mogahu oteti, padahu sve niže i niže, dok konačno ne postadoše opet obični seljaci. Srbsko činovničko plemstvo postalo je od seljaka-gorštaka, pa kad je propalo i opet postalo seljačtvom, utješila gaje njegova Crkva prolaznošću svega zemaljskog.

 

Razpadom vladajućeg srbskog državotvornog staleža, bijaše svršeno i sa srbskom državom; nju su Osmanlije, kako sam već opisao, raztvorili iznutra.

 

Pa šta se dogodilo sada? Pastirski nomadi sađoše s planina u nizinu, poluslobodni i kmetovi bijahu oslobođeni i svi postadoše zemljoposjednicima u ravnici, i svi se domogoše nečega, stoje bilo bolje u životnim uvjetima njihovih gospodara.

 

Ali time ipak ne izgubiše nomadskog značaja, koji bijaše odgojen tisućgodišnjim nasljeđivanjem i tradicijom; mnogima novi život sad nije prijao. S druge se pak strane ti gorštaci veoma namnožiše uslied lagodnijeg života u dolinama. Pomalo nestade slobodnog zemljišta, i to tim brže, što ti ljudi ne imađahu pojma, a ni smisla za intenzivno obrađivanje zemlje.

 

Tako se u 15. st. u srednjem Balkanu stvorilo pomično pučanstvo nomadskog obilježja, koje se nalazilo sad ovdje sad ondje; i koje ne bijaše težko predobiti za svaki podhvat, koji obećavaše dobit, grabež i pljačku. U tim potomcima nomada, koji bijahu odrasli u borbi svih protiv svih, bijaše jako razvijen smisao za rat.

 

Upotriebivši ovo putujuće pučanstvo s uspjehom za raztvaranje bugarske i srbske države, posluže se sad Osmanlije njime ponovno za svoje ratničke podhvate protiv susjednih kršćanskih zemalja Europe. Sve njihove lake čete, koje su nastupale pred pravim turskim četama i posvuda širile strah i trepet pljačkajući, grabeći, ubijajući i paleći, t. zv. akindže, bašibozuci, kirdžali, martolozi, haramije i mnogi drugi, svi oni potjecahu uglavnom od tog putujućeg vlaškog stanovničtva. Oni bijahu Turcima mnogo pouzdaniji od svih drugih kršćanskih naroda, jer ih Turci oslobodiše i jer Turcima imađahu zahvaliti za svoj družtveni i gospodarski uzpon. Osim toga bijahu Turcima od izvanredne vriednosti, jer jednom već raztvoriše srbsko i bugarsko državno ustrojstvo, pa ih sad Osmanlije upotrebljavahu posvuda tamo, gdje je trebalo raztociti i razstroji ti neku postojeću državnu ili društvenu organizaciju.

 

Već sam jedan put spomenuo onaj strašni turski običaj, da pretvore u pustinju, bez igdje ikoga, sav kraj pred vlastitom frontom. Na taj način oni si olakšavahu nastupanje i otežavahu susjedu obranu. 48 A jer se područje, kojim su Turci gospodarili, stalno sve više širilo, ne mogaše im biti ugodna pustinja iza njihove vlastite granice. Zato običavahu Osmanlije što brže naseliti opustošene krajeve, koji bi došli ovkraj njihove granice, a za to naseljivanje upotrebljavahu opet to polunomadsko, vlaško, sa Srbima izmiešano pučanstvo. Jer samo ovo i ovakvo, svakom državnom poredku nesklono i nasiljem uzdignuto pučanstvo bijaše voljno, da se na turskoj granici naseli u krajevima, gdje ratna vika nikada nije prestajala i gdje danas ne mogahu znati, hoće li još sutra moći tamo ostati. Svaki drugi poljodjelski narod, koji ostaje stalno na svome mjestu, prezreo bi i ostavio ovakvu zemlju.

 

Ovako postade to polunomadsko pučanstvo pokraj hrvatskih bogumila drugim snažnim činbenikom osmanlijske države. Turci napredovahu u 15. i 16. st. prema srednjoj Europi na taj način, da je pred njihovom redovitom vojskom išla neredovita, sastojeći se iz nomadskih vlaških Balkanaca, a toj neredovitoj vojsci bijaše jedini zadatak, da pretvori sve u pustinju; iza obiju vojski sliedile su porodice nomada, koji se borahu u prvim redovima, da bi odmah naselile područja, što će ih Osmanlije osvojiti.

 

Sad tek možemo početi prikazivati, kako su u Bosni nastali Srbi.

 

Trebalo bi još samo znanstveno dokazati, kako sam došao do ovakvog shvaćanja problema balkanskih Romana. Ovdje sad ne mogu nabaciti čitavo to pitanje, samo ću ukratko istaknuti, da je nemoguće pozabaviti se južnoslavenskom poviešću, a da na svakom koraku ne naiđemo na Vlahe, na balkanske Romane. Uzmite bilo koju zbirku izprava, na pr. srbske izprave iz doba Nemanijića, pa ćete u njima moći Čitati o poklonjenim vlaškim selima. Uzmite Kukuljevićeva »Jura regni«, pa ćete u njama naći tužbe na vlaška nedjela. 49 A tko se želi potanje pozabaviti pitanjem južnih Slavena, morat će i o ovom problemu zauzeti moje stanovište. U izvorima sam naišao na tri mjesta, koja sam uzeo za temelj mog shvaćanja. Litcius piše: «Cum enim Slavi Hlyricum occupaverunt Romanosque inibi incolentes in servilutem redegerant inclytum, illum rtomen Romanorum apud Slavos servile evasil, quod deinde ad ejusdem slavicae quoque gentis pastoriliae injlmaeqae conditionis extensum fuit» Našao sam nadalje u hrvatskoj kronici ovo mjesto: »Inde debellando (Bulgari) coeperunt totam Macedoniam, post haec totam provinciam Latinorum. qui illo tempore Romani vocabantur, modo veto Morovlachi, hoc esl nigri Latini vocantur.« Ovu viest nadapunja nam najstariji prikaz, što ga uobće imamo o Vlasima, koji potječe iz izvještaja poznatog židovskog putnika Benjamina Tudela, koji je god. 1161. putovao Grčkom, pa opisuje Vlahe u Tesaliji ovako: »Ovdje su granice Valahije, zemlje, koje se stanovnici zovu Vlasima. Oni su brzi kao jeleni i silaze s grčkih bregova u ravnice, da robe i pljačkaju. Nitko se ne usuđuje, da na njih povede vojsku i nema kralja, koji bi mogao da ih podloži, a ne izpoviedaju niti kršćansku vjeru. Njihova imena židovskog su podrietla, pa neki čak i vele, da bijahu Židovi, koji narod nazivahu braćom.