7. Prielaz bogumila na islam

 

Bosanske pokrajine, što ih tad Turci osvojiše, postadose zastrte tminom. Dok o Bosni iz predturskog doba posjedujemo bezbroj izvora u domaćim glagoljskim i ćirilskim, izpravama, u hrvatskim i ugarskim poviestnim izvorima, nadalje množtvo izprava u papinskim, mletačkim i dubrovačkim pismohranama, sve to naglo prestaje nakon osmanlijskog osvajanja. Tek tu i tamo dopire do nas kakva sitna viest, koja nam nipošto ne daje dubljeg pogleda u sudbinu Bosne.

 

Zato su naši podatci o poviesti Bosne u tursko doba vrlo nepodpuni. Tek u novije vrieme, odkako je Austro-Ugarska otvorila Bosnu i Hercegovinu svjetskom prometu a zapadnoeuropskoj kulturi, počinje mučno sakupljanje onog malog, što je još do nas doprlo, pa se stvorila osnovica za pouzdanije poznavanje i spoznanje poviesti toga doba. Zbog tog pomanjkanja pouzdanih viesti dogodilo se, da danas u znanstvenom svietu postoji množtvo krivih teorija i mišljenja, kojima je svima zajednička oznaka, da su na štetu Austro-ugarske monarhije. Zadatak je zato ovog djela, da unese svietlo u taj labirint i da pomogne konačnoj pobjedi istine.

 

Jedno je sasvim sigurno. Bosanski bogumili prešli su svi kao jedan na islam. U tome se slažu svi noviji pisci o Bosni, Navodim bosanskog pisca Savfetbega Bašagića.

 

On piše: »Od svega tog (t. j. od pokušaja Mađara i od njih zavisnih bosanskih kraljeva, da Bosnu privedu katolicizmu) ne imađaše Bosna ništa, nego samo ubrzanje vlastite propasti. Vjerska mržnja, koja se bijaše u bogumila stoljećima nakupila, prevršila je svaku mjeru. U tom kritičnom času zaključe bogumili žrtvovati nezavisnost i vjeru, i samo da se osvete kralju i papi.« 33 Tako postade Bosna zemljom, u kojoj bitni dio domaćeg, autohtonog pučanstva prigrli islam i posta time živom kopčom između zemlje i osmanlijske države. Ovdje treba izporediti odmah i srbske zemlje. I u Srba bijaše odmetnika, ali to bijahu samo pojedinci, koji se utopiše u osmanlijskoj bujici, dok Čitavi dielovi Srbstva nikad ne prigrlise islama. Srbstvo bijaše odviše učvršćeno s pomoću svoje narodne Crkve, a da bi se takvo što moglo dogoditi. To je vrlo važno, jer je upravo ta okolnost omogućila oslobođenje Srba od god, 1804. — 1816. i kasnije. Daje islamski dio pučanstva u Srbiji bio autohton ili čak potekao od nekadašnjeg vladajućeg sloja, ne bi Srbima nikada uspjelo, da ih razmjerno tako lako iztjeraju. Turci u Srbiji bijahu doseljenici, zato se razpršiše onako brzo, kao što i dođoše. Taj prielaz bogumila, potomaka tvrdoglavog starog hrvatskog plemstva na islam, tumači nam još i pojavu, da je Bosna i Hercegovina mogla tako dugo ostati na iztraknutom položaju osmanlijskog carstva, da su se pristaše islama u Bosni mogu tako dugo održati i da će se ondje još dugo održati. Sve to poradi toga Što su autohtona rasa i što je autohtonost u borbi naroda i rasa jedan od najjačih činbenika, s kojim treba računati svaki političar, koji znanstveno misli.

 

Po svojim nacionalnim i političkim posljedicama prielaz bosanskih bogumila na islam; tako je važan i sudbonosan moment za čitavu poviest južnih Slavena, da mu bezuvjetno moramo posvetiti još malo više pažnje.

 

Kako se zapravo odigrao taj prielaz i što mu bijaše povodom? U predhodnom poglavlju ukratko sam napomenuo zamamljiva obećanja Turaka u Bosni svima i svakome. Upravo zato. Što obećaše sve svima i svakome, ne mogahu obećanja izpuniti.

 

Između obećanja i izpunjenja bijaše uostalom uviek ogromna razlika. Svjetski rat pruža nam za to upravo klasične primjere. Obećanja Turaka bogumilima bijahu naprosto neizpunjiva iz dva razloga: bogumili bijahu ipak kršćani, a položaj kršćana u osmanlijskoj carevini bijaše javnopravno i crkvenopravno bezuvjetno uređen tako, da bi bosanska vlastela nakon osvojenja od Turaka dospjela u slabiji pravni položaj. A toga njihov ponos ne mogaše podnieti. Još važnije bijaše možda pitanje zemljištnog posjeda. Po osmanlijskom državnom pravu postaje osvojena zemlja vlastničtvom poglavara države: erazi-i-emirie, t. j. zemlja emirova, a sultan kao kalif, kao vjerski poglavar ne mogaše nikako nadieliti zemljom nevjernike, jer time ne bi samo prekinuo s vjerskim propisima islama, nego bi se ogriešio i o osmanlijsko državno pravo. Jedina mogućnost za tvrdokorne bogumilske izbjeglice i za potajne bogumile bijaše prieiaz na islam, zato da se opet domognu izgubljenog posjeda ili da sačuvaju posjed, što ga već jednom spasiše prividnim prelaženjem na katolicizam.

 

Ovo je osobito vriedilo za bosansko visoko plemstvo. U sredovječnim slavenskim državama na Balkanu bijaše feudalizam u punom cvatu. Medu ostalim, odlikovaše se on i snažnim pritiskom na podređene, 34 Raztvaranje i razpad država južnih Slavena izvedoše Turci tako, da pobuniše kmetove i podložene protiv njihove feudalne gospode. To bijaše onaj isti postupak, kojim se poslužiše Rusi u doba poljskih ustanaka 19. st. protiv Poljaka, odnosno protiv vodećeg poljskog plemstva. Vodeći razred izgubio je pobunom kmetova i podložnika razpoložbu sa zemljom, izgubio je prihode i vojničku silu, koja se uviek novačila od podloženih i kmetova. Plemstvo posta nemoćno, bude izkortenjeno i predano osmanlijskom osvajaču na milost i nemilost. A to upravo trebaše Osman lijama.

 

Taj postupak, primienjen uspješno u Bugarskoj i Srbiji, ne propustiše oni primieniti ni u Bosni, koje se uviek bojahu zbog njene tvrdokornosti. 35

 

Ta ista sudbina imala je snaći i bosansko feudalno plemstvo. To proizlazi jasno iz jednog izvješća posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića papi Piju II. »Turci su podigli u mojoj kraljevini nekoliko tvrđava i prijazni su seljacima, te im obećavaju, da će svaki kmet, koji plaća danak i prieđe k njima, postati slobodan. Priprosti seljački razum ne prozire prevare i misli, da će ta sloboda vječno potrajati ... I plemići ne opirahu se više dugo, kad ih ostaviše seljaci.« 36

 

Prielaz na islam bijaše jedina mogućnost za bosansko plemstvo, da spasi svoj posjed i svoj položaj. I bosansko plemstvo, ukoliko bijaše bogumilsko, učini taj korak gotovo bez iznimke, povukavši za sobom i mnoge druge.

 

Mišljenja sam, da je ovom obraćenju pogodovao još i jedan drugi moment manjeg značenja, ali zato ne manje važan. U mojem iztraživanju bogumilskog problema i njemu srodnih sekta, naišao sam opetovano na izvješća, koja nas upućuju na osobitu privlačnost između islama i manihejskih sekta. Tako na pr. da su Arapi u početku svoje vlade pomagali manihejce tako, da su se ovi iz udaljenih perzijskih pokrajina povratili u Babiloniju i nesmetano mogli širiti svoj nauk u zemljama, koje bijahu pod arapskim gospodstvom. Nadalje, da su Waldenzi južne Francuzke, kojih nauk potječe od bogumilstva, pozvali u pomoć Saracene. Odatle zaključujem, ne mogući zasad o toj tvrdnji navesti pobliže dokaze, da je između bogumilstva i islama moralo postojati neko srodstvo po izboru, koje je utrlo putove za prielaz bosanskih bogumila na islam.

 

Ovako je stjecajem čudnih i po hrvatski narod tako pogubnih okolnosti, završio pod pritiskom vjerskih i socialnih momenata u islamu, koji nadiraše prema srednjoj Europi, jedan narodni pokret, koji započe odporom protiv ojačalih Romana, a zatim se nastavi odporom protiv nadirućih Mađara.

 

Posljedicama tog prielaza pozabavit ćemo se potanje. Prva bijaše posljedica, da je podpuno zamrla nacionalna sviest bosanskih Hrvata, koji su prešli na islam. Izgleda, da je ta sviest bila već prilično oslabljena vjeroizpovjednom diobom. Ipak smo vidjeli, da politička nastojanja bosanskih bogumilskih i katoličkih Hrvata sve do god. 1463. idu istim putem uzprkos separatizmu i vjeroizpovjednim suprotnostima. Ali i to prestaje prielazom politički vodećeg elementa na islam. Po Miilleru zaokuplja islam čitavu osobu prelaznika, on treba da zaboravi čitavu svoju prošlost, svoju obitelj i sve prijašnje veze, da bi se mogao podpuno predati jedino spasavajućoj vjeri. To se zbilo s bosanskim bogumilima. Podpuno bijaše razkinuta svaka veza s njihovom nacionalnom i političkom prošlošću, U tom pođoše tako daleko, da si je većina domaćih plemićkih porodica odabrala po nekog izmišljenog osmanlijskog predka, da njime prekrije svoju bogumilsko-hrvatsku prošlost. Da li tome bijaše više razlog spomenuti uitjiecaj islama ili možda ne sasvim neopravdani stid zbog odpadanja od vjere, plemena i čitave prošlosti, ne mogu sad prosuditi .

 

Ali ovom promjenom vjere bogumili ne postadoše samo muslimani, s vjeroizpovjednog gledišta, nego također i Osmanlije u političkom smislu, jer to odgovaraše osmanlijskom shvaćanju države. Time prieđoše novi prozeliti iz uzkog kruga bosanske, zbog unutarnjih zapreka sasvim zahirile politike, u područje svjetske politike velikih poteza, koju su onda vodili Osmanlije u doba njihove najjače državne ekspanzije. Još nešto ne smijemo smetnuti s uma. Koliko god je bogumilstvo prijalo hrvatsko-bosanskom plemstvu zbog svoje protivnosti katolicizmu i pravoslavlju kao i zbog svog misticizma, toliko je ta državi i životu protivna, nepolitička i neratnička vjera trajno morala ipak stezati i sputavati snagu snažne i politički aktivne rase. Prielaz na islam značio je također zbacivanje nutarnjih okova, oslobođenje tih ljudi, koji time stupiše iz tiesne i mukle izbe bogumilstva na slobodno polje snažnog političkog i ratničkog rada u okviru otomanske državne politike.

 

Prva dva, do dva i pol stoljeća bosansko-islamske poviesti, značila su stoga izživljavanje jedne snažne rase, nesputano razvijanje sila, koje se bijahu nakupile zbog stoljećima pritiešnjenoga života. Već sam napomenuo, da je fizioložki i krulturno bogumilstvo djelovalo povoljno, daje odgojilo snažno i žilavo potomstvo, koje se osim toga nalazilo zbog svoje načitanosti na prilično visokom kulturnom stupnju, s obzirom na ostalu Europu. Sve te snage stupiše sad u službu islama i otomanske državne misli.

 

Na ovom ću mjestu spomenuti, što o tome piše već spomenuti učenjak prof. Prohaska, koji je u okviru književne studije nabacio mnogo izpravnih i vriednih poviestnih opažanja o Bosni. »To je konac bogumilstva i sredovječnih bosanskih pokreta za sačuvanje slobode. Plemstvo je prešlo na islam i zaklelo se, da će se boriti protiv Rima.

 

Padišah, obradovavši se tolikome uspjehu, potvrdi mu njegova plemićka, prava i stvori tako jedino nasljedno plemstvo u osmanlijskoj državi. Strašni janjičari potjecahu skoro svi iz redova bosanskog plemstva. Janjičari izmjenjuju i postavljaju nove sultane, njihovi vođe su savjetnici sultana i odlučuju o vanjskoj politici. Iz poviesti bogumilskog pokreta u srednjem vieku i iz poviesti janjičara dade se prosuditi, koliko je energičan bio u Bosni bogumilski element.«

 

Te energije bijahu sad uperene protiv katoličkih Hrvata, protiv Mađara i kasnije protiv austrijskih nasljednih zemalja. Rieč ima opet netom spomenuti autor: »Četiri stoljeća trajala je mučenička poviest tog naroda, što ga mađarski »križari« trebahu naučiti kulturi i katolicizmu. Posljedak bijaše strašna osveta Bošnjaka Mađarima i katolicizmu — njihov prielaz na islam i njihovi stoljetni grabežni pohodi na Hrvatsku, na Ugarsku i na čitav katolički sviet. Straže predhodnice osmanlijskog osvajanja bijahu bosanski begovi, koji su se novačili iz Bosne, janjičari i veliki veziri podrietlom iz Bosne, izravni su potomci bogumila.«

 

Ovako se Hrvati podielise u dva tabora, jedni se borahu za Iztok, a drugi za Zapad izprva na strani Ugarske, a kasnije na strani Austrije i zatiranu se međusobno divlje i biesno, što potjecaše jednako od vjeroizpovjedne prirode kao i od tvrdoglavog karaktera obih jednorodnih stranaka. Tek ovi tristagodišnji bojevi slomiše podpunoma snagu Hrvata, pa njihove posljedice oni ne mogahu preboljeti sve do danas. Osim ostalih već prije navedenih momenata i ovo je jedan od najvažnijih, kojih posljedica bijaše, da su Hrvati u neku ruku morali zaostati za Srbima. Skoro ćemo vidjeti, kako je baš to pridonielo današnjem položaju na slavenskom Jugu.

 

Ovo mišljenje o velikom značenju Bošnjaka za osmanlijsku carevinu, potvrđuje i Šimek, pisac, u koga se ne može sumnjati, da je politički pristran. Taj nam pisac potvrđuje veliku vriednost, koju je osmanlijska carevina polagala na taj ljudski material. A jednako i putopisac Kuripešić, 40 koji nam javlja, da najbolji element u Turaka potječe iz Bosne. 

 

Veliki utjecaj bosanskih bogumila, koji su prešli na islam, odrazio se i tako, da se hrvatski jezik udomaćio kao drugi državni jezik na osmanlijskom dvoru i da se njime u nekim prilikama služio i austrijski poslanik.

 

Ali osmanlijsko loše gospodarenje izcrpilo je zemlju. Bošnjaci skoro uništiše katoličke Hrvate, ali im oni ne ostadoše dužni. Tako stade vodeći elemenat u Bosni propadati tokom 17. i 18. st. Elementi kulture, što ih Bošnjaci sačuvaše još od svog bogumilstva, polako se iztrošiše, a Osmanlije ih nisu mogli nadomjestiti, jer Turci, kako sam već iztaknuo, nisu nikada mogli učiniti nešto na kulturnom ili gospodarskom polju. Obće razpadanje osmamlijske carevine nije moglo ostaviti netaknutim ni onaj element, koji mu se bijaše predao samo njemu svojstvenom vjernošću i predanošću: on propadaše s njom zajedno. 1 tako se postepeno razvijahu one prilike, na koje bijaše naišla Austro-Ugarska godine 1878. u Bosni i Hercegovini.

 

Kao što u Ugarskoj i u osvojenim dielovima Hrvatske i Slavonije, gdje su muslimanski Bošnjaci većinom imali u rukama upravu i vojnička lena u doba osmanlijske vladavine, 41 tako nalazimo i u Srbiji koncem 17. stoljeća, da Bošnjaci uz Albance sačinjavaju veći dio muslimanskog stanovničtva, a osobito bijahu zastupani medu spahijama, imaocima vojničkih lena. Pa kad Turci moradoše izprazniti gradove i utvrde, vratiše se sasvim prirodno prognani muslimani u Bosnu, svoju staru postojbinu.

 

Imena, na koja u Bosni često nailazimo kao Biogradlija, Šabčanin, Užičanin, podsjećaju nas na te seobe. To isto zbilo se i s crnogorskim Turcima, kojih se živi potomci u Bosni još i danas zovu Podgorica, Nikšić, Spužević i t. d.

 

Potomci bogumila u Bosni pokazaše još u dva navrata.svoju tvrdoglavu borbenu narav, koja se bijaše nuždno razvila iz njihove poviesti. Kad je propadanje osmanlijske državne sile i propadanje poviestnih temelja turske vojničke snage imperativno tražilo, da se vojska preustroji prema suvremenim, zapadnoeuropskim uzorima, bijahu muslimanski Bošnjaci ti, koji se najviše opirahu. Novi poredak uvjetovaše i neke dalekosežne unutarnjopolitičke reforme, a poimence ukidanje nekih preživjelih ustanova, kao na pr. janjičara, lenskog sustava i t. d. Ukidanjem ustanova, s kojima bijahu Bošnjaci povezani uspomenom na svoje najbolje dane, i preustrojstvom vojske, koje ukidaše lenski sustav, bijahu ugrožena prava plemićke samouprave u Bosni. A Bošnjaci, navikli tokom čitave svoje poviesti spajanju vjerskih, političkih i staležkih probitaka, htjedoše biti papinskiji od pape i bolji muslimani od samog kalifa. Oni se podigoše protiv kalifa na obranu poviestnih temelja države i čistog islama. Posljedica bijaše oružani ustanak plemstva u Bosni (1826. — 1831.). Ali turskoj upravi uspije predobiti na svoju stranu jedan dio hercegovačkih velikaša i njihovom pomoću krvavo ugušiti ustantak. Sudbina Bosne bijaše, da i nadalje propada i zahiruje.

 

Kad je kasnije započelo oslobađanje kršćanskih naroda na Balkanu, kojemu bijahu razlog jednako nacionalna, politička i kulturna nastojanja kao i najprimitivnija težnja za poboljšanjem materiatnih prilika, ne bijaše otomanska carevina nikako u stanjiu, da u Bosni i Hercegovini zavede red i iole zadovoljavajuće prilike. Zato bijaše član XXV. berlinskog ugovora jedini spas. Razumljivo je, da otomanskoj carevini ne bijaše lako napustiti pokrajine, iz kojih je stoljećima crpila svoje najbolje sile. Dvoličnim držanjem, a možda i tajnim došaptavanjem ne bijaše Turskoj težko da potakne na odipor protiv Austro-Ugarske Bošnjake, te tvrdoglave oporbenjake. Ta oni ustadoše u obranu svoje vjere i učiniše ono, što su od početka 11. st. radili u raznom obliku na najkrvaviji način protiv raznih neprijatelja, pa čak i protiv vlastite braće.

 

Ali poviest je pošla svojim putem. Bosni je suđeno, da si potraži nove putove, a te može naći ne samo iz geopolitičkih nego također iz poviestnih i narodnih razloga, koje sam naveo, samo na strani svoje jednokrvne hrvatske braće. 1 samo u tom okviru može Bosna živjeti plodonosnim životom.