5. Politička pozadina bogumilskog pokreta

 

Vidjeli smo, kako je u Hrvatskoj kao uztuk na romanizatorsku tendencijo katoličke Crkve nastala narodna stranka, i znamo, da su borbe između narodne i latinsko-klerikalne stranke hrvatsku državu toliko oslabile, da su Mađari mogli započeti i uspjeti sa svojim težnjama. Vidjeli smo nadalje, da se u tom času hrvatska narodna stranka uzprotivila i Mađarima, ali bude potučena na Gvozdu od Mađara i Hrvata, pristaša mađarske stranke, kojom je prilikom poginuo i Petar Svačić, posljednji hrvatski kralj domaće krvi.

 

No bilo bi krivo misliti, daje nakon ovog poraza netragom nestala hrvatska narodna stranka, koja je u sebi osjetila nagon za samostalnim životom čitavog jednog žilavog i ustrajnog naroda, kakav bijaše hrvatski. Pa što učini, što morade učiniti ta stranka?

 

Njeni pristaše moradoše se izseliti iz krajeva, koji stajahu pod utjecajem njihova protivnika, klerikalnih Hrvata, primorskih Romana i Mađara. Pošto su klerikalni Hrvati, primorski Romani i Mađari zavladali samo obodnim područjem, povukla se hrvatska narodna stranka u unutarnjost zemlje, a to bijaše zbog oblika tla hrvatskih zemalja upravo Bosna i Hercegovina. Goroviti, težko pristupačni predjeli Bosne, postadoše utočište neslomivog hrvatskog narodnog plemstva i njegovih pristaša, koji se onamo skloniše i nađoše toliko zaštite, da su mogli uztrajati u svom odporu protiv Romana, protiv klerikalno-papinske politike i protiv težnja ugarskih kraljeva.

 

Ovom seobom jednog politički aktivnog narodnog elementa u Bosnu bijaše udaren temelj kasnijem stvaranju bosanske države.

 

Što ta seoba hrvatske narodne stranke u Bosnu nije izazvala u Hrvatskoj i Dalmaciji pokret protiv mađarskog vladanja, bijaše uvjetovano time, što narodna stranka ostade nakon poraza na Gvozdu oslabljena. A prije nego što je imala vremena da se u Bosni oporavi, umre početkom godine 1114. Koloman. Smrt ovog spretnog i snažnog vladara i političara, kao i pojavu nedoraslog Stjepana II. na ugarskom priestolju, izkoriste odmah Mletci pod duždem Ordelatom Falierom, da bi se domogli Dalmacije; A jedva deset godina kasnije započnu borbe ugarskih kraljeva protiv Komnena, pod kojima je Bizant posljednji put pokušao prodrieti prema sjeveru.

 

Krivo bismo shvatili silnu mržnju Hrvata prema Romanima i njiiovu odvratnost od svega bizantskog, kad bismo držali, da će oni ovakve prilike izkoristiti, da ustanu protiv mađarskih kraljeva. U tom slučaju morali bi se oni pojaviti kao saveznici Mletčana ili Bizantinaca. A to se ne može očekivati od Hrvata, te u doba bizantskih ratova vidimo, kako su se Hrvati upravo približili Mađarima. Sredinom II. st. pomažu čak Bosanci pod banom Borićem oružjem Mlađarima protiv Bizanta.

 

Ali vidimo također, da je spomenuti ban Borić gonio bosanske katolike.26 To je jedan od važnijih temelja za naše shvaćanje bosanske poviesti. Hrvatskom narodnom plemstvu, koje se sklonilo u Bosnu, nije moglo ostati tajnom, da katolička Crkva u državi, koju su oni osnovali, pomaže jednostrano dalmatinske Romane, Pa budući daje katoličko-klerikalna stranka u Hrvatskoj bila Hrvatima nenakionjena, naravno je, da je hrvatska narodna stranka morala biti orientirana antiklerikalno, pa i protukatolički. Odrazilo se to tako, da prvi bosanski ban, koji se pojavljuje i samostalno nastupa kratko iza seobe hrvatske narodne stranke u Bosnu, pokazuje protukatoličku, orientaciju.

 

Godine 1163. nestade bana Borića, a Bosna, kao i sve ostale hrvatske zemlje, dolazi pod bizantsko vrhovništvo. U jednoj izpravi iz godine 1155. spominje se i Bosna u naslovu Manuela Komnena. A kad je nestalo bizantsko-komnenske bujice godine 1180. nakon smrti Manuelove, pojavi se u Bosni već bogumilstvo. Sliedeći bosanski ban Kulin, koji još i danas živi u predaji naroda u Bosni, već je gorljiv bogumil, a bogumila imade već u to doba u Bosni na desetke hiljada.

 

Pa što nas uči ta pojava? ProtukatoliČka orientacija Hrvata, koja bijaše već zapažena u doba bana Borića, pošla je za korak dalje. Hrvatsko-bosansko plemstvo prešlo je naprosto bogumilstvu, upravo zato, jer je u bogumilstvu, koje bijaše načelni protivnik katolicizmu, našlo najpovoljniji izraz svojem razpoloženju. Tome je zacielo pridoniela i okolnost, Što su u bogumilstvu gledali narodnu slavensku vjeru, koja je puku prijala: u bogumilstvu naidoše na slavenski jezik u crkvi, za koji se uzalud borahu u vlastitoj državi. I njihovo nastojanje za nezavisnom državnom Crkvom nađe priliku da se ostvari, jer bogumilstvo bijaše organizirano u Crkve po zemljama. Sigurno je također bizantsko vladanje u Bosni od g. 1163. do 1180. pokušalo sve moguće, da u Bosni unapriedi pravoslavlje, a nesklonost Hrvata bizantinizmu i pravoslavlju bijaše zacielo samo daljnji poticaj za prielaz na bogumilstvo. Ono bijaše jednako neprijateljski razpoloženo i prema katolicizmu i pravoslavlju, pa prielazom na bogumilstvo bijaše postavljena brana protiv jednog i protiv drugog.

 

Vidimo dakle, da su u Bosni kao i u Bugarskoj politički razlozi bili od odlučne važnosti za prielaz čitavog naroda na bogumilstvo: u Bugarskoj bijaše odlučno protivljenje pravoslavlju, koje je politički i nacionalno bilo sklono Grcima, a u Bosni protivljenje Hrvata katolicizmu, koji je bio sklon romanskom elementu, a kasnije Mađarima.

 

Pokraj seobe hrvatskog plemstva bijaše bogumilski pokret najvažniji moment, čija posljedica bijaše stvaranje samostalne države u Bosni.

 

Kao što smo već vidjeli, bijaše bogumilstvo organizirano u t. zv. bosanskoj Crkvi.

 

Ova se Crkva nastojaše proširiti, te prodre i na neko vrieme u Slavoniju i Dalmaciju.

 

Ovo prodiranje uznemiri katoličke krugove i dovede do snažne reakcije katolicizma.

 

Ali što se međutim zbilo? Razjasnili smo već u drugom poglavlju, kako se dalmatinski Romani stadoše brzo poslavenjivati, čim izgubiše iz ruku političko kormilo. U 12. i 13. stoljeću zbivao se taj proces, a u 14. st. pojavljuju se ti Romani većinom već kao Hrvati. Zbog asimilacije Romana pojavljivahu se kod primorskih Hrvata sve jače katoličko-klerikalne tendencije, te oni poradiše na suzbijanju bosanske hereze.

 

Posljedica toga bijaše, da se bosanski bogumilski Hrvati sve više otuđivahu od primorskih katolika i da potonji nastupahu ofenzivno prema braći u Bosni, a bosanski Hrvati sad opet sasvim naravno nastojahu, da se osamostale i politički odciepe od primorskih Hrvata, te da područje bosanske Crkve izgrade politički samostalnim područjem. Da je ovo shvaćanje ispravno, neoborivim je dokazom već spomenuti neuspjeli pokušaj Šubića da prošire svoju vlast.

 

Vidjeli smo, da je dokazano, da su Pavla Šubića, brata i nasljednika Mladena Šubića, ubili bosanski bogumili, čime bijaše ustavljen uzpon kuće Šubića. Drugi nasljednik ubijenoga i njegov sinovac Mladen Šubić vladaše jakom rukom u Bosni i Humskoj zemlji i postavi Stjepana Kotromanića svojim namjestnikom. Taj izda svog gospodara i izigra ga prema Karlu Robertu Anžuvinjcu, koji bijaše međutim izabran za kralja Ugarske i bijaše sviestan da se domogao tog snažnog feudalca. Mladena Subića ubrzo zatim naprosto nestade.

 

Kako da razjasnimo činjenicu, da na ubojstvo vladara bijahu zavedeni bogumili, kojima vjera čak zabranjivaše ubijati životinje? Samo tako što se Šubić, čija porodica bijaše poznata kao revna u katolicizmu, rukovodio načelom »cujus regio illius religio«, te ga zbog toga ubiše ojađeni bosanski bogumili, jer se bio zadjeo o njihove vjerske svetinje,

 

Ti isti momenti bijahu odlučni i kod izdajstva Stjepana Kotromanića. Vjerojatno je, da se nećak Mladena Šubića u karakteru i uvjerenju nije mnogo razlikovao od svog strica istoga imena, jer ga i poviest prikazuje nasilnikom. A dokazano je, da Stjepan Kotromanić bijaše bogumil. Revni i siloviti katolik Šubić bijaše nesnosan bogumilskom lenskom posjedniku i bosanskom narodu, koji tada već bijaše većinom bogumilski, pa tako ga Kotromanić izda već i radi toga, da sam ne podlegne mržnji svog bogumilskog naroda.

 

Stjepan Kotromanić postade međutim osnivačem dinastije Kotromanića i utemeljiteljem samostalne bosanske države. Pa tko će sad zaniekati tvrdnju, da bogumilstvo ne bijaše glavna pokretna sila u stvaranju posebne bosanske države?

 

Držim, daje to svakome jasno i da bi sve daljnje dokazivanje bilo suvišno.

 

Ta dva osnovna razloga za stvaranje bosanske države, t, j. seoba hrvatske narodne stranke i bogumilstvo, odrediše također držanje Bosanaca prema ostalim hrvatskim zemljama i prema Ugarskoj za sve vrieme bosanske samostalnosti.

 

1 premda bijahu Bosanci došli u suprotnost prema ostalim Hrvatima, ipak ne zatomiše nikad sasvim osjećaja zajedničke narodne pripadnosti. Svaki narodni pokret katoličkih Hrvata podupirahu uviek Bosanci. Kad god bi Hrvati sebi izabrali kralja, priznavanu ga i Bosanci svojim vrhovnim lenskim gospodarom. Ovo je tim značajnije, što Hrvati izvan Bosne ne pokušavahu nikada iznuditi oružanom rukom u Bosni priznanje svojih kraljeva, a bili bi jedva i u stanju da to učine. U toj stvari bijaše odlučno tradicionalno stanovište Bosne, kojemu izvor bijaše hrvatsko podrietlo Bosne i navedena seoba hrvatske narodne stranke.

 

Jednako bijaše i tim navedenim činbenicima, koji igrahu ulogu u stvaranju bosanske države, određeno i stanovište Bosanaca prema Mađarima. Izprvice stajahu na stanovištu tvrdokornog odbijanja mađarske vlade, ali kasnije zbog opasnosti međunarodne naravi, kad se pojaviše vanjski neprijatelji, jednako opasni Hrvatima kao i Mađarima, približile se ovim potonjima. A čim bijahu te opasnosti svladane, nalaze se Bosanci prema Mađarima opet u oporbi.

 

Upravo bogumili, kod kojih ne bijaše odsudan samo nacionalno-politički nego i vjerski moment, bijahu najzadrtiji protivnici Mađara. Mađar Komlossv priznaje to sasvim neuvijeno pišući; »Patareni su pribavili mađarskim kraljevima mnoge brige i žrtve.

 

Njihova je poglavita krivnja, što se mađarska hegemonija u Bosni nije mogla dublje ukorieniti.« A to se podpuno slaže s našim shvaćanjem s jedinom razlikom, što mi tu pojavu znamo podpuno protumačiti, a Komlossv ne. Položaj se mađarskih kraljeva popravio, kad poslije Arpadovića Anžuvinci zasjedoše na ugarsko priestolje. Još prije vi nego Mađari okruniše Karla Roberta mađarskim kraljem, izabraše ga Hrvati hrvatskim, a takovim ga priznavanu i Bosanci i pomaganu u borbi za mađarsku krunu. Priznavši jednom Anžuvince hrvatskim kraljevima, bijaše Bosancima težko to priznanje kasnije povući. A Anžuvinci postavši kraljevima ugarskim, zapadoše automatski u politiku, koja bijaše upravljena protiv bosanske samostalnosti. Na taj se način razviše zamršeni odnosi privlačenja i odbijanja, u kojima ostade stalno samo to, da Mađari pri pokušajima ostvarivanja svojih političkih težnja nastupaju uviek pod plaštem zaštitnika katolicizma, i da se bosanski vladari nastoje osloboditi opasnosti s te strane spretnim balansiranjem između pape i ugarskih kraljeva. Stvarno se ta slika sveudilj ponavlja, dok Turci godine 1463. ne srušiše bosansku, a 66 godina, kasnije i ugarsku državu.

 

Svakako valja utvrditi, da zbog ogorčenog odpora bogumila nije mađarskim kraljevima nikada uspjelo Bosnom podpuno zavladati i da je između Bosne i Ugarske kroz čitavo to doba bio samo oslabljen i često sasvim prekinut lensko-pravni odnos.

 

Teorija o seobi i bogumilstvu, 28 kojom sam se poslužio, da protumačim bosanski problem, razjašnjava nam još i jednu drugu pojavu, t. j, pojavu, da je stvaranje bosanske države iznimka od pravila, koje smo postavili, prema kojemu su južnoslavenski narodi tek posljedice državnih tvorevina južnih Slavena. Posljedica stvaranja bosanske države nebijaše stvaranje bosanskog naroda, a to se sasvim logično nadaje iz činjenice, da stvaranje bosanske države nije iskonsko stvaranje države jednog osvajalačkog plemena, nego tek drugotna tvorevina hrvatskog naroda, koji bijaše u to doba u glavnim obrisima već oblikovan. Povod za stvaranje bosanske države ne bijaše osvajanje i nastojanje, da se osvojeno zadrži, nego samo vjeroizpovjedni nagon za samoodržanjem i obranom. A te sile ne bijahu dovoljne, da ukinu poviestno načelo uztrajnosti i da promiene jednom već ustaljeno nacionalno obilježje.

 

U svojoj biti i po svojoj sviesti bijahu zato sredovječni Bosanci Hrvati, ali nema sumnje, da je nacionalna sviest sve više slabila tokom poviestnog razvitka, dok nije skoro sasvim propala u velikoj kataklizmi osmanlijskog osvajanja. Ovim posljednjim razvitkom pozabavit ćemo se još kasnije.

 

Netko će primietiti: Ova se hipoteza sasvim liepo Čita, ali sve su to zapravo nagađanja; ima li gdje kakav neoborivi dokaz, da ti bosanski bogumilski plemići bijahu baš Hrvati?

 

Znanstveno iztraživanje poslije okupacije Bosne dalo nam je na sreću i te dokaze.

 

Ogromno monolitsko nadgrobno kamenje je jedino, što preostade od tih bogumila.

 

Nadpise, koji se na njima tu i tamo nalaze, pomno je skupljala bosansko-hercegovačka vlada i objelodanila ih u »Glasniku« Bosansko-hercegovačkog zemaljskog muzeja.

 

Treba samo zaviriti u te nadpise i naći će se dokaz, da pod tim nadgrobnim spomenicima leže većinom plemići i velikaši. Da navedem samo nekoje od tih nadpisa!

 

Na putu od Rogatice prema Glasinačkom polju u Koranu leži stećak s nadpisom: »V ime Božie, ase leži Tvrdiša Banović. dobri vitez, na svojej plemenitoj.« 29

 

Nadalje u Banovu Dolu u iztočnoj Bosni, 35 kilometara od Tuzle, čitamo na ornamentima ukrašenom kamenu: »Ase leži Božičko Banović, na svoej zemli, na plemenitoj.« 30

 

Pa onda onaj uzprkos neslomivom ponosu tako bolan nadpis, jer je svjedokom umiranja jedne snažne rase, što nam ga spominje Thalloczv: »Ovdje leži Vladko Vlavić. koji se ne pokloni ni najjačem sinu čovjekovu. Mnogo putova, umre kod kuće i ne ostavi ni brata ni sina.« 31

 

Ovi nadpisi, kojih ima sva sila, kazuju nam mnogo. Kud nas upućuju ti banski sinovi, koji počivaju u Banovu Dolu? K Hrvatima, jer Srbi ne imahu banova!

 

Gdje nailazimo na slavenskom Jugu na tako neslomivu rasu, koja se još u času smrti ponosi svojim povlasticama, svojom plemićkom zemljom i svojim vitežtvom? Samo u Hrvata! Šubići, Nelipići. Zrinski, Frankopani, Berislavići, Blagaji, Kolonići; Draškovići, Keglevići, Bacani i t. d, jesu katolički predstavnici iste snažne i neslomive rase, koje bogujiilski potomci počivaju pod stećcima 13. i 14. st„ Čije kamenje nam govori sasvim jasno.

 

A starinski, čisti ikavsko-hrvatski jezik (saj bilig postavista, nevisxa), kojim su pisani ti spomenici, i koji živo podsjećaju na narječje dalmatinskih otoka, dopunja samo harmonički tu sliku.

 

Pa ako ima još netko, tko u to sumnja, neka se izvoli potruditi u muzej Hrvatskog starinarskog družtva u Kninu u Dalmaciji, u tom starom hrvatskom kraljevskom gradu, pa neka pogleda umjetnine 10. i 11. st. iz razdoblja narodne dinastije u Hrvatskoj. A zatim neka izvoli u bosansko-hercegovački muzej u Sarajevu i neka pogleda bosanske umjetnine iz 12. do 14. st., pa će se samo čuditi istovjetnosti umjetničkih elemenata. Ne može biti nikakove sumnje, da su stvaratelji jednih i drugih morali bezuvjetno biti pripadnici jednog te istog naroda. Ovu činjenicu ustanovio je već Thalloczv.

 

A tko je sagradio sve srednjovjekovne gradove u Bosni i Hercegovini? Doline Bosne i Drine načičkane su starim gradinama baš kao i dolina Rajne. Pa tko je u tim starim gradinama živio? Samo pripadnici jedinog krvnog plemstva na Balkanu, a to bijahu Hrvati. Krvnoga plemstva ne bijaše ni u Srba ni u Bugara, nego samo činovničkog, kao u svih Bizantinaca.

 

Zbog svega toga ne može biti nikakove sumnje, da bogumilska rasa, koja vladaše u Bosni od 12. do 15. st. bijaše hrvatskog podrietla, i čitavo područje zapadnog Balkana, u kome nailazimo na bogumilske stećke, pripadaše nekada hrvatskom narodnom posjedu.