4. Bogumili

 

Kad se tokom drugog i trećeg stoljeća po Kristu kršćanstvo stalo pobjednički širiti na iztok i na zapad, sudarilo se na iztoku sa Zoroastrovom ili Zaratustrinom naukom, koja bijaše u perzijskom carstvu zavladala kao državna vjera. Iz mješavine obiju nauka i upotriebivši gnostičke elemente stvorio je Perzijanac Mani (216. — 276, poslije Krista) jednu novu kršćansku nauku, manihejstvo, koja je preuzela bitne momente Zaratustrine nauke, kao na pr.

 

stari arijski dualizam i propise o hrani. Kad se ta nauka stala velikom brzinom širiti u Bizantskom carstvu, uzprotivi joj se odlučno državna vlast. Jer basileus ne bijaše samo svjetovna, nego i duhovna glava države (cezaropapizam). Uslied okrutnih progona od strane države razpade se manihejstvo u čitav niz sekta, od kojih ću spomenuti samo: paulikijance, masilijance, markionite, boketiste, borborite i tondrakijce, koje bijahu također izvrgnute progonima. Jedna od tih vrsta progona sastojala se u tome, što je Biziant od 6. do 10. stoljeća ponovno silom naseljivao navedene krivovjerce na bizantsko-bugarskoj granici, da ih upotriebi kao »topovsku hranu« protiv napadačkih Bugara. Ovi krivovjerci iz Sirije i Male Azije prebjegoše međutim na stranu Bugara i napraviše tamo prozelite, tako da se ovo krivovjerje stalo naglo širiti i u Bugarskoj.

 

U Bugarskoj se pojavi u prvoj polovici 1 0. st. neki domaći, slavenski svećenik, pop Jeremija, koji iz ovih krivih naučavanja, u biti manihejskog sadržaja, sastavi jednu novu nauku upotriebivši stare slavenske poganske običaje i predočbe; on si nadjene ime Bogumil i stade naučavati svoj nauk. Ovaj nauk razširi se doskora po Bugarskoj, to brže, što kršćanstvo još ne bijaše uhvatilo čvrstog koriena, budući da se protiv njega iz političkih razloga pojavila u zemlji jaka oporba, koja je, sasvim opravdano, gledala u kršćanstvu samo oruđe bizantskih težnja. Tako se ovaj nauk proširi u Bugarskoj i Macedoniji, zahvati vši i Srbiju. Tamo bijahu međutim već na vlasti Nemanjići, koji u svemu, pa i u tome točno oponašahu Bizantince, pa stadoše progoniti bogumile i tlačiti krivovjerce u njihovoj zemlji okrutnim kaznama (trganjem jezika i t. d.). Bogumili na Balkanu, također poznati pod imenom »babuni«, 23 dođoše u Bosnu izravno iz u Bugarske, a i bježeći iz Srbije, te se doskora snažno podignu. Pokraj političkih momenata, s kojima ćemo se kasnije pobliže pozabaviti, doprinielo je tome neobično mnogo također nedovoljno ustrojstvo katoličke Crkve u Bosni. Već sam spomenuo, da je katolička Crkva u hrvatskoj državi nastojala polatiniti pučanstvo. Praktična posljedica tog nastojanja bijaše, da su se sjedišta katoličkih nadbiskupa nalazila ponajćešće u latinskim primorskim gradovima i da su ti crkveni velikaši, većinom Talijani, zbog pomanjkanja poznavanja jezika i lokalnih prilika, mogli tek samo malo doprinieti ustrojstvu u unutarnjoj Bosni. Osobito zanemariše brigu oko odgoja domaćeg svećenstva, a poslani strani legati ne mogahu nikada steći u zemlji dovoljnog utjecaja.

 

Na taj način bijahu prilike katoličke Crkve u Bosni i Humskoj zemlji vrlo nepovoljne, pa seje bogumilstvo, koje je zbog svojih perzijsko-arijskih i staroslavenskih elemenata vrlo prijalo državotvornim arijsko-slavenskim Hrvatima, moglo brzo proširiti, tako da je povremeno sasvim iz zemlje iztisnulo katolicizam.

 

Tako postade bogumilstvo kroz tri stoljeća najjačim činbenikom političkog, kulturnog i duhovnog razvoja Bosne, Pada u oči, da su povjestničari prešli preko velikog političkog utjecaja ovog vjerskog pokreta u Bosni. Dogmatskim dielom ovog pokreta pozabavit ćemo se sad sasvim ukratko.

 

Za bogumilski nauk je značajno, što je preuzeo stari arijski dualizam u gledanju na sviet, koji je značajan za Zaratustrin nauk. Svietom vladaju dva načela: Bog, načelo dobra, i Lucifer ili sotona, načelo zla. S obzirom na to nastade doskora razcjep u taboru bogumila. Jedni postaviše tvrdnju, da ova dva načela postoje odavno nezavisno jedno od drugoga; bijahu to absolutni dualisti. Ali, time bi bilo ukinuto bitno načelo kršćanstva: jednobožtvo. I zbog toga pojavi se druga struja, »koja nastojaše tome izbjeći naučavajući posredovni nauk: Samo Bog kao načelo dobra postoji od iskona, a sotona je anđeo, kao načelo zla, stvoren od Boga, ali se od Boga odmetnuo.

 

Bog, kao načelo dobra, stvorio je duh Čovjeka, od njega potječe i sve duhovno. Sve, stoje tjelesno, sve, što osjećamo našim ćutilima, sva tvar (chyle) djelo je sotone, načela zla. Prema tome je duša čovjekova djelo Božje, a tielo čovječje djelo sotone. Bogumili priznavanu Sv. Trojstvo, ali Sin (Logos) bijaše manji od Otca, a Duh Sveti manji od Otca i Sina. Majka Božja ne bijaše im čovjek, nego anđeo, i nije rodila Krista, nego je on izskočio iz njezina uha; Isus Krist nije uobće nikada imao pravog čovječjeg tiela, njegova tjelesnost bijaše samo prividna (nauka doketista od 8oxeiv = činiti se). Oni zabaciše štovanje svetog križa, koji smatrahu nedostojnim, a isto tako i krštenje vodom.

 

Krštenje (kao čin primanja u sektu) vršili su bogumili slikovitim činom, koji se sastojao u tom, da su kršteniku položili evanđelje na glavu. Stari Zavjet zabaciše posvema, osim psalama, što treba shvatiti kao reakciju na semitske elemente u kršćanstvu. Naprotiv priznavanu čitav niz apokrifnih djela, a osobito ona, koja prijahu njihovoj sekti zbog svog mističnog sadržaja. Sakramenata ne priznavahu. Od molitava priznavahu samo »Otčenaš«, ali s izmjenama, koje odgovarahu duhu njihova nauka. Umjesto da mole za kruh naš svakidašnji, moljahu se za »vrhunaravni kruh: »panem nostrum aupersubstantionalem«. U smislu svog nauka ne mogahu dakako od Boga moliti za tvarni kruh, koji je djelo sotone. Crkva uobće nisu gradili. Svoje pobožne obrede, koji se sastojahu od pjesme i molitve, održavahu u slobodnoj prirodi, na bregovima, u šumama ili u privatnim kućama. Sjajne crkve nazivahu mjestima idola i kućama sotone.

 

Tko je htio biti primljen u bogumilsku Crkvu, morao je proći kroz periodu čišćenja, jer bogumili smatrahu i katolike i pravoslavne nečistima »kao pse i svinje«. Uobće bijaše bitnim obilježjem bogumilstva načelna protivnost i duboka odvratnost prema tim dvjema velikim službenim Crkvama. Sami sebe nazivahu »Crkvom Kristovom« i »potomcima apostola«, svoga poglavicu nazivahu »vikarom Kristovim« i »potomkom svetoga Petra«. Po izmaku vremena čišćenja bio je neofit slikovito kršten knjigom (baptisma libri), a zatim mu polagabu ruku na glavu (manuum impositio) svi vjernici, mužkarci i žene, čime bijaše završeno primanje u Crkvu. Bogumili bijahu podieljeni na obične vjernike (credentes) i na one, koji bijahu dostigli viši stupanj savršenstva, a koji se zvahu »kristjani«, »dobri ljudi« i »dobri Bošnjani« (perfeeti sive boni homines, dobri ljudi kristjani). 24 Ovi potonji bijahu podizani na viši vjerski stupanj posebnim svečanim formalnim činom (consolamentum, jekemaio). Iz redova »kristjana«, ili dobrih Bošnjana, bijahu birani crkveni poglavice. Crkvena hierarhija bijaše jednostavna, poglavica jedne crkve bijaše »djed«. Za njim je »gost«, a za gostom »starac«. Najniži stupanj je »strojnik«. Hiertarhiju dviju vladajućih Crkava silno su prezirali, a od klerika i redovnika se zgražahu.

 

Život sviju članova Crkve bijaše strog i asketski, a razumije se, da su pripadnici viših stupnjeva živjeli mnogo strože nego pripadnici nižih. To bijaše posljedica samih osnovnih načela ove nauke: sva nesreća dolazi od načela zla i od tvari, koja je njegovo djelo; vrhovna zapovjed bijaše preziranje i svladavanje tjelesnih užitaka. Za bogumile su vriedila tri signacula manihejaca: signaculum manus, oris et sinus, i to za obične vjernike približno, a za »dobre kristjane« strogo. Signaculum manus značio je, da se uobće ne smije ubiti ni jedno živo biče. Signaculum oris značio je, da se treba čuvati svakog uživanja mesa i svake životinjske hrane, jer je ona u povećanom stupnju djelo sotone, budući da je nastala coitusom. Signaculum sinus značio je pak, da se treba suzdržavati od spolnog obćenja. Smatrahu, da brak valja zabaciti, ali ga ipak dopuštahu običnim vjernicima. Laganih grieha njihov nauk nije poznavao, nego samo težke. Laž bijaše najvećim griehom, a zakletva načelno nedopuštena. Prezirahu također primanje i davanje milodara. Svatko bijaše dužan raditi i živjeli od rada svojih ruku. Zato bijahu bogumili većinom ratari j obrtnici. Trgovina i spekulacija bijaše strogo zabranjena.

 

Ubiti čovjeka bijaše najteži prestupak i zato osuđivahu vojničko zvanje i rat. Bogumili bijahu neumorni i lukavi u širenju svoga nauka i u prikupljanju novih pristaša. Budući daje svatko morao čitati evanđeljei apokrife, bijahu bogumili veoma načitani i mnogo vještiji pismu nego katolici i pravoslavni onoga doba. Postojala je također bogata bogumilska književnost, ali je ona propala u doba katoličke reakcije i za turskih navala.

 

Bogumili bijahu po zemljama razdieljeni u Crkve, Bosna bijaše Crkva za sebe i to jedna od najuglednijih. 25

 

Kao i u Bosnu, dopro je bogumilski nauk i u južnu Francuzku i Italiju, gdje setakođer neobično brzo proširio pod imenom Waldenza. Albigenza, Kataraca i Patarena, te bijaše ugušen uz najveći napor potocima krvi. S jednovjernicima u Francuzkoj i sjevernoj Italiji bila je Bosna u stalnom dodiru i izmjenjivala je vjernike.

 

Smatrao sam svojom dužnošću podrobnije prikazati naučavanje, koje bijaše pozvano da izvrši najdublji utjecaj na južnoslavensku poviest uobće, a napose na hrvatsku poviest. Ovaj utjecaj bijaše to snažniji, što je mistični i ozbiljni značaj tog nauka neobično prijao naravi Hrvata, te je uhvatio čvrsti korien među prostim pukom, a i među plemstvom.

 

Na svaki je način bogumilstvo prvi pokret reformacije u Europi. Najnovija iztraživanja odkrivaju sve jasnije veze bogumilstva s kasnijim pokretima reformacije, s češkim bratovštinama, s husitizmom i s naučavanjem Petra Chelčickoga. Ali to već prelazi preko okvira našeg zanimanja, te se time ovdje sad ne možemo baviti.