2. Bosna kao nacionalni problem

 

Tražimo li u poviestnoj književnosti obavještenja o narodnoj pripadnosti Bosne, ne ćemo u tom pravcu naći jasnoće. To nas mora tim više začuditi, što je književnost o Bosni razmjerno bogata i seže mnogo dalje unatrag nego historiografija većine južnoslavenskih zemalja.

 

Već godine 1787. izađe u Beču »Politička poviest kraljevine Bosne i Rame« od Maksimiliana Šimeka, djelo za ono doba dobro i razmjerno kritično. O nacionalnoj pripadnosti Bosne izrazuje se Šimek nejasno. On veli: »Srbi, koji su grčkom piscu poznati, jer bijahu najmoćniji, naselili su navodno čitavu Bosnu.' Ali ima i Hrvata, osobito u donjoj Bosni, između Une i Vrbasa. A navodno nas poviest uči, da su Hrvati i na jugu Bosne bili vrlo jaki i da su osnovali i Crvenu Hrvatsku.

 

Ali kad je koncem 18. i početkom 19. stoljeća započeo srbski pokret za oslobođenjem, a s njime zajedno i smutnje u Bosni i Hercegovini, započeše poviest Bosne i Hercegovine prikazivati sve više zajednički s poviešću Srbije. Tako poimence Srbin Jovan Rajić, Hrvat Franjo Pejačević Virovitički i njemačko-mađarski povjestničar Johann Christian v. Engel 6. A kada je onda kapacitet svjetskog glasa Leopold v. Ranke napisao svoje djelo »Srbija i Turska u 1 9. stoljeću«, i u to djelo uvrstio i članak o Bosni te izrazio mišljenje, da Bosnu smatra srbskom zemljom, 6 bijaše sasvim naravna posljedica, da si to mišljenje nije prokrčilo put samo u Njemačkoj, nego i u Čitavoj Europi. I izvrstno djelo Kallavevo 7 zastupa to isto mišljenje. Istoga mišljenja je i Helfert u svojoj poviesti Bosne. U svom prijašnjem djelu »Bosnisches« zove on bosanske muslimane izravno »poturčeni Srbi«, 8

 

Kad se nakon okupacije Bosne pokazala potreba jedne suvremene poviesti Bosne, napisa Hrvat Klaić jedno dobro, s hrvatskog na njemački prevedeno poviestno djelo, 9 ali se ne mogaše osloboditi shvaćanja, koje je obćenito vladalo, te označi Bosnu »hrvatsko-srbskim graničnim područjem«.

 

Tek u novije doba pojaviše se pojedinačno glasovi, koji Bosnu označiše hrvatskom zemljom. Tako poimence mnogo zapažena knjiga dra Petriniensisa (prof. Milobara):  »Bosna i hrvatsko državno pravo« (na njemačkom), u kojoj se dokazuje, da je Bosna i hrvatska zemlja.

 

Tome nasuprot izdano je sa srbske strane za vrieme aneksione krize čitavo množtvo svezcića i političkih spisa, kojii svi prikazuju na strastven način Bosnu kao zemlju, koja oduviek bijaše srbska, a od kojih spominjemo dra Vladana Đorđevića: »Srbsko pitanje«10 i prof. Jovana Cvijića: »Aneksija Bosne i Hercegovine i srbski problem«. 11

 

U svemu tome nema jasnoće, premda communis opinio doctorum naginje više na srbsku stranu, te se smatra, da je Bosna ipak srbska zemlja. Ali budući da je uzprkos tome pitanje ostalo tamno, šira javnost, novinstvo i praktična politika pomogoše si polovičnim rješenjem. Kad su početkom 20. st. nastojanja oko ujedinjenja Hrvata i Srba urodila pojmom srbohrvatstva, prihvatiše taj novi pojam, koji bijaše zgodan, da izpuni prazninu nejasnih etničkih odnosa u Bosni. Najrazširenije postade mišljenje, da su Bosna i Hercegovina srbskohrvatske zemlje, čemu je dopriniela i okolnost, da je bosansko-hercegovačka zemaljska vlada službeno nazivala »srbskohrvatskim« jezikom narječje, koje se govori u Bosni.

 

Ali već sam jednom iztaknuo, da se plašim, pojmova Srbohrvat. srbsko-hrvatski jezik, i da, nesklon svim polovičnostima, priznajem samo Hrvate i Srbe.

 

Zbog toga smatram svojom dužnošću, da točno ustanovim, jesu li Bosna i Hercegovina hrvatske ili srbske semlje, odnosno u kakvom se odnošaju nalaze ta dva naroda u tim zemljama.

 

Tvrdim dakle, da Bosna počevši od 8. st, bijaše hrvatskom zemljom, da je to do danas ostala i da će tek budućnost odlučiti, hoće li možda postati srbskom.

 

Podpuno sam sviestan težkoće, što ću pobijati shvaćanja, koja izgledaju posvećena ugledima jednog Engela, Rankea i Kallava, i to tim više, što njihove radnje, koje se drže u strogo poviestno-znanstvenom obliku, moram ovdje pobijati u kraćem, vaše političko-znanstvenom obliku. Ali i ovaj težki zadatak preuzimam u osvjedočenju, da služim samo istini i dobroj stvari, i uvjeren sam, da će mi kasnije znanost i budući politički razvoj bezuvjetno morati dati pravo.