ČETVRTI DIO

BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

 

1. Bosna kao politički, zemljopisni i sociološki problem

 

Ne bi bilo sasvim na odmet i bez zanimanja, da se sad ukratko prikaže i treća poviest južnih Slavena, bugarska. Ali ovo prikazivanje povećalo bi još i više obseg ovog djela, koje je već i onako preobsežno. Zbog toga ću se toga odreći, tim više, što potanje prikazivanje bugarske poviesti s našeg stanovišta, t. j. sa stanovišta najbližih probitaka Austro-ugarske monarhije, nije baš potrebno. Onoliko, koliko je, od toga potrebno za prosuđivanje ukupnog južnoslavenskog problema, mjestimice sam već umetnuo u moje dosadašnje razlaganje, a ako se pokaže potreba, umetnut će se i na drugim mjestima.

 

Tim više treba posvetiti pozornost jednom drugom pitanju, pitanju Bosne i Hercegovine. Neka mi je ovdje dopušteno spomenuli, da ću ubuduće ove dvie pokrajine zvati skupnim imenom Bosna i dvostruko ime upotrebljavati samo onda, kad to budu zahtievale izvanredne okolnosti.

 

Bliže promatranje ovih zemalja nije potrebno samo zbog toga što je Bosna posljednjih 40 godina postala središtem južnoslavenskog pitanja u Monarhiji, nego i zbog činjenice, koja se ne može poreći, da bosansko pitanje već pol vieka sve više zaposluje austrougarsku vanjsku politiku, da je u posljednje vrieme ta vanjska politika njime upravo prožeta i da ono odtada snažno, a nažalost i nesretno djeluje i na našu čitavu unutarnju politiku.

 

Koliko god je to pitanje važno, treba ipak utvrditi, da je poviest Bosne najmanje poznati dio poviesti južnih Slavena, i da prema tome vlada često zbrka i u najtemeljnijim pojmovima. Pošto se ova zbrka izkorišćuje uviek samo na štetu Monarhije, pokušat ću ovo pitanje razjasniti.

 

Moje stanovište prema bosanskom, pitanju razložit ću sasvim jasno. Već preko 40 godina pati Monarhija od toga, Što Srbi pružaju proždrljivo svoje ruke na Bosnu. I ovaj rat nastao je zapravo zbog toga njihova nastojanja. Jedino opravdanje ovog zahtjeva je t. zv. načelo narodnosti. Ostavljam po strani pitanje, koliko je to načelo samo po sebi opravdano i koliko se njime mogu opravdati prohtjevi za tuđim posjedom. Nas zanima više pitanje, jesu li Bosna i Hercegovina zaista srbske zemlje. Kroz čitavo dugačko doba, što je Monarhija prepatila, nije se nitko našao, tko bi se s tim neobično važnim pitanjem pobliže pozabavio i nastojao izbliza osvietliti taj problem na temelju

poviestnih činjenica. Usudit ću se prići tom težkom pitanju i dokazat ću, da Srbi nemaju nikakva prava na Bosnu i Hercegovinu čak ni onda, kad bismo u cielosti usvojili t. zv. načelo narodnosti. Bosna ne bijaše nikada srbski narodni posjed, ona to ni danas nije, a pitanje je budućnosti, hoće li to ikada biti.

 

Polazeći s toga gledišta pristupit ćemo ovom problemu.

 

Ali već u uvodu treba istaknuti odmah jedan moment, koji silno otežava spoznaju o Bosni. To je činjenica, daje zemljopisni pojam »Bosna«, s obzirom na njegov obseg, tokom stoljeća bio vrlo promjenljiv. Područje, što ga danas obično nazivamo Bosnom, ne slaže se nikako sa sredovječnom Bosnom. Današnja Bosna je u stvari zemljištni pojam, koji se izkristalizirao tokom turskog vladanja od g.1463. — 1878, i koji na više mjesta prelazi preko područja nekadašnje Bosne.

 

Od godine 1699. (karlovački mir) pa do godine 1878., dakle kroz ne mnogo manje od 200 godina, ostale su granice Venecije i Austrije s jedne strane, a Turske s druge strane, gotovo nepromienjene, ako izuzmemo jednu kratku promjenu pod konac 18. st.

 

Unutar ovih granica prema europskom zapadu ustalila se jedna turska upravna jedinica, koja kasnije postade podlogom članka XXV. berlinskog ugovora i stvori novu jedinicu, koja je stupila u trajnu vezu s Monarhijom i predstavlja današnju Bosnu i Hercegovinu.

 

U ovoj tvorevini nalaze se područja, koja su u predtursko doba prešla prilično različitu poviestno-političku sudbinu i koja se uobće ne mogu jednolično prikazivati.

 

Ne mogu i ne ću se upuštati u smetene pojedinosti bosanskog poviestnog nazivlja, te ću današnju Bosnu i Hercegovinu podieliti samo u one najvažnije skupine, koje su jednoličnog političko-poviestnog obilježja.

 

Te su skupine:

 

1. Sjeverozapadni i zapadni dio, koji si možemo predstaviti, ako od Save sliedimo tok Vrbasa do Bugojna, a zatim povučemo od Bugojna do Metkovića pravac. Ovi krajevi pripadahu hrvatskom državnom području od 12. stoljeća sve do turskog osvojenja i nose u svom sjevernom dielu još i danas naziv »Turska Hrvatska«.

 

2. Sjevemobosansku ravnicu, kojoj možemo odrediti granice, ako od Jajca povučemo pravac na Zvornik. Područje, koje leži između Save i tog pravca, predstavlja nam banovine Soli, Srebrnik, Usoru, a kasnije i Jajce. Ovi krajevi izprva pripadahu banovini Hrvatskoj (Posavskoj Hrvatskoj), a kasnije i ugarskoj Hrvatskoj, a padoše samo privremeno pod pravu Bosnu.

 

3. Današnja Hercegovina, koja odgovara nekadašnjim područjima Huma i Travunje i koja je zbog svojih geoložkih, klimatskih i gospodarskih posebnih prilika ponajviše išla vlastitim putovima, doživljavala je i svoju posebnu sudbinu.

 

4. Dosele još nespomenuti dio Bosne, predstavlja pravu sredovječnu Bosnu (Bossona, Bossina, Wossen), koja se po jednoj zapadnoj, uz rieku Rajnu položenoj pokrajini zove i Rama. Ona predstavlja pravo središte kasnije samostalne državne tvorbe, koja je prema političkim prilikama privlačila okolne dielove današnje Bosne i Hercegovine, a kadšto i dielove ostalih hrvatskih i srbskih zemalja. Kad god dakle govorimo o srednjovjekovnoj Bosni, razumievamo ovu posljednju (pod 4. spomenutu) Bosnu (a ne u današnjem obsegu).

 

Utvrdivši na taj način ovu zemljopisnu podjelu, bez koje ne možemo shvatiti problem Bosne, prelazimo k najvažnijem pitanju, kako treba definirati nacionalnu pripadnost Bosne.

 

S ovim pitanjem moramo se tim više pozabaviti, što se čini, daje Bosna iznimka od pravila, koje sam postavio, da su južnoslavenski narodi samo posljedica političko-državne tvorbe. Postojala je samostalna bosanska država, to je poviestna činjenica. A ipak nikad nije bilo bosanskog naroda, niti će ga ikada biti. Ovdje susrećemo dakle jedan socioložki problem, koji moramo bezuvjetno riešiti, ako ne ćemo, da nam čitava sazidana zgrada opasno ne napukne. Bez razjašnjenja ove iznimke od pravila, Čitav nam bosanski problem mora ostati nejasan i nerazumljiv.

 

Osim toga pripisujem najsudbonosnije posljedice pomanjkanju jasne spoznaje u bosanskom pitanju. Tvrdim, da je pomanjkanje čvrstog i zbijenog, na jasnoj spoznaji istine osnovanog stanovišta u pitanju nacionalne pripadnosti Bosne, jedan od glavnih razloga, što politika Monarhije u toj zemlji nije nikako uspievala u tolikoj mjeri, uzprkos stvarnim rezultatima, da bosansko pitanje ne postane već nekoliko godina Ahilovom petom austrougarske politike i da je to pitanje konačno moralo postati polaznom točkom svjetskog rata.