9. Uzkrs Srbije

 

Sredinom 16. stoljeća postiglo je osmanlijsko carstvo svoj vrhunac. Ali osvojenje i vladanje nad prostranim područjima izcrplo je životnu snagu državotvornih Osmanlija; na prielazu iz 16. u 17. stoljeće počinje osmanlijsko carstvo najprije polagano, a zatim sve brže propadati. To bijaše čas, kad je ona politička tvorevina, kojoj pripada zasluga, daje zaustavila turski val, — a to su zemlje austrijske kuće, — morala prirodno prieći iz stanja obrane u napadaj. To se i zbilo, a posljedica ovog vremenskog razdoblja bijaše pet ratova Austrije protiv Turske: rat od 1663. — 1664. (vašvarski mir), četrnaestgodišnji rat od 1684. — 1699, (karlovački mir), rat od 1715. — 1718. (požarevački mir), rat od 1736. — 1739. (beogradski mir), te rat od 1789. — 1791. (svištovski mir). Ovi ratovi bijahu od najveće važnosti za srbski narod, jer se počevši od četmaestgodišnjeg rata radilo uviek i o srbskim zemljama kao i o oslobođenju Srba od turskog jarma. Jedna od posljedica četmaestgodišnjeg rata bijaše i to, da se oko 350.000 Srba, kako sam već prije spomenuo, pod patriarsima Crnojevićemi i Jovanovićem naselilo na jugu Monarhije i tako našlo put, na kojem se moglo stalno i snažno razvijati. Posljednji veliki rat protiv Turske (1789. — 1791.) bijaše od osobitog značenja za Srbe. Austrija se bijaše obratila na Srbe s pomoću agenata i proglasa i pozivala ih u borbu protiv inovjernog tlačitelja, obećavajući im oslobođenje od turskog jarma. Srbi (poimence najsjeverniji krajevi kraljevine Srbije, razumije se, one pred balkanskim ratovima) odazvaše se u velikom broju tom pozivu, i postrojbe, koje vježbahu i organizirahu austrijski častnici, učiniše sve, što im bijaše moguće. Ali ne izpuniše se nade, koje se bijahu polagale u konačni izhod ovog rata s ove i s one strane Dunava. Sve ih pokopa svištovski mir. jer njegov posljedak bijaše status quo ante. Tisuće i tisuće Srba naselise se u Sriemu i južnoj Mađarskoj. Ali mnogo važnije od toga bijaše ovo: mnogi austrijski Srbi, koji pođoše kao častnici, učitelji i činovnici u Srbiju, stupiše u veze s tamošnjim Srbima, čime se pripremiše putovi za kasnije posredovanje suvremenih misli i kulturnih nastojanja između Austrije i Srbije, a osim toga probudilo je i snažno prodrmalo ovo ratno razdoblje te Srbe, koji bijahu mnogo izgubili od svoje nekadašnje vojničke spreme i samopouzdanja uslied vjekovnog robstva i razoružanja. Austrija izvježba veliki broj Srba iz Srbije i upozna ih sa zapadnoeuropskim oružjem, vojničkom stegom, ustrojstvom, zaptom i ratnom vještinom. Uspjesi tih četa podigoše u velikoj mjeri narodnu sviest, pa se Turci, kad nakon mira u Svištovu ponovno zaposjedoše zemlju, moradoše u čudu zapitati: »Susjedi, što to učiniste iz naše raje?«

 

Tako je osobito posljednji austrijsko-turskt rat postao važnim činbenikom, koji bijaše pozvan, da kod kasnijih srbskih ratova za oslobođenje odigra važnu ulogu.

 

Kod Srba, koji se naseliše u Austriji, i kojima se doduše obećavalo, da će ih se natrag preseliti u Srbiju, a kojima se iz vanjskopolitičkih razloga to nije moglo dopustiti, započeo je koncem 18. stoljeća živahan pokret, koji je išao za tim, da se narod duhovno i kulturno podigne. Uz crkvene organizacije, svuda se osnivahu škole i tako udaraše temelj kasnijim crkveno-školskim obćinama, koje bijahu toliko važne za politički razvoj Srba. Snažni pojedinci, kao Dositej Obradović i Vuk Stefanović Karadžić, učiniše, da se narodni jezik prihvati kao književni, čime bi širim narodnim slojevima težko razumljivi crkvenoslavenski jezik sretno zamienjen te uobće omogućena narodna književnost.

 

Ovaj razvoj nije mogao ostati bez posljedica ni za one Srbe, koji bijahu pod turskim gospodstvom, te je morao i kod njih uzrokovati slične težnje i nastojanje, da se popravi politički, gospodarski i družtvovni položaj srbskog naroda. Ovo nastojanje poticaše i pomagaše snažno uspomena na nekadašnju narodnu veličinu, koju njegovaše narodna predaja, narodna pjesma i narodna Crkva, i koja postade obćim narodnim dobrom. 

 

Ali taj pokret, koji je išao u cielom srbskom narodu za tim, da se njegovo stanje popravi, nastao je vremenski u razdoblju, u kome se čitavo stanje Srba u otomanskoj carevini pogoršavalo. Razvitak unutarnjeg propadanja osmanlijskog carstva bijaše došao u osobito zaoštreno stanje. Vojnička sila Osmanlija, taj temelj veličine i uzpona Turaka, bijaše podložena procesu raztvaranja. To se očitovalo osobito u dva pravca, u propadanju osmanlijskog lenskog sustava i u izrađivanju janjičara, koji nekada bijahu probir i srž turske vojske. Mjesto odabranika različitih naroda prostranog carstva, nagrnuše sad u postrojbu janjičari protekcionaši i razni velegradski ološ iz Carigrada.

 

Ratnički duh propade; u vojsci se pojavi neko nametničtvo, iz nje postadoše vojnici najgore vrste, podkupljiva banda, koja nije samo sudjelovala kod svih državnih udara, zavjera i promjena na priestolju, nego je ovakve promjene, ako ikako bijaše moguće, sama izazivala, da bi zatim mogla ucjenjivati nove vlastodržce. Na taj način postadoše janjičari raztvorni element, koji je težko ugrožavao sigurnost i mirni razvoj osmanlijske države. Prvi pokušaji, da se janjičari učine neškodljivima, ne uspješe pa dođoše na malo sretnu zamisao, da ih razprše, premještavajući ih iz glavnog grada države u pokrajine. Posljedica te nakane bijaše, da se zlo stalo širiti po pokrajinama. Osobito se u Srbiji janjičari izrodiše. Snagom svoje stoljetne organizacije oni bijahu nadmoćni svim drugim državnim ustanovama, proširiše se po čitavoj zemlji, postadoše svemoćna klika, s kojom nitko ne mogaše izaći na kraj. A kad jednom podpuno zavladaše, započeše nemilosrdno izrabljivati položaj i obogaćivati se grabežom i nasiljem također i na račun ostalih muslimana u Srbiji, a najviše dakako na račun raje.

 

Osobito im bijaše omililo protjerivanje osmanlijskih posjednika lena, a to bijahu obično muslimani bosanskog ili albanskog podrietla, s njiiovih lenskih posjeda, i nasilno pribavljanje neograničenog vlastničtva tih lena, t. j. da prema osmanlijskim pravnim pojmovima postanu čitluk-sahibima. Za tadašnje prilike u Turskoj značajna je činjenica, da je središnja vlast bila nemoćna protiv ovakvih postupaka, i da su janjičari mogli prisvojiti gotovo sva državna lena. Pa dok su pravi posjednici lena, t. j. spahije, razmjerno blago i štedeći postupali sa srbskim stanovničtvom tih lena, janjicari-uzurpatori bijahu nada sve silovitiji, okrutniji, te izcrpljivahu i pljačkahu narod. Prilike u tursko-srbskim zemljama, koje bijahu ionako nesnosne, postadoše neizdrživima, o kakvoj sigurnosti života ili vlastničtva ne mogaše već biti ni govora. Protuudar na te prilike ne mogaše izostati.

 

Ovi događaji ne zbivahu se dakako bez unutarnjih borba medu samim Turcima.

 

Janjičari nađoše podpore kod konzervativnih, strogo nabožnih elemenata, a spahije pak u prijateljima reformi, koji ojačaše za vladavine sultana Selima III. i koji ujedno bijahu liberalni element među Tiurcima. Oni uvidješe, da takav razvoj mora dovesti carstvo na rub propasti.

 

Janjičari nađoše međutim moćnog zaštitnika u Pazvan-ogluu vidinskom, jednom moćnom mjestnoin poglavaru, koji je težio za samostalnošću i koji ih je u svim težkim časovima pomagao svojim brojnim kirdžalijama (četama). Da bi se održali i uspjeli protiv tog moćnog saveza, moradoše od Porte izaslani paše pozvati u oružanu pomoć kršćansku raju, kako bi spahijama povratili njihova zakonska prava. Tako je osobito radio blagi, pravedni i Srbima skloni Hadži Mustafa-paša. U tim unutarnjim borbama sami su Turci naoružavati Srbe, vojnički ih snažili i dizali njihovu samosviest.

 

Ali povratak u staro nije. mogao izostati. Dobroćudnog Hadži Mustafa-pašu, zvanog »srbska majka«, savladaše i ubiŠe dahije i janjičari, koje su oni predvodili, a dahije, koji se sad opet dočepaše vlasti, stadoše se osvećivati srbskoj raji. Mjeseca veljače god. 1804. upriličiše dahije veliki pokolj uglednijih Srba i naprosto poklaše sve knezove i glavare.

 

Srbski je narod uvidio, da se nalazi u opasnosti, a pokraj toga osjećao se i u pravu, jer je samo pomagao zakonitu vlast u borbi protiv pobunjenih dahija i janjičara.

 

Tako dođe do ustanka Srba protiv uzurpatora, koji se dočepaše vlasti, do t. zv. ustanka protiv dahija. Bijaše to lojalni ustanak, jer Srbi ne ustadoše protiv turske vlasti, nego protiv buntovnih i za državu pogibeljnih uzurpatora, dahija.

 

Ustanak plane u isto vrieme na više mjesta nezavisno, a bijaše uperen u prvome redu protiv dahija i njihovih zamjenika kabadahija i subaša. Protivna strana Turaka, t. j. spahije i njihovi pristaše, pomaganu otvoreno ustanak. Vođe ustanka bijahu knezovi i ugledne srbske ličnosti.

 

Ovdje treba spomenuti, da su se tursko-srbske prilike u drugoj polovici 18. stoljeća tako razvijale, da bijahu položeni neki zametci samouprave. Nakon podpunog razpada srbskoga državnog ustrojstva bijaše ipak ostalo obiteljsko i plemensko ustrojstvo, kakvo imaju svi Slaveni.

 

Na tom temelju razvilo se seosko ustrojstvo, a na njegovu čelu bijaše mjestni starješina, knez. Kad se zemlja dielila u kotare zbog oporezovanja, dobije svaki kotar također po jednoga kneza, koji se imao brinuti za razpodjelu i utjerivanje poreza, a osim toga bijaše nadležan i u nekim sporovima. Više kotara bijaše podložno velikom knezu. Za knezove postaviše Turci najuglednije i najbogatije ljude, a njihova služba omogućivala im je, da podignu još više svoj ugled i svoje bogatstvo.

 

S pomoću ovakvoga jednostavnog ustrojstva uspjelo je Srbima uz podporu njihovih najuglednijih ljudi, knezova i starješina, koji izmakoše pokolju u veljači, i uz podporu hajduka, tih prijašnjih pljačkaških ustanika, te narodnih popova i kaluđera, da se uspješno odupru dahijama. Njih i njihove zamjenike, kabadahije i subaše iztjeraše iz pojedinih posjeda.

 

Tada se pojavi čovjek, koji skupi sve te pojedinačne pokrete i podade im obilježje narodnog pokreta. Bijaše to Karađorđe (Crni Đorđe), sin seljaka Petronija iz Viševaca u kotaru kragujevačkom. U pokretu, koji je predhodio austrijsko-turskom ratu, bijaše on utekao u Austriju i stupio u austrijsku vojničku službu, u kojoj je dotjerao do feljbabe. Kasnije se povratio kući i stekao nešto imetka trgujući svinjama. Kad je ustanak buknuo, ne izabraše ga vođom samo u njegovu kotaru, nego i u čitavoj srednjoj Srbiji, koja se zbog obilja šuma nazivaše Šumadijom.. Pošto bijaše hrabar, nagao i bezobziran — ustrielio je svog vlastitog otca, kad nije htio s njime bježati u Austriju — bijaše on pravi čovjek, da se probije u onoj sredini, koja bijaše uzavrela i podivljala u borbi s Turcima.

 

Oslanjajući se na snagu Sumadije, koja mu bijaše osobno odana, a osim toga još uživaše prednosti središnjeg položaja i nepristupačnosti, te odlikujući se pogledom i predviđanjem pred svim ostalim vođama, postade on brzo vođa — »verhovni vožd« — čitavog naroda i osnivač kasnije dinastije Karađorđevića.

 

Na taj način doskora bi slomljena vlast dahija i osvojena većina gradova na sjeveru tako, da se dahije mogahu držati još samo na jugu. Činilo se, kao da će nastupiti paradoks, da potlačeni Srbi uspostavljaju zakonsko stanje u jednoj pokrajiniotomanske carevine.

 

Ali nastupilo je ono, što nije moglo izostati. Srbi nastojahu, koliko god to bijaše moguće, sačuvati fikciju, daje njihov pokret lojalan. No Turci i Srbi ne stajahu, samo jedni prema drugima kao tlačitelji i potlačeni, kao politički i nacionalni protivnici, nego i kao dvie neprijateljske vjeroizpoviesti, a obadvie bijahu jedna drugoj odvratne i disahu međusobnom mržnjom. Turci gledahu s nepovjerenjem sve veće uspjehe Srba, a pokraj toga učinio je vjerski moment, da se kod Turaka počelo Širiti shvaćanje, da su s posjeda odtjeranim spahijama još uviek bliži buntovni, ali pravovjerni janjičari, nego nevjerna raja. A uspjehom opijeni Srbi ne mogahu se suzdržati i od nekih sasvim neosnovanih, okrutnih i neprijateljskih postupaka i prema drugim Turcima. Čim veći bijahu oružani uspjesi, tim su većina rasli i prohtjevi Srba.

 

Sasvim je jasno, da oni nisu mogli smatrati nagradom za svoju prolivenu krv, da na mjesto jednog tlačitelja dobiju drugoga, makar i nešto blažeg.

 

Porastom toga međusobnog odtuđivanja i postavljanjem zahtjeva, koji su išli za autonomijom zemlje, nastao je sukob Srba sa središnjom vlasti otomanske carevine.

 

Mjeseca travnja g. 1805. održaše Srbi sastanak u Ostružnici, izraziše točnije tamo I svoje želje i poslaše poslanstvo u Carigrad, da ih predloži sultanu. Ali sultan Selim III. pošalje kao odgovor vojsku pod zapovjedničtvom Hafiz-paše iz Niša na Srbiju sa I zadatkom, da razoruža i umiri zemlju. Srbima pođe za rukom da potuku ovu vojsku, koja postupaše osorno s rajom, te Hafiz-paža morade bježati iz Srbije i umre malo zatim u Nišu.

 

Iz ovog događaja nastao je srbski rat za oslobođenje god, 1806/07.

 

Karađorđu i ostalim srbskim vođama bijaše jasno, da se siromašna, malena i sama na sebe upućena zemlja ne će moći održati protiv sile čitave otomanske carevine.

 

Zbog toga stadoše Srbi tražiti saveznike. Najbliži bijaše velika susjedna Monarhija.

 

Karađorđe nuđaše Austriji opetovano, da joj preda Srbiju. Ali zapletajima napoleonskih ratova bijaše Austrija toliko zauzeta, da je na svom jugoiztoku željela bezuvjetno mir, pa je izbjegavala sukobe s Turskom.

 

Kad ih na ovoj strani odbiše, svrate Srbi svoj pogled na Rusiju, kud ih je osobito privlačilo zajedničtvo vjere. Značajno je, da ova zamisao potječe zapravo od jednog austrijskog Srbina, od karlovačkog metropolita Stratimirovića, koji bijaše na glasu zbog svoje lojalnosti: On napisa god. 1804. jednu spomenicu, koju preda ministarstvu Ivanjskih poslova u Petrogradu srbski, izpovjednik ruske velike kneginje Aleksandre Pavlovne. 22 Tamo padne ovo sjeme na plodno tlo. Rusija bijaše dotada vodila dva velika rata s Turcima, 1768.— 1774. i 1787.— 1792. Budući da ne bijaše toliko I zauzeta napoleonskim ratovima, spremaše se upravo da započne svoj treći turski rat (1806./ — 1812.), pa joj zbog toga jedan mali poslušni saveznik bijaše dobro došao.

 

Rusi doduše ne pomogoše Srbima u većoj mjeri, ali ipak još toliko, da to bijaše veliki moralni oslonac malenom narodu, koji se težko borio za obstanak i slobodu. U Petrogradu nađoše, da nije najzgodnije ugovarati s nekolicinom buntovnika, pa | savjetovahu Srbima, da ustroje privremenu vladu, »sinod«, kojim upravljahu ruski činovnici po narodnosti Srbi. Tako bijaše stvorena polazna točka jednoga samostalnog ustrojstva i poduzeti prvi upravni koraci za kulturno i gospodarsko 1 podizanje zemlje.

 

Rusko-srbski odnosi za trajanja rusko-turskog rata 1806. — 1812. bijahu u cielosti prilično slabi. Ali zato bijaše za Srbe mnogo vrednije, što Rusija kod sklapanja mira nije zaboravila svoga malenoga pravoslavnog brata. I Srbija bude uvrštena u bukureštanski mir.

 

Srbi dobiju pađpuni oproštaj, bijahu im obećane bolje prilike, osobito neka autonomija u unutarnjim stvarima, ali tvrđave u zemlji, koje bijahu stalni kamen smutnje između Turaka i Srba, ostadoše u turskim rukama.

 

Premda to samo po sebi ne bijaše bogzna što, ipak zadobiše Srbi time ne samo međunarodno i državopravno priznanje, nego i jamstvo jedne velevlasti za svoje zahtjeve.

 

Ali ovo posljednje bijaše i jedini pozitivni uspjeh bukureštanskog mira, jer se on s obzirom na Srbiju nikad ne izpuni. Stvari se razvijahu naprotiv sasvim protivno. God. 1813. poduzmu Turci, ocienivši povoljno međunarodni položaj, ozbiljnu vojnu protiv Srbije.

 

Srbi se ne uzmogoše oprieti. U zemlji bijaše sve bezglavo. Karađorđe ostavi sve na cjedilu, pobjegne u Austriju, te Srbija dospije ponovno pod neograničenu tursku vlast. Razumije se samo od sebe, da je usliedio jaki protuudar i da se položaj Srba u velikoj mjeri pogoršao.

 

Ali narod bijaše već protiv Turske polučio previše uspjeha, bijaše odviše dobro upoznao ponosni osjećaj snažnog samoodržanja i vlastite samopomoći, a da bi sad prekrižio ruke. Jedan od vojvoda iz doba Karađorđeva postavi se na čelo naroda, podigne iznova zastavu ustanka i preuzme vodstvo.

 

Miloš Obrenović bijaše seljački sin kao i Karađorđe, sin Teodora iz Dobrinja, a nakon rane smrti svog otca stade se preživati po svom pootčimu Obrenu. U mladosti stupi u službu svog polubrata Milana, koji postade vrhovnim glavarom okruga rudničkog, požežkog i užičkog, te ga zamjenjivaše i u njegovim dužnostima vođe.

 

Nakon bratove smrti preuzme on njegov položaj. A budući da se ne bijaše previše izložio, nije morao bježati iz zemlje nakon nesreće god. 1813. Ne bijaše tako silovit i nagao kao Karađorđe, ali ipak mnogo lukaviji od njega. U povoljnom trenutku prikazivao se kao da popušta i da se pokorava, a pri tome je neodstupno radio na ograničivanju turske vlasti i na oslobođenju svog naroda. Vodeći kod toga i mnogo u brige o svojoj materialnoj koristi, postade on osnivačem druge srbske dinastije, dinastije Obrenovića.

 

God. 1815. započne Milošev ustanak. On gaje poveo tako spretno i uspješno, da je do g. 1816. polučio mnogo uspjeha. S obzirom na međunarodni položaj i na Rusiju, činilo se Turcima, da je najbolje, da ne tjeraju mak na konac, te se upuste u pregovore, koji potrajaše nekoliko godina.

 

Karađorđe se nalazio u to doba ništa ne radeći u Austriji. Grčki heteristi predobiju ga za misao zajedničkog ustanka kršćanskih naroda u Turskoj, te on god. 1817. dođe u Srbiju. Razumljivo je, da dolazak Karađorđev Milošu Obrenoviću baš ne bijaše ugodan. On to javi beogradskom paši. Po njegovoj uputi, a po Miloševu nalogu pade Karađorđe, prvi srbski vođa od srbske ruke, a Miloš pošalje njegovu glavu beogradskom paši u znak svoje pokornosti.

 

Priredivši sebi na taj način slobodan put, izabran, bi Miloš još iste godine i potvrđen od Porte srbskim knezom. Samo nasljeđivanje kneževskog naslova bijaže još neko vrieme sporno, ali i to se pitanje također rieši povoljno za Srbe, navodno time, stoje Miloš nekoga kod Porte podmitio. Međutim bijaše Srbija opet uključena u rusko-turski privremeni ugovor u Akermanu (1826.), koji bijaše kasnije potvrđen ugovorom u Drinopolju (1829.). Time bijahu utvrđena načela i obseg srbske autonomije. Hatišerif od 27. rebinlevela 1246, (kolovoza 1830.) donese podrobnu provedbu mirovnog ugovora, i osnovni potezi kasnije Srbije bijahu gotovi.

 

Srbija postade autonomnom pokrajinom otomanske carevine, proviđena međunarodnim jamstvom. Budući da su Srbi imali zahvaliti glavne etape međunarodnog okorištenja u svojini ratnim oslobodilačkim podhvatima bezuvjetno Rusiji, to je Srbija u velikoj mjeri dospjela pod ruski utjecaj, tako da se u stvari moglo govoriti o ruskom protektoratu.

 

Srbski ratovi za oslobođenje od g. 1804. — 1817. snažno su djelo jednoga malenog naroda. Mnogi se s pravom čuđahu, da je siromašni seljački narod bez ikakve inteligencije i bez znatnije pomoći mogao, upirući se gotovo izključivo samo na se, odolievati tako uspješno carstvu, koje je nekad osvajalo sviet.

 

Povjestničari kova jednog Rankea nađoše se pobuđeni, da se pozabave tom pojavom, koja je Srbima priskrbila mnogo naklonosti, priznanja i povoljnih koristi.

 

Veći dio družtvovnih, međunarodnih i nutarnjopolitičkih momenata tog razdoblja prikazali su i protumačili uzorno Kallav i Ranke. Ipak ću na drugom mjestu ove knjige nastojati pridodati nekoliko novih gledišta.