7. Propast Srbije

 

Nakon uzpona sliedio je nagli pad. 20. prosinca 1355. umre car Dušan u najljepšoj muževnoj snasi od 48 godina.

 

Njegov sin i nasljednik car Uroš (1355. — 1371.) ne bijaše dorastao zadatcima, koji ga čekahu. Za deset godina potratio je ovaj slabić sve što mu je otac za čitavoga svog života stvorio; razpala se čitava ponosna zgrada srbske države.

 

Nesreća je počela time, što je drugi preostali Nemanjić, Uroš Simeun, mladi brat pokojnog cara Stjepana Dušana, 15 sam napola Grk, nastupio kao suparnik, također primio carski naslov i stao vladati kao Simeon Uroš Paleolog u pretežno grčkim jugozapadnim pokrajinama, u Tesaliji i Epiru, gdje je s majčine strane imao mnogo veza. Tako se država razpade ponajprije na dvie polovice, na sjevernu i južnu.

 

Zatim se pojaviše dva plemića, braća Vukašin i Uglješa Mmjavčević, koji bijahu prije Dušanovi namjestnici u Macedoniji. Prvi od njih, koji bijaše u neku ruku skrbnik i suvladar nesposobnomu caru Urošu, primi kraljevski naslov i stade samostalno vladati. Zanimljivo je, da obojica bijahu očito Hrvati, jer prema Orbiniju potekoše iz hrvatske župe Hlievno (Livno), a ime Mrnjavac, Mmjavić spominje se opetovano u hrvatskoj poviesti.

 

Za primjerom Mrnjavčevića povedoše se i drugi namjestnici, te izkoristiše obći metež u svoju korist. Najiprije se pobuniše Grci, a na zapadu Albanci. I tako se u srbskoj poviesti pojavljuju nova imena: Balša, Topija, Kropa, Angelis, Branković, Dragaš, Dejanović, Altoman, Hrebeljanović i t. d. Svi spomenuti bijahu nekadašnji namjestnici, članovi srbskoga činovničkog plemstva, koji utvrdiše moć svoje kuće i postadoše feudalna gospoda. Svi su oni težili za nezavisnošću i nastojali na račun svoje okoline podvrgnuti svojoj vlasti što veće područje.

 

Usred ovakovog razvoja događaja pojavljuju se Turci, koji su znali svoje uspjehe, postignute izkorišćavanjem bizantske slabosti, postaviti na čvršći temelj nego Srbi.

 

Prvi puta pođoše Srbi pod vodstvom braće kralja Vukašina i despota Uglješe Mrnjavčevića daleko ususret neprijatelju sve do Černomena na Marici (u blizini Drinopolja). Ali kralj Vukašin izgubi bitku i život, a srbska država bude u svom razpadanju još jače uzdrmana (1371.). Kod sliedeće odlučne bitke potražiše već Turci Srbe. Uzprkos obćem razpadanju bijaše srbska država još toliko jaka, da se mogla odlučno braniti. Dvojica vojvoda srbskih državica, knez Lazara i Vuk Branković organiziraše zajedno obranu; u pomoć im pohitaše okolne slavenske države i njihovi vladari: Bugari, Bosanci i Hrvati. Tako je došlo do velike odlučne bitke na Kosovu polju (1389.). U prvi mah se činilo, daje bitka završila neodlučno. Ali pobjednici ostadoše oni, koji bijahu u cielosti jači, t. j. Turci. S ove dvie bitke započinje tursko vladanje nad Slavenima na Balkanu.

 

Južne srbske udjelne državice dospješe odmah pod tursko vrhovno gospodstvo, i koje ih postepeno sasvim raztvori i pretvori u turske pokrajine. Nasljednici kneza Lazara, koji se kasnije nazivahu despotima, povukoše se na sjever Srbije u ona područja, koja bijaše Stjepan Dragutin stekao srbskoj državi. Odavde tjerahu politiku kolebanja između Turske i Ugarske, dok nije godine 1459., 70 godina iza Kosova, padom Smedereva nestala i ova državica.

 

Godine 1499. osvojiše Turci još: Zetu, gdje su Balšiče nasliedili Crnojevići, a time dođe i posljednji ostatak nekadašnje srbske države pod tursku vlast. Nakon jedva 100 godina zenita srbske moći sliedio je nadir njezina poniženja.

 

Potražimo li uzroke ovog neobično brzog propadanja, naći ćemo ih lako u ovim činjenicama:

 

1. Čitavo podizanje srbske vlasti zapravo je rezultanta triju sastojaka: a) bezuvjetni momenti snage, koji se nalažahu u državotvornom srbskom narodu, a to bijahu: jaka životna snaga, neobična obćenita nadarenost i bezuvjetno jaka vojnička sposobnost i hrabrost; b) povoljni vanjskopolitički položaj, koji se sastojao u tome, što su okolni politički činbenici i takmaci ili šuštali u snazi, kao Ugarska i Hrvatska, ili su se pak nalazili u nutarnjem razpadanju kao Bizant i Bugarska, tako da Srbima nije bilo težko prisvojiti veće dielove njihovih pokrajina; c) neutaživa glad za silom i vlašću, kojom bijahu jednako izpunjeni vladajuća dinastija kao i narod, u savezu s političkom spretnošću, da se ovo nastojanje pretvori praktički u djelo i da mu se dade politički oblik. Dvie posljednje točke, t. j. vanjskopolitičke povoljne prilike i glad za vlašću, te politička spretnost, bijahu daleko pretežne nad točkom a), t. j. nad stvarnom snagom srbskog naroda. Kad su se povoljne prilike prvi puta jače preokrenute, ne bijaše djelotvorna snaga Srbstva dovoljno jaka, da održi državu, koju je stvorila. Sada nije bila dovoljna sama politička spretnost i želja za vlašću, da se održi cjelina, a želja za vlašću čak se okrenula u protivno i postala element, koji je državu raztvarao. jer je svaki velmoža razpadajiuće države bio željan vlasti i nastojao steći što veći i širi krug svoje moći. Jer Srba još uviek ne bijaše mnogo, oni bijahu još uviek gorštaci, koji se doduše proširivahu na sve strane, ali koji u većini pokrajina bijahu samo razmjerno neznatna vladajuća klasa sa svojim privrženicima. A i nesrbski slavenski elementi, bugarski, macedonski i hrvatski Slaveni, ne bijahu još sasvim posrbljeni, a još manje Grci, Albanci, macedonski Rumunji, Sasi i primorski Romani. Svi ovi, vladajućem Srbstvu strani elementi, pomaganu centrifugalna nastojanja. Samo osobito povoljne prilike i izvanredne ličnosti mogahu držati na okupu ovaj mozaik etničkih elemenata. 16 Kad se povoljne prilike okrenuše i kad više ne bijaše snažnih ličnosti, morade čitavo to umjetno zdanje propasti.

 

2. Ne valja smetnuti s vida još jednu nepovoljnu okotnost. Uzprkos svem nastojanju sv. Save i kulturnom podizanju, što ga Srbi imaju zahvaliti njemu i od njega osnovanoj narodnoj Crkvi, bijaše kulturni stupanj Srbstva razmjerno još uviek prilično nizak. Jer Srbi bijahu po položaju i kulturnom stupnju svoje domovine neuglađeni osvajalački narod gorštaka, kome Bizantinci, Grčići, primorski Romani i Hrvati ostadoše kulturno nadmoćni. Zbog toga podnašahu ovi nerado i protiv svoje volje njihovu vlast, koja im se činjaše neugladenom, surovom i manje vriednom, pa zato »nadahu svi Srbima neprijateljski pokreti velike izglede u uspjeh.

 

3. Srbi su svoju vjeru i crkveno ustrojstvo poprimili od Bizanta, a time su dobili i glavne smjernice svog kulturnog razvoja. Temeljna misao shvaćanja cara Dušana, koje je išlo za tim, da životno snažnije Srbstvo preuzme bizantsko carstvo, bijaše moguća, samo ako se uređenje i ustrojstvo države preuzme po bizantskom uzoru i ako se preuzimanjem s njezinim družtvovnim i kulturnim prilikama suživi. Srbi time preuzeše bezkoristno imovinu i baštinu vrlo sumnjive vriednosti. Po mojem uvjerenju bijaše vriednost bizantinizma u svako doba sumnjiva. A u ono doba, kad su se Srbi spremali da preuzmu bizantsku baštinu, nalazio se bizantinizam već u podpunom razpadanju. Kod preuzimanja baštine nije se dalo zapriečiti, da stanoviti mikrobi raztvaranja toga gnjiloga državnog tiela ne uđu i u mladu srbsku državu u nastajanju.

 

Nesumnjivo bijaše i to jedan, premda sasvim abstraktni moment, koji požurivaše propadanje države. „

 

4. Konačno, ne mogu prieći nikako preko okolnosti, na koju sam već prije upozorio. Radi se o nutarnjem, družtvenom ustrojstvu srbskog naroda. U strbskom narodnom središtu ne bijaše većih gradova i ne bijaše građanskog staleža. Tko pozna njemačku poviest, zna, da su gradovi sa svojom novčanom, duhovnom i vojničkom snagom bili protuteža feudalnom plemstvu i da su se carevi uspješno služili gradovima u te svrhe. Isto tako postadoše u Hrvatskoj dalmatinski gradovi neko vrieme uporišta ugarskih kraljeva protiv snažnih hrvatskih plemićkih porodica. U Srbiji uobće ne bijaše ovog posredovnog elementa ili ga bijaše tek na okrajku države i inorodnog, pa ne dolažaše u obzir kao državotvorni element. I tako središnja vlast u Srbiji nemaše nikakva uporišta, na koja bi se mogla osloniti u borbi protiv namjestnika, koji se razvijahu u feudalnu gospodu.

 

Uzmemo li u obzir sve te momente, moći ćemo razjasniti tu riedku pojavu tako naglog propadanja srbske moći.