6. Sjajno doba srbske države

 

Uzpon srbske države, koji ćemo sada opisati, samo je logična posljedica djelovanja momenata, koje smo već uglavnom prikazali. Tvrdi, ali za život sposobni narod seljaka gorana zadobio je u narodnoj crkvenoj organizaciji sv. Save ustanovu, koja je živo i uztrajno radila na moralnom, i duhovnom pridizanju naroda. Narod imađaše i dinastiju, koja se u narodu čvrsto ukorienila i koja je u autokefalnoj narodnoj Crkvi razpolagala jedinstvenim, uviek podatljivim sredstvom vlasti. Tako mogaše Srbstvo do kraja izkoristiti prednost svog središnjeg položaja, svoje životne snage i neuzporedivo povoljnog međunarodnog položaja, te se bez znatnijih zapreka proširiti na sve strane.

 

Već sam ukratko prikazao pad Bizanta i postanak katoličkoga Latinskog carstva (1204. — 1261.). Ova tvorevina četvrte križarske vojne nastala je suradnjom mletačke mudrosti i volje, te franačke hrabrosti i odvažnosti. Ali nijedan od ovih činbenika ne htjede drugome priznati prevlast. 1 tako bi stvoreno nešto polovično i bez snage.

 

Latinsko carstvo, taj proizvod katoličke ofenzive protiv tvrdokorne grčke shizme, bijaše od prvog trenutka potisnuto u obranu, te ne bijaše doraslo savezu okolnih pravoslavnih sila, pa je moralo neslavno propasti. Za tih šestdeset godina bezizgledne borbe uživahu Srbi s juga podpuni mir. Oči Bugara i Epirske despotovine (kasnijega Solunskog carstva) bijahu uperene na carigradski plien. Taj bijaše siguran, a nesigurno bijaše samo, kome će pripasti. U toj utakmici triju natjecatelja Nikeje, Bugarske i Epira našla je Srbija najbolju priliku, da zaštiti vlastite probitke. Već smo vidjeli, da su Srbi baš s pomoću tog položaja došli do autokefalnosti i do nacionalizirane Crkve. Ali i nakon uzpostave ostade Bizant nemoćan, a isto tako i Bugari. U onoj međusobnoj besprimjernoj žilavoj borbi od 700 godina, izcrpiše oba borca svoje snage. I tako kroz svih 200 godina njihove vladavine ne bijaše nikakove opasnosti za Nemanjiće s juga, odakle su prije dolazili najopasniji napadaji. Štoviše, Srbima uspije protegnuti granice svog područja duboko prema jugu sve do Egejskog mora. Sa sjevera, od geografski toliko povoljno smještene ugarske države, prietila je veća opasnost. Samo što dinastija Arpadovića bijaše iu 13. stoljeću već vidljivo slabija, a kad je Mađarska za Anžuvinaca (1307.. — 1382.) također ojačala, bijaše ona svojim dinastičkim probitcima u Poljskoj i Češkoj i svojim borbama s Mletcima toliko zaokupljena, da Srbiji i s te strane nije prietila prevelika opasnost.

 

Srbima uspije čak, da u pravcu Mađarske prptegnu svoj posjed sve do Dunava. Tako je u doba Nemanjića prešla preko Srbije samo jedna veća bura: provala Mongola u 5. desetljeću 13. stoljeća. A i to bijahu samo posljednji izdanci velikog vala, te pokraj toga ne mogahu, u težko prohodnim krajevima Srbije, tatarske konjaničke čete počiniti veće štete, pa bijahu sretne, da što prije odande iziđu.

 

U ovakovim prilikama mogahu Nemanjići prilično nesmetano raditi na jačanju svoje moći. Ne smije im se odreći, da nisu sviestno, žilavo i bezobzirno radili na promicanju svojih ciljeva. Njihova bezobzirnost bijaše tolika, da je neka stanovita hladna okrutnost, neiskrenost i nevjera postala gotovo još značajnijom oznakom nemanjićkog doba, nego u ostaloj sredovječnoj poviesti, kako kaže Kallay: »Ali zato traži od nas ta ista objektivnost, da priznamo, da se srbska poviest, unatoč gotovo jednakom stupnju razvoja kao i drugdje, ipak čini mnogo mračnijom od poviesti ostalih europskih država, i to zato, što, kako sam netom spomenuo, u Srbiji nije biloposjedovnog elementa.« (Tu misli Kallay gradove i građane, koji bi u sebi nosili klicu kasnije civilizacije.)

 

Ovdje sam naveo mišljenje tog izvrstnog poznavaoca srbske poviesti, ali moram odmah iztakmiti. da nikako ne dielrm njegovo shvaćanje o razlozima mraka u srbskoj poviesti. Jer danas imaju Srbi svoj građanski stalež već blizu čitavo jedno stoljeće, a ipak njihova poviest nije prestala da bude mračnijom od poviesti okolnih slavenskih naroda. Ovim problemom pozabavit ćemo se još na drugom mjestu, pa ću ga nastojati razjasniti. 9

 

A sad ćemo našu pozornost posvetiti jednom drugom području srbske politike, koje je tim zanimljivije, što se čini, da ono ponovno uzkrsava u najnovijim fazama srbske politike. Radi se o ženitbenoj politici Nemanjića. To je staro, poznato i svuda razšireno sredstvo. Ima na svietu malo dinastija; ako ih uobće ima, koje se njime ne bi poslužile. AH ipak mislim, da smijem uztvrditi, da su se Nemanjići na tom području napose iztakli i da su tu znali postići zamjerni uspjeh izkorišćujući i šireći sebi svojstvenom bezobzirnošću već jednom stečene prednosti. Jedva da će se naći još koja dinastija, koja bi se poslužila ovim sredstvom tako snažno, dosljedno i rafinirano kao upravo Nemanjići.

 

Već se Stjepan Prvovjenčani iztaknuo na tom području. U doba, kad još Bizant bijaše najjačom silom na Balkanu, oženi on Eudoksiju, kćerku bizantskog cara Aleksija 111. Ali čim ovoga svrgnuse križari s priestolja, odmah ohladi ljubav Stjepanova prema svojoj grčkoj ženi i on je odtjera predbacujrući joj nevjeru. Sve veća bijaše tada vlast sliepog mletačkog dužda Andrije Dandola; on upravljaše u Carigradu svim nitima. Stjepan se brzo približi toj zviezdi na pomolu i oženi njegovu unuku. Ali čim ste pokazalo, da ta nova latinsko-katolička tvorevina na Bosporu u sebi nema dovoljno snage za život i da je Epirskoj despotovini uspjelo da protiv Latinskog carstva postigne stanoviti uspjeh, uznastoja dinastija Nemanjića, da se približi sve snažnijoj pravoslavnoj sili, te priestolonasljednik Radoslav oženi jednu kćerku epirskog despota Teodora Komnena.

 

Ta politika izpunja čitavu srbsku poviest za dobe Nemanjića. Ali najviše je na ovome području postigao Stjepan UroŠ II., koji je uspio spojiti svoj razuzdani život s političkim nastojanjem svoje obitelji. On imadaše ni manje ni više nego četiri žene, te je uviek odtjerao ženu, kad bi tonula, zviezda njegova tasta, i potražio si novu družicu iz dinastije, koja se tada jačala. Njegova prva žena bijaše kćerka sevastokratora Ivana Tesalskoga, druga Jelisava, kćerka ugarskog kralja Stjepana V., zatim Ana, kćerka bugarskog cara Jurja I. Terterija, i konačno četvrta, mlađahna Grkinja Simonida, kćerka bizantskog cara Andronika II.

 

Ali za budućnost srbskog naroda najvažniji uspjeh ove grane srbske politike postigoše Nemanjići u osobi kralja Stjepana Dragutina. Prisiljen od oporbe jedne jake stranke, odreče se on nakon nekoliko godina vladanja i priestolja, zadrža samo neke krajeve na sjeveru i preda vlast svome mlađem bratu Stjepanu Urošu IV. Milutinu.

 

Žena Stjepana Dragutina bijaše Katarina, najstarija kći mađarskog kralja Stjepana V. Njegova punica, Jelisava Kumanka, upravljaše sama krajevima, koji Iežahu između Ugarske i Srbije, te se prostirahu duboko u današnju Srbiju. Bijahu to banovina Mačva i bosanske banovine Usora i Soli. Ove krajeve preda Jelisava god. 1284. svome zetu, koji je odtada nosio naziv »kralj sriemski«. 10 Ovo mu ona dade zacielo samo u leno. Ali to Nemanjići znadoše održati u posjedu, štoviše, stekoše na iztoku još i Braničevo, a kad je s juga došao pritisak Turaka, postadoše ovi krajevi, koliko se prostirahu iztočno od Drine, utočište ostataka srbske države. Ovo 150-godišnje razdoblje odlučilo je onda i o narodnosti ovih krajeva. Naseljeni pretežno bugarskim Slavenima, a u Mačvi i Sriemu i Hrvatima, ovi krajevi bijahu za ovog razdoblja većinom porobljeni. Slanojević izričito priznaje, 11 da je odluka o etničkoj sudbini ovih krajeva pala tek u ovo doba. Ovdje vidimo opet, kako je odlučnu ulogu kod stvaranja južnoslavenskih naroda igrao državni moment. Ovih 150 godina sudjelovanja u srbskom državnom životu odlučilo je o etničkoj sudbini ovih krajeva. Bez sumnje bijaše ovdje važan i tok vode. Izvori Morave nalaze se u središnjim srbskim zemljama. Tok vode povlačio je sa sobom srbsko pučanstvo u plodnu ravnicu Dunava i Save. Ta dva momenta odlučiše o etničkoj pripadnosti tih krajeva u srbskom smislu.

 

A upravo ovi krajevi igrali su presudnu ulogu kod preporoda srbske države. To se slaže podpuno s pojavom, kojiu opažamo i kod Hrvata. Hrvatski preporod zbio se daleko od nekadašnjeg narodnog središta, u krajevima, koji su primili hrvatsko ime tek naseljivanjem hrvatskog plemstva, kad je bježalo izpred Turaka. Mislio sam, da tu točku valja iztaknuti, jer je ona zapravo iznimka od činjenice, da Nemanjići uglavnom nisu imali mnogo sreće s politikom širenja svoje vlasti u pravcu sjevera i sjeverozapada. Njima doduše uspije, da na zapadu podvrgnu trajno svojoj vlasti i srbskoj narodnosti Zetu.

 

Južna Dalmacija do Neretve podpadala je doduše (bez Dubrovnika) neko vrieme pod srbsku vlast, ali hrvatsku narodnu sviest ne mogahu Srbi promieniti.

 

Najtvrdokorniji bijaše odpor u Bosni, koju im, uzprkos velikim naporima, ne uspije nikad podložiti svojoj vlasti. Treba još iztaknuti, da je srbski kralj Stjepan Uroš II. (1282. — 1321.), koji se također nastojaše približiti katolicima, primio Hrvatsku i Dalmaciju u vladarski naslov. On se godine 1 308. nazivaše: »Hvrosus, dei gratia Dalmaciae, Croaciae, Dyocliae, Serviae el Rassiae Rex et Dominus totins maritimae regionis«. Svakako je sigurno, da je taj naslov odgovarao više željama nego stvarnim posjedovnim odnosima kralja Uroša. Po Jirečeku izgleda, da se Stjepan Uroš služio ovakovim naslovom samo kao protumjerom protiv hrvatskog nasljednog bana Mladena 11. Šubića, kad se je ovaj domogao na neko vrieme Huma, 12 koji su dotada posjedovali Srbi. Ipak je zanimljivo, daje ovaj naslov nestao u doba Stjepana Dušana, premda je ovaj jedini poveo vojsku sve do Splita. Čini se, da to bijaše u skladu s bizantskom tradicijom, koja samo nerado spominje Hrvate.

 

Da Srbi u pravcu zapada i sjeverozapada nisu postigli odlučan uspjeh, ne možemo shvatiti kao posljedicu snage ugarske države, jer ta ista snaga nije mogla zapriečiti, da Srbi ne protegnu svoj krug utjecaja sve do Save i Dunava. Kasnije ćemo vidjeti, da tu bijahu po sriedi dva momenta, koji zapriečiše napredovanje Srba, i to: žilavi odpor Hrvatstva protiv napredovanja Bizanta u svezi sa snagom vjerske ideje bogumilstva.

 

Tek suradnjom ovih dvaju činbenika nasta dovoljna sila, da se izprieči pred nadiranjem Bizanta i Srba.

 

Svoje najveće uspjehe postiglo je Srbstvo u pravcu juga i jugozapada, I nakon uzpostave (1261.) ne mogaše se Bizant oporaviti. Rimsko helenstvo bijaše više politički, kulturni i vjerski pojam, nego narod i rasa, a politički element Bizanta bijaše težko stradao za vrieme 60 godina Latinskog carstva. Nekadašnja Helada bijaše u rukama Latina, franačkih i talijanskih plemićkih porodica. Vladavina Epirske despotovine oslabila je osjećaj pripadnosti tamošnjih krajeva prema središtu države i izniela na površinu također neke obitelji, koje se ne mogahu snaći u jedinstvenom ustrojstvu države. U helenstvu ne bijaše više snage; vojnički ne bijaše nikad snažno, a sada prepusti ono obranu države posvema plaćeničkim vojskama, koje bijahu sve češće turskoga podrietla. One opaze brzo slabost Bizanta i izkoriste je doskora.

 

Srbstvo je na jugu i jugozapadu naišlo na mjesto manjeg odpora. Kad je Bizant bio na vrhuncu razdora između careva Paleologa i Kantakuzena, imali su Srbi na priestolju najjačeg vladara iz dinastije Nemanjića: Stjepana Dušana Silnoga. Bijaše to jak i liep čovjek, hrabar i odvažan, njegova narav osvajaše, a osobno bijaše privlačiv.

 

Bijaše dobar poznavalac ljudi, a poznavao je i bizantsku vještinu zadobivanja prijatelja s pomoću novca i naslova. Ta svojstva bijahu u njemu spojena s izvanrednim darom za uređivanje i organizaciju, kojim se on služio i u politici i u vojsci. Gospodarska snaga, koju Srbija bijaše stekla još u doba njegovih predšastnika, omogućila mu je, da za ostvarenje svojih ciljeva upotriebi znatna sredstva i da osobno bude darežljiv.

 

Tako prodiraše on stalno prema jugu j jugozapadu, te osvoji jedno za drugim: Macedoniju, Albaniju, Epir i Tesaliju. Koristeći se svađom Grka, nakon osvajanja iztisne grčke činovnike i zapovjednike, te ih nadomjesti Srbima. Doskora spoji, on gotovo Čitav jugozapadni dio Balkanskog poluotoka u svojoj ruci. a osim toga držaše velik dio iztočno-rimskog carstva, te se od god. 1345. stane nazivati »gospodarom gotovo čitavoga romajskog carstva«. Sad dozori u njemu i njegovoj okolini osnova, koju bijahu nepromišljeno zasnovali sami Bizantinci. Carica Irena, supruga Andronika II. Paleologa, pokušala je, kad je brak Uroša II. Milutina s njenom kćeri Simonidom ostao bez djece, da pribavi srbsko priestoije jednom od svojih sinova, Dimitriju ili Teodoru, i da tako sjedini Srbiju s Bizantom. Sada, kad je Bizant propadao, a Srbija se dizala, pokuša Stjepan Dušan da tu osnovu obrnuto izvede i da Bizant sjedini sa Srbijom. Na Uzkrs, dne 16, travnja god. 1345. okruni se Dušan na saboru u Skoplju carem Srba i Grka i podigne svog prijašnjeg kancelara (logoteta), srbskog nadbiskupa Joanikija, na dostojanstvo patriarha Srba i Grka, da bi to uskladio sa shvaćanjem pravoslavnog iztoka. Dušan oponašaše čitavo ustrojstvo bizantske države. Srbi sa slavenskim imenima nošahu zvučne bizantske naslove: protosebastos, despotes, kaisar i t. d. Kao važno treba još dometnuti, da je krunitbi za cara prisutstvovao još i bugarski patriarh trnovski Simeun. J Svakako bilježe neki pisci, da je Dušan primio i bugarski carski naslov, te se nazivao »v Hrista Boga blagovjerni car i samodržec Srbljem, Grkom i Blgarem«. Carigradski patriarh Kalisto prokleo je doduše tek nakon nekoliko godina novog cara i protukanonskoga novog patriarha. 14

 

Time se Srbstvo pod Nemanjićima popelo na vrhunac svoje moći. Jednako dosljednom i bezobzirnom politikom postade Srbija prva vlast na Balkanu. Blizu bijaše, da se popne na mjesto Bizanta, podigla je ruke za najvišim, stoje častohleplje i mašta iztočnog kršćanina mogla zamisliti. Sva sjajna tradicija, sva snaga i bogatstvo, sva kultura i savršenstvo državne i crkvene organizacije, koje Srbin mogaše zamisliti, bijaše utjelovljeno u Bizantu i sve se to činilo sigurnim plienom. Tko pozna dušu ovog naroda, koji je kao malo koji drugi gramzljiv za vlašću i tašt, moći će zamisliti, koliko je njega obuzeo i zanio ovaj vanjski uspjeh u vezi s dobrim nutarnjim uređenjem i dotada još neviđenim blagostanjem. Veličina ovog razdoblja usjekla se kao predočba najvećega zemaljskog blagostanja duboko u dušu naroda, te je nerazdjeljivo spojena pojmom »Dušanovo carstvo«. Kad srbski seljak hoće kazati, da mu je neobično dobro, on će reći »dobro mi je, kao u doba cara Dušana«.

 

Predočba nekadašnjega velikog doba, koja je razprostranjena u čitavom narodu, temeljem je t. zv. zavjetne misli, t. j, narodne dužnosti svakog Srbina, da poradi na ponovnom uzpostavljanju nekadašnje veličine i snage. Ona je postala političkom krilaticom, koja još i danas snažno živi i djeluje.