5. Sveti Sava

 

 

Tko s malo razumievanja i smisla za dublje pragmatičke odnose prouči poviest Nemanijića, taj ne će mimoići jedne ličnosti, srbskog narodnog svetca Savu, ili kako ga Srbi zovu svetog Savu. koji se snažno izdiže iz srbske poviesti u prvoj polovici 13. stoljeća.

 

Osnivač dinastije Nemanja imađaše tri sina: Vukana, Stjepana i Rastislava (Rastka). Ovaj posljednji uteče, kad mu je bilo sedamnaest godina, pun želje za znanjem, iz roditeljske kuće. občaran pričanjem nekog prosjaka, monaha s Atosa, i ode za svojim obsjenarom u samostan Rusiko na Atosu, gdje je primio prvu posvetu.

 

Sva nastojanja roditelja, da bjegunca sklonu na povratak u svjetovni život, ostadoše bezuspješna, te plavooki i plavokosi mladić posveti svoj život Bogu. Petnaest godina proveo je Rastko, primivši ime Sava, na Atosu u samostanima Pantelejmon i Vatopedi. Kako je njegov otac Nemanja, kao monah zvan Simeun, također provodio svoje posljednje dane na Atosu, sagradiše oni zajedno manastir Hilandar, koji postade prvim slavenskim manastirom na Atosu i srbskim narodnim manastirom. Kad su god. 1207. zbog franačko-Jatinskih osvajanja prilike na Atosu postale nesigurnima, pođe Sava, primivši u se sve teoložko znanje anatolske crkve, u Srbiju, u kojoj je tada buknula svađa između vladajućega velikog župana Stjepana i njegova najstarijeg brata Vukana, koji bijaše, oslanjajući se na katoličku stranku, na neko vrieme zbacio Stjepana s priestolja. Sava izmiri doskora zavađene strane. Čini se da mu je pri tome mnogo pomoglo, što je sa sobom nosio zemne ostatke svog otca, Nemanje-Simeuna, koji bijaše međutim proglašen svetcem, tako da ga velikaši i brojni narod svečano i pobožno dočekaše. U Srbiji pođe on u manastir Studenicu (kasnije u Rašu i Žicu), gdje je nakon izmirenja u zemlji revno nastojao oko ustrojstva pravoslavne Crkve.

 

Kao sin vladarov i brat vladajućeg vladara posjedovaše on sva sredstva i mogućnosti, da radi i djeluje prema vlastitom uvjerenju. — Ali isto tako razvijaše on živu diplomatsku djelatnost u svim kritičnim časovima za vladavinu i državu svoga brata.

 

Nakon izmirenja Stjepana i Vukana, djelovaše Sava uspješno u razpri s odmetnikom knezom Dobromirom Strezom. Njega savlada Sava »sladkoćom jezika i snagom neči«, kako to pričaju njegovi vjekopisci. Konačno je u kritičnom času, kad se na Stjepana Prvovjenčanog podigao ugarski kralj Andrija II. i protiv sve snažnije srbske države sakupio jaku vojsku, Sava upriličio sastanak obaju vladara kod Ravnog, koji se. zahvaljujući bez sumnje govorničkoj snazi rječitog monaha, završio time, da je Andrija II. odustao od daljnjih neprijateljstava prema Srbiji (1215.).

 

U međuvremenu su se zbile velike promjene. Bizant bijaše srušen. Latini vladahu na Bosporu, a u Nikejsko carstvo i Epirsku despotovinu spasiše se ostatci nekadašnje romanske veličine. Te dvie krnje države tražile su saveznike protiv katoličkih osvajača.

 

Sava, taj prepredeni diplomat, shvati tu neprispodobivo povoljnu priliku, ode god. 1219. .u Nikeju i izposlova od cara Teodora Laskarina, daje Srbija, koja je dotada podpadala pod ohridskog nadbiskupa, dobila vlastitog nadbiskupa, a prvim nadbisikupom bude imenovan sam Sava. Mora da se prepredeni monah jednako poslužio opasnošću, koja je pravoslavlju prietila od sve snažnijeg katolicizma, kao i političkim momentima, te je obećao po svoj prilici Nikejcima srbsku pomoć protiv Latinskog carstva. Zacielo je upotriebio Ijubomor Nikejaca prema Epirskoj despotovini, čiji glavni grad bijaše upravo Ohrid, jer je između obje krnje države postojala utakmica, tko će od njih prvi osvojiti Carigrad. Pa tako godinu dana kasnije vidimo, gdje Dimitrije Homatian, nadbiskup ohridski, oštro prosvjeduje protiv menovanja Save nadbiskupom.

 

Ali sve to nije pomoglo: Srbija imađase svoju aurtokefalnu Crkvu, a Nemanjići dragocjeno oruđe u ruci za podizanje svoje vlasti. Srbi se tako konačno riešiše grčkog utjecaja u crkvenim stvarima.

 

Sava tjeraše bezobzirno sve grčke biskupe i svećenike iz Srbije i nadomjesti ih srbskima. Kod toga posla pružahu srbski monasi iz manastira Hilandara na Atosu prikladni, primjereno obrazovani material. On stvori i velebnu osnovu za ustrojstvo srbsko-pravoslavne autokefalne Crkve i podjeli državu svoga brata u 9 biskupija, a dvjema od njih, u Stonu i Dabru, namieni očito zadatak, da prošire pravoslavlje još više prema zapadu i sjeveru. Vidjet ćemo, kako je ova Savina veličajna organizatorna osnova kasnije nakon više stoljeća sama od sebe izpunila namienjeni joj zadatak.

 

U isto doba s ovim velikim uspjehom u nutarnjoj politici ili čak i nešto prije toga postigao se isto takav uspjeh u vanjskoj politici. Dotadašnji srbski veliki župan Stjepan dobije kraljevsku krunu od pape Honorija III. Nije sasvim jasna uloga, koju je Sava igrao kod tog važnog događaja, koji se nije mogao postići bez približavanja zapadnoj Crkvi. Srbski učenjaci ne mogu se složiti u odgovoru na pitanje, da lije sam Sava sudjelovao tu ili nije. Svakako je sigurno, da je trpio katoličke sklonosti svog brata, uviđajući velike političke prednosti od toga. Nakon postignutog uspjeha on je svakako poradio, da su veze s papom ohladile, te on ponovno okruni kao nadbiskup svog brata po pravoslavnom obredu, a kasnije i Radoslava, koji bijaše određen priestolonasljednikom. Konačno je svojom prokušanom diplomatskom vještinom uspješno suzbio pogibeljan nastup ugarskog kralja Andrije II. protiv podizanja srbskih knezova.

 

Godine 1228. oboli smrtno Stjepan Prvovjenčani. Sava pohita iz svog sjedišta, nadbiskupije u Žici, na kraljevski dvor u Ras, zaredi na smrt bolestnog brata za monaha te objavi narodu smrt prvoga srbskog kralja riečima: »Umrie monah Simeun za vlade kralja Radoslava«. — Odavle se jasno razabire nastojanje, da se izmakne potežkoćma oko promjene na priestolju stvaranjem gotove činjenice. I zaista uspije Radoslavu, koji stajaše pod zaštitom svog moćnog strica, da bez prigovora s bilo koje strane stupi na srbsko priestolje i da ga zadrži.

 

Međutim bijaše završeno ustrojstvo Crkve. Znatnom književnom djelatnošću, prema kojoj se Sava iztiče kao prvi srbski pisac, bijahu snabdjeveni manastiri tipikonima, crkve crkvenim knjigama, biskupska sjedišta predmetima za bogoslužje, svetačkim moćima i knjižnicama (ponajviše prievodima s grčkoga). Položaj dinastije bijaše čvrst i osiguran, pa neumorni duh Save ne imađaše više posla. Zbog toga se vrati on opet svojoj prijašnjoj sklonosti, vjerskom razmatranju. Iz tog duševnoga razpoloženja proizašla su njegova dva puta u Svetu zemlju, i to prvi godine 1233., koji bijaše spojio s putovanjem u Nikeju. Kod ove su se zgode zacielo vodili pregovori između oba dvora. Nakon povratka u Srbiju odreče se Sava nadbiskupskog dostojanstva i posveti na svoje mjesto monaha Arsenija, rođenog u Sriemu. Nakon toga poduzme svoje drugo putovanje u Svetu zemlju (1235.). Na povratku zadrža se u posjetu na dvoru rođaka svoga, bugarskoga cara Arsena, te umre tamo u Trnovu, dne 14. siečnja god. 1236.

 

Zadržali smo se malo dulje na životu ovog neobičnog muža iz razloga, što u ovom svetcu iztočne Crkve gledamo najvažniju ličnost srbske poviesti, budući da je on u prvome redu položio osnovicu za kasniji srbski uzpon. Ni Nemanja, ni Stjepan Prvovjenčani nisu pravi osnivači dinastije Nemanjića, nego skromni, ali pametni i rodoljubni monah iz manastira Vatopedi. Svi kasniji vladari iz dinastije Nemanjića trošili su samo glavnicu, što je ovaj narodni vođa bijaše namro srbskom narodu. Kad pobliže razmotrimo one točke, koje sam u prijašnjem poglavlju naveo kao glavne zasluge dinastije Nemanjića, opazit ćemo, da su točke 2. i 3. (stvaranje dinastije i rješenje vjerskog pitanja) i od točke 4. svakako duhovno pridizanje srbskog naroda zapravo uglavnom zasluge Savine. On je položio temelje, stvorio početak, a svi kasniji Nemanjići iđahu naprosto putem, što im ga on bijaše utro.

 

O pravoslavlju govorit ću još obzirnije na drugom mjestu (V. dio), pa moram ovdje čitaoca uputiti na tamošnje izvode. 1 premda je moj sud vrlo kritičan i konačno nepovoljan za pravoslavlje, ipak treba iztaknuti, da ne valja podcjenjivati njegovu vriednost, a poimence ne onog oblika, koji se gojio na Atosu. Ono nam na svaki način predstavlja suštinu čitavoga životnog znanja, što ga je prednja Azija izdestilirala u hiljadu godina starom kulturnom životu. To životno znanje čuvalo se onda i naučavalo na Atosu kršćanstvom razvodnjeno i prekriveno. Iz tog izvora crpao je snažan duh Save, koga bijaše silovito i snažno privlačio taj čitavi vjersko-snatreći i asketski dah. 1 sve, što mogaše u se primiti, — a to bijaše gotovo sve — predavaše njegov domoljubni duh opet narodu, koga ljubljaše nada sve. Njegov iznimni položaj, što ga on zauzimaše kao sin vladara i kao neobično snažna ličnost i crkveni dostojanstvenik, omogućivaše mu, da radi svom snagom bez stega i ikakovih zapreka.

 

Tako predade narodu sve, što bijaše u moralnom i duhovnom pogledu sam stekao.

 

Poimence bijaše njegovo i samo njegovo djelo ona tiesna veza između države, naroda i Crkve, koju susrećemo kasnije u svim daljnjim fazama života srbskog naroda. Sv. Sava stvorio je i organizirao srbsko-grkoiztočna Crkvu, a stvorio ju je tako. da je uviek morala stajati u službi srbskog naroda i srbske države. To bijaše naravna posljedica činjenice, da je njezin osnivač u jednoj te istoj osobi član vladajuće dinastije, narodni domoljub i pravoslavni svetac. Ovaj je odnos nadalje najbolje obilježen činjenicom, da su Nemanja i njegov sin, oba osnivača srbske dinastije i srbske države, svetci čitave grkoiztočne Crkve.

 

U drugim poviestnim djelima nije Savina ličnost tako iztaknuta, kao na ovom mjestu. Ali to je jedna od sporednih pojava one uzke veze izjneđu narodnog života i Crkve, što sam ga toliko iztaknuo. Za srbsku poviestnu nauku dolaze u prvome redu u obzir crkveno-pravoslavna gledišta, a za pravoslavnu Crkvu je sv. Sava u prvom redu svetac i crkveni učitelj, ono, što Srbi zovu: »narodni svetitelj«. I zbog toga poznaje srbski narod svog najvećeg čovjeka samo kao svetca svoje Crkve. Tek je najnovija srbska poviestna nauka uspjela, da u sv. Savi iztakne i političara, rodoljuba i diplomata. Ali u sviest širokih slojeva srbskog naroda i u većinu poviestnih djela ovo shvaćanje još nije prodrlo. Daje to shvaćanje izpravno, dokazat će daljnji izvodi.