4. Nemanjići kao prvi osnivači srbske države

 

Istom na prielazu iz 12. u 13. stoljeće, uspjelo je, Nemanjićima osnovati čisto srbsku državnu tvorevinu.

 

Već sam prije iztaknuo jedan od odlučnih razloga, zbog kojih je srbska država trebala gotovo 500 godina, da poprimi čvrsti ustaljeni oblik: maleni obseg, te gospodarsko i kulturno siromaštvo središta srbskih zemalja. Vanjski kulturni utjecaj, koji mogaše djelovati na Srbe u njihovoj središnjoj postojbini, bijaše i suviše neznatan, a da bi mogao održati državu u prilično težkim okolnostima. Najbliži i najjači utjecaj, bizantski, ne bijaše u onoj oporoj gorskoj zemlji toliko snažan, da bi se drugačije očitovao osim u crkvenim stvarima. A pokraj toga, taj utjecaj se stalno mienjao. Samo u vrieme, kad bi Bizant zapao u nezgodan položaj, podupirao bi on samostalna politička nastojanja u srbskom području. Ali kad bi se Bizant osilio, taj bi utjecaj djelovao protiv nastojanja oko samostalne srbske države, te bi podupirao ona nastojanja, koja bi radila na tom, da se Srbi sasvim podlože. Srbski sije narod morao sam stvoriti uvjete i boriti se za to, da stvori vlastitu državu u težkoj školi života.

 

Poput sviju Slavena i Srbi imađahu plemensko ustrojstvo, kojem bijaše temelj obiteljski život u zadruzi. U prijašnjem poglavlju vidjesmo već, da ovaj uređaj bijaše temeljem hrvatske Vojne Krajine. Obitelj, koja se množi, ostaje u kućnoj zajednici, a pri tome je pojedinačno vlastničtvo, t. zv, osebunjak, veoma ograničeno. Glava zadruge bijaše njen najstariji član, starješina; više zadruga tvorilo je rod, a više rodova sačinjavalo je pleme. Poglavica roda bijaše župan, najugledniji starješina roda, a najugledniji starješina plemena bijaše veliki župan, koji je u doba narodnog uzpona preuzimao vodstvo sviju plemena, od kojih se sastojao srbski narod.

 

Kod Srba bijahu prilike sasvim drugačije nego kod Hrvata, koji dođoše u zemlje, snažno prožete romanskim kulturnim utjecajima, gdje su rimske pravne zasade, koje se osnivahu na načelu pojedinačnog vlastničtva, doskora nadvladale slavensko pravno shvaćanje djedova i postale temeljem vladarove vlasti.

 

Vladarova vlast u Srba, koja se razvijala iz uređaja velikog žpanstva, trebala je stoljeća, da poprimi takav oblik, koji omogućuje obstanak države. Zato od g. 900. do g. 1200. vidimo u srbskim zemljama, da samo povremeno i uz sudjelovanje hrvatskih ili bugarskih državnih tradicija nastaju državne tvorevine, koje mogahu obstajati, samo kad se pojavljivahu osobito jaki pojedinci, ili kad političke prilike bijahu osobito povoljne. Čim bi odpala jaka ličnost osnivača države, nastupila bi obitelj, zadruga osnivača države sa zahtjevom na zajednički posjed države, nastupili bi mnogi pojedinci, koji bi si međusobno pravili smetnje. Time bijaše sudbina države zapečaćena, ona je morala propasti.

 

Razdoblje vladavine Komnena, a poimence vladavina Manojla Komnena (1143. — 1180.) »posljednjeg viteza« među bizantskim carevima, postalo je labuđim pjevom bizantske moći; poslije njega usliedila je nagla propast. Manojlo Komnen nastojao je ponovno podići nekadašnju veličinu Bizanta, nastojao je ponovno steći zemlje, koje Bizant nekada posjedovaše, te živo poradi na tom. Vlast Bizanta proširi se daleko prema sjeveru sve do granice Mađarske. Srbi, koji se već od 10. do 12. stoljeća s promljenljivom srećom nastojahu oduprieti vrhovnoj vlasti svojih susjeda, bijahu i suviše pametni, a da bi se izcrpli u borbi protiv premoćnog neprijatelja, pa se pokore i čekahu na bolja vremena. I tako dospješe pod bizantsko gospodstvo. Tražeći pogodne ličnosti za upravu srbskih zemalja, naiđe Manojlo na sinove Zavidine, potomke stare ugledne vladarske porodice iz Raše, koji se bijahu povodom jedne od nezgoda izselili u Duklju, i preda im srbske krajeve na upravljanje.

 

Od četvorice braće: Tihomira, Miroslava, Sracimira i Nemanje, bijaše ovaj posljednjjj najjača ličnost. Rođen u kutivirainim primorskim predjelima Duklje i katolički odgojen, bijaše on obrazovaniji, elastičniji, a imađaše i starih rodbinskih veza u Raši, te novih tek stečenih u Duklji (Zeti). Doskora dođe on u sutkob sa svojom braćom, ali uspije, da se njegov vrhovni gospodar za njega toliko zauzeo, da mu je pomogao protiv braće, imenovao ga velikim županom i predao mu sve srbske zemlje u upravu. Čim Nemanja osjeti vlast u svojtoj ruci, pobuni se odmah protiv Manojla i uznastoji oružanom rukom otresti se bizantskoga vrhovnog gospodstva.

 

bitci kod Pantina imađaše toliko sreće, da mu uspije suzbiti bizantski napadaj.Bizantinci ga doduše kasnije ponovno podlože, čak i zarobe i odvedu u Carigrad, gdje pobudi udivljenje zbog skladnosti svog tiela. Ali se on uspije ponovno ulaskati Bizantincima, te mu oni povrate njegovu zemlju. Čim stiže kuci, smišljaše odmah, kako će ih ponovno izdati, te potraži oslonca u Ugarskoj, i ponudi se čak vođi križara,Fridriku Barbarosi, koji je tuda prolazio, te položi vazalnu prisegu. Nikad više Bizantu ne uspije da ga ponovno trajno podloži.

 

Nemanja postade na taj način osnivačem srbske nezavisnosti i dinastije Nemanjića, koja se kroz 200 godina, t. j. do izumrća, uzdržala na srbskom priesitolju.

 

Za njene vladavine prešla je Srbija kroz svoje zlatno doba i razvila se u prvu vlast na Balkanskom poluotoku. Ovo sjajno doba usjeklo se duboko u narodnu dušu, pa postade u doba najvećeg poniženja stegom, zviezdom vodiljom čitavog naroda, koji nije nikad izgubio ni vjeru ni nadu, da će se opet jednom povratiti vremena moći i slave.

 

Ovo razdoblje veličiue i snage imaju Sribi zahvaliti sretnoj okolnosti, što su u najpovoljnijem času svoje povaesti imali jaku dinastiju, koja je znala do kraja izkoristiti neuzporedivo povoljnu priliku.

 

Već sam prije istaknuo, kakva je za Srbe bila sreća, što su se Bugari i Bizant međusobno trli u nepomirljivoj borbi. U jednom od takovih trenutaka izcrpljenja propao je god. 1204. Bizant. Franački vitezovi četvrte križarske vojne pod vodstvom sliepog, ali srčanog Mletčanina Enrika Dandola osvojiše Carigrad, zbaciše Komnene s priestolja i osnovaše katoličko Latinsko carstvo (1204. — 1261.). Ali lakše bijaše svladati žilavi Bizant, nego njime trajno zavladati. Bizantska državna misao sklone se u Malu Aziju i nađe utočište u Nikejskom carstvu, odakle je nakon 60 godina, utjelovljena u Mihajlu Paleologu srušila sušičavo Latinsko carstvo i ponovno zauzela svoju priestolnicu.

 

Bijaše to neprispodobivo povoljna prilika za Srbe. Bizant, taj vrhovni gospodar Srbije, vlastnik zemljišta, što ga Srbi nastavahu, najjači i najopasniji neprijatelj Srbije zbog svoje kulturne premoći, zbog svojeg velebnog državnog i crkvenog ustrojstva, zbog tradicija rimsikoga carstva, taj neprijatelj bijaše za desetljeća sasvim uklonjen i osuđen na lagano izumiranje, čak i onda, kad je kasnije opet malo oživio. Ali ne samo to! U Malu Aziju prognana bizantska državna misao tražila je, u svom nastojanju, da se ponovno dočepa Bizanta, na svim stranama saveznike, pa zbog toga joj nije mogla izmaći iz vida sve jača moć tog ratničkog gorštačkog naroda i njegova ambiciozna dinastija. Srbi dadoše svoju pomoć dobro platiti, pa ćemo vidjeti, da su upravo u to doba došli do nekih tekovina, koje su ih osposobile, da, u doduše kratkom razdoblju sjaja, preuzmu na Balkanu nekadašnju ulogiu Bizanta.

 

Pokušat ću sad pregledno prikazati glavna djela Nemanjića.

 

1. Prvim temeljem podizanja srbske doržave bijaše uzko spajanje Raše i Duklje (Zete). Potekavši iz jedne raške vladarske porodice, a rođen i odgojen u Zeti, imađaše Nemanja i njegovi nasljednici dovoljno znanja i osobnih veza, da zadrže trajno zajedno ove dvie protivne pokrajine. Istom trajnim povezivanjem ovih dviju pokrajina bijaše otvorena dovoljna prostorna i tvarna osnovica za diržavnu tvorevinu, koja bi bila sposobna za život.

 

2. Nemanjići bijahu prvi Srbi, kojima uspije osnovati dinastiju. Već prije njih bijaše u Srbiji obitelji dinasta, t, j, odličnih obitelji, od kojih je više članova bilo dinastima, ali ne bijaše dinastija. Nijedna se od tih obitelji nije znala trajno uzdići nad položaj običnoga činovničkog plemstva, niti između sebe dati redom niz vladara, koji bi se ugledom i vlašću podigli toliko, da bi im druge županske obitelji priznale prvenstvo. Sve ovo uspije tek Nemanjićima. Da je to bilo snažno djelo, da im se mora pripisati zasluga za podizanje čitavog naroda, proizlazi najbolje iz naših razlaganja o značenju stvaranja države za nastajanje južnoslavenskih naroda, i o utjecaju slavenskoga zadružnog ustrojstva i shvaćanja zajedničkog vlastničtva obitelji, koji je kočio stvaranje doržave. Gotovo nesavladive potežkoće pružao je nedostatak pojedinačnog nasljednog prava i u duši naroda ukorienjeno pravno shvaćanje o zajedničkom vlastničtvu obitelji. Izgleda, da su to Nemanjići shvatili, te su na genialan način prešli preko te zapreke. Osnivač dinastije Nemanja i njegov sin Stjepan Prvovjenčani zahvale se još prije svoje smrti na časti i odrede svojim nasljednikom onog Člana dinastije, koji im se činjaše najsposobnijim, te se povuku u srbski manastir Hilandar na Svetoj gori — Atosu. Ova njihova odluka, da sjaj priestolja zamiene tihim odricanjem zemaljskih slasti, i Bogu posvećeno samovanje, podali su obojici toliku mučeničku aureolu, da se oba poštivaju kao narodni svetci. A ta svetačka aureola prijašnjeg vladara bijaše najboljim štitom njegova nasljednika, ona lebdaše nad njim i osiguravaše ga od svih napadaja. Osiguranim nasljedstvom i na taj način ustaljenim odnosima ojača dinastija, država i narod, a ovaj potonji shvatiprednosti ovih odnosa. Na taj način bijaše moguće prebroditi sve nutarnje i vanjske težkoće, te osigurati dvjestagodišnje vladanje Nemanjića, a time i podizanje Srbstva.

 

3. Za vladanja Nemanjića pala je odluka o vjerskom pitanju kod Srba. I Srbima trebaše stvoriti odluku o sudbonosnom pitanju: »Iztok ili Zapad, Bizant ili Rim«. I to ne samo zbog toga, što osnivač dinastije, sam Nemanja, bijaše u Zeti katolički odgojen, nego i zbog toga, što je u doba Nemanjića nastalo ono veliko kolebanje, kad se načas činilo, da će Rim konačno pobiediti Bizant, kad je sam Bizant bio srušen, a na njegovim razvalinama podignuto katoličko Latinsko carstvo. Bilo bi sasvim razumljivo, da su se i Srbi u to doba orientirali prema katolicima, a bijaše i pokušaja u tom pravcu. Ali desilo se na kraju upravo obrnuto. Upravo za vladavine Nemanjića odluči se Srbstvo konačno u korist anatolskog kršćanstva; upravo za vladavine ove narodne kuće, srasla je država i Crkva, vjera i narod kod Srba tako čudesno, daje to za svakog zapadnjaka gotovo nepojmljivo. Ne bijaše narod samo odan bizantskom pravoslavlju zbog tradicije i odgoja, on bje odatle dobio i pokrštenje, prvi kršćanski nauk, pa i pismo i prvu narodnu književnost. Dinastija kao takova opredielila se izričito za iztočnu Crkvu, te započela prema katolicizmu onu politiku, koju je kasnije Srbstvo tako često i uspješno vodilo. Ona se približi katolicizmu i nastoji kod njega pobuditi što više nada i očekivanja. Sad nastoji Srbstvo susretljivost, koja je posljedica tih očekivanja, izkoristiti što se više može, te se onda u odlučnom trenutku povuče na stranu ili čak i neprijateljski izstupi protiv katolicizma. Tako se Stjepan Prvovjenčani približio papinstvu, da stekne protutežu Bizantu. Za uzdarje dobi on od Rima krunu i kraljevski naslov, 6 što je mnogo pridonielo učvršćivanju dinastije i dizanju srbskog naroda. Čim bijaše ta prednost stečena, otuđe se Srbi od pape i započnu provoditi onu politiku, koja je u vrieme Stjepana Dušana Silnoga dovela do okrutnog progona katolika. 7

 

Za sve ovo ne bijaše kod naroda odlučna samo moć predaje i utjecaj za ono doba još pretežno bizantskog svećenstva, nego i uvjerenje, ona nutarnja i imponderabilna srodnost po izboru naroda s iztočnim kršćanstvom; to je problem, kojim ćemo se još kasnije pozabaviti. Ali kod dinastije ne bijahu samo odlučni obziri na narod i sve-

 

ćenstvo, nego i pametno političko razsuđivanje. Sve snažnija dinastija Nemanjica upoznala je sasvim izpravno, od kolike je prednosti za dinastiju ona uzka sveza, gotovo jedinstvo između države i Crkve, koja daje obilježje iztočnoj Crkvi, pa nije htjela, da joj ta prednost izmakne. Tim više, što joj je pad Bizanta omogućio da nacionalizira srbsku Crkvu i da grčko svećenstvo nadomjesti narodnim, srbskim. Ovo postade bitnim momentom narodne nezavisnosti i jačanja dinastije, države i naroda.

 

4. Iztaknuo sam već daje glavnim razlogom polaganom razvitku srbske države bilo kulturno i materialno siromaštvo krajeva, što ih Srbi naseliše. Tu činjenicu spoznaše Nemanjići, pa nastojahu podići zemlju i narod kulturno i materialno, kako bi time i svoju moć ojačali. Treba im priznati, da su u tom pravcu mnogo učinili.

 

Nemanja, koji iz svoje mladosti poznavaše kulturnu premoć romansko-hrvatskih primorskih gradova u Duklji i u sjevernim pokrajinama, nastojaše odanle crpsti kulturnu glavnicu. Romanske, u hrvatskoj sredini na pola poslavenjene patricijske obitelji, zaigraše vidnu ulogu u kulturnom i gospodarskom životu Srbije za vladavine Nemanjica. Pri tome su Kotorani zavladali diplomacijom, a Dubrovčani trgovinom, novčarstvom i rudarstvom. Osobita se pažnja posvećivala rudarstvu. Sasi budu i naseljeni kao rudari, a Dubrovčani postadoše poduzetnici i novčari. Od srebra, dobivenog iz vlastitih rudnika, kovahu se prvi srbski novci, a vodila se briga i o trgovini, obrtu i redovitom prometu. Provelo se ustrojstvo raznih socialnih i gospodarskih staleža, pa se na toj osnovici osiguravahu fiskalni interesi države i dinastije. Da uredi i osigura trgovinu i promet, uzakoni Stjepan Dušan postojeće običajno pravo, koje se razvilo iz smjese slavenskih i bizantskih pravnih običaja u »Zakoniku«, koji je najveće slavensko kodifikatorno djelo srednjega vieka. To je također i jedino državno kodifikatorno djelo na Balkanu. Hrvati imaju mnogo zakonika, ali svi su od gradova i seoskih obćina, te nemaju nijedno poznato kodifikatorno djelo, koje bi obuhvaćalo čitavu državu. I oružana se snaga države popravila i podigla. Jaki vladari Nemanjica držahu stalno i plaćeničku vojsku, poimence njemačke čete i vođe, koji su svakako također pridonosili, da se podigne oružje, sprema i organizacija vojske. Unutarnja i vanjska sigurnost i red, postignuta tim sredstvima, omogućila je obće materialno podizanje, kojim se i dinastija znala koristiti. Stečena bogatstva upotriebiše vladari iz kuće Nemanjica za podizanje crkava i zadušbina, koje postadoše ognjištima crkvene organizacije, narodne književnosti i kulture, a kasnije, u doba stradanja od Turaka, i ognjištima narodnog osjećanja i predaje o vlastitoj državi.

 

Treba Nemanjićima priznati, da su podjednako i skladno svoju brigu znali podieliti među vlastite dinastičke, državne, narodne i crkvene probitke, tako, da nijedan od ovih činbenika nije bio prikraćen, te se mogahu podjednako razvijati i pod ovom jednakom skrbi srasti u zajednicu interesa, kakvu ćemo jedva u poviesti naći u drugog naroda. A to bijaše obilježje srbske države i naroda u srednjem vieku, te je ostalo u velikoj mjeri još i danas, kako ćemo kasnije vidjeti.