3. Obilježje prvih srbskih državnih tvorevina

 

Koliko god je središte srbske zemlje bilo zgodno za održavanje i odgajanje narodne snage, toliko bijaše nepovoljno za politički razvoj, za stvaranje države.

 

Stvarno ne vidimo od 7. do 10. stoljeća nikakve znatnije srbske državne tvorevine.

 

Neplodna, siromašna gorska zemlja, bez većih gradova, bez ikakve kulturne tradicije, bijaše naprosto nesposobna za stvaranje države. Tek kad je Duklja (Zeta) napried spomenutim biegom i seobom dobila srbsko pučanstvo i uz bizantsko-pravoslavnu pomoć dospjela u politički djelokrug srbstva, počinju Srbi sudjelovati u stvaranju države, koja doduše nije čisto srbska, ali su Srbi u njoj već u tolikoj mjeri dionici, da se ne može preko njih naprosto prieći.

 

Bugarska sila propade doskora nakon smrti Simeuna Velikoga. Sad započe uzpon Bizanta. Suzbijajući Bugare, poče Bizant upotrebljavati u tu svrhu Srbe, pa tako nastade tristagodišnje razdoblje, u kojem Srbi uživahu u najvećoj mjeri podporu Bizanta. Oni za uzdarje priznavanu bizantsko vrhovničtvo, prionuše vjerno uz iztočnu Crkvu, pomagahu Bizant oružjem i ratovahu protiv njegovih neprijatelja, poimence protiv Bugara.

 

U ovo razdoblje spada i osnivanje prve srbske države. Kad je bugarski pritisak prestao, Srbija se stade dizati, te nastade razdoblje narodnog preporoda. Srbski element vraćao se iz progonstva polako natrag u narodno središte su Rašu, te je tom zgodom donio sa sobom svakako hrvatsko-romanski kulturni utjecaj i političke tradicije. U ovom razdoblju snažnog narodnostnog uzpona, — upotrebljavajući kulturne elemente, donesene iz civiliziranijeg zapada i upirući se na prošireno narodno područje prama Zeti, a uz ni najsnažniju pomoć Bizanta, koja se očitovala najviše, stoje bizantsko svećenstvo pomagalo svjetovno nastojanje osnivača države, — uspije nekom srbskom odličniku, po imenu Časlavu (93 1 . — 960.), osnovati srbsku državu. Bijaše u interesu Bizanta, da se ta novonastala sila ne razvije prema jugu u stare bizantske pokrajine, nego prema sjeveru u krajeve, koji su izmakli vlasti Bizanta. I zaista opažamo, da se ta prva srbska država razprostirala prema sjeveru u narodno područje Hrvata i Bugara. Upirući se na vojničku snagu Raše i Zete, osvoji Časlav Bosnu sve do Save i današnju Srbiju do Save, Dunava i Morave. Sad je pleme srbskih gorštaka prvi puta izkusilo sreću vladanja nad drugim slavenskim plemenima.

 

Ali ta država bijaše i suviše uzko vezana uz osobu Časlava. Kad on pade g. 960, navodno u Sriemu u borbi s Mađarima, raspade se ta prva srbska država. Hrvatski i bugarski krajevi bijahu pripojeni samo iure bellico. Vladavina Časlava, koja trajaše jedva dva desetljeća bijaše prekratka, a da bi mogla potisnuti osjećaje narodne pripadnosti u Hrvata i Bugara.

 

Srbsko gorštačko pleme nije bilo sklono da služi stranim probitcima. Premda se podigoše bizantskom pomoću, započeše Srbi nakon prvih uspjeha nastupati samostalnije, nego je to Bizantincima moglo ići u račun. Svladavši bugarsku državu, a kasnije bugarsko-rusku državu Svjatoslavljevu, osjeti Ivan Cimisk potrebu, da pritegne Srbe jače pod vlast Bizanta. G. 972. osvoje Bizantinci Rašu oružanom silom.

 

Jedan dio srbskog naroda, koji se bijaše povratio, pobjegne opet u Duklju.

 

Ovo opetovano pridolaženje ojača srbski element u Duklji (Zeti) toliko, da od 11. st. ne možemo Duklju više smatrati čisto hrvatskom nego miešanom hrvatsko-srbskom državnom tvorbom. Duklja (Zeta) stade odsada sve više sudjelovati u političkom udesu Raše, s kojom bijaše geopolitički bolje vezana nego s ostalom Hrvatskom. Ali uzprkos tome ne možemo državnim tvorevinainia Vojislava i Bodinapriznati čisto srbsko obilježje, nego miešano hrvatsko-srbsko, jer grčki pisac Niketes zove Duklju još uviek »Chorbatia« ili Crvena Hrvatska. Na svaki je način već tada dolazio do izražaja pojačani bizantski utjecaj.

 

Bizant bijaše upleten u težku borbu s Normanima, te mogaše trebati oružanu pomoć ratničkih Slavena-gorštaka. Ali tu mogaše zadobiti samo ustupcima.

 

Bodinova je država nastala poput Časlavljeve. Uz sklonost i moralnu pomoć Bizanta udari hrvatsko-srbska država na sjever i sjeverozapad i podloži si dielove današnje Bosne i Hercegovine i današnju sjevernu Srbiju.

 

Uz bizantski pritisak u pravcu sjeverozapada djelovala je tu i hrvatska plemenska sviest, koja je nastojala novoj državnoj tvorevini pripojiti što više od posjeda hrvatskih plemena. Ali druženje s Bizantom donielo je klicu smrti Još uviek pretežno hrvatsko-katoličkoj Duklji. U isto vrieme, kad Hrvati Biele Hrvatske i Panonije sklapaju savez s Mađarima, dolazi Duklja pod vrhovnu vlast Bizanta. Veliki udar Komnena podložio je njihovoj vlasti Duklju, koja dotada bijaše bedemom Zapada. Kad se sedamdeset do osamdeset godina kasnije oslobodila, oslobodiše je Srbi. Srbi naučiše dovoljno od svojih učitelja za samostalno nastupanje. Bizant se mogaše svladati samo s pomoću bizantskog oružja.