TREĆI DIO

SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

 

 

1. Seoba i područje naseljenja

 

Srbi se doseliše nekoliko godina kasnije od Hrvata, po Šafariku u god. 638. poslije Krista. Oni pođoše ponajprije duboko na jug u solunski temat, ali se čini, da tamo nisu bili zadovoljni sa zemljištnim prilikama. Zbog toga pođoše opet na sjever i zauzeše sjedišta u gorovitim predjelima srednjeg Balkana. I u ovo pričanje okrunjenog povjestničara o doseljenju Srba ne bismo imali povjerenja, ali mjesto Serfidže (= Srbište, mjesto na Haliakmonu, koje se mnogo spominjalo u prvom balkanskom ratu), a koje još i danas postoji, govori o tome toliko jasno, da Porfirogenetov prikaz treba ipak smatrati istinitim.

 

Prema Porfirogenetu zauzeli su Srbi nakon povratne seobe navodno Srbiju, Bosnu, Neretvansku oblast, Zahumlje, Travunju, Konavlje i Duklju.

 

Promotrimo li taj prikaz doseljenja malo temeljitije, ne će on moći izdržati kritike.

 

Svakako bi bilo sasvim krivo shvaćanje, kad bismo odmah na početku doseljenja tražili Srbe svuda tamo, gdje kasnije nalazimo srbsko ime. Izpravno je samo to, da su Srbi izprva naselili prilično ograničeno područje, onu gorsku zemlju, u kojoj se nalazi područje Lima i Ibra, i koja prema našem današnjem, političko-geografskom nazivlju obuhvaća najveći dio Novopazarskog Sandžaka, jugozapadni dio kraljevine Srbije od prije god. 1912., te sjeverne dielove Stare Srbije, koja je po gradu Ras dobila ime Raša.

 

Naseljenje većeg obsega po naravi same stvari ne bijaše ni moguće. Bilo je to zauzimanje zemlje s pomoću oružane sile, a staro stanovništvo, premda ne suviše mnogobrojno, bi djelomice odtjerano, a djelomice podloženo. Odtjeraše ga s najboljih zemljišta i iz najplodnijih krajeva, dok se moglo održati samo na težko obradivim i na manje vriednim zemljištima. Ali i tu ih podložiše i prisiliše na plaćanje danka. Tko je htio ostati slobodan, morao je uteći u neprohodne krajeve. Ovakvo stanje moglo se održati samo s pomoću oružja u ruci. Ali kako da si zamislimo, da će skupina od nekoliko desetaka tisuća ljudi moći održavati područje od skoro 200.000 četvornilj kilometara, tako težko pristupačno i gorovito, protiv mnogostruke premoći prastanovničtva. Uz ovakve prilike bili su osvajači prisiljeni da se nasele nagusto, da bi si u slučaju nužde mogli oružjem pomagati. Preriedko naseljivanje povuklo bi za sobom bezuvjetno podlieganje napadaj ućem, više ili manje, '

 

romaniziranom stanovničtvu, koje uza sve propadanje ne bijaše bez svake organiziranosti i bez vojničkih, sposobnosti, ^

 

Prastanovničtvo, čije romaniziranje zbog udaljenosti i gorovitog karaktera zemlje ne bijaše još jako napredovalo, bilo je na zapadu ovog područja ilirsko, a na iztoku tračko. Kod prastanovničtva opažala se već socialna razlika, t. j. vladajući sloj i sloj ratara, koji je živio u neke vrste kmetstvu.

 

Nova domovina Srba bijaše opora i gorovita, na zapadu močvarna, na iztoku šumovita i malo plodna. U ovim neprolaznim gorskim krajevima odrastao je kršan i ratnički soj seoskih gorštaka, koji se pomalo stapao s prastanovničrvom. Težki, i djelomice upravo jadni uvjeti života, odgojili su skromno, odporno, svim tegobama doraslo gorsko stanovničtvo. Kasniji naraštaji našli su samo malo prostora za širenje u samom tom području, pa se moradoše izseliti u okolna područja i tako naseliše Srbi, istina tek tokom sliedećih stoljeća, zaista sasvim ili samo djelomice one krajeve, koje im Porfirogenet bijaše onako obilno podielio. Doduše Srbi naseliše još i neke krajeve na jugu, koje im Porfirogenet ne bijaše priznao.

 

Položaj jezgre srbskih zemalja bijaše središnji. Sa zemljopisnog gledišta predstavlja nam ova zemlja srednji dio zapadno od balkanskog poprečnog gorja.

 

Bijaše to visoravan, koja se spuštala prema sjeveru i jugu, te u oba pravca pružala povoljne mogućnosti širenja. Na jug je sve narode mamila prirođena težnja zasuncem, a na sjever vukla su korita rieka Lima, lbra, Drine i Morave. Ali i prema zapadu bijaše otvoren put, uzprkos stanovitim gorovitim smetnjama u tlu. Već smo ustanovili, da etničko razprostranjivanje sliedi osobito rado tok rieka. Nedaleko jezgre i srbskih zemalja nalažahu se izvori rieka: Neretve, Morače i Bieloga Drima, koje utječu u Jadransko more.

 

Nedaleko bijaše i izvor Vardara, koji utječe u Egejsko more.

 

Sve te rieke vukle su prekobrojno gorsko pučanstvo niz vodu k moru, k plodnoj

zemlji i boljim životnim mogućnostima.

 

S čistog zemljopisnog stajališta pružala je jezgra srbskih zemalja svojim naseljenicima sve preduvjete za narodno širenje prema jugu, prema sjeveru i prema zapadu. Ona bijaše poput tvrđave, koja gospodovaše nad čitavom okolinom vojnički i političko-strategijski, pa ćemo vidjeti, kako je političko i narodno širenje Srba zaista usliedilo u oba pravca i da su se Srbi iz malenog središnjeg naroda razvili u znatnu amalgamirajuću etničku i političku silu.