12. Od 1848. do 1867.

 

Razvoj prilika u čitavoj Monarhiji od g. 1848, do g. 1867., doveo je Hrvate, koji su se bili riešili stoljetnih veza s Mađarskom, ponovno do nagodibe s Mađarskom. Iza građanskih ratova god. 1848., nastao je u čitavoj Monarhiji obći gospodarski i duhovni napredak, a osobito u Hrvatskoj. Mađarskih smetnja je nestalo, a rad Hrvata od 1836. do 1848. na području jezikoslovlja, književnosti, umjetnosti i nastave, stao je nositi liepe plodove. Napredak i procvat zemlje bijaše očevidan. U to dođe godine 1851. i Bachov absolutizam. Rudolf Charmatz opisuje položaj ovako: »Širilo se ogavno policajno douškivanje, ponovno je započinjalo omalovažavanje inteligencije, a na slobodan govor ili pisanu rieČ nije se moglo ni misliti.« Čitava vojska stranih činovnika navalila je u Hrvatsku, iztisnula domaće Hrvate i započela djelovati u gornjem smislu. Poradi nedužne pjesmice budu obtuženi pjesnik Ivan Filipović i urednik Mirko Bogović. Županijski sud i Banski stol riešio ih obtužbe, ali Vrhovni sud u Beču osudi ih na dvie godine težke tamnice i oni moradoše godinu i pol odsjediti.

 

Takav razvoj prilika uvelike je razočarao Hrvate. Oni, koji su radili za cara i državu, koji su se zavadili s Mađarima, svojim saveznicima kroz stoljeća, oni imađahu sada snositi punu težinu proturevolucije, a da nisu revolucije skrivili, nego štoviše pomogli, da ju je uspjelo skršiti.

 

Još je ovdje bila na djelu jedna okolnost. Odpisom od 26. veljače 1860. izjavio se car pripravnim udovoljiti opetovanim željama Hrvatske i Slavonije za sjedinjenjem s Dalmacijom, te se pozva tom prilikom na poziv veljačkog patenta, prema kojemu bi dalmatinski sabor u prvome redu imao birati zastupnike, kojima bijaše dužnost pregovarati s hrvatsko-slavonskim saborom o utjelovljenju Dalmacije. Veljački ustav bio je naklonjen jednostrano svojom izbornom geometrijom Talijanima u Dalmaciji tako, da je 15.000 Talijana biralo 28 zastupnika, a 400.000 Hrvata samo 15

zastupnika. Takvom izbornom, geometrijom bijaše utjelovljenje već unapried osujećeno. Schmerlingovom ministarstvu ne bijaše težko talijansku većinu u dalmatinskome saboru ponukati, da ne izabere zastupnike, koji bi imali razpravljiati o utjelovljenju Dalmacije Hrvatskoj.

 

Sve je to pridonosilo jačanju onih stranaka u Hrvatskoj, koje bijahu za uniju s Mađarskom. Tako unionistima ili mađaronima, koji se opet pojaviše, prilažahu pristaše sa sviju strana.

 

U zemlji nastadoše tri stranke: jedna unionistička, koja se poglavito sastojala od starih mađarona i koja je tražila realnu uniju s Ugarskom, zatim narodna stranka, koja je išla samo za personalnom unijom, i konačno početci kasnije Starčevićeve stranke, koja je zastupala prilično nejasnu osnovu o izravnom pregovaranju s vladarom. Pri takvom stanju stvari bi banu Šokčeviću predloženo, da Hrvatska bude s devet zastupnika zastupana u središnjem bečkom saboru. Ali rane iz Bachova vremena ne bijahu jošte zacielile. Zalud opominjahu ponajbolji narodni krugovi, neka se prema Austriji ne stane na stajalište tvrdokorne nesuradnje. Jedan dio narodne stranke priđe k unionistima, a pozivu u Beč ne odazva se nitko.

 

To bijaše pobjeda misli unije s Mađarima. Razvoj prilika morao je nakon zauzimanja netom spomenutog stajališta neminovno krenuti u ovome pravcu.

 

Hrvatima bijaše vrlo nelagodno. Prevladalo je uvjerenje, da se smije s Mađarskom stupiti samo u personalnu uniju i da su potrebne dalekosežne garancije, kao što ih sadrži zakonski članak XLII. od g. 1861.

 

1 sam je Beč tjerao razvoj prilika u smjeru prema Mađarskoj. Carski odpis od 27. veljače 1 865, pozvao je Hrvate, da smjesta izaberu regnikolarnu deputaciju, koja bi sa sličnom delegacijom ugarskog sabora imala razpravljati o međusobnim odnosima, kao i o odnosima prema čitavoj Monarhiji; pitanje utjelovljenja Dalmacije Hrvatskoj moći će se prema carskom odpisu razpravljati tek onda, kad bude prvo pitanje pročišćeno.

 

Ova regnikolarna deputacija bijaše izabrana dne 10. ožujka 1866., a 16. travnja sastadoše se obje deputacije u Budimpešti. Pregovori su iznieli nepremostiv jaz između Hrvatske i Mađarske. Mađari nastojahu, da po mogućnosti što temeljitije uzpostave odnos prije god. 1848. Njihovo glavno nastojanje bijaše: Hrvate dovesti u mađarski sabor. Mađari, koji bijahu bolje orientirani, predviđahu događaje, koji će se zbiti g. 1866. Kad im nije uspjelo odmah polučiti svoje ciljeve, počeše s pregovorima zavlačiti. Nakon dva mjeseca razstadoše se regnikoiarne deputacije nesvršena posla.

 

U to dođe rat od g. 1866., Sadova, Kraljičin Gradac i pražki mir.

 

Iztisnuta iz Njemačkog carstva, nastojala je Austrija sto žurnije urediti svoje odnose s Mađarskom.

 

Hrvati upoznaše opasnost, koja .se približavala, te nastojahu. da se opet približe Austriji. Ali znajući, da su bez Vojne Krajine i bez Dalmacije kao torzo prema Mađarskoj u vrlo lošem položaju, zatraže oni podjednako utjelovljenje Vojne Krajine kao i pripojenje Dalmacije.

 

Austrija, stavljena pred alternativu, dualizam ili federalizam, odlučila se za prvo.

 

Deak dođe u Beč s osnovom uređenja zajedničkih poslova između Ugarske i Austrije.

 

Car je odgovorio odpisom od 17. veljače 1867. Nagodba s Mađarskom bi sklopljena bez Hrvata, te tako stvoren dualizam.

 

Mađari imađahu uspjeha i slobodne ruke, pak se mogahu sada svima silama oboriti na Hrvatsku.

 

Položaj Hrvata bijaše izvanredno težak. Bijaše im voditi borbu na tri bojišta:

protiv Austrije radi Dalmacije, protiv krune i vojničke uprave u Vojnoj Krajini i protiv Mađara radi nagodbe. Poradi svoje tvrdokornosti u pogledu Dalmacije i Vojne Krajine izgubiše Hrvati podporu krune i Austrije i bijahu tako prema prejakoj Ugarskoj upućeni sami na sebe. Tako bi izlaz borbe nedvojben: Hrvati izvukoše kraći kraj. Kao političari bijahu im Mađari daleko nadmoćniji. Osim toga nedostajaše u Hrvatima i stručne spreme u državnim, gospodarskim i financijskim pitanjima. Zato je došlo uzprkos nekim formalnim ustupcima sa strane Mađara do nagodbe uglavnom po Hrvate nepovoljna sadržaja. Hrvati spasiše doduše svoju autonomiju, ali to bijaše obmana zbog odredbe, da glavu autonomne vlade imenuje kralj na priedlog mađarske vlade. Ban postade eksponentom mađarske vlade, a time bijaše čitava autonomija oruđe u njenim rukama. U financijskom i gospodarskom pogledu bijaše Hrvatska predana Mađarima na milost i nemilost. Ukoliko Mađari ne uspješe postignuti željena cilja, nagodba se izpravljala, kao u spornom pitanju Rieke, gdje je naliepljena krpica papira, tamna točka ove nagodbe. Odsada bijaše hrvatska politika jalova. Mađari počeše nagodbu tumačiti slobodno, na svoj način, a Hrvatima ne preostade drugo, nego boriti se za održanje nagodbe. U toj neplodnoj borbi izcrpla se politička i gospodarska snaga Hrvata. Glas za sjedinjenjem s Dalmacijom javljao se sve rjeđe i slabije, a u novije doba stavljahu taj zahtjev za sjedinjenjem s Dalmacijom sve češće sami Mađari.

 

Prije svega sam htio ovime utvrditi sliedeće: od 9. do 12. stoljeća postojala je samostalna hrvatska država, čiji početci sežu unatrag sve do u sedmi viek, koja je, premda skromno, igrala neku ulogu u svjetskoj politici. Nacionalni posljedak ove državne tvorevine jest današnji hrvatski narod. Ta državna misao prebrodila je nalet Turaka i živjela u hrvatsko-slavonskoj autonomiji. Treba stoga Hrvatima priznati, da su historijski narod i da je hrvatska dižavna misao najstarija u Austrougarskoj monarhiji.