11. Hrvatski narodni preporod

 

Tokom 1 8. stoljeća prilike su se u Hrvatskoj i Slavoniji još više sredile. Rane, ostale od turskog doba. sve su više cielile, stanovničtvo se množilo, gospodarska se razina podizala. Kad je onda nakon napoleonskih ratova stao novi vjetar piriti u Europi, pojaviše se i u Hrvatskoj i Slavoniji nove težnje. Baš u onom sjeverozapadnom kutu Hrvatske, koji je ostao pošteđen od Turaka, a gdje se bijaše nastanio, bježeći pred Turcima, politički vodeći i djelatni dio hrvatskoga plemstva, započela je obnova hrvatskoga naroda, tako zvani »hrvatski preporod«.

 

Ovdje treba prije svega ustanoviti, da za prvih šest stotina godina državne zajednice Mađara i Hrvata ne bijaše nikakvih nacionalnih trvenja u većoj mjeri. Jedni su uz druge živjeli, te su se što manje jedni za druge brinuli. Ako su Hrvati bili nezadovoljni s prilikama, izabrali bi sebi drugoga kralja, pa bi se čitav priepor riešio u krizi dinastičke borbe.

 

U tom pravcu donio je jozefmizam temeljiti preokret. Josip II. pregnuo je preko svih poviestno-poiitičkih i narodnostaih raznolikosti u Austriji stvoriti jedinstvenu njemačku državu. Ovo se nastojanje međutim razbilo uglavnom na odporu Mađara.

 

Ali Mađari, ne naučiše ništa iz Josipova neuspjeha, nego postadoše njegovim revnim naslijeđivačima. Od god. 1790. nastupaju Mađari u Hrvatskoj centralizatorski i mađarizatorski. Suvremeni nacionalizam našao je u Mađara najrevnije učenike, te je u njihovoj zemlji doveo do obnove mađarskoga narodnoga jezika i njegova službenog uvođenja u javni i državni život.

 

Jozefinizam je ugrozio svojim slobodarskim reformama interese plemstva, osobito feudalne gospode i velikaša; jer je donosio sa sobom ukidanje kmetstva i uvođenje poreznih dužnosti također i za plemstvo. U Hrvatsku posla Josip II. grofa Balašu, čovjeka surova i nasilna, koji se nije mnogo brinuo za hrvatski ustav i staležke pravice. Prestrašeno hrvatsko plemstvo vidjelo je svoj spas samo u što užem priključku Ugarskoj, budući da je mađarskom odporu uspjelo slomiti jozefinske reforme. Uslied toga bi u hrvatskom saboru zaključeno, da se prihvati nekoliko točaka u naputku za hrvatske delegate na mađarskom državnom saboru, kojima bi se Hrvatska imala još čvršće vezati uz Ugarsku, osobito u financijskom pogledu; time su hrvatski plemići svojevoljno napustili svotje stoljetno pravo samostalnoga odlučivanja u poreznim stvarima, te su ova svoja prava prenieli u djelokrug ugarskoga državnog sabora.

 

Apetit Ugarske bio je time podražen. Mađari sad pregnuše u prvom redu da pripoje Ugarskoj tri slavonske županije, te da u Hrvatskoj uvedu mađarski kao službeni i obvezatni jezik. Iz toga se međutim porodiše težke borbe, koje su podpuno izpunile vremensko razdoblje od god. 1790. do god. 1795. zatim od god, 1820. do god. 1830. Hrvati su žilavo branili latinski jezik, kojim su se stoljećima služili, obmanuti neizpravnom pred postavkom, da će se ukidanjem latinskog jezika ugroziti također njihova ustavna prava i povlastice, koje bijahu napisane latinskim jezikom. No kad ipak tokom vremena opaziše, daje duh vremena protiv njih, te da se s latinskim jezikom ne će moći odhrvati mađarskom nasrtaju, započnu se i Hrvati služiti svojim narodnim hrvatskim jezikom. Mladi i rječiti dr. Ljudevit Gaj preudesio je slova prema češkom uzoru za hrvatski pravopis.

 

Književnim jezikom bi izabrano štokavsko narječje, koje se u 16. i 17. stoljeću upotrebljavalo u književnosti dalmatinske Hrvatske. Krug mladih, oduševljenih ljudi poveo je književni pokret, koji je sa sobom povukao narod. Oni, koji su branili hrvatska prava, zadobiše oslonac u narodu i dobiše podpore i na dvoru, te bi tako mađarski nasrtaj suzbijen.

 

Čisto književni pokret, koji je dr. Gaj započeo, prešao je naravno doskora na političko polje.

 

Hrvati su međutim ipak ubrzo osjetili svoju slabost zbog svoga malog teritorija.

 

Započeli su tim življe zahtievati pripojenje u međuvremenu (g. 1815.) konačno stečene Dalmacije, a bacili su oko također i na Bosnu, te počeli tragati za stajalištem, s koga bi mogli tražiti, da se čitavo to područje ujedini u jedan za život sposobni teritorij.

 

Do tog svoga stajališta oni su morali doći tim lakše, što je starodrevna hrvatska nacionalna sviest pod turskim i mletačkim robstvom bila gotovo bez traga izumrla.

 

Traženo se stajalište međutim uskoro našlo. U austrijskim uredima bijaše uobičajen izraz »ilirski narod« za balkansko stanovničtvo iztočne vjeroizpoviesti, nastanjeno na jugu Austrije. Napoleon je osnovao ilirsku kraljevinu, pa je podizanjem narodnog bića, njegovanjem znanosti i kulture proizveo dojam na južne Slavene.

 

K tome je pridošla, uostalom posve kriva teorija, koja je tvrdila, da su stari Iliri bili pradjedovi balkanskih Slavena. Tako je ime Ilir (Uirac) uzdignuto na skupno ime južnih Slavena i »ilirizam« postade oznakom čitavoga novoga kulturno-političkog pokreta u Hrvatskoj.

 

Ipak je ovaj pokret živo uznemirivao Mađare. Oni su stoga tražili u zemlji saveznike, i ubrzo su ih našli. Njima je išlo u prilog, kao što sam gore izložio, da se još od vremena jozefinskih reforma pojavilo nastojanje hrvatskoga plemstva, da svoj spas traži u što užem priključku Mađarskoj. Novi ilirski pokret našao je, sasvim naravno, protivnike i u samoj zemitji, među koje su se brojili u prvom redu svi konzervativni elementi. Nerazpoloženje je nadalje stvaralo i prihvaćanje štokavskog narječja, neobičnog i stranog Hrvatima iz građanske Hrvatske, naviklima na svoje domaće kajkavsko narječje, koje je štoviše imalo iza sebe književnu tradiciju, iako ograničenu i samo lokalnu. Konačno se strogo katoličkim Hrvatima nije sviđao konfesioni prizvuk, što ga je oznaka Ilir, ilirski, imala u dotadašnjoj jezičnoj upotrebi, i to u smjeru pravoslavlja. Svi se ti elementi udružiše u novu stranačku tvorevinu, koju podupiranu Mađari, u tako zvanu unioništičku ili mađaronsku stranku,, koja je nastupila kao žestoka protivnica »iliraca«. U svojim političkim nastupima, nailazili su »ilirci« na jaku oporbu kod »mađarona«. Te su borbe izbijale jednako na županijskim skupštinama kao i u saboru. Plemstvo se razdielilo u ilirsku ili narodnu i horvatsku ili mađaronsku. stranku. Vođa prve bijaše Janko grof Drašković. a druge Antun pl. Josipović, turopoljski komeš. 8 Njemu je uspjelo predobiti za se nenaobražene turopoljske plemiće-seljake i ostale plemićke obćine, pa su tako mađaroni stekli većinu u zagrebačkoj županijskoj skupštini. Mađaroni uvedoše također mađarski neobuzdani i strastveni način političke borbe. Ilirci odgovoriše na isti način, pa se borba tako izrodila, da je bilo često mrtvih i ranjenih. Konačnu pobjedu u zemlji odnesoše konačno ilirci, jer su bili napredna i suvremena stranka.

 

Tome nije ništa smetalo, stoje mađaronima uspjelo izposlovati, daje ilirsko ime bilo privremeno zabranjeno. Mađaronima nije preostalo drugo, nego ilircima u njihovu radu na svakom koraku smetati, ali tako navukoše na sebe glas, da su natražnjačka stranka, koja smeta kulturnome razvoju zemlje i naroda, pa se protiv njih u zemlji razvila ogromna mržnja. Mađare je srdilo, što njihovi pristaše u Hrvatskoj nemaju uspjeha, zato pomaganu mađarone u njihovoj djelatnosti, koja je smetala razvitku zemlje; mađaronski protesti, obtuživanja i sumnjičenja, iako neopravdana, nailažahu na mađarskome saboru na punu podporu. Trojici hrvatskih odaslanika (dvojica za donju, a jedan za gornju kuću), koji su ponajčešće pripadali narodnoj ilirskoj stranci, život se po mogućnosti imao što i više ogorčavati. Umjesto razumievanja za svoje ambiciozne kulturne ciljeve, naiđoše Hrvati u mađarskome saboru samo na neprijateljstvo i smetnje.

 

Razložio sam već kod prikaza dogođaja od g. 1526. do g. 1712., kako se kod Hrvata od vremena do vremena pojavljivao neki »umor od saveza«, koji se očitovao u samostalnoj državnoj djelatnosti, u kojoj se izražavala duboka sviest hrvatske državne samostalnosti. ]

 

Ovaj »umor od saveza« u vezi s dubokim gnjevom na Mađare, koji su Hrvate zatirali, gdje god su samo mogli, našao je g. 1848. priliku da se očituje. Te je godine došlo do sukoba između Mađara i dinastije. Prirođena vjernost Hrvata prema izabranome kralju našla se na istom pravcu s tim gnjevom i bez oklievanja pođoše g. 1848. Hrvati na Mađare. Pod darovitim vođom banom Josipom grofom Jelačićem, koji je kasnije postao narodnim junakom, pomogoše Hrvati dinastiji svladati mađarski ustanak god. 1848.

 

Hrvati postigoše i djelomice željeni uspjeh: g. 1849. do g. 1867. bijaše 750 godišnji savez između Mađarske i Hrvatske de facto prekinut. Ovaj prekid našao je izražaj u hrvatskom zakonskom članku XLII. od god. 1861,, sankcioniranom od kralja, u kojem je svečano proglašena nezavisnost Hrvatske od Ugarske. Time su Hrvati navukli na sebe duboku mržnju Mađara, a vanjski im je sviet predbacivao, da su zapravo bili sluge reakcije.