10. Hrvatska pragmatička sankcija

 

Nakon karlovačkog mira nastale su u Hrvatskoj i Slavoniji sređenije prilike.

 

Nevolje turskoga doba jenjavale su. Hrvatska je dolazila k sebi i počela o sebi razmišljati, politički misliti, htjeti i djelovati. No Hrvatska bijaše težko osakaćena.

 

Dalmacija bijaše mletačka, veliki sastavni dielovi hrvatskog područja u Bosni još pod turskim gospodstvom, a napose trećina Hrvatske i Slavonije kao Vojna Krajina pod izključivo vojničkom upravom te udaljena od svakoga narodnoga političkog života.

 

Mali ostatci Hrvatske bijahu nesposobni za snažniji politički životi a to je veća i sretnija Ugarska izkorišćivala, te je dala Hrvatima osjetiti svoju premoć, kad su turske nevolje jednom prestale.

 

Početkom 18. stoljeća pojaviše se u kući Habsburga velike brige. Nakon smrti cara Josipa 1. dne 17. travnja 1711. bijaše jedina mužka glava neprekinute mužke loze vladalačke kuće Karlo VI., kojemu je trebalo nastupiti bogatu baštinu. Karlo VI., oženjen Jelisavom Kristinom od Braunschweig-Blankenburga, nije imao od srdca poroda, pak su stoga 5. i 12. rujna 1703. kućnim zakonom uvedene nove odredbe, kojim je nasljedno pravo vojvodkinja, već od prije u razvitku, prema načelu prvorodstva tako prošireno, da u slučaju izumrća mužke loze može ženska loza doći na priestolje nasljednih zemalja. Odredbe kućnoga zakona držane su međutim do god. 1713, u strogoj tajnosti pred staležima i velikašima pojedinih zemalja, osobito Ugarske, jer postojaše bojazan od poteškoća tim više, što se s pravom držalo, da mađarski staleži ne će propustiti priliku da promjenu na priestolju uciene za što obilnije proširenje svojih staležkih prava.

 

Tada je hrvatski sabor 9. ožujka 1712. posve iznenada zaključio člankom 6. svojih saborskih zaključaka, da u slučaju da izumre vladalačka kuća Habsburga u mužkoj lozi (od čega neka nas Bog očuva!), hrvatski staleži priznaju nasljedno pravo ženskoj lozi i na nju prenose kraljevsko pravo Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Stavili su samo uvjet, da zemaljske slobodštine i povlastice budu također u ime budućih gospodara obaju rodova zajamčene i da saborsko priznanje vriedi samo za nadvojvodkinju, koja će osim Austrije vladati također pokrajinama Štajerskom, Koruškom i Kranjskom, a stolovati u Austriji.

 

To je prvi, zapravo preuranjeni zakonodavni prihvat odredaba kućnih zakona u predmetu nasljednoga pitanja u austrijskoj vladalačkoj kući, koji je ponajprije došao do izražaja u izjavi o kućnom redu od 19. travnja 1713. kao t. zv. pragmatička sankcija. To je tako zvana hrvatska pragmatička sankcija.

 

Mađari, kod kojih oporba protiv uređenja ovoga pitanja bijaše najoštrija i najopasnija, bijahu tvrdo uvjereni, da su to sve spletke dvorskih krugova. No to je sasvim krivo, kako su nam Turba i Klaić nesumnjivo dokazali. Ovaj je državnički čin tek izljev starodavnoga državnog i ustavnog osjećaja Hrvata, onog osjećaja prava narodnog samoodređenja, koje se kod Hrvata već god. 1301. i 1526. tako jasno očitovalo.

 

Vođe bijahu pri tome dva muža: biskup i banski namjestnik Emerik grof Esterhazv i protonotar kraljevine Juraj Plemić od Otoka. Esterhazv bijaše rodom Mađar, ali kao dugogodišnji opat pavlinskog samostana Lepoglava (Pavlini bijahu u Hrvatskoj vrlo patriotski nastrojeni redovnici) ćutio se posve Hrvatom, Plemić bijaše naprotiv hrvatski šljivar, tipični zastupnik onog djelatnoga političkog sloja ljudi u Hrvatskoj, koji bijaše slobodan od jednostranoga feudalnog zastupanja vlastitih interesa te seje uviek nalazio među najizrazitijim nosiocima hrvatske državne sviesti i ustavnog osjećanja. Stvar se započela ovako: Esterhazv bijaše dosada neustanovljenim načinom saznao za odredbe t. zv. kućnog reda od 5. i 12. rujna 1703. pa se nije mogao suzdržati, da to svoje znanje politički ne izkoristi. Povjerio je to protonotaru Plemiću. Od potonjeg posjedujemo koncept od 8. ožujka 1712., gdje se vidi skiciran cieli redoslied njegovih misli. On umuje odprilike ovako: Svojedobno velika i cvatuća Hrvatska propala je i smanjila se, te je veliku štetu pretrpjela u vezi s Ugarskom. Sklapanjem saveza Mađara i Turaka nastala je za Hrvatsku velika šteta, osobito u vrieme Emerika Tokolvja i Franje Rakoczvja. Hrvatska može izgubljene dielove steći natrag samo s pomoću dinastije. Mađari su naprotiv nastojali prigodom podjele ratnih doprinosa natovariti Hrvatskoj velike terete. Ovakove misli izbijahu na saborskoj sjednici od 9. ožujka 1712. Tu se jasno vidi osjećaj vlastite državnosti, državne samostalnosti, koji je procvao iz neprekinute hrvatske državne tradicije i koji je tražio nove putove. To nastojanje okrenulo se protiv Ugarske i traži oslona kod dinastije. Tim političkim činom bijaše potaknuto daljnje rješavanje pragmatičke sankcije, pa njezino rješenje bijaše znatno pospješeno.