9. Vojna Krajina
Nesrećom na Mohačkom polju pao je glavni teret borbe protiv Turaka na Habsburgovce. Za njih je moralo biti odlučno, da je pritisak Osmanlija djelovao osobito u sjeverozapadnom pravcu, te da su nakon pada Bosne (god. 1463.) vojnički i pljačkaški pohodi Osmanlija sve češće nadirali na nutarnje austrijske zemlje.
Habsburgovci su dakle cetinskim izborom preuzetu dužnost obrane Hrvatske vezali s dužnošću obrane nutarnjih austrijskih zemalja. Tim se je povodom pristupilo življoj organizaciji obrane i živom provođenju obrambenih mjjera, popravljanju pograničnih gradova, u hrvatske su gradove postavljene posade, gradovi obskrbljeni hranom i streljivom i t. d. Obrana je ipak bila izvanredno otežana time, što su pogranična područja Hrvatske opustjela, a to tim većma, što su Osmanlije imali običaj podpuno opustošiti pogranična područja i uništiti sva tamošnja naselja, Uslied toga nastao je manjak u ljudima, pa je od toga trpjela obrana. Kako je pak hrvatsko stanovničtvo bježalo prema sjeveru i zapadu, tako je, na jednaki način, turska bujica uzvitlala i ostalo stanovničtvo balkanskih zemalja, osobito Srbije, pak je to stanovničtvo pred turskim četama bježalo ili pak kao poslušno ratno roblje ili kao pomoćne čete s njima napredovalo.
Tako je nastala jaka seoba balkanskog pučanstva prema sjeveru i sjeverozapadu. Taj ljudski material upotrebljavali su Osmanlije vrlo spretno za lake čete, za predstraže i za pljačkaške bande. A budući daje taj živalj bio i od prirode sklon pljačkanju otimanju i grabežu, sviet ga se vrlo bojao. Austrija se htjela toj taktici suprotstaviti na taj način, što je i ona pokušala ovo nomadsko stanovničtvo iskoristiti u svoje svrhe, a napose njime naseliti opustjele hrvatske krajeve.
Austrija je podielila zemljišta turskim prebjeglicama (Vlasima, Racima, uskocima ili prebjezima) kao vojničko leno uz obvezu daje brane od osmanlijskih napada. Po prvi puta naseljeni su ovi elementi na opustjelom zemljištu gospodštije Sichelburžke (Dumbirinžke), a s vremenom i na ostaloj turskoj granici u Hrvatskoj i Slavoniji, a poslije također i u Banatu i Sedmogradskoj. Tako je mjestimice među hrvatsko stanovničtvo utisnut posve novi i strani element, s kojim ćemo se još kasnije morati pozabaviti. Kako je ta obrana u prvom redu išla u korist nutarnjih austrijskih zemalja, morale su ove snositi i troškove, ali su se zato brinule i za orgamizaciju obrane na turskoj granici.
Iz sveukupnog ovog nastojanja i djelovanja, iz ovog naseljivanja i uređenja obrane, vodene od nutarnjih austrijskih staleža, nastala su prva graničarska područja. Kad se to uređenje uspješno primienilo, ono se prostorno sve više proširivalo rako, da je pomalo zahvatilo i susjedne krajeve, u kojima je nastavalo čisto hrvatsko pučanstvo.
Tako je s vremenom nastala t. zv. Vojna Krajina.
Protezanje vojno-graničarskog ustrojstva na veća područja, koje je dobilo prvi puta izražaj u tako zvanom graničarskom ustavu od 5. listopada 1630., dovelo je do težkih trzavica i neugodnosti, od kojih je najznačajniji tako zvani varaždinski ustanak od god. 1775. Pod pritiskom ovih prilika bijahu provedene reforme, uvedene graničarske regimente i provedena t. zv. Hildburghausenova reforma. Međutim su nevolje turskoga doba izgubile svoju oštrinu, pak je usliedio obratan razvoj. U balkanskim zemljama počeli su pokreti za oslobođenje od Turaka, pa su Osmanlije imali pune ruke posla s nutarnjim potežkoćama. Čvrsto vojničko ustrojstvo, po kom je svaki za oružje sposobni mužkarac bio vojnički izvježban i vojnoj dužnosti podvrgnut, učinilo je ovu uredbu osobito važnom za obranbenu snagu Monarhije.
Ona je naime postala predtečom obće vojne dužnosti. I ne trebajući se obraćati državnim staležiima, imali su vladari u 18. stoljeću na razpoloženju izvrstne graničarske trupe, koje su se mogle brzo i lako mobilizirati. One su brojile u svemu 62.000 momaka, od kojih je na onaj dio Vojne Krajine, ikoja je ležala u hrvatskom području, odpadalo oko 45.000 momaka. Vojna Krajina postala je na taj način jakim izvorom vojničke snage Monarhije, koju je ona upravo radi toga obilno upotrebljavala u sudbonosnim ratovima terezijanskoga doba, kao i u turskim i francuzkim ratovima od god. 1788. do 1810. te u ratovima god. 1848., 1859. i 1866.
Uviđajući neizporedivu vriednost ove ustanove, usliedila je daljnja nutarnja izgradnja Vojne Krajine tako zvanim temeljnim zakonom od god. 1807. i 1850., s kojim bijahu spojene i neke upravne reforme. Glavni svoj oslon imala je oarganizacija Vojne Krajine u ustanovi kućnih zadruga, koje imaju jednako Hrvati kao i Srbi, a njihova je bit u tom, da najbliži krvni rođaci ostaju u zajedničkom kućanstvu i zajedno žive u imovno-pravnoj zajednici dobara. Tako nastaju zadruge s dvadeset do trideset, dapače do petdeset i stotinu ukućana, među kojima se naravno provodi jaka razdioba rada. Ovakove brojne zadruge predstavljaju jake gospodarske jedinice, koje su mogle na duže vrieme ostati bez većeg broja svojih mužkih članova, a da time nisu gospodarski bitno stradale. Stanovničtvo Krajine organizirano na ovakovoj gospodarski jakoj i solidnoj podlozi, mogle su se trajno u vojničkom smjeru jače izkorišćivati. negoli to bijaše slučaj u bilo kojem drugom dielu Austro-ugarske monarhije.
Hrvatski staleži težko su snosili izdvajanje velikih područja Hrvatske i Slavonije od građanske uprave. Oni su radili i slali neprestano molbe za ukinuće Vojne Krajine, No veliki državni interesi na ovoj vojnički toliko dragocjenoj i izdašnoj organizaciji bili su ipak jači negoli tužbe hrvatskih staleža. Vojna Krajina ukinuta je najprije u nehrvatskim krajevima: tako god. 1871. u Sedmogradskoj, a god. 1872. u Banatu. Ustanova Krajine osnovana je prvotno na čisto južnoslavenskoj uredbi zadruge, pa se nije mogla podpuno udomiti i uživjeti kod njemačkog, ugarskog (Sikulci) i romanskog elementa južne Ugarske, koji nije poznavao zadruge. U tim krajevima nastupile su sve moguće neprilike, a to je i ubrzalo ranije ukinuće tamošnje krajine.
Varaždinska Krajina u Hrvatskoj bila je pridružena građanskoj upravi hrvatskoga bana i sabora god. 1871. Manifestom od 15. srpnja 1880. pripojena je i preostala još Vojna Krajina u Hrvatskoj vlasti hrvatskoga bana i sabora.
Želimo li ukratko označiti sveukupno djelovanje ustanova Vojne Krajine za hrvatski narod kroz gotovo trista i petdeset godina, iztaknuti nam je sliedeće:
1. Vojna Krajina postala je snažnom obranom protiv nadirućih Osmanlija. Turci su u njoj po prvi puta naišli na vojnu državnu organizaciju, koja je bila bolja od njihove i koju nisu mogli oboriti. Vojna Krajina postala je snažnom zaštitom područja, koje je za njom ležalo, dakle ne samo nutarnjih austrijskih, zemalja, nego i civilne Hrvatske, koja se zato mogla brže oporaviti i preboljeti rane turskoga doba negoli druge hrvatske zemlje.
2. Spomenuo sam već, daje austrijska uprava u Vojnoj Krajini ponovno naselila i kolonizirala za turskih ratova opustjela hrvatska područja. Pravoslavno balkansko pučanstvo tvorilo je glavni dio naseljenika. Narodnostnom prirodom ovoga pučanstva kasnije ćemo se još izbliže pozabaviti. Pod danim prilikama i u hrvatskoj sredini ovi su se naseljenici, koji su većim dielom bili neslavenskoga podrietla, poslavenili, privukli k sebi jedan dio Hrvata, koji je prešao na pravoslavlje, stopili u jednu jedinstvenu etničku masu, pa su potomci ove etničke mješavine današnji, prečanski Srbi u Hrvatskoj. Ovi naseljenici bijahu mjestimice tako brojni, da su pravoslavni u nekim predjelima po broju premašili i katolike (Hrvate). Hrvati zahvaljuju dakle Vojnoj Krajini, što je njihovo područje u Hrvatskoj i Slavoniji, etnički jedinstveno do turskih vremena, pretvoreno u etnički mješovito područje; to je jako štetno utjecalo ma kasniju političku borbu.
3. Strogi vojnički odgoj, zapt i red graničarske organizacije, koja je u Vojnoj Krajini mnogo dublje zahvaćala u obiteljski i pojedinačni život, djelovali su bez sumnje uglavnom povoljno u kulturnom pravcu, mnogo više nego je mogla djelovati onodobna građanska uprava u drugim dielovima Monarhije. Uzpostavljena bi u bezpriekorna sigurnost, nemilice bijahu iztriebljeni razbojnici i hajduci, uobće svi državnom redu protivni elementi bijahu bezobzirnom vojničkom strogošću izkorienjeni. Podivljalost, nastala turskim ratovima, bijaše time znatno ublažena.
Na taj način bijahu stvorene gospodarski i družtvovno sređene prilike, jer je vojnička uprava nastojala udovoljiti svim stvarnim potrebama stanovničtva i gospodarsko-geograrskim prilikama, već i stog, kako bi uzmogla što bezprikornije ti djelovati. Pojedine zadruge bijahu prisiljene točno udovoljavati svojim poljodjelskim dužnostima. Obrađivanje zemlje bijaše također stavljeno pod vojnički zapt. Već s gledišta vojničkih probitaka brinula se uprava za dobre prometne veze, napose za dobre ceste te za njihovo uzdržavanje. Ona je pobijala slavensko naginjanje k razsijanim selištima, pa je stanovničtvo bilo prinuđivano nastaniti se u zaokruženim selima. U najnaprednijim mjestima razvile su se tako zvane krajiške obćine
^ (Grenzkommunitaten). koje su dobile obćinsku upravu s prilično ograničenom - l samoupravom, te su doskora postale (iako u prilično ograničenom obsegu) središtima obrta i trgovine. Viši zapovjednici kao i veći dio častnika bijahu austrijski Niemci, na najvišim mjestima većinom pripadnici nutarnjeg austrijskog plemstva, dakle kulturan živalj, čijem je utjecaju uspjelo u svemu dignuti kulturnu razinu.
Sve u svemu bijaše u to oštra vojnička stega, ali uglavnom namienjena dobrobiti cjeline.
4. Kad je turska pogibelj prestala (dakle nakon karlovačkoga mira g. 1699. uskoro je postalo jasno, da je vojnokrajiško ustrojstvo zapravo zapreka za uspješni ^ razvitak Krajine i njezina stanovništva.
Jednostrano zahvaćanje vojničkih probitaka u sveukupnu upravu nije po svojoj naravi moglo biti trajno uspješno i koristno za družtvovni, gospodarski kao i za sveukupni kulturni napredak pučanstva.
Najveća šteta nastupila je u gospodarskom pogledu. Poviest nas uči, da su one državne organizacije, koje su se pretežno razvijale prema gospodarskim gledištima , bile vojnički slabe i obrnuto. Između te dvie težnje čini se da leži nutarnje protuslovlje, pa to stajalište nalazi uvjerljivi izražaj u antitezi »trgovci i junaci«, postavljenoj po Sombartu. Za poljodjelstvo nije graničar imao nikakovoga gospodarskog smisla.
Postoje stoljećima svoje zemljište obrađivao po nalogu, zamrla je u njemu spoznaja gospodarske potrebe intenzivnog obrađivanja svoga zemljišta. Takvo bijaše to djelovanje već u vrieme postanka Vojne Krajine, a kad je ona bila ukinuta, došlo je to i još jače do izražaja. Neobično jako oduzimanje mužke radne snage, koje je bilo u j ratnim vremenima neizporedivo više nego u pokrajinskom području Hrvatske, priečilo je svaku snažniju gospodarsku djelatnost, osim najnuždnijeg obrađivanja zemlje, bez čega ne bijaše obstanka.
Težki gubitci najboljih mužkaraca u ratnim godinama, dakle gototvo kroz cielo 18. stoljeće i kroz prvu polovicu 19. stoljeća, bijahu vrlo osjetljivi i sami po sebi gospodarski negativan moment. U kulturnom pogledu djelovalo je obavljanje vojničke dužnosti na pojedinca natražno i priečilo ga, da se usavrši u kojoj obrtnoj ili trgovačkoj struci. Samo vrlo mali i određeni broj pojedinaca iz Vojne Krajine mogao se posvetiti slobodnim zvanjima i posjećivati više škole. Nastojalo se doduše u tako zvanim krajiškim obćinama naći tome lieka i stvoriti neko olakšanje, pa se gradsko stanovničtvo ustrojilo u tako zvane slobodne streljačke kompanije s osobitim pravilnikom, u kojima su vojničke dužnosti bile znatno smanjene. Time se ipak nije moglo korjenito pomoći obćem nedostatku. God. 1869. ustanovilo se, da devet krajiških obćina, i to: Senj, Karlobag, Petrinja, Kostajnica, Bjelovar, Ivanić, Petrovaradin, Karlovci, Zemun i Brod, u razdoblju od god. 1815. do god. 1869. uobće nisu imale prirasta pučanstva, nego da su tri od njih po broju čak i nazadovale.
To je konačno zapečatilo sudbinu Vojne Krajine. Ona bijaše postupno ukinuta, što sam već gore ocrtao.