Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

 

DIE SÜDSLAWISCHE FRAGE UND DER WELTKRIEG

ÜBERSICHTLICHE DARSTELLUNG DES GESAMT-PROBLEMS

 

VON L. v. SÜDLAND

MIT 3 KARTEN

 

WIEN 1918

 

MANZSCHE KUK. HOF-, VERLAGS- U. UNIVERS1TATS-

BUCHHANDLUNG

 

L. V. SÜDLAND 

 

JUŽNOSLAVENSKO PITANJE

PRIKAZ CJELOKUPNOG PITANJA

 

1943

 

IZDANJE MATICE HRVATSKE

 

PREVEO FEDOR PUCEK

 

TISAK: DP TISKARA VARTEKS, VARAŽDIN

 

 

PREDGOVOR PREVODIOCA

 

Da poviest naroda valja pisati sine ira et studio, čujemo već u školama, Ne može biti nikakve sumnje, da pisci poviesti, kojima je iole stalo do svog imena, zaista nastoje, koliko god im je to prema razpoloživom gradivu moguće, zbivanje događaja u prošlosti prikazati objektivno i nepristrano bez obzira na to, da li takav prikaz događaja u taj čas ide u prilog njima samima, njihovoj sredini ili njihovu narodu.

 

No poviest je također i magistra vitae. Zato njezini rezultati ne zanimaju samo povjestničare u užem smislu, nego manje-više i svakog pojedinca, koji ne misli samo od danas na sutra, pa i svakog onog, koji se od zanata ili po svom pozivu bavi budućim problicima svog naroda, a loje političar. Zato je oduviek između poviesti i politike postojala veza, te su pojedine stranke u političkim borbama i prečesto pokušavale s pomoću poviesti dokazivati svoje zasade i teze.

 

Zbog toga je mnogo puta povjestničaru vrlo težko prikazivati događaje samo onako, kako su se zaista zbili, a osobito je to težko onda, kad pisac, u dnevnim političkim borbama, i sam stoji na jednoj strani. Onda je gotovo i nemoguće od njega tražili, da gleda na događaje u prošlosti bez ikakvih obzira na svoje vrieme. To dakako ne znači, da bi se on sviestno smio ogriešitii o ono staro u uvodu spomenuto pravilo, nego znači, da pojedinim povjestničarima ne smijemo zamjeriti, ako su se ovdje ili ondje, htijući ostati nepristrani koliko god im je to bilo moguće, ipak u tom pravcu ogriešili, jer nijedan pisac nije sasvim slobodan. Povjestničar ne podlieže samo svom vlastitom razsuđivanju i svojoj savjesti, nego on živi u svome doba na nekom mjestu, gdje se neke stvari u laj čas prosuđuju aprioristički, u nekom određenom pravcu. Kao da postoje neki poviest ni aksiomi, koji se doduše ne mogu matematički dokazati, ali je gotovo nemoguće u njih dirati.

 

Od vremena do vremena potrese se međutim čitav sviet, pa i zgrada poviestne znanosti, a onda dolazi i vrieme, da se i te apriorističke zasade podvrgnu nekom, podrobnijem izpitivanju, te se onda može naći, da nije sve baš onako, kako su prvi i najbolji duhovi na tom polju u prošlosti mislili. Onda se događa, da dotadanjoj slici nekog događaja valja ponešto pridodati ili oduzeti, da dobijemo sliku, koja odgovara našem današnjem gledanju, a koju će poznija pokoljenja možda opet jednom podvrći reviziji, kad se bude mienjalo gledanje na sviet. I kao što mi danas imamo pravo od tih, kasnijih pokoljenja tražiti, da nam budu pravedni sudci, da uzmu u obzir, da nam danas nisu poznate neke okolnosti, koje će njima biti poznate, isto lako mi danas nemamo prava omalovažili ili čak sasvim poricati vriednost rada našim povjestničarima 19. stoljeća, koji su udarili temelj hrvatskoj povieslnoj znanosti, samo zato, što nam se danas čini, da su stajali i previše pod dojmom nekih aksioma 19. stoljeća. Odnos između hrvatske historiografije 19. stoljeća i naših današnjih gledanja na predmet imao bi više biti nalik na odnos klasične mehanike i suvremene teorije relativnosti, koja nije niekanje, nego samo dopuna klasične mehanike.

 

Hrvatska historiografija 19. stoljeća obilježena je imenima Kukuljevića, Račkoga, Smičiklasa i Klaiča. To su, pisci, koji su manje ili više sudjelovali i u našem javnom političkom životu, i u borbama hrvatskog naroda. Je li onda čudo, da se i u njihovu poviestnorn radu opažaju tragovi njihova političkog djelovanja? A zar bi bilo i moguće očekivati, da će netko kao političar izpoviedati jednu ideologiju, a kao historičar drugu, onoj prvoj oprečnu?

 

Da shvatimo stanovište spomenutih naših starijih povjestničara, valja nam se prenieti u, njihovo duševno razpoloženje i treba da pokušamo misliti, kao što su mogli misliti oni, recimo tamo negdje oko godine 1870. Vratimo li se u ono doba, mogli bismo o hrvatskoj prošlosti umovati odprilike ovako:

 

Hrvati su svojevoljno izabrali Habsburgovce svojim kraljevima, vjerno im služili, i braneći sebe od Turaka, branili i njihovo carstvo i obratno. U svim ratovima protiv Turaka Hrvatska je težko stradala i izgubila je velik dio svog stanovništva, Uzprkos tome Austrija je pozivala Hrvate i u borbu za njezine probitke u Njemačkoj.

 

U Tridesetgodišnjem ratu i u Sedmogodišnjem ratu, u sukobu o prevlast u, njemačkom Reichu između Fridrika i Marije Terezije lili su i Hrvali svoju krv, no mjesto nagrade za, njihove usluge Hrvatima je bila nametnuta bečka centralizacija Josipa II.

 

Kad bijahu na vidiku napoleonski ratovi, proizašii iz Francuzke revolucije, bečka je germanizacija u hrvatskim zemljama popustila, i Hrvati su u napoleonskim ratovima opet doprinieli težke žrtve na strani Austrije.

 

No kad je minula opasnost, zavladao je opet kruti Metternichov absotutizam. Dalmacija, kad je padom Mletaka dospjela pod istoga kralja kao i druge hrvatske zemlje, koje ne bijahu granicama Turske, ostala je i nadalje zasebna pokrajina. Bosna bijaše i dalje u sklopu turske carevine, pa i sama ostala Hrvatska — hrvatski sjever — bijaše podieljena: na građansku i vojničku.

 

Od osnova Josipa II., koje bijahu povoljne za Hrvate, nije se ostvarilo ništa. Bijaše dakle prirodno, da su Hrvali nastojali popraviti i ojačati svoj položaj drugim sredstvima.

 

Konzervativni krugovi potražiše jači oslonac u Mađarima, s kojima ih djelomice vezahu zajednički probitci, te im od vremena do vremena prepuštahu čak i zastupanje svojih vlastitih probitaka, a drugi, koje bismo današnjim rječnikom mogli nazvati naprednijima, prihvatiše — pod dojmom ideja Francuzke revolucije i njemačke romantike — misao o ilirskom narodu. Pošlo se naime s gledišta, da su Hrvati i uobće svi stanovnici nekadašnjeg rimskog lliricuma potomci starih Ilira.

 

Takvom shvaćanju mnogo je dopriniela činjenica, da su mnogi strani pisci iz neobavieštenosti zaista nazivali narod u tim krajevima ilirskim, a osim toga je hrvatsko ime, kao državno ime u prvome redu, slabljenjem hrvatske države tokom stoljeća bilo već mnogo izgubilo s obzirom na, svoju proširenost, te mnogi smatrahu Hrvatima samo stanovnike područja zvanog »reliquiae reliquiarum«, koje bijaše pod banskom vlašću, dok se za ostale Hrvate uvriežiše mjesto narodnoga hrvatskog imena razna pokrajinska imena kao Dalmatinac. Bosanac, Hercegovac, Slavonac, Sriemac i t. d.

 

No i ti pokušaji, da se položaj Hrvatske popravi, ostadoše bez uspjeha. Austrijske vlasti zabraniše ime ilirsko, a ne htjedoše ga prihvatiti ni Srbi, koji su onda već imali vlastitu malu vazalnu kneževinu, gdje su se postupno izgrađivali kao državni narod. Pokušaj suradnje s Mađarima imao je još i kobnije posljedice. Mađari se okoristiše (ežkim položajem Hrvatske, te joj pokušaše sa svoje strane također nametnuli svoj mađarski centralizam i pomađariti je. Iz toga njihova pokušaja nastao je madarsko-hrvatski sukob godine 1848., pa su Hrvati, boreći se na strani Austrije, protiv Mađara, mnogo pomogli Austriji i dinastiji, da se svlada mađarski ustanak. Držanje Hrvata god. 1848. mnogo im se zamjeravalo u tako zvanim naprednim i slobodarskim krugovima Europe, koji su, izgleda, mislili, da se s pravom može tražiti od Hrvata, da žrtvuju svoju vlastitu slobodu, na korist slobode nekoga trećeg.

 

I sad se opet ponovila stara igra. Nakon pobjede s pomoću Hrvata, Austrija je i u Hrvatskoj zavela zloglasni Bachov absolutistički i centralistički sustav. Hrvati su lime, kako netko zgodno reče, dobili kao nagradu ono isto, čime su Mađari bili kažnjeni.

 

Ogorčenje u Hrvatskoj bijaše veliko. Unutar nekoliko desetljeća bijahu gorko razočarane i prevarene sve nade, koje se bijahu stavljale najprije u Mađarsku, pa u Austriju, pa u ilirizam, i konačno opet u Austriju. No ne samo da se ne izpuniše nade, nego se onaj, koji bi ih trebao izpuniti, redovito pokazao kao novi neprijatelj. U tom je položaju Otac domovine dr. Ante Starčević stao naučavati svoju nauku vraćanja n čistom hrvatstvu. No bilo da se taj put mnogima činio i suviše težkim i dalekim, bilo iz drugih razloga, većina odgovornih hrvatskih, političara krenula je drugim pravcem.

 

Rusija je god. 1848. pomogla učvrstiti stanje u Srednjoj Europi svojom intervencijom. Ona se je u Krimskom ratu uspješno suprotstavila koaliciji čitave ostale udružene Europe, pa kojeg li onda čuda, da je njezin ugled stao rasti kod potlačenih balkanskih naroda, kad se ona ionako gradila njihovim zaštitnikom. U to doba nastao je iz pojma kulturnog slavenstva, koje se osnivaše samo na zajednici jezika i književnosti, i pojam političkog slavenstva. Oslanjajući se dobrim dielom na predaju ilirizma, političko slavenstvo postalo je u Hrvatskoj naskoro gotovo obće priznatim sredstvom u borbi protiv Austrije, Mađarske i Talijana. U praksi je to značilo odprilike ovo: Hrvati govore slavenskim jezikom, zato su oni t. zv. slavenski narod i obvezatni su zbog t. zv. slavenske uzajamnosti služili nekim obćim slavenskim probitcima čak i onda, kad bi ti probitci došli u protivnost s hrvatskima.

 

Iz činjenice, daje hrvatki jezik slavenski, zaključilo se odmah, da su Hrvati i po podriellu, čisti Slaveni i da im je zato vodili nekakvu slavensku politiku. To je onda ujedno značilo borbu protiv Austrije, protiv. Mađara, protiv Talijana i protiv Turske. Hrvatima bijaše ostavljena samo jedna mogućnost suradnje, sa susjednim Srbima, i unapried onemogućena svaka suradnja s bilo kojim drugim, susjedom, a sve to samo zato, što hrvatski jezik jezikoslovno spada među slavenske jezike.

 

Kako je velik dio naše inteligencije zastupao taj politički pravac i kako su taj pravac zastupali gotovo svi hrvatski povjestničari, ne treba se iznenaditi, što su oni možda i nehotice iz prošlosti iz ticali uviek samo ono, stoje makar i posredno moglo poslužiti u potvrdu njihova političkog stajališta, a prešućivali su ili su barem premalo uzimali u obzir one činjenice, koje ne bi mogle slutiti njihovu političkom stajalištu.

 

Nakon političkog sloma ilirskog preporoda prestaje tvrdnja, da su Hrvati potomci Ilira, te se umjesto toga bez ikakvog daljnjeg istraživanja uzima, kao gotova činjenica i kao neki poviestni aksiom, da su Hrvati čisti Slaveni, ne samo po jeziku, nego i po podriellu bez ikakve druge primjese, i da prema tome imaju voditi slavensku politiku.

 

Sva vrela, i to upravo ona najstarija, ne govore međutim tako jasno o tom slavenskom podrietlu, nego pokazuju i druge elemente, koji su, sudjelovali u stvaranju hrvatskog naroda, a neki izvori idu čak tako daleko, da Hrvate u prošlosti gotovo poistovjećuju s Gotima. Međutim je naša starija poviestna nauka naprosto prelazila preko tih proturječja i činjenica, jer joj nikako nisu, pristajati u vladajući sustav o absolutnom slavenstvu Hrvata, pa ih je zato ili prešućivala ili naprosto proglasila neozbiljnima.

 

Zato se naskoro pojavila reakcija, protiv pretjeranog naglašivanja slavenstva, i to ne samo u političkim, krugovima, koji su na tome mogli biti zanimani i ne sasvim, nepristrani, nego i u čistim, znanstvenim krugovima. Prvi je u toj stvari jasno podigao svoj glas Gumplowicz. No i prije njega bilo je pisaca, koji su vodili računa i o drugim elementima pri postojanju hrvatskog naroda.

 

Tako ima napr. već u Adelunga, (Mitridates II, str. 612, Berlin 1809.) ovo mjesto:

 

 »Die Slaven waren allerdings ein eigener, von allen iibrigen verschiedener Volkerslamm. Dass sie indessen in ihrem Ursprunge mit den Deutschen, mit welchen sie immer im Osten wohnten, und anderen alten benachbarten Vblkern nahe venvandt geM'esen, zeigen die Wurzeln ihrer meisten Worter, welche sich in der deutscken und anderen Sprachen immer wieder jinden. Aber auch in der Folge konnen sie Blut und Sprache wohl nicht immer urtvermischt gehalten haben. So zahlreichi sie auch gewesen sein mogen, so hatten sie doch Europa unmoglich wie Dalmatien on bis an das Eismeer, und von der Elbe an bis an die Volga besetzen konnen, wenn sie nicht eine Menge in diesen Ldndern bereits vorgefundener Volker bezwungen, sich einverlebt und an ihre Sprache gewohnt hatten, welches denn nicht ohne betrachtliche Einfliisse aufdie Sprache wird haben geschehen konnen; so dass viele der dl teren und neueren Slaven nicht geborene, sondern nur eingepfropfte Slaven sein werden. «

 

Na etimološke veze između slavenskih i germanskih rieči upućuje nadalje u početku prošlog stoljeća i Christian Friedrich Temler u razpravi: »Ober die Spuren der Harmonie zmischen den illyrischen und celtischen (germanischen) Sprachen» u 12. svezku razprava danskog znanstvenog družtva. U nas je već Smičiklas u svojoj hrvatskoj poviesti (l, str. 79.) o tome mislio ovako: »Odsele (god. 397.) ime Gota i ostaje za dugo na zemljištu hrvatskom, s njimi počimlju naši stari Ijetopisci poviest hrvatsku. Pod ovim imenom dolaze razni narodi kod Bizantinaca, pak i Slaveni, barbarski jezik i nošnja neko vrieme nose samo gotsko ime«.

 

Kasnije se sve više množe glasovi, da, se pitanje podrietla. Hrvata ne može riešiti jednostavno i jednostrano, pa danas nakon radova Šegvića, Rusa, Hauptmanna i Sakača imamo već mnogo jasniju sliku, koju bismo možda mogli opisati ovako:

 

Hrvati nisu najedanput došli u svoju današnju postojbinu, nego u nekoliko navrata kroz nekoliko desetljeća, a možda i stoljeća. Gibbon u svom djelu «Decline and fall of the Roman Empire» London 1776., govori u VI. knjizi na str. 258. izdanja 1890. o tome ovako: »From tke Eiaine to the Adriatic, in the state of captives or subjects, or allies or enemies, of the Greek Empire, they overspread the land; and tke national appellation oftke Slaves has been degraded by chance or malice from the signification of glory to that of servitude. Among these colonies, the Chrobatians or Croats, who now attend the motions ofan Austrian army, are the descendanls of a mighty people, the conguerors and sovereigns of Dalmatia«.

 

(Od euksinskog do jadranskog mora razširili su se po zemlji, bilo kao roblje, bilo kao podanici, bilo kao saveznici bilo kao neprijatelji grčkog imperija; narodni nazivi za Slavene poniženi su bilo slučajem bilo zlobom od slavnog značenja do robskog. Među tim kolonijama, Hrobatijani ili Hrvati, koji se danas iztiču u redovima austrijske vojske, potomci su moćnog naroda, osvajača i vladara Dalmacije).

 

Poput gotovo svih naroda u Europi, i hrvatski je narod nastao miešanjem raznih naroda i rasa, koje su tečajem stoljeća obitavale na današnjem zemljištnom posjedu hrvatskog naroda. U današnjim Hrvatima ima bez sumnje više ili manje rasne primjese Kelta, Ilira, Huna, Avara, Rimljana i Gota, koji su se u današnjim hrvatskim zemljama, nalazili još prije l. zv. doseljenja Hrvata, a i Hrvati, koji su se po pričanju cara Heraklija doselili god. 641., bit će da još nisu bili sasvim homogeni, nego je po svoj prilici slavensku većinu predvodio jedan manje brojan ratnički sloj gotsko kavkazko-iranskog podriella, koji se je s tom većinom jezično već prilično asimilirao, ali ju je podvrgao svojoj organizaciji. Ti doseljeni Hrvati naišli su na ostatke rimske državne uprave, koju su bili Goli djelomično sačuvali, a na tim, ostatcima stvorili su oni vlastitu novu državu. Hrvatska država kao da je dakle organizam ustrojen od gotsko-kavkazkih Iranaca za slavenska plemena na teritoriju zapadno-rimskog carstva. Kao stoje Siidlondprvi iztaknuo, narodi su na Balkanu nastali kao posljedica državne tvorbe. 1 današnje Hrvatstvo zapravo je posljedica stvaranja hrvatske države, pa su zato u današnjem Hrvatstvu i sadržane sve one komponente, koje su sudjelovale u stvaranju hrvatske države. A te su neslavensko stanovničtvo prije doseljenja Hrvata, slavenska većina stanovništva, koje se doselilo sa sjevera pod gotsko-iranskim kavkazkim vodstvom, i ostatci rimske državne uprave. Dodamo li k tome još neka obilježja, koja su kasnije pridošla, a to su utjecaj zapadnoga kršćanstva, prevladali slavenski jezik i zajednička sviest, onda smo spomenuli uglavnom sve komponente, koje sačinjavaju poviestno Hrvatstvo.

 

Pojava islama u hrvatskom narodu od 15. stoljeća sa svojim pozitivnim zasadama nije u unutarnjoj suprotnosti s tim komponentama, jer je on čuvao sve duhovne zasebnosti hrvatskog naroda u području svoga širenja i njegovu etničku suvislost. Glavni problem Hrvatstva, a s njime i hrvatske države, oduviek bijaše, a i danas je još problem međusobne asimilacije svih komponenata i vriednosli, koje doprinose unutarnjoj homogenosti narodne cjeline.

 

Čitavo bosansko pitanje u toku hrvatske poviesti može se s toga gledišta dobrim dielom svesti na težkoće oko asimilacije tamošnjih romaniziranih nomada, kao stoje to Siidland prvi u svom djelu iznesao.

 

Hrvati su dakle gotov proizvod mješavine raznih etničkih i rasnih komponenata, i zato se ne može tvrditi, da su oni samo Slaveni ili samo Goti.

 

Da bi Hrvati bili Goli, nije uostalom nitko nikada ni uztvrdio, nego se sa strane pristaša t. zv. gotske teorije uviek samo upozoravalo na činjenicu, da sva starija djela govore mnogo o Gotima u vezi s Hrvatima i da zbog toga treba gotskom elementu u stvaranju, hrvatske države i Hrvatstva pripisati mnogo veći udjel, nego što su to mislili pristaše onog pravca, koji bismo mogli nazvati integralnim slavenskim pravcem.

 

Danas bi bilo posve izlišno htjeti utvrditi točni brojčani udjel pojedinih etničkih komponenata u Hrvatstvu, ali je sasvim sigurno, da je gotsko-iranska komponenta razmjerno dosta visoka, i to poradi toga, što su osvajači i vladajući slojevi uviek posvuda u svim prilikama imali vazda mnogo više mogućnosti za bioložko održanje i množenje od onih rasnih elemenata, koji im bijahu podloženi. O njihovoj brojnosti svjedoči i njihov odlučan udjel u razbijanju i uništavanju silnih Avara. Isto tako ne može bili nikakve sumnje, daje u današnjem Hrvatstvu razmjerno najjače zastupana rasna, komponenta slavenska, t. j. nordijska, jer i Slaveni su Nordijci, premda ta slavenska komponenta možda nema absolutne većine.

 

Hrvatski jezik je slavenski. Mi se njime ponosimo, on je za nas najljepši jezik na svi e tu, i mi ćemo učinili sve, da taj jezik očuvamo čist i nenatrunjen raznim germanskim i romanskim primjesama. Mi zato i mislimo, da je na pr. ljepše i bolje kazati »ravnatelj sveučilišine knjižnice« nego »direktor univerzitetske biblioteke«, a i razne »institute za nacionalni publicitet« ne bismo mogli priznati svojim.

 

No jezik nije sve, i samo zbog te jezikoslovne činjenice, daje naime hrvatski jezik slavenski jezik, ne možemo nikako izvesti zaključka, da hrvatskom narodu treba zato voditi i neku slavensku politiku, a najmanje ondje, gdje bi takva politika značila odricanje sama sebe, slabljenje naše vlastite samoobrane ili zanemarivanje probitaka hrvatskog naroda.

 

Iz istih razloga nije nam voditi ni nekakvu neslavensku, ili protuslavensku politiku, nego naprosto hrvatsku, t. j. vodili računa samo o hrvatskim probitcima. Mi ne možemo dopustiti, da se naivni romanlički zaključci o jezikoslovnom srodstvu jezika, nastali u 19. stoljeću, danas primjenjuju na području, gdje im nema mjesta.

 

Pristaše rasne teorije doduše tvrde, da je lielo samo izraz duše i da postoji uzka veza između jezika i rase. To bi naoko potvrđivalo tezu, da je jezično srodstvo ujedno i krvno srodstvo, no pri tome ne valja zaboraviti, da se lielo čovjeka kroz pokoljenja ženitbama unutar srodnih porodica mnogo ne mienja, dok s druge strane već djeca mogu naučiti tuđi jezik, a da ne govorimo o praunucima, pa bismo ih onda, kad bi tako bilo, kad nauče sirani jezik, imali smatrati dielovima stranoga naroda ne samo u jezičnom, nego i u rasnom pogledu. Negdje je u književnosti posljednjih godina vrlo liepo izlaknul primjer djece, koja se rode na pr. u Njemačkoj od kinezkih roditelja i ne nauče nikad kinezkog jezika, ali zato od svoje najranije mladosti znaju njemački jezik.

 

Ta se djeca zato ipak ne mogu smatrati Niemcima. Istovjetnost jezika ne može zato nikako značiti i krvnu, t. j. rasnu istovjetnost.

 

Posvuda na svietu događalo se. a i danas se još događa uzprkos svim liepo zamišljenim, a nepodpuno provađanim mjerama za zaštitu manjina, da pripadnici jednoga naroda uslied seobe, izseljivanja i drugih uzroka dospiju medu pripadnike drugog naroda, te onda nakon stanovitog broja godina najprije prime jezik tog drugog naroda, a zatim se njihovi potomci ženitbama i rasno priljube (asimiliraju) tom drugom narodu. To se uviek događalo i danas se događa, a možda je i pravo, da je lako. Na taj se način mnogo Hrvata pretopilo u Niemce, u Talijane, u Amerikance i druge narode, a i Hrvatima, je uspjelo na svom narodnom području sebi priljubiti liep broj inorodnog elementa, kao napr. Romana u primorskim zemljama, a Niemaca i Mađara u Slavoniji. Dok je to Hrvatima uspievalo s pripadnicima zapadnih Crkvi, sasvim, je to drugačije s pripadnicima iztočne Crkve.

 

U Hrvatsku se tokom stoljeća doselilo mnogo stranog elementa, cincarskog, grčkog, romanskog, a bijaše u njoj odprije i balkansko-romanskog elementa (vlaškog). Bilo bi dakle logično, da seje taj element priljubio Hrvatima, jer to bi se u sličnim prilikama po svoj prilici na svakom drugom mjestu dogodilo. No u Hrvatskoj dogodilo se upravo protivno. Sav taj strani element nije se došavši u Hrvatsku priljubio Hrvatima, nego od njega odjednom, postadoše Srbi poradi toga, što je taj element bio zakona istočnoga, a iztočnom Crkvom zagospodariše u nas Srbi upravo u doba, kad je misao o narodnosti krčila sebi putove u najšire narodne slojeve. Tako su na pr. pravoslavne crkvene obćine u Zemunu i Brodu još prije 100 godina bile grčke, a ne srbske (Popović: O Cincarima), a danas u njima nema Grcima ni traga, jer od njih postadoše sami Srbi.

 

Problem bivše države, t. zv. Jugoslavije, bijaše vrlo složen. On bijaše prije svega problem hrvatsko-srbskih odnosa. Problem stvaranja jednog novog naroda od već tri postojeća, ili bolje, problem, kako će 5 milijuna Srba progutali odprilike isto toliko Hrvata, bijaše to zatim probem Iztoka. i Zapada u kulturnom pogledu, no to bijaše možda prije svega i rasni problem. Jer dok su u Hrvatstvu tokom stoljeća došli do izražaja i prevlasti oni svjetliji elementi, koje danas djelomice nazivamo nordijskim ili europskim u užem smislu, u Srba su izbili na površinu i dali obilježje srbskom dahu i srbskim težnjama oni tamniji elementi, koje kadkada zovemo cincarskim ili vlaškim.

 

Pa ako na Balkanu negdje postoji kakvo narodno jedinstvo u krvnom, pogledu, onda ono mnogo prije postoji između Srba i Rumunja, nego između Srba i Hrvata, jer su i Rumunji kao i Srbi rasna mješavina uglavnom slave nsko-balkansko-romanska, s tom razlikom, da je u srbskoj mješavini prevladao slavenski jezik, a u rumunjskojromanski. Izgleda, kao da seje ona nordijska slavensko-gotsko-iranska komponenta u rasnim mješavinama na Balkanskom poluotoku najjače održala na zapadu kod Hrvata, dok je sve dalje prema iztoku više podliegala komponenti prastanovnika, koji su samo djelomično primili slavenski jezik, kao na pr. Srbi, dok su Bugari već primili i neslavensko ime, a Rumunji čak i zadržali svoj romanski jezik

 

Izvan svake je sumnje, da i u samome narodu imade mnogo razumievanja za rasne

probleme. Tomu su najbolji dokaz narodna pjesma i narodni običaji, gdje često

nailazimo na tragove narodnog osjećaja za pitanja o podrietlu [1]

 

Ove i slične misli nameću, nam se čitajući Südlandovo djelo «Die südslavischeFrage und der Weltkrieg«, koje sada izlazi u hrvatskom prievodu. Ovo djelo zauzima u našoj književnosti posebno mjesto. Napisano na njemačkom jeziku podkraj prvog svjetskog rata, ono je već u Beču doživjelo dva izdanja. Jedno podpuno, a drugo dobrano prorieđeno, jer iskrena, premda formalno blaga kritika austrijske politike u hrvatskim zemljama tokom 19. stoljeća nije bila dopuštena od tadašnjih austrijskih vlasti. Podpuno izdanje na njemačkom, jeziku postalo je prava riedkost, a to lim više, šio su na neki čudnovati način s tržišta i kod nas i u inozemstvu nakon, rata nestali svi primjerci. Ne ćemo se prevariti, ako držimo, da su čitavu nakladu te knjige pokupovali Srbi, kako bi spriečili, da se misli i stajališta pisca toga znamenitog djela prošire u krugovima hrvatske i svjetske inteligencije.

 

Bilo je malo Hrvata, koji su to djelo pročitali na njemačkom jeziku odmah kad je izašlo, i zato ono zapravo u ono vrieme nije ni izpunilo svog zadatka, jer daje tada, u početku stvaranja bivše države, bilo poznalo širim krugovima hrvatske inteligencije, možda se mnogi događaji ne bi onako razvijali i mnogi bi se Hrvat još pravodobno trgnuo, jer bi mu Südlandovo djelo otvorilo oči, pa bi spoznao, da su Srbi naoko prihvatili jugoslavenstvo samo kao sredstvo, da njime nacionalno razoružaju Hrvate, koje bi kasnije naprosto posrbili. Ta misao je uostalom već godine 1909. jasno izrečena u uvodu u djelo »Servia by the Servians«, koje je u Londonu, izdao Alfred Stead, a nastalo je suradnjom čitava niza tadašnjih ministara i utaknutih javnih radnika kraljevine Srbije. Na strani 3, veli se tamo, govoreći o štokavskom, čakavskom i kajkavskom narječja «srbskog» jezika, doslovce ovo:

 

»But all these differences of language are so small that the Servians may be said to possess, and certainly to feel, a unity of language both in the literary works and in the spoken language. Today this language has arrived at such perfection that it may be considered as the best of the Slav languages, and this will undoubtedly lead it to replace the Croatian and Bulgarian languages«.

 

Hrvatski znači to odprilike ovo:

 

»No sve te razlike u jeziku tako su, malene, da se može reći, da Srbi imaju jedinstvo jezika u književnosti i u govoru. Danas se taj jezik razvio do tolikog savršenstva, da se može smatrati najboljim slavenskim jezikom, a to će bez sumnje dovesti do toga, da će nadomjestiti hrvatski i bugarski jezik.

 

No za dobru stvar nikada nije prekasno, i zato Stidlandovo djelo, kojim Matica Hrvatska izlazi pred hrvatsku javnost sada, punih 25 godina iza njemačkog izdanja, a u doba, kad se u tih 25 godina zbilo mnogo više nego inače u sto godina i kad se nalazimo usred političkog i socialnog previranja i preoblikovanja, kakvome nema premca unatrag mnogo stoljeća, još uviek dobro dolazi, jer nije izgubilo mnogo od svoje suvremenosti. Središnje pitanje hrvatsko-srbskih odnosa, pitanje Bosne i Hercegovine, nije nigdje tako cjelovito obrađeno kao u ovome djelu. Nakon Klaićeve «Poviesti Bosne« (1879.) imali smo Milobarovu razpravu » Bosni en und das kroatische Staatsrecht«. (1898.), kojom je pisac s državo pravnim i poviestnim razlozima odgovorio na Spalajkovićevu parišku deklaraciju o Bosni i Hercegovini (1897.). Kasnije, u doba aneksione krize, Stjepan Radić je svojom brošurom »Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu«. (1908.) iznio ponovno hrvatsko gledište o Bosni i Hercegovini, obrazlažući ga i narodnim i političkim razlozima. Ipak je tek Sudi and prvi pokušao čitav problem Bosne i Hercegovine osvietliti sa socioložkog i rasnog gledišta i time je protumačio mnoge pojave dnevnog političkog zbivanja u Bosni i Hercegovini.

 

Kad se danas nakon 25 godina ponovno čita Sudlandovo djelo, čini nam se, da se svi piščevi zaključci više ne bi mogli usvojili bez ikakve napomene. Tu je prije svega predloženo rješenje hrvatskog pitanja unutar Austro-ugarske monarhije, na način, koji je sličan trialističkim koncepcijama, no bez slovenskih zemalja, lako to predloženo rješenje odgovara odprilike obsegu današnje Nezavisne Države Hrvatske, u piščevu obranu valja spomenuti, da on u svojoj argumentaciji pred 25 godina nije bio posve slobodan. Tada je Austro-Ugarska još čvrsto stajala, i pisac je svoje djelo morao pisati sa stajališta zabrinutoga austrijskog državljanina, ako je htio, da mu djelo uobće ugleda sviet. 1 premda je pisac upravo zbog toga bio prilično kompromisan u pravcu dinastije i u pravcu održanja Austro-llgarske, ipak mu to nije pomoglo, da mu djelo i u Austriji ne bude zaplienjeno. To valja iztaknuti zbog onih, koji bi mogli prigovoriti, da je djelo napisao »Austrijanac« s austrijskog stajališta.

 

Zatim bi se danas i problem bosanske Crkve odnosno bogumila mogao možda drugačije prikazati, jer smo posljednjih godina raznim znanstvenim razpravama o bosanskim bogumilima dobili i o tome pitanju mnogo podpuniju sliku.

 

I pitanje utjecaja pravoslavne Crkve na političko držanje njezinih, pripadnika mi bismo danas možda drugačije promatrali Čitav taj kompleks duševnog stanja i razpoloženja cielih ljudskih skupina, koji pisac označuje utjecajem Bizanta odnosno pravoslavlja, čini nam se, da nije dovoljno diferenciran.

 

Danas naime vidimo, da i u drugim zemljama, u Grčkoj, u Bugarskoj i u Rumunjskoj postoje pravoslavne Crkve, a da kulturni i politički utjecaj pravoslavne Crkve u tim zemljama ne nosi onakve plodove, kakve je donio upravo u srbskoj pravoslavnoj Crkvi.

 

Mislimo tu onu mržnju na sve, što se ne zove srbsko, i ono duboko preziranje svega, stoje strano i bilo na koji način povezano sa Zapadom, a u prvom redu mržnju na Hrvale i »Švabe«. Možda je to zato tako, šio je stvaranje srbske Crkve bilo uzko spojeno sa stvaranjem srbske države, dok stvaranje grčke i rumunjske Crkve nije toliko vezano o državne i narodne tradicije, pa se zato u srbskoj pravoslavnoj Crkvi razvio onaj nacionalni šovinizam i imperializam, kome u njegovoj preuzetosti i megalomaniji nije nikada na daleko bilo premca. Radi toga bi zapravo bilo točnije, kad bi se to razpoloženje u pravoslavnom svietu medu Srbima označilo »svetosavljem«, a ne samo utjecajem Bizanta. [2]

 

* * *

 

Ta megalomanska pretencioznost spojena s hiesnom mržnjom primitivaca na sve, što je uljuđenije i na višem stupnju, bijaše često puta i razlogom, da su stranci Srbe težko razumjeli. Jedan od takvih je napr. Hermann grof Keyserling, koji je u svojem »Spektru Europe«, uztvrdio, da su Srbi u svojoj biti divljaci, koji još žive u herojsko doba. («Zweitens sind nicht nur ausgesprochen, sondern wesentlich wild. Leben die Serben noch heute zum Teil im heroischen Zeitalter».

 

Ne možemo ovdje mimoići ni činjenicu, daje Srbstvo s pomoću takve Crkve za svoju službu odgojilo ne samo nesrbske elemente istočnog obreda, osobito po hrvatskim zemljama, nego i mnogobrojne hrvatske starosjedioce, koji u oskudici vlastite katoličke duhovne pastve u turskom dielu Hrvatske priedoše u pravoslavlje, koje je uživalo zaštitu turskih vlasti. Novija istraživanja, osobito dra K. Draganovića, dadoše nam o tim konverzijama obilje podataka koji nisu bili poznati piscu ovoga djela.

 

Uza sve iznesene zamjerke, Sudlandovo djelo ostaje i danas »standard work» za razumievanje pitanja Bosne i hrvatsko-srbskih odnosa uobće. Dok Klaićeva, Čorovičeva i Napredkova poviest Bosne prikazuju uglavnom samo puko historijsko zbivanje, Siidland u svojem djelu razodkriva i one dublje razloge tim zbivanjima, pa nam se, čitajući njegovo djelo, otvara pogled na čitav jedan novi sviet. Još nitko nije na pr. poviest Srbije za Nemanjića prikazao tako sažeto u nekoliko stranica, iznievši pri lome sve ono, stoje najkarakterističnije za to razdoblje srbske poviesti.

 

Sve važnije Südlandove teze iznesene u ovom djelu i danas još ne gube svoje vriednosli, naprotiv, mi bismo danas nakon 25 godina života u bivšoj državi našli za sve piščeve teze možda i bolje dokaze, nego što ih je on iznio, poradi toga, što nam je danas poznato sasvim sigurno i ono, što je pisac mogao tek naslućivati. A to je najbolji znak za vriednost ovoga djela, koje je proročanski predvidjelo sve ono, što smo izkusili u 25 godina bivše države.

 

No ovo je djelo danas možda još i najbolja politička poviest hrvatskoga naroda, napisana do konca svjetskog rata, i nitko, tko bude htio govoriti o hrvatskoj politici, ne će moći prieći preko rezultata, koje je pisac ovdje iznio.

 

Ovaj prievod počeo je izlaziti još godine 1928. u, omladinkom mjesečniku «Hrvatska Mladica«, pod uredništvom dra Mile Starčevića i dra Rikarda Flogela, no izašla su, samo piva dva diela. Prievod je izlazio u nastavcima, koji su s autentične strane pregledavani i mjestimice izpravljani i dopunjavani Zato ima na početku djela nekih mjesta, kod kojih se vidi, da su umetnuta poslije godine 1918. Šestosiečanjska diktatura učinila je kraj izfaženju »Hrvatske Mladice», pa time i ovome prievodu.

 

Odmah nakon stvaranja Nezavisne Države Hrvatske pojavila se želja, da se djelo u cielosti izda, ali se to onda nije smatralo zgodnim. Sretnim razvitkom događaja ti su razlozi međutim odpali, pa ovo djelo može danas izaći pred hrvatsku javnost u neskraćenom obsegu.

 

Spomenuli mije, da pri prevođenju iz njemačkoga izvornika nisam imao uviek pri ruci sva hrvatska i srbska djela, koja pisac u, knjizi navodi, i zato navodi u prievodu nisu većinom izvorni, nego su prevedeni s njemačkoga. Mislim međutim, daje sama misao uviek vjerno reproducirana.

 

Siidland je sam svojemu djelu, dodao bibliografiju knjiga i razprava, kojima se služio pišući svoje djelo. Ja sam pokušao tu bibliografiju proširiti i na ona djela, kojima se on. nije služio, zatim na djela, koja su izasla na stranim jezicima, i konačno na djela i važnije razprave, koje su izašle nakon godine 1918., a obraduju predmete, koji zasiecaju u čitav sklop u prvom, redu hrvatsko-srbskih odnosa i prilika na Balkanu uobće. Taj pokušaj dakako nije mogao biti podpun. Sjedne je strane predmet tako obsežan,što se sve više pokazivalo pri skupljanju grade, a s druge strane vrieme za taj posao nije baš najprikladnije, jer zbog današnjih prilika razne knjižnice i časopisi nisu lako pristupačni. Tako se dogodilo, da čitatelj ne će u bibliografiji na koncu knjige naći po koje djelo ili razpravu, što bi ih trebalo spomenuti, te će se jednom kasnije ta bibliografija morati tu i tamo nadopuniti. No i ovako mislim, da će prikupljeni bibliografski podatci moći dobro poslužiti svakome, tko se bude zanimao za čitav sklop tih naših problema.

 

U Varaždinu, pred Božić 1943.

 

FEDOR PUCEK

 

 



[1]

Neka mi ovdje bude dopušteno izmeti jedan takav karakterističan primjer iz područja

književnosti.

 

Još god. 1848. spjevao je Jovan Sundečić pjesmu, « Modro oko ». Pjesma glasi:

 

Klonte me se laskatelji.

Sto hvalite crne oko:

Pa ga ima' bieli labud

Pa ga ima' sivi sako.

 

Modro oko — to je oko

Gorske vile, dične Lađe.

To je oko, koje k srde u

Ponajbolje stazu znade,

 

loje oko. biser-oko.

 

Oko slađe, još od meda:

To je oko — kojim svaki

A riđe I rajsku slavu gleda.

 

Ovim uznesenjem modrog oka kao da nije bila zadovoljna jedna crnooka Srbkinja. jer ono

u 26. broju ..Siavinca" odgovara god. 1882. pjesniku, ovako:

 

Čudim Ti se baš, pjesniče,

Što mi hvališ modro oko:

Pa ga ima' Ne li labud.

Pa ga ima' sivi soko.

 

Modro oko. bit će oko

Kakve vile, dične Lađe:

Bit će oko. koje k srdcu.

Ponajbolje stazu znade.

 

Bit će oko. biser-oko.

Oko slade još od meda:

Bit će oko, kojim svaki

Anđeo rajsku slavu gleda.

 

A! vatreno, živo nije.

Sije slriela modro oko

Što ti strašno, krut no. smrtno

Prodre u srdce preduboko.

 

Sije zračno, nije žarko.

Kao sunce previsoko.

Sije sitno, nije čamo.

Sije srbsko . modro oko.

 

 

 

[2] * Za prikaz megalomanije svetosavlja dobro nam dolazi jedan primjer iz književnosti. Beogradski Židov Oskar Davičo objavio je godine 1939. u „Pečatu" pripoviest  “Ljudi u tunelu ". U njoj se donose razgovori t. zv. malog sviela noću u vlaku na putu iz Beograda uzkotraarom prugom prema Sarajevu, Na strani 214. meće pisac «gospodinu u naočarimav u usra ove rieči:

 

“. — E, daje pokojni kralj živ, druga bi nama pesma pevala i sve bi drukčije bih. Možda bismo davno već bili carevino. Reći ću vam. Onda. kad je pošao u Francusku, trebali su da se dese važni događaji, sudbonosni. Krunisanje. Krunisanje! Da, ali kakvo ... He, gospodo moja. da mu je to upalilo, gde bi nam bila numera. Jer, da se on krunisao za cara svih Jugoslovena — a o tome se radilo — svih, razume te. i onih. s kojima se još nismo ujedinili, shvaćate, pa postao tako car svih Slavena, e onda. voleo bih da vidim toga, koji bi se usudio da zucne i tamani države kao da su kiki-riki. A stoje najlepše. mi bi i dalje bili prvi, Beograd bi ostao prestonica. Istina, morati bismo izgraditi oblakodere i asfalt, pa da sve ide kao podmazano. Jedina nezgoda bilo bi to, što bi vlada morala da zasedava u Moskvi bar iri meseca godišnje, preko leta. zbog vrućine, a i da se Rusi ne uvrede i ne izmisle neko nj ino rusko pitanje, kao ovi naši Hrvati ».