U POVODU ČETRDESETE OBLJETNICE SMRTI PROF. IVANA ORŠANIĆA

Prije četrdeset godina, 17. prosinca 1968. u Buenos Airesu je prestalo kucati srce profesora Ivana Oršanića, čovjeka koji je čitav svoj život, od 16. godine kada je počeo djelovati, pa do 64. godine kada je prerano umro, posvetio borbi za bolju budućnost hrvatskog čovjeka i hrvatskog naroda.

"IN MEMORIAM"

prof. Ivan Oršanić

povodom četrdesete godišnjice njegove smrti

17. XII.1968-17.XII.2008

"Temeljna linija načela, temeljna linija našeg republikanstva može se izraziti općenito kao integralna sloboda, što znači kao sloboda čovjeka unutar svoje narodne zajednice i kao sloboda narodne zajednice među drugim narodima. Mogli bismo reći i ovako: Integralna sloboda znači slobodu čovjeka (individue i osobe) i slobodu čovjeka kao Hrvata (zajednice)".

"Hrvatski narod ne može htjeti državu koja bi bila negacija slobode, jer bi to značilo da je glup i da želi ono protiv čega se stvarno i neprestano bori. Hrvatska država mora biti isključivo realizacija težnje hrvatskog naroda za slobodom, Hrvat mora biti slobodan u svojoj državi. Mora".

OPORTUNIZAM I RADIKALIZAM

Članak je napisao prof. Ivan Oršanić 1957.

«Cijeli je naš život razapet na različite oblike oportunizma i radikalizma. Nitko se ne može osloboditi tog križa. U najvećoj propalici bljesne svetački radikalizam i u najvećem svecu tinja oportunistička slabost. Ne može se život razrezati na čisti oportunizam i na čisti radikalizam. Ali unatoč toga može se govoriti o oportunizmu i radikalizmu, jer postoje kao životne realnosti.

Mogli bi se sporazumjeti, da oportunizam predstavlja ono životno nastojanje, u kojem se svjesno i voljno isključuje radikalizam, dok je radikalizam nastojanje, u kome se svjesno i voljno isključuje oportunizam. Nije pravednik onaj čovjek, koji nikada ne sagriješi, nego onaj, koji svjesno odbija grešne porive. Nije grešnik onaj čovjek, koji nikada ne učini dobro djelo, nego onaj, koji svjesno ne mari za dobra djela.

Prema tome za ocjenu jednog stanja nužno je imati jasnu orijentaciju prema drugom stanju. Oportunist zna što je to radikalizam, kao što grešnik zna što je pravednost. U orijentaciji između oportunizma ili radikalizma, grešnosti ili pravednosti, bitan je izbor između jednoga i drugoga.

Oni, koji si stave za ugled velike oportuniste, prihvatili su put sigurnog oportunizma; oni pak, koji se ugledavaju u velike radikaliste, izabrali su put, na kojem će i oni biti makar maleni radikalisti.

Skoro svi su narodi shvatili da odgojna orijentacija zahtijeva ugledavanje u velike radikaliste. Nije poznat ni jedan zreli narod, koji bi pred mladost, pred temelje života, stavio oportunizam kao odgojnu orijentaciju.

Život očevidno upravlja svoje izražavanje u dvije orijentacije: oportunističku i radikalnu. Pri tom oportunistička orijentacija odgovara najnormalnijoj želji za konkretnim osiguravanjem sreće i ugodnosti odnosno za izbjegavanjem svake nesreće, neugodnosti i nesigurnosti života, a pogotovo smrti. Radikalizam pak kao da uništava život, kao da traži njegovo uništenje, kao da ga žrtvuje zbog nekog neosobnog cilja, zbog neke ideje.

Tako je oportunizam postao ideologijom osobnih uspjeha u svim mogućim kategorijama želja, zadovoljstava, ciljeva, prilika i mogućnosti, a radikalizam ideologijom idejnih uspjeha, u svim mogućim kategorijama borbe, žrtava, požrtvovnosti, odricanja, idealizma. I na tom području ideologije osobnog uspjeha, osoba može postići najzavidniji uspjeh i manifestirati svoju sreću, udobnost i sigurnost, a žrtvovati i ubiti mnoge ideje, dok na području ideologije idejnog uspjeha, ideja može postići najzavidnije uspjehe, uz žrtvu i smrt mnogih osoba.

U oportunizmu se žrtvuju ideje, u radikalizmu časoviti uspjeh. U oportunizmu nema ni žrtve ni revolucionarstva, u radikalizmu je vatra požrtvovnosti, idealizma i revolucionarstva.

Tko god se podređuje idejnoj kompoziciji života stalno mora biti idealist, stalno revolucionaran i stalno požrtvovan.

Tako život svetaca pokazuje vjerski radikalizam. Oportunisti to nazivaju fanatizmom, što bi se trebalo smatrati glupošću. U svakom slučaju svetac ne može biti slika oportunizma. Život velikog učenjaka pokazuje kulturni radikalizam. Neprestano podređen ustrajnom, točnom, istinitom metodičnom zanimanju oko jednog problema. Život velikih državnika i narodnih boraca predstavlja silne napore u ideji cjeline koji ih često stoje gubitka osobne slobode, pa i života.

Govoriti o osobnom uspjehu sveca, velikog učenjaka i narodnog borca čak je neukusno i uvredljivo. U vezi s njima mora se govoriti samo o velikim uspjesima ideja, koje su predstavljali i u kojima su izgorjeli i nestali.

Svaki čovjek i svaki narod mora za sebe odrediti i odabrati svoje osnovno okvirno životno stanje oportunizma ili radikalizma. Ne može se služiti istodobno i Bogu i Mamonu; ne može se istodobno biti hrvatski borac i jugoslavenski, austrijski, mađarski, turski ili europski oportunist.

Narod koji je u ropstvu, pa mu njegova inteligencija nosi povijesnu oportunističku orijentaciju, bolje je da ne postoji - jer je u stalnoj tragediji, da se divi genijalnim uspjesima svojih velikih oportunista, i da jadikuje nad žalosnim neuspjesima svojih rijetkih radikalista. Bijeda, koja ne shvati da joj je jedini izlaz u silnim snagama radikalizma, uvijek će cementirati svoje stanje varljivom ornamentikom oportunističkog sjaja.

Narodi u ropstvu moraju shvatiti da pripadaju ideologiji idejnih uspjeha, u kojima padaju životi, a ne ideologiji osobnih uspjeha, u kojima padaju ideje.

Hrvati su si dopustili luksuz, da se izruče divljenju "svojim " generalima na bečkom dvoru, "svojim" pašama na turskom dvoru i "svojim" ministrima na beogradskom dvoru. To je bilo uzaludno divljenje svijetu sjajnog oportunizma, jer je njihovoj tragediji pripadao samo svijet radikalizma.

U normalnim prilikama radikalizam može biti ispunjen s mnogo osoba, jer opasnosti nema nikakve, jer se izrazi požrtvovnosti i idealizma mogu pokriti s vrlo komotnom dobrom voljom, s vrlo malenim naporima i s vrlo malo novčanih priloga, pa čak se s njime može i vrlo jeftino špekulirati.

Biti vjernik u normalnim vremenima, relativno je lako, ali za vrijeme vjerskih progona sigurno nitko neće biti vjernik iz oportunizma. U takvim je vremenima oportunističkije smatrati da je za domovinu korisno biti veliki inženjer. I naravno, teško je kasnije kritizirati takovog primjernog inženjera, što nije bio vjernik, kad je svaka njegova gradnja lijepa i korisna stvar. Naša povjesnica raspolaže s istaknutim javnim radnicima, koji su smatrali oportunim izgrađivati velike, lijepe i korisne stvari, kad je bilo opasno biti makar samo umjerenim hrvatskim borcem. Tragedija je, međutim, u tome, što je potreba za borcima bila bitna, te se nije mogla zamijeniti nikakvom drugom, velikom, lijepom i korisnom stvari. Kad je čovjek na smrt žedan, uzalud mu je naticati zlatnu krunu na glavu. Što nam vrijede svi ti Štrosmajeri, Trumbići, Supile, Meštrovići, svi ti Hrvati, koji su stvarali Jugoslaviju, kad nisu shvatili da se radi o običnom zločinu; što nam vrijede ti svi Kršnjavi i Kriškovići, kad su oni davali čokoladu onima koji su bili u lancima. Sve su to bili veliki oportunizmi - onda - kad je narod trebao veliki radikalizam. I uzalud se mučimo prikriti potrebu i vrijednost povijesnog radikalizma blještavim isticanjem povijesnog oportunizma.

Međutim, ne ulazeći u subjektivna osjećanja naših velikih oportunista i u njihove možebitne dobre namjere, kao i subjektivno osjećanje nosilaca naših velikih zabluda i u njihova kajanja, važno je da mi znamo razlikovati objektivnu vrijednost povijesnog oportunizma i povijesnog radikalizma u pojavi naše narodne borbe.

Činjenica je da je povijesna linija oportunizma dovela do znatnih osobnih uspjeha mnogih Hrvata, ali da je u njoj Hrvatska bila i ostala skoro jedinom zemljom u Europi bez slobode. Pri tom se ne može nijekati, da u osobnim uspjesima hrvatskog oportunizma nije bilo izvršeno mnogo dobrih stvari. Svaki čovjek koji je zasadio jednu voćku , izvršio je korisno i trajno djelo.

Uslijed pomanjkanja duboke i trajne orijentacije povijesnog radikalizma, u kojoj se nosi uspjeh ideje, Hrvatska je bila izručena balansiranju oko osobnih uspjeha hrvatskih oportunista i u njihovu je uspjehu počela gledati svoj uspjeh, makar je u ideji slobode i države na dnu neuspjeha ležala i tragedija. Uslijed pomanjkanja povijesnog radikalizma narod nije imao razvijena ćutila i snage za stvaranje i iskorišćivanje međunarodnih prilika, u kojima bi se nametnuo uspjeh nacionalne ideje. Na povijesnoj orijentaciji oportunizma Mađarska je pružila veliki osobni uspjeh mađaronima, Austrija austrofilima, Srbija jugoslavenima, i Hrvatska je u njihovu nastojanju trebala gledati borbu za svoju slobodu, što je u stvari bilo nastojanje oko njihovih osobnih uspjeha i ambicija uz istodobno izigravanje i žrtvovanje narodne slobode i narodne ideje.

Nije ni naš povijesni radikalizam od jučer. Ali je kidan i prekidan. Na primjer, godine 1918. uopće nije postojao. Kako stvaranje hrvatske države pripada idejnoj konstrukciji povijesnog radikalizma, kojega nije bilo, to nije moglo biti ni države. Godine 1941. došli smo do države, jer smo to htjeli, jer je povijesni radikalizam bio živ. Ako se uspoređuju prilike, onda je godina 1918. bila međunarodno daleko povoljnija, negoli godina 1941., jer se u ono vrijeme vikalo o samoodređenju naroda na sve strane, pa i za našu zemlju. Dakle, uzalud nam vanjske prilike i neprilike, ako u nama nema povijesnog stanja, ćutila i snaga, podređenih i pripravnih za uspjeh ideje, nego samo za uspjeh ove ili one osobe, ovog ili onog osobnog oportunizma, ove ili one zablude ili ideologije, izvan povijesnog radikalizma.

Mi ćemo se nalaziti na ispravnom nacionalnom putu, kad shvatimo da povijesni oportunizam mora biti osuđen, kao neispravna politička prošlost i kao neispravna politika sadašnjosti, kad shvatimo da nam povijesni radikalizam ima postati čvrstim i konačnim spoznajnim stanjem, u kome ćemo točno razlikovati kad smo na liniji naše ideje i kad se ispravno žrtvuju osobni uspjesi za pobjedu ideje, a kad se vrijeđa, gazi i uništava ideju da bi se neispravno stvarala pobjeda velikim zabludama i velikim oportunističkim ambicijama.

SAVJETI HRVATSKOM BORCU (napisao prof. Oršanić1961. i 1962.)

"Odluka je čvrsta samo onda, ako je idejno čista, organizatorno definirana, radno orijentirana, i karakterom zajamčena. Sve drugo je ništa. Odaberite brazdu, odaberite mobu, pa ako Vas zapadne da sijete sjeme, činite to savjesno, svjesno i sa znanjem; ako Vas zapadne da čistite korov, činite da to nitko ne može bolje; ako Vas zapadne da samo lijepite marke, nemojte se osjećati poniženim kao što se nisam osjetio ni ja."

"Da se ovako odlučuju svi koji se ističu svojim rodoljubljem, možda bi naši unutrašnjo-politički štetočine bili manje odlučni i uvaženi na vanjsko - političkom području i možda bi se Tito već prestao svijetom šepiriti !"

"Vi ste dokazali da imate dušu borca, da je Vaš idealizam plemenit i ponosan, da je Vaš patriotizam djelatan, pa neka Vas sve to vodi u Vašem odlučivanju. To što vi niste visoko školovani čovjek malo me zanima, jer sam barem siguran da nećete od mene nikada tražiti ni očekivati da sve što radim bude zato da Vam osiguram mjesto ministra ili ambasadora."

"...Moramo, dakle, biti na čistu da se i revolucionarci dijele na ustrajne, s kojima dolazi uspjeh i oluja, i malodušne, koji postaju umorni od duga vremena i pomanjkanja jamstva o točnom datumu uspjeha."

"Tko može nositi ove psihološke predispozicije i ovakav način gledanja? Samo reducirani broj koji ide domovinskom cilju ne tražeći pljesak. Jedan željezni lanac u kojem svaka karika ima biti djelatna, odgovorna, čvrsta i pouzdana vrijednost hrvatske slobode. Zato mi temeljimo stranku na revolucionarcima-borcima, jer su samo oni sposobni za revolucionarno-političku borbu, dok je sve drugo luft u ovim prilikama, zajedno sa svim hrvatskim generalima i pukovnicima i poslanicima i ministrima. Na revolucionarcima- borcima kojima je jasno da moraju kao takvi biti brojna manjina kao što su to bili i 1941. usred cijelog naroda za državu, ali i da moraju upravo zato što su manjina izražavati velik politički kvalitet".

POZDRAVNO PISMO

Poštovani suradnici i članovi Hrvatske republikanske stranke koja se danas, ne našom voljom, zove Hrvatska republikanska zajednica, poštovani simpatizeri naše stranke i poštovatelji prof. Ivana Oršanića, cijenjene dame i gospodo, drage prijateljice i dragi prijatelji:

"Smisao hrvatske države je u ostvarivanju slobode", napisao je prof. Ivan Oršanić prije četrdeset i pet godina. U ovoj kratkoj rečenici sažeo naše ciljeve u doba izgnanstva u doba kada je Domovina bila zarobljena. Država i sloboda. To je tada bio poziv na borbu protiv zločinačke države, Jugoslavije, protiv zločinačke ideologije, komunizam, i protiv zločinačke srpske hegemonije, velikosrpstva. Danas to je poziv na borbu protiv vrlo živih ostataka tih triju zala, protiv ostataka trostruke diktature, jugoslavensko-komunističku-velikosrpsku. A i prije i danas to je bio i je poziv na borbu za slobodu u najplemenitijem smislu te riječi. Ako je sadržaj Jugoslavije bio diktatura, sadržaj Hrvatske mora biti sloboda.

Danas branimo državu od svih onih koji je nisu htjeli i koji ne propuštaju niti jednu priliku da joj naškode. Iako nije onakva kakvu smo željeli, s granicom na Drini, potrebno ju je sačuvati i učvrstiti u ovim granicama, ali bez odustajanja od svojih ideala svjesni da nije ovo kraj povijesti. Ni prije nismo odustali kada su Jugoslaviju čuvali Istok i Zapad, svrstani i nesvrstani, kada su nas svi uvjeravali da su naši ideali neostvarivi. Uvijek je bilo onih koji su istinski vjerovali, Oršanić je svakako bio jedan od njih.

Danas jedni žele "strpati" Hrvatsku u Zapadnom Balkanu, koji je novo ime za Jugoslaviju. Drugi žele to izbjeći ulaskom u Europsku uniju. Treći su svjesni da Europska unija želi prije integraciju Zapadnog Balkana i tek onda njegovu integraciju u Europsku uniju, AKO. To je odmah shvatio dr. Ivo Korsky koji je još 2003. rekao: "Hrvatska država je jedini nezamjenjivi cilj svake hrvatske političke djelatnosti" a o svemu ostalome možemo raspravljati. Zamolit ću Vas da se danas sa zahvalnošću sjetimo i njega, na četvrtu godišnjicu njegove smrti (12. prosinca 2004.), On je prihvatio hrvatski nacionalizam u njegovom čistom obliku i pomogao da se održi i učvrsti, prenio je baštinu pedesetogodišnjega rada kojim su povezani hrvatski nacionalisti od Ante Starčevića i Eugena Kvaternika do današnjih. Više od šezdeset godina vjerno je i požrtvovno zastupao čisto, povijesno i postojano starčevićanstvo kao kristalizacija hrvatskog nacionalizma. Bio je i prvi Oršanićev nasljednik i savršeno shvatio da je "Smisao hrvatske države u ostvarivanju slobode".

Ta Oršanićeva misao uključuje naše ideale, našu vjeru, naš minuli rad i naš budući rad. Te ideale i tu vjeru želim danas podijeliti i obnoviti zajedno s Vama i u tom duhu srdačno Vas pozdraviti u osobno ime i u ime domovinskih članova Hrvatske republikanske zajednice, te Vam izraziti uvjerenje u našu duhovnu bliskost i želju da ova komemoracija bude za sviju nas novi poticaj u neprestanoj borbi za sve ono plemenito što je sadržano u riječ Domovina.

U Buenos Airesu, grad koji je bio simbol hrvatske borbe za državu i za slobodu, grad u kojemu je utemeljena Hrvatska republikanska stranka, sa zahvalnošću ćete se sjetiti i odati priznanje prof. Oršaniću prigodom četrdesete obljetnice njegove smrti. Zahvalnost za sve što je dao nama, osobno i stranački, ali i općenito svima koji, bez obzira na različite poglede, su se pošteno borili u okviru svojih mogućnosti za slobodnu hrvatsku državu. Ujedno ćete se sjetiti s osjećajem poštovanja i zahvalnosti i svih onih koji su prihvatili Temeljna načela slobode i nezavisnosti a također nisu više fizički među nama. U tom ozračju moramo pronaći novu snagu za obnoviti stare ideale i za djelovati u aktualnim okolnostima. Ta nova snaga je potrebna za suočiti se sa novim izazovima i za svladati poteškoće. Njegova oporuka nam pomaže u prepoznavanju pravih opasnosti i daje pravi smisao našim naporima.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća rat i nesigurnost su ujedinili hrvatski narod oko glavnog cilja: države. Suradnja, solidarnost, spremnost na žrtvu, zdravi nacionalni ponos su bili plodovi tog jedinstva. Želja za slobodom je bila tako snažna da je davala smisao svim trpljenjima i nevoljama i ulijevala snagu vjere u pobjedu dobra nad zlom. Danas je to jedinstvo poljuljano, između ostalog jer nema vidljive ugroze i jer nakon što smo se izborili za državu nismo jasno definirali novi glavni cilj u mirnodopsko doba okolo kojeg bi se hrvatski narod ponovno ujedinio. Novi glavni cilj je sačuvati državu i u njoj ostvarivati slobodu.

Oršanić je rekao i napisao da država nije sama sebi svrha, nego samo nužan okvir za širenje slobode, ali i da je nemoguće to ostvariti bez velikih odricanja. Znao je da se ljudi prepoznaju po plodovima, da su djela potrebnija od lijepih riječi. U biti je briljantno primjenjivao univerzalne kršćanske vrijednosti na političkom području. Svi znamo da je bit kršćanstva vjera, Oršanić je istinski vjerovao u Boga ali i u prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda. Bio je svjestan da je vjera bez djela mrtva. Danas, kada nije fizički među nama, njegova djela ga prate u nebeskoj domovini a nama ostaju kao primjer i poticaj u zemaljskoj domovini.

Bio je istinski prorok, svi koji su ga poznavali znaju da je bio skroman, pravedan, strpljiv, spreman opraštati, volio je ljude, gradio je istinsko zajedništvo, nije tražio nagradu za svoj rad. Nasuprot današnjih lažnih i sebičnih proroka, mi imamo Ivana Oršanića, koji nas i danas poziva da i mi budemo istinski proroci koji će neustrašivo propovijedati hrvatskom narodu riječima i djelima, da ne zaboravi istinu o sebi, da se uspješno suprotstavi neprijateljima, nepravdi, nepoštenju i licemjerju, da reagira uvijek kad su ugrožene vrednote koje nisu na prodaju. Oršanić i svi koji su se žrtvovali i žrtvuju u borbi za slobodu hrvatskog naroda obvezuju nas da ne zaboravimo i podsjećaju nas da ne možemo biti ravnodušni kad se odlučuje o budućnosti naše države i naše slobode. Osobito oni koji su dali svoje živote. Naš dug prema njima je braniti državu i ostvarivati slobodu, poticati zdravi nacionalni ponos i raskrinkati lažne proroke koji nas uvjeravaju da se trebamo odreći svoje kulture, svoga identiteta, svoje povijesti, svoje države i svoje slobode, u konačnici SEBE.

Vjerujem da će ova komemoracija u Hrvatskom domu u Buenos Airesu, kojemu se od srca zahvaljujem jer je omogućio njeno održavanje u svojim prostorijama, oživjeti izvornu snagu zajedništva koje je donijelo toliko dobrih plodova u borbi za naše ideale i, nadam se, donijet će i u budućnosti. Da bi se ta snaga pretvorila u djelovanje potrebno je i rodoljublje i domoljublje ali je također potreban jedan izvorni i djelatni hrvatski nacionalizam prilagođen aktualnim životnim potrebama hrvatskoga naroda.

U današnjim okolnostima potrebno je u hrvatskome javnom životu izgraditi idejnu i konkretnu alternativu onim nejasnim, velikim organizacijama koje su nastale iz Komunističke partije i svoju nejasnoću prikazuju kao političku širinu da bi pridobile glasače bez jasnih političkih obveza. Također i onim lažnim nacionalistima koji stalno obezvrjeđuju i kompromitiraju izvorni hrvatski nacionalizam svojom sadržajnom prazninom ili ubacivanjem stranih diktatorskih sadržaja koji s hrvatskim nacionalizmom nemaju ništa zajedničko.

Završit ću ovo pozdravno pismo s riječima koje je izgovorio prof. Ivan Oršanić na ustaškoj smotri u Osijeku 21. rujna 1942.:

"Stvaramo novo pokoljenje, da se više nikada ne pojavi niti jedan pripadnik hrvatskog naroda, koji bi svoje ime pomiješao s drugim imenima na svijetu. Stvaramo novo pokoljenje zato, da se više nikada ne pojavi nijedan pripadnik hrvatskog naroda, koji bi htio, koji bi mogao poželjeti, da hrvatski narod živi izvan svoje Nezavisne Države Hrvatske.

Ističem, da nikada ne zaboravite, da se više nikada ne smije pojaviti Hrvat, koji bi htio politizirati na taj način, da se onaj, koji misli na svoju samostalnost i nezavisnost proglašuje utopistom. Moramo stvoriti pokoljenje, u kojem će se svakog onoga koji bi mislio da hrvatski narod ne može i ne smije imati samostalnu i nezavisnu državu, da bi se takovi smatrali ludama, izdajicama, plaćenicima i utopistima."