5. BULETIN «CROACIA»
JEDAN od velikih osobnih prijatelja dr. Branka Jelića u Buenos Airesu bio je ing. Ivan Marion Kolusi Šimanović. On se s njime stavio u vezu, čim je Branko stigao u Montevideo. Prihvatio ga je, kada se izkrcao u luci Buenos Airesa, brinuo se za nj prvo vrieme njegova boravka u Argentini i branio ga pred redarstvom. Uz profesora Žuvanića, ing. Kolusi bio je od početka do konca Brankova boravka u Argentini njegov najtješnji suradnik.
No, suradnja s Brankom nije bio jedini Kolusijev doprinos u tadašnjoj borbi hrvatske emigracije za svoj narod. Kolusijeva je zasluga, da se izdavanjem jednog izvrstno uređivanog buletina na španjolskom jeziku brinuo, da argentinski i uruguayski tisak bude pobliže obaviešten o zbivanjima u Hrvatskoj i o borbi Hrvata za državnu nezavisnost.
Još u listopadu 1930. rekao mi je ing. Kolusi, da se odlučio na izdavanje mjesečnog buletina na španjolskom jeziku. Poslije atentata u beogradskoj Skupštini (20. VI. 1928.), argentinski je tisak redovito registrirao sve važnije polititke događaje u državi SHS. Tako je, među ostalim, zabilježio, kada je, u znak odcjepljenja od beogradske Narodne skupštine, u Zagrebu (1. VIII. 1928.), proglašeno Hrvatsko narodno zastupstvo, koje su tvorili narodni zastupnici svih hrvatskih stranaka skupa sa zastupnicima Pribićevićeve Samostalne demokratske stranke. Zabilježena je smrt Stjepana Radića (8. VIII. 1928.). Registrirano je proglašenje diktature (6. I. 1929.) i promjena državnog imena u Jugoslaviju. Sve su to bile kratke viesti novinskih agencija, pa je Kolusi smatrao, da je potrebno argentinsko javno mnienje pobliže upoznati s hrvatskim pitanjem.
Osim toga, uz prvu poslijeratnu hrvatsku emigraciju, koja se okupljala oko generala Stjepana Sarkotića u Beču, nastala je poslije uvođenja diktature nova hrvatska polititka emigracija, koju su, od Hrvatske stranke prava, tvorili: dr. Ante Pavelić, njen predsjednik i narodni zastupnik, Gustav Perčec, glavni tajnik, i dr. Branimir Jelić, član odbora i prvak pravaške omladine. Hrvatsku seljačku stranku predstavljali su njen dopredsjednik, ing. August Košutić, i glavni tajnik, dr. Juraj Krnjević.
Ovi politički predstavnici nastupali su u javnosti predstavkama i člancima, koje je također valjalo popularizirati. Jedan razlog više, da se izide s buletinom.
Za svoj buletin Kolusi je izabrao naziv «CROACIA», uz dodatak, da se radi o glasilu pokreta za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda[1].
Prvi broj buletina «CROACIA» izašao je koncem prosinca 1930., na 24 stranice, veličine 19 x 13,5 cm, satiniranog novinskog papira, bez korica. Na zaglavlju naslovne stranice nalazio se u sredini vrha hrvatski grb s početnim crvenim poljem. S lieve strane grba otisnuto je mjesto izlaženja i broj svezka: Buenos Aires, rimski I, a s desne mjesec i godina, Diciembre, 1930.
Na posljednjoj stranici otisnut je crtet političke mape tadašnje Europe, na kojoj su hrvatske zemlje označene crnom bojom, uz razjašnjenje, da te zemlje hrvatski narod nastava kroz 14 stoljeća. U dnu stranice otisnuto je ime urednika i izdavača: Ing. Ivan Marion Kolusi-Šimanović.
Na prvoj stranici 1. broja donesen je kratki uvodnik o svrsi buletina. Nakon uvodnika sliedila je na 2. stranici uokvirena slika Stjepana Radića, izpod koje je na španjolskom sliedio tekst sliedeće izreke umorenog hrvatskog vođe: «Ako Srbija proglasi diktaturu, Hrvatima ne preostaje nikakav drugi izlaz, nego podpuna razstava od Srbije i uzpostava svoje državne nezavisnosti».
Izdavanje buletina financirao je sám Kolusi. On mu je glavni urednik i upravitelj, a suradnik, napose za prievode na španjolski, profesor Ivan Žuvanić.
Kolusi je izdao sedam brojeva buletina «CROACIA». Posljednji broj u njegovu izdanju izašao je u lipnju 1931., dva mjeseca prije moga odlazka iz Argentine u Europu[2].
Na 176 stranica teksta, ne računajuči uveze, kojima su bili proviđeni brojevi 2. do 7., objavio je Kolusi zanimljivo političko gradivo, sigurno od trajne vriednosti. Od članaka poviestnog sadržaja htio bih spomenuti: Sintezu hrvatske poviesti i Pregled hrvatske književnosti.
Od političkih članaka spominjem dva: «Srbi i Hrvati, dva politički i etnički različita naroda»[3] i «Dr. Milan Šufflay od Otruševca», od dr. Branka Jelića.
Brojan je prienos viesti i članaka iz stranih novina o kritici kraljevske diktature i državnoj krizi Jugoslavije. Obširno su citirani: «Manchester Guardian» (15. 10. 1930.), «The Times» (X. 30.), «Journal de Génčve» (9. 10. 1930.), «Neue Züricher Zeitung» (15. 10. 1930.) «Lidove Noviny», Brno[4], «Review of Reviews»[5], «Populaire», glasilo Socijalističke stranke Francuzke (11. 10. 1930.), «Bruner Tagesbote», itd.
Vriedno je prenieti nekoliko redaka iz dvaju veoma zapaženih članaka onoga vremena, jednog objavljenog u «The Chicago Daily News» (16. 1. 1931.), a drugog u «Slovaku», Bratislava (20. 2. 1931.).
Prvi od tih listova donio je veoma obširan članak svoga izvanrednog dopisnika i člana redakcije, Johna Gunthera, o prilikama u Jugoslaviji. Članak je pisan koncem prosinca 1930. u Zagrebu, nakon poduljeg boravka Gunthera u zemlji, a Kolusi ga je u cielosti prenio u 4. broju «Croacie».
Iz tog članka prenosim ovdje značajan zaključak, do koga je Gunther došao, a koji glasi:
“Hrvatima ne preostaje drugo, nego zahtievati ono, što sam čuo u svim krajevima hrvatskog područja, a to je:
1.) Uzpostava vlastitog Sabora, tj. podpuno samostalnu državnu upravu;
2.) Pravo, da svi porezi i državni prihodi Hrvatske mogu biti uloženi izključivo na hrvatskom području;
3.) Izključiva (hrvatska) redarstvena, sudska i nastavna uprava;
4.) Sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, uključivši čitavu Dalmaciju (koja je zakonom o upravnoj podjeli od 3. 10. 1929. bila razpolovljena između Primorske i Zetske banovine, m.o.).
«Hrvati —zaključuje Gunther— pravom svoje kulture i tisućugodišnje poviesti, traže samo ono, što su stoljećima posjedovali i uživali. Srbijancima to izgleda nemoguće i pretjerano, i stoga, pod sadašnjim okolnostima, sporazum između Hrvata i Srba je nemoguć».
«Slovak», glasilo Slovačke pučke stranke, donio je prikaz o nastojanju beogradske diktature, da u zemlji potisne katolicizam i nametne srbsko pravoslavlje. Očito podtaknut napried spomenutim člancima Seatona Watsona, objavljenim u «Lidovim Novinama», pod naslovom 'Oštra borba između pravoslavnih i katolika u Jugoslaviji', kaže «Slovak» među ostalim sliedeće:
«Sadašnji srbski režim poistovječuje svoje ciljeve s probitkom pravoslavlja. Misao vodilja ovog režima jest: 'Jedna država —jedan narod— jedna vjeroizpoviest'. Po shvaćanju diktatora, ta jedina vjeroizpoviest može biti srbsko — pravoslavna, jer, prema njemu, samo ona ima narodni biljeg, dok je katolička vjeroizpoviest 'strana tvorevina i znak robstva'».
Nakon prikaza stoljetnog dodira hrvatskog naroda s katoličanstvom, list nastavlja ovako:
«Da bi promicao pravoslavlje, beogradski režim upotrebljava razna sredstva. Poseban zadatak ima u ovome škola. Nacrt školskog programa zamišljen je tako, da se govori samo o poviesti srbskog naroda».
«Priručnik jugoslavenske poviesti, propisan od Ministarstva prosvjete za cielu državu, bavi se na prvih 180 stranica izključivo srbskom poviešću, a na posljednjih 5 stranica dotiče se površno poviestnih zbivanja Hrvata i Slovenaca. Srbski imperijalisti tako zloupotrebljavaju državnu vlast, da krivotvore narodnu poviest. Na taj način daje se jugoslavenstvu podpuno srbski značaj. Sveti Sava, svetac srbsko-pravoslavne crkve, slavljen je u školama od katoličke djece zbog njegovih zasluga za pravoslavlje».
U boletinu «CROACIA» Kolusi je na španjolskom jeziku u cielosti prenio tri memoranduma od poviestnog značenja. Jedan od njih je poruka dr. Jurja Krnjevića francuzkom državniku Aristide-u Briandu, tada ministru vanjskih poslova; drugi je zajednička predstavka narodnih zastupnika dr. Ante Pavelića, ing. Augusta Košutića i dr. Jurja Krnjevića Ligi Naroda, a treći je predstavka njemačkog učenjaka Alberta Einsteina i njemačkog književnika Heinricha Manna Međunarodnoj Ligi za ljudska prava[6].
Porukom dr. Krnjevića i njegovim odnosom prema hrvatskim nacionalistima u Južnoj Americi onoga vremena zabavit ću se posebno. U nastavku ću donieti povod i svrhu zajedničke predstavke hrvatskih narodnih zastupnika Ligi Naroda, dok ću predstavku njemačkih uglednika donijeti u cielosti u hrvatskom prievodu, kako bi je mogli pročitati za nju saznati i oni mladi, koji za to nisu dosad imali prilike.
Zajedničku predstavku Ligi Naroda u Génčvi upravili su dr. Ante Pavelić, ing. August Košutić i dr. Juraj Krnjević u rujnu 1930.
Radilo se o predstavci, kojom su njih trojica narodnih zastupnika popratili brojne memorandume, koje su njihovim posredstvom uputile Ligi Naroda hrvatske organizacije Francuzke, Belgije, Njemačke, Sjeverne i Južne Amerike.
U buletinu «CROACIA» objavljuje Kolusi podpun sadržaj memoranduma stiglog iz Njemačke, jer on od sviju primljenih najrječitije prikazuje tadašnji težki položaj hrvatskog naroda.
U uvodu memoranduma traži se od Lige Naroda, da kao zaštitnik svjetskog mira i posrednik u međunarodnim sporovima nađe odgovarajuće rješenje hrvatskom pitanju, kako se uslied njegova postojanja ne bi jednog dana čovječanstvo survalo u novu nesreću. Zatim se prikazuje prošlost hrvatskog naroda i njegovo težko stanje u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslaviji. Iztiče se primjena mirnih sredstava borbe od strane hrvatskih narodnih zastupnika i uzpoređuje sa srbskim nasiljima, koja su dosegla vrhunac umorstvima u beogradskom Parlamentu dne 20. lipnja 1928. Prelazi se na prikaz diktature, političkih procesa i mučenja uhićenika. Navode se statistički podatci, prema kojima je kroz 18 mjeseci diktature bilo ubijeno 76 osoba u redarstvenim zatvorima. U 69 postupaka pred izvanrednim Sudom za zaštitu države, vodenih protiv 322 obtuženih osoba, osuđene su od njih dvie na smrt, jedna na doživotnu, a njih 319 na 1201 godinu i 9 mjeseci robije. Spominje se gospodarska pljačka Hrvatske, kao i ukidanje temeljnih ljudskih i hrvatskih nacionalnih prava.
Sažimajući napried izloženo, memorandum ustanovijuje: da su 1918. hrvatske zemlje bile silom i protiv volje hrvatskog naroda pripojene državi Srba, Hrvata i Slovenaca; da su Hrvati, uzprkos tome, nastavili braniti svoja prava legalnom borbom; da je na tu borbu legalnim sredstvima Beograd odgovorio umorstvima hrvatskih narodnih zastupnika, ubivši i samog Vođu hrvatskog naroda; da su nakon toga hrvatski narodni zastupnici nastavili braniti svoja prava mirnim sredstvima, a da je na taj način borbe srbski kralj Aleksandar odgovorio diktaturom i inkvizicijom, nepoznatom u poviesti uljudenih naroda.
«Koja sredstva borbe preostaju sada Hrvatima, i to ne samo u obrani svojih prava, nego i golog života?» — postavlja se u memorandumu pitanje.
«To je pitanje tim opravdanije —nastavlja memorandum— ako se uzmu u obzir činjenice, koje su težko poljuljale vjeru hrvatskog naroda (u državu SHS, m.o.):
«U Saint Germainskom mirovnom ugovoru od 10. 9. 1919., registriranom kod Lige Naroda dne 21. 9. 1919. pod brojem 39 stoji, da se državu Srba, Hrvata i Slovenaca od strane velevlasti priznaje stoga: jer država Srba, Hrvata i Slovenaca izjavljuje spontano svoju volju, da će pučanstvu svoga područja, bez obzira na rasu, jezik i vjeroizpoviest, dati absolutnu sigurnost; da će njim ubuduće vladati u skladu s načelima slobode i pravde».
«Dne 1. prosinca 1918., sadašnji kralj, tada srbski regent Aleksandar izjavio je svečano: «...ja u biti kralj slobodnim građanima države Srba, Hrvata i Slovenaca; ostat u uviek vjeran velikim ustavnim, parlamentarnim i širokodemokratskim načelima, zasnovanim na obćem pravu glasa». «Danas se Jugoslavijom ne upravlja prema načelima slobode i pravde —nastavlja memorandum— niti se je ostalo vjerno načelima ustavno-parlamentarnim i demokratskim».
010
Xxxxxxxxxxxxx
011
Nakon toga se u memorandumu iznose razlozi, radi kojih se traži posredovanje Lige Naroda u rješavanju hrvatsko-srbskog spora.
U sažetom obliku ta su obrazloženja:
— Hrvati i Srbi su dva podpuno različita naroda, njihove kulture i civilizacije su oprečne;
— Geopolitički položaj Hrvatske i Srbije ima suprotne smjernice;
— Nisu bili zakoniti predstavnici hrvatskog naroda oni, koji su dali pristanak stvaranju države Srba, Hrvata i Slovenaca;
— Dvanaestgodišnje izkustvo potvrdilo je nemogućnost rješenja srbsko-hrvatskog pitanja unutar iste države;
— Država, vladana iz Beograda, izvršila je u 12 godina svoga obstanka bezbroj umorstava, mučenja i sustavne pljačke svojih državljana, ogriešivši se o načela, na kojima počiva civilizirana država, time je izgubila pravo na obstanak
— Beogradska vlada sviestno nije izpunila obveze, koje su bile osnova za priznanje države Srba, Hrvata i Slovenaca;
— Proglašenjem diktature, kralj Aleksandar pogazio je obećanje, koje je dao kao regent;
— Hrvatski narod, kako na osnovu svoga tisućgodišnjeg državnog prava, tako i na temelju međunarodno priznatog nacela samoodređenja, ima pravo na ostvarenje svoje državne nezavisnosti;
— Srbsko-hrvatski spor odvija se na jednom od politički najosjetljivijih područja Europe, s kojega je već jedan put buknuo veliki svjetski požar i
— Buduči da je prvenstveni zadatak Lige Naroda bdjeti nad očuvanjem svjetskog mira, podpisnici memoranduma, u ime tisuća Hrvata, koji časovito žive u Njemačkoj, i prema tome izvan dohvata beogradskog nasilja, mole Ligu Naroda za isto ono, što je hrvatski narod već u nekoliko prilika otvoreno i javno tražio:
«Da sazove sastanak zakonitih predstavnika Hrvatska i Srbija, na kojem će oni pod nadzorom Lige Naroda odlučiti:
a) da srbske vojne snage moraju napustiti hrvatsko područje i povuči se na obalu Drina;
b) da Srbija mora nadoknaditi štetu nanesenu imovini hrvatskog naroda kroz proteklih 12 godina vladanja, kako bi na taj način srbsko-hrvatsko pitanje, svaki čas sve opasnije za svjetski mir, našlo odgovarajuće rješenje».
Umorstvo prof. Milana Šufflaya u veljači 1931. izazvalo je gnušanje svjetskoj javnosti, a zaprepaštenje u znanstvenim krugovima, koji su pratili znanstveni rad umorenog filozofa i poznatog albanologa. Taj zločin svratio je pozornost svjetske javnosti i na položaj hrvatskog naroda u Jugoslaviji u tolikoj mjeri, da su se prof. Albert Einstein i književnik Heinrich Mann, u prvoj polovici svibnja 1931., našli ponukanim, da predstavkom upravljenom Međunarodnoj ligi za ljudska prava traže zaštitu hrvatskog naroda.
U svezku za lipanj 1931. «CROACIA» je doniela njemački i španjolski tekst predstavke, čiji prievod na hrvatskom jeziku glasi: [7]
«Mnogo poštovani prijatelji!
«Ne možemo propustiti, da ne skrenemo pažnju Međunarodne Lige ljudskih prava na događaje, koji su doveli do umorstva hrvatskog učenjaka dr. Milana Šufflaya, dne 18. veljače t.g.
«Kad je učenjak spomenutog dana išao k svojoj kući, bio je u Zagrebu s leđa napadnut na ulici i, prema izvještaju kojim razpolažemo, dotučen željeznom motkom. Sliedećeg dana podlegao je tim težkim ozljedama i dne 22. veljače bio na Mirogoju sahranjen».
«Profesor Milan Sufflay bio je poznat po velikom broju znanstvenih djela i radova. Zagrebačke novine nisu, međutim, smjele ništa objaviti o djelatnosti učenjaka, pa su i same osmrtnice bile zaplienjene, a brzojavi s izrazima sućuti nisu bili dostavljani. Vrieme održanja pogreba nije smjelo biti objavljeno, a podizanje zastave u znak žalosti na zgradi Sveučilišta bilo je zabranjeno. Vlasti su išle tako daleko, da su školsku mladež, koja je sudjelovala na sprovodu, protjerali iz Zagreba, a vienci ukrašeni hrvatskim narodnim bojama bili su s groba odstranjeni.
«Ime ubojice (Nikola Jukić)[8] bilo je poznato. Osim toga, bila je poznata organizacija, kojoj je ubojica pripadao (Mlada Jugoslavija). Bilo je poznato, da je dogovor o umorstvu bio održan u noći od 11. na 12. veljače u stanu zapovjednika mjesta, generala Belimarkovića. Na njemu su sudjelovali članovi organizacije 'Mlada Jugoslavija' Brkić, Godler, Martec i ubojica Jukić. Zagrebačko Redarstvo objavilo je službeno dne 19. veljače, da je počinitelj nepoznat.
«Umorstvu profesora Šufflaya predhodili su sliedeći događaji:
«1.) Prilikom siečanjskog posjeta srbskog kralja Zagrebu primilo je nekoliko hrvatskih uglednika — vođa Hrvata dr. Vladimir Maček, dr. Ante Trumbić, dr. Mile Budak, sveučilištni profesor dr. Filip Lukas, dr. David Karlović, dr. Milan Šufflay — prieteča pisma, s podpisom 'Za kralja i otačbinu', u kojima ih se čini odgovornim vlastitom glavom i životom njihovih obitelji, ako prilikom boravka kralja u Zagrebu dođe do ikakvih prosvjeda ili demonstracija.
«2.) Ovoj terorističkoj organizaciji, koja se naziva 'Mlada Jugoslavija', održao je kralj Aleksandar u Zagrebu javni govor, u kojem se osvrnuo na uklanjanje hrvatskih zastupnika biranih od naroda. Riečima: 'Odstranio sam posrednike', dao je on osobno podticaj ili nalog, da se od formalnog uklanjanja iz Parlamenta prieđe na fizičko, tj. konačno odstranjenje. Kao primjer za to može poslužiti 20. lipnja 1928., dan, na koji su hrvatski vođe bili poubijani u beogradskom Parlamentu.
«3.) Nakon toga sliedili su javni podticaji na umorstvo političkih i duhovnih vođa hrvatske nacije i u režimskom tisku. Tako je režimski list «Naša Nada» na Sušaku pisao dne 18. veljače: 'Pucati će lubanje...' Iste večeri dotučen je u Zagrebu profesor Šufflay. Drugi primjer javnog podticaja na umorstvo objavljen je dne 28. veljače u 'Zastavi' u Splitu, a još jedan takav u «Jugoslavenu» u Mariboru.
«4.) Nekoliko članova družtva 'Mlada Jugoslavija', koji su trebali izvršiti umorstva Hrvata u inozemstvu, bili su, dne 12. ožujka, prilikom pripremanja umorstva, uhičeni od bečkog redarstva i predani tamošnjim sudskim oblastima[9].
«lzaslanstvo Hrvatskog narodnog predstavničtva predalo je dne 25. siečnja 1930. Ligi Naroda u Zenevi predstavku, koja je istovremeno upučena vladama organizacijama svih kulturnih država, a u kojoj se upozorilo na prilike u Hrvatskoj, te pred cielim čovječanstvom podignuta obtužba protiv absolutističkog režima srbskog kralja i protiv strahovitih zlodjela, koja se vrše nad hrvatskim narodom. Kako činjenice potvrđuju, okrutnost se povećala nakon objave spomenute predstavke».
«Ne smije se dopustiti, da bezskrupulozna upotreba umorstava služi kao sredstvo za postignuće političkog cilja.
«Ne smije se dopustiti, da ubojice bivaju uzvišeni za narodne svetce.
«Smatramo prirodnim zadatkom Međunarodne Lige ljudskih prava, da se obrati na sve one, koji poštivaju slobodu i ljudska prava naroda, da najodlučnije prosvjeduju protiv strahovlade, pod kojom se i Hrvatska nalazi. Sve zemlje, Francuzka, Njemačka, Poljska, Austrija, gdje postoje ogranci Međunarodne Lige ljudskih prava, dužne su uzeti u zaštitu jedan mali, miroljubivi i civilizirani narod.
«Očekujemo Vašu odluku, uz pozdrav».
«A. Einstein — Heinrich Mann» (v.r.)
Neposredno nakon toga poslale su organizacije «Hrvatskog Domobrana» iz Brazila (15. V.), Uruguaya (25. V.) i Argentine (25. V. 1931.) brzojavne zahvalnice prof. Einsteinu na njegovu odlučnom koraku u obranu prava hrvatskoga naroda[10].
Na prosvjed njemačkog ogranka organizacije, Liga u Parizu doniela je Rezoluciju sliedećeg sadržaja:[11]
«Uzevši do znanja prosvjed gospode Einsteina i Manna i nakon što se obaviestila o okolnostima, pod kojima je umoren prof. Šufflay, Međunarodna Liga za ljudska prava prosvjeduje najoštrije protiv toga zločina, osuđuje režim, koji ga nije znao spriečiti ni zločince kazniti, i na vlasti se održava izključivo strahovladom, te očekuje korake i podporu demokrata svih zemalja, eda bi se stalo na kraj toj despociji i osiguralo poštivanje ljudskih prava».
[1] Podpuni podnaslov na španjolskom glasio je: «Boletín Informativo sobre el Movimiento Nacionalista en pro de la Libertad e Independencia del Pueblo Croata».
[2] Poslije toga izdao je «Hrvatski Domobran» piscu ovih redaka nepoznat broj primjeraka buletina «Croacia».
[3] Nepodpisan članak Vjekoslava Vrančića, u španjolskom prievodu prof. I. Žuvanića. Svezak ll, str. 1-9.
[4] Radi se o sažetku podužeg članka Seatona Watsona, koji su "LN", doniele u pet nastavaka. Svezak II, str. 10-11.
[5] Izvadak iz članka Wickhama Steeda, koji je objavila ova londonska Revija. Svezak II., str. 11-12.
[6] Svezak 1., str. 15-19.
[7] Svezak VII. str. 11-14. Podpisnici su predstavku uputili Međunarodnoj Ligi za ljudska prava, 125, Avenue de Wagram, Paris, u ime njemačke Sekcije iste organizacije.
[8] Imena i nazivi organizacije u originalu.
[9] U toč. 4. predstavke misli se na članove družtva «Mlada Jugoslavija» i istovremeno redarstvene agente Stjepana Tomljenovića, Branka Zwergera i Ljubomira Beloševića, koji su, odmah nakon atentata na Šufflaya, upućeni u inozemstvo s nalogom, da izvrše atentate na prvake hrvatske političke emigracije. Nalog za taj zadatak podielili su im zapovjednik grada Zagreba, general Belimarković, i ravnatelj zagrebačkog redarstva, dr. Janko Bedeković, koji ih je snabdjeo putnicama na prava i kriva imena.
Bečko redarstvo uhitilo ih je pred stanom Gustava Perčeca, glavnog tajnika HSP, naoružane bodežima i samokresima. Radi prepoznavanja imali su sliku Perčeca.
Nakon preslušanja i iztrage, bečko redarstvo predalo ih je koncem svibnja 1931. austrijskim sudskim oblastima na postupak. («Croacia», sv. VI. str. 15-16.).
[10] Svezak VII, Str. 14-15.
[11] Isto, str. 15.