3. CHILE
U mjesecu veljači 1931. pružila mi se izvanredna prilika, da upoznam Republiku Chile. Od Ministarstva socijalne politike dobio sam polovicom siečnja nalog, da što prije odputujem u grad Antafagastu, na sjeveru Chilea. Razlog putovanju je repatrijacija više stotina nezaposlenih izseljenika. Iz sadržaja brzojava izlazilo je, da su dva englezka parobrodarska družtva, koja održavaju vezu između europskih i čilenskih luka, odklonila zahtjeve počastnih konzula u Santiagu i Antofagasti, da izvrše bezplatan prievoz naših povratnika prema obvezama, preuzetim ugovorima iz 1923. godine. Ministarstvo je smatralo, da ću ja, proviđen službenim primjerkom ugovora, kojim sam razpolagao, uspjeti uvjeriti tamošnje agencije parobrodarskih družtava, da udovolje svojoj dužnosti.
Za putovanje u Chile trebao sam ulaznu čilensku, a za povratak, povratnu argentinsku vizu. Iz domovine u Uruguay krenuo sam izseljeničkom putnicom, poznatom po njenim crvenim koricama. S tom putnicom i putnim nalogom ministrarstva otišao sam dr. Dragutinoviću, savjetniku Poslanstva i v.d. generalnog konzula, s molbom, da mi službenim putem priskrbi spomenute vize. Vidjevši moju putnicu, dr. Dragutinović izpričao se, da mi na istu ne može pribaviti službene vize, koje bi mi pripadale prema dužnosti, koju vršim. Zamolio sam ga, da mi izpostavi službenu putnicu za jednokratno službeno putovanje u Chile i natrag, što je on također odklonio s izprikom, da bi za to trebao posebnu dozvolu svoga ministarstva.
Iz Dragutinovićeva držanja dobio sam dojam, da mi na neki način želi spriečiti putovanje u Chile. Nije mi preostalo drugo, nego uputiti ministru Preki brzojav, obaviestivši ga o nastaloj potežkoći. Nakon nekoliko dana Konzulat je dobio nalog, da mi izda diplomatsku putnicu za jednokratno putovanje (passavant) i pribavi odgovarajuće vize. Koncem siečnja dobio sam tu putnicu[1] s vizama i početkom veljače odputovao u Chile.
Stigavši u Santiago, glavni grad Chilea, stupio sam najprije u dodir s tamošnjim počastnim konzulom Jugoslavije. Bio je to profesor Frane Eterović, sin bračkih roditelja, koji je podpuno vladao hrvatskim jezikom. Ako se ne varam, rodio se u Chileu, ali ga je otac poslao u Split na pohađanje gimnazije, nakon čega se vratio u Chile. I ne samo da je vladao hrvatskim jezikom, nego sam nakon kratkog razgovora s njime mogao s radošću ustanoviti, da se u političkim pogledima podpuno slažerno. Prof. Frane Eterović bio je pristaša oslobođenja Hrvatske izpod srbskog jarma.
Prof. Eterović dobro je poznavao problem, koji je nastao u vezi s repatrijacijom većeg broja izseljenika, koji su u području Antofagaste i Iquiquea ostali bez posla. Poduprti primjerkom ugovora, koji sam ja donio, otišli smo skupa do parobrodarskih agencija i nakon poduljih razprava uspjeli povoljno riešiti pitanje ukrcanja i prievoza. Prema tome, u Antofagasti me je čekao manji dio posla: sastati se s povratnicima i s tamošnjim počastnim konzulom, Splićaninom dr. Jozom Lisičićem, dogovoriti red ukrcanja prema materijalnim prilikama pojedinaca.
U Antafagastu put me vodio brodom preko Valparaisa, glavne čilenske luke. U Valparaisu sam morao dva dana čekati na brod, pa sam izkoristio priliku da razgledam ovaj zanimljivi grad, sagraden dobrim dielom na brežuljcima, koji se uzdižu oko malog ravnog prostora uz more, koji je upotriebljen za izgradnju lučkih naprava.
Moj boravak u gradu upotriebio sam također, da posjetim i upoznam Paška Baburicu, znamenitog čilenskog poduzetnika.
Paško Baburica[2] je bio rodom s otoka Koločepa, kotar Dubrovnik. Došao je mlad u Chile i tu postigao velike uspjehe u raznim granama gospodarske djelatnosti, među ostalim i u industrijskom izkorišćavanju salitrene rudače.
Baburica je u ono vrieme imao 55 godina života (rođen 1875.). Bio je neženja i sav se predao radu. Za njega se govorilo, da u 24 sata dana: 18 radi, 6 spava, rješavajući i u snu probleme, koji ga taru. Uzprkos svome velikom zaposlenju, mene je odmah primio i, začudo, zadržao se sa mnom u duljem razgovoru. Za vrieme razgovora pokreti njegova tiela, napose njegovih ruku, odavali su čovjeka u neprekidnoj akciji. Nu uzprkos tome, govorio je mirno. Kad je iz razgovora razabrao, da sam Hrvat, prešao je na politiku i govorio neočekivano otvoreno. Počeo je s atentatom u beogradskoj Narodnoj skupštini. Zgražao se i kritizirao Beograd i njegove vlade. Tokom razgovora rekao mi je, da su ga beogradski službeni krugovi snubili, da svoj veliki imetak prenese u Jugoslaviju. Nudili su mu raznovrstne koncesije, ali su ti isti krugovi tražili, da za njih u inozemnim bankama položi visoki mito. Rekao mi je, da mu se taj postupak toliko zgadio, da o tome nije uobće htio više razgovarati. I zaista, Baburica je do svoje smrti ostao u Chileu. Za života pomogao je mnoge hrvatske dobrotvorne ustanove, ali je svoj imetak oporučno ostavio zemlji, u kojoj ga je stekao[3].
Razstao sam se s gosparom Paškom Baburicom pod sigurnim dojmom, da je bio razočaran Jugoslavijom. Baburica je spadao među one Hrvate, koji su žrtvovali velike svote novca za financiranje Trumbićevog «Jugoslavenskog odbora». Kakve je naravi bilo njegovo razočaranje; je li ono bilo samo osobne naravi, ili mu je na dnu ležao i osjećaj nacionalne odgovornosti, kao kod njegova prijatelja dr. Ante Trumbića? Ne znam.
Ono što valja spomenuti jest, da je Paško Baburica u suradnji s Franom Petrinovićem udario temelje južnoameričkoj «Jugoslovenskoj narodnoj obrani», koja je za vrieme Prvog svjetskog rata Hrvatima Južne Amerike nametnula projugoslavenski smjer i pridoniela likvidaciji svega, što se do tada zvalo hrvatsko[4].
Osim što je obnašao čast predsjednika «Jugoslovenske narodne obrane», čije se središte nalazilo u Valparaisu, gradu njegova stalnog boravišta, Paško Baburica bio je kooptiran i za člana «Jugoslavenskog odbora». Njegovo ime nalazimo među još dvadeset podpisnika izjave, koju je Odbor dne 18. prosinca 1918. objavio u Parizu, prosvjedujući protiv namjere Karla I. Habsburžkoga, da prilikom svoje krunidbe za cara i kralja, izvrši političko i upravno preustrojstvo Monarhije.
U toj izjavi se kaže, da treba oduzeti habsburškoj dinastiji sve one zemlje, u kojima živi (taj) «jedinstveni narod po krvi a trojakog imena Srba-Hrvata-Slovenaca, te ga sjediniti s kraljevinom Srbijom pod slavnom dinastijom Karadordevića. To je jedini način, da se udovolji željama našega naroda i da se jugoistočnoj Evropi, a navlaš na Jadranu i na Balkanu, podade trajni mir»[5].
Kad sam ja 1931. imao priliku upoznati gospara Pašku Baburicu, bilo je prošlo dvanaest godina od stvaranja Kraljevine SHS i njena prekrštenja u Jugoslaviju. Već se kroz to vrieme pokazaše velike pukotine na državnoj tvorevini sagrađenoj, najblaže rečeno za njene graditelje, na bolestnoj mašti i pomanjkanju odgovornosti. Baburica je prije svega bio poslovan čovjek, ali je bio obdaren riedkom bistrinom, te bio u stanju prosuditi zabludu, kojoj je i on pao žrtvom. Nije onda čudo, da ni pred jednim mlađim čovjekom, kao što sam onda bio ja, nije krio razočaranje nad onim, što je i sam svojim obilatim novčanim doprinosima izgrađivao.
Stigavši u Antofagastu, odsjeo sam u hotelu «Londres», vlasničtvu moga rođaka Ivana Razmilića. Ivan i moja majka bili su prvi rođaci: on, sin Ivana-Ante, a ona, kćerka Katarine, udate Omerović. Premda svoju rodbinu, Ivana, njegovu suprugu i dvie kćerke, nisam poznavao, osjećaj, da se nalazim u prijateljskoj sredini poljepšao mi je boravak u ovom gradu, u kome se na svakom koraku čulo govoriti hrvatski jezik u mekanom bračkom narječju. Ivan mi je pokazao grobove, u kojima su počivali moj djed i jedan ujak.
Nakon jednog dana odmora, moja prva briga bila je riešiti pitanje ukrcavanja povratnika, kojih je bilo oko tri stotine. Bezposlenih je Hrvata bilo više, ali se mnogi nisu mogli odlučiti na povratak. Uzprkos tome, da su ljudi znali, da čilensko gospodarstvo ovisi uglavnom o izvozu dvaju rudarskih proizvoda njihova kraja, bakra i salitre, a da je njihova prodaja na međunarodnom tržištu bila podpuno zapela uslied svjetske gos podarske krize, ljudi su se još uviek nadali boljim vremenima. Zahvaljujući suradnji dr. Lisičića, riešili smo pitanje redoslieda ukrcavanja. On je, osim toga, bio dobio od ministrarstva socijalne politike svotu novca za podjelu pomoći onima, koji su na ukrcavanje trebali dulje čekati. Izvršen ovaj zadatak, mogao sam ostati u Antofagasti još neko vrieme i nakon toga se miran vratiti u Buenos Aires.
Na moje veselje, saznao sam, da se u Antofagasti nalazi i moj prijatelj Ante Jakšić, zvan Antuka, s kojim sam se družio, kada bih u djetinjstvu i mladosti dolazio preko ljeta u Supetar k baki Katarini ili ujaku Ivanu. Od njega sam saznao mnoge pojedinosti o prilikama, koje su vladale među našim zemljacima u Antofagasti. Obćenito govoreći, prilike su bile zatrovane. Nešto uslied bezposlice i neimaštine, nešto uslied zavisti i bezbroj drugih osobnih razloga, sve je bilo međuse zavađeno. Uz nekoliko drugova u Supetru, Antuka je još iz djetinjstva bio hrvatski nacionalist. Tužio mi se, da u Antofagasti nema druga, s kojim bi izmienio prijateljsku rieč. Vodio je otčev posao i preko dana nije izlazio iz kuće, da ne bi slušao dobacivanja svojih bračkih sunarodnjaka jugoslavenske i komunističke orientacije. Tek kada bi pala noć, izišao bi na kratku šetnju po mjestu. Mome kratkom boravku veoma se je veselio.
U područje sjevernog Chilea, u kome sam se slučajno našao, hrvatski useljenici počeli su stizati u većem broju 1868. godine. Uoči Prvog svjetskog rata njihov je broj dosegao dvadeset tisuća. Poslije toga rata veći dio njih napustio je taj kraj i razselio se po ostalim predjelima Republike. Prilikom moga boravka u Antofagasti, srazmjerno mali, ali kao znak gospodarske krize značajan broj vraćao se bezplatno kući.
Brojčani i uzporedni gospodarski uzpon i pad hrvatske narodne skupine u sjevernom Chileu bio je izravno povezan za uzpon i pad proizvodnje salitre, jedinog proizvoda toga pustinjskog kraja. Prodaja, pa zato i proizvodnja salitre doživjela je dva sloma, jedan poslije Svjetskog rata (1918.), a drugi za vremena svjetske gospodarske krize (1929-1931.). Kroz više od 60 godina prisutstva u tom kraju, hrvatski useljenici, pretežno s Brača i Hvara, bili su protagonisti gospodarskog uzpona toga kraja i žrtvom njegova pada. Odpremajući jednu skupinu bezposlenih Hrvata iz Antofagaste u domovinu, bio sam i ja očevidac završnog čina jedne epohe. Nije onda čudo, da me je razvoj, čijem sam koncu makar kao nevažan svjedok prisustvovao, uzbuđivao i nukao, da se njime pobliže pozabavim, uključivši i njegovu poviestnu predigru između država Chile i Bolivije. Evo o tom kratkog prikaza[6].
Antofagasta, glavni grad istoimene čilenske pokrajine, brojio je u ono vrieme oko 40 tisuča stanovnika. Smješten na ovećem pacifičkom zaljevu, služi još od prošlog stoljeća kao izvozna luka salitre i drugih, manje važnih rudnih proizvoda s obližnje pustinje Atakame. U posjed ove, nekad bolivijanske luke, došla je Republika Chile nasilnim zahvatom, izvršenim 1879. godine. Uslied toga, došlo je do četirigodišnjeg rata između Chilea, s jedne, i tadašnjih prigodnih saveznika Bolivije i Perúa, s druge strane. Rat je završio pobjedom Chilea, pripojenjem bolivijanske pokrajine Antofagasta i peruanske Tarapacá.
Tok teritorijalnog spora između Republike Chile i Bolivije vremenski je veoma star i nije ni do danas riešen. Razlog mu valja tražiti u dalekoj administrativnoj podjeli španjolskog kolonijalnog posjeda u Americi. Tokom vremena čitava španjolska Amerika bila je postepeno podieljena na četiri upravna podkraljevstva i četiri generalne kapetanije. Od 1543. Bolivija i Chile pripadali su Podkraljevstvu Perú, koje je u to vrieme bilo uzpostavljeno. Godine 1776. uzpostavljeno je novo Podkraljevstvo pod imenom Rio de la Plata, sa sjedištem podkralja u Buenos Airesu. Ono je obuhvaćalo španjolske posjede južno od Bolivije, dakle i tadašnji Chile. Dvie godine kasnije postalo je Chile, radi udaljenosti od Buenos Airesa, generalnom kapetanijom s odgovarajućom samoupravom. Španjolsko gospodstvo priznavale su njegove američke kolonije sve do 1810. godine. Tada se španjolski kralj Fernando VII. predao Napoleonu Bonaparte, ovaj ga svrgnuo s priestolja i umjesto njega postavio svoga brata Josipa. Nakon toga ugled je Kralja pao i počele pobune protiv španjolskog gospodstva.
Do prvih pobuna došlo je u Buenos Airesu dne 25. svibnja 1810. Pobuna nije bila upravljena protiv Španjolske kao «matere zemlje», nego protiv namjestnika svrgnutoga Kralja. Kasnije se ona pretvorila u oslobođilački rat, koji se proširio čitavom španjolskom Amerikom i doveo do osamostaljenja sastavnih dielova dotadašnjih podkraljevstva i kapetanija.
Granice između kolonijalnih upravnih područja španjolske Amerike, pa tako i između novonastalih držtava nisu bile točno određene. Uslied toga je nakon oslobođenja između njih došlo do brojnih ratova, pa tako i do ovoga između Chilea i saveznika Bolivije i Perúa.
Ovaj rat poviest pozna pod tri imena: kao pacifički, jer je vođen u području Pacifika; kao rat zbog salitre (između Chilea i Bolivije) i kao rat zbog guana (između Chilea i Perúa).
[Mineralna sol, poznata pod imenom salitre, jest spoj natrija i dušične kiseline. Njezina prirodna nalazišta, upotrebiva za industrijsku preradu, nalaze se u sjevernom dielu Chilea. Očišćena od primjesa, što se vrši izplakivanjem rudače vodom, salitra ima višestruku upotrebu. Služi kao poljodjelsko gnojivo, kao tvorivo za proizvodnju puščanog praha, nitroglicerina i u dobivanju stakla.
Guano je pak izmetina morskih ptica, naslagana stoljećima na klisurama bezkišnog peruanskog primorja. Plod je probave ptica, koje se hrane morskim ribama. Bogat fosforom, guano je izvanredno poljodjelsko gnojivo.]
Granične razmirice između republika Chile i Bolijije počele su tridesetak godina prije useljavanja Hrvata u ono područje, no Pacifički rat zatekao je već hrvatske doseljenike na području naselja Antofagasta i Iquique. Spor je počeo 1842. godine, kada je ondašnji predsjednik Republike Chile, general Manuel Bulnes, na svoju ruku pomaknuo granicu svoje zemlje daleko na sjever, do 23. stupnja zemljopisne širine. Nova granica obuhvatila je čitavo područje pustinje Atakame, u čijem su se sjevernom dielu, u zaleđu bolivijanskog naselja Antofagaste, nalazila bogata rudna ležišta. Nakon višegodišnjih pregovora i manjih pograničnih sukoba došlo je 1874. do ugovora, kojim je bolivijanska vlada prihvatila 24. stupanj zemljopisne širine kao granicu između obiju zemalja, tako da su Antofagasta i nalazišta salitre ostali u bolivijanskom posjedu. No, još godinu dana prije toga, osjetivši pritisak vojnički jake Republike Chile, sklopile su Bolivija i Perú tajni obranbeni savez, kako bi se zajedničkim silama branile od možebitnih daljnjih čilenskih zahtjeva.
Neovisno od toga, bolivijanska je vlada podielila u isto vrieme jednom rudarskom poduzeću britanskog kapitala, registriranom u Republici Chile, koncesiju na 25 godina za izrabljivanje salitrene rudače na svom državnom području. Dvie godine kasnije uvodi Bolivija izvoznu carinu od 10 centi na 100 kg salitre, namet, koji u ugovoru o koncesiji nije bio predviđen. Uslied toga zameće rudarsko poduzeće upravno-sudski postupak kod bolivijanskih oblasti, pa kada 1879. u posljednjoj molbi gubi spor, umiešala se u spor čilenska vlada zaposjedanjem luke Antofagasta a time i ulazkom u rat protiv Bolivije i Perúa.
Rat je potrajao četiri i pol godine. Završio je pobjedom čilenskog oružja. S Republikom Perú zaključen je mir 1883. a primirje s Bolivijom 1884. Chile time dobiva bolivijansku pokrajinu Antofagasta i peruansku Tarapacá. Mirovnim ugovorom od 1904. Republika Chile dobila je i formalno u posjed bolivijanski dio pokrajine Antofagasta, a Bolivija izgubila jedini izlaz na more. No, Bolivija ni u naša vremena ne smatra ovaj spor završenim i nastoji dobiti svoj izlaz na Pacifik posredovanjem međunarodnih ustanova.
U ovom politički vrućem području Južne Amerike prvi tadašnji hrvatski useljenice žive, rade i stiču svoj imetak u vezi s dobivanjm salitre. No već 1890. ima ih, koji počinju izravno sudjelovati u izkorišćavanju rudnih izkopišta i dobivanju iste salitre. Ali veliki udio u ovoj rudarskoj djelatnosti počinje desetak godina kasnije, kada Paško Baburica, udružen s drugim hrvatskim poduzetnicima, počinje na veliko kupovati postojeća nalazišta. U ovom politički vrućem području Južne Amerike prvi tadašnji hrvatski useljenici žive, rade i stiču svoj imetak u vezi s dobivanjem salitre. Uoči Prvog svjetskog rata, Paško Baburica, Frano Petrinović, Petar Marinković, Pave Mitrović, Ivan Sargo Bonačić i drugi dalmatinski Hrvati posjeduju preko polovice svih dobivališta salitre. Pojedinačno, a još više skupno, predstavljaju prvorazrednu financijsku snagu.
Bilo bi nepravedno reći, da južno-američki Hrvati, osim gospodarskih, nisu imali i drugih poriva kod zauzimanja svoga političkog stava za vrieme Prvog svjetskog rata. No, uzprkos tome, ostaje injenica, da je «Jugoslavenska narodna obrana» nastala radi obrane bogatstva stečenoga na poljanama čilenske salitre, te da uz dva glavna krivca, «Jugoslavenski odbor» i «Narodno Vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca», snosi svoj dio krivnje za težki položaj, u koji je 1918. strovaljen, te se i danas nalazi njihov hrvatski narod.
No, i u slučaju čilenske salitre ponovila se je ona vječna: “Na tom svietu stalna, samo miena jest”.
Proizvodnja i prodaja salitre prošla je vremenom kroz dvie težke krize. Jedna od njih usliedila je nakon završetka Prvog svjetskog rata, kada su se Niemci na svjetskom tržištu pojavili s umjetno dobivenim spojem natrija s dušičnom kiselinom. Pritisnuti za vrieme rata blokadom i odsječeni od tržišta čilenske salitre, neobhodno potrebnog ratnog tvoriva, uspjelo je njemačkoj kemijskoj industriji dobiti iz zraka dušik, zatim dušičnu kiselinu, spojiti istu s natrijem, oslobođenim iz kuhinjske soli, i tako proizvesti nadoknadak za čilensku salitru.
Nakon završena rata sintetični natrijev nitrat potisnuo je, napose u industrijskoj upotrebi, čilensku salitru, uslied čega je proizvodnja ove posljednje znatno opala.
Drugi težak udarac dobila je proizvodnja salitre za vrieme svjetske gospodarske krize u godinama 1928-1929., kojom su se prilikom Baburica i Petrinović odlučili prodati svoja nalazišta. Kupac njihovih salitrenih nalazišta sa svim napravama bilo je britansko velepoduzeće Guggenheim.
Za moga boravka u Antofagasti čuo sam od više osoba jednaku tvrdnju, prema kojoj je uprava poduzeća Guggenheim koncem 1930. izvršila brojno odpuštanje namještenika, i to pretežno onih hrvatskog podrietla. Saobćenje o odpustu bilo je u slučaju Hrvata popraćeno uvredom: «Afuera, perros yugoeslavos» (“napolje, jugoslavenska paščadi”). Prema istoj tvrdnji, razlog odpuštanju i takvom postupku bio je taj, što se uprava poduzeća Guggenheim nakon jednogodišnjeg izkorišćavanja preuzetih salitrenih polja smatrala prevarenom, pa se kod odpuštanja namještenika izkaljivala na sunarodnjacima bivših vlastnika. Prevara bi se sastojala u tome, da je kupoprodajna ciena nalazišta bila utvrdena na osnovu statističkih podataka o izdašnosti prerađene rudače, koje je Guggenheimu predočila uprava bivših vlastnika, a da ti podatci nisu, navodno, odgovarali istini.
Prvi dio tvrdnje, o uvredljivom načinu izbacivanja namještenika, bio je bez dvojbe istinit, dok je drugi dio, o statističkim podatcima, mogao biti dvojben, makar mi je tom prilikom spominjano i ime vodećeg upravnog činovnika, za koga se tvrdilo, da je u svrhu što povoljnije prodajne ciene izkopišta navlaš pripremio netočne statističke podatke.
U ovoj osjetljivoj stvari ne mogu biti sudac. Bilježim ono, što sam čuo od ljudi, radi čije sam repatrijacije došao u Chile.
U Antofagasti sam se razpitivao za sudbinu brojnih družtava, koja su bila osnovana i djelovala pod hrvatskim imenom. Većina ih je već bila nestala, a ono što je ostalo, djelovalo je tada pod jugoslavenskim imenom. Prvim svjetskim ratom utrnulo je u Chileu hrvatsko ime.
Za vrieme moga boravka u Chileu razgovarao sam s ljudima hrvatskog podrietla. Možda ih je bilo više, ali ja sam naišao na svega tri osobe, koje su izpoviedale hrvatstvo: prof. Frane Eterović, Antuka Jakšić i gospođa Marija Vodanović, supruga jednog od rođaka moje majke. Prva dvojica bili su sinovi bračkih roditelja, a gospođa Marija rodom iz Banske Hrvatske.
Nakon skoro jednomjesečnog, bez dvojbe zanimljivog, ali istovremeno i ožalošćujućeg boravka, napustio sam Chile i vratio se u Buenos Aires.
[1] Ova propustnica odigrala je kasnije važnu ulogu u mome životu. Prije nego sam se 6. I. 1947. ukrcao u Genovi s izpravom na tuđe ime, dobio sam od svoje supruge iz Austrije jedan kovčežić stvari s osobnim izpravama, uključivši i spomenutu putnicu.
Uzprkos opasnosti, uzeo sam je sa sobom na brod i sakrio u kabini. Stigavši u Buenos Aires, posredstvom ing. Kolusija dobio sam na osnovu ove propustnice osobnu izkaznicu argentinskog redarstva (Cédula de Identidad) na svoje pravo ime. Ing. Kolusi uručeio mi je izkaznicu na moj rođendan, 25. ožujka, na večeri, koju mi je pripremio u svome domu.
[2] I njegovo prezime bilo je službeno pisano austro-talijanskim pravopisom, Baburizza.
[3] Obširan prikaz o hrvatskoj emigraciji u Chileu do Prvog svjetskog rata, napose o osobama Paške Baburice i Frane Petrinovića, vidi razpravu: Ivo Borić, Emigración Croata a Chile, Studia Croatica, Revista Trimestral, Buenos Aires, Diciembre 1978., Vol. 70, 71. Pags. 141-157.
[4] (Nota 4) Razvoj projugoslavenskog smjera Hrvata Južne Amerike za vrieme Prvog svjetskog rata možemo obilježiti ovim odlučujućim nadnevcima:
— Poriv orijentaciji dalo je stvaranje «Jugoslavenskog odbora» u Parizu, dne 30. travnja 1915., pod predsjedanjem dr. Ante Trumbića (1).
— već 2. svibnja 1915. stvara se u Antofagasti, Chile (središtu prerade salitrene rudače, u rukama hrvatskih poduzetnika), prvo hrvatsko političko družtvo jugoslavenskog smjera pod imenom «Jadran». Tokom istog mjeseca osniva se u Valparaisu (financijskom sjedištu hrvatskih veleobrtnika) jednako družtvo pod imenom «Velebit» (2).
— U lipnju 1915. organiziraju se južnoamerički Hrvati jugoslavenske političke orientacije u «Jugoslovensku narodnu obranu» (3).
— Dne 1. kolovoza 1915., na inicijativu «Jadrana», održava se u Antofagasti sastanak glavnih predstavnika južnoameričkih Hrvata jugoslavenske orientacije. Donosi se rezolucija, kojom se prekida sve odnose i drtavne veze s Austro-Ugarskom monarhijom. Prihvaća se program: ujedinjenje srbsko-hrvatsko-slovenskih pokrajina Austro-Ugarske sa Srbijom i Crnom Gorom. Izjavljuje se neograničeno povjerenje «Jugoslavenskom odboru» (4).
— Dne 25. siečnja 1916. održava se «Veliki Zbor» u Antofagasti. Uglavnom se potvrđuju zaključci od 1. kolovoza. lstovremeno se šalje pozdravni brzojav kralju Petru Karađorđeviću u ime «Jugoslovena iz neoslobođenih zemalja, nastanjenih u republikama Chile, Argentine, Bolivije, Perú i Uruguaja». Okupljeni na Zboru u Antofagasti, ti Jugosloveni —kaže se nadalje u brzojavu— prekinuvši sve veze s Austro-Ugarskom i vezavši svoju sudbinu s onom Srbije za sva vremena i za sve prilike, pozdravljaju oduševljenjem svoga kra' i svoju vladu, stavljajući im na razpolaganje svoje imetke i svoje živote». Brzojav podpiše je Juraj Jordan, predsjednik Zbora (5).
IZVORI:
(1) Nadnesak osnutka JO prema: P. O. Ostović, The Truth abouth Yugoslavia, Roy Publishers. New York, 1952., str. 60.
(2) Holjevac, nav. djelo. str. 209 i 211 (slika).
(3) Šišić, nav. djelo. str. 41, bilježka. Ivo Borić, hrvatski novinar, koji je dugo živio u Chile, bilježi (u navedenoj razpravi, str. 150), da je ova organizacija stvorena na savjet jedne ugledne savezničke Iičnosti, koja je preporučila Frani Petrinoviću, da Hrvati Chilea osnuju takvo družtvo, koje te se politički pridružiti “Jugoslavenskom odboru”, i na taj se način spasiti, da kao podanici Austro-Ugarske budu uneseni u savezničku “Crnu listu”, koja bi im prietila svako poslovanje za vrieme rata te ih gospodarski uništila. Jednaku verziju čuo je u Chileu i pisac ovih redaka s time, da je Petrinović imao jednu od svojih poslovnica u Londonu.
(4) Šišić nav, djelo. str. 41.. dok. 25.
(5) lsti izvor, str. 48-49, dok. 33 i 34.
[5] Nav. djelo, dok. br. 49. str. 82 i sl.
[6] Upotrebljeni izvori:
Cantú — Blasco Garzón. nav. djelo, Tomo X, napose str. 410-448.
Borić, Ivo, navedena razprava.
La Razón, Buenos Aires, periódico vespertino, 10 de febrero de 1979, El Centenario de la Guerra del Pacifico, pág. 8.