2. BUENOS AIRES
U Buenos Aires stigao sam dne 9. srpnja ujutro, upravo na argentinski državni blagdan, posvećen istom nadnevku iz 1816. godine, kada su predstavnici jedanaest pokrajina tadašnjeg španjolskog Podkraljevstva Rio de la Plata, u gradu Tucumanu, istoimene pokrajine, proglasili nezavisnost od španjolske Krune i time udarili državnopravne temelje budućoj Republici Argentini. Ovaj čin bio je naravna posljedica revolucionarnog zahvata, koji je usliedio šest godina prije toga u Buenos Airesu, kada su dne 25. svibnja 1810. domorodci (criollos) svrgnuli kraljevskog namjestnika (virrey-a) Hidalga de Cisnerosa i pod imenom «Primera Junta» uzpostavili prvu vlastitu vladu. Uz 9. srpnja, Dan Nezavisnosti, nadnevak 25. svibnja, Dan Revolucije, drugi je veliki državni blagdan u Republici Argentini.
Nakon dolazka odsjeo sam u jednom svratištu u središtu grada. Saznavši za proslavu državog blagdana, otišao sam na .poviestni trg Plaza de Mayo, na kome se nalaze Viećnica (Cabildo), u kojoj je 1810. proveden revolucionarni čin, zatim Predsjednička palača (Casa Rosada) i Katedrala. Tako sam imao prilike doživjeti iz bliza ovu svečanu priredbu i vidjeti prolazak ondašnjeg predsjednika države, Hipolita Yrigoyena, sa članovima vlade, iz Predsjedničke palače na Te-Deum u Katedralu. Novine toga dana bile su pune članaka posvećenih poviestnom značenju proslave, što me je ponukalo, da sam nakon toga s velikim zanimanjem čitao poviest oslobođenja južnoameričkih zemalja izpod španjolskog gospodstva.
Sliedeći uputu, koja mi je bila dana brzojavom, otišao sam sliedećeg dana na Poslanstvo, u ulici Charcas broj 1705, da se prijavim radi nastupa na dužnost. U ono vrieme bio je u Buenos Airesu poslanik i opunomoćeni ministar dr. Milorad Stražnicky, profesor trgovačkog prava na Sveučilištu u Zagrebu. Visok, otmjen, pomno odjeven, kojih 50 godina starosti, prosied, dr. Stražnicky primio me je ljubezno. U razgovoru mi je rekao, da mu je moje imenovanje za izseljeničkog izaslanika od strane ministra socijalne politike poznato, ali da me on ne može uvesti u dužnost, budući da Izseljeničko izaslanstvo nije ni formalno ni stvarno podređeno Poslanstvu, nego izravno Ministarstvu socijalne politike.
Vidjevši moje iznenađenje, ministar mi je u nastavku razjasnio, da su prije uzpostave Poslanstva, u Buenos Airesu postojali Generalni konzulat i Izseljeničko izaslanstvo Ministarstva socijalne politike. Prvim izaslanikom bio je postavljen Jovo Marčetić, a prvim generalnim konzulom sudac Ivo Grisogono, brat Prvislava, prvaka Pribićevićeve stranke i višestrukog ministra. Marčetić, koji je i sada na čelu Izaslanstva, uspio je od samog početka očuvati svoju nezavisnost od Generalnog konzulata, a kasnije i od Poslanstva, kada je Grisogono imenovan prvim poslanikom. Kada je on, dr. Stražnicky, od Grisogona preuzeo dužnost poslanika, nije htio postavljati pitanje odnosa između Poslanstva i Izaslanstva, pa je stanje ostalo onakvo, kakvo je bilo prije njega.
Preporučio mi je, da odem izravno do Marčetića i da na osnovu brzojava o imenovanju zatražim, da mi preda dužnost. Ako bude kakvih potežkoća, da se obratim na dr. Zorana Dragutinovića, savjetnika Poslanstva i glavara konzularnog odjela, te da njega zamolim za posredovanje. Rekao mi je, da se uredi Konzulata i Izaslanstva nalaze u istoj zgradi, Avenida de Mayo 1380, prvi od njih na 9., a drugi na 11. katu.
«Ako Vam ne uspije ni jedno ni drugo, obratite se brzojavom Vašem ujaku, ministru Preki», završio je svojim savjetom poslanik Stražnicky.
Iz ove primjetbe bilo mi je jasno, da dr. Stražnicky misli, da mi je ministar Preka rod i da je to vjerojatno bio razlog, da je poslanik prema meni bio mnogo otvoreniji, nego se to moglo očekivati. Ja sam smatrao prikladnim, da o srodstvu, koje nije postojalo, ne govorim.
Nakon završena razgovora nije mi preostalo drugo, nego otići do Marčetića. Najavio sam se preko tajnika i bio primljen. Jovo Marčetić bio je ovjek šestdesetih godina, bujne prosiede kose, češljane poput umjetnika. Nosio je naočale tamnog okvira, debelih kristala. Očito je bio kratkovidan.
I on je bio ljubezan. Ponudio mi, da sjednem i onda mi odjednom postavio tri pitanja: kako sam dugo u Argentini, šta radim i šta bih trebao od Izaslanstva? Pravio se je, da mu moje ime, koje mu je tajnik saobćio, nije poznato.
Zato sam ja ponovio svoje ime nadodavši, da sam od ministra zdravstva i socijalne politike dobio brzojavnu obaviest, da sam postavijen za izseljeničkog izaslanika u Buenos Airesu. Izvadio sam i dao mu na čitanje brzojav nadodavši, da sam bio kod poslanika dr. Stražnickoga i da me je on uputio, da se javim izravno Izaslanstvu.
Marčetić je napravio lice iznenađena čovjeka te mi odgovorio, da on o mome imenovanju ništa ne zna i da mi, naravno, ne može predati dužnost.
Nisam mogao vjerovati, da ministarstvo nije Marčetića obaviestilo o mome imenovanju, ali mi je bilo jasno, da nikakva daljnja razprava ne bi bila od koristi.
Odlučio sam posjetiti savjetnika poslanstva, dr. Dragutinovića, što sam odmah i učinio.
Dr. Dragutinović me je odmah primio. Radilo se o gospodinu četrdesetih godina, nježna lica, uglađenih manira. Obaviestio sam ga o mome imenovanju i o mojim posjetima ministru Stražnickom i izaslaniku Marčetiću. Po uputi poslanika dolazim k njemu s molbom za posredovanje stvari preuzimanja dužnosti, za koju sam postavljen.
Dr. Dragutinović pomno me je saslušao, ali je u svome odgovoru bio kraći i oprezniji od ministra Stražnyckog. Potvrdio mi je, da je Izaslanstvo podređeno izravno Ministarstvu socijalne skrbi i da on u toj stvari ne može posredovati. I on mi je preporučio, da se obratim izravno predpostavljenom ministru.
Nakon toga nisam mogao učiniti drugo, nego obaviestiti brzojavno ministra Preku, da nisam mogao preuzeti dužnost, jer da izaslanik Marčetić nije obaviešten o mome imenovanju. Za odgovor označio sam svoju privremenu buenos-airešku adresu.
Dva dana kasnije primio sam odgovor, da je Marčetiću dan nalog, da mi preda dužnost. Iz odgovora sam zaključio, da je on bio obaviešten o mome imenovanju, ali da mi dužnost nije htio predati, što mi je on kasnije i sam potvrdio.
Otišao sam ponovo Marčetiću. Ovoga puta primio me je veoma ljubezno. O primljenom brzojavu nisam mu ništa rekao, nego prepustio njemu, da mi potvrdi, da je primio obaviest o mome imenovanju, što je on odmah i učinio.
Uvodno mi je rekao, da je premješten k Izseljeničkom komesarijatu u Zagreb. Ostat će u Buenos Airesu do konca mjeseca, kroz koje će me vrieme uvesti u posao. Predstavio mi je Spasoja Tommasea, koji je kao ugovorni namještenik vršio dužnost tajnika Izaslanstva. Preporučio mi je, da ga zadržim u službi, u kojoj se nalazi od 1923. godine, od osnutka Izaslanstva. Osim hrvatskim, vlada izvrstno španjolskim, talijanskim i njemačkim jezikom, pozna mjestne prilike i poslove ureda. Odgovorio sam, da mi nije bila namjera mienjati tajnika, pa će Tommaseo ostati na svom mjestu.
Što u uredu, što izvan posla, ostatak mjeseca srpnja proveo sam u družtvu Marčetića. Bio je veoma razgovorljiv i otvoren. Govorio je naizmjence o prilikama u Argentini, o organizaciji izseljeničke službe u domovini i inozemstvu, o svojoj prošlosti, kao i o razlozima, zašto mi u početku nije kanio predati dužnost.
Za trajanja svoje sedamgodišnje službe u Buenos Airesu Marčetić je temeljito upoznao političke i gospodarske prilike Argentine i susjednih zemalja. Zato nam se nije bilo težko složiti u tome, da Južna Amerika nije časovito prikladna za useljavanje i da bi trebalo postići, da ministarstvo ograniči davanje izseljeničkih viza samo onim osobama, koje budu predočile službeno potvrđene pozive svoje rodbine.
Kroz to kratko vrieme saznao sam od Marčetića mnogo o organizaciji izseljeničke službe, kako prije Svjetskog rata, u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, tako i poslije rata, u državi SHS.
Kraljevina Hrvatska imala je zakon o emigraciji još u 1883. godini. Desetak godina poslije toga osnovan je u banskom Odjelu za unutarnje poslove pododsjek, a zatim odsjek za izseljenička pitanja. Hrvatska je bila prva zemlja u Europi, koja je uvela obvezatno osiguranje izseljenika za vrieme njihova prievoza.
U državi SHS Zakon o izseljavanju donesen je 1921. Njegova primjena propisana je i provedena naredbom godinu dana kasnije[1].
Prema tim propisima, organi izseljeničke službe bili su: Izseljenički sjek Ministarstva socijalne politike u Beogradu; Generalni izseljenički komesarijat u Zagrebu; izseljenički nadzornici i izseljenički izaslanici ministarstva socijalne politike.
Srbija nije imala izseljeničkog problema, pa ni odgovarajuće organizacije. Zato je u početku čitavu izseljeničku službu vodio Generalni komesarijat, tj. bivši odjel Banske Hrvatske. Godinu dana nakon donošenja spomenutog zakona, ministarstvo je preuzelo vođenje izseljeničke politike, a Komesarijatu prepustilo vodenje poslova tehničke naravi.
Izseljenički nadzornici su činovnici Ministarstva ili Komesarijata, kojima se povjeravaju prigodni zadatci, kao što je pratnja većih izseljeničkih skupina iz domovine u luku ukrcanja, a nekada i u zemlju odredišta.
Izseljeničke izaslanike imenuje ministar socijalne politike. Zadatak im je brinuti se za izseljenike njihova djelatnog područja i o prilikama izvješćivati Ministarstvo i Komesarijat. U onom času postojala su tri izaslanstva: u Parizu, Washingtonu i Buenos Airesu; ovo posljednje s područjem djelatnosti za Južnu Ameriku.
Od samog Marčetića saznao sam, da mu je obitelj rodom iz Knina. Prije Svjetskog rata otac mu je bio glavar zastupstva jednog tadašnjeg parobrodarskog družtva, mislim Austrijskog Lloyda u Zadru. Tu je Jovo pohadao prve razrede gimnazije, a školovanje nastavio u Odesi na Crnom moru, kamo mu je otac bio premješten kao voditelj tamošnjeg zastupstva družtva. Nisam danas više siguran, ali mislim, da je sveučilištne nauke pohadao u Zagrebu. Od stranih jezika znao je španjolski, talijanski, francuzki i ruski. Bio je obožavatelj carske Rusije. Kao i većina kninskih Srba, on i čitava mu rodbina pripadali su Srbskoj radikalnoj stranci, u kojim je redovima nalazio podporu za svoju činovničku karijeru. Hrvate nije volio. Ipak mu je bilo draže, da je premješten Komesarijatu u Zagrebu, a ne Ministarstvo u Beogradu.
U toku naših razgovora nije se ustručavao priznati mi, da je bio pravovremeno obaviešten o mome imenovanju, ali je bio odlučio ne predati mi dužnost, nego zaključati ured i ključe predati Poslanstvu. Rekao mi je i razlog. Od počastnog konzula u Montevideu, Mihajla Alagića, dobio je pismenu prijavu, da sam antidržavni elemenat. Predomislio se je tek, kada je od ministra dobio izričiti nalog, da mi preda ured. A onda je nadodao, da se za sedam proteklih godina zasitio emigrantske sredine i da se rado vraća kuči.
Ime Mihajla Alagića nije mi bilo nepoznato. Za moga boravka u Montevideu čuo sam ga često puta iz usta hrvatskih izseljenika. U ono vrieme Alagić je bio poslovođa jednog kamenoloma obitelji Lussich, a istovremeno je obnašao dužnost jugoslavenskog počastnog konzula. Alagić je spadao među one Crnogorce, koji nisu voljeli Hrvate. Javno je veličao Punišu Račića, a kao konzul pravio Hrvatima nepriliku gdje je god mogao. Kao poslovođa kamenoloma vrieđao je podčinjene mu radnike Hrvate.
Nije me, dakle, čudilo, da se Alagić pozabavio i mojim imenovanjem za izseljeničkog izaslanika, jer se u Montevideu znalo za moje političko opredjeljenje.
Marčetić mi je pripoviedao o načinu, kako je generalni konzul Ivo Grisogono postao prvi poslanik SHS u Buenos Ajresu.
U vrieme otvaranja Generalnog konzulata u Buenos Airesu, tamo oko 1923. godine, bila su na životu oba poznata brata Mihanovića, Nikola i Miho. Rodom iz sela Doli, smještenog na korienu poluotoka Pelješca, Nikola je kao dječak koncem šestdesetih godina (1867.) došao u Buenos Aires. Radom, štednjom i poslovnom sposobnošću, postaje već deset godina kasnije brodovlasnikom i razvija se do pomorskog magnata. Gospodari plovitbom na veleriekama La Plata, Uruguay, Paraná i Paraguay. S pomoću Nikolinom i Miho je osnovao svoje parobrodarsko družtvo, koje je vršilo obalni promet uzduž južnog Atlantika, sve do Ognjene zemlje[2].
Zahvatjujući Nikolinom ugledu i utjecaju u Argentini, bečko Ministarstvo vanjskih poslova imenovalo ga je počastnim generalnim konzulom, a car i kralj Franjo Josip I. podielio mu je naslov baruna. Za cielo vrieme života Nikola se osjećao Hrvatom, odanim caru i kralju. Ni poslije sloma Monarhije nije postao «jugoslavo».
Za razliku od Nikole, njegov mladi brat Miho postao je za vrieme rata članom družtva «Jadran», koje je pod tim imenom u Buenos Airesu okupijalo sljedbenike dr Ante Trumbića i predstavljalo po njemu stvorenu «Jugoslavensku Obranu».
Čim je stigao u Buenos Aires, Grisogono je pokušao skloniti bogatog Nikolu, da na neki način pomogne državu SHS. Tužio mu se, kako ne razpolaže prikladnim prostorijama za Generalni konzulat, te da očekuje, da bi Nikola mogao za tu svrhu pokloniti koju od svojih brojnih zgrada, koje posjeduje u Buenos Airesu. Nikola se branio prigovorom, da uzprkos tolikom broju hrvatskih useljenika u Argentini, Beograd nije našao za vriedno, da u Buenos Airesu uzpostavi poslanstvo, nego samo generalni konzulat. Uhvativši se za taj prigovor, Grisogonu je uspjelo dobiti obećanje Mihanovića, da će pokloniti zgradu, ako Beograd uzpostavi poslanstvo.
Ne budi lien, Grisogono je odmah odputovao u Beograd i izviestio ministra vanjskih poslova, da je Nikola Mihanović spreman pokloniti državi jednu od svojih zgrada, ako vlada uzpostavi u Buenos Airesu poslanstvo i njega, Ivu Grisogona, imenuje poslanikom.
I dogodilo se: ministarstvo je uzpostavilo poslantvo, Grisogono postao poslanik, a Nikola Mihanović poklonio drtavi SHS palaču, smještenu u Calle Charcas 1705 [3].
Koncem srpnja 1930. Tommaseo i ja odpratili smo Marčetića na brod, kojim je preko Genove krenuo u Zagreb na dužnost višeg činovnika Izseljeničkog komesarijata. Sa sobom je ponio nekoliko kovčega indijanskih rukotvorina iz sjeverne Argentine, kao i iz Paraguaya, Bolivije i Perúa, koje je tokom godina sakupljao[4].
Poslije odlazka Marčetića ja sam se dao na rad. Izkusio sam tegobu izseljeničkog života, pa sam htio pomoći nevoljnicima. Svoju djelatnost usredotočio sam na dva područja: na posredovanje rada i na odpremu u domovinu onih izseljenika, koji su smalaksali u borbi za život i željeli vratiti se kući.
Životne prilike bile su veoma težke. Većina naših ljudi bili su seljaci, bez zanata, s kojim razredom puče škole. Ogromna većina mogla je prodavati samo svoju tjelesnu snagu kao prosti radnik na gradnjama, kojih je ionako bilo malo, ili kao privremeni poljodjelski radnici za vrieme i nakon žetve, što je trajalo dva do tri mjeseca u godini. Riedko se moglo naići na Hrvata predradnika. Tko je živio po gradovima, bio bez posla, a nije imao rodbine ili prijatelja, da bi ga pomogli, taj je noću obilazio ulice i iz sanduka za kučne odpadke tražio komadiće hrane. Na rad u poIje putovalo se bez novaca ni putne karte, vozeći se na krovu vagona teretnih vlakova. Bilo je slučajeva, da je nevještim neopreznima, vozeći se vlakom preko potoka i rječica, nadgradnja željezničkih mostova odrubila glavu.
Posredovanje rada moglo se obavljati jedino preko Ravnateljstva za useljavanje (Dirección General de Migraciones). Ja sam tamo uzpostavio vezu, redovito pohadao taj ured i po koji put imao sreću namjestiti po koju skupinicu ljudi na javnim radovima. Osim veleklaonica, mlinova i tvornica za preradu poljodjelskih proizvoda, drugih vrsta industrijskih poduzeća u Argentini nije bilo.
No mnogo više moglo se izseljenicima pomoći bezplatnom odpremom u domovinu, za što su postojale velike mogućnosti.
Već 1922. godine poduzeo je Generalni izseljenički komesarijat u Zagrebu mjere za zaštitu izseljenika za vrieme prekomorskog prievoza. Te mjere bile su sadržane u obrazcu ugovora, koji su parobrodarska poduzeća morala podpisati, ako su željela steči pravo na prievoz izseljenika iz države SHS u prekomorske zemlje. No, osim uobičajenih mjera sigurnosti i zabrane rada na brodu za vrieme prievoza, ugovor je sadržavao odredbu, prema kojoj se parobrodarsko poduzeće obvezuje: na povratnom putovanju svakog svoga broda staviti izseljeničkim oblastima na razpolaganje petnaest bezplatnih putničkih mjesta do europske luke izkrcanja. Odluka o podjeli ove povlastice povratnicima bila je prepuštena Izseljeničkim izaslanstvima u Washingtonu i Buenos Airesu. Osim toga, Izseljenički komesarijat u Zagrebu i Ministarstvo socijalne politike imali su prema ugovoru pravo postaviti na svakom brodu, u oba pravca putovanja, svoga izseljeničkog komesara, s pravom na bezplatan prievoz u prvom razredu.
Parobrodarska zastupstva u Buenos Airesu, čija su družtva podpisala ugovor 1923. godine, izvršavala su bez prigovora naloge za ukrcanje izpostavljene od Izseljeničkog izaslanstva. Prije svoga odlazka Marčetić je sa mnom posjetio sva ta zastupstva, predstavio i preporučio me njihovim ravnateljima. Zato mi je kasnije, kada sam našao veliki broj neriešenih molba za bezplatan povratak u domovinu, pretežno izseljenika hrvatske narodnosti, bilo težko odgonetnuti, da li je Marčetić škrtom podjelom ove blagodati htio štititi probitke brodovlastnika; da ii se radilo o činovničkom nehaju ili, možda, o razlozima političke naravi? Koji god je bio razlog, nije mu u onim težkim vremenima moglo biti izprike.
Zato sam ja od prvoga dana moje djelatnosti počeo izkorišćavati priliku, da na svakom povratnom brodu popunim svih 15 dozvoljenih mjesta. Pregledao sam zaostale molbe, složio ih po vremenskom redosliedu i uz lojalnu pomoć tajnika Tommasea počeo rješavati. Ukinuo sam naplatu upravne pristojbe, koju je Izaslanstvo naplaćivalo od povratnika, te je podmirivao iz sredstava, koja su mi u visini od 100.- dolara mjesečno stajala na razpolaganju za vlastite prievoze i putne troškove. Iz istih sredstava davao sam i poputbinu onim povratnicima, koji nisu razpolagali ama baš nikakvim novčanim sredstvima.
O takvom mome postupku brzo se saznalo među izseljenicima i na Poslanstvu. U svezi s time pozvao me je k sebi poslanik dr. Stražnicky. Čestitao mi je na radu i saobćio mi, da me u svojstvu atašeja za socijalnu skrb može prijaviti kod argentinskog Ministarstva vanjskih poslova kao člana diplomatskog zbora, što sam ja sa zahvalnošću odklonio. Bio sam sviestan, da je moje namještenje u Buenos Airesu privremeno i vezano na osobu ministra Preke, pa da ću i ja njegovim odlazkom biti maknut s toga mjesta. Osim toga, u meni je tinjala želja, da nastavim visokoškolski studij, a ovo je bila prilika, da za tu svrhu uštedim bar dio potrebnih sredstava, dok bi me pristup u diplomatski zbor stajao novaca za odgovarajuću opremu.
Među izseljenicima moj je postupak imao za posljedicu, da je stizavalo sve više molba za povratak i da su me ljudi počeli posjećivati, a ja ih osobno primao, što se prije mene riedko događalo. Kako većina molitelja nije bila vješta napisati svoj podnesak, služili su se oni s onim pismenijim znancima, koji bi im, vjerojatno uz manju nagradu, pisali molbe. Od nekog vremena počeo sam dobivati veći broj molba, koje su započimale naslovom: «Njegovom Veličanstvu Gospodinu Iseljeniku!» Razpitujttći se, saznao sam, da se radilo o jednom pisaru, koji je tvrdio, a ljudi mu vjerovali, da on «zna» dobro napisati molbe, pa se one zato brzo i povoljno rješavaju. On je, možda, i sam vjerovao, da je laskavi naslov, kojim su započimale njegove molbe, imao utjecaja na njihovo brzo rješavanje.
Mogućnost o repatriranju saznala se također u Uruguayu i Brazilu, pa smo za odobrene doznake zadržali brodska mjesta, s pravom ukrcanja povratnika u lukama Montevidea i Santosa.
Za vrieme moje službe izseljeničkog izaslanika odpremio sam iz atlantskih i pacifičkih luka Južne Amerike nekoliko tisuća izseljenika u biedi, nekih s obiteljima, ne praveći nikada razliku po narodnosti.
S osobijem Konzulata nisam imao drugog, osim riedkog službenog dodira. Upozoren sam, da je Ministarstvo unutarnjih poslova poslalo iz Beograda u Buenos Aires kao svog izaslanika Crnogorca Vasilija Burića sa zadatkom, da politički nadzire sveukupno osoblje Poslanstva, Konzulata i Izseljeničtva, pa kako među nama nije bilo osim Hrvata i Slovenaca, svi smo ga se klonili.
Kratko vrieme nakon mene doselio se iz Montevidea u Buenos Aires i moj prijatelj Mate Rebac. Nenavikao činovničkoj stezi, odlučio je ne tražiti namještenja, nego se posvetiti političkom radu. Počeo je izdavanjem povremenika «Hrvatska Misao» i dobio podporu članova «Hrvatskog Doma», osnovanog 1928. godine u Montevideu. Članstvo družtva potjecalo je iz svih krajeva Hrvatske, nu prevladavali su seljaci iz Hercegovine, od reda pristaše, a poneki od njih i organizirani članovi domovinskih organizacija HSS. Prvi i tada još djelatni predsjednik družtva bio je Josip Papo, sarajevski sefardski Židov, hrvatske orijentacije. U drugoj polovici 1930. Rebac je smatrao, da mu Argentina pruža veće mogućnosti političke djelatnosti, pa se preselio u Buenos Aires, gdje je nastavio izdavanjem svoga lista. Još u Montevideu, a kasnije i u Buenos Airesu, objavila je «HM» nekoliko mojih nepodpisanih priloga, a u Buenos Airesu sam mogao säm po koji put pomoći, da se novine tiskaju.
U ono vrieme djelovale su u inozemstvu dvie skupine hrvatskih političkih emigranata; jedna, nastala 1918. poslije stvaranja države SHS, a druga poslije proglašenja diktature kralja Aleksandra. O radu prve skupine nismo znali mnogo. Znali smo, da joj je središte u Beču i da joj pripadaju hrvatski častnici predvodeni generalom Stjepanom barunom Sarkotićem. Drugu skupinu tvorili su novi politički emigranti: dr. Ante Pavelić, dopredsjednik, i Gustav Perčec, tajnik Hrvatske stranke prava, ing. August Košutić, dopredsjednik, i dr. Juraj Krnjević, glavni tajnik HSS. Za dr. Pavelića znalo se, da boravi u Italiji, a za dr. Krnjevića, u Švicarskoj. Preko povremenika «Croatia», koji je stizao i u Buenos Aires, a izdavao ga dr. Krnjević, znali smo i njegovu adresu[5]. Vjerovalo se, da čitava politička emigracija surađuje i da joj je program razlaz sa Srbijom i uzpostava Države Hrvatske.
Dr. Krnjeviću pisali su mnogi emigranti, a on im je u većini slučajeva .odgovarao. I Mate Rebac uzpostavio je vezu s njime. Iz pisama, koja mi je Rebac davao na čitanje, dr. Krnjević se uglavnom bavio stranačkim pitanjima; država Hrvatska nije se u njima spominjala.
Na smjernici HSS djelovao je u ono vrieme u Buenos Airesu i Drago Mihaljević, koji je pripadao domovinskoj organizaciji i bio njen dužnostnik. Bio je rodom Duvnjak, oženjen i imao jednog sinčića. Bio je popravljač orgulja i od toga živio. Izdavao je povremenik «Slobodna Hrvatska». Običavao je češće me posjetiti u uredu, gdje smo prijateljski razgovarali. On je održavao vezu s ing. Augustom Košutićem. Iz razgovora s njime mogao sam također razabrati, da ne postoji politička istomišljenost kod predstavnika HSS i HSP.
To strančarstvo predstavnika HSS u emigraciji približavalo me je odredenoj i odlučnoj političkoj smjernici dr. Ante Pavelića, te me ponukalo, da mu se nešto kasnije i pismeno javim.
Nakon odluke, da prekinem s HSS, čiji sam član bio od 1927., osjetio sam potrebu, da tražim dodir s ljudima iz redova hrvatskih nacionalista u Buenos Airesu. Iz razgovora s Mihaljevićem, koji je vrlo dobro poznavao mjestne prilike, saznao sam za ing. Ivana Collussija, iz Jaske, i prof. Ivana Žuvanića, iz Zadra. Collussi je bio građevni inženjer jednog njemačkog velepoduzeća za javne radove, a Žuvanić profesor klasičnih jezika, grčkog i latinskog. Po kazivanju Mihaljevića, oba su bili hrvatski nacionalisti.
Polovicom rujna 1930. odlučio sam posjetiti ing. Collussija, da bih ga upoznao. Otišao sam u njegov ured i najavio se. Moje mu ime nije bilo nepoznato. Premještaj Marčetića i moj dolazak na njegovo mjesto bio je u krugovima buenos-aireške emigracije zapažen. Moj ga je posjet iznenadio. Nije mogao očekivati, da će ga u njegovu uredu posjetiti izseljenički izaslanik Ministarstva socijalne politike omraženog mu Beograda. Ali, nakon poduljeg razgovora toga dana uzpostavljen je dodir, koji se vremenom razvio u osobno prijateljstvo i užu političku suradnju[6].
Profesora Žuvanića upoznao sam preko Kolusija, ali s njime nisam održavao uži dodir. Dok je Kolusi ušao u aktivni politički život u Argentini poslije atentata na Stjepana Radića i drugove, Žuvanić je politički djelovao u Buenos Airesu još u 1914. godini. On 3. kolovoza te godine sudjeluje kod osnutka družtva «Hrvatska Straža» i peti je od šestnaest podpisnika zaključka te improvizirane organizacije, kojim se, povodom izbijanja rata između Austro-Ugarske monarhije i Kraljevine Srbije, poziva sve Slavene monarhije, da se organiziraju u dobrovoljne jedinice, koje će se bilo u srbskim, bilo u francuzkim redovima boriti protiv (njemačke) prevlasti, koja im je skučivala slobodu[7].
Kasnije, kada su tokom 1915. pod imenom «Jadran» osnovani ogranci južnoameričke «Jugoslavenske Narodne Obrane»[8], kao predstavnika Trumbićevog «Jugoslavenskog odbora», Žuvanić je aktivan u buenosaireškom Ogranku.
U biti Hrvat, Žuvanićevo je jugoslavenstvo, kao i kod mnogih drugih hrvatskih izseljenika, doživjelo podpun slom nakon atentata na Radića i drugove u beogradskoj Narodnoj skupštini. Odušak svome patriotizmu našao je u uztrajnom i potrtvovnom radu napose u organizaciji «Hrvatskog Domobrana» za Južnu Ameriku[9].
Kratko vrieme nakon našeg poznanstva Kolusi me je pozvao u posjet njegovu domu u Vicente López, predgradu Buenos Airesa. Od tada smo kod njega održavali sastanke, gdje smo mogli u miru razgovarati. Tokom tih razgovora upoznao sam potanko političke prilike unutar hrvatske narodne skupine u Buenos Airesu. Prema Kolusijevu izlaganju, došli smo do zaključka, da bi se, uzprkos težkom gospodarskom stanju, moglo okupiti i politički organizirati široke slojeve hrvatskog izseljeničtva, ali bi za taj rad trebao doći svjež ovjek iz Europe, budući da u Argentini ne postoji osoba, koja bi bila u stanju dobiti povjerenje izseljenika.
Razmišljajući o tome, odlučio sam javiti se dr. Anti Paveliću, za koga se znalo, da se nalazio u Italiji. Znao sam, da se u emigraciji nalazi i dr. Branko Jelić. Mlad čovjek, koji bi u Buenos Airesu mogao zaradivati svoj kruh kao liečnik i biti gospodarski neovisan od emigranata, što je bilo od velike važnosti. Jelić je, osim toga, bio rodom iz Dalmatinske Hrvatske kao i većina hrvatskih useljenika u Argentini.
Svoju namjeru sam izvršio, ako me pamćenje ne vara, polovicom listopada 1930. U uvodu pisma rekao sam tko sam i koji položaj časovito zauzimljem. Zamolio sam, da se mome koraku ne čudi, jer me vode samo rodoljubni porivi. Zatim sam podrobno prikazao prilike unutar naše narodne skupine i izrazio mišljenje, da bi se hrvatske useljenike moglo politički organizirati, ali da za to u Argentini nema pogodna čovjeka. Završio sam pismo mišljenjem, da bi za to bio najprikladniji dr. Branko Jelić i naveo razloge, koji su za to govorili. Nemajući posebničke adrese dr. Ante Pavelića, na omotnici sam označio ulicu i broj lista «Croatia», koji je u Génčvi izdavao dr. Krnjević.
U ono vrieme doživio sam argentinsku vojnu revoluciju, kojom je dne 6. rujna 1930. general José Uriburu srušio izabranog predsjednika republike, 78-godišnjeg Hipolita Yrigoyena[10].
Inače sam u Buenos Airesu živio povučeno. Pomagao majku, štedio i učio.
Imao sam prilike upoznati veoma ugledenog gospodina Mihu Mihanovića, mladeg Nikolina brata. Bio je kulturan čovjek, koga je zanimala liepa knjiga, pa je u svome stanu, u ulici Sarmiento 378, imao bogatu knjižnicu. Kod Mihanovića upoznao sam novinara Ivana Filipa Lupisa-Vukića, rodom s Pelješca, koji je prije toga dugo boravio u USA i nakon povratka u domovinu pisao kao novinar o izseljeničkim pitanjima. U Argentinu ga je pozvao kao gosta Miho Mihanović i povjerio mu zadatak, da napiše poviest hrvatskog useljeničtva u Argentini. Vukić mi je rekao, da bi njegovo djelo trebalo iznositi tri svezka. Ostao je u Argentini koju godinu. Obilazio je hrvatska naselja, ali do izdanja knjige nije nikad došlo.
[1] Obširnije o tome: V. Holjevac. nav. djelo, napose str. 42 i sl.
[2] Holjevac, nav djelo, str. 202.
[3] Govorilo se, da je Mihanović ovu zgradu bio poklonio osobno caru i kralju Franji Josipu I. Budući da je dvorska kancelarija propustila, da u službenom obliku potvrdi prihvaćanje dara, notarijalni prienos vlastničtva nije nikada izvršen. Poslije smrti cara, Mihanović je ostao vlastnik zgrade, koju je kasnije poklonio državi SHS. Danas (1985.) je u njoj smješteno Poslanstvo komunističke SFRJ. (V. V.).
[4] S Jovom Marčetićem sam se sreo 14 godina kasnije u Zagrebu. Bio sam član hrvatske vlade, a on činovnik Izseljeničkog komesarijata. Jedan blizki član njegove obitelji bio je uhićen od redarstva, pa me došao moliti za pomoć. Učinio sam što sam mogao, da mu budem od pomoći, ali nisam uspio. Radilo se o dokazanom sudjelovanju u sakupljanju crvene pomoći za partizane. Drago mi je bilo, kada sam saznao, da je dotična osoba ostala na životu poslije 1945. godine.
[5] Adresa povremenika bila je: CROATIA, Croatian Political Newspaper, Geneva (Switzerland) 70, Route de Florissant.
[6] Složeno prezime Marion-Collussi talijanskog je podrietla. Tako ga je službeno pisao i ing. Ivo. No, u svojim političkim nastupima svoje ime pisao je hrvatskim fonetskim pravopisom, dodavši mu i majčino prezime: Ivan Marion-Kolusi Šimanović. Otac ing. Ive, Josip Marion-Collussi, rodio se u Udinama, Furlanija (1853.), koja je Bečkim mirovnim ugovorom (1809.) postala austrijska pokrajina. U Hrvatsku se doselio 1878. Oženio se 1880. s Marijom Kamilom pl. Šimanovič. Sin mu se Ivo rodio u Jaski 24. VI. 1887. Pučku školu završio je u Jaski, gimnaziju u Karlovcu a Visoku tehničku školu u Njemačkoj (Leipzig, Dresden). Domovinu je napustio kratko vrieme nakon stvaranja države SHS. Bio je pristaša Stjepana Radića, a poslije njegove smrti postao je hrvatski nacionalist. Ing. Ivo Kolusi, čije čemo prezime od sada tako pisati, bio je ujak dr. Vladimira Židovca, prvoga poslanika NDH u Bugarskoj i mučenika za Hrvatsku. Ing. Kolusi umro je u gradu Tandilu, Argentina, u veljači 1950.
[7] F. Šišič, nav. djelo, str. 4. U nizu od 186 dokumenata, koje je Šišić objavio kao izprave o postanku kraljevine SHS, ovaj je zaključak «Hrvatske Straže» u Buenos Airesu vremenski treći po redu. Kao prvi, objavijen je manifest srbske vlade (25. VII. 1914.) na narod, a drugi, manifest regenta Aleksandra (29. VII.) na junačke Srbe; prvi se odnosio na austrijski ultimatum, a drugi na objavu rata Austro-Ugarske monarhije kraljevini Srbiji. Ovaj, treči po redu dokumenat od 3. kolovoza 1914., popraćen je u Šišićevom djelu sliedećom biIježkom izpod teksta zakIjučka:
«Na glas, da je Austro-Ugarska navijestila Srbiji rat, složi se u Buenos Airesu od onomašnjih naših sinova društvo «Hrvatska straža», koje je onda izdalo ovaj «Manifest na narode Slavenske krvi austro-ugarske monarhije. Ovaj je manifest bio odgovor na proglas tamošnjeg austro-ugarskog konzulata, koji je pozivao podanike bivše monarhije, da se jave i da budu otpremljeni kući, da vrše dužnost u austro-ugarskoj vojsci».
[8] O «J.N.O.», isto djelo, str. 41, bilježka uz dok. br. 25.
[9] Nakon dolazka dr. Branka Jelića u Buenos Aires, Žuvanić se priključio organizaciji «Hrvatskog Domobrana». U lipnju 1931. čIan je privremenog Starješinstva, koje sačinjavaju Dr. Branko Jelić, prof. Žuvanić, ing. Kolusi, Marijan Majnarić i Vjekoslav Bauer. (Prema «Croacia», Buenos Aires, Boletín Informativo, Junio 1931., Redactado por Ivan Marion-Kolusi Šimanović). Na prvom Saboru «Hrvatskog Domobrana», Žuvanić je biran (13. IX. 1931.) prvim Starješinom Upravnog odbora družtva («Hrv. Domobran», tjednik, god. II, Broj 15-16, Buenos Aires, 26. IX. 1931.) Ovaj izbor ponovljen je u više sliedećih Sabora HD.
[10] Ovim vojnim udarom započela je nestabilnost argentinskih državnih ustanova, koja do 1984. traje, izmjenjujući se kratkotrajne gradanske s dugotrajnijim vojnim vladama.