DR. IVO KORSKY

Dr. Ivo Korsky (Osijek, 22. veljače 1918. - Buenos Aires, 12. prosinca 2004.) je hrvatski politički pisac i političar. Bio je dugogodišnjom čelnom osobom Hrvatske republikanske zajednice. Uređivao je argentinski časopis „Republika Hrvatska". Židovskog je podrijetla. Bio je jednim od najvažnijih hrvatskih emigrantskih pisaca.

Rođen je 1918. u Osijeku u obitelji židovskog podrijetla (v. zaštićeno kulturno dobro Republikc Hrvatske zgradui Korskih u Osijeku). Sin je odvjetnika Alfreda Kästenbauma koji se katoličio i koji je ime poslije promijenio u Korsky, i sinovac veleposjednika Roberta Kästenbauma koji je također poslije promijenio ime u Korsky. Robertov sin, Ivin bratić, Ivan Korsky, koji je studirao tehniku, bio je komunist i zbog toga je bio zatvoren u zatvor u Srijemskoj Mitrovici te poslije u logoru u Kerestincu, gdje je robijao skupa s Otokarem Keršovanijem, Augustom Cesarcem i drugima odakle je odveden srpnja 1941. i smaknut u Dotrščini.

Kad je Ivo bio student 1930-ih, uključio se u hrvatsku politiku. Bilo je to 1935. godine uoči parlamentarnih izbora, čim je došao na sveučilište. Od 1935. do 1941. bio je u Marijinoj kongregaciji akademičara u Sveučilišnome pododboru Matice hrvatske i u starčevićanskim skupinama. Krajem 1935. pristupio je Ustaškome pokretu. Prije rata pisao je kao laik za katolički list „Zivot". Istaknuo se 1937. godine člankom Katolička crkva kao historijska činjenica pobija dijalektički materijalizam. Ondje je za argument koji očito pobija komunistički „dijalektički materijalizam" Istaknuo Crkvu: „Historijski (...) materijalizam već samim tim potučen, jer on, koji priznaje samo promjenu, ne može podnijeti da postoji jedna institucija, koja obuhvaća sve ljude i koja se ne mijenja. (...) On ne podnosi ništa vječno, postojano, jer ga to demantira i onemogućuje. A najjači mu udarac zadaje postojanje baš univerzalne Crkve." Time je obrazložio do u srž zašto postoji međusobna nesnošljivost i međusobno pobijanje materijalizma u odnosu na postojanje Crkve i religije uopće, zbog čega su komunističke pristaše i pošle okrutno se obračunati s Crkvom uz krilaticu „Ili mi ili oni".

Drugi članak kojim se Istaknuo jest „Može li se nadomjestiti privatno vlasništvo na zemljištu?" u kojem je povukao komunističke zamisli o gašenju privatnog vlasništva, dokazavši da ne postoji mogućnost ukidanja istog.

Kad je izbio Drugi svjetski rat, pripadao je onoj struji hrvatskih intelektualaca nacionalističke orijentacije koji su više simpatizirali ideje i kulturne dosege iz Francuske, nego one iz Njemačke i Italije. Nadogradivao je zamisli prof. Ivana Oršanića. Uz to je bio i kad je oslobađanje Hrvatske zahtijevalo potražiti oslonac u Osovinskim silama. U razgovoru s Milom Budakom, 1940., izrazio je da ne simpatizira Njemačku i da bi volio da se Francuska uspije obraniti. Iste 1940. doktorirao je pravo. Proglašenje NDH nije dočekao kao slobodan čovjek: banovinski režim Ivana Subašića i Vladka Mačeka ga je uhitio (nekoliko puta), što je bila posljedica jednostranacčja koji je uveo sporazum Cvetković-Maček. Uskoro je pristupio Hrvatskim oružanim snagama. Bio je ustaškim dužnosnikom te dužnosnikom Ustaške mladeži. Radio je kao sudac i odvjetnik u Osijeku i Stolcu.

U razgovoru 60 godina poslije pada NDH sociološki je protumačio zašto je NDH bila nedemokratska odnosno zašto ,nije bila bolja u onom času, usred tri rata, koja su se istodobno vodila i ispreplitala na njezinu području" (Svjetski rat, NDH pod djelomičnom ili stvarnom okupacijom Nijemaca i Talijana s kojima su surađivali mnogi dijelovi pobunjenih snaga (četnika i partizana) u Hrvatskoj, a uz to građanske ratove protiv četnika te protiv partizana). Istaknuo je da je NDH, unatoč svemu, imala vrlo dobrih socijalnih misli i pokušaja (gradnja radničkih stanova, sudjelovanje radnika u upravi poduzeća), vrlo živu kulturnu djelatnost (u te 4 godina je izdano knjiga, literarnih kao i stručnih, kao nikad prije). Naglasio je da sve to „ne opravdava ni sabirne logore, ni zločine, ni rasno zakonodavstvo, ni progone protivnika", istaknuvši da slobodna vlast ne dolazi tek tako nakon mnoštva desetljeća diktatorskih i poludiktatorskih vladavina. Optužio je ljude bez ideala (“nastaše") koji su se ugurali u ondašnje hrvatske vlasti i vladajući ustaški pokret za brojna nedjela. Te „nastaše" je opisao kao osobe koji su novostečeno ustaštvo dokazivali ekstremnim stavovima koji su često bili zločinima protiv imovine i života, jer im je cilj bio vlastiti napredak, a ne borba za hrvatsku državnu i narodnu nezavisnost".

Svibanjska katastrofa je Korskog zatekla u Hrvatskoj. Sukladno Poglavnikovoj zapovijedi se povukao s ostalima prema Austriji. Uspio je izbjeći bleiburški pokolj, koji je okarakterizirao “krunom jugoslavenstva".

Za jugoslavenstvo je rekao da je ta ideologija jedino uspjela postići “fizičko uništavanje jednog 'jugoslavenskog' naroda od strane drugog 'jugoslavenskog' naroda u ime očuvanja jugoslavenske države" odnosno ustvrdio je “da je pravi krivac za suludo međusobno uništavanje između dvaju susjednih naroda (Hrvata i Srba) jugoslavenska ideologija". Bleiburški pokolj je opisao i s druge strane, kao mjestom pokopa hrvatskog donkihotstva, političkog romantizma u kojem su Hrvati naivno vjerovali „da će 'bijeli Zapad' braniti Hrvate samo zato što Hrvati pripadaju Zapadu" i da više nikad ne smiju tako misliti, žele li se očuvati kao narod.

Poslije je bio u Italiji u zarobljeničkom logoru. U Argentinu je došao 1947. Ondje je radio kao zastupnik za zaštitu industrijskoga vlasništva, područja o kojem je poslije pisao. Ondje je pristupio Hrvatskoj republikanskoj stranci Ivana Oršanića, kojeg je naslijedio na čelu stranke nakon njegove smrti. Jednim od četiriju dopredsjednika Hrvatskog narodnog vijeća postao je 1974., a 1977. i 1979. mu je bio i sabornikom. Ratne je 1992. u razgovoru za HTV rekao je da se Hrvatska ,izborila za oslobodenje" ali takoder „do slobode je još dugačak put".

Dobio je, 1994., Pohvalu za doprinos širenju istine o Republici Hrvatskoj u Republici Argentini za vrijeme Domovinskog rata, za dugogodišnje kulturno i prosvjetno djelovanje na promicanju ugleda hrvatskog naroda u svijetu. Imenovan je, 1995., članom Odbora za obilježavanjc 50. obljetnicc Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta. Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana odlikovan je 1996. godine. Iste je godine imenovan članom Odbora za obilježavanje 15. svibnja kao Spomendana bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta.

Umro je u Buenos Airesu 2004. godine, gdje je i pokopan.

Izbor iz djela: Stanje u svijetu i Hrvatska: pregled svjetskib strujanja i zaključci s obzirom na Hrvatsku; Tito; Tri generacije na Hrvatskoj ljevici. (Supek - Tuđman - Veselica); U odlučnom času; Baština jugoslavenskog komunizma: tri nagovora za Radio ,Libertas" Toronto; Hrvatski nacionalizam: članci i eseji; Uredna izmjena generacija; Pet razgovora o Hrvatskoj; Desetotravanjska razmatranja; Iz ideala u stvarnost; Izdaleka; Jedinstvena ili savezna Hrvatska!; Jedinstvena ili savezna Hrvatska,, Jugoslavi ja u krizi; Pogledi na današnjicu: osam nagovora za Radio ,Libertas" Toronto, i tri dokumenta Hrvatske republikanske stranke; Rat u Hrvatskoj i Ivan Pavao II.

Pisao je za “Glas Hrvata" reviju “Marulić", list Matice hrvatske „Hrvatska obzorja". Qjela su mu objavili Matica hrvatska, „Hrvatska revija" dok ie bila u emigraciji, Hrvatska republikanska zajednica i drugi.

Izabrane izjave:

Nacionalizam nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja.

Nacionalizam zahtijeva svoje oblike koji odgovaraju času, nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan dio naroda, bio on manjinski ili većinski, zato poprima socijalne ideje i nosi ih kao dio svog idejnog sustava.

Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskib predaja od svib unutarnjih ili vanjskib snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike.