POZNE GODINE U VIGNJU
Lupis je sve više boravio u Vignju. U listopadu 1955. godine pisao je Vekariću u Split. Teme su bile obiteljske, uz razmišljanja i komentare o stvarima u državi:
Što se tiče gđe. Spencer, bolje da i ne dolazi sada, ni u Korčulu ni u Viganj. Ružna su vremena, vrlo je nezgodno prelaziti malim motorom preko kanala na uzburkanom moru, a osim ''pasta sutta'', ne bismo vam imali što drugo da damo jesti. Dok je ružno vrijeme ne možeš ulovit ribe. Do sada sam samo tri puta bacio popunicu, usprskos zakonske zabrane – da se za kućnu potrebu ne smije ribati drugim alatom osim tunjom i ostima. Zaleđarski zakonodavac zamišlja da je uz našu obalu po svu godinu- bonaca. [1]
Pri kraju pisma je kazao:
Danas je Gospa od Rozarija, dan u koji se pod Republikom i pod Austrijom održavao dernek u Vignju. Na ovaj dan preleti ti misao preko svih promjena od onda. I da u Vignju ima još samo nekoliko starinskih viganjskih obitelji. Zaista: stalna na tom svijetu samo mijena jest. Priroda i Promisao trajno vrše svoje mirne, gotovo nezapažljive, a velike beskrvne revolucije. Ljudi, od vremena na vrijeme ih ometaju svojim krvavim revolucijama. Vihor, međutim, prođe, pa stvari opet idu po zakonima Promisli i Prirode.[2]
U Areni je 1962. godine izašao članak povodom smrti Diega Aržića koji je umro u rodnom Splitu u 86. godini života. Aržić je živio u Kaliforniji, a 1935. godine je taj samouki iseljenik dobio Plavu vrpcu na Kongresu američkih izumitelja. Dobio je priznanje predsjednika Roosevelta za suradnju pri konstrukciji tajnog oružja protiv podmornica.
Aržić je poklonio minijaturni mehanički Sunčev sustav Pedagoškoj školi u rodnom Splitu. Lupisu se javio pismom iz San Pedra 1958. godine najavljujući susret u Splitu.
O Aržiću je pisao i Hrvatski tjednik iz Chicaga u broju 11, od srpnja 1935. godine i to kao matematičaru, astronomu, tehničaru i mehaničaru.
Aržićevo pismo Lupisu (Državni arhiv Split-OZ)
U Slobodnoj Dalmaciji je 1959. godine izašao Lupisov članak o broju iseljenika. Lupis je objavio podatke državne iseljeničke službe prema kojima se broj hrvatskih iseljenika kretao oko 1600000, od čega oko 930000 u Sjevernoj Americi. Svaki peti Hrvat bio je iseljenik, mahom s Brača, Hvara, Korčule, Šolte i s makarskog primorja. Bračana je bilo u Južnoj i Sjevernoj Americi, Južnoj Africi, Australiji i Novom Zelandu, dok je Hvarana bilo najviše u Južnoj Americi.[3]
U pismu iz 1963. godine Lupis je Vekariću komentirao prednosti života u ''malom mistu'':
Spominješ cijene – kao gradski stanovnik. I novine, kada pišu o cijenama i nestašici, misle samo na grad. Na selo uopće, niko ne misli. Kada dođeš, vidjet ćeš. Na selu, ipak, može se češće jesti i dobre ribe, ali uz uslov da je sam uloviš. Ja imam popunicu, pa ribam, tj. Cvjetan sa susjedom Buntjelićem. Ulovi se i crljenca i tirglju – tko bi to mogao u Splitu kupiti. Ali, priroda, zrak, sunce i hlad, zelenilo i sve gratis![4]
Viganj (vl. M. Pilković)
Lupis je i u poodmaklim godinama odražavao kontakte s mnogobrojnim prijateljima iz inozemstva. Pisao je o svojim susretima s Nikolom Teslom, ali to nije nikada bilo objavljeno.
Lupis je pisao o drugima, ali su i drugi pisali o njemu. Vekariću je u Split o Ivanu Lupisu pisao novinar i povjesničar Josip Horvat (Čepin 1896.- Zagreb 1968.). Pismo je bilo upućeno 11. siječnja 1966. godine:
...drago mi je bilo čuti da se časni i dragi Ivan Lupis–Vukić oporavio od boljetice toliko da se zanima i za stvari izvan svoga dnevnoga kruga. Žalim da nikako nije uspjelo da se s njim sastanem, a što nije bilo može i da bude. Iskren sam njegov štovatelj, i zbog publicističkog, koliko zbog nacionalnog rada tamo u kritičnim 1912.-1914. Izvršio je svoju dužnost, to mu je zacijelo bilo najveće zadovoljstvo, jer nikada nije tražio da mu ''njegova borba nešto donese'' kao ni prazna odlikovanja. Takav rad je za mene herojski. Divim mu se i htio bi mu još jednom stisnuti desnicu. Pozdravi ga, jer je zacijelo u Splitu, sudeći po tvom pismu.[5]
Horvat je ponovo pisao iste godine:
Žao mi je što nisam znao za 90-godišnjicu Lupisovu... Ipak, možda časni Lupis ima druga shvaćanja, možda bi ga čestitka obradovala. Vrijedi ga fiksirati za potomstvo, čovjek je koji je radio, mnogo uradio, a nije tražio hvale. Spomenuh ga s jednom rečenicom u ''Genezi I svjetskog rata'', a želio sam napisati njegov full dress portret u ''Omladinu'' kuda spada, ali tko zna što će ispasti. Mnogo mi ga pozdravi, zaželi sve što on sebi želi.[6]
Ivan Lupis-Vukić umro je u Splitu 8. siječnja 1967. godine u 91. godini života. S našim prvim isljeničkim novinarom oprostio se hrvatski tisak. S velikim poštovanjem o njemu su pisali Nenad Gol, Ive Mihovilović i drugi.
Zahvale:
Mari Pilković iz Splita (kćeri Ivana Lupisa-Vukića)
Ladi Kudrjavcev iz Splita (kćeri Živka Vekarića)
Diani Imfeld iz Buenos Airesa u Argentini (praunuci Mihe Mihanovića)
Vjeri Bulat iz Buenos Airesa u Argentini
Rudiju Mijaču iz Punta Arenasa u Čileu
Nevenu Smoji iz Pertha u Australiji
Robertu Kučiću iz Splita
Nadi Vrsalović iz Sveučilišne knjižnice u Splitu
Državnom arhivu Split
Dini Vuletin Borčić zahvaljujem na tehničkoj pomoći.
Posebna zahvala Gradu Splitu koji je omogućio tiskanje ovog izdanja.