ZAUVIJEK U DOMOVINI
Lupisovi su se vratili i nastanili u Splitu 1932. godine. Iste godine rodio im se sin Cvjetan.
Ivan Lupis postao je stalni suradnik splitskog lista Novo doba. Bio je predsjednik organizacije iseljenika, član Izvršnog odbora Jadranske straže, Oblasnog odbora Jugoslavenske matice, Jugoslavenskog novinarskog udruženja te predsjednik Udruženja prijatelja Velike Britanije i Amerike.
Mara na oceanu, 1932. g. (vl. L. Kudrjavcev)
Tijekom cijele 1932. godine izlazili su u Pučkoj prosvjeti Lupisovi putopisi pod naslovom Iz naših kolonija. Prvi članak objavljen je 1. siječnja opisujući našu koloniju u Rio Gallegosu. Lupis je opisao mali gradić na ušću istoimene rijeke u kojem je živjelo 4000 stanovnika, a imali su sve što treba, vodovod, električno svjetlo i dnevnu novinu sa svježim vijestima iz Buenos Airesa. Ljudi su se bavili stočarstvom i izvozili ovčju vunu i kožu. Problem im je velika hladnoća koja je baš te zime, 1930. godine, bila naročito oštra. Temperatura je bila pala na -20 stupnjeva Celzijevih, zbog čega je jednom našem zemljaku uginulo skoro 10000 ovaca. U mjestu je djelovao i Jugoslavenski dom od 1927. godine, a imao je 50 članova. U čitaonici su se nudili Svijet, Pravda, Koprive, Novosti, Novo doba i Jugoslavija (iz Buenos Airesa). U Rio Gallegos živjelo je 80-ak naših ljudi, a na farmama još oko 120.[1]
U idućem nastavku svog putopisa Lupis je opisao odlazak u grad Magallanes, kako se prema Lupisu nekada zvao Punta Arenas. Ovdje je došao po drugi put, a dočekali su ga stari znanci poput Petra Marangunića, Antuna Marušića, Luke Bonačića, Juraja Jordana, Jurja Bakotića, Kazimira Mrgudića i Jurja Marinovića.
Grad je imao 35000 stanovnika te ga je ugodno iznenadio širokim ulicama, koje su najvećim dijelom bile asfaltirane. Imao je mnoštvo lijepih zgrada, dvije srednje škole i dva dnevna lista. Sve to je Lupisa zapanjilo u predjelu gdje, kako je sam rekao, jedino trava raste. Temperatura je tu čak bila malo viša nego u Patagoniji pa bi zimi došla do 12 stupnjeva ispod nule. Vrijeme je tamo bilo vrlo promjenjivo pa bi u jednom danu više puta pala kiša i izašlo sunce. Voće tu nije raslo, a povrće je prvi počeo saditi počasni konzul Vicko Kusanović iz Pražnica na Braču. Lupis je spomenuo i druge hrvatske obitelji, poput vlasnika tiskara Hrdala iz Čepikuća i braću Maranguniće iz Milne na Braču ili graditelja Božu Foretića iz Korčule i klaonicu Ivelić u kojoj se proizvodila čak i kaštradina.[2]
Punta Arenas, pješčana obala kakvu opisuje Lupis u svojim člancima (vl. B. B. Filipović )
Punta Arenas, glavni trg (vl. B. B. Filipović)
U sljedećem nastavku svog putopisa Lupis je pisao o poslovnim ljudima u Magallanesu. Kazao je da su naši držali 320 tvrtki, od toga 16 koje su se bavile uzgojem ovaca, a zajedno su ih imale oko 190000. Primijetio je da je svaki naš poslovni čovjek imao želju uvoziti proizvode iz domovine i plaćati ih i do 30% skuplje, a kod nas su propadale neprodane slane srdele, pa je Lupis kudio izvoznike i jugoslavenske Trgovačke komore.[3]
Lupis je posjetio Ognjenu zemlju i gradić Porvenir, 1200 stanovnika, gdje je otputovao malim parobrodom u vlasništvu zajednice podrijetlom iz Svinišća i omiške Rogoznice. Putovanje je bilo neugodno zbog valova i vjetra, a svih je pedesetak putnika letjelo na sve strane i bilo im je slabo, a i sam se Lupis čudio, jer takvo putovanje još nije bio doživio.
Po dolasku u Porvenir uputili su se u kuću Marijana Mimice koji je izgradio Jugoslavenski dom da mladi imaju gdje zaplesati, a stari zaigrati briškulu. Popili su pelinkovac iz Zagreba i jeli pršut koji se tamo radio na dalmatinski način, isto kao i kaštradina, a uzgajao se i kupus.
Jedan od parobroda kojima se putovalo u Porvenir (vl. B. B. Filipović)
Lupis je primijetio da se po imenima djece supružnika Mimica, četverogodišnje Zlatke i trogodišnjeg Mladena, vidjelo kakav duh vlada u njihovom domu. Te večeri je stotinjak ljudi došlo u Jugoslavenski dom poslušati Lupisovo predavanje, a zatim se razvila diskusija o problemima koji muče naše ljude. Jedno od njih bilo je otvaranje Počasnog konzulata pa se Lupis nadao da će njegov članak na to skrenuti pozornost u domovini.[4]
Kuća Marijana Mimice i danas postoji u Porveniru (vl. B. B. Filipović)
Feljton, koji je izlazio u Pučkoj prosvjeti Lupis je zaključio na temu Jugoslavenske Narodne Obrane i njenim arhivom koji je završio u Splitu.[5]
Nakon povratka iz Argentine dopisivanje između Ivana Lupisa i Mihe Mihanovića se i dalje nastavilo. Teme su bile političke, ali i obiteljske. Početkom 1933. godine Mihanović je zahvalio Lupisu na čestitkama povodom rođenja unuka mu Alejandra Carlosa (Raulova sina) te ga je obavijestio:
Držim da ćete znati, da je Argentina zabranila ulazak useljenika od 1. tekućeg mjeseca. Ima u zemlji – prema posljednjoj statistici – 333.000 nezaposlenih, ali se drži da ova nije potpuna, te se pretpostavlja de će ih biti više, možda oko 400.000.- Naši proizvodi vrijede svakim danom manje, a trgovački bilans nam je kao obično protivan.- Politika ide vrlo slabo.- Pred svršetkom prošle godine bili smo upravo pred vratima jedne proturevolucije komunističkog karaktera.- [6]
U Zagrebu je još od 1921. godine izlazio list Novi iseljenik, glasilo Saveza Organizacije Iseljenika. Lupis je 1933. u njemu objavio dva svoja članka. Prvi je izašao pod naslovom Opće prilike u Argentini, u njemu je pisao o stanju hrvatskih iseljenika za vrijeme svjetske krize koja ih, po njegovom mišljenju, nije baš pogodila. Više ih je mučila najava argentinske vlade da će se zabraniti slati novac u Jugoslaviju jer je jednaka zabrana postojala kod nas za Argentinu. Lupis je upozoravao na to jer je znao da su mnoge obitelji u domovini ovisile o tom novcu.[7]
U istom broju izašao je i članak pod naslovom Teško ti ga negrađanima... gdje je Lupis pisao da je američki kongres prihvatio zakon za industrijsko oporavljanje. Po tom zakonu stranci su spadali u posljednju kategoriju kojoj bi trebalo dati posao. Njih je tada bilo 6 miljuna, od čega više desetaka tisuća naših ljudi, mahom nezaposlenih koji su i dalje takvi ostali. Lupis je primijetio da Amerika radi u pravcu zaštite svojih građana, dok kod nas još uvijek 26000 stranaca zauzima najunosnije položaje.[8]
Ovaj feljton objavio je iste godine i u novinama Jugoslavija koje su izlazile u Buenos Airesu.
Orebić, 1934. g., Savka i Ivan s djecom Cvjetanom i Marom (vl. L. Kudrjavcev)
Lupisovo zanimanje za iseljenike protezalo se na cijeli svijet pa je tako 1934. godine u Novom dobu objavio članak pod naslovom Daljnje potankosti o strašnim događajima u Zapadnoj Australiji. Tu se osvrnuo na posljedice sukoba između Talijana i Engleza u Boulder Cityju kada su, ni krivi ni dužni stradali i naši ljudi čije su kuće bile zapaljene, a Hrvat Jozo Katić je poginuo. Na kraju članka Lupis se pitao:
Što sad? Svi naši protesti i zaštite neće promijeniti raspoloženje urođenika protiv stranih radnika u useljeničkim zemljama. Kako kriza više pritište, tako prirodno, raste mržnja protiv stranaca. To znači da svaka zemlja mora da se brine za življenje svojih građana. Treba omogućiti narodu življenje u svojoj zemlji. A ako se to ne uradi, prirodne posljedice ne mogu izostati.[9]
Kroz svoje članke zalagao se Lupis za prava iseljenika pa se u članku pod naslovom Za zaštitu iseljeničkih ušteđevina, osvrnuo na novi zakon o bankama, želeći skrenuti pozornost na to da treba zaštiti isljeničke uloge, jer će oni, inače, svoj novac držati na stranim bankama. U gospodarskom je interesu bilo taj novac imati u našim bankama, a Lupis je primijetio da, kada iseljenik svoju ušteđevinu povjerava domovini, daje joj u neku ruku dobrovoljni zlatni zajam.[10]
Laganijom temom, pozabavio se Lupis u članku Naši u New Zelandu, gdje je za Novo doba pisao o izletu koji naš narod svake godine priredi na Pine Islandu. Tada se održe razna športska natjecanja, a o svemu tome se može čitati u New Zealand Sporting and Dramatic Review koji izlazi u Aucklandu.[11]
Lupis je svojim pisanjem skrenuo pozornost javnosti na Stephena Mitrovića iz Kalifornije, koji je tamo prenio kulturu uzgoja smokve iz naših krajeva.[12]
Časopis Arhiv Jugoslavenske Narodne Obrane, koji je u Zagrebu izašao 1935. godine