OPROŠTAJ S JUŽNOM AMERIKOM
U Buenos Airesu je situacija postala vrlo ozbiljna pa je Lupis pisao Vekariću 31. listopada 1931. godine:
Kocka je pala. Jučer je uslijedio sastanak između g. Baburice, Mihanovića i mene da se odluči o meni, tj. Knjizi i novini. Gosp. Baburica je kazao: ''Uzimajući u obzir očajnu situaciju ekonomsku, a predviđajući da će gore doći, osobito u Chile (gdje on očekuje dogodine pad valute) ja i g. Mihanović smo odustali od publiciranja knjige i novine. Vi možete ostati tu još koji mjesec, da vidimo hoće li se dogoditi čudo – preokret na bolje. Ne bude li toga, ići ćete kući, da onamo radite što ste ovdje vidjeli i sabrali.'' Pošto je 95% posibilnosti da se preokret neće dogoditi, to ću ja do koji mjesec biti kući.
Pored materijalnih razloga, ja držim da i drugi, raznovrsni, razlozi podjelovaše na ovakovu odluku. Kako ćeš znati fond JNO bijaše ostao (nakon raspusta, po predlogu ''pametnog'' Grisogona) kod g. Baburice. On je iz tog fonda neprestano davao za razne političke svrhe. Kako čujem u fondu jedva da još ima 250.000 pesosa. Ako padne čileanski peso, spast će fond na ništa. Medjutim zbog toga fonda čitava Južna Amerika i Jugoslavija bombardira g. Baburicu, podvaljujuć, tamo i amo, kao da u fondu ima milion pesosa. ''Jedva čekam da fond nestane'' rekao je neki dan, ''da budem miran.'' A onaj glupan Dr. Domić iz Magallanesa kazao je na iseljeničkom kongresu u Zagrebu da u fondu ima 25 miliona dinara (skoro 100.000 pesosa)koji da ne zna ni gdje je!
Onda je udario jednim člankom u J. Lloydu zbog likvidacije banke u Chile, podvaljujuć kao da se ista mogla održati! A Baburica kaže: U Antofagasti im je on darovao zemljište za školu. JNO im je pozajmila nekih 55.000 da podignu zgradu, koji novac nikad neće vratiti. Ima dosta vremena da im se za školu dava 1.000 pesosa na mjesec. Sve to im nije dosta, nego traže sada 100.000 pesos. Nije li to da baci čovjeka u beštiju?Baburica im je još darovao nekih 20 – 30.000 pesosa za vatrogasno društvo.
Antofagasta, 1. X. 1927. g. učenici Jugoslavenske škole (arhiv HMI Split)
U Magallanesu je JNO dala 25.000 pesosa za školu. Sad traže 100.000! A što se tiče banke, kroz čitavo vrijeme opstanka nije dala koristi i ima obrta dubioza. Sad treba da znaš i ovo: od svakih 100 pesos JNO, svakako ih je 50 samog g. Baburice, 25% Mitrovića i njegovih drugova, a svega ostalog naroda 25%.
Antofagasta, učenici Jugoslavenske škole kraj školskog autobusa.
Autor slike je Lupis (vl. M. Pilković)
Onda: u Antofagasti su imali dosta dobru kuću (Dom) Jugoslavenskog društva. Pak su ove ili lanjske godine, u doba najveće krize, išli bez prave potrebe graditi novu. Neimajuć dosta novaca tražili su, naravno, od Jugoslavenske banke. Dalo im se 50.000 uz garanciju desetorice. Radi opće propasti Dom ne može da plaća kamate. Sad bi banka morala da pogna onu desetoricu, da spasi novac. Da nije banka dala novac, bilo bi vike. Kad pritisne da ga dobije natrag, bit će još više. A tu, opet treba znati, da bar polovicu dionica Jugoslavenske banke posjeduje Baburica i da polovina gubitaka ide na njegov račun.
Dalje, sam jedan naš čovjek u Magallanesu, kad je propao trgovinom (lakoumno) ostao je banki dužan 1.200.000 za koje je bio garant g. Baburica.
Famozni Galjuf u Limi, kako čujem, duguje Baburici US $ 200.000. Onda firma Baburica, Petrinović & cia posjeduje 420.000 dionica Lanotara (?) po 3 funte, kojima je danas tečaj 15 sh. U Jugoslavenskom Lloydu ima 125.000 funti i 300.000 funti zajma, a već dvije godine nema dividende. Da nije bilo ovog zajma Lloyd bi bio u ovoj krizi propao.
Dalje: to što je Baburica imao gotovine, bilo je sterlingama, pak i tu je došao udarac. Dalje: sve likvidacije vrše se pod katastrofalnim kondicijama. Dalje: iz Chilea se ne može iznositi ni jedan peso, osim za plaćanje robe, a očekuje se pad valute.
Dalje: g. Mihanović ima 4.000 dionica Jugoslavenske banke. Znači: 200.000 pesosa uloženih kad je peso vrijedio dva puta više. Likvidacija će biti izvršena, do ne prije 1 ˝ godine. Do tada peso može vrijediti – vrlo malo.
Sve ovo, sa amošnje moralno – materijalne strane. A što da ti rečem u vezi s našom konzularno – diplomatskom službom? O tom bi trebalo malu knjigu napisati. Tu ti je teren takav da ni vrag ne bi htjeo u nj nos zabadati. Mene je odluka g. Baburice oslobodila velike napasti.
Da ne bi bilo prigovora na mene – kazao mi je g. Mihanović, trošak za mene namirit će se od onog novca što je bio namijenjen Birou, pošto sam ja izvršio posao u njegovu žanru, a u taj fond doprinose JNO 20, a lično g. Baburica 10 i g. Mihanović 5.
Da ti navedem još jedan slučaj koji djeluje na duševno raspoloženje ljudi. Kako znaš pokojni Nikola Mihanović ostavio je 3.500.000 dinara za dole. G. Mihanović, sudija Lucijanović i ja dugo smo radili dok smo izradili statut. Ta zadužbina će biti prava sreća za onaj siromašni narod – kroz vjekove. Statut je na Cetinju već 5 – 6 mjeseci. Lucijanović je bio onamo dva puta. Rečeno mu je: Nema nikakvih prepreka, dok se vrati, potvrda će doći za njim. Ali potvrde još nema! G. Mihanović kaže: ovako te tretiraju kad davaš novac, što bi bilo da nešto tražim?! Ja mislim da je izgovoreno iskustvo naših imućnika, uza svu njihovu najbolju volju, dotjeralo ih dotle, da će nestati svakog njihovog interesa za stari kraj.[1]
U sljedećem pismu, od 8. studenog, Lupis je pisao da se nada da će se vratiti u Split u travnju ili svibnju, da su izbori u Čileu prošli loše za Baburicu i da opet sve likvidira. Potužio se Mihanoviću da će izgubiti 80% vrijednosti imovine. Splitski Biro ostao je bez Baburičinih i Mihanovićevih donacija, a sve što je ostalo, bilo je namijenjeno Lupisu. Vekarić je bio u potrazi za poslom pa mu je Lupis ponudio da se preseli u kuću koju je za Lupisove i u njihovo ime Vekarić kupio u ulici Matije Gupca. Zaključio je da je Vekarić pogriješio što se odrekao 1000 dinara mjesečno kod Jadranske straže jer je dosad mogao imati ušteđenih 15000 dinara. Dodao je:
Što se tiče lista ''Jadran'', ja tu stvar imam na pameti. Čitav arhiv buenos-ajreškog centra ''Jadran'', sa godišnjacima lista, bio je predan u svoje vrijeme našem generalnom konzulatu, kad mu je na čelu stajao Dr. Grisogono. To je bila nesretna misao. Taj arhiv sigurno gnjije negdje u podrumu Poslanstva. [2]
Što se tiče konačne sudbine arhiva JNO ja ostajem kod mišljenja (a tako sam i obećao kad sam arhive sabirao) da isti bude dan Gradskoj Biblioteci na trajno čuvanje. Ni malo nije uputno da ostane u privatnom čuvanju Dra. Leontića, jer kod privatnika stvari mogu da se zametnu. Dr. Ljubo je u Splitu i on može da se arhivom služi svako doba u Biblioteci. Svakako, ovo šta kažem važi za arhive iz Iquiuqea, Antofagaste i Magallanesa. A šta se tiče arhiva centrale iz Valparaisa, za konačnu riječ možete se obratiti na g. Baburicu.
Od Zavoda za spoljnu trgovinu primio sam danas pismo u kome traže podatke i informacije, u vezi moga članka u ''Novostima'', kao da sam ja nekakav državni ured i dužan raditi gratis. Od njih niko gratis ne radi. Poslanik ovdje prima 1200 dolara mjesečno, sekretar 320 dolara, a koji pod nebom ne znaju šta bi radili, pak neka im oni šalju podatke (o kojima uostalom pojma nemaju, niti se za takove stvari zanimaju). Ako im ti možeš dati razumjeti, daj, da ću im sve informacije i podatke dati preko tebe, samo neka te uposle.
Kaži Marici da se ne desperava. Bez krova nećete ostati. Stisnite se sa troškovima da poslije dulje izdržite. Ne vjerujem da se za tebe neće nešto naći. Mara i Savka dobro. Jedva čekamo čas da dodjemo kući.
Na Badnjak je Lupis pisao da je kapetan broda došao reći da dođe po pršut koji mu je poslan iz Splita. S broda ga je morao iznijeti krišom jer bi odlazak na carinu bio gnjavaža puna formalnosti.
Od obiteljskih vijesti Lupis je pisao da je Savka trudna pa će im se kod kuće roditi Amerikanac.
Zatim je ispričao da se iz Europe vratio g. Petrinović te da se zaustavio u Buenos Airesu, na putu za Čile, da se našao s Mihanovićem i da su najviše razgovarali o Jugoslavenskom Lloydu. Mihanovićevih 12000 funti i još 60000 od pokojnog mu brata mogle su se držali izgubljenima, kao i Lupisovih 50. Svi su bili ljuti i očajni i zbog toga su krivili Baburicu.