ODLAZAK U JUŽNU AMERIKU
Već početkom siječnja 1930. godine Lupis se javio iz Buenos Airesa. Ovaj put, pismom na engleskom jeziku, Živku Vekariću s uputama da na njegovu pisaćem stolu pronađe omotnicu s adresom i nešto novca, koji pripada izvjesnom Anthony Villovichu iz Brooklyna kojemu treba poslati kalendare Naš mornar ili Ribar i pretplatiti ga na neki nacionalistički časopis. Također je zahvalio Vekariću na njegovu članku na engleskom jeziku, što ga je obećao dati gospodinu Bancu koji je tada bio u Buenos Airesu zbog tiskanja engleskog izdanja Buenos Aires Heralda. Pisao je da se sprema u Boliviju, Peru i Čile, ali da je prvo poslao po cijeloj Južnoj Americi oko 4000 pisama u kojima je opisao razloge svog dolaska. Htio je da svi znaju da želi izvidjeti stanje, napisati knjigu i pokrenuti časopis.
Lupis je dodao i to da je pisao ženi Savki kako su uvjeti života u Buenos Airesu dobri i da želi da ona dođe, što prije može, te da bi tu ostali makar tri godine. Naime, mogli bi uštedjeti nekoliko stotina tisuća dinara što u Splitu nikada ne bi bilo moguće. Preporučio je da Savka što prije počne učiti španjolski jezik. Rekao je i sljedeće:
Gospodin Mihanović me puno voli. Njegovi su mahom u Europi, a mahom na njihovom imanju. On je preko dana u gradu, a na večer ode i on na imanje. Ponekad ostane u gradu i po noći i tada me zove da mu pravim društvo za ručkom ili večerom. Nikada u svom životu nisam sreo boljeg čovjeka. Znamo satima sjediti i on mi tada priča nevjerovatne stvari.
Svakako napiši izvještaj Biroa za 1929. godinu i pošalji po jedan primjerak Mihanoviću u Buenos Aires, a drugi Pašku Baburizzi u Valparaiso.[1]
Obitelj Mihe Mihanovića u Buenos Airesu, 1922. g. S lijeva na desno su kći Milena i sin Miguel, supruga Gina, kći Nelly (16 g.) i sin Raul, te Miho (vlasništvo Diane Imfeld, Nellyine unuke)
U splitskom listu Novo doba, 16. siječnja 1930., (br. 12, str. 6.), objavljen je Lupisov članak pod naslovom Jedno pismo iz Nove Zelandije. Naime, Lupisu se pismom obratio jedan iseljenik i poslao mu je članak iz novine Star, koja je izlazila u Aucklandu. Tamo je pisalo kako su se Dalmatinci obratili za pomoć ministru predsjedniku Coatesu. Naime, veliki broj ih je bio otpušten s poslova na izgradnji željeznice jer se uspostavilo da nisu britanskog porijekla. Za kopanje smole, koja se do tada već bila iscrpjela, to nije smetalo, ali za javne radove se počelo tražiti britanske podanike i samo u jednom tjednu bila su otpuštena 73 Dalmatinca unatoč tome što su bili vezani ugovorima. Ljudi su se našli na ulici, bez mogućnosti za rad i bez novca da bi se vratili kući. Lupis je apelirao na našu vladu da nas ne vodi u propast.
Sljedeće Lupisovo pismo Živku Vekariću došlo je iz Cochabambe u Boliviji, napisano 9. veljače. Tu kaže da je primio pismo Paška Baburice, ali i dr. Ive Tartaglie, koje je poslano i u London. U pismu je Tartaglia odgovorio Baburici da se slaže da ga dr. Ivo Stalio naslijedi na mjestu predsjednika Biroa.
Kako su u to vrijeme preko Rima i Beča u svijet išle uvijek tendenciozne vijesti o Jugoslaviji, Lupis i Vekarić su došli na ideju da bi trebalo barem još u Beču otvoriti jednu podružnicu Biroa za informacije stranaca, ali ih je mučilo kako je financirati. O tome je Vekarić pisao Niki Bartuloviću u Biro u Beograd 12. veljače 1930. godine. Inače, u pismima kroz veljaču razvila se živa rasprava oko Biroa. Trebalo je izabrati zamjenika dr. Tartagli, a problem je bio i tijesan ured u Beogradu. Vekarić se dvoumio da li da ode i on u Beograd i prihvati ponuđeni posao u Zavodu za unapredjivanje spoljne trgovine. Tada bi zatvorili splitski Biro i sve preselili u Beograd. Vekarić bi i dalje bio Birou na raspolaganju, uz manju naknadu, a jer bi imao plaću od Zavoda, mogli bi uzeti veći ured.
Privatno, u obje obitelji su trebale doći prinove. O tome su stalno pisali Lupisu. Živko Vekarić se brinuo za svoju trudnu suprugu Maricu, ali i za trudnu sestru Savku Lupis. I Vekarić i Lupis su se nadali sinovima.
Iz Buenos Airesa je stiglo Lupisovo pismo 14. veljače u kojemu je ukorio Vekarića, jer Paško Baburica nije primio knjigu Ive Rubića koju mu je ovaj trebao poslati. Navodno se i Mihanović ljutio što je njegov primjerak kasno došao. Zato je Lupis napisao:
Ja ne znam šta je tebi i Bartuloviću: Da vi najmanje obzira imate prema osnivačima i uzdržavateljima Jugoslavenskog Burreau-a![2]
Morile su ih brige oko Biroa i kako s njim dalje. Lupis je namjeravao doći u Split srediti stvar, ali je očekivao potporu i upute Mihanovića i Baburice. Nadao se da će na tu temu razgovarati s Baburicom u četiri oka prilikom svog posjeta Valparaisu, odakle je pisao 14. travnja:
Prvi dan kad stigoh ovde 10/IV, bio kod Baburizze na ručku. Kuća mu je kraljevska palača, na najljepšem mjestu u Valparaisu. Inače, još ne govorih s njim o Burreau. Nemoguće, tako je zaposlen. To ti je čudo od čovjeka. Upravlja sa desetak velikih preduzeća. Tamo (misli na Hrvatsku, op. autorice) se pojma nema šta je Baburizza.[3]
Kako se nije uspio savjetovati s Baburicom po pitanju Biroa, Lupis je poručio Vekariću da on i Bartulović naprave što najbolje znaju. Ako treba, neka ga privremeno zatvore jer obojica mogu raditi odakle žele. Tim više što bi Vekarić primao plaću od Ministarstva trgovine u slučaju kada bi prihvatio taj posao. Lupis je sve držao boljim nego zamarati prezaposlenog Baburicu.
Paško Baburica
Kasnije se, ipak, stvorila prilika za razgovor s Baburicom na tu temu:
Jučer sam ti uklopio u Savkino pismo jedan buletin sa Baburičinim odgovorom, odnosno ''pozajmljivanja'' tebe Minsitarstvu trgovine. Odlučno
je kazao: ''Ne.'' Baburizza je lokalni, provincijalni patriot. Njemu je glavno: Dalmacija. Bit će da ima dosta razloga da ne voli Beograd. Ne ukazuje mu dužnu pažnju. Deset dana je prošlo dok sam mogao s njim govoriti. I da ovih dana nije zaključio prodaju ''La Yugoslave'' (što zasad ne spominji) osiguravajućeg društva, tko zna kad bi mogo s njim govoriti. Upleten ti je u 23 poduzeća – svemu mozak. Tu se dobija i gubi na milione.
Valparaiso, 1930. g. Park Olivar kraj grada, kojeg je Baburica poklonio Društvu čileanskih salitrerskih producenata. Autor Ivan Lupis (vl. M. Pilković)
Za Baburicu je dalje kazao:
On je vas u poslu, nije lako skrenuti mu pažnju na druge stvari. I kod njega je sve: Da. Ne. Ja držim da je bolje da ostaješ gdje si.Takova komodna rada, šta baš odgovara tvojoj prirodi, teško ćeš naći. Tu čovjek radi po – srcu. Ti si mlad. Tu se i muštraš i vrijednost koju stičeš moći ćeš i kasnije dobro unovčiti. Radi interesa što ih se svaki mjesec čini, Bureau će trajati više od 5 godina – bar 6. A kasnije, tko zna, da se nagovori Baburizzu da produlji. On bi to mogao kao od šale, glavno bi bilo znati ga uhvatiti.
Hacienda Koločep Paška Baburice u Los Andes. Autor Ivan Lupis (vl. M. Pilković)
Pratim onu podmuklu kampanju protiv mene. Dobro si učinio što si poslao Bartuloviću da se objavi na pravom mjestu. I ona bena Carević!
Poslo sam odgovor ''Novostima'' i ''Novom Iseljeniku'' – ako štampaju. Piso sam i banu Tartagli.
Glede učitelja za amo, to je pjesma budućnosti, osim u Magallanesu. I to treba proučiti, to nije tako jednostavno. To će uraditi Savka. Drago mi je da druguješ s g. Damjanovićem. Zlatan čovjek. Ja uopće ne mogu zamisliti da on nije više tajnik Organizacije iseljenika.
Ti radi za Bureau najbolje šta možeš. Šalji izvještaje i dva puta na godinu, na 1/I i 30/VI – da se uzdižeš pred očima Mihanovića i Baburizze. Tko zna, da Baburizza i jednog dana ne dodje tamo! Partner mi kaže: Ja sve sile upirem da se Banco Yugoslavo preseli u London. Kad bi to se desilo, mogao bi, možda i ti onamo poći. Baburizza je misteriozni čovjek. Ne da znat što misli. Jedno je sigurno: on tajno ovdje sve likvidira. Kroz par godina neće ga tu biti. Ovo sve za tebe. [4]
Antofagasta, 1930. g. - Banco Yugoslavo (vl. B. B. Filipović)
Reklama iz Jugoslavenske države 28. 07. 1918. (vl. B. B. Filipović)
Sljedeće pismo, poslano je iz Splita. Živko Vekarić je pisao Lupisu u Južnu Ameriku:
Jutros nas je zatekla tužna vijest, da je Jando Lahman, urednik ''Jadranske straže'' i duša društva ''Jadranska straža'' umro u Beču pod operacijom. Iz više razloga mislim, da je dragom pokojniku teško naći nasljednika u poslu što ga je on toliko godina radio s besprimjernom vještinom i požrtvovnošću.
Ali budući da njegovo mjesto ipak treba popuniti, već sada dolaze k meni s pitanjem, da li bih ja to preuzeo, obzirom na to što sam ionako jedan od najglavnijih suradnika lista itd. Do sada nisam dao odgovora, jer mislim da bih prije morao da se sporazumim s tobom, odnosno sa osnivačima Biro-a.[5]
Inače, Jadranska straža utemeljena je u Splitu 1922. godine i djelovala je do 1941. godine. Bila je jugoslavenska, unitaristička udruga koja je nastojala sačuvati nacionalna obilježja i tradicije mora i primorja. Osnovana je u vrijema stvaranja prve jugoslavenske države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nastala je iz potrebe suprostavljanja Kraljevini Italiji da zavlada što većim dijelom naše obale i mora, u vrijeme kada državni vrh nije za to bio sposoban, a međunarodne prilike su za nas bile nepovoljne. Jadranska straža imala je brojno članstvo u zemlji i inozemstvu pa je poprimila obilježje narodnog pokreta. Borila se za stvaranje pomorski usmjerene države, a tiskala je i svoju novinu koja se, također, zvala Jadranska straža.
Ponovo je pismo išlo iz Splita u Južnu Ameriku. Živko je pisao Ivanu. Vratio se na temu uredništva Jadranske straže te najavio skorašnji dolazak Nike Bartulovića, s književnicima iz Beograda, u Split. Uz to su išle i privatne stvari:
Inače, Savka se svaki čas nada porodjaju, ali do danas ništa. Vjerovatno ćeš dok ovo pismo stigne imati već sinčića, a kako vidim, rodit će se u maju kao i ja. Neka ti bude pjesnik i neka nadje ovako zlatnu ženicu kao što je moja Marica! I ona čeka porodjaj u septembru, a ja sam /kao i ti/ uvjeren da će biti sin.[6]
Split, svibanj 1930. g. – članovi beogradskog ''Pen – kluba'', s lijeva u 1. redu: Niko Bartulović,
Gustav Krklec, Ranko Mladenović, Desanka Maksimovć, Milica Kostić – Selem, Zvonimir
Kujundžić, Maja Čulić, Živko Vekarić. 2. red s lijeva: Jerko Čulić, ispred njega je ing. Manola,
Dr. Milan Bogdanović, ?, Toša Manojlović i Dr. Miho Abramić iza Maje Čulić, (vl.
L. Kudrjavcev)
Lupis se kasnije javio iz Buenos Airesa:
Dakle: imam kćer. Svi ste mi obećavali sina. No, ja sam kriv, što nisam slušao savjet – fratra. Drugi put će bit sin, a sada neka je Savka zadovoljna.[7]
Sljedeće pismo bilo je malo duže:
Čini mi se da u etažeru kod moga stola ima novina: ''Hrvatska sloga'' i ''Hrvatski iseljenički dom''. Ovaj potonji je uopće zabranjen, a ''Hrvatska sloga'' od aprila 1929. dalje. I to pakuj i zapečati. Vrag nespava i svaki čas koji neprijatelj može potpuhati i čovjek se od radnika, za državu pretvoriti u zločinca.
Po svemu izgleda da će Savka za praznika poći u Viganj. Ja ne znam kada počinju praznici. Ako počinju prije 20. jula, onda joj na godišnjicu našeg vjenčanja vi ne bi mogli ni poslati kitu cvijeća, ni iznenaditi ju onim darom ( kako sam tebi, Marici i gđi Domančić pisao iz Valparaisa kada sam poslao ček). Za slučaj da Savka podje u Viganj ti tu stvar uredi sa mojom sestrom. Neka ona sama za ono jutro 20./7. spremi lijepu kitu cvijeća i postavi je Savki u sobu sa mojom vizitkartom. Takodjer vi u Splitu kupite darove za Savku i malu i pošaljite poštom ili po kojoj osobi mojoj sestri (Kata Vlašić) sa uputom da neopazice stavi Savki u sobu na 20./7. ujutro. Kata uvijek rano ustaje, pak bi mogla ući u Savkinu sobu dok je ona još u krevetu i dok su još škure zatvorene, pod pretekstom da joj se učinilo da ju je Savka zvala, te kutiju položiti gdjegod na umivaonik ili na komoncin. Molim te, učini mi ovu ljubav.
Dodao je i vijesti o našoj diplomaciji u Buenos Airesu:
Bit ćeš u ''Gospodarstvu'' čitao o Vujevom bijegu u Brasil, radi falsificiranja diploma. A znaš kako je famozni Vujeva započeo karijeru ovdje? Grisogono[8], Marcelić i on – Vujeva! Nađoše se skupa kada su osnivali – Jugoslavenski sokol u ovom gradu! Tako su ta naša službena gospoda imali za druga na javnom polju – Vujevu!
Onaj Carević iz Zagreba jedan je veliki varalica. Pod pretekstom da će doći u Buenos Aires kupovati ispod vode velike komplekse zemlje na čileansko-argentinskoj granici za male pare, uzeo je od naših ljudi – svojih žrtava nekih 150.000 pesosa i – došao bogat u Jugoslaviju. Jer je sve to bio nečist posao, žrtve moraju da muče, a on se igra diplomate u Zagrebu!(Ovo drži za sebe a pišem ti da znaš.)
I ovo ti vrijedi znati: Prilikom rodjenja trećeg princa ovdašnji poslanik poslao predloge za odlikovanje nekih naših ljudi u Južnoj Americi. Ta odlikovanja nikada ne dolažehu – do neki dan. Znaš zašto? Ti predlozi morali su proći kroz ruke nekog činovnika na Ministarstvu spoljnih poslova – zaboravih mu ime – koji je nedavno bio premješten u Holandiju. On je te predloge držao u svojoj ladici neriješene, jer je posvadjen sa poslanikom Straznickym. Prva je svadja i osveta pak –ugled i interes države! I kad nakon toliko vremena dodjoše odlikovanja i postave ono g. Maranguniću, konsulu u Parana, koji daje svake godine toliko novaca za Marjan i druge domovinske ustanove i troši toliko iz džepa na uzdržavanje konsulata. Videći da su odlikovani drugi, koji još manje od njega zaslužuju, on se lijepo zahvalio na časti počasnog konsula, a Jugoslavija neka mu sada traži zamjenika... I tako, što god amo rodoljubi za državu grade, sa službene se strane razgrađuje. Kao da je neko proklestvo na nama.
Ovo ti pišem da kažeš Bartuloviću kada se s njim sastaneš, pak da on i Marjanović porade na pravom mjestu u Beogradu da se ovakve stvari ne bi dogadjale, jer će se ovakovim postupcima i mržnjom medjusobnom, te škandalima kod našeg službenog svijeta odbiti od države i one koji ju vole.
Mnogo ti pozdrava od šure Ivana
P.S. Ovo ti pismo šaljem preko Eveline da po vragu – adresirano na tebe – ne bi išlo i kome drugom na čitanje.[9]
Nakon toga se Lupis javio iz Rosaria u Argentini:
Ubila me vijest o Jandi. Koja šteta! On je bio pola ''Jadranske straže''. – Ti se primi uredništva. To sve uredite sami, nemojte amo sa detaljima smetati. Baburizza i Mihanović nemaju vremena za to. Ali bi trebalo to: da budeš faktički, plaćeni urednik, ali NE javni, da se ne reče da je inkompatibilno: upravitelj Bureau-a i urednik ''Jadranske straže''. Nadjite mladića kojeg u ured. To uredjuješ ti i Dr. Stalio. Glede tebe – sa dvije plaće, moći ćeš se nešto pomoći. Drugo – Bureau će moći trajati na uštedama i bar godinu dulje – treće, nije isključeno da nagovorimo Baburizzu i Mihanovića da – produže. Inače, uvijek opet radi kako ti se najbolje čini.[10]
U Pučkoj prosvjeti od 1. VII. 1930. godine (br.7, str.162.) bio je objavljen članak s vijestima iz Chuquicamate u Čileu, pod naslovom Amerika za jugoslavensku maticu. U tom gradu, pokraj istoimenog rudnika bakra, Lupis je održao predavanje o stanju i potrebama našeg iseljeništva u Južnoj Americi 29. ožujka iste godine. Tada je skupljeno 1200 čileanskih pesosa za Jugoslavensku maticu, Jadransku stražu i Narodnu zaštitu (fond iseljeničkih udova i siročadi). U članku je bio objavljen popis donatora s točno doniranim iznosom.
Antofagasta, panorama 1930. g. Autor Ivan Lupis (vl. M. Pilković)
U istom broju Pučke prosvjete, na 163. stranici objavljena je vijest iz Antofagaste u kojoj je pisalo da je Lupis preko Jadranske straže poslao Jugoslavenskoj matici 2794,37 dinara. To je bila trećina od ukupno skupljenih 1260 čileanskih pesosa namijenjenih Jadranskoj straži, Hrvatskom radiši i Jugoslavenskoj matici. Uz popis donatora, pisalo je da je iznos skupljen u čast Lupisova posjeta Antofagasti i ''našim svjesnim iseljenicima''.
Antofagasta, 1930. g. Članice i članovi Sokola, koje je fotografirao Lupis u dvorani
Jugoslavenskog pripomoćnog društva (vl. M. Pilković)
Antofagasta, Calle Condell 1930.g. Tu su bili Sokol, Vatrogasno društvo Dalmacija i Jug. pripomoćno društvo, te Salon de Billares, Šimunovića – Cvitanića. Autor Ivan Lupis (vl. M. Pilković)
Lupis je slijedeće pismo poslao iz Rosarija 19. VII. 1930., zajedno s materijalima s prvog Svjetskog prvenstva u nogometu koje se održalo u Montevideu u Urugvaju. Nastupilo je 13 reprezentacija, a među njima i jugoslavenska, koja je pripreme održala na brodu, jer je putovanje trajalo 2 do 3 tjedna. Lupis kaže:
Evo ti ovdje materijala o našim igračima u Montevideu, pak od toga ili:
a) sam sastavi nešto, b) ili daj sportaškim piscima ili novinama da se same zabavljaju. Dobro bi bilo stranicu sa slikama izložiti.
Jedno stoji: Više su ovi športaši učinili za jugoslavensko ime amo dolje, nego li bi sva moguća propaganda u 20 godina. Sreća po masu naših iseljenika koji su igrače dočekali, izgleda da su i tisuće ''Austriacos'' preko noći postali Jugoslaveni.[11]
Na istu temu nastavlja pisati iz Buenos Airesa:
Danas ti šaljem još jedan paket novina u vezi sa footballom u Montevideu. Na semifinalu, naše okradoše za 2 goala – nelijepo se podniješe. Uruguajci bi isto bili dobili, ali samo sa 4:2.[12]
Krajem 1930. godine Lupis je došao u Split po suprugu Savku i kći Maru. Nakon njihova odlaska u Buenos Aires Živko Vekarić, koji je u međuvremenu dobio kći Ladu, pisao mu je iz Splita:
Primili smo brzojav i pisma iz Napulja, te kartu iz Mallorke. Hvala. Nadam se da vas nisu na putu zatekle silne oluje, koje su nekoliko dana nakon vašeg odlaska vladale kod nas. U Sloveniji, u Hrvatskoj poplave, u Italiji potres. Sinigalia i Ancona su teško nastradale. I kod nas se je osjetio potres, a vjetrovi su bili jaki, sa obilatim kišama.[13]
Početkom prosinca 1930. godine Lupis se s obitelji skrasio u Buenos Airesu, pa je pisao:
Dok se ne sredih sa stanom nikako nisam mogao pisati. Sad smo se sredili, imam i lijepu radnu sobu u stanu, pak sad radim na svu paru. Već dva dana rješavam korespondenciju. Nabralo se toga posla čitav snop.
Savka vam je pisala o putovanju. Ukratko: sve je išlo dobro. Na ladji, kad je Savki udilo, nekoliko puta sam prao pelene! Smijali smo se, kako ćemo to Mari kazivati kada odraste. Na moru Mara se je najbolje držala.
Ovdje smo najprije išli u Palace Hotel, drugi najfiniji u gradu. To je vlasništvo pok. Nikole Mihanovića[14], koji rentira godišnje 50%. Don Miguel (Miho) se zauzeo da nam učine nisku cijenu. Tako smo imali sobu, banj i pansion za 20 argentinskih pesosa na dan, odnosno 360 dinara. Inače bi bili platili 36 pesosa.
Drugo: ja bijah zamolio g. Mihanovića, da bi mi našao jedan meblirani stan. No, on mi ga nije našao. Nego, on ima jednu veliku kuću, u blizini središta grada. I u njoj je izabrao jedan stan, od 4 sobe, kuhinjica i soba za sluškinju. ''Ja mislim'', reče, ''da je ovo najbolje za vas, a ja ću vam stan meblirati i nećete puno plaćati. Ovaj stan se je prije unajmljivao 200 pesosa, ali sada idu najmovi na niže, vi nećete toliko plaćati.
I onda nam dade svoga neputa, sa kojim smo išli kupovati sve što nam treba, na račun don Miguela. Došli su drvodjelci da urede sve što treba, pak plumber, pak velim ti, imamo svu potrebu: sobu za spavanje, tinel, sobu za mene u kojoj mi je nabavio veliki američki stol. U četvrtoj sobi imamo baul, valiže, sušimo robu kad kiši. Ta soba zlata vrijedi. Mercado nam je pod nosom. Od Plaza Mayo smo tri kvarta. Na trećem smo tavanu. Baš fino.
Sad zamisli, koliko nas je g. Mihanović zadužio! To je pravi prijatelj i dobročinitelj.
Dok ovdje radim, Mara stoji kraj mene u karoceti i – diktira mi ili se razgovara. Kad joj dodije, lijepo zaspi, čak spava i dok ja na mašini tučem.[15]
Lupisovi su u Buenos Airesu stanovali u ulici Belgrano 312, Departamento 31
(slike smo dobili dobrotom gđe.Vjere Bulat iz Buenos Airesa)
Na samom kraju 1930. godine Lupis je u splitsko Novo doba poslao članak pod naslovom Najhitnije potrebe našeg iseljeništva u Južnoj Americi. U članku je govorio o nepripremljenosti naših iseljenika na probleme koji ih čekaju tamo gdje dođu zarađivati za život. U Sjevernoj Americi je vladala velika nezaposlenost pa su se Sjedinjene Države i Kanada zatvorile za iseljenike. U Australiji se nedavno dogodilo da je bilo zabranjeno iskrcavanje stotini talijanskih doseljenika iako su imali odobrenje australijskog konzula. Brazil je zabranio useljavanje na jednu godinu, a Argentina je uvela vize od 33 pesos-a. Useljavanje je bilo moguće u još neke države Južne Amerike, ali u njima je bila slaba mogućnost zarade, tim više što su naši iseljenici obični i slabo plaćeni radnici. Dio njih se nije više mogao ni vratiti kući, a dio se vratio s još većim dugom na leđima. Neke od njih, na račun države, vraćala su kući naša konzularna predstavništva pa se Lupis pitao kako ljudima pomoći.
Prenoseći iskustvo iz Sjeverne Amerike, uočio je razliku u strukturi pripomoćnih društava. Južnoamerička nisu bila takva u pravom smislu te riječi. Ona nisu bila radnička, nego su postojala da bi zadovoljila neke manje potrebe svojih članova. Najveća prednost im je bila što bi sagradili zajedničku grobnicu jer su male bile puno skupe. Lupis je držao da je bila velika potreba da se Hrvati u Južnoj Americi udruže u potporna društva koja bi im bila od veće pomoći. Najbogatijeg člana bi se imenovalo predsjednikom, najpismenijeg tajnikom, a najpoštenijeg blagajnikom. Sva ta društva bi se trebala povezati u jedan savez pa da radnik, putujući za poslom, može prijeći iz društva u društvo i da u svakom nađe pomoć za članarinu koju plaća.
Lupis je završio članak mišlju da se treba ugledati na kulturnije i naprednije doseljenike i primijeniti njihova iskustva da bi se izašlo iz bijede i domoglo boljeg života.[16]
Kriza nije zaobišla ni Argentinu. Lupis je o tome pisao Vekariću 7. siječnja 1931. godine:
Ekonomski izgledi u Argentini su samo – crni. Prevladuje potpuni pesimizam. To se mene ne tiče, ali boga mi je svuda slabo. Zamisli, da je nedavno predsjednik – pukovnik u jednom govoru kazao, da kad je uzeo vlast u ruke, došao k njemu predsjednik Narodne banke i molio da ponedjeljak proglasi blagdanom, jer da bi mogao doći krah! Naši čakareri (farmeri) su na sto čuda, mnogi čisto očajni. U Chile Yankee su otpustili 99% Jugoslavena i samog Milana Leontića, glavnog inspektora na pampi. Pišu mi iz Valpa, da ih tamo (naših) mnoštvo šeta, a drugi bježe kući. Gospodin Baburica da likvidira sve na veliko i da će u Februaru u Paris. Meni se čini da vi u Jugoslaviji još najbolje stojite i da vas spašava karonjstvo. US sa žurbom gledaj gdje su došli.[17]
Chaco, Argentina 1930. g. Crnogorska obitelj na svojoj čakri (farmi).
Autor Lupis (vl. M. Pilković)
Vekarić mu je odgovorio da je teško u cijelom svijetu, te da se iseljivanje sve više ograničava pa se boji da bi Lupisova zapažanja više poslužila povjesničarima nego praktičarima. Također ga je obavijestio da je brodom Tomislav stigao u Split arhiv JNO-a (sedam velikih sanduka) te da su carinici bili uviđavni i da nisu sve proturili jer se ionako dosta toga na putu oštetilo. Dodao je da ovdje kolaju ''wild stories'' o našima u Južnoj Americi i da se priča da Don Paško (Baburica) opet kupuje salitrere jer su ga prevarili.
Pred putovanje u Magallanes Lupis je napisao veliko pismo jer je na putu planirao ostati 45 dana. Sam je rekao da nije mogao kraće jer je takva kombinacija parobroda za na kraj svijeta. Vijesti su bile sljedeće:
Gospodin Mihanović je htjeo da iz Društva izjurimo nedostojne i osvojimo upravu. Na izborima pobijedismo sa 47 contra 32. I još je prekjučer umro predsjednik, koji nam je najviše oponirao. Sad ćemo da oživljujemo. Samo sve ovo uzimlje mi toliko vremena. A opet, treba ići uz staroga Mihanovića, jer ako on ohladi, sve će proći.
Don Paško ne kupuje opet salitrere. Te ''wild stories'' dolaze od nepoznavanja stanja. Nedavno je bilo u novinama da je Baburica osnovao novo salitrersko društvo ''Balkan'' sa 1.100.000 pesos-a kapitala.
Jugoslavenska straža, Valparaiso 1918. g.
Sjeverni Chile je kao pomela kuga. Nema više ni jednog našeg čovjeka na pampi. Zamisli se, istog Milana Leontića otpustili bez opremnine, a morali bi mu dati 21 mjesec plaća.
Kopači salitre, 1930. g. (vl. B. B. Filipović)
Baburica likvidira na svu prešu. Svim činovnicima dan otkaz za 28 februara a pridržat će, bez ikakovih obaveza samo najpotrebnije. Bit će stradanja. Za 20 godina neće se ni znati da su Jugoslaveni bili u industriji Chilea. Ništa nije bilo građeno za budućnost.
Božo B.(Banac op. autorice) i Petrinović se strašno posvadili. Firma Baburizza & Co. u Londonu upravljala Lloydom. Božo bio direktor i on ima većinu dionica Lloyda. Petrinović ga izgurao iz firme i grupu činovnika, koji osnovali poseban biro za sebe. Božo pošo u Jugoslaviju. Baburica i Petrinović kupili dugove Lloyda, koji veći od kapitala. Sad Petrinović traži regulaciju i isplatu a Božo pošo ća i neće s njim da govori, nego samo s Baburicom. Svega se priča.
Mara stoji čvrsto na nogama. Kupili smo joj karuceru. Najvoli sjediti na svom visokom stocu uza me, da gleda pisanje na mašinu, a da kad može čitavom šakom udari po slovima. Sad će bez mene da bude puni mjesec i po.
Ljetnikovac Frane Petrinovića u Renaca kraj Valparaisa, 1930. g. Autor Lupis (vl. M. Pilković)
Čitam po Italiji zima, poplave. Bit će i kod vas što bog da. A mi ovdje da crknemo ova dva zadnja dana od vrućine. Zamisli – 40 stupnjeva u hladu! Sreća da smo na četvrtom podu pak zrak prolazi. Ali, dolje na zemlji, da pukneš.
Ovdje još uvijek slave poklade. Sinoć i danas korzo, rasvjeta, kao i svih svečanih dana od 15/2.
Pišu iz Splita da je Lada famozna. Neka, neka! [18]
Vekarić je u sljedećem odgovoru napisao da je Splitu osnovan Rotary Club i da su ga uvukli unutra te da nema baš za to interesa, ali misli da bi moglo koristiti Birou. Zato se žrtvuje i ide na sjednice zbog čega nema skoro ni jedne slobodne večeri.
Inače, članovi su sve ozbiljni i stariji ljudi, kao Stipanović, Stanger, Bonači, Rismondo, Meichsner, Čorak i Abramić,[19]- pisao je Vekarić.
S juga, iz argentinske Patagonije, došla je u Split razglednica na kojoj je jedno od nalazišta nafte. Bila je poslana 11. ožujka 1931. godine.
Stražnja strana razglednice (vl. M. Pilković)
Vekarić je 12. ožujka javio Lupisu da mu je po kapetanu Kuišu poslao u Buenos Aires jedan pršut, dar sestre mu Kate, te da su on i žena dodali papučice i pidžamicu za Maru, kao i pismo i slike njihove Lade.
U lipnju je došlo novo pismo iz Buenos Airesa. Lupis je odgovorio na vijesti o Birou koji je ostao bez beogradskog ureda, gdje je za njih još radio Niko Bartulović, s kojim je trebalo srediti račune. Lupis je poslao upute da se hitno sredi arhiva Jugoslavenske Narodne Obrane. U Split se iz Južne Amerike bio vratio Milostislav Bartulica pa je Lupis predložio Vekariću da ga uzme za pomoć pri sređivanju arhive. Napomenuo je da je Bartulica za vlast, možda, ''persona non grata'', ali da objasni banu Tartagli da ga se uzima samo zbog uređenja arhive jer ga je on ionako vodio i u Južnoj Americi. Savjetovao je Vekariću da misli na svoju budućnost i da prihvati neki novi posao ako mu se ukaže prilika. Situacija je bila ozbiljna:
Ekonomske prilike amo uvijek gore. Sve će propasti što smo u Južnoj Americi imali. Don Miguel i ja raspravljamo, što ću da radim? Danas je sve drugčije nego li sam ja lani vidio i pobilježio. Izgleda da će trebati odložiti knjigu, a prije početi sa novinom, jer se čisto ne zna šta bi moglo u knjigu doći.
Da znaš šta mi pišu o našem Fabjanu (misli se na Kaliternu, op. autorice) dok je bio sa Hajdukovcima u Antofagasti. U dopisima u Novom Dobu izašla je samo jedna strana medalje. A da je prikazati drugu! U jednom dopisu sam vidio gdje pišu da će sadašnje iskustvo služiti za buduće. A ja ti kažem, Hajduk je napravio Jugoslavenima takovu reklamu, da će proći i 50 godina prije nego li će itko amo zaželiti drugi team Jugoslavena. Nismo mi za hoditi po svitu. Balkan je Balkan...
Poslije rata Buenos Aires je postao glavno stovarište za ološ cijeloga svijeta. Da ti je vidjeti kakovih sve kampjuna je amo i Jugoslavija poslala, državotvornih i antidržavnih! I drugo: ja bih najvolio da imam toliko novaca da se u kojem kutu može pristojno živjeti, ali da ništa ne vidim i ne znam.
Poslat ću ''Jadranskoj straži'' par članaka, o stanju našeg naroda amo i o mom putovanju do Ognjene zemlje. [20]
Sljedeće pismo bilo je kratko. Lupis je tražio da mu Vekarić pošalje njegovu brošuru Zašto sam bio u Italiji... te jedan broj Književnog sjevera u kojem je Ante Tresić-Pavičić pisao protiv Srba i svih nazvao izdajicama te tražio slobodu Hrvatske izvan Austro–Ugarske. Dodao je:
Ovih dana sam doznao da je Tresić, znajuć da ću poći u Antofagastu, onamo pisao da me se čuvaju, jer da sam ja bio austrijski špion. Zato mi te dvije stvari trebaju. Ja sad hoću da utvrdim kome je pisao pak, ustreba li, oprašit ću mu tabane.[21]
U međuvremenu je Vekarić našao kadrovsko rješenje za Biro. Predložio je Lupisu da mu za suradnika dovedu iz Zagreba Ivu Mihovilovića kojem bi dao plaću od 3500 dinara. Vekarić je to obrazložio:
Mi se dva dobro slažemo i mogli bismo skromno, ali dobro raditi. M. Bartulica bi tako otpao. Da ti pravo kažem, meni nije mnogo simpatičan, a i njegova politička boja nije zgodna za naš ured.
Međutim, ni Ive Mihovilović ni Milostislav Bartulica nisu primljeni u Biro jer je jedva bilo novca i za samog Vekarića. Zato je pisao Lupisu:
Kako vidim, ti si se prevario u očekivanjima, jer si zasigurno držao da biro-u ima još tri – četiri godine života. Radi toga sam se ja i odlučio da ostanem i nisam prihvatio Beograd, posljednji put, kad sam bio neodlučan, tj. u 1930-oj. Da sam bar onda pristao, kamo sreće, jer vidim da sada radi štednje, neće primati nove ljude u državne službe. Uopće izgleda da će 1932. biti teška godina. Svuda kriza i stagnacija.[22]
U Pučkoj prosvjeti izašao je Lupisov članak Iz Južne Amerike-U posjetu jugoslavenskim kolonijama. Tu je opisao svoj put na jug Argentine brodom iz Buenos Airesa i dolazak u Comodoro Rivadavia. Tamo je naišao na Jugoslavensko društvo, koje je bilo osnovano 1926. godine. U početku je imalo 200 članova, a onda se u gradu pojavio Marko Vujeva kojeg Lupis spominje u pismu Vekariću 1. VI. 1930. godine. Vujeva je bio okupio istomišljenike, i odcijepio se od Jugoslavenskog društva te je osnovao Hrvatski isljenički dom koji je privukao domoljube. U stvarnosti, dom je postojao samo za skupljanje članarine koju je Vujeva trošio putujući po Europi ili kako je Lupis kazao, ''oslobađajući Hrvatsku sunčajući se na plažama Montevidea''. Ljudima su se s vremenom otvorile oči i prestali su mu slati svoj teško zarađeni novac. S tim je porastao broj članova Jugoslavenskog društva koje je imalo malu čitaonicu s glavnim novinama iz domovine.
U Comodoro Rivadaviji živjelo je oko tri do četiri stotine naših radnika koji su najviše radili na nalazištima nafte. Zakonom je bila zajamčena najmanja nadnica u iznosu od 5,40 pesosa. Lupis je tamo probao i odlične jabuke koje nije mogao kupiti u Buenos Airesu, gdje su jeli kalifornijske jer je prijevoz bio jeftiniji unatoč 20 puta većoj udaljenosti.[23]
U Splitu je, u isto vrijeme, Živka Vekarića dopala neugodna dužnost da otpusti Niku Bartulovića pa mu je napisao pismo 7. listopada:
Primio sam pismo od Lupisa, koje je puno gorkih pilula. Naši u Južnoj Americi snose ogromne gubitke padom funte i južnoameričkih valuta. Izgleda da Baburica sada vrijedi Ľ onoga što je vrijedio pred par godina, a Mihanović polovinu. Fond Jugoslavenske narodne obrane, koji je u pesosima, također će biti smanjen za 1/3 i više. Oni su svi vrlo potišteni i Lupis nije primio ni odgovor ni pismo, kojim je tražio da nam se pošalje novaca. Kako i Baburica i Mihanović daju i svoj lični doprinos za ured, izgleda da ćemo doista morati da raskinemo. Šteta je što niste Vaš izvještaj poslali ranije, pa da je cijelo pitanje rješavano prije loma u Londonu – bilo bi vjerovatno povoljno riješeno. Ja sam Vas već u januaru za to molio, pa je izvještaj mogao do njih stići u martu. Sada moramo da ispaštamo. Lupis me moli da Vas o tome obavijestim, da se znate ravnati. On će svakako nastojati da primimo beriva do konca marta. Kad je Mihanoviću govorio radi otkaza, ovaj mu je odgovorio: pa ako sada znadu za to, imaju vremena da potraže drugo.[24]
Iz Zagreba se Živku Vekariću javio i Ive Mihovilović da mu kaže da se ne ljuti što nije dobio posao u Splitu. Bila je to ''mala kap mizerija'' koje su ga pratile jer su mu nakon Biroa propala još dva sasvim izgledna posla.
Vekarić je opet pisao Lupisu pismo, najprije o radovima na njegovoj kući držući da nije baš pravo vrijeme za gradnju još jednog kata jer je dolazila zima. Zabrinuto ga je pitao:
Kako ti zamišljaš da ćemo se pomoći ako pošiljka novaca zakasni? Trebalo bi dobiti neki kredit, a ko će ga dati? Banke sada ne isplaćuju ni potraživanja privatnika, a o kreditima se niti ne sanja. Ja se nalazim u teškom duševnom stanju, koje možeš i zamisliti. Na svim stranama vidim samo crno i sve se bojim da ću ostati bez krova. Najteže mi je radi porodice, jer sam bih se lako probio. Lako bi bilo da nije cio svijet u nevolji. Danas se ne možeš više ni iseliti, kao negda, kada je posljednja utjeha bila Amerika.
Vjerujem da ti je tamo pakao i da nije baš zabava izdavati list, koji bi morao da piše optimistički i patriotski (u boljem smislu), u vrijeme kada propadaju sve vrednote i kada govoriti istinu i razumno znači plivati proti struji i izlagati život. A da li je moguće govoriti potpunu istinu, kada se pokvarenjaci nalaze na jednoj i na drugoj strani i kada se na taj način može izazvati protiv sebe obe strane? Bojim se da ne obnoviš iskustvo ''Hrvatskog glasnika''. Za svoj račun i ja bi najvolio saditi kupus i loviti ribu u Orebiću i kad bi mi to bilo moguće, sutra bi tamo otputovao.[25]