POSJET AMERIČKOM ZAPADU
Krajem 1926. godine Lupis je prodao Hrvatski glasnik, jer mu je postalo previše teško, a bio se zaželio i domovine. Odlučio je krenuti kući iduće godine nakon što posjeti američki zapad, o čemu je kasnije objavio članke u Pučkoj prosvjeti. Osim što je kao novinar držao da je najbolje poznavanje ljudi, naroda i zemalja koje se temelji na ličnom dodiru i opažanju, u Kaliforniji mu je živjela sestra koju nije vidio 26 godina.
Pacifik je od Chicaga daleko više od 2000 milja, pisao je Lupis, posao i borba za opstanak držahu me čvrsto privezanog za urednički stol, pak nije ostajalo druge nego od godine do godine odgadjati željeni posjet na Zapad.
Lupis je o američkom zapadu napisao knjigu Među našim narodom u Americi, koja je u izdanju splitske Pučke prosvjete objavljena 1929. godine. Knjiga se sastojala od članaka koji su, izlazili u Pučkoj prosvjeti od početka 1928. godine. Članci su imali karakter putopisa, a bili su puni informacija o Hrvatima u Americi, od kojih je većina bila iz Dalmacije.
Lupis je na putovanje krenuo iz Chicaga do država Washington, Oregon i Kalifornija. Na sedamdesetak stranica knjige opisao je brojne iseljeničke sudbine, ali svakako najdirljiviji dio je onaj gdje opisuje boravak kod svoje sestre Olive, koju nije vidio 26 godina. Oliva je živjela sa suprugom Ivanom i djecom u rudarskom gradiću Roslyn, u državi Washington, gdje su polovina, od 4000 stanovnika bili Hrvati. Lupis je tom prilikom prvi put vidio i svojih osmero nećaka, i to petero muških i tri ženske, u dobi od 8 do 24 godine. Njegov komentar je bio:
Takav je iseljenički udes i život – da se nakon više decenija sastaješ i upoznavaš sa najbližima po krvi i srcu.[1]
Nije ga čudila njihova radost zbog njegova dolaska jer im je on bio prvi rod koji su ikada vidjeli. Sastanak sa sestrom bio je pun emocija i Lupis ga je ovako opisao:
Tu je ona, Oliva, i ja pohrlih kao van sebe k njoj. Padosmo jedno drugome u naručaj. I njoj doista pozli, činilo mi se da će je moj dolazak ubiti, da će joj srce puknuti. Je li čuda: 26 godina rastanka i patničkog života![2]
Lupis se u Roslynu zadržao 12 dana i opisao je život tamošnjih rudara, među kojima je bila i obitelj njegove sestre. Većina su bili članovi dobrotvornih društava što im je pružalo koliku-toliku sigurnost u teškim prilikama u kojima su živjeli.
Nitko od naših ljudi u Roslynu nije obnašao niti jednu utjecajnu funkciju. Okućnice su uređivali kao u domovini, mahom su imali puno djece, žene su bile žrtve obitelji, a ''munšajn'' ili rakija, napravljena od bilo čega, zbog prohibicije, bila je dodatan problem. Bilo je mjesta u gradu koja su nosila hrvatska imena, poput Križulje, gdje je živjelo najviše Hrvata. Bio je jedan predio koji se zvao Slavica te jedan koji se zvao Popovo selo jer je tu živio Splićanin Ivan Popović sa ženom i trinaestero djece. Svaka narodnost imala je svoje groblje, a grobova je bilo jednak broj dječjih i odraslih. Sveukupno je više Hrvata bilo pokopano na groblju, nego ih je bilo živih u gradu.
Lupisov rastanak sa sestrom i njenom obitelji bio je bolan. Utjeha mu je bila da je Oliva u svojoj blizini imala prijateljicu Maru Muratovu i njena muža Ivana iz Vignja. One su se kroz druženje prisjećale rodnog kraja i jedna drugu razumjele. To je bilo važno jer njih dvije nisu razumjela ni vlastita djeca. Okolnosti su od njih napravile dva svijeta. Oliva je još samo poželjela vidjeti sestru Katu koja je ostala živjeti u Vignju, ali to joj se nikada nije ostvarilo. Lupis je rastanak sa sestrom ovako opisao:
Voz dolazi, čuje se lom lokomotive. Treba se izgrliti, izljubiti. Boli me srce kao što me još nikad nije boljelo. Mozgom mi ruje misao: Još par minuta i ja ću početi da se udaljujem od ovih milih bića i ne ću stati dok se izmedju nas ne ispruži daljina koja te plaši kad je na kugli zemaljskoj umom mjeriš. Sestra me grli do zadnjeg trenutka a suze joj naviru i teku kao potoci i kvase mi lice i zemlju na kojoj se rastajemo. Ja stiskam srce i tješim je, bojim se da joj ne pozli, pak da otputujem još i za njezin život zabrinut. Američki putnici nekako začudjeno gledaju prizor našeg rastajanja. Nemaju oni pojma o osjećajima koji paraju naša srca. Voz krene. Mašem rukom zadnji pozdrav, a iz grudiju mi se ote uzdah: ''Vidim li te, vidiš li me više?'' Sjedoh na prednje mjesto, do vrata, da, okrenut ledjima prema putnicima, skrijem od njih suze koje nisam mogao zadržavati.[3]
Los Angeles, razglednica iz 1926. g. (vl. B. B. Filipović)
Lupis je u državi Washington posjetio još i Seattle, a zatim je otišao u Portland u Oregonu. Putovanje je završio u Kaliforniji. Sreo se s Bračanima, Komižanima, Korčulanima, ali i sa svojim Lupisima u Oaklandu.
O tome je pisao u članku, koji je objavljen u Pučkoj prosvjeti 1929. godine pod naslovom Među našim narodom u Kaliforniji. Posljednji dan svog boravka u Oaklandu Lupis je proveo s Vignjanima, i to u kući Pera Lupisa. Priređen mu je oproštajni ručak na domaći način, uz pečenog janjca. Perina supruga Anica ispekla je pelješke ''klašune'' (rafiole). Dvorana je bila posebno ukrašena. Na zidu su bile slike predsjednika Wilsona i Rastanak Petra Zrinjskog i Krste Frankopana. Došli su Pelješčani, Bračani i drugi, sa svih strana, svirala se harmonika i zaplesao ''župski ples'', kao da su doma. Lupis je završio riječima:
Bilo je tu plesa i pjevanja sve do ponoći. Znali smo da smo u Americi, ali duhom svi bijasmo u ''starom kraju'', u našem djetinstvu, u našoj mladosti. Izrukovah se sa svima uz želju: Do vidjenja! Ali znam da se sa mnogima nikad više vidjet ne ću. Takav je udes iseljenika![4]
Oakland, California 1927. g. pečenje janjca u dvorištu Pera Lupisa
Lupisovi iz Oaklanda. L-D: Ivan Lupis pok. Ivana, Pero Lupis – Habić (domaćin), Rafo Lupis, Anica Lupis-Habić, I.F.Lupis, Darinka (kći Pera i Anice), Pero Lupis pok. Petra, Pero Lupis Antunov, Ivan Lupis –Habić. Sprijeda: Milo (sin Pera i Anice)