Ljubica Kolarić-Dumić - VIJENAC OD ČEKANJA - Rijeka, 2012

IZ PROGONSTVA

KRAJPUTAŠI

Krajputaši su oduvijek

Čuvali naše putove i njive.

Od nevremena i grabežljivaca,

Od ogladnjelih skitnica.

Stajali su na izlazu iz sela

Na sve četiri strane

S razapetim Isusom,

Šutljivi i nepomični.

Čuvari naših uspomena

I opomena prolaznicima

Da se ruka na tuđu svojinu

Ne stavlja.

A mi  

Da od brige i umora

Ne zaboravimo staviti

Znak križa

Prije dolaska na njivu.

Mogu li krajputaši postati

Opomena 

I onima koji su uzeli našu

Zemlju?

SMRT JE ODASVUD VREBALA

Otvorili su vrata naših dvorišta

I namrgođenih lica,

Na kojima je bila ispisana

Sva njihova mržnja

I vlast,

Koju krvnici lako prisvoje,

Zapovjediše da moramo otići.

Da ostavimo kuću

U kojoj smo rođeni

I gdje su živjeli svi naši predci.

Uzeli su nam zemlju,

Rekavši da više nije naša.

I ključ naših vrata  

Da se više

Ne možemo vratiti.

A kako su uvijek bili jači

I opasniji,

I kako su nas rane od udaraca

Jako boljele,

U strahu za život

Otišli smo bez pobune.

A dok smo odlazili,

Svijet se nije ni okrenuo za nama,

Nitko zaplakao.

Jesu li se rugali našim patnjama

Ili vjerovali

Da smo otišli drage volje,

Samo zato

Što smo plakali bez glasa.

A mi smo išli tiho

Da nas oni ne čuju,

Jer su iz mraka

Vrebale tamne sjene

Sijući smrt.

ŠTO SMO GOVORILI ODLAZEĆI

Ponizili su sve što je nama

Sveto,

Bacili na zemlju

I vojničkim čizmama gazili

Našu mladost.

Znali su da će strah pred smrti

Nadjačati želju za ostankom

I da ćemo otići puni bola i jada.

Jesmo li proklinjali,

Pitate.

Nije pošteno ispitivati nas

Kao da smo dovedeni na sud

Zbog nekog zlodjela.

Daleko od naših ognjišta

Vatru smo zapalili

Da se ugriju naša djeca.

A kad je stigao glas

Da nam preoravaju grobove,

Na usni su zadrhtale one iste

Riječi

Koje smo izgovarali odlazeći.

Iz usta spunjenih pelinom

Izvi se kletva umjesto molitve.

Što bi rekao svemir

Kad bi mogao

Ljudskim jezikom govoriti? 

Dvadeset godina našeg progonstva

Trenutak je vječnosti,

Ali previše za tugu

I prekratko da se kosti

Svih naših dragih u prah pretvore.

I zar je važno što smo govorili

Odlazeći.

Suzama kao kišom zalijevamo

Zemlju –  

Tvrda je i opora tuđina.

NA ULAZU SAMO RASPELO

Pod kamenim spomenicima

Ili ispod drvena križa,

Koji s vremenom istrune

Naši su predci

Stoljećima mirno počivali.

Čuvara nije bilo,

Samo raspelo na ulazu

U groblje.

Znak da ovdje vlada mir.

Tko bi se usudio

Oskvrnuti nečiji grob.

Je li nas itko prozvao

Kukavice iz Kukujevaca,

Samo zato što smo šutjeli?

Nomen est omen.

Može li biti tolika povezanost

Između glasova u imenu

I sudbe sela?

A mi se bojimo

Da će oni,

Koji nemaju straha ni srama,

Kad mi, svjedoci postojanja,

Nestanemo,

Razbiti i kameni spomenik

Kao što su rušili crkve.

I onda reći

Da mi tamo nikada nismo ni bili.

A nikoga ne će biti

Da umjesto nas

Zaustavi njihovu pohlepu za tuđim.

Nismo heroji,

Plugovima i motikama

Zemlju smo obrađivali.

Od rada i od znoja,

Ne od krvi,

Trag je

Na našim rukama.

NAKON DVADESET GODINA

Nakon dvadeset godina

Od našeg odlaska

Isti osjećaj u grlu.

Ni manji strah pred njima,

Ni jača čežnnja za povratkom.

Da mogu

Makar u noći,

Kradom

Cvijet bih majci na grob odnijela.

Da mi noge nisu  

Strahom vezane,

Pa da odem.

Da odem kao nekada

U naše selo.

Najprije bih stala na ulazu

pred krajputašem

i stavila znak križa

Onako pobožno kao starice

I kao djeca.

Da nije kasno za molitvu

I križanje

I da me misli poput krivnje

Suučesnika ne progone,

Koji ništa nije učinio

Da spriječi zločine.

Klečala bih pred krajputašem

Dok mu ne dosadim,

Dok mi koljena ne prokrvare

I pr(o)eklinjala ako treba.

Pa kad me suzama mojim obliven,

Iz visine pogleda,

Zavapila bih još glasnije:

Ne daj onima

Da bude naše mrtve!

DRVENI JE KRIŽ MOJE MAJKE

Na grobu moje majke

Drveni je križ.

Kameni ne bi moglo nositi

Njezino bolesno tijelo.

Ako istrune

I bujice odnesu zemlju,

Oni će opet reći:

Gdje nema križa, nema ni groba.

Čujem da su oranjem

Došli u tvoju blizinu, majko.

A ti samo šutiš.

Uvijek si tako šutjela,

Noseći svoje i naše terete,

Strpljivo i bez prigovora.

Sve tvoje križeve

Pamtim.

Pa sada još i taj od kamena

Da se nalegne na tvoja slaba leđa

I da ti nove rane nanese,

Samo zato što će drveni

Istrunuti.

IŠČUPAJTE DRAČ I KOROV

Pobacajte trnje sa staze

Srušite međe

Oslobodite put

Da možemo proći.

Raskrčite zarasle livade,

Novom sjemenu mjesta napravite.

Trave već niknu,

Cvjetovi prošarali proplanke,

Jutra mirišu.

Zemlja je već spremna

Za prve brazde

Kao onog proljeća

Kad smo ostavili nepoorane njive.

Drač i korov sklonite,

Vrijeme progonstva je na izmaku.

Nova ćemo gnijezda

Kao lastavice sagraditi.

Doći ćemo se u zoru

Dana

Koji je najavljen od vjekova.

Od pravde zadan

I krvlju našom zapisan

Da ćemo vratiti oteto.

Ne ćemo kradom,

Ni u snovima,

Bosim nogama po mekoj prašini

Ili s ranama kroz trnje.

Jutarnjom ćemo se rosom umiti,

Oprati krv,

Zaliječiti sve naše boli

I ponovno se radovati.

Iščupajte drač i korov

Da možemo proći.

Zaplačemo li glasno,

To nije krik

Posljednjeg koraka na odlasku.

Suze radosnice

Zalit će žednu zemlju.

ODAVNO JE ZRELO NAŠE ŽITO

Odavno je zrelo naše žito

Pokošeno klasje boje dukata

Povezano u snoplje.

Ptice radosno cvrkuću

I one se nasitile

Zlatnog zrnja rodne godine.

Zvono najavljuje podne,

Žega pripekla, a umorni kosci

Znojem natopili zemlju.

Opet će objedovati

Tvrdi kruh i slaninu,

A dok pripeka ne splasne,

Odmarati se pod širokim

Krošnjama zavičaja.

Samo će ispod oka

Kroz trepavice,

Pune prašine na pokojoj suzi,

Što kapne od radosti i od bola,

Uzdignuti pogled prema

Nebu.

Onda prignuti koljeno

I zahvaliti za pobjedu

Nad svim olujama.

Pa iz nekog nejasnog

Seljačkog inata

U vječnoj borbi sa zemljom,

Pustiti glas koji sliči

I pjesmama i tužaljkama.

Dok zrak titra od vreline sunca,

Zagledani u konje na omarini

I na onu široku ravnicu,

Pred čijom veličinom

Zastaje dah,

Umorni će kosci uživati

U završetku žetve.

         -----------

Godinama ista slika

Pred očima prognanika

Dok zemlja

Naša zemlja

U njihovim srcima plače.

POZVANI K SVJETLU

Svakoga jutra kao suncokreti

Prema suncu,

Našim livadama okrećemo pogled.

Iz daljine osluškujemo vjetrove

S naših njiva.

Mirisi zrelih plodova

Šire se svuda oko nas,

Koračamo utabanim putom,

Za neuništivim tragom.

Na preoranoj zemlji proljeća,

U polegnutu žitu

I požutjelu lišću  

Ljeti ili s jeseni isti korak.

Ni u prašini ni u snijegu

Ne nestaju naše stope.

Radujući se izlasku iz tame,

Pozvani k svjetlu

Otvaramo oči.  

Doba je za povratak

U zavičaj.

PJESMA POVRATNIKA

Kad se naše livade

Zazelene

I kad sunce razbudi

Proplanke,

Još snena od bdijenja

U radosnom času povratka,

Raširit ću ruke nad

Njivama.

Razvezat ću snoplje

I njivu posuti zlatom.

Klasje

Na prostrtu užad poslagati.

Onda onako

Priljubljena uz zemlju

Nad zavičajem,  

Visoko ću podignuti

Ruke,

Zagrliti svaki kutak

I zapjevati –

Pjesmu povratnika.