Ljubica Kolarić-Dumić - VIJENAC OD ČEKANJA - Rijeka, 2012

 

 

IZA PODIGNUTIH ZIDOVA

 

 
SVUDA OKO MENE ZIDOVI
 
Svuda oko mene zidovi,
Podignuti od cigle i kamena,
Od grijeha i krivnje,
Od ljubavi i čežnje.
Građeni mržnjom,
Krvlju posuti.
Bez vrata i prozora,
Iznad ljudskog pogleda
Da ne vidimo
Što je s druge strane zida.
Da nas otmu dragim
Pogledima.
Od prigušenih riječi
I bolnih uzdaha šutnje
Uzidani,
Nevidljivi,
A onako prijeteći.
Uzdižu se
Do neslućenih visina
Prkoseći  
Našim čežnjama i nadama.
Tišinom zapečaćeni,
Nepomični
Pred zaprepaštenim očima,
Koje uzalud pokušavaju
Vidjeti
Što je s druge strane
Zida.

 

 

 
ŠTO KRIJU VISOKI ZIDOVI

 

Što kriju podignuti zidovi,
Kakve su tajne usamljenika
S jedne i druge strane,
Zašto smo pomrsili jezike
Pa ne razumijemo jedni druge?
Ne čujemo 
Ni pjesmu ni plač,
Ne dopire do našeg uha
Bol zarobljenika
Ni tužaljka vječnih robova,
Okovanih nevidljivim lancima.
Koliko je nevine krivnje,
Nepravednih presuda,
Bačenog kamenja
Iz ruke grješnika
Na krivo optuženog,
Zazidanog u mračnoj samici.
Koliko je bolnog plača
Već u kolijevci,
A kunemo se na bezuvjetnu
Ljubav.
Licemjeri bez kajanja
Uvijek u pravu,
S podignutom rukom
I hladnom gromadom u srcu.
Lažni svjedoci
Uvijek spremni baciti kamen
Ili podignuti novi zid,
Koji nas dijeli od onih
Što zazidani u našoj i svojoj
Šutnji
Ostaju okamenjeni.
Skriveni –
Svatko iza svoga zida,
Željni dodira i topline sunca
U neslućenoj čežnji za onima
S druge strane zida.
Osamljeni –
Pružaju ruke
I dižu uzaludan pogled.

 

 
 
S TRAGOM KRVI NA RUKAMA
 
U neodoljivoj želji za blizinom
S jedne ili s druge strane
Ispod zida,
Kopamo golim rukama
Dok nam krv ne poteče
Kao voda potokom,
Ne bi li načinili i najsitniji
Otvor.
Toliko malen
Da u njega stane samo naša
Zjenica,
Da kroz njega prođe
Naš očajnički krik,
Da se u ljubavnu pjesmu
Pretvori.
Da stigne do onih
Koji su nam podižući zidove
Oduzeli pravo na život
I ne znajući
Da su postali vlastiti zatočenici
S tragom svoje krvi
Na rukama.

 

 

 

NEPOZNATOJ ZATOČENICI

 

Zatočena među visoke zidove

Okajavaš grijeh svoj

Nepostojeći.

U hladnoj ćeliji samuješ,

Dane u noći pretvaraš.

U dubokoj tami,

Zamišljene zvijezde,

Jednu po jednu

Slažeš oko glave,

Pletući vijenac

Nesuđenoj mladenki.

Samo ponekad

Pogled ti odluta preko zidova

Kao oči ranjene košute

Prema zelenim travnjacima.

Ali uplakanim očima,

Na najviši kamen da staneš,

Ne možeš vidjeti

Kako igra kolo tvoje

Mladosti.

Što ti učiniše,

Ranjena košuto,

Da tolikim bolom progovaraš

Dok jablanove sanjaš

I proplanke.

Koji ti je grijeh u mladost

Upisan,

Jesi li žrtveno janje

Samovoljno postala,

Zbog koga se toliko žrtvuješ?

Tko se usudio osuditi

Tvoju mladost –  

Hoće li se njemu u grijeh

Upisati

Plač tvoje majke.

 

 

 

SAN BESKUĆNIKA

 

Imao je kuću i sina   

I san.

Utočište pred olujama

I sigurnost pred burama.

Gladan ljubavi

I obične ljudske sreće

Nije znao za umor,

Ni proklinjao siromaštvo

I neprospavane noći.

Žuljevite ruke nije žalio

Krvave tragove na rukama,

Ni prvi trag nečega

Opasnijeg od vlastite krvi

Nije vidio.

Drukčiji zidovi,

Tvrdi i visoki

Kao kula babilonska,

Nevidljivi su nevičnu oku.

Pomršeni jezici

Između oca i sina

Postajali su sve nejasniji

A starčeva pognuta leđa

Od umora i jada  

Sve bliže zemlji.

Nema takvih zjenica

Koje vide kroz

Zid  

Od dima i omaglice.

Da i zalaz sunca može biti

Krvav  

A oči sina daleke i mutne.

Čiji pogled ne teži za visinama.

                 --------

Na klupi u parku svake večeri

Beskućnik

Slaže kamen na kamen

I sanja svoj san

O s(i)nu.

 

 

 

ZID

 

Kad si me one večeri pozvao,

Znao si

Da ću zbog straha od mraka

I samoće

Poći sa strancem,

Jer su mi strahovi čitkim slovima,

Kao upozorenja na cesti,

Ispisani na licu i u pogledu.

Znao si

I da je ljubav nemoguća

Bez ispunjenja drugom ljubavi

Kao što večer bez tame,

Nije večer.

Da treptaj samo jedne zvijezde

Nije dovoljna noćnom Nebu.

Na poziv sam odgovorila

Smijehom djeteta

Pred iznenadni i neutješni plač,

Onda uz tebe, a bez tebe

Nastavila tek započetim

Korakom života.

U gorkim slutnjama

I patnji

Kad razum gubi svaku bitku

Pred čežnjom srca

U traženju puta do ljubavi,

Vraćao mi se jedino

Vlastiti krik.

A kad je i posljednji takt

Odavno utihnuo,

Poput sitne leptirice

Oko zamišljene svjetiljke,

Udarajući o vruće staklo,

Nastavila sam se vrtjeti

U krugu.

Žestinom neizlječive

Boli, 

Kružila sve brže i brže,

Zagledana u oronuo,

Ali još uvijek visok i uspravan

Zid

Podignut one večeri.