Ljubica Kolarić-Dumić - VIJENAC OD ČEKANJA - Rijeka, 2012
IZA PODIGNUTIH ZIDOVA
Zatočena među visoke zidove
Okajavaš grijeh svoj
Nepostojeći.
U hladnoj ćeliji samuješ,
Dane u noći pretvaraš.
Slažeš oko glave,
Pletući vijenac
Nesuđenoj mladenki.
Samo ponekad
Pogled ti odluta preko zidova
Kao oči ranjene košute
Prema zelenim travnjacima.
Ali uplakanim očima,
Na najviši kamen da staneš,
Ne možeš vidjeti
Kako igra kolo tvoje
Mladosti.
Što ti učiniše,
Ranjena košuto,
Da tolikim bolom progovaraš
I proplanke.
Koji ti je grijeh u mladost
Jesi li žrtveno janje
Samovoljno postala,
Zbog koga se toliko žrtvuješ?
Tvoju mladost –
Hoće li se njemu u grijeh
Upisati
Plač tvoje majke.
SAN BESKUĆNIKA
Imao je kuću i sina
I san.
Utočište pred olujama
I sigurnost pred burama.
Gladan ljubavi
I obične ljudske sreće
Nije znao za umor,
Ni proklinjao siromaštvo
I neprospavane noći.
Žuljevite ruke nije žalio
Krvave tragove na rukama,
Ni prvi trag nečega
Opasnijeg od vlastite krvi
Nije vidio.
Drukčiji zidovi,
Tvrdi i visoki
Kao kula babilonska,
Nevidljivi su nevičnu oku.
Pomršeni jezici
Između oca i sina
Postajali su sve nejasniji
A starčeva pognuta leđa
Od umora i jada
Sve bliže zemlji.
Nema takvih zjenica
Koje vide kroz
Zid
Od dima i omaglice.
Da i zalaz sunca može biti
Krvav
A oči sina daleke i mutne.
Čiji pogled ne teži za visinama.
--------
Na klupi u parku svake večeri
Beskućnik
Slaže kamen na kamen
I sanja svoj san
O s(i)nu.
ZID
Kad si me one večeri pozvao,
Znao si
Da ću zbog straha od mraka
I samoće
Poći sa strancem,
Jer su mi strahovi čitkim slovima,
Kao upozorenja na cesti,
Ispisani na licu i u pogledu.
Znao si
I da je ljubav nemoguća
Bez ispunjenja drugom ljubavi
Kao što večer bez tame,
Nije večer.
Da treptaj samo jedne zvijezde
Nije dovoljna noćnom Nebu.
Na poziv sam odgovorila
Smijehom djeteta
Pred iznenadni i neutješni plač,
Onda uz tebe, a bez tebe
Nastavila tek započetim
Korakom života.
U gorkim slutnjama
I patnji
Kad razum gubi svaku bitku
Pred čežnjom srca
U traženju puta do ljubavi,
Vraćao mi se jedino
Vlastiti krik.
A kad je i posljednji takt
Odavno utihnuo,
Poput sitne leptirice
Oko zamišljene svjetiljke,
Udarajući o vruće staklo,
Nastavila sam se vrtjeti
U krugu.
Žestinom neizlječive
Boli,
Kružila sve brže i brže,
Zagledana u oronuo,
Ali još uvijek visok i uspravan
Zid
Podignut one večeri.