Ljubica Kolarić-Dumić - VIJENAC OD ČEKANJA - Rijeka, 2012
DOK JESAM
Dok jesam,
Pustite me da se nauživam
Vaše blizine.
Nemojte zatvoriti uši
Kad mi začujete glas.
Prevelik je teret
Riječi
Koje odjekuju prazninom
I vraćaju se bez odgovora,
Iste –
Kao jeka planinska,
Koju smo u djetinjstvu često
Dozivali.
S brijega se spustimo u dol
Pa glasno viknemo svoje ime.
Kad se jeka vrati,
A ja začujem ono,
Lj-uu-b-ii-c-e e e !
Uvijek mi se činilo
Da me netko doziva,
Tada bih se od radosti,
Samo glasno smijala.
Davno je to bilo
I već se dugo ne smijem.
Tek ponekad,
Javi mi se davna radost
Pa poželim da me ponekad
Netko opet pozove,
Makar kao jeka u planini.
Dođem li nepozvana –
Otvorite vaša vrata!
Pustite me kao umorna putnika,
A ja ću s vama
Na jednake dijelove,
Darove podijeliti.
Ako prihvatite i pola moje boli,
Ne da je nosite,
Samo da izmjerite
Koliki je moj teret –
Ostavit ću vam i svoju
Polovicu sreće.
Da se može, kupila bih
Malo vaše ljubavi
Dok jesam.
Na kraju puta,
Kojim tebi, majko,
Sve bliže idem,
Prignut ću se do zemlje
Zamolit ću te
Da mi oprostiš sve grijehe
I padove,
Koji su ti bol nanosili.
Na kraju moga puta
Još bih te htjela zamoliti
Ali za koji oprost,
Majko,
Što bih morala učiniti
Da mi ti –
U grijeh upišeš?
UMORAN JE MOJ KORAK
Umoran je moj korak
Kojim sam se davno
U svijet zaputila,
Sve za čim sam žudjela
U noćima osame.
Umoran je moj korak,
Kojim prilazim kućnom pragu
Da se nasitim kruha
I ugrijem kraj tople peći,
Da se na vlažnoj travi
Odmore moje bose noge,
Da mi jutarnja rosa
Rane od padova ublaži.
Gdje proljeće
Zbog moga povratka
Ranije stiže.
Što li zgriješiše moje noći
Da su tako same samcate,
I zašto su meni poslane?
Da osamu sa mnom
Ili da budna u njima
Samujem,
Očekujujući ih
Kao zakašnjele goste,
Kojima se nema što ponuditi.
Da im se zbog nespremnosti
Stalno ispričavam.
I da onako usput,
Ne znajući jesu li privid,
Zamišljeni sugovornik
Ili tek obična tama,
Redovito,
Kako se događa nevještu
Čovjeku,
Neka glupa pitanja postavljam.
Poznaju li noći težinu
Samoće
Dok jesenski vjetar lupa
Pred vratima?
Čuje li tama plač,
Prigušen mokrim jastukom
U dugim, budnim satima?
Znaju li moje noći
Kako izmorena nesanom
I čežnjama,
I skamenjenim srcem,
Čekam
Da svane jutro.
U san mi često dođu
Davno zaboravljene slike,
Potisnute u najdublje kutove
Sjećanja.
Svake mi se večeri vrate,
I kao meka prostirka
Spuste se uz moje tijelo,
Kao otpalo lišće jeseni,
Pred noge umornih prolaznika.
Slika za slikom kao stari znanci
Poredaju se oko mene,
Kao netko vrlo drag
Koga dugo nismo vidjeli,
Čiju smo blizinu jedva dočekali.
Duša mi se tada od miline razgali,
Pa u neočekivanu društvu
I bez imalo sumnje
U varku,
Započnemo razgovor.
I bude mi svejedno
Jesu li slike stvarne
Ili tek varke mojih snova,
Ti gosti samoće.
Dok ne prođe noć,
Raspredamo stare priče
Kao pređu
O svemu što se dogodilo
I budu mi drage
I slike i varke,
Čak i one ispunjene bolom.
Svaka mi na svoj način
Ispuni prazninu.
A pred zoru polako i nečujno
Kao što su došle,
Slike nestanu.
I one me ostave samu.
I već pomirenu tijelu
Ne daju usnuti.
Naredale se godine,
Sve jednake
Bez izmjena sitih i gladnih,
Sedam po sedam
Dok je život
Pokraj mene prolazio.
Nasitila sam se jedino čežnje,
Dolazaka i odlazaka,
Susreta i bolnih rastanaka.
A još mi se hoće čekati!
Još bosonoga trčati
Dok lišće jeseni šušti,
Najavljuju dolazak noći.
Samo je bol drukčija.
A ja istim žarom
Dan produžiti želim.
Danas sporija nego jučer,
Brža od sutra,
Praskozorje dočekujem
I sutone ispraćam.
Sve duže budna,
Sve više sama,
Nemirnija i uplašenija
Pred nečim što ima doći
Bez moje želje.
Bez čežnje
Za večernjom pjesmom,
Koračam sve brže
Da koraci bježe preda mnom.
I dok umorni,
Jedan za drugim zaostaju,
Moji dani kao požutjeli listovi,
Otrgnuti
Jesenskim vjetrom,
Žure
Dignuti se u vis.