Ljubica Kolarić-Dumić - VIJENAC OD ČEKANJA - Rijeka, 2012

 

 
U SMIRAJ DANA

 

DOK JESAM

 

Dok jesam,

Pustite me da se nauživam

Vaše blizine.

Nemojte zatvoriti uši

Kad mi začujete glas. 

Prevelik je teret

Riječi  

Koje odjekuju prazninom

I vraćaju se bez odgovora,

Iste –

Kao jeka planinska,

Koju smo u djetinjstvu često

Dozivali.

S brijega se spustimo u dol

Pa glasno viknemo svoje ime.

Kad se jeka vrati,

A ja začujem ono,  

Lj-uu-b-ii-c-e e e !

Uvijek mi se činilo

Da me netko doziva,

Tada bih se od radosti,

Samo glasno smijala.

 

Davno je to bilo

I već se dugo ne smijem.

Tek ponekad,

Javi mi se davna radost

Pa poželim da me ponekad

Netko opet pozove,

Makar kao jeka u planini.

Dođem li nepozvana –

Otvorite vaša vrata!

Pustite me kao umorna putnika,

A ja ću s vama

Na jednake dijelove,

Darove podijeliti.

Ako prihvatite i pola moje boli,

Ne da je nosite,

Samo da izmjerite

Koliki je moj teret –

Ostavit ću vam i svoju

Polovicu sreće. 

Da se može, kupila bih

Malo vaše ljubavi

Dok jesam.

 

 
 
NA KRAJU PUTA

 

Na kraju puta,

Kojim tebi, majko,

Sve bliže idem,

Prignut ću se do zemlje

I tiho izustiti

Samo tebi razumljive riječi.

Kako smo mogle

Jedna bez druge?

Zamolit ću te

Da mi oprostiš sve grijehe

I padove,

Koji su ti bol nanosili.

Na kraju moga puta

Još bih te htjela zamoliti

Ali za koji oprost,

Majko,

Što bih morala učiniti

Da mi ti –

U grijeh upišeš?

 

 

 

UMORAN JE MOJ KORAK

 

Umoran je moj korak

Kojim sam se davno

U svijet zaputila,

Kada sam ostavila

Sve za čim sam žudjela

U noćima osame.

Umoran je moj korak,

Kojim prilazim kućnom pragu

Da se nasitim kruha

I ugrijem kraj tople peći,

Da se na vlažnoj travi

Odmore moje bose noge,

Da mi jutarnja rosa

Rane od padova ublaži.

Posljednjim korakom

Žurim onamo,

Gdje proljeće

Zbog moga povratka

Ranije stiže.

 

 

 

MOJE NOĆI

 

Što li zgriješiše moje noći

Da su tako same samcate,

I zašto su meni poslane?

Da osamu sa mnom

Podijele

Ili da budna u njima

Samujem, 

Očekujujući ih 

Kao zakašnjele goste,

Kojima se nema što ponuditi.

Da im se zbog nespremnosti

Stalno ispričavam.

I da onako usput,

Ne znajući jesu li privid,

Zamišljeni sugovornik

Ili tek obična tama,

Redovito,

Kako se događa nevještu

Čovjeku,

Neka glupa pitanja postavljam.

Poznaju li noći težinu

Samoće

I strahove od nepoznatog

Dok jesenski vjetar lupa

Pred vratima?

Čuje li tama plač,

Prigušen mokrim jastukom

U dugim, budnim satima?

Znaju li moje noći

Kako izmorena nesanom

I čežnjama,

Bez imalo nade

I skamenjenim srcem,

Čekam

Da svane jutro.

 

 

 

U SAN MI DOĐU SLIKE

 

U san mi često dođu

Davno zaboravljene slike,

Potisnute u najdublje kutove

Sjećanja.

Svake mi se večeri vrate,

I kao meka prostirka

Spuste se uz moje tijelo,

Kao otpalo lišće jeseni,

Pred noge umornih prolaznika.

Slika za slikom kao stari znanci

Poredaju se oko mene,

Kao netko vrlo drag

Koga dugo nismo vidjeli,

Čiju smo blizinu jedva dočekali.

Duša mi se tada od miline razgali,

Pa u neočekivanu društvu

I bez imalo sumnje

U varku,

Započnemo razgovor.

I bude mi svejedno

Jesu li slike stvarne

Ili tek varke mojih snova,

Ti gosti samoće.

Dok ne prođe noć,

Raspredamo stare priče

Kao pređu

O svemu što se dogodilo

Od našeg posljednjega susreta.

I budu mi drage

I slike i varke,

Čak i one ispunjene bolom.

Svaka mi na svoj način

Ispuni prazninu.

A pred zoru polako i nečujno

Kao što su došle,

Slike nestanu.

I one me ostave samu.

 

 

 

SMIRAJ DANA

 

Sve je bliži

Smiraj dana,

A moji se nemiri

Još uvijek javljaju

I već pomirenu tijelu   

Ne daju usnuti.

Naredale se godine,

Sve jednake

Bez izmjena sitih i gladnih,

Sedam po sedam

Dok je život

Pokraj mene prolazio.

Nasitila sam se jedino čežnje,

Dolazaka i odlazaka,

Susreta i bolnih rastanaka.

A još mi se hoće čekati!

Još bosonoga trčati

Dok lišće jeseni šušti, 

A prve zvijezde

Najavljuju dolazak noći.

Samo je bol drukčija.

A ja istim žarom

Dan produžiti želim.

 

 

PRED NEČIM ŠTO IMA DOĆI

 

Danas sporija nego jučer,

Brža od sutra,

Brojim izlaske sunca,

Praskozorje dočekujem

I sutone ispraćam.

Sve duže budna,

Sve više sama,

Nemirnija i uplašenija

Pred nečim što ima doći

Bez moje želje.

Bez čežnje

Za večernjom pjesmom,

Koračam sve brže

Ili mi se samo čini

Da koraci bježe preda mnom.

I dok umorni,

Jedan za drugim zaostaju,

Moji dani kao požutjeli listovi,

Otrgnuti

Jesenskim vjetrom,

Žure

Dignuti se u vis.