Ljubica Kolarić-Dumić - VIJENAC OD ČEKANJA - Rijeka, 2012
TA VELIKA MATI
TVOJE RUKE
Odavno te nema,
Ali ja sam našu kuću
Prije Tebe napustila
Pa ne znam,
Jedna drugu.
Vidim Te na svakoj stazi
S košaricom punom grožđa,
Čijim si me slastima,
Uvijek gladnu nahranila.
Tvoju dobrotu,
Sve što si za mene bila
I jesi,
Držanje i hod,
Blagi pogled i osmijeh,
Natopljen bolom.
I Tvoje ruke,
Kojima moje sve više sliče.
NEDJELJOM POSLIJE OBJEDA
Nedjeljom poslije objeda
Izišla bi sa mnom na ulicu
Kao da je to naše druženje
Tvoja jedina radost.
Za stolom smo brojile
Zalogaje,
Važno gledajući jedna u drugu.
Bili su to pogledi potpunog
Razumijevanja.
Tebi je zbog bolesti
I nedjeljni objed postao
Samo još jedan teret više.
A meni suvišan zbog slatkih kolača,
Kojih sam se da otac ne vidi,
Krišom najela.
I baka je bila na mojoj strani,
Njezina je mudrost znala
Da će vrijeme gladi brzo doći
Pa je sigurno mislila
Neka se do mile volje nasitim.
Tako je znala govoriti.
A kad zatvoriš vrata dvorišta,
Baka bi nas iz prikrajka,
Kroz sitne otvore na ogradi,
Šuteći dugo promatrala.
Valjda se i ona htjela nasititi
Nečega,
Što ja tada nisam razumjela.
Čučeći sam se igrala
Kraj tebe
Dok si naslonjena uz ogradu
Šuteći dugo stajala.
TRNOVA KRUNA
Duboko u noć kada sve utihne,
Začujem bolne uzdahe
Iz kojih progovara
Tvoja neizmjerna
Tuga.
Probuđena tihim jecajem,
Onako u polusnu,
Kao raširene karte na stolu,
Ugledam i kazne i nagrade,
Mjerene ljudskim okom,
Rukama djelitelja,
Nepravilno raspoređene.
Pogled podignem prema Nebu
I kleknem na jedno koljeno,
Kao pri ulazu u crkvu.
A kad mi se među zvijezdama
Trnova kruna ukaže,
Glasno zavapim.
Postoji li kazna za prvi plač
I može li majka kao nagradu
Za sebedarje,
Toliko boli dobiti?
TA VELIKA MATI
Na svim mojim putovima
Kao u teškoj praznini,
Jasno odjekuju
Tvoje neizgovorene riječi,
Skrivene samo prividom
Uvenulog lišća.
Sve što si prešutjela
Da me ne zaustaviš,
Kada si me još djetetom
U svijet ispratila,
Prekrila si svojom šutnjom,
Kao mekom paučinom.
Ali prešućeni krik
Majčinske boli
Na svakome odlasku
Dugo me pratio.
A mogla si me u ljudskoj
Sebičnosti lako zadržati
Dok sam ti se uza skute stiskala,
Čvrsto držeći tvoju ruku
U strahu da je ne ispustim.
Kako sam se usudila,
Onako malena i uplašena,
U nepoznato krenuti
Kad si mi najviše trebala?
Često sam se pitala
Kada je bilo to najviše.
Kad su mi odrezali pletenice,
Koje si mi onako nježno češljala.
Kad sam na prvom raskrižju
Zastala,
Kad sam svoje radosti
S tobom htjela podijeliti,
A svaku bol
Na dvoje razlomiti.
Kada je bilo to najviše?
Kad si sebe zatajila
Ne silazeći s puta majčinstva,
Jer bol za mnom –
Nisi mogla reći djetetu.
NEDOSTAJU MI TVOJE RIJEČI
Nedostaju mi tvoje riječi
Kao voda iz našeg bunara,
Kojom sam često
Na vrućem danu žeđ utažila.
Nedostaje mi njihova blagost
Da sve nakupljeno,
Od našeg posljednjeg susreta,
Svojim mirom dotaknu.
Da se pod granama stare krošnje
U našem dvorištu,
Kroz suze i šutnju,
Tuga našeg rastanka,
Pred tvoje krilo sama podastre.
Nedostaju mi tvoje riječi
Kao tiha uspavanka
Djetetu.
U san uljuljaju.
DOK SI ME SPREMALA ZA PUT
Sjediš za preljom,
Zuj vretena
Uspavljuje moje oči.
Pod tvojim prstima
Ovija se oko tužnih misli.
Bijelu mi haljinu spremaš,
Vjenčić od jasmina,
Koji si toliko voljela
U kosu mi uplićeš,
Onda zabruji šivaći stroj,
A ja te i dalje gledam umornu,
Plašeći se
I bol ne dođe do srca.
Dok mi novu haljinicu
U kojoj ću Te ostaviti –
Spremaš.
U svakom tužnom oku
Nepoznatoga grada
Tvoj pogled sam tražila.
Od umora i izmaglice,
Često mi se pričinjalo
Prelila tvoja tuga.
Zašto si toliko žalosti,
Bez prigovora cijeli život
Nosila,
I meni u popudbinu
Sa zadnjim zalogajem kruha,
Na rastanku ostavila?
Da se o žalost kao o kamen
Neprekidno spotičem.
Izranjenih koljena od padova,
Uzela bih tvoju i svoju tugu,
I onako nemoćna,
Nastavljala put –
Pod prevelikim teretom
Za dijete.
A tvoja ispružena ruka,
Kojom si na svakom našem
Rastanku,
Za mnom dugo mahala,
Ponijela bi sve moje terete,
Znajući
Da se djeca tako ne prate
Na put.
A kad su mi padovi
Postajali teži,
Koljena krvavija,
Bilo je kasno
I za povratak i za kajanje.
Prihvatila sam i tvoju
I moju sudbinu,
Bez traženja krivca.
SVAKI JE RASTANAK BIO ISTI
I oblaci zatamnili nebo,
Na ulici smo se još dugo
Pozdravljale,
Kao da nam suza nije bilo dosta.
Zalijemo čitavo dvorište
I sitno cvijeće među ciglama.
A kada se iz tvoga zagrljaja
Istrgnem,
Zgrčena od bola zbog odlaska,
Ubrzam korak
Kao da od nečega bježim.
Što može dijete otrgnuto od igre
I od majke –
Doli bježati.
Jesam li se novog rastanka
Jesam li od tuge bježala,
Koja se odavno nastanila
U tvojim očima,
Plašeći se da još jednu bol
Ti ne ćeš moći izdržati.
Zatvorila bih oči
Skupivši u zjenice
Sve što sam željela ponijeti
I brzo nestala ispred tvoga,
Uplakanog pogleda.
A iza ugla na kraju ulice,
Kad me cesta povede
I kad me više ne možeš vidjeti,
Savijem se do zemlje
Pa iz svega glasa zaplačem.
I uvijek s nadom da ću te,
Čim obrišem suze,
Pred sobom opet ugledati.
Morala si me pustiti
Kao ptica mladunče,
Iako si znala da ću zbog pada
Iz gnijezda –
Iza ugla dugo plakati.
U TVOJOJ NEOSUŠENOJ SUZI
Kao u najčistijem zrcalu
U kojemu uz moje lice,
Nazirem
Trag jedva vidljiva grča
Na tvojoj usni,
Ogledam se
U tvojoj neosušenoj suzi,
Najtužnijih očiju na svijetu.
Tvoja je suza bila sa mnom.
Koju je najmanji vjetar lako slomio.
Bila si poput vlati žita
Koje si skupljala na našim njivama,
Za koje neki onda rekoše –
Da više nisu naše.
Pa si onako bolesna,
Klas po klas
Za toplu pogaču u rukovet slagala.
Rosom si se jutarnjom umivala,
Trave su ti lice brisale,
A zemlja koju si toliko voljela,
Prerano nam te uzela.
Bila si poput svijeće uspravna
S plamenom,
Koji Ti je u oku dogorijevao.
Korak usporen od boli
Dugo je uz moje stope trag
Ostavljao.
A moj svaki odlazak poput vjetra,
Polagano gasio.