Ljubica Kolarić-Dumić - VIJENAC OD ČEKANJA - Rijeka, 2012
Hodajući pored tebe
Razmišljam,
Kada ponovno dolaziš.
Sa suncem ili u kiši
Meni je svejedno,
Uvijek znam kad si u blizini.
Čujem ti korake
Iako te nikada ne vidim.
Trag mi se urezuje u stopala
Dok tiho krećem za tobom.
A meka prašina,
Odavno srasla
S mojim bosim nogama
U svakom je mojem koraku,
Pa naša staza ostaje
Bez mojih i tvojih tragova.
Glas ti tišinom odjekuje
Premda mi ništa ne govoriš.
Miris tvoje kose dopire iz vrtova
Kraj kojih često prolazim.
Dok te tražim među stablima,
Tvoje se ruke kao grane
Spuštaju na moje dlanove.
I tako hodamo zajedno,
Ti pored mene,
Ja pored tebe.
I više nije važno
Jesi li misao ili samo sjena
Ili proljetni vjetar,
Nemiran i razigran.
Možda si samo snježna pahulja,
Sljubljena sa suzom na trepavici,
A ja koračam sve brže
Snatreći kako hodam
Pored tebe.
Čekam te s boli i čežnjom,
Vjetar me okreće kao igračku.
Promrznuta stojim na raskrižju
Dok mi kiša natapa odjeću.
Dugo te nema,
Ni jučer nisi došao,
Ni prošle jeseni
Kad je kiša isto ovako padala.
Sklapam kišobran,
Na sebe odavno ne mislim,
Suze i onako ispod njega padaju.
Obrazi su mi hladni,
Ruke mokre,
A ti kao nekad
Pred mojim očima.
Smiješ se samo zjenicama,
U njima se ogleda
Nasmijano lice davne mladosti.
Šutiš u mojoj šutnji,
Budiš se u svakom jutru,
Svake večeri
Zajedno gledamo zvijezde.
Pripadaš i ovoj boli
I čežnji,
Vjetrovima i kišama,
U kojima te još uvijek
Čekam.
Tko je izmislio čekanja,
Zaboravio je
Patnju onih koji čekaju
Ili pripada bogovima
Kojima bol nije zadana,
Koji ne znaju
Za prokletstvo dvaju susreta.
Kako je onaj drugi
Uvijek teži
Za sljedeći odlazak
I novo čekanje
Dok plaču ulice
Ili se smiju plačući,
A lampe trepere
U nemoći da progovore.
Što li su vidjele
U očima
Onih koji čekaju?
Ovdje se djeca smiju i bez tebe,
Snjegovi se otapaju svakog proljeća,
Nebo se plavi,
Mirišu rani cvjetovi,
A ti ništa nisi naučio.
Da se prolaznost natječe s vječnosti,
Da je dan jednako dug
S tobom i bez tebe,
A noć puna tame i utvara.
Da sam izgubila snagu krila
Pa ne mogu poletjeti za tobom.
Mirno sam te pustila
Da nastaviš let bez mene,
Ni malo ne pokazavši,
Koliko sam se bojala tvoga odlaska,
Pokušavajući prema nebu sreće,
U blizinu tvojih letova,
Još jedanput poletjeti.
Već spremam torbe
I bacam posljednji pogled
Na slomljena krila,
Kao srce pred tebe.
Krećem po ostatak radosti
Zbog koje još uvijek
Jednako zadrhtim
Kada te zamislim kraj sebe.
Ako te ne stignem,
Hoću li moći zaboraviti
Let nebom
I zemljom nastaviti put
Bez tebe.
Znaš li da je ljubav neograničena
Kao svemir.
Crna kao dubine noći bez zvijezda,
Jasna bez i jedne riječi
Kao glazba.
I teška kao suza
Očiju koje gledaju u daljinu
Hvatajući posljednji odbljesak
Sunca na zalazu.
Znaš li da je ljubav kao poljubac
U neizgovorenim riječima,
Koje drhte
Na stisnutim usnama.
Znaš li da nas zagrljaj može
Učiniti besmrtnim
Ako zaboravimo vrijeme
I svemir
I prolaznost.
Zauvijek sam ostavila
Isprepletene ruke
Među proljetnim vrbama,
Slike u vodama
Koje nemirno protječu
Između dvije klisure.
Otiske bosih nogu
U mekoj prašini
I duboke tragove
U bjelini dalekih zima.
Ne znam je li povratak
Samo obećana livada
Raširena među obzorima,
Pogledi skriveni iza zavjesa
Na zatvorenu prozoru.
Ili tek preskočeni sutoni
Novih rastanaka.
Tužno je spremati se na put,
Radovati se povratku,
A ne znati
Što kriju stisnuti pogledi.
Je li sve isto kao onog
Proljeća
Kad su nam ruže mirise
Prepustile.
Kada snovi o odlasku
Nisu sadržavali
Strah od povratka.
Bojim se zadnjeg koraka
I posljednjeg susreta
Bez rastanka.
Možemo li biti izgubljeni
Zajedno,
Naći se ponovno,
Strah podijeliti na dvoje
I tako udvoje –
Zajednički krenuti
Na mjesto prvog sastanka?