Doc. dr.sc. Vjekoslava Jurdana
Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić. Od valorizacije do afirmacije.
(Treće izdanje, naklada DHK-Ogranak Rijeka, 2013.)
Pred nama je treće izdanje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić. O stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić, posebice o spomenutoj slikovnici (prva dva izdanja) mnogo je toga rečeno. Znanstveno, utemeljeno i iscrpno, prikazani su mnogi aspekti toga stvaralaštva.
Prigodom ovoga najnovijega, trećega izdanja, valja otvoriti, krećući se razvojnim putom i životom slikovnice, novo poglavlje u njezinu praćenju. Naime, ovom prilikom nije nam (više) cilj valorizirati jedan književni artefakt, nego ukazati na prave aspekte njegove afirmacije.
Ljubica Kolarić-Dumić vrlo pažljivo gradi svoj literarni iskaz. Promišlja ga, promatra i osluškuje svaku riječ. Tako se trećim izdanjem svoje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ vraća svomu stihu, zvučno ga i sadržajno dorađuje. Evo, kako sama o tome svjedoči: „Kad sam ga odlučila raditi, danima sam svako jutro sjedala za kompjutor i ponovno iščitavala i osluškivala stih po stih, tražeći nove, bolje riječi, boje, zvukove iz prirode noći, gledala zvijezde, zamišljala pjesničke slike, igrala se mrakom i s djecom, vidjela kako baca loptu, kako im piše zadaću, čuva tajne, čula kako ih moli da ga zavole, da ga se ne boje. slagala rimu i ritam, izgovarala glasno da čujem kako izrazi zvuče kad ih djeca budu izgovarala, pjevala…“.
Štoviše, uspoređujući sva tri izdanja slikovnice, jasno se mogu sagledati pojedine preinake, dopune, korekcije, no sve u jednoj neprekidnoj stvaralačkoj igri. Tako prvo izdanje u nakladi riječke izdavačke kuće „Adamić“ (2008.) ne sadrži uglazbljenu verziju naslovne pjesme kao ni njezinu notografiju. Drugo i treće izdanje uključuje tu glazbenu komponentu (s naznakom Hrvatski dječji festival, Zagreb, 2006.). Pjesmu je uglazbila poznata skladateljica i voditeljica pjevačkih zborova Doris Kovačić. Zajedničko svima trima izdanjima jesu ilustracije uvažena umjetnika Vjekoslava Voje Radoičića.
Nadalje, slikovnicu od početka prate i stručnjaci s područja teorije književnosti, napose dječje književnosti.[1] Tako u prvome izdanju na početku čitamo Uvodno slovo, predgovor prof. dr. sc. Milana Špehara koji se u drugome izdanju tiska kao Pogovor. U trećemu pak, čitamo ga kao Predgovor. Štoviše, u tome izdanju imamo i Pogovor – Blaga vedrina kao vodič kroz mrak koji je napisao književnik Stjepan Lice.
U užemu – tekstualnome smislu, slikovnica je u tri izdanja doživljavala znatne promjene, pa se može zapravo reći da se radi o tri samosvojna artefakta koje povezuje zajednička tema i izvor iz kojega autorica crpi nadahnuće. Tako prva dva izdanja sadrže na početku uvodni autoričin tekst „Obojeni mrak“ u kojemu se, u prvom licu, ispovjednim tonom, izravno obraća čitatelju: „Jako sam se bojala mraka. Toliko sam se plašila da se nisam usudila pitati zašto.(…) Bila sam malena kao ti sada“. Te, u skladu s teorijom recepcije, razrađujući svoj susret s mrakom, poziva recipijente na to da se i oni susretnu s mrakom, s vlastitim predodžbama o njemu, da se susretnu zapravo, sami sa sobom: „Ja se više i ne sjećam kad je strah pobjegao iz moje sobe. Samo uživam u pričama obojanog mraka. Uživaj i ti! I ne boj se!“. Treće izdanje nema toga teksta, iako bi možda bilo uputnije da je on nazočan, upravo zato što dijete priprema i uvodi u čitanje slikovnice na nenametljiv, a izravan način. Autoričin, samosvojan.
Slijede stihovi, pojedine pjesme koje se nižu u skladnu kontrapunktu sa slikama Voje Radoičića. No, raspored i broj tih pjesama nije jednak u sva tri izdanja. Štoviše, iako se mnoge od njih naslovom ne razlikuju, u svome sadržaju, leksiku, motivima, pjesničkim izražajnim sredstvima, one su međusobno drukčije, ponekad posve nove, izmijenjene. Tako se u sva tri izdanja kao prva pjesma pojavljuje „Prvi mračak“. No, u prvome i drugome izdanju prvi stihovi glase: „Kad se večer tiho spušta, / I u sobu tvoju/Kroči prvi mračak“, u trećemu izdanju ovako: „Kad se večer tiho spušta, i u tvoju sobu/ušulja se prvi mračak“. Uz to, što su u trećemu izdanju pojedini stihovi koji nose ključne misli pjesme, odnosno imaju poantirani naglasak, masnije otisnuti i jasnije uočljiviji za recipijenta, pa je tako slučaj i u ovoj početnoj pjesmi (stih „Mrak ne plaši malu malu djecu!“), u trećemu izdanju nakon toga stiha slijedi novi kojeg nema u prva dva izdanja („On se s njima igra rado“). Također, i raspored stihova, odnosno njihov prijelom razlikuje su u pojedinim izdanjima. Ovdje valja uočiti i razliku u veličini fonta slova. U prvome izdanju radi se o sitnome fontu, a u drugome i trećemu o velikom, koji je primjereniji i lakši za čitanje maloj djeci.
Druga pjesma u prvome i drugome izdanju je „Svjetiljčicu sam ugasi“. No, ta je pjesma, iako istog naslova, u ova dva izdanja doživjela mnoge i velike preinake, pa se zapravo radi o dvije zasebne pjesme istog naslova. Pjesma ima svoj sadržaj u prvome izdanju koji je drukčiji u drugom i trećem. Drugo i treće izdanje te pjesme se razlikuju po ponekoj riječi, izrazi, rasporedu. Tako, u drugome izdanju na početku imamo: „Ide Sanak Sklopiočić,/ polagano, nosi san“, a zatim u drugoj strofi: „A i dan je već umoran,/kao dijete malo pospan“. U trećoj: „Na spavanje mora poći./ A onda će tiho,/nježno“, u četvrtoj strofi: „Sanak i do tebe doći“. U trećemu izdanju: „Ide Sanak Sklopiočić“, a zatim u drugoj strofi: „ Tiho,/nježno,/nosi/san“. U trećoj: „A i dan je već umoran,/ malo pospan kao dijete“.
U trećemu izdanju druga pjesma ima naslov „Mrak najljepše snove nosi“, a pjesmu s tim naslovom nalazimo u drugome izdanju kao treću po redu. No, i ovaj put pjesme su različite, i posve drukčije u svojoj strukturi, iako se poneki motiv i stih pojavljuju u obje ( „mrak te miluje po kosi“ i „najljepše snove nosi“). Tako i pjesme „Mrak i srce“, „Nebo krasi zvjezdicama“ koje se potpuno razlikuju u sva tri izdanja.
U središnjemu dijelu pjesme potpuno se razlikuju, da bi se u završnom dijelu, događale varijacije kao u početnim dijelovima ovih pjesama.
Pjesma „Večernja molitva“ u sva je tri izdanja pretposljednja pjesma, prije završne – uglazbljene „Ja se mraka ne bojim“. No, ponovno uočavamo autoričine varijacije, izmjene, dopune. U prvome i drugome izdanju pjesma započinje „Kada zvijezda večernjica/ svojim sjajem noć najavi,/ a oči se tvoje snene/pripremaju za san plavi“, u trećem izdanju početak glasi ovako: “Kada sunce na zalasku/ grimiz prospe nebom plavim,/Večernjica, prva zvijezda,/svojim sjajem noć najavi“. I u središnjemu dijelu pjesme autorica na sličan način varira svoj pjesmotvor, no završni stih je u sva tri izdanja pjesme jednak: „I do jutra s tobom biti“.
Pitamo se čemu ta pažnja, ta posebna posvećenost tekstu koji je, uobličen u slikovnicu, namijenjen djetetu. Je li to tek manira jedne pjesnikinje, navika dugogodišnje iskusne učiteljice, ili nešto treće.
Prije svega, valja naglasiti da slikovnica predstavlja prvi susret djeteta s književnošću i pisanom riječju općenito, a ostvaruje se u čovjekovu najosjetljivijem razdoblju, djetinjstvu, pa je stoga nužno voditi brigu o kvaliteti slikovnice radi djetetove dobrobiti.
No, što je to dobra i kvalitetna slikovnica? O tome se (pre)malo zna i govori u hrvatskim znanstvenim i umjetničkim područjima, kao i u svekolikoj javnosti. Pa, iako se slikovnice tiskaju u velikome broju pa nakladničko tržište njima obiluje, one koje su na hrvatskom tržištu i u knjižnicama prisutne u posljednjih trideset godina, rijetko su predmet istraživanja. Štoviše, slikovnica nije jednostavna književna vrsta, nego kao artefakt raspolaže pedagoškim, psihološkim, umjetničkim i jezičnim potencijalima pa može imati zabavnu, informacijsko-odgojnu, spoznajnu, iskustvenu, estetsku i govorno-jezičnu funkciju koje se međusobno prožimlju i ovise jedna o drugoj.
Upravo funkcije koje slikovnica razvija pretpostavljaju određenu razinu njezine kvalitete. Sve to upućuje na visoke zahtjeve koje valja poštovati kako bi slikovnica ostvarila svrhu svoga postojanja. Iz toga proizlazi da nije svaka slikovnica primjerena za svako dijete. No, roditelji, odgojitelji, učitelji teško se snalaze u suvremenim okolnostima ekspandirajućeg i počesto agresivnog tržišta, marketinga i medija koji promiču materijalizam, konzumerizam, trenutačni užitak. U povijesnim razdobljima koja su prethodila turbulentnomu suvremenomu trenutku podrazumijevalo se gajenje osobnih krjeposti poput mudrosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti kao nužna temelja istinski sretna i plodonosna života. No, naše vrijeme obilježavaju modernizam, i (post)postmoderna koje već krajem 19. st. najavljuje Friedrich Nietzsche govoreći o »prevrednovanju svih stvari«, odnosno »vrijednosti« čime se krjepost zamjenjuje neodređenim pojmom »vrijednosti«.[2] Te su vrijednosti tijekom dvadesetoga stoljeća toliko relativizirane da danas intenzivno uočavamo moralnu nepismenost i pomutnju koje sada dominiraju globalnom kartom svijeta. Stoga je u ovome povijesnome trenutku hitno potrebno pomno preispitivanje onoga prevrednovanoga, između ostaloga važno je propitivati što se događa s vještinom čitanja kao jedinstvenoga načina spoznavanja svijeta i formiranja ljudske osobnosti. Je li čitanje knjiga danas neophodno, čita li se uopće, kako se čita i je li ono (i danas) radost i užitak, ali i prilika za razvoj vlastitih čitalačkih kompetencija? Te su kompetencije dio široka spektra humani(stičk)ih vještina, dostignuća i afiniteta čija vrijednost uočljivo erodira u dominirajućoj i samoproglašenoj kulturi relativizma, materijalizma i konzumerizma. Mnogi su već uočili da se i u području gdje smo možda i najranjiviji, naime u području odgoja i obrazovanja naših najmlađih, vodi „rat za duše naše djece“. Jer, naročita meta te kulture koja podražava doživljaj tek na razini osjetila su djeca i mladi, ali i obitelj u cjelini. Upravo se u djetinjstvu stvaraju temelji za usvajanje kompleksnih čitalačkih vještina; najprije u obitelji, a zatim u odgojno-obrazovnim institucijama. Stoga valja poći od tih temelja i propitati kako danas čitaju najmlađi i kako im pomoći da usvoje i zadrže radost i užitak u čitanju, te se na toj podlozi razviju u kompetentnog čitatelja koji zna i može uživati u estetskoj komunikaciji s knjigom. No, pitanje je koliko današnji roditelji, zaposleni i opterećeni zahtjevima trenutka u kojemu žive/»žive«, imaju vremena svojoj djeci čitati ili pak pričati priče. Razvidno je da djeca danas sve više odrastaju bez nekada uvriježenoga običaja roditelja da se djetetu čitaju ili kazuju klasične priče, uspavanke, bajke, legende, mitovi.[3]Sada djeca većinu vremena provode uz elektroničke medije, žive virtualno. Riječju, surogatno. Posljedice nisu odmah vidljive u punoj dimenziji, no u konačnici djeci se tako uskraćuje vitalna snaga i iskonska moć mašte koja se zamjenjuje upravo ovisničkim apetitom za pukim osjetilnim podražajima. U tako prevrednovanu svijetu svekolika moralna relativizma gdje sve prolazi i sve je dozvoljeno, postavlja se pitanje: ako su naravni i duhovni oprez djetetovu umu smanjeni, ako je njegovo poimanje moralnosti pogrešno, a autoritet potkopan, koji će još neuredni interesi i djelatnosti uslijediti dok ono kasnije u životu bude vršilo izbore?[4] Štoviše, i sama književnost osim što je na udaru vizualne kulture, preplavljena je hitoidnim »dječjim knjigama« koje postižu visoke i poželjne tiraže, zbog kojih se čeka u redovima, po kojima se snimaju filmske uspješnice, te proizvode hit-igračke. Ti »proizvodi« na kojima se ostvaruje ogroman profit uglavnom ne razvijaju osjećaj za stvarne vrijednosti, odnosno ne potiču razvoj mašte i svekolika duha kod ličnosti u razvoju. Problem zapravo leži u tome što se prikazuje kao dobro, a što kao zlo. Riječju, uzbuđenje je nadmašilo divljenje koje je izvorištem kako filozofije tako i ljubavi te svih velikih književnih djela, ali je i tradicionalnim izvorom »očaranja«što ga pronalazimo u samoj stvarnosti. (O'Brien, 2009: 70).
Valja osvijestiti sve te aspekte opasnosti kojoj su danas, kao nikada prije, izloženi djeca i mladi, dakle oni koji su još u formativnom razdoblju jer oni čitaju fikciju s drugačijom sviješću od odraslih. Ako je uopće čitaju. Stoga je zadatak roditelja, odgajatelja i učitelja, kao i metodičara i teoretičara propitati i osvijestiti suvremenu situaciju i propitati njezine razorne učinke, kao i ponuditi spasonosne mjere ili pak načine (su)života u suvremenoj kulturi, koju je Ivan Pavao II. nazvao „kulturom smrti“. Riječ je o kulturi koja nas ne određuje prema nama samima, ne govori nam ono što je vrijedno, što je bezazleno, a što pogibeljno, i ne potiče nas da otkrivamo koji je stvarni smisao postojanja (O'Brien, 2009: 46). No, radosna vijest je u tome što glad djece za književnom estetskom i etičkom porukom i u ovim »posljednjim vremenima«, ili baš upravo zbog njih, ne presušuje u smislu potrage za upoznavanjem istinskog herojstva na jednostavan i lako pamtljiv način. Dužnost i odgovornost nas starijih je omogućiti im da uoče skrivene temelje svijeta prije no složenost i nijanse modernog uma preplave njihovu spoznaju. To se odnosi i na institucionalizirane sustave odgoja i obrazovanja unutar kojih postoji i nastavno područje koje se naziva školska lektira, a obično je povezano s nastavnim predmetom materinjeg jezika. Radi se o književnim djelima koja su predviđena za samostalno učenikovo čitanje kod kuće, a tijekom obrazovanja učenici bi trebali učiti i ovladati vještinom obrade literarne obavijesti, razviti svoje jezično-komunikacijske kompetencije kao i svoj estetski ukus. To su glavne zadaće školske lektire. No, kako to postići? To je pitanje aktualno otkako postoji školska lektira, a u već spomenutoj specifičnosti suvremenog trenutka, to se pitanje još više usložnjava. Jer, valja propitati i kako i koliko školska lektira u svojim bitnim odrednicama odgovara zahtjevima vremena? Kako osmisliti školsku lektiru tako da ona omogući sve zadaće zbog kojih i postoji? Na to nema jedinstvenoga odgovora ili jednostavnog recepta, kao niti na većinu pitanja koja se odnose na odgoj i obrazovanje. No, postoje smjernice, postoje iskustva kao i teorijski uvidi nastali na njihovim temeljima. Svi oni upućuju na to da problematici školske lektire treba pristupati u multidisciplinarnom kontekstu koji uključuje različite znanstvene discipline kao što su psihologija, sociologija, komunikologija, gnoseologija, metodika književnog odgoja i obrazovanja.
Nažalost, u Hrvatskoj nema institucionaliziranog istraživanja o čitanju lektire, iako postoje individualna istraživanja koja su započela šezdesetih godina 20. stoljeća kao i pojedine društvene inicijative. Ali nedostaje koordinacija, organizacija te timski rad. Ukratko, nedostaje nacionalna strategija čitateljskog odgoja koja bi pojedinačna nastojanja uobličila u produktivan i permanentan proces. U većini europskih država i u SAD-u postoje ili se osnivaju agencije, društva, nacionalni odbori, odnosno strategije za razvijanje čitateljskog odgoja. Riječ je o timskom radu gdje učitelji, knjižničari, sveučilišni profesori i studenti, psiholozi, stručnjaci mnogih profila, ali i roditelji sustavno, na praktičnoj i teorijskoj razini, razvijaju čitateljski odgoj. Naglasak je na podjeli uloga i koordiniranom radu većeg broja čimbenika, a ne na prepuštenosti vlastitoj poziciji/domišljatosti kao što je uglavnom slučaj u Hrvatskoj. U cilju poboljšanja školske lektire, kao i čitanja uopće, valjalo bi promišljati cjelovit čitateljski odgoj koji je permanentan i procesualan zadatak svakog društva te ga treba bazirati na načelu da knjiga mora biti dostupna, vidljiva na policama: u vrtiću, u školi, u izlogu, na dohvat djeci, da je požele, a sve aktivnosti prezentirati putem različitih medija da se svaki od zainteresiranih čimbenika u razvoju čitateljskog odgoja lako može uključivati u proces. Što se tiče institucionaliziranih oblika odgojno-obrazovnih sustava, oni koji se još nisu, morat će se liberalizirati, u smislu promjene kruto postavljenih planova i programa koje pod svaku cijenu treba realizirati. Cilj bi svima trebao biti isti: izgraditi psihološki svijet čitanja kako bi sva djeca imala pristup knjizi i informaciji, ali ponajprije da bi uživala u čarima čitanja, ali i zadržala taj užitak kao predznak ljubavi prema samome životu.
U svijetu su se tako, i u području stvaranja slikovnice, stručnjaci raznih profila (nakladnici, književnici, pedagozi, psiholozi, književni teoretičari), uhvatili u koštac s problematikom slikovnice i njezine recepcije kod najmlađeg primatelja – djeteta kako bi se omogućilo da one što više odgovaraju razvojnim mogućnostima, interesima i potrebama onih kojima su namijenjene. Visoka razina kvalitete i primjerenosti s obzirom na različite segmente slikovnice iziskuje predan i udružen rad u njezinu nastajanju.[5]
U svijetu je već ustaljena praksa da se u procese nastanka slikovnice osim autora
teksta i ilustratora uključuju i stručnjaci iz drugih područja, kao što su pedagozi,
psiholozi, lingvisti i dr., dok se u Hrvatskoj to još uvijek ne prakticira iako je potreba djece u Hrvatskoj za kvalitetnim i primjerenim slikovnicama jednaka potrebama djece u inozemstvu (Martinović i Stričević, 2011., 59.) . Jednako tako u njihovu je istraživanju potreban udružen rad stručnjaka različitih znanstvenih i umjetničkih područja.
U svom najnovijem istraživanju “Cultivating Little Consumers: How Picture Books Influence Materialism in Children.” (»Kultiviranje malih konzumenata: kako slikovnice utječu na materijalizam kod djece«) Rachel Franz sa Sveučilišta u Vermontu pokušala je istražiti potiču li i osnažuju dječje knjige materijalizam.[6] Svoje istraživanje je usmjerila na poznate naslove, s namjerom da dokaže kako knjige namijenjene dječjem uzrastu sadrže poruke koje potiču potrošački način razmišljanja i vezivanje djece uz predmete. Tako se već kroz slikovnice i knjige za djecu »odgajaju« budući potrošači.[7]
Autori i izdavači trebali bi razmišljati o tome kakve poruke šalju njihove knjige. ističe da bismo u cilju potpore djeci da postanu pozitivne, uključene i odgovorne individue trebali unaprijediti kvalitetu i svijest o medijima namijenjenima djeci. U tom smislu slikovnice, čija je tradicionalna uloga da potiču maštu i pružaju utočište, mogu biti odlično polazište. Franz se nada da će istraživači, roditelji, odgojitelji i učitelji uzeti u obzir ove informacije i u pogledu televizije, video igrica i drugih medija. Istraživanje o utjecaju konzumerizma na slikovnice i dječje knjige trebalo bi pomoći i u tome da se djela namijenjena djeci izabiru pažljivije i s kritičkim odmakom.[8] Dijete je osnovna svrha postojanja slikovnice. Njemu je potrebna slikovnica koja će biti u skladu s njegovim potrebama i iskustvom, pratiti i podupirati njegov razvoj,odgovoriti na njegove trenutne, ali i specifične potrebe i interese (Martinović i Stričević, 2011:58.).
Pred nama je primjer slikovnice koja može potaknuti djecu da postanu znatiželjni, maštoviti i hrabri ljudi sa sposobnošću da formiraju vlastite vrijednosti i mišljenja o tome što je doista važno u životu. Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić artefakt je koji se u našem hrvatskom prostoru pojavljuje u trenutku kada je svaki pravi primjer djeci i putokaz ka izgrađivanju vlastite osobnosti (u naslovu je na prvome mjestu osobna zamjenica -ja), što, dakako, uključuje suočavanje sa vlastitim bićem, više nego dragocjen.
U trenutku kada su djeca, roditelji, odgajatelji, učitelji, metodičari, nakladnici prepušteno stihiji tržišta, pojavljuje se glas iz pustinje.
Na nama je da ga poslušamo, da ga slijedimo, da ga afirmiramo i damo sve od sebe da slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ bude na pravom mjestu; u nastavnim planu i programu, u školskoj lektiri, i adekvatno praćena od strane niza odgovornih institucija koje su zadužene za pravu i plodonosnu egzistenciju jedne knjige.
Valja, jer krajnje je vrijeme, učiniti iskorak iz valorizacije ka pravoj i konačnoj afirmaciji slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ i njezine autorice Ljubice Kolarić-Dumić.
[1] Uz prvo izdanje slikovnice doc.dr.sc. Marinko Lazzarich napisao je prikaz „RAZIGRANI MRAK. Ljubica Kolarić-Dumić, Ja se mraka ne bojim, Adamić, Rijeka, 2008.“, koji je objavljen u znanstvenome časopisu „Život i škola“ br. 20 (2/2008.), god. 56., str.191.-193. Također, 2011. dr.sc. Lazzarich je nakon opsežna istraživanja o dječjoj recepciji slikovnice „Ja se mraka ne bojim“, provedenog u sedam županija Republike Hrvatske – 9 gradskih i 7 prigradskih osnovnih škola, na uzorku od 986 učenika razredne nastave, objavio studiju „Integracijske mogućnosti slikovnice u nastavi materinskog jezika“, „Život i škola“, br.26,(2/2011.), god.57., str.61.-82. Ondje je prikazao dobivene rezultate koji pokazuju kako slikovnica djeluje poticajno i daje smjernice za prevladavanje neugodnih iskustava. Štoviše, kao primjer poetske slikovnice, „Ja se mraka ne bojim“ nadaje se kao poticajan lingvometodički predložak ne samo u funkciji razvoja rane pismenosti već i estetskoga sazrijevanja malih čitatelja.
[2] Friedrich Neitzsche,“Volja za moć. Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti“, Mladost, Zagreb, 1988., str.240.
[3]Upravo klasične bajke, priče, legende, mitovi, uspavanke (podnaslov slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ je „dječja uspavanka“) svojom simbolikom na posebne načine djeluju na svijest i podsvijest recipijenta, osobito najmlađeg, i kao takve imaju nezamjenjivu ulogu u oblikovanju svijesti i savjesti kod djeteta. O tome su pisali psiholog Bruno Bettelheim, teolog-etičar Vigen Guroian te filolog i pisac J. R. R. Tolkien.
[4] To pitanje postavlja Michael O'Brien u svojoj knjizi „Rat za duše naše djece. Razmišljanja o odgoju i književnosti“, Treći dan, Zagreb, 2009., str.78.
[5] O tome govore doc.dr.sc. Ivana Martinović i izv.prof. dr.sc. Ivanka Stričević u znanstvenom članku „Slikovnica: prvi strukturirani čitateljski materijal namijenjen djetetu“, u „Libellarium“, IV, 1 (2011.), 39. - 63.