doc.dr.sc. Vjekoslava Jurdana
Priljubljena uz zemlju
Egzil kao pjesnička i životna sudbina Ljubice Kolarić-Dumić
Prognanikova pjesma
Na obali rijeka babilonskih
sjeđasmo i plakasmo
spominjući se Siona;
o vrbe naokolo
harfe svoje bijasmo povješali.
I tada naši tamničari
zaiskaše od nas da pjevamo,
porobljivači naši zaiskaše da se veselimo (…)
Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo
u zemlji tuđinskoj!
Nek se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!
Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada,
ako ne stavim Jeruzalem
vrh svake radosti svoje![1]
Kako, dakle, ovdje nije riječ o tome da je književni iskaz Ljubice Kolarić-Dumić (tek) mimeza jedne biografije, ova analiza primarno promatra ovo stvaralaštvo kao presjecište Aristotelova (su)odnosa POVIJESTI kao pisanja o svijetu i KNJIŽEVNOSTI kao pisanja svijeta.[5] U tom pravcu u ovome pjesničkome opusu tragamo za elementima koji otkrivaju književnost Ljubice Kolarić-Dumić kao iskaz svjedočanstva, odnosno davanje mogućnosti glasa onima koji se sami ne mogu oglašavati. Onima koji su žrtve povijesti, naime, onima koji su zbog te i takve povijesti koju su pisali drugi, njima strani centri moći, morali otići iz svoga zavičaja. Tako su trajno odvojeni od svoga prostora, oduzeta im je, štoviše, i njihova povijest i pravo na sjećanje. Stoga se ovo pjesništvo promatra ovdje kao pisanje povijesti transformacije moći i otpora moći u kojem se historija i značenja historije nadaju kao pitanje, kao invencija, kao mjesto nedovršenih priča.[6] U tom okviru, želimo pokazati da Ljubica Kolarić-Dumić kao srijemska Hrvatica dijeli tipičnu sudbinu srednjoeuropskog intelektualca koji uglavnom živi u heterogenoj društvenoj zajednici i čiju su biografiju u pravilu obilježile nepozvane povijesne intruzije. Pri tome, posebno analiziramo posljedicu takve intruzije u pjesnikinjinu životu, a to je trauma egzila iz rodnoga zavičaja – Srijema i rodnog mjesta Kukujevaca. Odatle i 137. psalam koji smo citirali na početku ovoga analitičkoga prikaza, a riječ je o prozbenome psalmu ili psalmu tužbalici i koji tematizira prozbene i pokorničke dane teških vremena[7]. Taj psalam, biblijski tekst, smatramo kamenom zaglavnim egzilne pjesničke tematike i stoga ga ispisujemo i u zaglavlju ovoga prikaza promatranoga pjesničkoga opusa. Svako je pjesništvo invencija, a značenjska jezgra citiranoga psalma, utkana u pjesništvo, ne ukazuje da je riječ (samo) o traženju pojedinih podudarnosti stihova Ljubice Kolarić-Dumić i Biblije, već o uočavanju kako je konkretno umjetničko ostvarenje prožeto, možda i nesvjesnom anamnezom drevnih kulturnih analogija. U tom okviru, Ljubica Kolarić-Dumić pjeva o temi koja je posve individualna, osobna, koja za autora ima posve konkretne socijalno-psihološke obrise.
Naime, pjesništvo Ljubice Kolarić-Dumić pjeva sudbinu konkretnih ljudi i konkretnog zavičaja: Srijema i Kukujevaca, koji osobitu sudbinu dijele sa širim svojim kontekstom, Srednjom Europom. A povijest Srednje Europe, regije protejskoga identiteta oduvijek su pisali drugi, njoj nametnuti centri moći. U takvim okolnostima, oni koji žive na tim prostorima, bivaju neprekidno mapirani, a povijest ulazi u njihove živote, pa u njima više nije moguće razaznati razliku između privatnog/osobnog/intimnog i javnog. Takva sudbina zadesila je i Ljubicu Kolarić-Dumić. Povijest je ušla u njezin život već u ranoj djetinjoj dobi, da bi u mladenaštvu razorivši njezin svijet obiteljske i djetinje idile, ta nametnuta povijest kao nesmiljena gospodarica u vidu ekonomskog, političkog i društvenog osiromašenja zemljoradnika Panonije, prisilila mladu Panonku na odlazak iz rodnog doma i zavičaja. Baš kao i druge djevojke i mladiće iz njezina zavičaja.[8] Ta je trauma zasjekla u procese individuacije mlade ličnosti, koja izgubivši svoju povijest i svoj prostor, traga za re-konstrukcijom vlastita identiteta. Štoviše, devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je pjesnikinja Ljubica Kolarić-Dumić u zrelim godinama života i živi desetljećima u Hrvatskome Primorju, drama povijesti ispisuje još jednu osobito tragičnu epizodu. Tada pjesnikinjino rodno mjesto Kukujevci, nakon tragičnih i zvjerskih ratnih zločina počinjenih nad domicilnim stanovništvom, biva gotovo u potpunosti raseljeno. Sve to pokazuje da je ovdje riječ o sudbini, svojstvenoj ljudima koji žive u Srednjoj Europi, čiji neželjeni susreti s nametnutim povijesnim diskurzima uzrokuju osobne i kolektivne traume.
O tome Györgi Konrád kaže: „Znamo odvratno mnogo o tome kako valja povijest što lukavije preboljeti. A onda nas opsjedne neki poludjeli anđeo i poželimo praviti tu prokletu povijest, smjesta, dakako s oružjem. Ali što bi bilo kad ne bi bilo ni oružja, ni obaranja pogleda? Naše povijesno čudo bilo bi to da naša nova vrlina bude tvrdokorno i spokojno govorenje istine.“[9]
U takvoj situaciji, u kojoj se nasljeđuje samo pustinja, sposobnost samozapočinjanja poprima neočekivano novo značenje.[10] U slučaju Ljubice Kolarić-Dumić ta je sposobnost artikulirana književnoumjetničkim iskazom kojim ona stvara svoj prostor intervencije naspram povijesti koja je nepozvana ušla u njezin život. Ta intervencija smješta se u prostor fikcije koju smo prepoznali kao umjetnost u kojoj je u potpunosti iskazana progonjenost utvarama historije.[11] Ispisujući tako svoje svjedočanstvo o sebi i drugima, Ljubica Kolarić-Dumić potvrđuje Sloterdijkovu misao da onaj tko nešto donosi svijetu, čini to kako bi se porodio i kako bi se učinio lakšim.[12]
No, što je to Srednja Europa?
Srednja Europa označava fluidni geopolitički prostor koji je kroz različita povijesna razdoblja značio i različito područje. Osim po zbrci terminâ kojima se imenovao taj nestabilni prostor, regija se 'prepoznaje' i po mnoštvu divergentnih autorskih pristupa u njezinu definiranju i pozicioniranju.[13] U tom mnoštvu (p)ostaje je razvidnim da naziv Srednja Europa označava dio kontinenta koji se po svojim zemljopisnim karakteristikama razlikuje kako od Zapadne tako i od Istočne Europe, te se njezin položaj mapira „negdje između“, u (ne)određenosti prostora koji uključuje mnoštvo različitih nacija i manjinskog kolorita. U toj svojoj neodređenosti i nestabilnosti, srednjoeuropski prostor (p)ostaje podložan različitim adopcijama, koje ga u obliku vanjskih intervencija, ovisno o trenutnim društvenim, povijesnim i političkim konstelacijama, smještaju ili na Zapad, ili na Istok.[14] Upravo ta nestabilnost-nestalnost regije (p)ostaje, paradoksalno, njezinom stalnom oznakom, (jedinim) prepoznatljivim obilježjem, ali i distinkcijom naspram ostalih (stabilnih/fiksiranih) europskih prostora. Na tu nestabilnost entiteta Srednje Europe ukazuje, ali je istodobno (opet paradoksalno) i uzrokuje, njezina povijest koja svjedoči o regiji koja je uvijek bila predmetom posezanja različitih sila, ali i ideologija.[15] Pa tako i u 20. stoljeću. No, za one koje su tu živjeli, to područje bilo je zapravo čekaonicom u kojoj se stalno najavljivala Vergilijeva Arkadija, no koju nitko nije znao preciznije opisati. To je čekanje stvaralo beznadne, tmurne i neugledne okoliše kolektivne melankolije. Stoga, melankolija ovdje nije uzrokovana samo klimatskim prilikama ili godišnjim dobima kao što se dosad mislilo, ovdje (je) vlada(la) melankolija mjesta koja se proširila čitavim područjem.[16] Možda je upravo to melankolično stanje čekanja, uvjetovano ideologijskom kolonizacijom koja producira (kao i svaka kolonizacija) gubitkom slobode. Riječ je o iskustvima, ponajčešće književnika-povjesničara koji su i sami svjedoci i/ili žrtve naglih i uglavnom nepredvidljivih regionalnih promjena. Stoga je u središtu zanimanja tih autora problematiziranje povijesti i/ili „istine“. Tako Czeslaw Milosz ističe kako su najvrjednije odrednice srednjoeuropske književnosti „svijest o povijesti, i to podjednako prošlosti i sadašnjosti (…) Osobe i likovi u tim radovima žive u vremenu koje je oblikovano na drukčiji način od vremena u djelima zapadnih književnika.“[17] Tako u pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić osobito mjesto zauzima pojam i motiv ČEKANJA. Taj se motiv proteže cijelim opusom, a kulminira najnovijom zbirkom Vijenac od čekanja (2012.):
Za one koji me otjeraše
Sa svojih vrata,
U vijenac od čekanja
Spleti.
Uz taj se temeljni motiv vežu i motivi: ODLAZAK, RASTANAK, VJEČNOST, DOLAZAK, POVRATAK. Tom se nizu pridružuju označnice za osjećaje i stanja (lirskog) subjekta: STRAH, ČEŽNJA i SAMOĆA.
Primjerice u pjesmi Vječnost:
Mislim o svim odlascima
Zauvijek
Prizivam vječnost.
I plašim se.
Ili u pjesmi Povratak:
Ne znam je li povratak
Samo obećana livada
Raširena među obzorima
(…)
Radovati se povratku
A ne znati
Što kriju pritvoreni prozori.
U pjesmi Smiraj dana ističe:
Nasitila sam se jedino čežnje,
Dolazaka i odlazaka,
Susreta i bolnih rastanaka.
A još mi se hoće čekati.
Osobito u pjesmi U pohode zavičaju:
Pod teretom ljubavi i čežnje
Vraćam ti se, rodna grudo.
Daljine nas dijele
I zidovi.
(…)
Dolazim Ti s Molitvom jutarnjom,
Sa svojim suzama
I snovima
S teretom ljubavi i čežnje
Za Tobom.
Dolazim ti noću,
U mislima
Kradom.
Naime, kao što ističe Milan Kundera, ljudi Srednje Europe nisu osvajači. Primjerice, tako na ulazu u mjesto samo je raspelo, ističe Ljubica Kolarić-Dumić u istoimenoj pjesmi. A mi:
Nismo heroji,
Plugovima i motikama
Zemlju smo obrađivali.
Od rada i od znoja,
Ne od krvi,
Trag je
Na našim rukama.
Jer, ljudi Srednje Europe, pojašnjava nadalje Kundera, ne mogu se odijeliti od europske povijesti: ne mogu postojati izvan nje, iako predstavljaju 'krivu' sliku te povijesti; oni su njezine žrtve i autsajderi. Ljubica Kolarić-Dumić pjeva o tome osobito u pjesmama iz ciklusa Iz progonstva. U pjesmi Smrt je odasvud vrebala:
Otvorili su vrata naših dvorišta
I namrgođenih lica,
Na kojima je bila ispisana
Sva njihova mržnja
I vlast,
Koju krvnici lako prisvoje,
Zapovjediše da moramo otići.
Da ostavimo kuću
U kojoj smo rođeni
I gdje su živjeli svi naši predci!
Uzeli su nam zemlju,
Rekavši da nije naša.
I ključ naših vrata
Da se više
Ne možemo vratiti.
A kako su uvijek bili jači
I opasniji,
I kako su nas rane od udaraca
Jako boljele,
U strahu za život
Otišli smo bez pobune.
A dok smo odlazili,
Svijet se nije ni okrenuo za nama,
Nitko zaplakao.
Jesu li se rugali našim patnjama
Ili vjerovali
Da smo otišli drage volje,
Samo zato
Što smo plakali bez glasa.
A mi smo išli tiho
Da nas oni ne čuju,
Jer su iz mraka
Vrebale tamne sjene
Sijući smrt.
Upravo ta perspektiva gledanja povijesti otvorenih očiju[18], zaključuje Kundera, izvor je kulture Srednjoeuropljana, njihove mudrosti pa bi rečenicu Witolda Gombrowitza: „Ne zaboravite da se samo suprotstavljanjem povijesti kao takvoj možemo oduprijeti povijesti naših dana“, valjalo uklesati na ulazne dveri u Srednju Europu.[19]
Riječ je o prikazivanju specifičnog stanja u tom turbulentnom, traumatičnom i sanjarskom prostoru Srednje Europe, koje je zapravo konstantno iščekivanje prijelaza iz jednog u drugo duševno stanje ili iz jednoga u drugi oblik vladanja. A ti su prijelazi, posebice za pojedince, bili uvijek dramatični.[20] U tom smislu, György Konrád ističe: „Na nas se uvijek stropoštala neka vlast.(…) S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacionih planova i mirovnih konferencijâ.(…) Nas su uvijek okupirali, naše svojstvo istinski nezavisne države slika je iz zlatnog doba koja se gubi u prošlosti. Vrlo rijetko zaplamtjela bi naša sloboda i pokazali bismo svoje lice svijetu, koji je bacao prema nama prilično nepažljiv pogled. A zatim su opet pred našim vratima tapkali tuđinski vojnici. Čak, i kad nismo bili okupirani, morali smo se ravnati prema drugoj, većoj sili.“[21]
U pjesmi Što smo govorili odlazeći Ljubica Kolarić-Dumić ističe:
Ponizili su sve što je nama
Sveto,
Bacili na zemlju
I vojničkim čizmama gazili
Našu mladost.
Znali su da će strah pred smrti
Nadjačati želju za ostankom
I da ćemo otići puni bola i jada.
Jesmo li proklinjali,
Pitate.
Nije pošteno ispitivati nas
Kao da smo dovedeni na sud
Zbog nekog zlodjela.
U tom smislu srednjoeuropske nacionalne književnosti govore o kolonijalnim uvjetima života izazvanih trajnom nazočnošću različitih gospodara.[22] Odmičući se od „velikih pripovijesti“ nametnutih historijskih dinamika, ti književni ispisi tragaju za diskursom autentičnosti, odnosno diskursom onih koji žive u tom prostoru kao subjekti stalnih kolonijalnih dinamika, ukazujući na to da se u srednjoeuropski duh može proniknuti kroz sudbine malih ljudi.
Pjesništvo kao protusjećanje
Kako sudbine pisaca /intelektualaca ni u kom slučaju nisu iznimka, polazimo od teze Edwarda Saida, kako je upravo intelektualac, iznoseći svoj protudiskurs koji ne dopušta savjesti da pogleda na drugu stranu ili zaspi, neka vrsta protusjećanja. To uključuje, ističe Said, i zadaću javnog postavljanja neugodnih pitanja, kao i sukobljavanja ortodoksnom mišljenju i dogmama. U konačnici, takav intelektualac znači biti netko čiji je raison d' ętre zastupati sve one ljude i probleme koji se svakodnevno marginaliziraju. [23] Stoga valja odgovore na pitanja o „scenama“ u Srednjoj Europi potražiti kod pisca/intelektualca, onoga koji moćnicima govori istinu, koji svjedoči o progonima i patnji, i koji u svojoj (simboličkoj) ulozi pisca svjedoči o iskustvu zemlje i/ili regije i tako tom iskustvu daje javni identitet koji ostaje zauvijek upisan u globalnu diskurzivnu agendu.[24]
Iznoseći tako svoj protudiskurs i protusjećanje, Ljubica Kolarić-Dumić se kao pjesnikinja svojim pjesništvom uvijek iznova 'vraća' Mjestu koje je načinilo njezino tijelo, njezinu tvar i njezina osjetila, stvorilo njezin razbor i njezin predmet i koje joj je posredovanjem jezika što ga nadahnjuje njezin dar, nametnulo bogatstvo i granice zbilje u kojoj prebiva, pati i nada se.[25] Tako u lirskoj prozi naslovljenoj Kukujevčani kaže o svome Mjestu: Niotkud došli. I nigdje ne mogu otići. (…) Mogu oni i otići. Odlazili su tjerani vjetrovima i olujama, podignuti u zrak kao najmanje zrno prašine u ljetnim sparinama. Kad se prije kiše podignu vihori…Kad se ptice razlete nad strništima. Kad sve živo traži zaklon i sigurnost. (…) I ne pitajte ih zato odakle su došli i zašto odlaze, ne nanosite bol onima koji su otišli, ne budite im dušu… Pustite je neka spava nad oranicama.
Jer, Ljubica Kolarić-Dumić je jedna od mnogih „kojima se sav život izgradio ili razorio zato što su se rodili ovdje, a ne ondje, na domak ili podno neke, najčešće posve apstraktne crte, iza koje bi počinjala druga sudbina.“ No, ona stvara imaginarni prostor slobode kojoj je Sve, a Mjesto prije svega, vježbalištem, poprištem otjelovljenja, gradivom. Znači da Mjesto ima samo jednu sudbinu. A ta sudbina jest čovjek koji od njega čini ono što hoće.[26] I zato Ljubica Kolarić-Dumić ističe: U Srijemu je sve pjesma. Pjeva orač u brazdi, pjevaju zreli vinogradi, jesenski plodovi, zvona s tornja stare crkve, žice na tamburama, neumorne ruke u žuljevima. (…) Uz pjesmu u Srijemu se radi, pjesmom se iskazuje ljubav, u pjesmi se rađa, pjesmom tužbalicom na posljednji put se prati one koji odlaze umorni…
Zato ne bih govorila o Srijemu… Zapjevat ću Vam…Onu pismu koju sam ponijela na odlasku.
Naime, kao što ističe ističe Czeslaw Milosz, u srednjoeuropskome prostoru nije moguća podjela na mikrokozmos i makrokozmos, a prošlost nije nestajala, iako je bila nepovratna.[27] Ta trajna nestabilnost konteksta u kojem se živi producira posljedicom da je jedino blago koje posjeduju ljudi u srednjoeuropskom prostoru POVIJEST i PAMĆENJE.[28] Pri tome sudbine autora nisu iznimka u odnosu na ostale. Pa iako je, kako ističe Richard Rorty, intelektualac (osoba koja se u tu svrhu koristi riječima ili vizualnim ili muzičkim formama) samo poseban slučaj-samo netko tko znakovima i zvukovima čini ono što drugi ljudi čine sa svojim bračnim partnerima, djecom, svojim suradnicima, alatima svojega zanata, gotovinom svojih poslova, imovinom koju skupljaju u svojim domovima, glazbom koju slušaju, sportovima koje igraju ili gledaju, ili s drvećem pored kojega prolaze na svojem putu na posao[29], on (intelektualac) ovdje (u ovom kontekstu) istodobno (ipak) neminovno uspostavlja svoju autonomiju političkog ili etičkog subjekta svojim činjenjem ili stvaralaštvom, koje nužno diferencira, a ne združuje pojedince.[30] Tako diferencirani književni (umjetnički) tekstovi, u nedostatku stabilnijih kontekstualnih okvira, iskazuju i grade (zamišljeni) prostor, te (re)konstruiraju identitet/e onih koji ih ispisuju kao i onih koje tematiziraju. Riječ je o diskursu individualnog svjedočanstva koje progovara iz kaosa povijesti i koji omogućava artikulaciju vlastita govora i prava na nj. (I) iskaz se Ljubice Kolarić-Dumić p(r)okazuje srednjoeuropskim time što on(a) svoju traumu ne postavlja ni na što osim na jezik i sjećanje, kulturu i sačuvanu povijest.[31] To je individualno svjedočanstvo temeljeno na pjesnikinjinu osobnom iskustvu evoluiralo. Ona tako pjeva o arhajskom vremenu bake, majke i djece – vremenu pasivne patnje, podređenosti gdje imenuje ono što i Edward Said ističe u prvoj fazi dekolonizirajuće kulture otpora, povijest jedne podređene i oštećene zajednice.[32]
Nadalje, pjesništvo Ljubice Kolarić-Dumić uključuje i kontribucijsku fazu modern(ističk)og iskoraka (pojedinac i društvo) u kojoj, Saidovim riječima, otpor nije puki odgovor kolonijalizmu/imperijalizmu, već protuteža načinu na koji se poima historija (kao i ideologija uopće). Pri tome je riječ o ženama u povijesti, odnosno o markiranju tzv. kontribucijske faze povijesti žena, koja p(r)okazuje kako su žene zajedničkom ili pojedinačnom akcijom doprinosile razvoju određenih pojava, pokreta ili ideologija u prošlosti i koja propituje postoji li ikakva njihova uloga, odnosno kakvo je žensko iskustvo rata i svakodnevnih opresija.
U pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić moguće je uočiti i težnju ka artikulaciji vremena transformacije moći/ prevrednovanja svih vrijednosti-(re)konstrukcije identiteta. Saidovim riječima, u toj trećoj fazi odvija se otklon od separatističkog nacionalizma, kao iskaz napredovanja u spoznaji ka cjelovitijem shvaćanju ljudske zajednice i oslobođenja, a koja ovdje podrazumijeva rodnu (žensku) perspektivu kao jednu od korektivnih komponenti tako (novo)stvorene povijesne sinteze.[33] No, u ovome pjesništvu dominiraju prve dvije faze.
Egzil i prevladavanje granice
U tom okviru ključna riječ je egzil. Naime, pjesnik kao prognanik sveden na sebe samoga, više nije on sâm.[34] Jer, fizičko istjerivanje prati i osobita konfiguracija svijesti. Stoga, osjeća prijeku potrebu da ponovno izgradi svoj unutarnji život, a imaginarni prostor njegova stvaralaštva nadaje se tako kao priča o samoostvarenju pri kojemu nesvjesno traži vanjska očitovanja, odnosno i sama ličnost žudi nadrasti vlastito (ne)svjesno stanje i oživjeti sebe kao cjelinu. Egzil je ogromna neutješ(e)na tuga, pri čemu egzilant češće pokazuje znakove konfliktne izmještenosti nego neupitnog pripadanja. Prognanik postaje putnik između dvije stvarnosti, putnik koji se uvijek vraća polazištu, „žrtva zemljopisa“[35], a u ovom slučaju i žrtva povijesti. Pjesnici, kao i umjetnici uopće, u takvim okolnostima, nose, poseban žig neugode, koji s onu stranu žrtava povijesti i zemljopisa, uzrokuje izbor egzila/emigracije i u „unutarnjem zemljorisu“ pa ovaj opus kao poetski iskaz „terapeutike egzila i lutalaštva“[36], želi, prije svega, nadvladati granice, one vanjske, tako i unutarnje. U pjesmi Hodam stopama mojih predaka, Ljubica Kolarić-Dumić kaže.
Opijena mirisom zemlje
rastrgana u lutanjima
rasplićem niti paučine
tražim prostore daleke.
U predvečerje krvava
u zore sanjive
po žegi podnevnoj
u traženjima čudesnim
lutam.
Što tražim
pitaju me ptice u prolazu.
Vjetrovi se došaptavaju.
Ljudi se zgražaju.
I da im kažem
Ne će me razumjeti.
Mislit će
da sam s drugih svjetova.
Ništa ne tražim
i ništa ne trebam.
Ljubav je moja ovdje,
i staza poznata svaka.
No, prevladati granice nije lako, ponekad nedostižno. Predaleko. Metaforički, ali metonimijski one su u ovome pjesništvu iskazane dvama motivima: hidronimnim – Dunavom, i terestičnim – zidovima. Između tih granica nalazi se Zemlja. Upravo tako, pisano velikim slovom u pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić, što, dakako, nije slučajno. Valja nam sada detaljnije pojasniti naznačenu trijadu. Prije svega, rijeka Dunav predstavlja amblem Srednje Europe, a osobito njezina panonskoga dijela. Vodenasto obilježje, prolazak mnogim različitim dijelovima Srednje Europe upravo pokazuje protejski i nestabilni karakter te regije pa je Dunav metafora iskustva svakodnevnog života u njoj. Riječ je o trajnoj mijeni. Stoga, protejske kvalitete Dunava čine i metonimiju Srednje Europe, sugerirajući diskurzivni izvor novih intelektualnih putovanja koja će zamijeniti kolonijalne izlete osvajača i čija je realnost (po) etična, jer je utemeljena na prirodnom ambigvitetu regije.[37] O Dunavu Ljubica Kolarić-Dumić pjeva u pjesmi A Dunav će teći:
Ti si ostao tamo
A mi smo morali poći
Mnogi bez svega svoga
Sa zavežljajem mnogi
Kao prosjaci.
A trud i muka stoljetna
Briga i Dom
Sve nam je ostalo s tobom
Na obalama tihim
(…)
A Dunav plače nad vinogradom.
Tako će pričati povijest
A ti ćeš teći
U slavi stoljetnoj
U našoj himni i naši srcima
Slavan i nepobjediv.
No, Dunav je u ovome pjesništvu granica, a ne njezino prekoračenje. Pjesnikinja - prognanica stoji na obali Dunava i ne može preko granice. O tome jasno svjedoči i njezin esej sa znakovitim naslovom Od Trsata do Aljmaša iste misli. Hoću li svladati strah i prijeći granicu? Tako blizu. Tako blizu. Evo, odlomaka:
Sve je određeno iako o tome rijetko razmišljamo. Dopušteni su
nam tek mali pomaci i uzmaci, pa koje li sreće ako već na
početku puta ili na prvomu raskrižju odaberemo pravi smjer. Onomu koji se
boji, a ipak mu ponekad nezgrapno ispadne po koja povijesna istina više nije
lako prijeći na drugu stranu nepravedno postavljene granice.
To se dogodilo, mislim to mijenjanje granice, nakon završetka jednog još
većeg i krvavijeg rata. Od tada se kod nas sve okrenulo naopačke.
Bit ću tako blizu zavičaju. Tako blizu...
Ne znam ni što bi se trebalo dogoditi ako jednom prijeđem tu
granicu...
Da vidim sve ono što me godinama neprekidno zove.
Stojim uz Dunav. S ove strane. Voda je mirna, nebo plave boje. Ni
daška vjetra. Ništa je ne uznemirava. Kao da se ništa ne događa, a toliko
je zastrašujućeg u rijekama protjeranih ljudi.
Stojim s ove strane.
Hoću li svladati strah i prijeći granicu?
Tako sam blizu. Tako blizu.
Dunav i njegove obale su granica. One su prepreka, one odvajaju od zavičaja i označavaju da je prijeko tuđa domovina. Štoviše, sada postoji samo zastrašujuća rijeka protjeranih ljudi. Valja zakoračiti, prekoračiti do onoga za čime se čezne, što je napušteno i što je tražena sreća.
U pjesmi Bit ću sretna:
Ako se uspijem vratiti
ako uspijem zidove srušiti
rijeke preplivati
neba se nagledati.
Ako uspijem
sunce
u oku
zadržati,
bit ću sretna.
Jer, granica, gotovo nesavladiva su i zidovi. Oni su kao motiv mnogo snažnije nazočni u pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić, od motiva Dunava. U pjesmi Svuda oko mene zidovi to se izričito eksplicira:
Nevidljivi,
A onako prijeteći.
Uzdižu se prkoseći
Našim čežnjama i nadama,
Do neslućenih visina
Podignuti,
Zapečaćeni tišinom
Pred zaprepaštenim očima,
Koje uzalud pokušavaju
Vidjeti
Što je s druge strane
Zida.
No, i nakon godina progonstva, strah i nemoć su snažni:
Isti osjećaj u grlu
Ni malo manji strah pred njima
I sve jača čežnja za povratkom.
Da mogu (…)
Ipak, i na podlozi te spoznaje moguća su sva propitivanja i subverzije nametnutih oGRANIČenja bilo koje provenijencije, pa i onih između dvaju načina pisanja – između historije i literature. U tom procesu (re)opisa pisac, u ovom slučaju Ljubica Kolarić-Dumić, ne intendira objektivnom iščitivanju svijeta, niti je primorana objasniti svijet. Riječ je o iskazu koji (je) permanentno upozorava(o), ali je u tome segmentu često (bio) ili nezapažen ili neshvaćen, na perspektivu/e koja/e ne izostavlja/ju pojedinosti i konstelacije koje historija kao disciplina proglašava minornima ili manje važnima. Spomenuta trauma egzila povezana s intimnom dramom odrastanja čini ovo pjesničko svjedočanstvo srednjoeuropske (kontra)historije mnogo kompleksnijim i valja je svakako uključiti u interpretaciji. Otuda stanovito prisustvo 'psihologiziranja' u ovom čitanju pjesničkoga iskaza Ljubice Kolarić-Dumić, ne da bi se tako 'bolje razumio', nego zato što je ono sadržajem samog opusa, odnosno riječ je o (auto)tematiziranju vlastite sudbine. Jungovim riječima, ova je (po)etika simptom pjesnikove duše.[38]
Zemlja kao melankolija
I tu valja naznačiti ulogu motiva Zemlje (u ovoj poeziji pisano velikim početnim slovom). Pjesništvo Ljubice Kolarić-Dumić premreženo je motivom zemlje, a uz taj motiv povezan je motiv povratka. Pjesnikinja se često izravno obraća zemlji. Primjerice, u lirskoj prozi Vratit ću se, Zemljo, a tako se zove i cijela zbirka:
A kada se vratim…Slavit ćemo, Zemljo. Zimu ću odabrati za povratak.
Otopit ću snijeg suzama, a ispod snijega bit ćeš samo Ti…
Ni jedna travka. Ničija stopa. Ništa između nas. Samo Ti i ja, Zemljo.
I kad Te ugledam pred sobom onakvu… Zagrlit ću Te…I više neću otići.
I u drugim zbirkama Ljubice Kolarić-Dumić motiv zemlje je snažno nazočan:
Zemljo moja, tvrda, žedna,
Primi suze prolivene.
No, da bi se raspravljalo o izvorištima nečijeg stvaralaštva, kao i o korijenima jedne autotematizirane povijesti, valja krenuti na same početke, u dječaštvo/mladenaštvo ličnosti, kao i opusa. Valja očitati ono mjesto u kojem je autor izrazio svoj očajni krik, nemoć mirenja s neizbježnom nesrećom: njegov prvi prosvjed protiv Sudbine.[39] Ako pođemo od postavke Fulvija Tomizze kako se pisac „ili rađa kao genij ili počinje pisati, jer se u određenom trenutku svog života, pred licem smrti, razaranja, bezgranične osamljenosti razračunava s pitanjima svoje egzistencije, svoga života“ [40], onda Ljubica Kolarić-Dumić, baš kao i Tomizza, ili kao tužni pjesnik iz Hrvatskog primorja – Drago Gervais, (p)ostaje pisac pred licem smrti i u trenutku bezgranične osamljenosti.[41] Svaki intelektualac u emigraciji, ističe Adorno, bez ijednog izuzetka, je oštećen i dobro je da to sam spozna, ako neće da o tom bude jezivo poučen iza čvrsto zatvorenih vrata svoga samopoštovanja. Njegov je jezik otuđen i presječena historijska dimenzija iz koje je njegova spoznaja crpila svu snagu.[42]
Riječ je o određenom poremećaju koje se pojavljuje u trenutku u kojem se subjekt odjednom nađe u apsolutnoj proturječnosti s onim što ga okružuje, točnije s onima koji ga okružuju. To je određeno razilaženje, napad na integritet naših osjetila, nagli preokret na granici vrtoglavice, koji uzrokuje 'izmicanje' svega oko nas. Ta neočekivanost zove se melankolija.[43]
Riječ je o bezdanu tuge, nepriopćive boli koja nas ponekad obuhvaća, pojašnjava Julia Kristeva razmatrajući fenomen melankolije općenito, i poprima oblik „praznine u duši“, „spleena“, nostalgije, i čija se „jeka sabire u umjetnosti u književnosti, i koja usprkos nevolji uzima često uzvišene vidove ljepote“. Tako je i u ovome slučaju pa je i u pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić „lijepo“ rođeno u predjelima melankolije, kao „određena harmonija s one strane beznađa“.[44]
Mjesečina i oblaci
I zraci jutarnjeg sunca
Zovu me zvuci kiše.
Miriše zemlja
Zove me
I miriše.
Ili:
Volim te,
Ravnico moja nepregledna
Volim prostranstva tvoja
Suzama umivam
Livade tvoje nepokošene.
Stoga se i pjesničke slike Ljubice Kolarić-Dumić mogu protumačiti kao metafore sastavljanja i rastavljanja psihičkog identiteta, a o kojima općenito govori Julia Kristeva.[45] One direktno djeluju na recipijenta, udarajući negdje u predjelu solarnog pleksusa. Istodobno izrazito žalosne, ali s primjesom neke slatke, neodoljive, gotovo neiskazive boli. Riječju, melankolija. U pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić noć je čest motiv kao doba kada melankolija uzima riječ. I to njezin najdublji, najcrnji vid. U pjesmi Moje noći:
Znaju li moje noći
Kako izmorena nesanom
I čežnjama
Bez imalo nade
I skamenjenim srcem,
Čekam
Da jutro svane.
Ili pjesma Noć:
Noć..
krvava
zagušljiva
izmučena
ranjavana
otrovima otrovana.
Noć bdijenja
noć mučenja
i
suzama oblivena
izranjena
osamljena…
Noć
najcrnja
otišla je
noćas
sama.
Noć
bez zvijezda
noć
bez snova
noć
bez sjaja…
u ranama.
Otišla je
noćas
sama.
Na početku stanja melankolije uvijek je određeni gubitak, ovdje gubitak zavičaja, gubitak slobode, zapostavljenost naroda i prostora. No, taj objekt gubitka poprima mnogo šire dimenzije, odnosno (p)ostaje neki neuhvatljivi, čak neizrecivi objekt, koji obuzima subjektivnost i stalno se ponavlja poput prizora iz priče.[46] U pjesničkome prikazu Ljubice Kolarić-Dumić, biti znači vidjeti, no u odsutnosti ontologijske postojanosti, stabilne osnove odnošenja, promatrani svijet oscilira između privida i pojave, između užitka i smrti, sna i stvarnosti, u strastvenom samoizlaganju sebe i oblika.[47]
A ovdje je jesen… Ljeto je moj san. I zavičaj… I zato u jeseni u snovima putujem. I sve tako gledam… Kroz gole dane, kroz oblake, kroz suze… I sve vidim. Sve što hoću. Sve što toliko želim.
Pri takvu podvrgavanju „objektu“, može se ostati u lirskom i tragičnom oplakivanju sebe, privodeći smrt u sebe, ili se kretati u blistavoj ambivalentnosti melankolije, kojom se može otkriti užitak.
Volim te
Ravnico moja…
Daleka pjesmo
I ljubavi moja.
Ta prijevara i te maske melankolije, istovremeno su njezina snaga i njezina nemoć. One su čudnovata snaga očajničke energije koja estetizira subjektivni svijet.[48] Stoga, u estetskom sloju i obliku njezina pjesničkoga opusa, valja svakako uočiti osobit prinos melankolije.
U lirskoj prozi Vratit ću se, Zemljo:
O Tebi su pjesnici pjevali. Slikari su prenosili Tvoje ljepote na platna… Kada bi za sreću bilo dovoljno stati pred sliku… Ali ja moram sklopiti oči, a tada Te ne vidim. A kad slušam pjesme… Javlja se još veća čežnja. U njedrima Te čuvam. Nosim Te svuda. Vratit ću se, rodna grudo. Da Te pomilujem. Da Te držim u šaci, da mi ugriješ dlan. Da me zaštitiš od samoće kao onda kad Te uzeh sa svježeg groba majke.
U takvu ozračju Ljubica Kolarić-Dumić govori o povijesnom usudu ljudi i kraja koje opisuje. Je li melankolija uzrok ili posljedica traumatske rane egzila? Možda je odgovor u dobi kad se nesreća dogodila. Znano je da je pubertet naročito ranjiva dob, a i adolescent bolno proživljava razilaženje između tijela i karaktera, želje i mogućnosti, sebe i svijeta. To je doba naročito ranjivo za melankoliju, jer kao što Diderot kaže: „Dođe određeni trenutak kada skoro sve mlade djevojke i mladići padaju u melankoliju; oni su mučeni neodređenim nemirom koji kroz sve prolazi i ništa ga ne smiruje. Oni traže samoću; oni plaču; dodiruje ih tišina samostana…Oni drže da je to glas Boga koji ih poziva na prve napore temperamenta koji se razvija“.[49]
I tako sam otišla.
U čežnji
Za suncem
Za tišinama
Za prostranstvima…
Egzil kao smrt
Edward Said je rekao da je egzil neizlječivo svjetovan i nepodnošljivo povijestan te je zapravo neizlječivo odvajanje između ljudskog bića i rodnog mjesta, između sebstva i njegova pravog doma. Stoga temeljna tuga egzila nikada ne može biti prevladana. Egzil poput smrti, ali bez konačnog milosrđa smrti, odvaja čovjeka od onoga što mu pružaju tradicija, obitelj i zemljopis. Tako Ljubica Kolarić-Dumić u svojoj pjesmi znakovita naslova Bez života ističe:
Smrt je samo privid.
Mi
smo
samo
sjene.
Mrtvi smo već davno.
Stoga, zaključuje Said, ako i nalazimo u književnosti i povijesti herojske, romantične, slavne, pa čak i trijumfalne epizode iz života prognanih, to su samo pokušaji osmišljavanja i prevladavanja paralizirajuće tuge rastanka. Ostvarenja u egzilu zapravo su trajno podrivana gubitkom nečega što je zauvijek ostavljeno za sobom.[50]
Tako Ljubica Kolarić-Dumić govori lirskoj prozi O Srijemu:
O Srijemu iz daljine progovara duša samo bolom. O pismi divojačkoj i jesenskim noćima kad se mir prikrada umornoj Zemlji. O zaboravljenom jeziku očeva i djedova, o napuštenom ognjištu. O Zemlji koja čeka svoje sinove… Ne tražite da večeras govorim bez suza. A da se vratim… Ne mogu. Zidovi su previsoki. Da pišem o ravnici nepreglednoj, o zimama i jesenima, o berbama i vršidbama… O Šokicama i dukatima, o mladom vinu i bećarima… Da Vam donesem na dar svekoliku tu ljepotu, da opjevam, da naslikam… Kako mogu kad ne vidjeh slike i ne čuh pjesme, slične onomu što ponijeh na odlasku iz zavičaja.
No, s druge strane, (p)ostaje kompleksnim pitanjem postoji li neka posebna egzilna književnost. Josif Brodski ističe: „Književnost je književnost i ona ne zavisi ni nužno ni potpuno od političke situacije u nekoj zemlji. Pisanje je nešto što je mnogo starije i neizbježnije od bilo kakve političke ili društvene organizacije, od bilo kakve države. Pisca mogu ubiti, mogu ga zatvoriti ili prognati, ali književnost će ostati, jer nju čini jezik na kojem pisac piše“. Ipak, kaže (i) Brodski, postoji jedan fenomen odvajkada poznat, ali karakteristično prisutan u ovom vijeku.[51] Riječ je o napuštanju uporišne točke „mjesta rođenja“, što je sudbina umjetnika još od najstarijih vremena, no u dvadesetom stoljeću, stoljeću s modernim ratovima, imperijalizmima, kolonijalizmima i totalitarizmima, egzil se od posebne, ponekad i iznimne kazne namijenjene posebnim pojedincima, pretvorio u okrutnu kaznu čitavih zajednica i naroda.[52] Postavši masovnom pojavom, egzil zadržava svoje dimenzije neizlječive napukline između ljudskog bića i mjesta njegova rođenja, između jastva i njegova doma. Ta napuklina, pojašnjava Edward Said, stvara prostor procjepa u kojem egzilant nije posve odsječen, izoliran, beznadno odvojen od mjesta vlastitoga podrijetla. U njemu nema jasna odvajanja koje bi donosilo neku utjehu u spoznaji da je ono što je ostavljeno, nepovratno izgubljeno.
Evo, kako Ljubica Kolarić-Dumić opisuje Ljeto u Srijemu, nižući svevremenske prezente, zaustavljene idile:
Nigdje žito nije tako žuto kao na mojoj Zemlji. Njivama nema kraja. Prepelica se igra u klasju. Snoplje pada pokošeno. Šuška kao svila.
Zatim slijede rečenice koje ukazuju na realnost, na odvojenost od napuštenoga, oduzetoga, od idile:
Moram doći dok kosci ne pokose sve žito. Da vidim kako se njiše na povjetarcu.
A onda povratak u stanje čežnje, neostvarene želje i mogućnosti, osobito naglašenog kondicionalom:
Kad sunce bude najjače peklo, kad prašina bude mekša od baršuna, kad bude…
potrčat ću bosa po sokaku.
Štoviše, ističe Edward Said, većina egzilanata, (pa tako, u našem slučaju, i Ljubica Kolarić-Dumić), nisu prisiljeni živjeti daleko od napuštena doma, a u takvim okolnostima, njihova svakodnevica protječe u stalnu i mučnom neispunjenu dodiru sa starim krajem. Stoga je egzil, nastavlja Said, srednje stanje, koje obilježeno nostalgijom, (p)ostaje procjepom ni potpunog jedinstva s novom okolinom, a ni potpune odvojenosti od staroga kraja.[53]
Ljubica Kolarić-Dumić takvo stanje izriče u pjesmi I kamen ovaj volim, u kojoj govori o primorskome kraju u kojem sada živi, naime u Hrvatskome primorju, na moru:
Zovu me jutra tvoja, Zemljo,
mole me sutoni da se ponovno vratim,
srce iz grudi hoće…
Ne pita
mogu li ostaviti novi dom,
i otići ognjištu starom.
Ali, kako, kako da odem?
I ovdje je domovina moja.
Ova ulica moga grada,
ulica je i moja.
(…)
Kako da odem
kad kamen ovaj volim.
I more, ravnicu plave boje.
Kroz valove mlada žita mi mašu,
a stijene šapću:
Ostani, i mi smo tvoje.
No, za razliku od nostalgije, melankolija je čežnja za jednim stanjem kojeg zapravo nikad nije bilo. Stoga možemo zaključiti da je melankolija (i) u slučaju Ljubice Kolarić-Dumić primarno stanje u čijim se okvirima pro/o/življava (i) stanje egzila i njegove nostalgije. Primjerice, u pjesmi znakovita naslova Smrt u pjesmama:
A pjesnik ranjene duše
osjeća tu nepravdu do boli.
Da moli smrt da ode ispred vrata,
ne vrijedi.
Pred drugima će stati.
Što može tužni pjesnik?
Ne tražite da šuti
dok riječi izlaze same
kao aveti iz tame,
a nemir u prsima raste.
(…)
Rosa na listu blista čista,
a oku muti sjaj…
Kad bi pjesnici mogli
izmijeniti svijet,
ni jedan cvijet
uvenuo ne bi.
U tom okviru valja promatrati poetiku Ljubice Kolarić-Dumić. Ovdje se potvrđuje ono što je izrekao Josif Brodski: „Pisati u poziciji egzilnog intelektualca metaforički znači biti pas ili čovjek izbačen kapsulom u vanjski prostor. Ta kapsula jest njegov jezik.“ Stoga je za pisca stanje koje zovemo egzil, ističe Brodski, prije svega, „lingvistički događaj: egzilni pisac ugurnut je u svoj materinji jezik ili se povlači. Stoga ono što počinje kao osobna, intimna pustolovina s jezikom“, zaključuje Brodski, „u egzilu postaje sudba-čak prije nego što postaje opsesija ili dužnost“.[54] Zajedno sa srijemskim Hrvatima zamro je i njihov govor. O tome Ljubica Kolarić-Dumić ekspresivno kazuje u haiku-formi:
Našim govorom!
Nikoga da kaže:
Faljen Isus!
Ili:
Tom ikavicom!
Naše pivanje i plač,
Još odjekuje!
I:
Divan naš taki:
U belini divojke
S cvićem u kosi.[55]
U tom smislu, i poezija Ljubice Kolarić-Dumić ukazuje na činjenicu da je jezik jedina, vječna i neistrebljiva domovina koju je prognanik ponio sa sobom,[56] odnosno da „za čovjeka koji više nema domovinu“, kao što je istakao Adorno, „pisanje postaje mjesto življenja“.[57] No, takav pisac, pojašnjava Boris Hazanov, može pisati samo o onomu što temeljito poznaje, a što je pohranjeno u njegovu sjećanju. To je razlog zašto je poezija Ljubice Kolarić-Dumić kao prognanička književnost okrenuta prema prošlosti, onome što je ostavila za sobom. Pjesnikinja kao emigrant prepun svoje prošlosti, mora tu prošlost potvrditi pa je ona kao Lotova žena koja ne može otkinuti pogled s prošlosti.[58]
Jer pisac u egzilu, kaže Josif Brodski, u cijelosti je retrospektivno i retroaktivno biće. Ta retrospekcija u njegovu životu ima mnogo veću ulogu nego u drugih ljudi. Čak i kad je dobio slobodu da putuje, pojašnjava Brodski, odnosno kad je nešto i proputovao, takav pisac će u svojemu pisanju prionuti uz blisku građu svoje prošlosti. Kako je prošlost-njegovo (jedino) sigurno područje, na duševnoj razini ta je retrospektivna mašinerija u egzilnoga pisca stalno u pokretu, a da on to uglavnom ne zna. Stoga je, zaključuje Brodski, možda istina da egzil usporava piščev stilistički razvoj, da ga čini konzervativnijim. Kako stil nije toliko čovjek, koliko čovjekovi živci, kaže Brodski, u cjelini egzil opskrbljuje piščeve živce s manje podražaja negoli njegova domovina.[59]
To su razlozi zbog kojih se prognanička književnost mnogima čini zastarjelom. Tako su i mnogi analitičari pjesništva Ljubice Kolarić-Dumić ukazivali na tradicionalni tijek te čiste lirike osjećaja, kao i njezino konzervativnije ruho. No, pri tome valja uzeti u obzir, da je poezija Ljubice Kolarić-Dumić stvorila i da je preuzela nešto što je mnogo važnije - nov način gledanja. Jer, iako prognanici - pisci odaju dojam invalida povijesti, što jest činjenica, oni usprkos tomu, i/ili zbog toga, ponekad koračaju naprijed smionije nego ostali.[60]
Rad tugovanja kao (po)etički čin
Pjesnikinjin odlazak iz rodnog mjesta i zavičaja uzrokovao je nostalgiju – stanje čija bol povratka kao nezastariv preduvjet užitka vodi ka melankoliji. Na tom presjecištu javlja se potreba da se o tome govori, potreba okretanja samom sebi, pri čemu se očajnički traži obuhvaćanje proživljenog. To su korijeni (ali ne i uzroci) jedne imaginarne materije – u ovom slučaju poezije – koja zarobljava vrijeme, i prazni ga da bi ga svela na bačenu sjenu Stvari koja nedostaje. Riječ je o tugovanju koje uvijek slijedi traumu, no rad tugovanja nije samo jedan od mnogih radova.
Polazimo od toga da je govor Ljubice Kolarić-Dumić koji govori kroz nju, poezija koja predstavlja najvišu točku nostalgije za djetinjstvom, onu nostalgiju koju više nije moguće odvojiti od melankolije kao početnog stanja. O takvoj poeziji govore i rečenice iz Tscheringove pjesme Melankolija govori sama: „Ja mati teške krvi, trulo breme zemlje, želim da objavim što sam i što se preko mene može ostvariti. Ja sam crna žuč, najprije na latinskom pronađena, a sad i na njemačkom, a da me nisu učili. U mahnitosti gotovo tako dobre stihove napisati, kao i netko tko sebi dopusti da ga mudri Febus, otac svih umjetnosti, inspirira. Plašim se samo da bi svijet mogao biti nepovjerljiv prema meni, da ne bih ja poželjela da na neki drugi način uvučem duh pakla. Inače bih mogla, prije nego drugi, proreći ono što još nije bilo. Dotle ću ostati zauvijek poetesa što pjeva o sebi samoj. Tu slavu imam uz svoju otmjenu krv, i kad me duh nebeski nadahnjuje, ja namah srca palim poput Boga. Oni su tada van sebe i traže staze izvan svjetovnoga. Ako je neko vidio išta iz Sibilinih ruku, to sam mu ja omogućila“.[61]
Stoga je autentičnost iskaza Ljubice Kolarić-Dumić sadržana u posve specifičnoj pjesničkoj kreaciji jednoga svijeta Ovdje je riječ o stvaranju poetike koja, tematizirajući vlastito izgnanstvo, jest svjedočanstvo koje nudi specifično traumatsko iskustvo. Ono iz boli očitava očajanje i tjeskobu. Istodobno iskazuje i užas „neposjedovanja svojega života“, za kojim se traga u prostoru estetskoga. Ukratko jedna tragična melankolija.[62] Jer, iako se i tugovanje i melankolija iskazuju u jakoj boli, u gubitku sposobnosti da se odabere novi predmet ljubavi, pojašnjava Sigmund Freud, melankolija je stanje koje dovodi do poremećaja samosjećanja.[63]
U pjesmi Krik:
Pjesma je moja zamrla
Tek krik
Iz grla čujem
Svoj
Nepoznat.
Naime, u melankoliji, za razliku od tugovanja, objektni gubitak preobrazio se u gubitak ega. Dakle, gubitak se pretvara u gubitak nečijeg Ja. Freud kaže: „U slučaju žalosti, siromašan i prazan je postao svet; u slučaju melanholije, takvo je samo ja“.[64]
Hoću da se radujem!
Da pišem pjesme,
Da pričam snove.
Hoću da se radujem!
Predugo sam u crninu
Uvijala dane svoje.
Takav melankolični ego, ističe Freud, identificira se s voljenim objektom kako bi ga sačuvao od utrnuća. To pounutrenje, ta uspostava u nama izgubljenog predmeta, ističe Freud, ponovno približava tugovanje i melankoliju. No, iako oba stanja, pojašnjava Freud, potiču iz životnih okolnosti, ukoliko se uopće mogu razabrati, povodi za melankoliju mnogi su širega karaktera, oni izlaze iz okvira jasnih slučajeva gubitka zbog smrti te obuhvaćaju sve situacije poniženja, zapostavljanja i razočaranja, što omogućava komponentu ambivalentnih odnosa ljubavi i mržnje.[65] Ti se procesi ambivalencije odvijaju u prostoru potisnutoga, pa kad je riječ o (izgubljenom) objektu, moguće je da traumatski doživljaji aktiviraju i druge potisnute sadržaje. To se zbiva, ističe Freud, u području nesvjesnog, u carstvu tragova sjećanja, producirajući stanje melankolije. Stoga melankolija za razliku od tugovanja uključuje i područje nesvjesnoga.[66]
U kompleksnom ispreplitanju melankolije i tugovanja, u kojem se izgubljeni objekt (dom i zavičaj) identificira s egom nastaje ova poezija nostalgije u kojoj je naglasak na algiji, tj. boli zbog nemogućnosti povratka, jer su kuća, tradicija i identitet izgubljeni, odnosno zbog mapiranja stranih centara, nedostupni. Dakle, nije riječ (samo) o čežnji lirskog subjekta za izgubljenim djetinjstvom kao takvim, nego o iskazu traumatskoga tugovanja, izazvanoga nasilnim oduzimanjem i uništenjem svijeta djetinjstva i doma čime je prekinuta individuacija. Stoga, re-konstruirati izgubljeni svijet, znači re-konstruirati i ego identificiran s izgubljenim Objektom. No, taj je objekt nost/algije na samom rubu smrti, a subjekt/ego poistovjećen s (mrtvim) objektom, ne može dovršiti žalovanje za svime što je izgubio, i upravo žalujući zadržava to u sebi. Jer, „Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom“[67].
U toj dvostrukoj sputanosti žalovanja odvija se pokušaj ontologizacije posmrtnih ostataka kako bi se učinili prisutnima, kako bi se identificirali i lokalizirali mrtvi.
U pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić mnogo je takvih motiva.
A kad je stigao glas
Da nam preoravaju grobove,
Na usni su zadrhtale one iste
Riječi
Koje smo izgovarali odlazeći.
(…)
Ali previše za tugu
I prekratko da se kosti
Svih naših dragih u prah pretvore.
U tim okolnostima, ovdje razgovarati s mrtvima znači komunicirati s mrtvim-u-meni koji govori kroz mene i meni dok ja govorim (s) drugima u univerzalizmu govora.[68] Majka je u pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić, u tome okviru glavni, najvažniji simbol.
Da mogu
Makar u noći
Kradom
Cvijet majci na grob odnijeti.
Ili u pjesmi Na grobu majke:
Tek uzdignut humak
privlači me k sebi.
Oko suzu skriva,
a bol, guši, guši…
Zemljo, sad te volim
isto kao majku.
Vi ste sada jedno.
Osobito u pjesmi Drveni je križ moje majke:
Na grobu moje majke
Drveni je križ.
Čujem da su oranjem
Došli u tvoju blizinu, majko.
A ti samo šutiš.
Uvijek si tako šutjela,
Noseći svoje i naše terete
Strpljivo i bez prigovora.
Sve tvoje križeve
I ja nosim.
Riječ je ovdje o onom obilježju melankolije koja u svojoj istrajnoj zadubljenosti prima mrtve stvari u svoju kontemplaciju da bi ih spasila.[69] Ujedno i u-zemljenje koje je istodobno i znak te melankolije. Jer, sva mudrost melankolika, ističe Walter Benjamin, podređena je (pod)zemnom svijetu, a sve Saturnsko pokazuje u dubinu zemlje: „Kome sam još nepoznat, taj će me po ponašanju poznati, svoje oči okrećem prema zemlji, jer sam nekoć iz zemlje nikao, pa tako sad gledam samo svoju majku“. Stoga za melankolika, zaključuje Benjamin, nadahnuća majke zemlje sviću iz noći mudrijašice kao blaga iz unutrašnjosti zemlje.[70]
Tako je ova nostalgija sjetna, i mračno simulakralna, izrasla u bezdomnosti te je povezujemo (i) s Ahasverovim kompleksom koji označava, da se lutajući od mjesta do mjesta, uzalud traga za mjestom na kojem bi se moglo skrasiti.[71] Ona se razlikuje od nostalgije nostosa, tj. od čežnje za povratkom kući, tradiciji, identitetu koja, kao kolektivna izlječiva nostalgija, pripada (samo) Antejskom kompleksu. No, ovdje je riječ, prije svega, o ahasverovskoj sudbini koloniziranih, a na zemlji koju se moralo ostaviti, ostaju samo grobovi. Stoga je ovo obraćanje mrtvima, obraćanje mrtvome u sebi, kao i drugima koji u sebi imaju svoje mrtve i u kojem se može čuti samo zvuk suza i riječi što slobodno teku.[72]
No, oba kompleksa u Ljubice Kolarić-Dumić povezana su s vezanošću za mjesto, kraj, zavičaj, i kao takvi izviru iz traume nametnutog odlaska.[73]
U zaštićenom svijetu svakodnevnoga
Već smo naznačili dvije dominantne faze u poetskom opusu Ljubice Kolarić-Dumić. Ključna riječ u obje faze jest ZAVIČAJ. Taj je zavičaj u Ljubice Kolarić-Dumić pojmljen kao individualna gesta, kao mjesto gdje usisavamo jezik, kao mjesto egzistencijalne punine. Pjesnikinja je odlučila lokalizirati temu, odnosno iz minimalističke perspektive promotriti svoj zavičaj, i stoga pokazati da se u tom zavičaju talože vrlo moćni slojevi kulture. Riječ je o povijesti odozdo, povijesti iz svog ljudskog bivanja ili kulturološkoj varijanti povijesti. Ona se stvara u prostoru i vremenu svakodnevnoga, ukazujući da je nemoguće postaviti pitanje o svijetu, a mimoići svakodnevno. Svako odbijanje te veze posljedica je radikalnog beznađa, ističe Vlado Gotovac. Jer, pojašnjava Gotovac, nije stvarna ona zamisao o čovjeku u kojoj sunce ne izlazi i ne zalazi, u kojoj se ne čuje plač rođenja i smrti, u kojoj pravda i nepravda nisu jednako na ulici, u domovima, na poljima. Štoviše, kaže Gotovac, ne možemo se spasiti napuštajući svakodnevno. To što počinjemo od vječnosti, činimo samo zato da bismo svakoj stvari vratili cijeli svijet.[74] Te tvrdnje, izrečene još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, aktualiziraju/anticipiraju epistemološki pomak koji se dogodio u 80-tim godinama 20. stoljeća, prema kojem svakodnevica više nije samo jedan od mnogih diskurza antropologije, koji je konstruiran kao „praznina“ ili dijametralna suprotnost „gustom vremenu“ svetkovina. Sada svakodnevica postaje centralna figura za promišljanje svake politike i filozofije identiteta. Stoga davna tvrdnja Karl Marxa: „Društveni život je u biti praktičan. Sve misterije koje teoriju navode na misticizam nalaze svoje racionalno rješenje u ljudskoj praksi i u razumijevanju te prakse“[75] biva sagledavana u tom svjetlu.
I Ljubica Kolarić-Dumić u svojim pjesmama predstavlja svakodnevni dio života, skromnog upravo zbog nepovoljnih političkih prilika u kojima se rađa i razvija. Ta odanost prema predmetnome svijetu koja govori iz duha sjete, prikazujući nepotkupljivost stvari, njihovu 'neposlušnost', i koja pjeva o bićima koja na kraju dopuštaju da od nastojanja heroja i svetaca ostane malo pepela, iskaz je melankolije.[76]
A upravo u svakidašnjem mali čovjek neprekidno dolazi do izražaja, ne mijenjajući se ili tražeći da mijenja ono što ga okružuje. Riječ je o prostoru mirnoće koji događaji nastoje nadvladati i kojem se autor predaje poput sidra koje mu je potrebno da bi bolje učvrstio onu stabilnost koja postaje sve nesigurnijom. To je prostor identifikacije pojedinaca i prirodnih elemenata mjesta. U toj identifikaciji djetinjstvo ima središnju ulogu. I za Ljubicu Kolarić-Dumić vrijedi ono što je Czelsaw Milosz u autoreferencijalnoj rečenici izjavio: „Izabirući kasnije poeziju, očuvao sam vjernost obećanju koje sam sebi zadao, da nikada neću biti kao oni, podlijegati nemoći, i poezijom sam htio spasiti svoje djetinjstvo.“[77]
Riječ je o poetičkom konceptu djetinjstva kojim se projicira zavičajnost, čiju jezgru čini zaštićeni svijet. Taj koncept sagledavamo kao prikaz vremena idealnosti koje narcističku ranu odrasloga čini sve ozbiljnijom.[78] To je vrijeme krajolika i zaustavljenih slika, nastojeći biti izvan političkoga, „gustog“, „jakog“ vremena. Ono se odvija u lokalnom prostoru koji se shvaća kao ono što je prirodno, autentično, izvorno, a ne u nametnutome izvanjskome, koje se smatra područjem vanjskog, neprirodnog, nametnutog ili lažnog. Ovdje se bira ono što je maleno, svakidašnje, i na to usmjerava svu svoju pozornost:
Pjesništvo Ljubice Kolarić-Dumić detaljno opisuje pojedine dijelove obiteljske prošlosti pa je vraćanje u djetinjstvo, vraćanje idealiziranom, stoga, već izgubljenom vremenu. Freud kaže: „Ne zaboravimo da je isticanje ranih uspomena u pjesnikovu životu, isticanje koje možda zbunjuje, krajnji posljedak pretpostavke da je književno djelo, poput sanjarije, nastavak i nadoknada nekadašnje dječje igre.“[79] To je vrijeme, rekao bi Raymond Bellour, kao izgubljeni raj beskrajne osjetljivosti, mjesto koje čini od nostalgije to što privlači melankoliju, učvršćuje je da bi se u njoj izgubilo samim pisanjem, ili se od nje sačuvalo.[80]
Obiteljska povijest
U pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić upravo obiteljska povijest ima posebnu ulogu te ga prepoznajemo kao tradicionalni diskurz. Naime, u takvim tekstovima, ističe Nikola Petković u svojoj studiji o kolonijalnoj Srednjoj Europi, prikazuje se povijest obitelji koja je doživjela traumu, a koja do trenutka neželjenoga raspada predstavlja prostor mogućeg ostvarivanja pojedinca. U tom ostvarivanju osobni se činovi i dostignuća isprepliću s obiteljskom poviješću. Tako je odnos između članova grupe i zemlje koju grupa nastanjuje, opisan na idiličan, pastoralan način. No, ta idila u pravilu prethodi katastrofi, zlu čiji počinitelji uvijek dolaze izvana, iz neke druge civilizacije i kulture. Pri tome se, kao preduvjet izgradnje osobnog ili kolektivnog identiteta, postavlja neraskidiva veza s Majkom Zemljom.[81] Već smo, prethodno ukazali na povezanost majčina lika i Zemlje u pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić, govoreći o komemorirajućoj(po)etičkoj dimenziji, no Majka kao lik u ovoj poeziji zauzima središnje mjesto upravo kao neraskidiva veza s onim što je izgubljeno. Stoga se valja posebno osvrnuti na tu dimenziju pjesničkoga opusa. Majci su posvećene mnoge pjesme Ljubice Kolarić-Dumić, a i cijeli ciklus naslovljen Ta velika mati. U tom znakovito nazvanome ciklusu nižu se pjesme s naslovima koji čine cjelovit semantički niz: Tvoje ruke, Nedjeljom poslije objeda, Trnova kruna, Ta velika mati, Nedostaju mi tvoje riječi, Dok si me spremala na put, S tvojom i mojom tugom, Svaki je rastanak bio isti, U tvojoj neosušenoj suzi i Plamen tvoje svijeće:
Bila si poput stabljike
Koju je najmanji vjetar lako slomio.
Poput vlati žita
Koje si skupljala na našim njivama,
Za koje neki onda rekoše
Da više nisu naše.
Pa si onako bolesna
Klas po klas,
Za toplu pogaču skupljala.
Rosom si se jutarnjom umivala,
Trave ti lice brisale,
A zemlja koju s toliko voljela,
Prerano nam te uzela.
Majčin je život bio ispunjen teškim radom. Majka je bila teško bolesna, ali je obavljala i najteže poslove. Kod nas se jedino tako moglo živjeti. Nije se pitalo tko može, a tko ne može raditi. Od ranoga proljeća do kasne jeseni radila je s ocem i nadničarima.(…) Nikada je nisam čula da kaže kako zbog bolesti nešto ne može učiniti. Govorila je vrlo tiho. Iz dubokih i tamnih očiju često i dugo, dok sjedi za preljom ili šivaćim strojem, slijevale su joj se suze i tekle niz umorno lice.
U propitivanju fenomena egzila, uočeno je kako kod iseljenika i prognanika koji često osjećaju da im je kulturni kontinuitet ugrožen te smatraju kako trebaju uložiti posebne napore da ga očuvaju, upravo žene preuzimaju ulogu odgovornosti prijenosa tradicije i očuvanja baštine.[82] Pa iako Eros isključuje potrebu otpora žene, (egzilna) poezija Ljubice Kolarić-Dumić, prikazujući žene u mukotrpnom snalaženju u ponuđenim prostorima Thanatosa[83], kao i njihov feminizirani kućanski prostor (o)čuvanja kontinuiteta, zapravo p(r)okazuje te žene kao čuvarice budućnosti.
U srednjoeuropskom kontekstu nestabilnosti taj diskurz ima funkciju sidra, uporišne točke. „Ako pripovijedam o mojim predcima“, kaže Czeslaw Milosz, „činim to stoga što su oni moja snaga. Zahvaljujući njima mogu dotaknuti stare nošnje, pokućstvo, ispisane riječi na požutjelim dokumentima kao stvari koje za mene nisu posve mrtve. To je kao sidro koje se spušta u dubinu i drži nas u blizini sigurna spasa.“[84]
U tom tradicijskom društvu nema cjelovite individualne osobnosti, a kuća je točka okupljanja svih članova obitelji. To su slike jednog povratka vremena, vremena krajolika i zaustavljenih pokreta, a koje teče paralelno s drugim utopijskim vremenom koje ga mijenja i nadopunjuje: vremenom politike koje se sastoji u tome da se gleda vlastiti dom kao domovinu. Kako bi se ublažilo taj nesnosni jaz između onoga za čime se žudi i onoga što jest (dostupno), mehanizmi nostalgije kao psihološke pojave (osjećaja) unose disproporciju između kategorija vremena: prošlost se pojavljuje kao jedina hipostaza, sadašnjost se odbacuje zbog nezanimljivosti, a budućnost je odsutna kao nepoželjna.
Iz rodne vizure gledano, vrijeme u lokalnom prostoru, izvan „gustoga“ političkoga vremena, povezano je sa ženstvenošću i smatra se prirodnim temeljem doma i zajednice, u koje prodire sfera muškoga globalnog.[85] (I) u poeziji Ljubice Kolarić-Dumić usmjerenoj na autentični svijet lokalnoga, nema „jakih“ muških likova. Tako, primjerice u lirskoj prozi Suza govori o ocu: Otac je usamljen. Suza klizi niz obraz. Za onom jedinom suzom, koju sam ugledala u krajičku oka jedne iste ovakve zimske večeri. (…) O stradalništvu svojemu otac nikad nije govorio. Te večeri suza je nespretno kliznula iz njegova oka. Ta muška suza, godinama duboko skrivena, potekla je naglo. Potom kao da se uplašila svoje smjelosti, stidljivo se otkotrljala niz lice. Da se izgubi negdje na zemlji. Da se osuši. Da nestane kao i dio moga oca… U njegovoj dvadeset i osmoj… u vrijeme mojega rađanja… Govorio je ubrzano… Vidjela sam ga kako leži ranjen… Nakon dužeg liječenja došao je kući… Kad bih mogla pobjeći u neko drugo vrijeme. I pronaći oca prije tog strašnog događaja.(…) Suze su tekle. Za svim neisplakanim očevim.
To je svijet djece i žena. Glavni lik je baka koja drži obitelj na okupu, čuva ognjište, skrbi o djeci. Naime, žene, starice, čuvarice doma, simboliziraju podatnost zemlje. Baki je posvećena i posebna prozna zbirka Uz baku je raslo moje djetinjstvo. Ondje o svojoj baki Ljubica Kolarić-Dumić piše:
Ni jedan lan nije tako plav kao što su bile oči moje bake. U njihovu plavetnilu raslo je moje djetinjstvo. Odgovore na sva pitanja, koja su postavljala moja dječja usta, našla sam uvijek u tim dragim očima. Uz nju je raslo moje djetinjstvo: Mirno sam mogla otići u školu, na sanjkanje i grudanje, a na povratku u toplu kuhinju smrznute odjeće i ozeblih ruku, znala sam čije ću lice prvo dotaknuti. Bake nikada nisam bila željna, jer je neprekidno bila u blizini. Skoro kao drugi dio mene. Nikad mi nije nedostajala. Riječ je o vrsti pretfalokratske zajednice u kojoj ne vlada snaga i mačizam.[86] Taj femini(l)ni svijet (izgubljena) zavičaja ukazuje na žensko prostorno/geografsko tijelo koje je podvrgnuto (muškom) osvajanju, ulasku, koje signalizira implicitnu prešutnu 'dozvolu' ulaska, koloniziranja nove vlasti[87]: Sve su nam oduzeli. To se zvalo nacionalizacija i konfiskacija. Da sam smjela od oca, rekla bih da je to krađa. Tako sam si protumačila te nove riječi koje su nam donijele veliku nesreću. Baka mi je sve češće govorila da šutim. Mislim da se jako bojala za moga oca, jer je nova vlast svake noći odvodila naše ljude i zatvarala ih kao državne neprijatelje, a u mjestu je zavladao veliki strah. Naša zemlja, vinograd, voćnjaci, konji, strojevi, više ništa nije bilo naše. Jedini izlaz za ono – mora se živjeti – nama djeci bio je u nastavku školovanja. I napuštanju sela.(…) Fala Bogu, dico, što volite školu! Baka je neprekidno ponavljala, a po majčinu licu slijevale su se krupne suze. Kao da je znala o čemu razmišljam, baka bi onako smirena stala pokraj mene, pomilovala me i bez riječi čvrsto zagrlila.
Jer i (naj)stariji članovi obitelji su itekako pogođeni traumatskim događajima. Umjesto mirne starosti, uslijedili su neželjeni i neočekivani događaji progonstva, gubitka voljenih, doma, imovine, ali i sustava vrijednosti. [88] U tome okviru Ljubica Kolarić-Dumić ne prikazuje prostor lokalnoga kao nepromjenjivu pozadinu „stvarnoga“ povijesnog djelovanja u vanjskom svijetu. Ovdje dom i žena opisuju jedno drugo, tvoreći preostalo krhko utočište u svijetu agresivnih promjena. Stoga se ženi dodjeljuje i uloga čuvarice, stupa doma, uloga one koja kao majčinski lik drži obitelj na okupu. Raspada se idilični svijet u kojem postoji podjednaka opterećenost spolova radom u kojem nema strogoga gospodara, a žena je prisiljena preuzeti mnoge uloge kako bi sačuvala same temelje svoje kulture. Tako upoznajemo galeriju ženskih likova koje ukazuju i na višak žena koji se uvijek javlja kao posljedica djelovanja Tanatosa. To su žene u tradicionalnom tijelu, dakle žene kućanice u muški dominantnom patrijarhalnom okruženju.
Osloboditi se tereta povijesti i biti konačno slobodna
Ljubica Kolarić-Dumić svojim lirskim iskazom artikulira glasove s margine koji već govore (ili su možda trenutno nijemi čekajući uvjete za govor), i imenuje, unatoč aktualnim dinamikama isključivanja/uključivanja, ono što je isključeno, izbrisano, oštećeno. Egzil je trajno stanje, bol koje se egzilant ne može osloboditi, pa i onda kada se uspio vratiti u prostor koji mu je oduzet. Stoga on ima stalnu potrebu prerađivanja prošlosti, a kako bi se oslobodio tereta povijesti i bio konačno slobodan, mora se sjećati, mora ispričati svoju priču i prikazati sebe.
Ljubica Kolarić-Dumić se kao subjekt lirske ispovijesti uspostavlja kroz jezik: stvara svoj diskurs da bi kroz njega mogla ispričati priču o sebi, svoju osobnu povijest. Stoga njezino lirsko govorenje o prošlosti nije samo prikaz onoga što se dogodilo, nego intervencija u prošlost pri čemu se psihoanalitičke ispovjedne strategije vremena isprepliću s distribucijom prostora sjećanja .[89]
To svjedočanstvo, kao što smo već uočili, kao re-konstrukcija osobnog identiteta izbjeglice, gradi se u lirskome iskazu Ljubice Kolarić-Dumić pomoću govora o vlastitoj prošlosti: ona je, iako postoji tek u pamćenju, jedina relevantna stvarnost. Zbog toga i ova izbjeglička pri/povijest završava iskazivanjem nade u povratak, jer povratak u prošlost za prognane je jedini prihvatljivi nastavak života.[90] Vratiti se svojoj Panoniji. Srijemskoj ravnici. Okvir je to ne samo životne, nego i pjesničke sudbine.
Stoga i ovu studiju o pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić zaključujemo njezinom Pjesmom povratnika:
Kad se naše livade
Zazelene
I kad sunce razbudi
Proplanke,
Još snena od bdijenja
U radosnu času povratka,
Raširit ću ruke nad
Njivama.
Razvezat ću snoplje
I njivu posuti zlatom.
Klasje
Na prostrtu užad poslagati.
Onda onako
Priljubljena uz zemlju,
Nad zavičajem
Visoko ću podignuti
Ruke,
Zagrliti svaki kutak
I zapjevati
Pjesmu povratnika.
[1] Citiran dio 137. psalma ( 137, 1-6). Iz Biblija, Stari i Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., glavni urednici dr Jure Kaštelan i dr Bonaventura Duda, prijevod psalma Filibert Gass, str. 577.
[2] Usp. Northrop Frye, Veliki kod(eks), Biblija i književnost, Prosveta, Beograd, 1985., 8.
[3] Frederic Jameson, Političko nesvesno. Pripovedanje kao društveno-simbolični čin, preveo Dušan Puhalo, Rad, Beograd, 1984., 20. i 347.
[4] Ibid, 95.-96.
[5] Naime, u svojoj Poetici Aristotel (384-322) ističe kako nije pjesnikov posao da pripovijeda o stvarnim događajima, nego o onome što bi se moglo očekivati da će se dogoditi, to jest o onome što je moguće po vjerojatnosti ili nužnosti. Povjesničar i pjesnik ne razlikuju se, naime, time što pripovijedaju u stihu ili prozi (ta bilo bi moguće da Herodovo djelo bude stavljeno u stihove i ono ne bi ništa manje ostalo povijest nego što je to bilo u prozi); nego razlikuju se time što jedan pripovijeda stvarne događaje, a drugi ono što bi se moglo očekivati da se dogodi. Zato je pjesničko umijeće filozofskije od povijesti i treba ga shvatiti ozbiljnije od nje. Pjesništvo, naime, govori više ono što je općenito a povijest ono što je pojedinačno. Navedeno iz Aristotel, O pjesničkom umijeću, preveo i priredio Zdeslav Dukat, Školska knjiga, Zagreb, 2005., 20..-21.
No Aristotel nadalje kaže, str. 22., da ako se baš i dogodi da (pjesnik) opjeva stvarne događaje, zbog toga ništa manje nije pjesnik. Jer ništa ne priječi da neki od stvarnih događaja budu takvi da bi se vjerojatno dogodili ( i da su se mogli dogoditi), a po tom kriteriju on je njihov pjesnik. Z. Dukat pojašnjavajući ove Aristotelove stavove, 2005., Bilješke, broj 421., str. 161., ističe kako Aristotel nije imao visoko mišljenje o povijesti: ona je samo hrpa događaja bilo kraćeg ili duljeg vremenskog razdoblja, koji svi pripadaju raznim prákseis i nemaju zajednički télos (svrhu). Uočivši kako Aristotel nije povjesničare neposredno kritizirao, Dukat, spomenuti Aristotelov stav prema povijesti obrazlaže njegovim uvjerenjem kako kompleksnost zbivanja kao i nedovoljni podatci onemogućavaju da se zaista raskriju unutarnje povezanosti i odnosi. Štoviše, ističe Dukat, „poanta bi bila da povijest, jer se ne bavi s prákseis, nije razumljiva (shvatljiva) na onaj način na koji je to mýtho, ovdje ne govori samo o tragediji. I komedija, premda manje spudáia od tragedije, ipak je nadmoćna povijesti. Spudáios se pridaje stvarima koje bi čovjek, koji je spudáios (vidjeti naprijed), uradio ili odobrio“. Dukat navodi i mišljenje koje se podudara s Aristotelovim. Riječ je o Schillerovim stavovima koje je iznio u jednom pismu Goetheu (pismo br. 284): Moderni tragičar (za razliku od grčkih) izlaže se opasnosti da (pri izmišljanju pjesničkih sižeja) izgubi duboko sakrivenu istinu u kojoj je zapravo sadržano sve poetsko. On bi rado potpuno vjerno prikazao (oponašao) jednu stvarnu zgodu i niti ne sluti, da upravo zato što je apsolutno istinit poetski prikaz nikad se ne može potpuno poklopiti sa stvarnošću.
[6] Osim netom naznačenog itinerara analize, želimo ovdje pojasniti i neke terminološke aspekte kako bi se izbjegle moguće aporije terminološke prirode. Naime, kako će se u radu rabiti termini historija i povijest, želimo istaknuti, radi jasnije pojmovne aparature, da usvajamo stav povjesničarske struke koja termine povijest i historija ne shvaća kao sinonime. Povijest tako označava stvarnu prošlost, res gestae, tj. prošlu stvarnost, predmet istraživanja historičara, dok historija u smislu historia rerum gestarum (izvještaja o prošlim događajima) znači svako bavljenje prošlošću. Mirjana Gross, Historijska znanost, razvoj, oblik, smjerovi, II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1980., 21.-23. Historiji kao spoznaji pripada i pojam historiografija, tj. pismeno izlaganje rezultata istraživanja, odnosno skup historijskih djela, pojašnjava autorica u svojoj knjizi Suvremena historiografija, korijeni, postignuća, traganja, Novi Liber - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2001., 18. Istovjetna pojašnjenja pojmova historija, historiografija i povijest s ovim koje smo naveli, mogu se naći i u Velikom rječniku hrvatskog jezika, Vladimira Anića, priredila Ljiljana Jojić, Novi Liber, Zagreb, 2004., 408. i 1131., kao i Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, grupa autora, Novi Liber, Zagreb, 2002., str. 443. i 1008.
[7] Biblija, 1996., Uvodi i napomene-Stari zavjet, Psalmi, str.1197. Tako je 137. psalam, str. 1201., atribuiran kao remek-djelo biblijske lirike. U tom smislu valja reći da je taj psalam čestim podtekstom književnoumjetničkih ostvaraja.
[8] Primjerice, Karl-Markus Gauss, Uništenje Srednje Europe, Durieux, Zagreb, 1994., 59., u poglavlju Na dnu Panonskog mora Danilo Kiš navodi kako je Danilo Kiš poslije Drugog svjetskog rata proživio sličnu situaciju. Tako se potvrđuje ono što je Milan Kundera rekao za srednjoeuropske narode u cjelini - da im se egzistencija u svakom trenutku mogla i može staviti u pitanje.-K.M. Gauss, 1994., 68.
[9] Györgi Konrád, Dobro je putovati, Gordogan, god.7 (1985.), br.17-18, tematski blok o Srednjoj Europi: Pabirci uz temu – Srednja Europa, str.273.-288.(278.).
[10] Usp. Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik. Frankfurtska predavanja, prevela Mirjana Stančić, Naklada MD, Zagreb, 1992., 29.
[11] Usp. Homi Bhabha, Smeštanje kulture, Beogradski krug, Beograd, 2004., 36.
[12] P. Sloterdijk, 1992., 71.
[13] Zanimljiv prijedlog definiranja Srednje Europe daje Krzystof Pomian, Historijske posebnosti srednje i istočne Europe, Lettre Internationale, (hrv.izd.) 6-7, 1992., 33.-40. (33.). Pomian naziva srednjom Europom onaj dio europskog kontinenta koji je nastanjen narodima većinom katoličkim ili protestantskim, ali je bio povezan desetljećima - čak stoljećima, ili teritorijalnim susjedstvom, ili suživotom u krugu istog političkog entiteta, ili vladanjem ili pokornošću, barem s jednim većinski pravoslavnim narodom. Tako definiranoj srednjoj Europi, ističe Pomian, danas pripadaju Finci, Estonci, Letonci, Litvanci, Poljaci, Česi, Slovaci, Austrijanci, Mađari, Slovenci, Hrvati te jednim dijelom Nijemci.
[14] Ističe Anđelko Milardović, Srednja Europa između mita i zbilje, Pan liber, Osijek, Zagreb, Split, 1998., Uvod. Autor ističe kako je biti smješten «negdje između» zapravo najteže.
[15] István Bibó, Regije europske povijesti, preveli s mađarskoga Eva Grlić, Igor Karaman, Arpad Vicko, Naprijed, Zagreb, 1995., 41., govori o tako snažnom utjecaju na vlast u zemljama Srednje i Istočne Europe i to od aristokratskih veleposjednikâ, monopolskih kapitalistâ i vojnih klikâ, a koji „ne bi podnijela nijedna zemlja slobodnog duha i zdravog razvoja. (…)“ Jer, pojašnjava Bibó, riječ je o prostoru u kojem „naprosto bujaju najkaotičnije političke filozofije i najnezgrapnije političke laži, kakve se u društvima zdravog razvoja ne bi moglo niti izreći, a kamoli mogu bilo koga uvjeriti“.
[16] O tome govori Vera Horvat-Pintarić, Melankolija ulice, Mogućnosti, god. XLI, br.4-6/1994., 137.-165. Na simboličkoj razini, polazeći od olovnosive boje Saturna, pod čijom je vlašću melankolija, odnosno od simboličkog prikaza Saturna kao starca sa srpom, autorica uočava kako je na svim zastavama ideologijski pokornih zemalja morao biti srp, simbol proleterskog internacionalizma. Pri tome čekić kao drugi dio nametnuta simbola, priziva u sjećanje malj za vještice, zlokobni maleus maleficarum.
[17] Riječ je o eseju Czeslawa Milosza objavljenom u Cross-Current: A Yearbook of Central European Culture, 5/1986 i u knjizi In Search of Central Europe (Milosz, Central European Attitudes), ur. G. Schopflin i N. Wood, Totowa, New Jersey: Barnes&Noble Books, 1988. Ovdje iz knjige Borisa Škvorca, Ironija i roman: u Krležinim labirintima, (ponovno) iščitavanje žarišta u romanima Miroslava Krleže, Naklada MD, Zagreb, 2003., Pitanje Srednje Europe, str.68.-72.
[18] Usp. Nikola Petković, Srednja Europa: zbilja-mit-utopija. Postmodernizam, postkolonijalizam, postkomunizam i odsutnost autentičnosti, Adamić, Rijeka, 2003., 47. Autor navodi epizodu iz teksta G. Konráda ( iz Cross Curents, 9, 1990., 92.-93.) u kojoj je u jednom selu tenk iz obližnje vojne baze ušao u kuću seoskog mesara baš kad je mesareva žena namještala krevete u spavaćoj sobi. Kad su upitali mesara što se zapravo dogodilo, on je odgovorio: „Povijest je došla k nama“. „To je vjerojatno tipičan odnos“, piše Konrád, „koji ljudi, poučeni iskustvom, imaju prema povijesti: ne uskaču oni, nego ona. Svatko se, primjerice može naći u kafkijanskoj situaciji, kada netko nekome dođe i negdje ga odvede. (...) Oni nisu željeli rat, ali rat je došao k njima. To znači da je u Srednjoj Europi teško izbjeći intruzije povijesnih događaja, događaja koji bi, da su stvari drukčije, ostali izvan konteksta njihovih života.“
[19] Milan Kundera, Tragedija Srednje Europe u hrvatskome prijevodu Gige Gračan objavljen je u Gordoganu, god.7, br.17-18, 1985., str. 289.-305.
[20] Usp. A. Milardović, 1998., 18.
[21] G. . Konrád , 1985., 277. Konrád nadalje ističe kako je upravo iz srednjoeuropskog prostora, iz Sarajeva došao prvi, a iz Gdanjska drugi svjetski rat.
[22] U tom smislu znakovita je misao V. Mikecina, Umjetnost i povijesni svijet, Sociološko-filozofske rasprave o umjetnosti i kulturi, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1995., 9., koji krećući se u području sociologije umjetnosti i kulture govori kako su u hrvatskoj povijesti, a napose u onoj novijoj, književnost i umjetnost uopće imale prvorazrednu ulogu u oblikovanju i afirmaciji njezina kulturnog identiteta i modernog subjektiviteta. Štoviše, riječ je o autorovu polazištu da su djela umjetnosti i kulture prvorazredni tvorni moment samoga povijesnog svijeta.
[23] Edward Said, Javna uloga pisaca i intelektualaca, prevela Tanja Vučković, Diskrepancija, svezak IV, br.7-8, Zagreb, prosinac 2003., str. 77.-85. I izvaci iz teksta Prikazi intelektualaca, prevela Iva Tarle, Treći program, 1998., 179.-186.-Ovdje prema Silva Mežnarić, Povodom odlaska Edwarda W. Saida, Revija za sociologiju, vol. XXXIV, no.3-4, 221.-228.
[24] Ibid. O tome u srednjoeuropskom kontekstu opširno govori Nikola Petković, 2003., ističući kako lokalno fokalizirana književnost Srednje Europe, književnost koju pišu Srednjoeuropejci, ne nadopunjuje povijest. Ona je upozorava na pogreške koje olako generaliziranje uzrokuje. Pa iako se može reći da je književnost u ovom slučaju povijest, Nikola Petković ističe da nije riječ (samo) o podrivanju autoriteta povijesti, već o individualnim književno-historijskim imaginacijama koje uključuju i usredištuju upravo one pojedinosti koje historijski zapisi u svojoj „objektivnosti“ marginaliziraju ili uopće ne uključuju u vlastiti diskurz. Pisci srednjoeuropske regije, primjerice, Franz Kafka, Italo Svevo, Robert Musil, Miroslav Krleža, Czeslaw Milosz, Nedjeljko Fabrio, Claudio Magris, stvaraju svoje imaginarne svjetove koji se više ne temelje na strogim razlikama između denotativa i konotativa kao temelja razlikovanja poezije i historiografije. U takostvorenim prostorima 'proizvoljne' istine, značenje se ne stvara na granici, nego na susretištu genusa proximuma pojma 'pjesnik' i 'povjesničar'.
[25] Usp. opće postavke o Pjesniku i Mjestu u eseju: Alexandre Blokh, Mjesto kao sudbina, prevela Morana Čale Knežević, Dubrovnik, MH, N.s.4, (1993), 2, str. 34.-39.(35.) .
[26] A Blokh,1993., 36. i 39.
[27] C. Milosz, Rodbinska Europa, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb. 1999., 169. i 16.
[28] N. Petković, 2003., 236.
[29] R. Rorty, Kontingencija, ironija i solidarnost, prevela Karmen Bašić, Naprijed, Zagreb, 1995., 53.
[30] O takvu pozicioniranju umjetnika govori Nataša Govedić u svojoj knjizi Izbor uloge i pomak granice, [književne, kazališne i filmske studije], Centar za ženske studije, Zagreb, 2002., 132. Autorica se poziva na C.Taylora, The Ethics of Authenticity, New Haven, Harvard Un. Press, 1991., 62. ističući malobrojnost onih koji se odlučuju ili nalaze snage za samootkrivanje stvaralaštvom.
[31] K. M. Gauss, 1992., 32.
[32] E. Said, 2002., 386.-388.
[33] Ibid.
[34] Tako o prognaništvu govori Alain Finkielkraut, Izgubljena čovječnost. Esej o XX. stoljeću, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1998., 96.
[35] Prema zborniku Egzil, Emigracija. Novi kontekst, prir. Irena Lukšić, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2002., Uvod, str. 7. Sintagma „žrtva zemljopisa“ iz Josif Brodski, Što dalje od Bizanta, prev. I. Lukšić, Lettre Internationale 5, Zagreb, 1992., str. 13.-26.
[36] Riječ je o izrazu Julije Kristeve, Strangers to Ourselves, New York, Columbia University Press, 1991., 77.
[37] Tako o Dunavu eksplicira detaljno i studiozno Nikola Petković, u drugom i trećem poglavlju svoje knjige o Srednjoj Europi. Naime, u tim dvama opširnim poglavljima, autor ispisuje detaljnu studiju o putopisu Dunav Claudija Magrisa. N. Petković, 2003., str. 103.-179.
[38] Carl Gustav Jung, Duh i život, Matica srpska, Novi Sad, 1984., str.87., 89. i 91.
[39] Czeslaw Milosz, 1999., 34.
[40] O Tomizzi kao o srednjoeuropskom piscu govori K. M. Gauss, 1994., Pledoaje za „convivenzu“ Fulvio Tomizza, str. 83. Tomizza je jednom priznao: „Postao sam pisac putem dramatičnih i traumatskih iskustava; putem okrutnog konflikta što se nakon drugoga svjetskog rata razvio između Talijana i Slavena u mojoj domovini Istri (…)“.
[41] O egzilnoj životnoj drami Drage Gervaisa i njegovu književnome stvaralaštvu u srednjoeuropskome kontekstu opširno smo pisali u knjizi Povijest kao sudbina. Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2009.
[42] Theodor W. Adorno, Minima moralia, Refleksije iz oštećenog života, preveo Aleksa Buha, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1987., 28.
[43] Usp. Bernard Delvaille, Književnost i melankolija, preveo Rajko Vučinić, Quorum, br.4, 1998., 238.-239. (239.).
[44] Julia Kristeva, Ponori duše, Quorum, br. 4/ 1998., 240.- 244. (240.).
[45] Usp. J. Kristeva, 1998., 243. Kristeva metafore tih procesa promatra u Crnom princu melankolije, nacrtu tuge na dnu alkemijske posude ili upućuje na svoju interpretaciju Nervalova soneta.
[46] O tim procesima govori Christine Buci-Glucksman, Melankolični cogito suvremenosti, Quorum, br. 4, 1998., 245.-247. (245.).
[47] C. Buci-Glucksman, 1998., 246. Biti znači vidjeti odrednica je, ističe autorica, čitave barokne melankolije, pozivajući se na Burtonovu knjigu Anatomy of Melancholy.
[48] Usp.C. Buci-Glucksman, ibid.
[49] Taj citat navodi Michel Delon u svojoj studiji o melankoliji, Sjene stoljeća prosvjetiteljstva, Quorum, br.4/1998., str. 248.-251. (249.). Autor navodi Diderotove rečenice u Jacquesu fatalistu.
[50] Edward Said, Razmišljanja o egzilu, Zarez 24.02. 2005., br. 149.- file://A:\Zarez 132.htm, 27.07.2015., str.1-8. (1), prevela Lovorka Kozole.
[51] Josif Brodski, Udovoljiti senci, preveli N. Nikolić Bobić, J. Tešanović, Lj. Strnčević, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1989., 6.
[52] Edward Said, Intelektualni egzil, Izgnanici i marginalci, Tvrđa , 1-2, 2000., str.25-32 (25).
[53] E. Said, ibid.
[54] J.Brodski, Tvrđa, 1-2, 2000., str. 52.
[55] Valja istaći da Ljubica Kolarić-Dumić svoje pjesništvo stvara uglavnom na standardnom hrvatskom književnom jeziku. Međutim, često nastoji i jezičnim značajkama dočarati ugođaj srijemskoga zavičaja rabeći pojedine riječi koje su bile uobičajene u govorima srijemskih Hrvata.
[56] B. Hazanov, Sreća – biti stranac, Tvrđa, 1-2/2000., str. 41.-45., (42.-43.).
[57] T.W. Adorno, 1987., 83.
[58] B. Hazanov, 2000., 43. i 45.
[59] J. Brodski, 2000., 49.-51.
[60] B. Hazanov, 2000., 44.-45.
[61] Andreas Tschering: Vortrab Des Sommers Deutscher Getichte, Rostock, 1655. (nepaginirano), Melancholey Redet selber. Ovdje iz Walter Benjamin, Porijeklo njemačke žalobne igre, „Veselin Masleša“ Sarajevo, 1989., 117.
[62] C. Buci-Glucksman, 1998., 246.-247.
[63] Sigmund Freud, Žalost i melankolija, preveo Novica Milić, Delo, 1985, str. 120.-134. (121.).
[64] S. Freud, 1985., 123.
[65] S. Freud, 1985., 127.
[66] S. Freud, 1985., 122.
[67] Post 1,2.
[68] Usp. postavke koje o tugovanju iznosi Jacques Derrida, Sablasti Marxa. Stanje duga, rad tugovanja i nova Internacionala, preveo Srđan Rahelić, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2002., 21. I razgovor naslovljen Dialanguages. U: Points, Interviews 1974-1994, prevela Peggy Kamuf (Standford: Standford Univerity Press, 1995., str.152.)-Ovdje prema Marku Zlomisliću, Etika Derridinog sablasnog življenja, u Sablasti Marxa, 225.i 226.
[69] Usp. W. Benjamin, 1989., 121.
[70] W. Benjamin, 1989., 117. Autor je citirao Tscheringove stihove.
[71]Prema Ahasveru, liku iz srednjovjekovne legende, koji je kažnjen da živ luta do sudnjega dana, jer se rugao Isusu Kristu na njegovu križnom putu do kalvarije. U prenesenom značenju, čovjek bez domovine, lutalica, beskućnik.
[72] Usp. koncept tugovanja J. Derride kako pojašnjava Marko Zlomislić, 2002., 226.-227.
[73] Uz spomenute, u psihoanalitičkoj teoriji postoje i hanibalski i mojsijevki kompleks. O antejevskom kompleksu kod samoga Freuda govori Hugo Klajn, opisujući Freudovu traumu iz najranijeg djetinjstva. Naime, trogodišnji Freud s obitelji mora napustiti rodni gradić, tada u austrijskoj Moravskoj. Taj odlazak iz maloga idiličnoga grada nije bio ni dobrovoljan ni radostan. A uslijedili su i teški dani za Freudova oca. Iako je bio trogodišnje dijete, Freud je morao (kao i svako dijete) osjetiti nemir i zabrinutost svojih roditelja na tom putu u neizvjesnost, te je zacijelo čeznuo za svojim rodnim mjestom - Predgovor, u Sigmund Freud, Psihopatologija svakodnevnog života, preveo H. Klajn, Matica srpska, Novi Sad, 1973., Odabrana dela Sigmunda Frojda, Knjiga prva, B. Frojdovi kompleksi, str. 19.-27. ( 25.-26.).
[74] Vlado Gotovac, U svakodnevnom, Matica hrvatska, Zagreb, 1970., 69. i 228.
[75] Karl Marx, Teze o Feuerbachu, Napisano u Bruxellesu u proljeću 1845, VIII. teza. U Ludwig Feuerbach, Izbor iz djela, preveo i pogovor napisao Vanja Sutlić, Matica hrvatska, Zagreb, 1956., 9.
[76] Prema općim postavkama o elementima melankolije W. Benjamina, 1989., 121. Autor citira Daniela Halévyja, Charles Péguy et les Cahiers de la Quinzaine, Paris, 1919., str. 230.
[77] C. Milosz, 1999., 223.
[78] Raymond Bellour, Nostalgija, melankolija, Quorum, br. 4, 1998., str. 252.-254. (252.).
[79] Sigmund Freud: Pjesnik i maštanje, preveo Svjetlan Vidulić, Treći program Hrvatskog radija, 41 (1993.), str. 121.-126. (126.).
[80] Raymond Bellour, 1998., 254.
[81] Nikola Petković, 2003., 195-196. Autor ove postavke iznosi navodeći primjer klasična kolonijalnog teksta, romana Chinue Achebea, Things Fall Apart (1958.) koji je podijeljen na dva osnovna dijela: prije i poslije dolaska britanskih misionara u afričko selo Umofiju.
[82] David Morley, Rod doma, Treća, br. 1-2, vol. VIII, 2005., 130.-138.
[83] Usp. Vjeran Katunarić, Ženski Eros i civilizacija smrti, Naprijed, Zagreb, 1984.,79.
[84] C. Milosz, 1999., 19
[85] Akhil Gupta i James Ferguson, Introduction u knjizi Gupta i Ferguson (ur.), Culture, Power, Place, Durham: Duke University Press, 1997., str. 7. Ovdje prema Davidu Morleyu, Rod doma, 2005., 143.
[86] Odnosno riječ je o onoj vrsti zajednice koju Vjeran Katunarić u kontekstu Deleuseovih i Guattarijevih teorijskih postavki iz njhove knjige Antiedip. Kapitalizam i šizofrenija (u prijevodu Ane Moralić, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 1990.), prikazuje kao zajednicu u kojoj ne postoji produkcijski karakter mašinizma. Mašinizam je, prema Deleuseu i Guattariju, vezan uz kompleks kastracije i odatle uz potrebu za bezgraničnim razvijanjem mehaničke sile. V. Katunarić, 1984., poglavlje Eros-Anti-Edip-Anima, str. 250.
[87] Usp. Biljana Kašić, Postkolonijalne teorije iz feminističke perspektive, file://A:\POSTKOLONIJALNE TEORIJE IZ FEMINISTIČKE PERSPEKTIVE.HTM, 2005.,1.-11., (8.).
[88] O tome detaljno govori Jasminka Despot Lučanin, Stariji ljudi u progonstvu-stres i mogućnosti prilagodbe, u zborniku Psihološke dimenzije progonstva, 1993., 122.