LJUBI, RODE, JEZIK IZNAD SVEGA!
"Naradnď
jezik je, opet u različnim kulturnim uslovima, kod Hrvata i Srba u
različna doba postao književnim jezďkohn - KOD HRVATA VEĆ OD POČETKA XIV. VEKA, A KOD SRBA ČITAVIH PET VEKOVA KASNIJE."
(M.
Stevanović: "Karakter i razlika u književnom jeziku Srba i
Hrvata", Novi Sad 1953.)
ZNAČAJNA
PRIREDBA
U
OBRANU HRVATSKOG JEZIKA
Uvod
Na pobudu
hrvatskmh intelektualaca u Buenos Airesu i podporom ogromne većine
hrvatskih rodoljubnih i kulturnih družtava okupljenih u 17 organizacija,
hrvatska je emigracija u nedjelju dne 25. lipnja
ov. god. prisustvovala jednoj
riedko svečanoj i značajnoj priredbi u obranu hrvatskog jezika, koja
je došla kao nadopuna poznate ožujske DEKLARACIJE u Zagrebu.
Ujedno je ovom priredbom dana i moralna pomoć našim kulturnim institucijama u
Domovini i njihovim predstavnicima, koji su danas progonjeni i stavljeni izvan
zakona samo za to, što su digli svoi glas protiv sistematskog gaženja i
potiskivanja hrvatskog jezika sa strane beogradskih srbokomunista i njihovih
slugu.
Dvorana
"Instituta de cultura religiosa superior" u ulici Rodriguez Peńa
1054/59 bila je dupkom puna najizabranijomn hrvatskom publikom, medju kojom se
vidjelo i liepi broj stranih uzvanika.
Središnje točke te
značajne priredbe bila su predavanja sssto su ih održala gg. prof. Ivo Porić o poviestnom značenju hrvatskog
jezika i prof. Ante Gazzari o borbi za hrvatski jezik. Oba su predavanja bila
toliko izcrpna, stručna i aktuelna, da smo ih na obće zanimanje
hrvatske publike odtiskali u posebnoj brošuri, te je na taj način dana
mogućnost svakom pojedincu, da se u detalje uputi, zašto se moramo
ponositi svojim hrvatskim jezikom, zašto ga braniti i zašto se boriti za
njegovu posebnost, kao što su to učinili i podpisnici zagrebačke
DEKLARACIJE, elita hrvatskog duha u zarobljenoj Domovini i dični
predstavnici hrvatske tisućgodišnje kulture, koja je bez puške i taneta,
već perom u ruci uspjela ozbiljno prodrmati savjesti jugokomunista i
beogradskih vlastodržaca, te svratiti pažnju na hrvatski problem čitave
europske pa i svjetske javnosti. Ovom je prilikom dana u javnost i posebna
IZJAVA o načelnoj solidarnosti s Deklaracijom, a na koju su se posebno
obsežno osvrnuli najugledniji argentinski dnevnici, kao "LA PRENSA",
"EL MUNDO", "CLARIN" i drugi.
Umjetničkom uspjehu priredbe
pridonieli su svojim sudjelovanjem Hrvatski pjevački zbor
"JADRAN", Hrvatska plesna skupina "KOLO", te gdjica
Jadranka Bura, koja je krasnoslovila Matoševu pjesmu "Gospa Manija". Priredbu
se zaključi:o pjevanjem hrvatske himne, koju je
odpjevala sva prisutna publika.
Neka bi ova
uzorna kulturna priredba sviestnih hrvatskih družtava u Argentini bila još
jedan korak prema ideji zajedničkih nastupa svih Hrvata u tudjini, koji
jednako zzzzele svome hrvatskom narodu slobodu i državnu nezavisnost.
GOSPA MARIJA
Ima jedna mala gospa Marija
Što sve mi draga biva što je starija,
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svietu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Andjeo joj suzom suzu vratio;
Dojila me mliekom svoje ljubavi,
Učila me jezik ovaj ubavi,
S kojim ću i onda sladko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!
A. G. Matoš
Prof. IVO PORIČ.
POVIESTNO ZNAČENJE HRVATSKOG JEZIKA
Još uviek živimo pod dojmovima desetotravanjskog uzkrsnuća
Nezavisne Države Hrvatske, još nas bodri
činjenica njezina obstanka i obrane, ali nas ima i onih; koji smo
doživje:i pred pune 42 godine velebnu proslavu tisućgodišnjice hrvatskog
kraljevstva, kojom smo zgodom oživjeli sjećanje na Duvanjsko polje i na
prvoga hrvatskog kralja Tomislava.
U vršenju naše plemenite dužnosti počastnih hrvatskih konzula u
slobodnom svietu, rado spominjemo, da su Hrvati već god. 678. sklopili
ugovor s papom Agatonom o nenapadanju susjednih zemalja, pa spomenemo li i
iransku teoriju o podrjetlu Hrvata, koja ime Hrvat pomiče još za koje
stoljeće u daleku prošlost, onda, zar ne, gospodje i gospodo, da nam se
opravdano čini, da nakon tisuću godina hrvatskog obstanka ovaj naš sastanak, u svrhu obrane, hrvatskog poviestnog imena
i hrvatskog književnog jezika, nikako ne pristaje u napredno XX. stoljeće,
koje, prema načelima integralne slobode i narodnog samoodredjenja,
priznaje i crnačkim plemenima ne sanio pravo na ime i jezik, već i na
slobodu i državnu nezavisnost. Ali, ako hrvatski narod u domovini ipak putem
svojih kulturnih i znanstvenih ustanova mora tražiti zaštitu svojega imena i
jezika, te ako i izseljena Hrvatska na svojim prosvjednim skupštinama i
akademijama, želi dati moralnu pomoć tim opravdanim zahtjevima, onda i današnji naš sastanak sam za sebe govori
o vrlo težkom stanju, u kojemu se danas nalazi hrvatski narod u domovini i o
njegovim tlačiteliima, koji - na ruglo slobodarskog i naprednog ovoga
vieka – zločinački gaze duhovna dobra jednog
od najstarijih naroda Europe.
A zašto?
Samo za to, da izbrišu hrvatski narod s rijegove djedovske grude
ugrožavajući mu najprije ime i jezik, a zatěm i goli životni obstanak.
Medjunarodni komunizam, koji lažno propovieda, da će na ruševinama
"staroga" uljudjenoga svieta sagraditi "novo" bezklasno
družtvo i velikosrbijanska "zavetna" težnja o otimanju etničkog
i poviestno-družtvovnog hrvatskog područja, našli su se rame uz rame na
zajedničkome razornome radu uništenja
tradicije hrvatskoga duhovnoga i tvarnoga života. A hrvatska narodna tradicija
seže duboko u prošlost - no -- mi ćemo se za našu prigodnu svrhu
zadovoljili tek sjećanjem na Baščansku ploču iz god. 1072. i na
Vinodolski zakon iz 1288., pisani glagoljicom, kasnije označenom kao
hrvatsko pismo ("caracteribus croatis"). Ti prvi svjedoci hrvatske
pismenosti, a napose oni iz XIV. stoljeća, svjedoče nedvojbeno, da od
toga doba započinje hrvatsko književno stvaranje na hrvatskom jeziku, kao
sredstvu hrvatskog književnog izraza. Tako hrvatski narodni jezik ulazi u
hrvatsku književnost već u XIV. stoljeću, dok ruski narodni jezik
ulazi u rusku tek za Petra Velikoga a srbski jezik će zamieniti
crkvenoslavenski punih 5 stoljeća kasnije, t. j. početkom XIX. vieka.
Strani putnici prolazeći hrvatskim krajevima svjedoče, da puk
govori hrvatskom jezikom tako, da se
može reći, da je pod kraj srednjega vieka hrvatski jezik bio jezikom
hrvatske obitelji, jezikom gospodskih domova, jezik dječje igre, majki i
sestara, a potom i jezik "pjesničtva". Istina, da se za hrvatski jezik često upotrebljuje sinonim
"ilirski" ili "slovinski", ali su ti sinonimi objašnjeni
već vrlo davno, tako, da na njěma danas nitko nema prava niekati činjenicu hrvatskog jezika, kao
duhovnog dobra hrvatskog naroda. Tako hrvatski franjevac Filip Grabovac piše
knjigu "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvatckoga"
(Mletci, 1747.), Tito Brezovački u "Pismu baronu Juri
Rožiću" (1805.), kad govori o Slovinkinji vili, objašnjava. da se pod
imenom "narod slovinski"
razumieva narod "hrvatski";
da konačno Ivan Kukuljević u opisu svojega posjeta hrvatskom književniku Miklošiću, ispověeda, da su u konviktu
čitali "ono malo horvatskih
kniiga", te da su "dapače i sami počeli pisati hrvatski".
U "Hrvatskoj Kronići", koja je prievod iz latinskoga na
hrvatski jezik ljetopisa popa Duklianina tamo negdje u XIV. stoljeću, prevodilac
sve nazive "Slaven" i "slavenski" prevodi u
"Hrvat" i "hrvatski" te navodi, da "tako sveti muž
Konstanc naredi popove i knjigu hrvatsku i iztumači iz grčkoga knjigu
hrvatsku". Marko Marulić god. 1501. dovršava, a god. 1521. tiska svoj
epski spjev "Juditu" s točnijim naslovom "Istorija svete
udovice Judit u versih hrvacki složena", a Petar Zoranić u svojemu
romanu "Planine" (1569.) tuži se na usta vile Hrvatice, na nehaj
hrvatskih književnika, na "nepomnju i nehaj jezika hrvatskoga".
Makar da je hrvatski narod u XVI. stoljeću razčetvoren,
našavši se u okviru habsburžke države još pod četiri raznorodne vlade. pod turskom, mletačkom,
slobodnom dubrovačkom i banskom hrvatskom, ipak kulturne i političke
dodire izmedju hrvatskoga Juga i Sjevera nisu mogle spriečiti niti
različite uprave, niti zemljopisne zapreke Velebita i Kapele, nego se
središte hrvatske političke i kulturne jezgre uzprkos tome polagano ali
sigurno pomiče prema sjeveru, gdje će Zagreb s vremenom preuzeti na
se kulturno i političko vodstvo.
Valja napomenuti, da je "Vazetje Sigeta grada" od Zadranďna Brne Krnarutića, ponovno
izdao u sjevernoj Hrvatskoj plemić Petar Fodroci, s pasvetom potomku
sigetskog junaka hrvatskom banu Nikoli Zrinskom (1661.). Protestantska
književnost u sjevernoj Hrvatskoj, koja je trebala Bibliju približiti hrvatskom
puku teži za tim, da "božanstvenu istinu spoznavši hrvatskom jezikom mej vnoge narode na široko razplodimo, razsijemo
i očitujemo, da spoznana bude, kadi ni znana" (Iz. "Postie"
1658.). I "Putni tovaruš" (1661.), napisan na kajkavskom
narječju, navodi, da ga je Katarina Zrinska preradila "iz nimškoga na
hrvatski jezik".
Profesor zagrebačke akademije Imbrih Domin izdao je prvi svoja
predavanja na hrvatski (Zagreb 1818.) napominjujući: "Buduć da mi
vu takve dobe živemo, vu koje
vsi europeanski narodi jezik svoj
narodni preštimavaju na tuliko, da vu njem iste vekše navuke izpisivaju, da
nje sledeč i ja Pravice samosvojne vugerske i najprvič Predznanje
navuka ovoga vu narodnom našem horvatskom
jeziku na svetlo danu, na misel ovu došel jesam".
Iz ovoga kratkoga osvrta na četiri stoljeća razvoja hrvatske
književnosti jasno se razabire, da je hrvatski narodni jezik već na samome
početku hrvatske pismenosti postao sredstvom hrvatskog književnog izraza,
nakon što je polagano ali sigurno potiskivao jake klasične utjecaje
latinskog, koji je bio jezikom i znanosti i umjetnosti ne samo hrvatskih
dalmatinskih gradova, kao žarišta svekolikog
hrvatskog znanstvenog i kulturnog života, nego i čitave humanističke
i renesansne Europe ondašnjega doba.
Razumije se samo po sebi, da se na poviestnome tlu staroga Iliricuma s jedne strane i slavenske jezične baštine s druge,
nije mogla izbjeći upotreba sinonima "ilirski" i
"slovinski'' ne samo za "hrvatski" jezik, već i za samo ime
Hrvat, ali je isto tako óčito, da je pitanje "ilirstva" i
"slovinstva" sretno riešeno već do konca XVIII. stoljeća
sigurnom i naravnom pobjedom hrvatskog imena i hrvatskog jezěka. Ta nepobitna
pobjeda hrvatstva znak je jačine, prodornosti životne svježine hrvatške
narodne srži, koja je ostala netaknuta u srednjevjekovnom kreševu i starih
utjecaja i ratnih pohoda na sve strane svijeta.
Borbe s Bizantom, s Mletcima i provala Turaka još više potvrdjuju
jačinu hrvátskog duha i odpora tako, da možemo s pravom uztvrditi, da je
hrvatski narod dočekao XIX. stoljeće kulturno jedinstven i politički sviestan za veliku borbu prije
svega sjedinjenja hrvatskih poviestnih i etničkih pokrajina, a zatim i za
uspostavu hrvatske državne nezavisnosti. Tragedija je samo ležala u tome, da se
mjesto poviestnog hrvatskog imena upotriebilo "ilirski" ime za pokret, koji su pripremila hrvatska
stoljeća.
Uzalud su ideolozi "ilirskog preporoda" tvrdili, da u
političkome smislu pokret teži okupljanju poviestnih hrv. zemalja pod
jednu državnu vladu, a tek u prosvjetnom pogledu, da teži kulturnome jedinstvu
južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba, kad se našlo ljudi, koji su kulturne težnje ilirskog pokreta uzeli
za političke te tako unesli kobnu zabludu jugoslavenstva, koju je Srbija
znala izkoristiti u svoje velikosrbijanske ciljeve uništenja hrvatskog naroda
milom ili silom, a to znači kulturnim nasiljem i nasiljem zločina.
Već je austrijski car Josip II. htio od heterogene Austrije
učiniti homogenu austrijsku naciju s jednim vladarom, jednom vladom i
jednim jezikom, ali nije uspio, jer je naišao ne samo na odpor hrvatskog i
ugarskog plemstva, već i za to, jer za takvo političko i kulturno
jedinstvo nije bilo ni poviestnih ni etničkih preduvjeta. Njegova germanizacija
i nasilno nametanie njemačkog jezika doživjeli su podpuni slom, kao što su
propale i madžarske nade, da će uztrajnim nastojanjima krnjenja hrvatskih
ustavnih prava te nasilnim uvodjenjem madžarskog jezika u urede i škole slomiti
hrvatski odpor i hrvatske narodne težnje za. oslobodjenjem i uzpostavom
nezavisne hrvatske države.
Razumljivo je samo po sebi, da se ilirski pokret uspješno odupirao pod
tim imenom pritisku germanizaciie i madžarizacije, okupljajući nove
hrvatske narodne snage, novo hrvatsko plemstvo
duha, koje je polagano zamjenjivalo staro plemstvo krvi, ali je - na zator
hrvatske državotvorne misli - taj ilirski pokret nosio u sebi već u samome početku klicu kobne zablude integralnog
jugoslavenstva, koja će hrvatske svježe, nove i preporodne snage
razdieliti na dva suprotna tabora, na Starčevićevo hrvatstvo i
Strossmayerjevo jugoslavenstvo, koji sukob još i danas traje.
Ali - savezno s germanizacijom i madžarizacijom, t. j. s nasilnim
nametanjem njemačkog odnosno madžarskog jezika u hrvatsku političku i
kulturnu sredinu - treba napose iztaknuti, da to nasilno nametanje tudjih
jezika nije išeo za neposrednim i
istodabnim niekanjem i htrvatskog jezika, kao hrvatskog kulturnog dobra,
nego ga se nastojalo potisnuti iz hrvatskog javnog života silom zakona, ne
dirajući u pravo njegova obstanka, dok
naprotiv tome, komunistička i velikosrbijanska politika idu za
čistim brisanjem i hrvatskog imena i hrvatskog jezika, ne samo iz
suvremenog hrvatskog nar. života, već i iz hrvatske poviesti uobće.
Kralj Alëksandar svojom 6.-siečanjskom diktaturom u ime
čuvanja "državnog i narodnog jedinštva" zabranjuje upotrebu
hrvatskög imena, kao oznaku "plemerske" pripadnösti, a današnja
komunistička i srbijanska tiranija zabranjuje to isto hrvatsko ime na
tragičnoj zabludi "bratstva i jedinstva". Dok su prema tome
Beč i Pešta htjeli tek potisnuti hrvatsko ime i jezik iz hrvatskog javnoga
života, današnji ga Beograd želi izbrisati kao poviestnu ćinjenicu, a
narod bez imena, bez jezika, nije drugo nego narod bez poviesti, bez tradiciie,
radi koje je i Marx već davno mrzio
Hrvate, jer znao, da je tek tradiciia ona duhovna i moralna snaga, koja se može
uspješno oduprieti bilo kakvim internacionalizmima političkoga ili
socialnog značenja.
Hrvatski su povjestnici uspjeli zabilježiti skidanje madžarskih nadpisa
na hrvatskom javnim ustanovama; poznata nam je i zgoda narodnog Učitelja i
vodje Stjepana Radića, koji nije mogao kupiti željezničku kartu, jer
ju je tražio na hrvatskom jeziku, ali se
nije dospjelo zabilježiti, da je sibinjska tragedija, u kojoj je pala
nevina krv hrvatskih seljaka započela skidanjem ploča na pučkim
školama obćine Podcrkavlje, koje su sviestni hrvatski seljaci skinuli i
zgazili na djubrištima radi njihova ćirilskog nadpisa, kao simbola
velikosrbijanske tiranije u isto doba, dok srbijanski kralj plaća takvu
svoju politiku životom u Marseille-u.
Taj nepoznati slučaj iz sibinjske bune, dragocjen je podatak i
doprinos hrvatskom odporu proti velikosrbijanskih nastojanja, jer nam
svjedoći da nisu samo Hrvatski Sabor, tek znanstvena i književna hrvatska
družtva, tek hrvatski intelektuaci, koji brane hrvatskome, jezik i pismo, nego da su tu i hrvatski seljaci, dakle
čitav narod, koji sviestno stoji na braniku hrvatskoga kulturnoga dobra.
Kad je opasnost blizu, kad je ne možemo izbjeći, često put
nismo sviestni njenih posljedica, pogotovo onda, kad ta opasnost neposredno ne
ugrožava naš život. Ona komunistička
i velikosrbijanska politika Beograda, koja nastoji izbrisati poviestno ime Hrvat i zaniekati
više nego tisućljetnu tradiciju hrvatskog jezika, kao integralnog izraza
hrvatske narodne duše, na prvi pogled za mnogog naivnog promatrača i ne bi
predstavljala neposrednu opasnost za životni obstanak hrvatskog naroda, ali ako
smo sviestni činjenice, što znači i najbogatija
zemlja bez gruntovnoga vlastnika, kojemu se ni ime ne zna, što znači i
najveći genji svieta, ako nema imena i ako ne smije govoriti na svome
materinjskom jeziku, onda možemo biti posve sigurni, da se tu radi o najvećem genocidu, o najvećem zIočinu duhovnog reda, jer se čitav jedan kulturni narod želi izbrisáti sa poprišta poviestnih zbivanja, da zauviek nestane, kao
gruntovni vlastnik sa svoga vlastitog posjeda. A zemlja bez vlastnika najlakši
je i sigurni plien onoga, kaji prvi
dodje na nju. Hrvati bez hrvatskog imena i jezika prestaju biti subjekt
obćeg poviestnog procesa, a njihova zemlja, nama tako draga Hrvatska, bez
vlastnika pada kao zreli plod u naručje komuniziranoga velikosrbstva, ako
ne danas, a sutra posve sigurno.
Pogledajmo, gospodje i gospodo, današnje enciklopedije svieta, pa da
vidimo, što pišu o nama Hrvatima, ako uobće i spominju ime Hrvat? To je
posljedica politike uništenja hrvatskog imena, kojoj se moramo suprotstaviti svi kao jedan, ako želimo, da još
živi ne nestanemo u tami poviestne zaboravi. Takovu je tragediju
predosjećao već 1860. hrvatski pjesnik Petar Preradović
pišući pjesmu "Rodu o jeziku" s motom Humboldta, da je
"prava domovina zapravo jezik", te u zadnjoj strofi dovikuje ove
značajne rieči:
Ljubi, rode, jezik iznad svega!
Po njemu si sve, što jesi.
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta.
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si
bez imena,
Bez djedova,
bez unuka,
U prošlosti
sjena puka,
U buduće
niti sjena".
Komunistička i srbijanska despocija, koja vlada nad Hrvatima, želi
uništiti najpriie hrvatsko ime, hrvatski jezik, a zatim i sam životni obstanak
hrvatskog naroda. Već je Starčević rekao, da se despocije ne
popravjaju nego ruše. To vriedi i danas, jer smo
sviestni, da sila našega prava daje i nama pravo sile, te da obveza nage
dužnosti prema Hrvatskoj mora biti jača od osobnih interesa, pa i od samog
našeg života. Borba za hrvatsko ime i hrvatski jezik integralni je dio
obće hrvatske borbe za slobodu i državnu nezavisnost, a u toj borbi
pobjeda može biti samo na našoj strani, ali zato, svi na okup - sve za Hrvatsku!
Prof. ANTE GAZZARI:
BORBA ZA HRVATSKI JEZIK
Borba za hrvatski jezik. Tako glasi naslov ovog mog nagovora. Borba za
hrvatski jezik! Da li vam to zvuči ozbiljno? Nije li to možda ironija,
sarkazam, rugalica? Da li je uobće moguće danas u ovom vremenskom
razdoblju govoriti o borbi za hrvatski jezik? Danas, poslije
"neznatnog" razdoblja od nekih tisuću godina, ne samo govoriti o
borbi, nego čak i dokazivati, da taj jezik postoji. Da postoji jedan
narod, koji tako govori i ne želi drugčije govoriti.
Koji ne traži ništa više, nego li je dano stanovniku blatnih koliba ili
streha spletenih od nekoliko suhih grana ili palminih listova, golim,
poluprimitivnim, čak i podpuno primitivnim crnačkim ili papuanskim
urodjenicima. Da, ali mi nismo tako sretni kao Papuanci.
Mi kao da smo nekoliko stupnjeva izpod njih. Mi nismo
čovječanstvu dali ni toliko, da budemo njima ravnim! I zbog toga
borba za hrvatski jezik. I zbog toga, gospodje i gospodo, evo me tu pred vama,
kao zadnjeg kotačića u mehanizmu našeg hrvatskog nacionalnog
bića, u dubini svoje duše posramljenog, jer moram govoriti o obrani
hrvatskog jezika.
Znači, dokazivati, da me je majka rodila. Odsjev je to tragedije
ciele naše nacije. I svietu moramo
dokazivŕti, da i mi imamo našu materinjsku rieč. Svietu? Kojem svietu? U
našem puerelizmu taj sviet je kulturni Zapad. Njemu smo govoriti, da imamo
pravo na svoju nezavisnu državu, da smo kulturno stari vjekovima, da je
nepobitan naš obol Zapadu, u kojem da gledamo utjelovljenje pozitivnog, da smo
naše grudi kroz cielo poviestno razdoblje našeg života
stavljali kao branu tom Zapadu i ideji tog Zapada, te da smo u vezi s time bili
proglašeni "braniči", "bastioni" i "predzidja",
a uzprkos svemu tome, mi smo za taj Zapad krdo barbarskog elementa, koji nema
pravo ni na nacionalni obstanak, ili uobće i ne postojimo, osim možda kao
neko pleme ili "varijanta".
Braniči, bastioni, predzidja danas su za taj isti Zapad izdajice,
suradnici, zločinci, fanatici, ratni kriminalci. Mi, koji u temelje
ljudske uljudbe vjekovima uzidavamo najbolje moralne i materialne snage, koje
jedan narod može dati. A sve to zbog toga, jer smo
fantasti, bolestni romantičari, jer smo pjevali Seinu i Rim, jer smo se
najmanje brinuli o vlastitim interesima. Seina tiera hrvatskog pjesnika, a Rim
u šizofreničkoj viziji govori o košarama ljudskih očiju. Ovo je,
gospodo; zapisano bez fantazije, bez šovinizma, bez zlobe i mržnje. Napisano je
čemerom u duši čovjeka, koji je takodjer ubrojen medju
"prokletnike" i "gubavce" modernog Danteovog
"Pakla":
Gospodje i gospodo! Medju mnogobrojnim "uzdarjima"
"kulturnog Zapada" nama Hrvatima, osvrnut ću se samo na jedno
neobično i originalno, koje čitamo u poviesti komparativne
književnosti (Historia de las literaturas comparativas desde su origen hasta el
siglo XX) od francuzkog pisca Federico Loliée. Ni poglavlja, ni podpoglavlja, ni opazke o Hrvatima. O Srbima da: Serbia y
literatura serbia. Čovjeku je žao, ali eto.
Ugledni pisac zaboravio je, da postoje Hrvati. Medjutim u tom poglavlju
"Serbia y literatura serbia" piše, kako je "ilirsko-srbska
književnost" upoznala liepe dane, kad se je Dubrovnik u Dalmaciji
dičio, da ima nježnog Držića, ozbiljnog Mavra Vetranića, zatim
Ivana Gundulića i Palmotića. Sve su to "Ijuti Srbijanci"!
Srećom u novijoj toj ilirsko-srbskoj književnosti nema ni jednog pravog
Srbina tipa Držića i Gundulića. Slučajno je naletio, kao što
ćorava kokoš naleti na zrno kukuruza, dramatičar Demeter, koji ovom
francuzkom junaku nije ni Grk, ni Hrvat, nego eto baš Srbin. Istom zgodom
Loliée piše, kako srbsko-hrvatski jezik posjeduje književnu poviest, te da
postoje dokumenti, koji sežu sve do u 13.
stoljeće, a noviji su pisci pridonieli, da afirmiraju odmah triumf ovog
jezika, koji je konačno dao srbskoj nacijj njezino filoložko i književno
jedinstvo,: jer se je "obnovljeni zajednički jezik nametnuo svim
jugoslavenskim pokrajinama, te je postao zahvaljujući nezavisnošti Srbije
i Crne Gore, ne samo jedan od političkih jezika Iztočne Europe"
nego i cvatući organ obnove kniževnosti". Eto, po ovom snažnom
francuzkom učenjaku (ovdje bi bolje pristajao srbski izraz
"naučniku") Izt. Europom vlada kao diplomatski jezik srbski,
zahvaljujući nikom drugom, nego nezavisnosti Srbije i Crne Gore!
Ovakovih, čak i gorih, tvrdnja često možemo naći u
stranoj stručnoj literaturi. I mi se s indigniranjem ljutimo, a možda se i
ne bismo smjeli tako ljutiti. S naše strane taj sviet nije upoznat s našom ni
političkom ni kulturnom problematlkom. Počelo se je na tome raditi
intenzivnije tek poslije naše nacionalne tragedije, iza Drugog svjetskog rata.
Prije toga ništa ili skoro ništa. A ono što se je pisalo išlo je, nažalost, u
korist srbsko-jugoslavenske teze. Mirko Deanović, na primjer, pise na
francuskom jeziku studiju: "Talijanski utjecai na stariju jugoslavensku
književnost Jadranske obale". I na tebi ima krivnje, Izraele!
"Perdicio tua ex te...".
Srbski autori na čelu s Pavlom Popovićem, poslije
Skerlića najvećim autoritetom na polju srbske književne kritike,
dubrovačku su književnost uviek nazivali srbško-dubrovačkom
književnošću. Zašto naglašavati "srbsko"? Da se dade pečat
to jedino mogući pečat, srbskog onome, što nije srbsko. Zašto onda ne
govoriti i o srbsko-beogradskoj ili srbsko-smederevskoj. knjižvnosti? Zato, jer
književnost nije isto što i beogradski
škembići ili ćevapčći, ili smederevska rakija. Književnost
je duhovni produkt jednog naroda i ona može imati poglavlja, koja pripadaju
pojedinim pokrajinama, čak i gradovima, ali nastupa uviek cjelokupna,
duhovno povezana pod obilježjem nacije. Za Hrvate to nikada nije bila
hrvatsko-dubrovačka književnost. To je jednostavno, dio hrvatske
književnostě.
Znáči, da sve ono, što jesmo i imamo dugujemo Srbiji. God. 1810.
neki vajni srbski kulturni radnik, Pavle Solarić, napiše, u obliku knjige popis knjiga, tiskanih u Veneciji:
"Pomenak knjižni o Slavenoserbskom v Mletkah pečataniji" (ne
radi se o nikakovim pečatima, već o tisku). I taj Solarić, kako
ga povjestnica naziva, „najkulturniji Srbin svog vremena" trpa u taj popis
slavenoserbskih knjiga i djela bosanskih franjevaca, "ujaka" i knjževne radove, dubrovačko-dalmatinskih književnika.
Na taj način postadoše Srbi "ujaci" Matija Divković,
Stjepan Matijević, Pavao Posilovíć (kasniie biskup u Skradinu),
Stjepan Margitić i ostali. Dalmatinsko-dubrovački pjesnici, naravno,
svi. Zasto ne i Marulić, koji u Veneciji tiska "Istoriju od
Suzane" i "Juditu" u čijem naslovu stoji: "u versih
horvacki složena". Ali što koristi, da
je Marulić tako napisao godine 1501., kad "čiča"
Solarić, "najkulturniji Srbinsvog svog vremena", 1810. kaže, da
je srbska knjiga. Ode tako naša književnost.
S hrvatskim jezikom bi još gore. Hrvati ni pisma nisu imali. "Ne imehom knjig"
to smo već vidjeli, a "crtami i rezami čitahom i gataahom"
do svietle pojave bogonadahnutog Vuka Karadžića, koji stvori, obradi i
daruje Hrvatima jezik. Zapravo, ne Hrvatima, već Srbima "rimskog
zakona". Pronadje on godine 1836. u članku "Srbi svi i
svuda" "kako su Srbi sav narod Srbije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine,
Bačke, Banata, Hrvatske, Slavonije sa Sriemom i Dalmacijom sve od Trsta do
Bojane. Tri milijuna su zakona grčkog (pravoslavci), a od ostala dva
milijuna dvie trećine zakona turskog (muslimani), a jedna trećina
rimskog." Završava proročki : "Svi pametni Ijudi i od
grčkog i od rimskijeh Srba, priznaju, da su jedan narod, samo je onima
rimskog zakona još težko Srbima nazivati se, ali će se po svojoj
prilici i tome pomalo naviknuti, jer ako ne će, da su Srbi, oni nemaju
nikakoga narodnoga imena".
Ima nešto proročanskog u ovim riečima. "Ali će se po
svoj prilici i tome pomalo naviknuti".
Bečki dogovor iz 1850., gdje je hrvatska naivnost, ne želimo upotriebiti teži izraz, doživjela prvi poraz na
jezičnom polju, obdario je Hrvate, sada u službenom obliku, uzsuradnju
samih Hrvata, srbskim književnim jezikom. Dogadja se tom doba, kad je hrvatski
književni jezik i pravopis živio svojim samostalnim
životom, koji se je razvijao svojim putem, proživljavao svoju evoluciju i ušao
u fazu konačnog razvitka, bez ikakove veze sa srbskim jezikom.
Dok se je pitanje jezika počelo tretirati kod Srba tek pojavom
Vuka, kod Hrvata to datira već u 17. stoljeću. A prema prof. Fancevu
uvodjenje hrvatskog narodnog jezika u književnost spada u toku 14.
stoljeća. Dok Srbi, pak i Vuk u početku, pišu i govore nekim
"slavenoserbskim", dok začetnik svjetovne srbske poezije Lukijan
Mušicki (1777.-1837.) piše tom čudnom mješavinom, koja je sve samo ne
srbski jezik, dok njegov suvremenik, književnik, lupež i plagijator, Jovan
Došenović 1809. piše srbskim
jezikom zbirku pjesama, čiji je naslov: "Liričeskaja
penija", već.1628 -(dakle 180 godina prije tog krasnog narodnog
jezika), Gundulić pjeva ove stihove: "O liepa, o draga, o sladka
slobodo". Zvuči malo drugčije, nego li liričeskaja penija!
.
Od "Bečkog dogovora", preko doba Khuena, koga su Srbi
slavili kao "srbskog bana", a kad je konačno od strane Srba
hrvatskom jeziku naturen dodatak "srbsko", te kad je u hrvatske škole
poče:o obligatno učenje ćirilice, kad je Khuen banskom naredbom
ukinuo dotadašnji izvorni hrvatski pravopis, a narodni se je jezik nazivao
"hrvatski ili srbski", ili "srbskohrvatski", pak preko
raznih odluka, dekreta, gramatika i pravopisa, čak i "pravopisnih uputa",
koje su izdavali ministri prosvjete, kao na pr. Boža Maksimović, kome su
sami Srbi dali nadimak "Boža Kundak" da tako označe njegovo
djelovanje kao ministra unutrašnjih poslova, jer su se morale izpuniti Vukove
rieči, "ali će se po svoj prilici i tome pomalo naviknuti"
(biti "Srbi rimskog zakona") sve do "Novosadakih
zaključaka" 1954. gdje su Hrvati još jednom ponovili eksperiment s Vukom i jadno bili prevareni, vuče
se jedna jedinstavena nit, nikad prekinuta, a početa Vukom i Garašaninom u
duhu čijih se "Načrtanija" (1844.), postavlja kao postulat:
"narod katoličeskih veroispovedanija od Austrije i njenog upliva
odvraćati i Srbima priljubiti". U tom je duhu vodjena službena srbska
politika, pisana srbska povjestnica i odgajana inteligencija. Svi ti bilo
Bečki, bilo Novosadski sastanci i dogovori vodili su se pod maskom
stvaranja iza jedničkog jezika, eda bi se već napuklu konstrukciju
bratstva i jedinstva zakrpalo jedinstvom jezika, stvaranjem nekog državnog
jezika s jedne strane, a s druge da bi se uništavanjem jezičnog bogatstva i naturavanjem srbskog jezika, koji je
bez svoje jezične prošlosti, siromašan i nerazvijen u svojoj
gramatičkoj formaciji, konačno dotukao i likvidirao hrvatski jezik, a
preko njega i hrvatski narod.
Ćuje su se i opazke, da stvaranje zajedničkog književnog jezika
ne znači uništavanie narodnog jezika. Praksa dokazuje neistinitost
ovakovih navoda. Forsirani posrbljeni hrvatski jezik pomalo postaje i narodni
jezik. Škola, vojska, uprava, novine, televizija, radio, knjige djeluju u tom
pravcu. Srbski elementi preko svih institucija i pomagala ulaze u hrvatski
narodni jezik, izopačuju ga i ostaju.
Tuži se jedan čitatelj "Vjesnika u Sriedu" (VUS-a) kako
glavni junaci zagrebačke televizije u dječjim programima govere o
šarafu, ekseru, plajvajsu, te moli drugove iz televizije, da raztumače
koji je to jezik. To bi imao biti na temeIju novosadskih zaključaka
narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca, koji da je jedan jezik, te da bi
trebalo odlučno stati na put "veštačkim" preprekama prirodnom
i normalnom razvitku srbsko-hrvatskog književnog jezika. Kao što su na Bečkom dogovoru bili prevareni
Kukuljević, Demeter, Mažuranić i ostali, tako su u Novom Sadu bili
prevareni svi podpisnici "zaključaka" na čelu s prof.
Ljudevitom Jonkeom. Još je jednom hrvatska naivnost doživjela, poraz!
Srbiziranje Hrvatske u iezičnom pogledu kao da je poslije Novog
Sada nastavilo pojačanim impulsom. Hrvati su
vidjeli, da su još jednom prevareni. Stvorile su se t. zv.
"varijante" zajedničkog jezika. Medjutim, u praksi
"varijanta" postoji samo iza hrvatski jezik, a sve je drugo ostalo po
starom. Podsjeća me ovo na katedru za "srbsko-hrvatski jezik",
koja je prije rata postojala na zagrebačkom filozofskom fakultetu, dok se
je u Beogradu ta ista katedra zvala "katedra", odnosno, "seminar"
za srbski jezik. I na, tebi ima krivnja, Izraelu!
Dvanaest godina poslije Novog Sada, prof. Jonke (1966.). prisilien je javno u
časopisu "Jezik" uztvrditi, da Srbi ne provode Novosadske
zaključke, te govori; kako je na 5. kongresu jugoslavenskih slavista netko
uztvrdio, da Hrvati nemaju prava na svoiu hrvatsku varijantu.
Jonke doslovno kaže: "Vidim i na skupu jezičnih
stručnjaka, da pokušavaju negirati takva osnovna prava hrvatskog naroda.
Pokazali smo i primjerima, kako čak i direktor srednje škole poziva na
odgovornost nastavnika, koji u školski dnevnik u hrvatkom kraju napiše
hrvatsko-srbski i historija, te mu nalaže, da mora pisati srbaskohrvatski i
istorija. A kako je neugodno, nastavlja Jonke, kad je nastavnica sarajevske
škole učeniku Hrvatu, koji je predmet nazvao hrvatskosrbskim pred
čitavim razredom odgovorila, da je hrvatskosrbski ime jezika u S. R. H., a
u Bosni i Hercegovini, da je taj jezik srbski. A po informacijama, koje smo
dobili u Sarajevu, jezik se u krajevima s hrvatskom stanovničtvom u školi
pretežno naziva srbskim. O tim stvarima nije ugodno govoriti, a kamo li pisati,
te neki misle, da je najbolje prešućivati. Ja naprotiv mislim, da se ništa
ne će samo od sebe popraviti, ako se ne poduzme nešto za
poprav:janje." Tako prof. Jonke.
I nije se poduzelo ništa. Ništa od onih, koji su bili za to odgovorni. A
rieči prof. Jonkea bile su zvono na uzbunu. Ni tu uzbunu nisu čuli
oni, kojima je bila najavljena. I posěije uzbune izbio je požar:
"Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog knjđževnog jezika". Jer
na njega imamo pravo, kao što imamo prava i na naš nacionalni suverenitet, kako dobro piše jedan čitatelj u VUS-u: "pitam se, kako to da se
prihvaćaju načela vanjske politike Saveza F.N.R., koji narodima
Afrike i Azije priznaju suverenitet - a svojim sugradjanima u ime
jugoslavenstva osporava pravo na nacionalnu svijest hrvatsku, srpsku, slovensku
i makedomsku".
Deklaracija, kako vidimo iz nekih samo pojedinosti, nije ni
slučajna, ni preko noći nastala. Odgovor je to i ogorćenje na prevaru. Padaju zadnje iluzije vjere u
mogućnost zajedničkog života.
To je glavno težište Deklaracije, koju, je podpisalo. 18 znanstvenih i
kulturnih ustanova na čelu s drevnom Maticom Hrvatskom te čak i Odiel
za filologiju Jugoslávenske akademije znanosti i umjetnosti.
Gospodje i gospodo,! Ovo je mužka rieč hrvatske nacionalne duše.
Ovo je ustanak. Tko ustaje? Ja bih, rekao hrvatski narod. Ustaje preko onih,
koji nisu "Ustaše,
kolaboracionisti, profašisti, ratni zločinci", kao što sino mi, koji ne ćemo zajedničkog života.
Ustaju i oni, kojima, je Nezavisna Država Hrvatska bila satelit, kreacija
kvislinga, okupirano područje, "t. zv. N.D.H." Ustaju oni, koji
su niekali obstojnost nas izvan Hrvatske, koji nisu praštali ni mrtvim našim "pjesnicima
i književnicima, koji su palili knjige naših književnika u modernoj
inkviziciji, samo zbog toga, što su bili Hrvati i branili hrvatsku državnu
samostalnost. Ustaju i idejni pobornici Novog Sada, koji su u svojoj
zasljepljenosti još uviek vjerovali u neko bratstvo i j'edinstvo, jer su još
jednom htjeli spasiti nagrdnu Jugoslaviju. Dokaz podpunog sloma nebulaznih
ideja. U svako se doba kod nas, nažalost, nadju zadnji Mohikanci!
Nakon Deklaracije - drvlje i kamenje. Ustaju naručeni pisci,
čankolizi, doušnici, karijeriste, gromovnici, bogovi s Olimpa, pak i sam
Zeus. Tutnje i sipaju vatrene striele. Ruši se bratstvo i jedinstvo. Ustaju jezikoslovci svih dlaka i pasmina.
Ustaju i razni komiteti, radničke organizacije, članovi Saveza
komunista, trgovački pomoćnici, šoferi, kuharice i kućne
pomoćnice. Ustaje konačno u podpunoj svojoj paradi i Komanda
zagrebačke vojne oblasti, valjda kao najveći jezikoslovni forum.
Ustaje da se brani od svog najvećeg neprijatelja i izpaljuje
"najteži top", svoju jezičnu Debelu Bertu, te tvrdi, da je
Deklaracija akt koji truje odnose u našoj socijalističkoj zajednici, i da
je uperen protiv jedinstva oružanih snaga i narodne obrane. Možda jest tako
kako kaže Komanda vojne oblasti, jer vojnik koji govori hrvatski ne zna ni
pucati, ni na vojnim vježbama nastupati, ni u ratu se boriti, jer za to sve
treba razumjeti zapoviedi predpostavljenih.
Ili su pak dali tu izjavu znajući, da se u vojsci ne govori srbski,
već hrvatski, te da su vjeroiatno svoj protest napisali čistim
hrvatskim jezikom, jezikom naših
"začinjavaca", nasih književnika i pjesnika. "Mňre, kakvi hrvatski jezik? Zar te djukele ne znaju da
postoji samo srbski jezik? Ako ne znaju, imaju da se privknu ili ima da ih
nema!"
U cieloj toj trešnjavi, lomu i početku razsula ni Priština nije
pomogla. "Priština locuta..." mislilo se je, ali neki pravovjerni
ulizica reče pred Saborom: "Bilo je zaprepaštenje slušati pojedine
komuniste, koji ustaju u obranu Deklaracije. Nakon svega što je drug Tito rekao
na Kosovu i Metohiji!" Medjutim, neka drug Nožinić ne zaboravi, da je
na Kosovu propalo carstvo...
Prošlo je 117 godina od parastosa hrvatskim jeziku u Beču. Više od
jednog vieka. Prepredenošću i prepotenciiom jednog inače vještog
čovjeka. Vuk uspieva nametnuti jekavsko narječje znajući, da je
to "idealan srpski jezik i niega treba usvojiti za uopšte srpsko",
jer se "srpski govori najčistije i najpravilnije u Hercegovini i
Bosni" reče 1913. Jovan Skerlić. A neki Dragiša Stanojević,
koji prevodi "Biesnog Rolanda" 1898. u pogovoru reče:
"najčistiji, najmuzičniji, jednom reči, najljepši srpski
govor razleže se pa Hercegovini. Tu seljak, ovčar, govori akademski,
"hoch serbisch". Vuk je pisao godine 1814., da "južnom
narječju pridnalazu svi Serblji, koji žive po Hercegovini, po Bosni, kako
grečeskoga tako i muhamedanskog vjeroispovjedanija (dakle, katolici ne),
po Crnoj Gari, po Dalmaciji, po Hrvatskoj ozgo do Mačve, do Valjeva i do
Karamovca". Tu kao da se je Vuk malo zaletio, te ga sam Skerlić
korigira, te kaže, da i sva Bosna i Hercegovina ne govore južnim narječjem,
no "znatnim delom u muslimanskom i katoličkom delu naroda ikavski
(dakle, Hrvati muslimani i katolici). Dalmacija ne govori sva jekavski,
već u sievernom primorju i na ostrvima ikavski. U Hrvatskoj ima mnogo
ikavaca i ekavaca") ; te da se u Srbiji govori iekavski "užički
okrug ceo, delovi čačačkog, rudničkog, valjevskog i
podrinskog". Tako Skerlić. Iz tih je krajeva Vuk, te sam priznaje, da
piše iekavicom "što sam ovako iz usta moje majke čuo i iz djetinjstva
naučio".
Pa kad je mogao Vuk govoriti jezikom svoie majke, dozvolite mi, gospodje
i gospodo, da i ja završim ovo moje razmatranje jezikom moje majke, jezikom,
kojim ako sada nije, a ono je sigurno bio jezik ogromne većine nas. Ovo
nema nikakovih pretenzija, nikakovih namjera. Jednostavno, sentiment prema
lipoj i sladkoj riči naših didova, preko koje smo ono, što jesmo i što nam
nikada nitko oteti ne će. Ni sto Beča, ni tisuće Novih Sadova.
I do nas je doprla trešnja, te naša prisutnost na ovom sastanku
svidoči, da smo u obrani Hrvatske i njenih prava uvik svi na nogama.
Odkucava zadnji minut, možda, sili i nepravdi. Naša nas je povist naučila,
da smo puno grišili i mnoge ludosti činili i posli - težko se kajali. Neka
nestane duh zadnjih Mohikanaca i Hrvatstra će živiti. Neka Hrvat Hrvatom
ostane, neka "Horvat Horvatu (a i cilom svitu) horvatski govori".
Vira u našu budućnost neka struji našim bićem, našim srdcem, jer
"DOK JE SRDCA BIT CE I KROACIJE l"
a danas, kao
i uvik, u Kroaciji ima hrvatskog srdca.
IZJAVA
ODBORA ZA OBRANU HRVATSKOG JEZIKA U BUENOS AIRESU
Na inicijativu Odbora za obranu hrvatskog jezika u Buenos
Airesu, hrvatska družtva, koja predstavljaju sviest, snlagu i volju hrvatske
narodne zajednim u Republici Argentini - njihovi podpisi nalaze se na kraju
ovog teksta - dala su na zajedničkom sastanku, održanom na dan 25. lipnja
1967. u glavnom gradu Argentine sliedeću IZJAVU:
1. - Izražavamo svoju načelnu solidarrnost
s Deklavacijiom o nazivu i položaju hrvatskog
jezika, koju su u ožujku ov. god. sastavile, podpisale objavile 18 hrvatskih
najiztaknutijih kulturnih znanstvenih i nastavnih organizacija i ustanova u
zarobljenoj Domovini, smatrajući je vrlo značajnim dokumentom
obće političke borbe hrvatskog naroda za slobodu i državnu
nezavisnost, iako i dalje ostajemo najodlučniji protivnici komunizma;
2. - Hrvatski narod ima ne samo pravo nego i dužnost
braniti suoje poviestno ime i ime hrvatskog jezika, pa bi svaki onaj njegov
naraštaj ili pojedinac, koji bi se odricao tog hrvatsloog imena ili dozvolio,
da ga se zamieni s nekim drugim, počinio težki grieh protiv bitnih
interesa vlastitog naroda.
Najnovija domovinska Deklaracija nepobitan je dokaz, da i
današnji hrvatski naraštaj i pod najtežim prilikama vrši svoju dužnost u tom
smislu. Uz predstavnike najelitnijih i najrepresentativnijih ustanova na području hrvatske kulture u ovom času, Deklaraciju su
supodpisali - a to posebno iztičemo - i najugledniji hrvatski
komunistički pisci i kulturni radnici. Njihovi podpisi na ovom poviestnam
dokumentu najnovije hrvatske borbe dokazuju dvie istine: prva, da je bezpravlje
nad hrvatskim narodom u komunistžčkolj Jugoslavifi daseglo svoj vrhunac,
jer se protiv njega dižu i oni hrvatski komunisti, koji su za vrieme zadnjeg
ratla pod vodstvom KPJ vodili oružanu borbu proti hrvatske državne
samostalnosti, braneći - kao, posljednji s hrvatske strane - misao i
obnovu jugoslavenske državne zajednice u podpunoj protivnosti s voljom
apsolutne većine hrvatskog naroda; i druga, da se njihovim svrstavanjem u
ovu većinu ostvaruje puni integritet hrvatske narodne sviesti, a cieli
narod zbija u jednu jedinstvenu frontu.
S posebnim zadovoljstvom iztičemo činjenicu, da
se medju podpisnicima Deklaracžie nalazi i nekoliko iztaknutih kulturnih
radnika pravoslavne vjere, jer su tako i oni izjavili lojalnost prema svojoj
domovini Hrvatskoj i pravima hrvatskog naroda, s kojim su njihovi otčevi
stoljećima živjeli u slozi i ljubavi.
3. - Nasilje je temeljna karakteristika svih vladavina
Jugoslavijie od njezina postanka 1918. godine pa do danas. Ono gaženje
demokratskih narodnih prava bvlo je uzrokom težkih i bolnih dogadjaja u onaj
nacionalno, složenoj i silom stvomenoj političkoj zajednici. U skladu sa
svojom nehumanom tradicijom, beogradski vlastodržci su i ovaj put započeli oštrim progonima podpisnika Deklaracije i prietnjama
"skždanja glana" ("New York Times" od 25. 3. 1967.). Znamo,
da će nasilnici "dokazati suradnju" podpisnžka s političkom
emigracijom, pa ovdje javno iztičemo, da nemamo
nikakve veze ni s institucijama ni s pojedincima, koji su Deklaraciju
podpisali.
Upozoravamo radi toga ovom prilikom i vlastodržce u
Beogrodu i svjetsku javnost, da ove prietnlje i progani nisu nedužna stvar
"unutarnje" jugoslavenske politike, nego težka povreda temeljnih
prava hrvatskoga naroda, zajamčenih i Poveljom Ujedinjenih Narada. Ovom
povredom stvaraju se ozbžljnž preduvjeti budućim dogodjajima, koji
ugrožavaju mir medju narodima, za što nitko ne će moći smatrati
odgovornim hrvatski narod.
Obraćajući se svjetskoj javnosti s molbom, da
pruži svoiu zaštitu ugroženim i progonjenima, pozivljvemo ujedno i našu
emigraciju, da solidarno uztraje u borbi, jer samo u suradnji i u borbi možemo
očekžvati ostvarenje velikog cilja: NARODNE SLOBODE I DEMOKRATSKI UREDJENE
HRVATSKE DRŽAVE.
U BUENOS AIRESU, dne 25. lipnja 1967.
HRVATSKI DOMOBAN
ZA JUŽNU AMERIKU
HRVATSKO-ARGENTINSKI
KULTURNI KLUB
HRVATSKO-LATINOAMERIČKI
INSTITUT
HRVATSKI NARODNI
ODPOR U ARGENTINI
HRV.-ARG. DRUŽTVO
SVEUČILIŠTARACA
HRVATSKO
PJEVAČKO DRUŽTVO "JADRAN"
HRV. SELJAČKA
STRANKA ZA J. AMERIKU
HRV. KULT.-PROSV. I PODP. DRUŽTVO
"KAJ"
HRVATSKO DRUŽTVO UZAJEMNE POMOĆI
HRVATSKI RADIO-SAT
HRVATSKO KUGLAČKO DRUŽTVO "CROACIA"
HRVATSKI DOM D. D.
HRVATSKA PLESNA SKUPINA "KOLO"
H. PRAVAŠKA REVOLUCIONARNA UZDANICA
HRVATSKA ZADRUGA U VILLA MARTELLI
HRVATSKI DOM MATANZA
HRVATSKI DOM D. D. -