LJUBI, RODE, JEZIK IZNAD SVEGA!

 

 

"Naradnď jezik je, opet u različnim kulturnim uslovima, kod Hrvata i Srba u različna doba postao književnim jezďkohn - KOD HRVATA VEĆ OD POČETKA XIV. VEKA, A KOD SRBA ČITAVIH PET VEKOVA KASNIJE."

 

(M. Stevanović: "Karakter i razlika u književnom jeziku Srba i Hrvata", Novi Sad 1953.)

 

 

 

 

ZNAČAJNA PRIREDBA

U OBRANU HRVATSKOG JEZIKA

 

Uvod

 

Na pobudu hrvatskmh intelektualaca u Buenos Airesu i podporom ogromne većine hrvatskih rodoljubnih i kulturnih družtava okupljenih u 17 organizacija, hrvatska je emigracija u nedjelju dne 25. lipnja ov. god. prisustvovala jednoj riedko svečanoj i značajnoj priredbi u obranu hrvatskog jezika, koja je došla kao nadopuna poznate ožujske DEKLARACIJE u Zagrebu.

 

Ujedno je ovom priredbom dana i moralna pomoć našim kulturnim institucijama u Domovini i njihovim predstavnicima, koji su danas progonjeni i stavljeni izvan zakona samo za to, što su digli svoi glas protiv sistematskog gaženja i potiskivanja hrvatskog jezika sa strane beogradskih srbokomunista i njihovih slugu.

 

Dvorana "Instituta de cultura religiosa superior" u ulici Rodriguez Peńa 1054/59 bila je dupkom puna najizabranijomn hrvatskom publikom, medju kojom se vidjelo i liepi broj stranih uzvanika.

 

Središnje točke te značajne priredbe bila su predavanja sssto su ih održala gg. prof. Ivo Porić o poviestnom značenju hrvatskog jezika i prof. Ante Gazzari o borbi za hrvatski jezik. Oba su predavanja bila toliko izcrpna, stručna i aktuelna, da smo ih na obće zanimanje hrvatske publike odtiskali u posebnoj brošuri, te je na taj način dana mogućnost svakom pojedincu, da se u detalje uputi, zašto se moramo ponositi svojim hrvatskim jezikom, zašto ga braniti i zašto se boriti za njegovu posebnost, kao što su to učinili i podpisnici zagrebačke DEKLARACIJE, elita hrvatskog duha u zarobljenoj Domovini i dični predstavnici hrvatske tisućgodišnje kulture, koja je bez puške i taneta, već perom u ruci uspjela ozbiljno prodrmati savjesti jugokomunista i beogradskih vlastodržaca, te svratiti pažnju na hrvatski problem čitave europske pa i svjetske javnosti. Ovom je prilikom dana u javnost i posebna IZJAVA o načelnoj solidarnosti s Deklaracijom, a na koju su se posebno obsežno osvrnuli najugledniji argentinski dnevnici, kao "LA PRENSA", "EL MUNDO", "CLARIN" i drugi.

 

Umjetničkom uspjehu priredbe pridonieli su svojim sudjelovanjem Hrvatski pjevački zbor "JADRAN", Hrvatska plesna skupina "KOLO", te gdjica Jadranka Bura, koja je krasnoslovila Matoševu pjesmu "Gospa Manija". Priredbu se zaključi:o pjevanjem hrvatske himne, koju je odpjevala sva prisutna publika.

 

Neka bi ova uzorna kulturna priredba sviestnih hrvatskih družtava u Argentini bila još jedan korak prema ideji zajedničkih nastupa svih Hrvata u tudjini, koji jednako zzzzele svome hrvatskom narodu slobodu i državnu nezavisnost.

 

 

 

 

 

GOSPA MARIJA

 

Ima jedna mala gospa Marija

Što sve mi draga biva što je starija,

 

Jer ona me je prvog trudno rodila,

Za ručicu me slabu prva vodila.

 

Prva me na ovom svietu volila,

Prva se za mene Bogu molila,

 

Kupala me suzom, Bog joj platio,

Andjeo joj suzom suzu vratio;

 

Dojila me mliekom svoje ljubavi,

Učila me jezik ovaj ubavi,

 

S kojim ću i onda sladko tepati,

Kada ću za plotom možda krepati.

 

Samo tebe volim, draga nacijo,

Samo tebi služim, oj Kroacijo,

 

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,

Za te živim, samo za te, amen!

 

A. G. Matoš

 

 

 

 

Prof. IVO PORIČ.

 

POVIESTNO ZNAČENJE HRVATSKOG JEZIKA

 

Još uviek živimo pod dojmovima desetotravanjskog uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske, još nas bodri činjenica njezina obstanka i obrane, ali nas ima i onih; koji smo doživje:i pred pune 42 godine velebnu proslavu tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva, kojom smo zgodom oživjeli sjećanje na Duvanjsko polje i na prvoga hrvatskog kralja Tomislava.

 

U vršenju naše plemenite dužnosti počastnih hrvatskih konzula u slobodnom svietu, rado spominjemo, da su Hrvati već god. 678. sklopili ugovor s papom Agatonom o nenapadanju susjednih zemalja, pa spomenemo li i iransku teoriju o podrjetlu Hrvata, koja ime Hrvat pomiče još za koje stoljeće u daleku prošlost, onda, zar ne, gospodje i gospodo, da nam se opravdano čini, da nakon tisuću godina hrvatskog obstanka ovaj naš sastanak, u svrhu obrane, hrvatskog poviestnog imena i hrvatskog književnog jezika, nikako ne pristaje u napredno XX. stoljeće, koje, prema načelima integralne slobode i narodnog samoodredjenja, priznaje i crnačkim plemenima ne sanio pravo na ime i jezik, već i na slobodu i državnu nezavisnost. Ali, ako hrvatski narod u domovini ipak putem svojih kulturnih i znanstvenih ustanova mora tražiti zaštitu svojega imena i jezika, te ako i izseljena Hrvatska na svojim prosvjednim skupštinama i akademijama, želi dati moralnu pomoć tim opravdanim zahtjevima, onda i današnji naš sastanak sam za sebe govori o vrlo težkom stanju, u kojemu se danas nalazi hrvatski narod u domovini i o njegovim tlačiteliima, koji - na ruglo slobodarskog i naprednog ovoga vieka – zločinački gaze duhovna dobra jednog od najstarijih naroda Europe.

 

A zašto?

Samo za to, da izbrišu hrvatski narod s rijegove djedovske grude ugrožavajući mu najprije ime i jezik, a zatěm i goli životni obstanak.

 

Medjunarodni komunizam, koji lažno propovieda, da će na ruševinama "staroga" uljudjenoga svieta sagraditi "novo" bezklasno družtvo i velikosrbijanska "zavetna" težnja o otimanju etničkog i poviestno-družtvovnog hrvatskog područja, našli su se rame uz rame na zajedničkome razornome radu uništenja tradicije hrvatskoga duhovnoga i tvarnoga života. A hrvatska narodna tradicija seže duboko u prošlost - no -- mi ćemo se za našu prigodnu svrhu zadovoljili tek sjećanjem na Baščansku ploču iz god. 1072. i na Vinodolski zakon iz 1288., pisani glagoljicom, kasnije označenom kao hrvatsko pismo ("caracteribus croatis"). Ti prvi svjedoci hrvatske pismenosti, a napose oni iz XIV. stoljeća, svjedoče nedvojbeno, da od toga doba započinje hrvatsko književno stvaranje na hrvatskom jeziku, kao sredstvu hrvatskog književnog izraza. Tako hrvatski narodni jezik ulazi u hrvatsku književnost već u XIV. stoljeću, dok ruski narodni jezik ulazi u rusku tek za Petra Velikoga a srbski jezik će zamieniti crkvenoslavenski punih 5 stoljeća kasnije, t. j. početkom XIX. vieka.

 

Strani putnici prolazeći hrvatskim krajevima svjedoče, da puk govori hrvatskom jezikom tako, da se može reći, da je pod kraj srednjega vieka hrvatski jezik bio jezikom hrvatske obitelji, jezikom gospodskih domova, jezik dječje igre, majki i sestara, a potom i jezik "pjesničtva". Istina, da se za hrvatski jezik često upotrebljuje sinonim "ilirski" ili "slovinski", ali su ti sinonimi objašnjeni već vrlo davno, tako, da na njěma danas nitko nema prava niekati činjenicu hrvatskog jezika, kao duhovnog dobra hrvatskog naroda. Tako hrvatski franjevac Filip Grabovac piše knjigu "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvatckoga" (Mletci, 1747.), Tito Brezovački u "Pismu baronu Juri Rožiću" (1805.), kad govori o Slovinkinji vili, objašnjava. da se pod imenom "narod slovinski" razumieva narod "hrvatski"; da konačno Ivan Kukuljević u opisu svojega posjeta hrvatskom književniku Miklošiću, ispověeda, da su u konviktu čitali "ono malo horvatskih kniiga", te da su "dapače i sami počeli pisati hrvatski".

 

U "Hrvatskoj Kronići", koja je prievod iz latinskoga na hrvatski jezik ljetopisa popa Duklianina tamo negdje u XIV. stoljeću, prevodilac sve nazive "Slaven" i "slavenski" prevodi u "Hrvat" i "hrvatski" te navodi, da "tako sveti muž Konstanc naredi popove i knjigu hrvatsku i iztumači iz grčkoga knjigu hrvatsku". Marko Marulić god. 1501. dovršava, a god. 1521. tiska svoj epski spjev "Juditu" s točnijim naslovom "Istorija svete udovice Judit u versih hrvacki složena", a Petar Zoranić u svojemu romanu "Planine" (1569.) tuži se na usta vile Hrvatice, na nehaj hrvatskih književnika, na "nepomnju i nehaj jezika hrvatskoga".

 

Makar da je hrvatski narod u XVI. stoljeću razčetvoren, našavši se u okviru habsburžke države još pod četiri raznorodne vlade. pod turskom, mletačkom, slobodnom dubrovačkom i banskom hrvatskom, ipak kulturne i političke dodire izmedju hrvatskoga Juga i Sjevera nisu mogle spriečiti niti različite uprave, niti zemljopisne zapreke Velebita i Kapele, nego se središte hrvatske političke i kulturne jezgre uzprkos tome polagano ali sigurno pomiče prema sjeveru, gdje će Zagreb s vremenom preuzeti na se kulturno i političko vodstvo.

 

Valja napomenuti, da je "Vazetje Sigeta grada" od Zadranďna Brne Krnarutića, ponovno izdao u sjevernoj Hrvatskoj plemić Petar Fodroci, s pasvetom potomku sigetskog junaka hrvatskom banu Nikoli Zrinskom (1661.). Protestantska književnost u sjevernoj Hrvatskoj, koja je trebala Bibliju približiti hrvatskom puku teži za tim, da "božanstvenu istinu spoznavši hrvatskom jezikom mej vnoge narode na široko razplodimo, razsijemo i očitujemo, da spoznana bude, kadi ni znana" (Iz. "Postie" 1658.). I "Putni tovaruš" (1661.), napisan na kajkavskom narječju, navodi, da ga je Katarina Zrinska preradila "iz nimškoga na hrvatski jezik".

 

Profesor zagrebačke akademije Imbrih Domin izdao je prvi svoja predavanja na hrvatski (Zagreb 1818.) napominjujući: "Buduć da mi vu takve dobe živemo, vu koje

 

 

 

 

vsi europeanski narodi jezik svoj narodni preštimavaju na tuliko, da vu njem iste vekše navuke izpisivaju, da nje sledeč i ja Pravice samosvojne vugerske i najprvič Predznanje navuka ovoga vu narodnom našem horvatskom jeziku na svetlo danu, na misel ovu došel jesam".

 

Iz ovoga kratkoga osvrta na četiri stoljeća razvoja hrvatske književnosti jasno se razabire, da je hrvatski narodni jezik već na samome početku hrvatske pismenosti postao sredstvom hrvatskog književnog izraza, nakon što je polagano ali sigurno potiskivao jake klasične utjecaje latinskog, koji je bio jezikom i znanosti i umjetnosti ne samo hrvatskih dalmatinskih gradova, kao žarišta svekolikog hrvatskog znanstvenog i kulturnog života, nego i čitave humanističke i renesansne Europe ondašnjega doba.

 

Razumije se samo po sebi, da se na poviestnome tlu staroga Iliricuma s jedne strane i slavenske jezične baštine s druge, nije mogla izbjeći upotreba sinonima "ilirski" i "slovinski'' ne samo za "hrvatski" jezik, već i za samo ime Hrvat, ali je isto tako óčito, da je pitanje "ilirstva" i "slovinstva" sretno riešeno već do konca XVIII. stoljeća sigurnom i naravnom pobjedom hrvatskog imena i hrvatskog jezěka. Ta nepobitna pobjeda hrvatstva znak je jačine, prodornosti životne svježine hrvatške narodne srži, koja je ostala netaknuta u srednjevjekovnom kreševu i starih utjecaja i ratnih pohoda na sve strane svijeta.

 

Borbe s Bizantom, s Mletcima i provala Turaka još više potvrdjuju jačinu hrvátskog duha i odpora tako, da možemo s pravom uztvrditi, da je hrvatski narod dočekao XIX. stoljeće kulturno jedinstven i politički sviestan za veliku borbu prije svega sjedinjenja hrvatskih poviestnih i etničkih pokrajina, a zatim i za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti. Tragedija je samo ležala u tome, da se mjesto poviestnog hrvatskog imena upotriebilo "ilirski" ime za pokret, koji su pripremila hrvatska stoljeća.

 

Uzalud su ideolozi "ilirskog preporoda" tvrdili, da u političkome smislu pokret teži okupljanju poviestnih hrv. zemalja pod jednu državnu vladu, a tek u prosvjetnom pogledu, da teži kulturnome jedinstvu južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba, kad se našlo ljudi, koji su kulturne težnje ilirskog pokreta uzeli za političke te tako unesli kobnu zabludu jugoslavenstva, koju je Srbija znala izkoristiti u svoje velikosrbijanske ciljeve uništenja hrvatskog naroda milom ili silom, a to znači kulturnim nasiljem i nasiljem zločina.

 

Već je austrijski car Josip II. htio od heterogene Austrije učiniti homogenu austrijsku naciju s jednim vladarom, jednom vladom i jednim jezikom, ali nije uspio, jer je naišao ne samo na odpor hrvatskog i ugarskog plemstva, već i za to, jer za takvo političko i kulturno jedinstvo nije bilo ni poviestnih ni etničkih preduvjeta. Njegova germanizacija i nasilno nametanie njemačkog jezika doživjeli su podpuni slom, kao što su propale i madžarske nade, da će uztrajnim nastojanjima krnjenja hrvatskih ustavnih prava te nasilnim uvodjenjem madžarskog jezika u urede i škole slomiti hrvatski odpor i hrvatske narodne težnje za. oslobodjenjem i uzpostavom nezavisne hrvatske države.

 

Razumljivo je samo po sebi, da se ilirski pokret uspješno odupirao pod tim imenom pritisku germanizaciie i madžarizacije, okupljajući nove hrvatske narodne snage, novo hrvatsko plemstvo duha, koje je polagano zamjenjivalo staro plemstvo krvi, ali je - na zator hrvatske državotvorne misli - taj ilirski pokret nosio u sebi već u samome početku klicu kobne zablude integralnog jugoslavenstva, koja će hrvatske svježe, nove i preporodne snage razdieliti na dva suprotna tabora, na Starčevićevo hrvatstvo i Strossmayerjevo jugoslavenstvo, koji sukob još i danas traje.

 

Ali - savezno s germanizacijom i madžarizacijom, t. j. s nasilnim nametanjem njemačkog odnosno madžarskog jezika u hrvatsku političku i kulturnu sredinu - treba napose iztaknuti, da to nasilno nametanje tudjih jezika nije išeo za neposrednim i istodabnim niekanjem i htrvatskog jezika, kao hrvatskog kulturnog dobra, nego ga se nastojalo potisnuti iz hrvatskog javnog života silom zakona, ne dirajući u pravo njegova obstanka, dok naprotiv tome, komunistička i velikosrbijanska politika idu za čistim brisanjem i hrvatskog imena i hrvatskog jezika, ne samo iz suvremenog hrvatskog nar. života, već i iz hrvatske poviesti uobće.

 

Kralj Alëksandar svojom 6.-siečanjskom diktaturom u ime čuvanja "državnog i narodnog jedinštva" zabranjuje upotrebu hrvatskög imena, kao oznaku "plemerske" pripadnösti, a današnja komunistička i srbijanska tiranija zabranjuje to isto hrvatsko ime na tragičnoj zabludi "bratstva i jedinstva". Dok su prema tome Beč i Pešta htjeli tek potisnuti hrvatsko ime i jezik iz hrvatskog javnoga života, današnji ga Beograd želi izbrisati kao poviestnu ćinjenicu, a narod bez imena, bez jezika, nije drugo nego narod bez poviesti, bez tradiciie, radi koje je i Marx već davno mrzio Hrvate, jer znao, da je tek tradiciia ona duhovna i moralna snaga, koja se može uspješno oduprieti bilo kakvim internacionalizmima političkoga ili socialnog značenja.

 

Hrvatski su povjestnici uspjeli zabilježiti skidanje madžarskih nadpisa na hrvatskom javnim ustanovama; poznata nam je i zgoda narodnog Učitelja i vodje Stjepana Radića, koji nije mogao kupiti željezničku kartu, jer ju je tražio na hrvatskom jeziku, ali se nije dospjelo zabilježiti, da je sibinjska tragedija, u kojoj je pala nevina krv hrvatskih seljaka započela skidanjem ploča na pučkim školama obćine Podcrkavlje, koje su sviestni hrvatski seljaci skinuli i zgazili na djubrištima radi njihova ćirilskog nadpisa, kao simbola velikosrbijanske tiranije u isto doba, dok srbijanski kralj plaća takvu svoju politiku životom u Marseille-u.

 

Taj nepoznati slučaj iz sibinjske bune, dragocjen je podatak i doprinos hrvatskom odporu proti velikosrbijanskih nastojanja, jer nam svjedoći da nisu samo Hrvatski Sabor, tek znanstvena i književna hrvatska družtva, tek hrvatski intelektuaci, koji brane hrvatskome, jezik i pismo, nego da su tu i hrvatski seljaci, dakle čitav narod, koji sviestno stoji na braniku hrvatskoga kulturnoga dobra.

 

Kad je opasnost blizu, kad je ne možemo izbjeći, često put nismo sviestni njenih posljedica, pogotovo onda, kad ta opasnost neposredno ne ugrožava naš život. Ona komunistička i velikosrbijanska politika Beograda, koja nastoji izbrisati poviestno ime Hrvat i zaniekati više nego tisućljetnu tradiciju hrvatskog jezika, kao integralnog izraza hrvatske narodne duše, na prvi pogled za mnogog naivnog promatrača i ne bi predstavljala neposrednu opasnost za životni obstanak hrvatskog naroda, ali ako smo sviestni činjenice, što znači i najbogatija zemlja bez gruntovnoga vlastnika, kojemu se ni ime ne zna, što znači i najveći genji svieta, ako nema imena i ako ne smije govoriti na svome materinjskom jeziku, onda možemo biti posve sigurni, da se tu radi o najvećem genocidu, o najvećem zIočinu duhovnog reda, jer se čitav jedan kulturni narod želi izbrisáti sa poprišta poviestnih zbivanja, da zauviek nestane, kao gruntovni vlastnik sa svoga vlastitog posjeda. A zemlja bez vlastnika najlakši je i sigurni plien onoga, kaji prvi dodje na nju. Hrvati bez hrvatskog imena i jezika prestaju biti subjekt obćeg poviestnog procesa, a njihova zemlja, nama tako draga Hrvatska, bez vlastnika pada kao zreli plod u naručje komuniziranoga velikosrbstva, ako ne danas, a sutra posve sigurno.

 

Pogledajmo, gospodje i gospodo, današnje enciklopedije svieta, pa da vidimo, što pišu o nama Hrvatima, ako uobće i spominju ime Hrvat? To je posljedica politike uništenja hrvatskog imena, kojoj se moramo suprotstaviti svi kao jedan, ako želimo, da još živi ne nestanemo u tami poviestne zaboravi. Takovu je tragediju predosjećao već 1860. hrvatski pjesnik Petar Preradović pišući pjesmu "Rodu o jeziku" s motom Humboldta, da je "prava domovina zapravo jezik", te u zadnjoj strofi dovikuje ove značajne rieči:

 

Ljubi, rode, jezik iznad svega!

Po njemu si sve, što jesi.

Svoje tielo, udo svieta,

Bus posebnog svoga cvieta.

U naroda silnoj smjesi.

Bez njega si bez imena,

Bez djedova, bez unuka,

U prošlosti sjena puka,

U buduće niti sjena".

 

Komunistička i srbijanska despocija, koja vlada nad Hrvatima, želi uništiti najpriie hrvatsko ime, hrvatski jezik, a zatim i sam životni obstanak hrvatskog naroda. Već je Starčević rekao, da se despocije ne popravjaju nego ruše. To vriedi i danas, jer smo sviestni, da sila našega prava daje i nama pravo sile, te da obveza nage dužnosti prema Hrvatskoj mora biti jača od osobnih interesa, pa i od samog našeg života. Borba za hrvatsko ime i hrvatski jezik integralni je dio obće hrvatske borbe za slobodu i državnu nezavisnost, a u toj borbi pobjeda može biti samo na našoj strani, ali zato, svi na okup - sve za Hrvatsku!

 

 

 

 

 

 

Prof. ANTE GAZZARI:

 

BORBA ZA HRVATSKI JEZIK

 

Borba za hrvatski jezik. Tako glasi naslov ovog mog nagovora. Borba za hrvatski jezik! Da li vam to zvuči ozbiljno? Nije li to možda ironija, sarkazam, rugalica? Da li je uobće moguće danas u ovom vremenskom razdoblju govoriti o borbi za hrvatski jezik? Danas, poslije "neznatnog" razdoblja od nekih tisuću godina, ne samo govoriti o borbi, nego čak i dokazivati, da taj jezik postoji. Da postoji jedan narod, koji tako govori i ne želi drugčije govoriti.

 

Koji ne traži ništa više, nego li je dano stanovniku blatnih koliba ili streha spletenih od nekoliko suhih grana ili palminih listova, golim, poluprimitivnim, čak i podpuno primitivnim crnačkim ili papuanskim urodjenicima. Da, ali mi nismo tako sretni kao Papuanci.

 

Mi kao da smo nekoliko stupnjeva izpod njih. Mi nismo čovječanstvu dali ni toliko, da budemo njima ravnim! I zbog toga borba za hrvatski jezik. I zbog toga, gospodje i gospodo, evo me tu pred vama, kao zadnjeg kotačića u mehanizmu našeg hrvatskog nacionalnog bića, u dubini svoje duše posramljenog, jer moram govoriti o obrani hrvatskog jezika.

 

Znači, dokazivati, da me je majka rodila. Odsjev je to tragedije ciele naše nacije. I svietu moramo dokazivŕti, da i mi imamo našu materinjsku rieč. Svietu? Kojem svietu? U našem puerelizmu taj sviet je kulturni Zapad. Njemu smo govoriti, da imamo pravo na svoju nezavisnu državu, da smo kulturno stari vjekovima, da je nepobitan naš obol Zapadu, u kojem da gledamo utjelovljenje pozitivnog, da smo naše grudi kroz cielo poviestno razdoblje našeg života stavljali kao branu tom Zapadu i ideji tog Zapada, te da smo u vezi s time bili proglašeni "braniči", "bastioni" i "predzidja", a uzprkos svemu tome, mi smo za taj Zapad krdo barbarskog elementa, koji nema pravo ni na nacionalni obstanak, ili uobće i ne postojimo, osim možda kao neko pleme ili "varijanta".

 

Braniči, bastioni, predzidja danas su za taj isti Zapad izdajice, suradnici, zločinci, fanatici, ratni kriminalci. Mi, koji u temelje ljudske uljudbe vjekovima uzidavamo najbolje moralne i materialne snage, koje jedan narod može dati. A sve to zbog toga, jer smo fantasti, bolestni romantičari, jer smo pjevali Seinu i Rim, jer smo se najmanje brinuli o vlastitim interesima. Seina tiera hrvatskog pjesnika, a Rim u šizofreničkoj viziji govori o košarama ljudskih očiju. Ovo je, gospodo; zapisano bez fantazije, bez šovinizma, bez zlobe i mržnje. Napisano je čemerom u duši čovjeka, koji je takodjer ubrojen medju "prokletnike" i "gubavce" modernog Danteovog "Pakla":

 

Gospodje i gospodo! Medju mnogobrojnim "uzdarjima" "kulturnog Zapada" nama Hrvatima, osvrnut ću se samo na jedno neobično i originalno, koje čitamo u poviesti komparativne književnosti (Historia de las literaturas comparativas desde su origen hasta el siglo XX) od francuzkog pisca Federico Loliée. Ni poglavlja, ni podpoglavlja, ni opazke o Hrvatima. O Srbima da: Serbia y literatura serbia. Čovjeku je žao, ali eto. Ugledni pisac zaboravio je, da postoje Hrvati. Medjutim u tom poglavlju "Serbia y literatura serbia" piše, kako je "ilirsko-srbska književnost" upoznala liepe dane, kad se je Dubrovnik u Dalmaciji dičio, da ima nježnog Držića, ozbiljnog Mavra Vetranića, zatim Ivana Gundulića i Palmotića. Sve su to "Ijuti Srbijanci"! Srećom u novijoj toj ilirsko-srbskoj književnosti nema ni jednog pravog Srbina tipa Držića i Gundulića. Slučajno je naletio, kao što ćorava kokoš naleti na zrno kukuruza, dramatičar Demeter, koji ovom francuzkom junaku nije ni Grk, ni Hrvat, nego eto baš Srbin. Istom zgodom Loliée piše, kako srbsko-hrvatski jezik posjeduje književnu poviest, te da postoje dokumenti, koji sežu sve do u 13. stoljeće, a noviji su pisci pridonieli, da afirmiraju odmah triumf ovog jezika, koji je konačno dao srbskoj nacijj njezino filoložko i književno jedinstvo,: jer se je "obnovljeni zajednički jezik nametnuo svim jugoslavenskim pokrajinama, te je postao zahvaljujući nezavisnošti Srbije i Crne Gore, ne samo jedan od političkih jezika Iztočne Europe" nego i cvatući organ obnove kniževnosti". Eto, po ovom snažnom francuzkom učenjaku (ovdje bi bolje pristajao srbski izraz "naučniku") Izt. Europom vlada kao diplomatski jezik srbski, zahvaljujući nikom drugom, nego nezavisnosti Srbije i Crne Gore!

 

Ovakovih, čak i gorih, tvrdnja često možemo naći u stranoj stručnoj literaturi. I mi se s indigniranjem ljutimo, a možda se i ne bismo smjeli tako ljutiti. S naše strane taj sviet nije upoznat s našom ni političkom ni kulturnom problematlkom. Počelo se je na tome raditi intenzivnije tek poslije naše nacionalne tragedije, iza Drugog svjetskog rata. Prije toga ništa ili skoro ništa. A ono što se je pisalo išlo je, nažalost, u korist srbsko-jugoslavenske teze. Mirko Deanović, na primjer, pise na francuskom jeziku studiju: "Talijanski utjecai na stariju jugoslavensku književnost Jadranske obale". I na tebi ima krivnje, Izraele! "Perdicio tua ex te...".

 

Srbski autori na čelu s Pavlom Popovićem, poslije Skerlića najvećim autoritetom na polju srbske književne kritike, dubrovačku su književnost uviek nazivali srbško-dubrovačkom književnošću. Zašto naglašavati "srbsko"? Da se dade pečat to jedino mogući pečat, srbskog onome, što nije srbsko. Zašto onda ne govoriti i o srbsko-beogradskoj ili srbsko-smederevskoj. knjižvnosti? Zato, jer književnost nije isto što i beogradski škembići ili ćevapčći, ili smederevska rakija. Književnost je duhovni produkt jednog naroda i ona može imati poglavlja, koja pripadaju pojedinim pokrajinama, čak i gradovima, ali nastupa uviek cjelokupna, duhovno povezana pod obilježjem nacije. Za Hrvate to nikada nije bila hrvatsko-dubrovačka književnost. To je jednostavno, dio hrvatske književnostě.

 

Znáči, da sve ono, što jesmo i imamo dugujemo Srbiji. God. 1810. neki vajni srbski kulturni radnik, Pavle Solarić, napiše, u obliku knjige popis knjiga, tiskanih u Veneciji: "Pomenak knjižni o Slavenoserbskom v Mletkah pečataniji" (ne radi se o nikakovim pečatima, već o tisku). I taj Solarić, kako ga povjestnica naziva, „najkulturniji Srbin svog vremena" trpa u taj popis slavenoserbskih knjiga i djela bosanskih franjevaca, "ujaka" i knjževne radove, dubrovačko-dalmatinskih književnika. Na taj način postadoše Srbi "ujaci" Matija Divković, Stjepan Matijević, Pavao Posilovíć (kasniie biskup u Skradinu), Stjepan Margitić i ostali. Dalmatinsko-dubrovački pjesnici, naravno, svi. Zasto ne i Marulić, koji u Veneciji tiska "Istoriju od Suzane" i "Juditu" u čijem naslovu stoji: "u versih horvacki složena". Ali što koristi, da je Marulić tako napisao godine 1501., kad "čiča" Solarić, "najkulturniji Srbinsvog svog vremena", 1810. kaže, da je srbska knjiga. Ode tako naša književnost.

 

S hrvatskim jezikom bi još gore. Hrvati ni pisma nisu imali. "Ne imehom knjig" to smo već vidjeli, a "crtami i rezami čitahom i gataahom" do svietle pojave bogonadahnutog Vuka Karadžića, koji stvori, obradi i daruje Hrvatima jezik. Zapravo, ne Hrvatima, već Srbima "rimskog zakona". Pronadje on godine 1836. u članku "Srbi svi i svuda" "kako su Srbi sav narod Srbije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Bačke, Banata, Hrvatske, Slavonije sa Sriemom i Dalmacijom sve od Trsta do Bojane. Tri milijuna su zakona grčkog (pravoslavci), a od ostala dva milijuna dvie trećine zakona turskog (muslimani), a jedna trećina rimskog." Završava proročki : "Svi pametni Ijudi i od grčkog i od rimskijeh Srba, priznaju, da su jedan narod, samo je onima rimskog zakona još težko Srbima nazivati se, ali će se po svojoj prilici i tome pomalo naviknuti, jer ako ne će, da su Srbi, oni nemaju nikakoga narodnoga imena".

 

Ima nešto proročanskog u ovim riečima. "Ali će se po svoj prilici i tome pomalo naviknuti".

 

Bečki dogovor iz 1850., gdje je hrvatska naivnost, ne želimo upotriebiti teži izraz, doživjela prvi poraz na jezičnom polju, obdario je Hrvate, sada u službenom obliku, uzsuradnju samih Hrvata, srbskim književnim jezikom. Dogadja se tom doba, kad je hrvatski književni jezik i pravopis živio svojim samostalnim životom, koji se je razvijao svojim putem, proživljavao svoju evoluciju i ušao u fazu konačnog razvitka, bez ikakove veze sa srbskim jezikom.

 

Dok se je pitanje jezika počelo tretirati kod Srba tek pojavom Vuka, kod Hrvata to datira već u 17. stoljeću. A prema prof. Fancevu uvodjenje hrvatskog narodnog jezika u književnost spada u toku 14. stoljeća. Dok Srbi, pak i Vuk u početku, pišu i govore nekim "slavenoserbskim", dok začetnik svjetovne srbske poezije Lukijan Mušicki (1777.-1837.) piše tom čudnom mješavinom, koja je sve samo ne srbski jezik, dok njegov suvremenik, književnik, lupež i plagijator, Jovan Došenović 1809. piše srbskim jezikom zbirku pjesama, čiji je naslov: "Liričeskaja penija", već.1628 -(dakle 180 godina prije tog krasnog narodnog jezika), Gundulić pjeva ove stihove: "O liepa, o draga, o sladka slobodo". Zvuči malo drugčije, nego li liričeskaja penija! .

 

Od "Bečkog dogovora", preko doba Khuena, koga su Srbi slavili kao "srbskog bana", a kad je konačno od strane Srba hrvatskom jeziku naturen dodatak "srbsko", te kad je u hrvatske škole poče:o obligatno učenje ćirilice, kad je Khuen banskom naredbom ukinuo dotadašnji izvorni hrvatski pravopis, a narodni se je jezik nazivao "hrvatski ili srbski", ili "srbskohrvatski", pak preko raznih odluka, dekreta, gramatika i pravopisa, čak i "pravopisnih uputa", koje su izdavali ministri prosvjete, kao na pr. Boža Maksimović, kome su sami Srbi dali nadimak "Boža Kundak" da tako označe njegovo djelovanje kao ministra unutrašnjih poslova, jer su se morale izpuniti Vukove rieči, "ali će se po svoj prilici i tome pomalo naviknuti" (biti "Srbi rimskog zakona") sve do "Novosadakih zaključaka" 1954. gdje su Hrvati još jednom ponovili eksperiment s Vukom i jadno bili prevareni, vuče se jedna jedinstavena nit, nikad prekinuta, a početa Vukom i Garašaninom u duhu čijih se "Načrtanija" (1844.), postavlja kao postulat: "narod katoličeskih veroispovedanija od Austrije i njenog upliva odvraćati i Srbima priljubiti". U tom je duhu vodjena službena srbska politika, pisana srbska povjestnica i odgajana inteligencija. Svi ti bilo Bečki, bilo Novosadski sastanci i dogovori vodili su se pod maskom stvaranja iza jedničkog jezika, eda bi se već napuklu konstrukciju bratstva i jedinstva zakrpalo jedinstvom jezika, stvaranjem nekog državnog jezika s jedne strane, a s druge da bi se uništavanjem jezičnog bogatstva i naturavanjem srbskog jezika, koji je bez svoje jezične prošlosti, siromašan i nerazvijen u svojoj gramatičkoj formaciji, konačno dotukao i likvidirao hrvatski jezik, a preko njega i hrvatski narod.

 

Ćuje su se i opazke, da stvaranje zajedničkog književnog jezika ne znači uništavanie narodnog jezika. Praksa dokazuje neistinitost ovakovih navoda. Forsirani posrbljeni hrvatski jezik pomalo postaje i narodni jezik. Škola, vojska, uprava, novine, televizija, radio, knjige djeluju u tom pravcu. Srbski elementi preko svih institucija i pomagala ulaze u hrvatski narodni jezik, izopačuju ga i ostaju.

 

Tuži se jedan čitatelj "Vjesnika u Sriedu" (VUS-a) kako glavni junaci zagrebačke televizije u dječjim programima govere o šarafu, ekseru, plajvajsu, te moli drugove iz televizije, da raztumače koji je to jezik. To bi imao biti na temeIju novosadskih zaključaka narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca, koji da je jedan jezik, te da bi trebalo odlučno stati na put "veštačkim" preprekama prirodnom i normalnom razvitku srbsko-hrvatskog književnog jezika. Kao što su na Bečkom dogovoru bili prevareni Kukuljević, Demeter, Mažuranić i ostali, tako su u Novom Sadu bili prevareni svi podpisnici "zaključaka" na čelu s prof. Ljudevitom Jonkeom. Još je jednom hrvatska naivnost doživjela, poraz!

 

Srbiziranje Hrvatske u iezičnom pogledu kao da je poslije Novog Sada nastavilo pojačanim impulsom. Hrvati su vidjeli, da su još jednom prevareni. Stvorile su se t. zv. "varijante" zajedničkog jezika. Medjutim, u praksi "varijanta" postoji samo iza hrvatski jezik, a sve je drugo ostalo po starom. Podsjeća me ovo na katedru za "srbsko-hrvatski jezik", koja je prije rata postojala na zagrebačkom filozofskom fakultetu, dok se je u Beogradu ta ista katedra zvala "katedra", odnosno, "seminar" za srbski jezik. I na, tebi ima krivnja, Izraelu! Dvanaest godina poslije Novog Sada, prof. Jonke (1966.). prisilien je javno u časopisu "Jezik" uztvrditi, da Srbi ne provode Novosadske zaključke, te govori; kako je na 5. kongresu jugoslavenskih slavista netko uztvrdio, da Hrvati nemaju prava na svoiu hrvatsku varijantu.

 

Jonke doslovno kaže: "Vidim i na skupu jezičnih stručnjaka, da pokušavaju negirati takva osnovna prava hrvatskog naroda. Pokazali smo i primjerima, kako čak i direktor srednje škole poziva na odgovornost nastavnika, koji u školski dnevnik u hrvatkom kraju napiše hrvatsko-srbski i historija, te mu nalaže, da mora pisati srbaskohrvatski i istorija. A kako je neugodno, nastavlja Jonke, kad je nastavnica sarajevske škole učeniku Hrvatu, koji je predmet nazvao hrvatskosrbskim pred čitavim razredom odgovorila, da je hrvatskosrbski ime jezika u S. R. H., a u Bosni i Hercegovini, da je taj jezik srbski. A po informacijama, koje smo dobili u Sarajevu, jezik se u krajevima s hrvatskom stanovničtvom u školi pretežno naziva srbskim. O tim stvarima nije ugodno govoriti, a kamo li pisati, te neki misle, da je najbolje prešućivati. Ja naprotiv mislim, da se ništa ne će samo od sebe popraviti, ako se ne poduzme nešto za poprav:janje." Tako prof. Jonke.

 

I nije se poduzelo ništa. Ništa od onih, koji su bili za to odgovorni. A rieči prof. Jonkea bile su zvono na uzbunu. Ni tu uzbunu nisu čuli oni, kojima je bila najavljena. I posěije uzbune izbio je požar: "Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog knjđževnog jezika". Jer na njega imamo pravo, kao što imamo prava i na naš nacionalni suverenitet, kako dobro piše jedan čitatelj u VUS-u: "pitam se, kako to da se prihvaćaju načela vanjske politike Saveza F.N.R., koji narodima Afrike i Azije priznaju suverenitet - a svojim sugradjanima u ime jugoslavenstva osporava pravo na nacionalnu svijest hrvatsku, srpsku, slovensku i makedomsku".

 

Deklaracija, kako vidimo iz nekih samo pojedinosti, nije ni slučajna, ni preko noći nastala. Odgovor je to i ogorćenje na prevaru. Padaju zadnje iluzije vjere u mogućnost zajedničkog života.

 

To je glavno težište Deklaracije, koju, je podpisalo. 18 znanstvenih i kulturnih ustanova na čelu s drevnom Maticom Hrvatskom te čak i Odiel za filologiju Jugoslávenske aka­demije znanosti i umjetnosti.

 

Gospodje i gospodo,! Ovo je mužka rieč hrvatske nacionalne duše. Ovo je ustanak. Tko ustaje? Ja bih, rekao hrvatski narod. Ustaje preko onih, koji nisu "Ustaše, kolaboracionisti, profašisti, ratni zločinci", kao što sino mi, koji ne ćemo zajedničkog života. Ustaju i oni, kojima, je Nezavisna Država Hrvatska bila satelit, kreacija kvislinga, okupirano područje, "t. zv. N.D.H." Ustaju oni, koji su niekali obstojnost nas izvan Hrvatske, koji nisu praštali ni mrtvim našim "pjesnicima i književnicima, koji su palili knjige naših književnika u modernoj inkviziciji, samo zbog toga, što su bili Hrvati i branili hrvatsku državnu samostalnost. Ustaju i idejni pobornici Novog Sada, koji su u svojoj zasljepljenosti još uviek vjerovali u neko bratstvo i j'edinstvo, jer su još jednom htjeli spasiti nagrdnu Jugoslaviju. Dokaz podpunog sloma nebulaznih ideja. U svako se doba kod nas, nažalost, nadju zadnji Mohikanci!

 

Nakon Deklaracije - drvlje i kamenje. Ustaju naručeni pisci, čankolizi, doušnici, karijeriste, gromovnici, bogovi s Olimpa, pak i sam Zeus. Tutnje i sipaju vatrene striele. Ruši se bratstvo i jedinstvo. Ustaju jezikoslovci svih dlaka i pasmina. Ustaju i razni komiteti, radničke organizacije, članovi Saveza komunista, trgovački pomoćnici, šoferi, kuharice i kućne pomoćnice. Ustaje konačno u podpunoj svojoj paradi i Komanda zagrebačke vojne oblasti, valjda kao najveći jezikoslovni forum.

 

Ustaje da se brani od svog najvećeg neprijatelja i izpaljuje "najteži top", svoju jezičnu Debelu Bertu, te tvrdi, da je Deklaracija akt koji truje odnose u našoj socijalističkoj zajednici, i da je uperen protiv jedinstva oružanih snaga i narodne obrane. Možda jest tako kako kaže Komanda vojne oblasti, jer vojnik koji govori hrvatski ne zna ni pucati, ni na vojnim vježbama nastupati, ni u ratu se boriti, jer za to sve treba razumjeti zapoviedi predpostavljenih.

 

Ili su pak dali tu izjavu znajući, da se u vojsci ne govori srbski, već hrvatski, te da su vjeroiatno svoj protest napisali čistim hrvatskim jezikom, jezikom naših "začinjavaca", nasih književnika i pjesnika. "Mňre, kakvi hrvatski jezik? Zar te djukele ne znaju da postoji samo srbski jezik? Ako ne znaju, imaju da se privknu ili ima da ih nema!"

 

U cieloj toj trešnjavi, lomu i početku razsula ni Priština nije pomogla. "Priština locuta..." mislilo se je, ali neki pravovjerni ulizica reče pred Saborom: "Bilo je zaprepaštenje slušati pojedine komuniste, koji ustaju u obranu Deklaracije. Nakon svega što je drug Tito rekao na Kosovu i Metohiji!" Medjutim, neka drug Nožinić ne zaboravi, da je na Kosovu propalo carstvo...

 

Prošlo je 117 godina od parastosa hrvatskim jeziku u Beču. Više od jednog vieka. Prepredenošću i prepotenciiom jednog inače vještog čovjeka. Vuk uspieva nametnuti jekavsko narječje znajući, da je to "idealan srpski jezik i niega treba usvojiti za uopšte srpsko", jer se "srpski govori najčistije i najpravilnije u Hercegovini i Bosni" reče 1913. Jovan Skerlić. A neki Dragiša Stanojević, koji prevodi "Biesnog Rolanda" 1898. u pogovoru reče: "najčistiji, najmuzičniji, jednom reči, najljepši srpski govor razleže se pa Hercegovini. Tu seljak, ovčar, govori akademski, "hoch serbisch". Vuk je pisao godine 1814., da "južnom narječju pridnalazu svi Serblji, koji žive po Hercegovini, po Bosni, kako grečeskoga tako i muhamedanskog vjeroispovjedanija (dakle, katolici ne), po Crnoj Gari, po Dalmaciji, po Hrvatskoj ozgo do Mačve, do Valjeva i do Karamovca". Tu kao da se je Vuk malo zaletio, te ga sam Skerlić korigira, te kaže, da i sva Bosna i Hercegovina ne govore južnim narječjem, no "znatnim delom u muslimanskom i katoličkom delu naroda ikavski (dakle, Hrvati muslimani i katolici). Dalmacija ne govori sva jekavski, već u sievernom primorju i na ostrvima ikavski. U Hrvatskoj ima mnogo ikavaca i ekavaca") ; te da se u Srbiji govori iekavski "užički okrug ceo, delovi čačačkog, rudničkog, valjevskog i podrinskog". Tako Skerlić. Iz tih je krajeva Vuk, te sam priznaje, da piše iekavicom "što sam ovako iz usta moje majke čuo i iz djetinjstva naučio".

 

Pa kad je mogao Vuk govoriti jezikom svoie majke, dozvolite mi, gospodje i gospodo, da i ja završim ovo moje razmatranje jezikom moje majke, jezikom, kojim ako sada nije, a ono je sigurno bio jezik ogromne većine nas. Ovo nema nikakovih pretenzija, nikakovih namjera. Jednostavno, sentiment prema lipoj i sladkoj riči naših didova, preko koje smo ono, što jesmo i što nam nikada nitko oteti ne će. Ni sto Beča, ni tisuće Novih Sadova.

 

I do nas je doprla trešnja, te naša prisutnost na ovom sastanku svidoči, da smo u obrani Hrvatske i njenih prava uvik svi na nogama. Odkucava zadnji minut, možda, sili i nepravdi. Naša nas je povist naučila, da smo puno grišili i mnoge ludosti činili i posli - težko se kajali. Neka nestane duh zadnjih Mohikanaca i Hrvatstra će živiti. Neka Hrvat Hrvatom ostane, neka "Horvat Horvatu (a i cilom svitu) horvatski govori". Vira u našu budućnost neka struji našim bićem, našim srdcem, jer

 

"DOK JE SRDCA BIT CE I KROACIJE l"

 

a danas, kao i uvik, u Kroaciji ima hrvatskog srdca.

 

 

 

IZJAVA

 

ODBORA ZA OBRANU HRVATSKOG JEZIKA U BUENOS AIRESU

 

Na inicijativu Odbora za obranu hrvatskog jezika u Buenos Airesu, hrvatska družtva, koja predstavljaju sviest, snlagu i volju hrvatske narodne zajednim u Republici Argentini - njihovi podpisi nalaze se na kraju ovog teksta - dala su na zajedničkom sastanku, održanom na dan 25. lipnja 1967. u glavnom gradu Argentine sliedeću IZJAVU:

 

1. - Izražavamo svoju načelnu solidarrnost s Deklavacijiom o nazivu i položaju hrvatskog jezika, koju su u ožujku ov. god. sastavile, podpisale objavile 18 hrvatskih najiztaknutijih kulturnih znanstvenih i nastavnih organizacija i ustanova u zarobljenoj Domovini, smatrajući je vrlo značajnim dokumentom obće političke borbe hrvatskog naroda za slobodu i državnu nezavisnost, iako i dalje ostajemo najodlučniji protivnici komunizma;

 

2. - Hrvatski narod ima ne samo pravo nego i dužnost braniti suoje poviestno ime i ime hrvatskog jezika, pa bi svaki onaj njegov naraštaj ili pojedinac, koji bi se odricao tog hrvatsloog imena ili dozvolio, da ga se zamieni s nekim drugim, počinio težki grieh protiv bitnih interesa vlastitog naroda.

 

Najnovija domovinska Deklaracija nepobitan je dokaz, da i današnji hrvatski naraštaj i pod najtežim prilikama vrši svoju dužnost u tom smislu. Uz predstavnike najelitnijih i najrepresentativnijih ustanova na području hrvatske kulture u ovom času, Deklaraciju su supodpisali - a to posebno iztičemo - i najugledniji hrvatski komunistički pisci i kulturni radnici. Njihovi podpisi na ovom poviestnam dokumentu najnovije hrvatske borbe dokazuju dvie istine: prva, da je bezpravlje nad hrvatskim narodom u komunistžčkolj Jugoslavifi daseglo svoj vrhunac, jer se protiv njega dižu i oni hrvatski komunisti, koji su za vrieme zadnjeg ratla pod vodstvom KPJ vodili oružanu borbu proti hrvatske državne samostalnosti, braneći - kao, posljednji s hrvatske strane - misao i obnovu jugoslavenske državne zajednice u podpunoj protivnosti s voljom apsolutne većine hrvatskog naroda; i druga, da se njihovim svrstavanjem u ovu većinu ostvaruje puni integritet hrvatske narodne sviesti, a cieli narod zbija u jednu jedinstvenu frontu.

 

S posebnim zadovoljstvom iztičemo činjenicu, da se medju podpisnicima Deklaracžie nalazi i nekoliko iztaknutih kulturnih radnika pravoslavne vjere, jer su tako i oni izjavili lojalnost prema svojoj domovini Hrvatskoj i pravima hrvatskog naroda, s kojim su njihovi otčevi stoljećima živjeli u slozi i ljubavi.

 

3. - Nasilje je temeljna karakteristika svih vladavina Jugoslavijie od njezina postanka 1918. godine pa do danas. Ono gaženje demokratskih narodnih prava bvlo je uzrokom težkih i bolnih dogadjaja u onaj nacionalno, složenoj i silom stvomenoj političkoj zajednici. U skladu sa svojom nehumanom tradicijom, beogradski vlastodržci su i ovaj put započeli oštrim progonima podpisnika Deklaracije i prietnjama "skždanja glana" ("New York Times" od 25. 3. 1967.). Znamo, da će nasilnici "dokazati suradnju" podpisnžka s političkom emigracijom, pa ovdje javno iztičemo, da nemamo nikakve veze ni s institucijama ni s pojedincima, koji su Deklaraciju podpisali.

 

Upozoravamo radi toga ovom prilikom i vlastodržce u Beogrodu i svjetsku javnost, da ove prietnlje i progani nisu nedužna stvar "unutarnje" jugoslavenske politike, nego težka povreda temeljnih prava hrvatskoga naroda, zajamčenih i Poveljom Ujedinjenih Narada. Ovom povredom stvaraju se ozbžljnž preduvjeti budućim dogodjajima, koji ugrožavaju mir medju narodima, za što nitko ne će moći smatrati odgovornim hrvatski narod.

 

Obraćajući se svjetskoj javnosti s molbom, da pruži svoiu zaštitu ugroženim i progonjenima, pozivljvemo ujedno i našu emigraciju, da solidarno uztraje u borbi, jer samo u suradnji i u borbi možemo očekžvati ostvarenje velikog cilja: NARODNE SLOBODE I DEMOKRATSKI UREDJENE HRVATSKE DRŽAVE.

 

U BUENOS AIRESU, dne 25. lipnja 1967.

 

HRVATSKI DOMOBAN ZA JUŽNU AMERIKU

HRVATSKO-ARGENTINSKI KULTURNI KLUB

HRVATSKO-LATINOAMERIČKI INSTITUT

HRVATSKI NARODNI ODPOR U ARGENTINI

HRV.-ARG. DRUŽTVO SVEUČILIŠTARACA

HRVATSKO PJEVAČKO DRUŽTVO "JADRAN"

HRV. SELJAČKA STRANKA ZA J. AMERIKU

HRV. KULT.-PROSV. I PODP. DRUŽTVO "KAJ"

HRVATSKO DRUŽTVO UZAJEMNE POMOĆI

HRVATSKI RADIO-SAT

HRVATSKO KUGLAČKO DRUŽTVO "CROACIA"

HRVATSKI DOM D. D.

HRVATSKA PLESNA SKUPINA "KOLO"

H. PRAVAŠKA REVOLUCIONARNA UZDANICA

HRVATSKA ZADRUGA U VILLA MARTELLI

HRVATSKI DOM MATANZA

HRVATSKI DOM D. D. - SAN JUSTO