III

BRATOVŠTINA SV. JERONIMA NA DJELU

Novoosnovana bratovština sv. Jeronima nije imala vremena razmišljati što i kako raditi. Unesrećeni ljudi bili su već tu. Bijeda je rasla svakim danom, a opasnost za izbjeglice povećavala se stalnim nasrtajima jugoslavenskih vlasti. Odbor Bratovštine je ipak makar u grubim crtama uobličio nacrt svoga rada.

Shema za organizaciju djelatnosti obuhvaćala je:

1. Duhovnu pomoć koja je predvidala omogućavanje i olakšavanje obavljanja vjerskih dužnosti, naročito po logorima i opskrbu molitvenicima i knjigama za vjersku pouku. Imala se ostvariti

a) izravno, posjećivanjem logora,

b) preko lokalnih duhovnih oblasti;

2. Pravnu pomoć: ova je predviđala dobivanje dozvole boravka, intervencije, namještenja, nastavak studija;

3. Centralna kartoteka imala je sadržavati očevidnik logora i pojedinaca kako bi se mogle uspostavljati i održavati veze među izbjeglicama, odnosno spajati razdvojene obitelji;

4. Materijalna pomoć predviđala je davanje pomoći u novcu i naravi, traženje stanova za izbjeglice izvan logora, zdravstvenu pomoć i organiziranje prehrane;

5. Veza prema vani imala je poslužiti za koordinaciju s drugim dobrotvornim ustanovama, naročito s institutom Pontificia assistenza profughi, i eventualnu sabirnu akciju širokih razmjera.

Svaka od ovih djelatnosti od velike je važnosti, pa svakoj posebno treba posvetiti naročitu pozornost. Da se to što više omogući, čl. 18. Pravila Bratovštine predviđa osnutak pododbora[55]. Ipak, najprije je trebalo snimiti stanje.

1. Prvi Draganovićev obilazak logora izbjeglica

Poslije prvog dogovora o osnutku Bratovštine, ali prije njezina osnutka, inicijatori su povjerili prof Draganoviću da se uputi u obilazak izbjeglica. On je krenuo 16. lipnja u obilazak logora po čitavoj Italiji i Koruškoj da bi snimio stanje, ustanovio barem približan broj izbjeglica, njihove potrebe i način kako da im se pomogne. U pismu dr. Krnjeviću[56] od 3. kolovoza on kaže da je "kao izaslanik vatikanskog Državnog Tajništva na dvadesetsedmodnevnom putovanju obišao mase hrvatskih izbjeglica, osobito onih koji se nalaze u sjevernoj Italiji i Koruškoj, a to je bezuvjetno njihov najveći dio[57]". On kaže da je od Verone pa dalje imao na raspolaganju automobil američkoga generala Clarka s američkim vojnikom kao vozačem, a u Rim se vratio zrakoplovom. Draganović ističe da je "sa susretljivošću savezničkih, a naročito američkih vlasti mogao u svakom pogledu biti doista zadovoljan".

On nije propustio izvijestiti Krnjevića o rezultatima svoga puta. "Prošavši dvadeset logora i mnoge pojedinačne grupe rasute na prostoru stotina i stotina kilometara, mogao bih garantirati za barem 15.000 hrvatskih građanskih i vojničkih osoba. To je sigurno donja granica. Pravi broj Hrvata za sada nikako nije moguće ustanoviti, jer se još uvijek mase vojnika, gonjene strahom pred izručivanjem Titu, sakrivaju po šumama i planinama Koruške i tršćanske krajine" - piše dalje u pismu. On spominje da mu je jedan hrvatski pukovnik govorio o brojci od 50.000 takvih, što Draganović drži pretjeranom brojkom, ali dopušta mogućnost da se uspjelo bijegom spasiti između 30 i 50 tisuća ljudi[58]. Uz to dolazak izbjeglica još uvijek nije bio završen. Oni još uvijek stižu u velikom broju.

O prilikama u logorima Draganović kaže da tek šestina ili petina ljudi živi u kakvim-takvim pristojnim uvjetima, a svi ostali "nemaju nikakvih ili skoro nikakvih sredstava za život. Prisiljeni su da prodaju kapute i prstenje. Među trideset sveučilištarki u Fermu iz najboljih zagrebačkih obitelji, (samo) jedna imade donjeg rublja da se može presvući".

Osim toga izbjeglice iz Jugoslavije nemaju pravo na pomoć UNRRE, jer je Tito izjavio da su oni opskrbljeni, a "ukoliko nisu, da su samo izdajice i reakcionari".

Draganović je Krnjeviću spomenuo da je potrebna dobrotvorna akcija širih razmjera, da je u tom pravcu već dosta učinjeno kod Svete Stolice, te da je u Rimu osnovana Bratovština Sv. Jeronima za hrvatski narod.

Draganović je uspio prodrijeti i do američkog ambasadora u Italiji, Kirka, i njemu iznijeti problem hrvatskih izbjeglica, a sastao se i s mnogim hrvatskim emigrantima, bivšim HSS-ovim ministrima i zastupnicima.

Iz prvoga Draganovićeva izvještaja nemoguće je utvrditi koji su izbjeglički logori već tada postojali. Oni su se tijekom vremena dokidali, osnivali novi, tako da se slika neprestano mijenjala. Iz njegovih kasnijih podataka, sačuvanih u njegovu arhivu, i na temelju popisa koje je tijekom vremena sastavljala Bratovština, hrvatski su izbjeglice boravili u ovim talijanskim logorima: Altamura, Ancona, Aversa, Bagnoli, Bari, Brindisi, Canzanella, Capua I, Capua II, Cesena, Cesenatico, Cinecittà, Cremona, Farfa Sabina, Fermo, Fraschette I, Fraschette II, Gaeta, Gargnano di Garda, Latina, Lipari, Messina, Palombina, Rimini, Sant' Antonio, Tricase, Trst 1, Trst II i Udine.

Ovaj se popis odnosi samo na IRO logore, odnosno, kako su ih nazivali, "slobodne logore". Neslobodni logori, dakle oni u koje su smješteni "crni", bili su odvojeni. Draganović je prodro i u neke od njih. Tako je uspio ući u SS-ovački logor kod Ballearija "u kojem se nalazilo 1600 Hrvata muslimana i katolika iz Hanđar - divizije" i 13 slavonskih Nijemaca iz Prinz Eugen divizije[59]. Prilike su u ovim logorima bile vrlo teške, jer se spavalo na zemlji, djelomično bez šatora, "a nastupilo je doba češćih kiša". Draganović je našim izbjeglicama uspio dostaviti neku pomoć, a posredovao je kod zapovjedništva da se oni premjeste u civilni logor, "pošto čak i njemačke zarobljenike počinju odpuštati kućama".

U IRO logorima prilike su bilo nešto povoljnije, ali je, prema Draganovićevim riječima, među izbjeglicama vladao golemi strah od izručenja. Strah je bio pojačan i time što UNRRA našim izbjeglicama nije još uvijek pružala pomoć zbog prosvjeda Tita i drugih komunističkih zemalja[60].

Dok je Draganović bio u obilasku logora, drugi su članovi inicijativnog odbora za ideju predobivali ostale ugledne Hrvate u Rimu i ostvarivali kontakte sa Sv. Stolicom, točnije s mons. Montinijem, tadašnjim podtajnikom u Državnom tajništvu, kasnijim papom Pavlom VI.

Na prvoj sjednici Odbora 28. srpnja 1945. odbornici su saslušali Draganovićevo izvješće o logorima i počeli ostvarivati svoj naum[61].

Predsjednik Magjerec izvijestio je da je Sveti otac odobrio Bratovštini pomoć za izbjeglice, ali još je nije dobio niti je znao njezin iznos. Na idućoj je sjednici mogao reći da svota iznosi 400.000 lira mjesečno i da se ima dijeliti Hrvatima 60 posto, Slovencima 30 posto i Srbima 10 posto.

Na sjednici je zaključeno da se uputi apel za pomoć hrvatskim iseljenicima u Americi "bez obzira na političko mišljenje". Odlučeno je da se uz pristanak nadb. Stepinca izbjeglicama namijeni i onaj novac koji je u Americi skupljen i trebao biti predan njemu. Radilo se o nekih 5000 dolara, za što su već na idućoj sjednici odbornici dobili nadbiskupov pristanak putem tajnika Lackovića, koji je bio stigao iz Zagreba u Rim i pribivao odborskoj sjednici.

Na Draganovićev prijedlog zaključeno je da se nađu svećenici koji bi pošli u logore Tricase, Fermo, Cesena i Cesenatico, dok bi za logore u okolici Barija svećenik mogao stanovati u tom gradu. Pozvat će svećenike da dragovoljno pođu onamo, a spomenuti su kao kandidati gospoda Burić, Vukina i Toth. Njih treba predložiti Svetoj Stolici, izraditi službene isprave i dobiti vizu engleskih vlasti.

Odlučeno je nadalje da se tiska molitvenik o. Vlahovića, te da se zamole sestre uršulinke za smještaj 30 hrvatskih sveučilištarki.

Bio je to početak rada Bratovštine. Početak itekako uspješan. U istom je stilu Bratovština nastavila i radila. Nemoguće je ovdje detaljno se pozabaviti svakom akcijom i svakim dogadajem. Djelomičan prikaz čitatelj će moći vidjeti iz kratkog pregleda najvažnijih točaka iz zapisnika sjednica odbora Bratovštine pri kraju ovog prikaza.

Ovdje bi, držim, trebalo prikazati kakvu je sve djelatnost Bratovština razvila oko spasavanja hrvatskih izbjeglica, pojedine događaje vezane za izbjeglički život i sam Zavod sv. Jeronima, te skrenuti pozornost na njegov dobrotvorni rad izvan okvira Bratovštine.

2. Briga za vjerski život izbjeglica

Punu pozornost vodstvo Bratovštine, sasvim razumijivo, posvetilo je organiziranju vjerskoga života izbjeglica u logorima i izvan njih. Uostalom, ona je bila crkvena ustanova i vodili su je svećenici i angažirani katolički svjetovnjaci. Treba reći i da se organizacija vjerskog života prvenstveno i isključivo odnosi na katolike, dok se pomoć pružala svima, i katolicima, i muslimanima, i malobrojnim pripadnicima drugih konfesija.

Sami izbjeglice, golemom većinom vjernici, također su željeli imati na raspolaganju svećenika za vršenje svojih vjerničkih potreba i dužnosti. Uostalom oni su ponajvećina i u domovini bili vezani uz Crkvu.

Već na drugom pripremnom sastanku za osnutak Bratovštine istaknuto je da je potrebno tiskati "molitvenike za naše stradalnike" kao jedan od vidova duhovne pomoći izbjeglicama, a u shemi za organizaciju djelatnosti duhovna je pomoć istaknuta na prvom mjestu[62]. Na prvom sastanku odbora 28. srpnja 1945. bilo je riječi o duhovnoj skrbi i zaključeno da su svećenici nužni u logorima Tricase, Fermu, Ceseni i Casenaticu, a tamo poslati svećenike Burića, Vukinu[63] i Totha[64].

Bratovština je imala na raspolaganju velik broj izbjeglih svećenika iz domovine, a osim njih u Rimu je poslije rata ostalo svećenika, što redovničkih, što biskupijskih, koji su se nalazili na raznim službama u Rimu ili su završili studije, a nisu se vratili nazad u svoje biskupije. Oni su se u pravilu stavljali Bratovštini na raspolaganje[65].

Veći je problem pri organizaciji duhovne pastve bilo dobiti pristanak logorskih vlasti da svećenik može ući u logor, pogotovo u njemu neprestano boraviti. Prema svećenicima izbjeglicama logorske su vlasti bile najblaže rečeno sumnjičave. Odbor je na 2. sjednici 15. kolovoza 1945. zaključio da će zatražiti od Državnog tajništva da ono izda dekrete za četvoricu svećenika koji će poći u logore[66]. Željelo se naime da svećenici pred logorske vlasti dođu s dokumentima autoriteta Svete Stolice, kako bi što lakše mogli preuzeti svoju službu.

U konceptu dopisa mons. Montiniju[67] u 6. točki pod naslovom "Što bi Sveta Stolica mogla učiniti za hrvatske izbjeglice?" stoji:

1. Dati dekret o imenovanju za dušobrižnike hrvatskih izbjeglica, potrebni oltarski pribor i sredstva za uzdržavanje onim svećenicima koji su nedavno bili predloženi Državnom tajništvu (Burić, Vukina, Toth);

2. Imenovati dvojicu svećenika članovima Komisije za Assitenzu i poslati ih za dušobrižnike Hrvata u Njemačkoj;

3. Povjeriti jednom svećeniku brigu oko svih hrvatskih dušobrižnika u Italiji, Austriji i Njemačkoj. Najbolje bi bilo da to bude nadbiskup dr. Ivan Šarić[68], čija bi prisutnost u Rimu i iz toga razloga bila vrlo poželjna.

Nesumnjivo su autori dopisa - odbornici Bratovštine - bili svjesni da će emigracija naših ljudi potrajati, te da će za njih trebati organizirati duhovnu pastvu, ne samo radi održavanja vjerskog života, već i nacionalnog identiteta[69].

Bratovština je na koncu uspjela dobiti od logorskih vlasti pristanak da svećenici ili trajno borave u nekim logorima, ili da ih redovito posjećuju. Sveta je Stolica pak sa svoje strane odobrila sredstva za uzdržavanje logorskih svećenika. O velikim blagdanima - Božiću i Uskrsu - skoro svi hrvatski svećenici u Rimu odlazili su u logore, kako bi izbjeglice mogli obaviti ispovijed i za blagdane imati svete mise i hrvatske propovijedi.

Za potrebe izbjeglica tiskan je molitvenik Kruh nebeski u dva izdanja, te Šarićev prijevod Novog zavjeta. Dr. Burić je priredio Hrvatsku pjesmaricu, koju je Bratovština raspačavala po logorima[70].

Pomišljalo se da se izdaje i vjerski glasnik za izbjeglice po uzoru na "Glasnik Srca Isusova i Marijina", koji su u Austriji pokrenuli fra Mirko Čović i vlč. Vilim Cecelja, ali se od toga odustalo[71].

Bratovština nije ništa propustila učiniti za duhovni život vjernika u izbjeglištvu. Svećenici, i sami izbjeglice izvan domovine, svoj su svećenički poziv predano ostvarivali u izbjegličkim logorima.

3. Borba protiv izručenja Jugoslaviji

Možda je najtežu borbu Bratovština vodila oko spasavanja izbjeglica od izručenja Titovoj Jugoslaviji. Na ovom je području gotovo isključiv teret pao na leđa prof. Draganovića. On je obilazio savezničke vlasti, posebno predsjednika komisije za ratne zločine pukovnika McLeana, zatim ambasadore savezničkih zemalja, obavještavao uglednije hrvatske izbjeglice, u Londonu dr. Jelića, u Americi o. Poglajena (Kolakovića), Državno tajništvo Svete Stolice, pisao memorandume na američkog predsjednika Trumana i ministra vanjskih poslova Marshalla, britanskog premijera Atchesona itd.[72]. Ostali su članovi Bratovštine pomagali Draganoviću u prikupljanju podataka o ugroženima, prevodili dopise na engleski, proučavali zakonske propise i međudržavne ugovore, prikupljali podatke o ozaškim agentima i njihovu vršljanju po logorima[73].

Saveznici su se još tijekom rata obvezali da će ratne zločince uhititi i predati na sud bilo međunarodni, bilo pred sud dotičnih zemalja u kojima su počinili zlodjela.

Italija se čl. 38b Ugovora o miru obvezala "da će poduzeti potrebne korake u svrhu hvatanja i predaje odgovarajućim sudovima:

1. ratnih zločinaca i osoba koje su omogućile zločine protiv mira i čovječanstva;

2. osoba, pripadnika savezničkih ili ujedinjenih naroda koje su povrijedile narodni zakon a) izdajom, b) kolaboracijom s neprijateljem za vrijeme rata;

3. sva sporna pitanja bit će prepuštena na rješenje ambasadoru SAD, Engleske, Francuske i SSSR u Rimu[74]".

Ratni zločini su prema savezničkim sporazumima bili podijeljeni na dvije grupe:

A) zločini protiv humaniteta (čovječnosti);

B) zločini političke naravi, tj. suradnja s neprijateljem i izdaja vlastite domovine[75].

Stav je Bratovštine bio da "nitko ne želi izuzeti odgovornosti za ratne zločine one osobe koje su te zločine počinile, jer je to pitanje jasno i svatko tko je kriv treba biti kažnjen[76]".

Kod grupe B postavljalo se pitanje: "Što znači izdaja vlastite domovine i što je politički zločin?"

Najveći je, međutim, problem bio što su pojedinci stavljani na A i B liste prema popisu koji su dostavile jugoslavenske vlasti. A kriterij jugoslavenskih vlasti bio je ne samo sporan, nego posve apsurdan i nepravedan. Bio je to zločin na zločin, a to zapadni saveznici nisu ispočetka dovodili u pitanje. Oni su smatrali da je dovoljno utvrditi identitet osobe koja se nalazi na jugoslavenskom popisu, a krivica se smatrala već dokazanom.

Dodatni prigovor je bio o jugoslavenskom sudstvu, koje je bilo puki instrument provođenja komunističke diktature, što zapadnjacima vjerojatno nije ni moglo biti upitno. Oni nisu imali pojma o kakvom je suđenju u Jugoslaviji riječ. Dakako ni o tomu da je izručene izbjeglice u Jugoslaviji čekala smrtna kazna.

Borba Bratovštine svodila se na to da pred saveznicima razobliči jugoslavenske kriterije stavljanja na liste, odnosno da se svaki pojedinac s liste ima pravo braniti od optužbi, te da treba izići pred pravedan sud, a ne pred komunističku farsu od suda.

U prvim danima nakon završetka rata problem ekstradicije i nije bio tako akutan. On je najvećim dijelom "riješen" već kod Bleiburga. Najviši ustaški dužnosnici, koji se s Pavelićem i njegovim najpovjerljivijim ljudima nisu uspjeli incognito domoći azila izvan logora, bili su odmah uhićeni i predani Jugoslaviji. Jugoslavenske su vlasti zaoštrile problem kasnije, koncem 1946. i naročito 1947. godine, kad se logorski život već uhodao, a emigracija u druge zemlje još nije zapravo ni krenula. Komunisti su saveznicima dolazili neprestano s novim popisima ljudi. Na njih su dolazili svi oni koji su odbijali povratak u Jugoslaviju[77]. Činjenica je da su engleski zapovjednici, možda po instrukcijama svoje vlade, prihvaćali jugoslavenske zahtjeve i tijekom 1947. izveli velike racije među izbjeglicama. Treba reći da uhićenja nisu bila samo među hrvatskim, nego i među slovenskim i srpskima bjeguncima.

Veliku raciju su engleski agenti FSS (Field Security Section), pomognuti talijanskim kolegama proveli najprije u Rimu 26. ožujka 1947. Opkolili su Zavod sv. Jeronima i uhitili sve sumnjive "Jugoslavene" koji su dolazili u Zavod. Isto se dogodilo pred Papinskom menzom u Via Jacopo Peri 2, pred samostanom hrvatskih milosrdnica u Centocellama, prostorijama Jugoslavenskog potpornog društva Corso Trieste 6, pred samostanom S. Paolo della Regola, gdje su hrvatski studenti imali svoje konačište.

Sličnu su akciju Englezi izveli u logorima Fermo, Bagnoli, Rimini i u Trstu.

Među izbjeglicama općenito, a tako i u Bratovštini, vjerovalo se da su engleski časnici bili posebno neskloni Hrvatima. Nije to bilo bez razloga. Oni su se pokazali vrlo revnima u pronalaženju ratnih zločinaca među hrvatskim izbjeglicama. Već se onda u hrvatskoj emigraciji Engleze držalo glavnim krivcima za izručenja Hrvata kod Bleiburga. Draganović je pokušao pronaći razloge zbog kojih su pojedini engleski časnici bili tako neskloni Hrvatima. On 22. svibnja 1947. u pismu Stjepanu Kolakoviću (Poglajenu) piše: "Komisija je sigurno znala za trojicu da su nevini (Magdić, Vernić), a ipak ih je izručila. Clissold Stefan, major I.S. i glavni zloduh ciele ove sramotne akcije (riječ je o akciji hapšenja Hrvata u Rimu i u logorima), oženjen je sa Srbkinjom, Beograđankom. O generalu F. McLeanu znamo da je osobni prijatelj Titov. Dalja važna ličnost je Židov pukovnik Brown[78]”Jesu li ove Draganovićeve prosudbe točne, teško je reći. Za prvu dvojicu koje Draganović spominje u pismu, sigurno nisu bez ikakvoga temelja. U pismu izvjesnom Jozi 7. rujna 1945. Draganović navodi i drugačiji postupak Engleza. "I četnici nas neprestano tuže i panjkaju - piše u tom pismu Draganović - samo ne s dovoljno uspjeha. Tako su na pr. pred desetak dana u Rimu predali saveznicima liste 'ratnih krivaca' sa Pečnikarom, Skelinom itd. ali su im Englezi odgovorili, da to nije četnički posao i da ne žele više srbskog miješanja u te stvari"[79].

U Bratovštini su smatrali da se svi saveznici ne slažu s engleskim stavovima. Oni su se ponajviše pouzdavali u Amerikance i zatražili od njih intervenciju.

Draganović je vrlo ažurno prikupio podatke o uhićenjima i dojavio ih dr. Jeliću u London i o. Poglajenu u New York. Bratovština je uputila dva apela, koje su potpisali mons. Magjerec i prof. Draganović, izravno predsjedniku Trumanu, izloživši im problem hrvatskih izbjeglica, odnosno postupke logorskih vlasti prema njima. Naročito je bio ekspeditivan o. Poglajen. On se direktno obratio ministru vanjskih poslova SAD Marshallu.

Sastavljači apela su naveli svu površnost pri sastavljanju jugoslavenskih lista, gdje su izričito naveli kako je besmisleno da se Pavelićev ministar Luburić nalazi na listi B, a prof. Žanko na listi A. Jednako su tako opisali besmislene poteze engleskih vlasti koje su se trudile da pošto - poto nekog uhite. Spomenut je slučaj kako su u Fermu tražili nekog Ivana Devčića, ustaškog dužnosnika. U Fermu su se tada nalazila čak 72 muškarca s istim imenom i prezimenom. Na kraju su uhitili sedamdesetgodišnjeg seljaka iz Krasna, koji s optužbama nije imao nikakve veze[80]. Tom je zgodom bio uhićen čak i logorski kapelan fra Osvald Toth.

Amerikanci su reagirali vrlo brzo i odlučno. Postavili su zahtjev da ni jedan izbjeglica ne može biti ekstradiran bez američke suglasnosti, odnosno utvrdenja činjenica.

Koliko su američki Hrvati bili uspješni u svojim nastojanjima kod američke vlade, odnosno koliko se američka vlada razlikovala od engleskih logorskih vlasti, svjedoči primjer koji iznosi Karlo Ilinić u slučaju svoga brata Milana. I njega su jugoslavenske vlasti optužile za ratni zločin. Medutim, njegov je spomenuti brat Karlo uspio predmet dostaviti američkom predsjedniku Trumanu, te je slučaj ponovno ispitan i Milan Ilinić je bio oslobođen besmislene optužbe za ratni zločin[81]. U pismu Draganoviću Karlo Ilinić savjetuje ovo: "Povodom toga ja bih Vas toplo zamolio, da biste bili tako ljubazni i preko Svete Stolice poduzeli korake kod Komisije za ratne zločince, koju treba upozoriti, da je 99 posto svih ovih Hrvata, koji se nalaze zajedno s mojim bratom u logoru nevino i da su ogromni napori komuhista da prevare Komisiju štampom, govorima, izjavama i lažnim i podmetnutim dokazima, krivim i svim mogućim isprobanim trikovima komunističke dijalektike, i da dokažu na taj način krivicu tim ljudima, kako bi ih se domogli i likvidirali ih na poznati način."

Time je donekle umanjena opasnost od izručenja, točnije od izručenja onih koji doista nisu ništa skrivili, ali i onih s liste B (sivih), koje u slučaju izručenja Jugoslaviji nije čekao pravedan sud.

Poslije više od pedeset godina nakon ovih dogadaja može se mnogo objektivnije promatrati akcija Bratovštine protiv izručenja hrvatskih izbjeglica komunističkoj Jugoslaviji nego je to bilo moguće u vrijeme samih zbivanja. Danas se može mnogo više saznati o ćudi tadašnjih vlasti i zločinima koje su počinili bez ikakva suda, ali i na sudovima koji to uistinu nisu bili. Bratovština je već tada tono rocijenila s kim ima posla. Ukoliko je spasila nekog od krivaca, učinila je to upravo zbog toga nepravednog suda komunista, svjesno ili nesvjesno. Spasila je radije i ponekog krivca nego da stradaju nevini ljudi.

4. Emigracija u izvaneuropske zemlje

Problem velikog broja izbjeglica u Italiji, Austriji i Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata saveznici i domaće vlasti morali su nekako skinuti s dnevnog reda. Organizacija logora i njihovo uzdržavanje zadavali su velike probleme, ne samo fnancijske, već i političke. S druge strane, život u logorima mogao se podnositi određeno vrijeme, ali nikako nije mogao postati trajno rješenje. Povratak u vlastite zemlje pod komunističkom diktaturom za golemu je većinu izbjeglica značio ili tešku robiju ili smrtnu presudu. Treba priznati da zapadni saveznici nisu popustili, makar ne u velikom broju, Titovim zahtjevima za repatrijaciju izbjeglica u Jugoslaviju, bilo kao ratne krivce, bilo kao svjedoke na procesima, na što se Italija obvezala mirovnim ugovorom.

Bogatije zapadne zemlje, u prvom redu SAD, nisu bile sklone primiti veći broj izbjeglica. Tu su bili do kraja nemilosrdne. Tek su se pojedinci, koji su u Americi imali rodbinu koja im je mogla poslati garantna pisma, a nakon stroge provjere da se ne radi o ratnim zločincima, uspjeli useliti u Ameriku, Englesku i još koju zapadnu državu[82].

Rješenje izbjegličkog problema došlo je od strane zemalja Latinske Amerike, ponajpače Argentine. Tamošnji je predsjednik Peron naumio od Argentine načiniti snažnu državu, te je odlučio povećati broj stanovnika s petnaest na četrdeset milijuna[83]. Ne ulazeći u prosudbu Peronove, odnosno tadašnje argentinske politike, koju su neki političari i publicisti bjesomučno napadali zbog pružanja zaštite "ratnim zločincima", može se reći da je to bio prvi dobar znak za mnoge tadašnje izbjeglice, među njima i hrvatske. Ponuda Argentine bila je to privlačnija što je ova država izrazila spremnost za podmirenje troškova prijevoza imigranata. Osim toga, u Argentini je već postojala snažna hrvatska emigracija. Prema nekim podacima, u Argentini je 1939. živjelo oko 130.000 Hrvata okupljenih u 133 naselja[84]. Ondje je bilo nekoliko svećenika i preko pedeset hrvatskih sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog[85]. Ova je činjenica Bratovštini olakšala uspostaviti veze s argentinskim vlastima, a izbjeglice su lakše svladavali psihološke poteškoće pred odlaskom u nepoznati svijet.

Argentini su se naknadno pridružili Čile, Kolumbija, Bolivija i Dominikanska Republika, dok su Paragvaj, Urugvaj i Ekvador izrazili spremnost prihvatiti određeni broj izbjeglica, ali ne i podmiriti za njih putne troškove[86].

U povodu gornje vijesti Bratovština se sastala na izvanrednu sjednicu 30. lipnja 1946. da bi razmotrila to pitanje i organizirala rad na preseljenju hrvatskih izbjeglica. Razmišljalo se da se izvan Bratovštine osnuje poseban odbor za preseljenje, ali je prevladalo mišljenje da Bratovština na sebe preuzme cjelokupnu organizaciju. Na sjednici je prihvaćen prijedlog da se preseljenje organizira zajedno sa Slovencima, kako bi se putovalo u većim skupinama, a ne pojedinačno, te da se ovakav stav prenese generalu Morganu. Rektor Magjerec dao je jednu sobu u prvom katu Zavoda, a mons. Goliku u poslu će se priključiti vlč. Burić ili dr. Šojat. Konačno, treba ovo javiti izbjeglicama u logorima, zatražiti od njih hitni izvještaj o personalnom stanju logora i započeti intenzivni rad oko preseljenja[87].

Pokazalo se, međutim, da prve vijesti o mogućnosti preseljenja u Argentinu i druge južnoameričke zemlje nisu tako idilične i jednostavne kako se u prvi mah činilo.

Poteškoću je ponajprije zadavala odluka Argentinske delegacije za imigraciju u Rimu, da se svaki pojedinac ima osobno pojaviti pred njima kako bi dobio potrebnu vizu, što je bilo vrlo teško postići kod logorskih vlasti, pogotovo za izbjeglice u Austriji, koji su također trebali biti uključeni u hrvatske skupine za preseljenje. Do 19. veljače 1947. od 35.000 Hrvata, koliko je u načelu bilo prihvaćen sa strane Argentine, samo je njih 750 dobilo pozitivan odgovor, a manje od 200 vizu[88].

Argentinci su nadalje u prvom redu primali Talijane i Španjolce, a ostali su imali dodatna ograničenja. Tako su primali hrvatske radnike, obrtnike i seljake do 27. godine života, ako su neoženjeni, a oženjene, zajedno s članovima najuže obitelji do 37 godina starosti. Neudate žene, osobito kućna posluga i bolničarke mogle su biti u dobi između 18 i 25 godina.

Ni vijest o putnim troškovima nije bila točna. Trebalo je platiti 70.000 lira za prijevoz do Buenos Airesa. Istina, postojala je mogućnost dobivanja karte na kredit koji bi se vlastima u Argentini trebao otplatiti.

Ponuda argentinskih vlasti useljenicima je jamčila smještaj i rad, ali samo na teškim fzičkim poslovima. Obrtnici su imali nekakvih izgleda da rade u svojim zanatima, ali intelektualci su morali računati na mogućnost da rade kao obični ratari i fizički radnici.

Dakako, jugoslavenska vlada nije ni ovaj put zaboravila postaviti zapreke za preseljenje. Kada je 1. siječnja 1947. prva grupa od 70 Hrvata krenula brodom u organizaciji Intergovernmental Comitee u Rimu, jugoslavenska je vlada uputila spomenutom komitetu notu s optužbom da zajedno s Papinskom Assistenzom prevozi ratne zločince[89]. Uslijedile su pooštrene mjere i većina hrvatskih reflektanata je bila odbijena.

Južnoafrička je Republika takoder pružila mogućnost useljenja. Njezini su uvjeti, međutim, bili još teži nego argentinski. Tražili su u vrlo ograničenom broju prvenstveno stručnu radnu snagu, koja bi ondje, doduše, mogla raditi u svojoj struci. Za ulazak u tu zemlju postavljeni su dodatni politički uvjeti. Nisu primali fašiste i njima srodne, komuniste, ali ni Židove. Svaki se pojedinac morao osobno pojaviti pred njihovom komisijom, a putne troškove sam snositi. Ipak se nekoliko stotina Hrvata uspjelo useliti u Južnoafričku Republiku.

Tadašnje vlasti u Siriji i Libanonu dopustile su imigraciju manjem broju izbjeglih hrvatskih muslimana.

Bratovština je radi poslova oko emigracija ustanovila emigracijsku sekciju Bratovštine, u koju su ušli neki Hrvati koji nisu bili članovi odbora. Emigracijska se sekcija sastala prvi put na sjednicu 13. veljače 1947. te je tehničke poslove povjerila ing. Mavreku i vlč. Defaru[90].

Ipak je glavni teret oko emigracije u Argentinu i druge južnoameričke zemlje pao na leđa prof. Draganovića. On je uspostavio neposredne veze s argentinskim ministrom za imigraciju izvjesnim p. Silvom[91] te savezničkim i talijanskim povjerenstvima za ove poslove. Draganović je isposlovao dobivanje zajedničkih pasoša i voznih karata, a bio je u neposrednim pregovorima s brodovlasnicima u Genovi, Napulju i Trstu. Problem prijevoza bio je posebno težak. Hrvatska je grupa u odnosu na ostale nacionalne skupine koje su reflektirale na prijevoz bila relativno malena. K tomu je velik broj Talijana želio emigrirati iz ratom osiromašene zemlje i dakako imali su pred ostalima prednost. Trebalo je isposlovati dopuštenje savezničkih vlasti za emigraciju, zatim dobiti ulazne vize zemalja kamo se htjelo poći te namaknuti putne troškove, koji nisu bili maleni, pogotovo za ljude bez igdje ičega[92]. Problem je bio to veći što je mnogo hrvatskih izbjeglica boravilo izvan Italije, u Austriji i Njemačkoj, te je sav posao oko njihova preseljenja opet spao na Draganovića[93]. Krstario je po logorima Italije, Austrije i Njemačke, pregovarao u Državnom tajništvu, ambasadama, talijanskim ministarstvima, brodarskim društvima, a osobno je putovao u Argentinu, SAD, Španjolsku i druge europske zemlje.

U pregovorima s brodarskim tvrtkama od velike mu je pomoći bio dr. Slaviša Bošnjak, danas uz Ivicu Elijaša jedini živući član odbora Bratovštine. On je prije rata bio namještenik sušačke Jadranske plovidbe, a za talijanske okupacije sjedište te kompanije preneseno je u Rim, te je i dr. Bošnjak dospio u Rim i ondje ostao do danas. Bošnjak je posredovao u pregovorima kod prvog prijevoza naših izbjeglica u Argentinu preuređenim teretnim brodom brodarskog društva Sidarma iz Venecije, koje je imalo u Rimu sjedište u istoj zgradi u kojoj je radio dr. Bošnjak. Njegovom zaslugom Bratovština je uspjela kod istog brodovlasnika osigurati petnaest posto raspoloživih mjesta na talijanskim brodovima koji su počeli prevoziti izbjeglice još prije nego su otvorene redovite putničke linije prema Južnoj Americi[94] Treba spomenuti brodarsku kompaniju "Braća Costa" iz Genove. Gioachino Costa, "kao duboki vjernik istaknuo se u pomoći Hrvatima stavivši Bratovštini na raspolaganje besplatna mjesta ili uz veliki popust". On je omogućio brojnim našim mornarima iz Dalmacije i Primorja da se kaó mornari ili strojari ukrcaju na brodove i prebace u nove zemlje[95].

Upornim radom, najviše zahvaljujući sposobnosti dr. Draganovića, Bratovština je uspjela hrvatske izbjeglice preseliti u južnoameričke države, ponajviše u Argentinu. U arhivu Bratovštine sačuvane su mnogobrojne liste putnika u Argentinu, Boliviju, Venezuelu, SAD i još neke druge zemlje[96]. Liste sadržavaju osobne podatke putnika - ime, prezime, mjesto i datum rodenja, bračno stanje i zanimanje, te su dobar izvor podataka o poslijeratnoj hrvatskoj emigraciji, toliko ozloglašenoj u jugoslavenskoj promidžbi, makar su u golemoj većini bili tek obični ljudi, koji su bježali od straha pred komunističkom strahovladom. Bilo je medu njima i pripadnika ustaškog pokreta, časnika i nižih dužnosnika režima, ali ne i onih iz vrha vlasti NDH. Oni su se sami pobrinuli za svoju sigurnost.

Što god da se govorilo o Bratovštini i Zavodu sv. Jeronima, o vodećim Ijudima Bratovštine, posebno o prof. Draganoviću, oni su uz velike napore obavili mukotrpan posao oko zbrinjavanja hrvatskih izbjeglica u prekomorskim zemljama. Bio je to nezamislivo veliki posao. Radi se o broju izmedu dvadeset i trideset tisuća ljudi (samo u Argentinu ih je prebačeno oko 20.000), cijeli jedan grad uglavnom mladoga svijeta. Koliko je Hrvatska s njima demografski izgubila, ne treba ni govoriti, ali to nije tema ove rasprave.

U novom su se svijetu snalazili kako je već komu uspjelo. Neki su stekli ugled i bogatstvo, neki su se posvetili književnom i znanstvenom radu, neki nisu uspjeli. Većina je ipak našla krov nad glavom, hranu i sigurnost za sebe i svoju obitelj. Mnogi su naročito u prvim godinama iza emigracije bili u vezi s Bratovštinom, zahvaljivali se za sve što je za njih učinila, a mnogi se nikad nisu ni javili niti zahvalili[97].

Odlasci izbjeglica preko mora započeli su već 1946. godine, a golema većina njih otišla je tijekom 1947. i 1948. godine. Izbjeglički su logori u Italiji tijekom te godine ili potpuno zatvoreni, ili je broj logoraša u njima veoma opao. Bratovština je krajem 1948. napravila ovaj popis hrvatskih izbjeglica, koji su jog preostali u logorima: Bagnoli 960 (105 djece), Pagani 170 (11 djece), Alberobello 150, S. Antonio Pontecagnano (Salerno) 130, Lipari (Messina) 41, Fraschette 50, Farfa Sabina 25, Roma 200 (20 djece), Bologna 30, Padova 20, Fermo 20, Milano 100, Genova 50, Grugliasco presso Torino 30, Gorizia, Como Bolzano, Novara 130, Firenze, Perugia, Venezia 150, Napoli, Bari, Silos (Trieste) 300, Trieste 70 - ukupno 2.726, od čega 136 djece. Dakle, preostalo ih je višestruko manje nego ih je bilo u početku.

Nakon preseljenja ratnih izbjeglica Bratovština je pomagala i onima koji su izbjegli iz Jugoslavije mnogo kasnije. Taj posao ipak nije bio toliko opsežan i mukotrpan kao prvih godina poslije rata.

IV

RAD BRATOVŠTINE PREMA ZAPISNICIMA SJEDNICA ODBORA

Zapisnici sjednica odbora Bratovštine relativno su dobro sačuvani do 1950. godine. Ovo relativno odnosi se na sva zbivanja kroz koja je arhiv Bratovštine prošao, te na ostali dio arhivske građe. Nisu ni oni svi sačuvani, ali otprilike tri četvrtine ih je prikupljeno. Od 1945. do 23. listopada 1947. godine na svakom zapisniku naveden je broj sjednice. Zapisnik spomenutog datuma ima broj 96. sjednice. Od 1948. do kraja u naslovu se zapisnika više ne označuje redni broj sjednice već samo datum kad je ona održana. Iz njihova se sadržaja može dobiti vjerna slika o radu Bratovštine općenito i pojedinih njezinih članova, o poteškoćama s kojima su se morali boriti, nevoljama u kojima su živjeli naši izbjegli sunarodnjaci te o prijateljima i dobročiniteljima u nevolji.

Prema zapisnicima sjednica odbora svi koje je Magjerec gore naveo bili su njegovi članovi. Sjednice su se održavale u prostorijama Zavoda sv. Jeronima svakog četvrtka. Predsjedavao im je predsjednik Bratovštine mons. Magjerec, tajnik je bio dr. Draganović. Njih su dvojica potpisivali zapisnike, a esto odsutnog Draganovića zamjenjuje mons. Golik, kao drugi tajnik, zapisničar i supotpisatelj. Odbor se sastajao i na izvanredne sjednice, doduše ne često, ali ponekad je hitnost rješavanja nekih pitanja to zahtijevala. Na sjednicama se raspravljalo o tekućim pitanjima vezanim za skrb o izbjeglicama. Najčešće su to bila pitanja organizacije života u logorima, smještaj studenata izvan logora, uspostavljanje veza s engleskim časnicima nadležnima za logore i emigraciju u druge zemlje, veze s diplomatskim predstavništvima zemalja imigracije, Državnim tajništvom Svete Stolice, Papinskom menzom, Američkom katoličkom udrugom za pomoć (NCWC), Međunarodnim crvenim križem, Međunarodnom organizacijom za izbjeglice (IRO), predstavnicima UNRRE, hrvatskim iseljeništvom, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama itd. Na svakoj sjednici bez iznimke rješavale su se molbe pojedinaca i izbjegličkih organizacija u logorima, molbe za pomoć u novcu, odjeći i hrani. U zapisnicima se svaki put navode imena onih kojima je pružena novčana pomoć, s točnim navodom svote za svakog pojedinca. Zapisivana su i imena onih kojima je molba odbijena, ili je bila odgođena, a razlozi odbijanja nisu svaki put navedeni.

Osim sjedničkih zapisnika postoji urudžbeni zapisnik za 1945. i 1946. godinu te Golikovi popisi izbjeglica. Drugih pomoćnih knjiga nema. Spise, gotovo u cijelosti su to molbe Bratovštini za pomoć, mons. Golik je obilježio rednim brojem i godinom, a uz njih je nalijepio potpisane namire o primljenoj novčanoj potpori. Spisi su dosta cjelovito sačuvani. Oni iz 1945. godine složeni su abecednim, a oni kasniji kronološkim redom.

Zapisnici odborskih sjednica ponajbolje ilustriraju rad Bratovštine. Držim da se stoga uvidom u njih mole steći najtočnija i najpotpunija slika, kako Bratovštine i njezinih najodgovornijih predstavnika, tako i općeg stanja u kojem su se nalazili izbjegli Hrvati.

Ovdje su prikazani zapisnici 1945-1950., s oznakom datuma i indikativnim regestom zaključaka donesenih na sjednicama[98].

1945. godina

1. sjednica, 28. VII. 1945. Draganović posjetio logore u Italiji i Austriji. Sv. Otac po mons. Riberiju dao "una conspicua somma". Očekivana je direktna pomoć Bratovštini. Apel na Hrvate u Americi. Skupljeni novac za nadbiskupa Stepinca da se upotrijebi za izbjeglice. Duhovna pastva: nužni svećenici u Tricase, Fermu, Cesen¡ i Cesenaticu. Predviđeni Burić, Vukina i Toth. Štampanje molitvenika o. Vlahovića. Posjetiti pukovnika Findleya i zamoliti da se ukloni strah od izručenja Titu, jer bi time i Englezima bilo lakše upravljati logorima.

2. sjednica, 15. VIII. UNRRA odgađa pomoć našim ljudima zbog protesta SSSR-a, Poljske, ČSR-a i Tita. SAD i Engleska su za pomoć. Pisati mons. Riberiju da nikakav ad hoc odbor ne može zamijeniti BSJ. Papa odredio 400.000 L. (60 posto Hrvatima, 30 posto Slovencima, 10 posto Srbima). S. Lacković, tajnik nadbiskupa Stepinca, izjavljuje da se 5000 USD za Stepinca može dati izbjeglicama. Moliti kardinala Spellmana za pomoć. Tražiti od Sv. Stolice dekrete za 4 svećenika za izbjeglice (tri spomenuta i jedan za Bari). Za njih je potrebna viza od Engleza. Osnovati sekciju za traženje stanova i namještenja ljudi.

3. sjednica, 22. VIII. Pomoć u hrani od Circolo S. Petri, a ne od Riberija. Za svećenike obratiti se dotičnim biskupima. Nedjeljna misa za Hrvate u Sv. Jeronimu. Mnogi su u Sv. Jeronimu. Treba nastojati da podju u logore. Oformiti posudbenu biblioteku - zadužen za skupljanje knjiga g. Španić. BSJ dobiva molbe Rusa, Ukrajinaca, Srba itd. Bratovština je osnovana samo za Hrvate. Iz Cine-Città opet odvedena 2 Hrvata i svezani predani partizanima, a o prijašnjih 10 se ništa ne zna. Pisati i posjetiti Findleya, te zamoliti intervent Svete Stolice. Rasprava o Budimirovićevoj Zagrebačkoj menzi.[99]

4. sjednica, 4. IX. Izabran za 2. tajnika Golik.

5. sjednica, 12. IX. Spalatin da se pobrine za studente i rasporedi ih po univerzama Rima.

6. sjednica, 19. IX. Mandić: Hrvati iz Chicaga poslali 3000 USD. Zrno iz SAD predlaže obratiti se na episkopat SAD. Draganović: stanje u logorima Fermo, Palombina, Cesenatico i Bellaria, koji je SS-ovački, a među njima je 1600 Hrvata iz Handar - divizije br. 13 i slavonskih Švaba divizije Prinz Eugen. Draganović uspio prodrijeti u logor i donijeti neku pomoć. Prilike vrlo teške; spava se na zemlji, dijelom bez šatora. Cesenatico nešto bolje, s više sloboda. Riccione preseliti u Cesenatico. Pisati o tom problemu zapovjedništvu sjeveroitalskih logora. Mandić stavlja na raspolaganje još jednog franjevca za duhovnu pomoć u logorima. Pisati Državnom tajništvu za imenovanje i uzdržavanje logorskih svećeríika. Pismo o logoru S. Fara kod Barija - 23 Hrvata. U njemu je teško; veliki župan Nikolić poludio. Određena pomoć za njih 23.000 L. Magjerec i Rusko govorit će s Findleyem. Smješteno 10 stud. kod franjevki iz Luksemburga. Mandić: OFM će kupiti kuću i smjestiti 20 hrvatskih studentica. Hrvatskih sveučilištaraca u logorima ima oko 300. Posebni logor za njih pod engleskom komandom i engleskim sredstvima negdje kod Firenze, Bologne, Rima ili Milana. Pomoć Fermu 100.000 L. (28 za plaće profesora kroz 6 mjeseci po 15.000, za porodilje, 20.000, za novorođenčad, 15.000, za lijekove, 10.000 za kulturne potrebe, preostatak za teške slučajeve. Don Mate Luketa uredit će kartoteku izbjeglica.

7. sjednica, 26. IX. Glavna skupština - prijedlog da se održi u osmini sv. Jeronima se odbija, jer se ne može pripremiti. Neka se održi oko Nove godine. Odbornik Kovačević nije dolazio na sjednice. Pitati ga, a zamjenikom za nj se imenuje Zvonimir Šutej. Sjednice će se održavati srijedom u 4 sata. Duhovnici: Cesena odnosno Eboli - Toth, Senigalia jedan franjevac (možda Vištica), Forli - J. Zovko, Tricase - Stanko Golik. Spalatin: u Austriji 120, u Italiji preko 100 hrvatskih sveučilištaraca. Mandić, Magjerec i Draganović neka idu Findleyu radi logora studenata.

8. sjednica, 7. X. Žanko izvješćuje iz Ferma: nesloga izmedu vlč. Borošaka i vlč. Vukine. Vukina neka bude voditelj, Borošak i Vincens pomoćnici, a prof. Ivanković kateheta gimnazije. Prijedlog za duhovnike: Stanko Golik - Trst, Serafin Vištica - Senigalia, Osvald Toth - Forli, dr. Krešimir Zorić - Bari. Bellari i Eboli (iz njega su predstavnici hrvatske armade jugoslavenske vojske odstranili Totha) ostaju nepopunjeni. Magjerec bio kod mons. Montinija. Montini traži da se žurno pošalju prijedlozi za svećenike mons. Riberiju. Dobit će od Državnog tajništva dekrete, potrebni oltarski pribor i uzdržavanje.

9. sjednica, 10. X. Prijedlozi za duhovnike iz prošle sjednice. Spalatin da se pošalje jedan svećenik za sjemenište u Pazinu. Draganović predlaže da dr. Srećko Perić ide u Njemačku za pomoćnika Luketi. Spalatin: sveučilištaraca u Fermu 100, u Rimu 20, oko 50 u ostaloj Italiji. Draganović izjavljuje da je do Findleya nemoguće doći. Neka se ide preko Vatikana. Simkock, njegov pomoćnik, traži pismenu molbu u pogledu logora studenata. Balić sastavio apel na episkopat SAD. Neka se u apelu više govori o sadanjem stanju, a ne o povijesti. U SAD nije sedmina nego desetina hrvatskoga naroda. Sastaviti za iduću sjednicu novi apel.

10. sjednica, 17. X. Prijedlozi za duhovnike: U Fermo za vodu vlč. Zovko st. ili ml. Otvoriti stanice u Udinama (Španić), Venezia-Mestre - o. Karadjole i o. Tibijaš, Bologna - o. Hrstić ili o. Romac, Bozen - vlč. Drenjančević. Balić: u Austriji, u Suebenu i Scherdingu, preko 1000 žena preko godinu dana. Neće ih primiti u logor. Očajno stanje. S njima franjevci Boljat i Šimić. Pomoć 30.000 RM. Preko Vatikana i američkog poslanstva u Vatikanu obratiti se na američku tamošnju komandu u Linzu s molbom da ih se primi u logor ili dopremi u Italiju. Iz Trsta traže izbjegličke legitimacije. Trait će ih preko Crvenog križa ili će ih BSJ tiskati na tri jezika.

11. sjednica, 24. X. Vištica neće u Senegaliju zbog maloga preostalog broja Hrvata. Santin, nadbiskup Trsta, želi svećenika Hrvata za Istru. Fra Zrno o poslanih 3.000 USD iz Chicaga. Franjevci bi preuzeli Bozen, Bolognu, Forli i Udine.

12. sjednica, 31. X. Balić: iz Buenos Airesa o. Rafael Capurso javlja da je skupio odjevne predmete. Elijaš: Riberi kaže da se zbog nedostatka sredstava reducira broj Hrvata na 100 za pomoć Papinske menze. Treba sve molbe obnoviti i dati vizum BSJ. Uzeti u prvom redu studentice i starice intelektualke.

13. sjednica, 7. XI. O. Kirigin: da se moli papu kako bi se u bivšem kolegiju u Loretu otvorilo hrvatsko sirotište. Mandić: novootvoreni dom u Grottaferrati primio 25 studentica, a u upravi i posluzi djeluju 32 Hrvatice.

14. sjednica, 14. XI. Mandić i Elijaš uredili kod grofa Salisa da Međunarodni crveni križ ovjeri oko 400 dokumenata za naše studente. Zrno javio da je episkopat SAD obećao 10.000 USD. Draganoviću se povjerava izrada definitivnih pravila i poslovnika. Iz Ferma će se tražiti stalni mjesečni izvještaj. (Dr. Bošnjak glede nabave savezničkih gunjeva). Za mjesečnu opskrbu od 3.000 L. uzima se 15 studenata i smješta u Padovi.

15. sjednica, 21. XI. Mandić i Balić uredili kod Papinske assistenze da 35 sveučilištarki dobije besplatno zimsku odjeću i obuću te odredjenu količinu hrane po propisanim cijenama. Postoji nada da će Međunarodni crveni križ dati i studentima isto. Neka Draganović uzme potrebne mjere. Sondirati teren za useljenje Hrvata u Irsku, Argentinu, Kanadu, Portugal, Australiju i Španjolsku - Balić, dr. Čiklić i Draganović neka na sebe to preuzmu. Prijedlog prof. Kljakovića za reformu konačišta Zavoda. U Zagrebačkoj menzi 20-30 ljudi; nekolicina poštenih i neophodnih neka ostane u Zavodu, ostali neka idu u logore. Vladimir Kovačević se zahvalio na časti. "Motivacija ostavke kao neopravdana se ne prihvaća, a uzima se do znanja."

16. sjednica, 28. XI. Balić pisao u Portugal i Argentinu. Spremio memorandum na de Valeru. Magjerec i Spalatin idu sveučilišnim vlastima jer fakulteti ne priznaju NDH svjedodžbe i ovjerovljene dokumente Međunarodnoga crvenog križa. Mandić će pisati Zrni da požuri slanje obećanih 10.000 USD. Mandić predlaže otvaranje ambulante koju bi vodili dr. Rebok i dr. Dukić. Urgira se ispražnjenje prenoćišfa i pročišćenje Zagrebačke menze.

17. sjednica, 5. XII. Spalatin o posjetu njega i Magjerca sveučilišnim vlastima. Ove će priznati legalizirane dokumente po Međunarodnom crvenom križu, a za ostale treba barem jedan svjedok.

18. sjednica, 12. XII. Mandić, poljskom vojnom kapelanu poslano 30.000 RM za žene i siročad u Suebenu i Scherdingu. BSJ će preko Kreka poslati 30 paketa za hrvatsku djecu u Ramsau. Vištica izvješćuje: u Senigaliji ima 6 izbjeglica, u Riccioneu 62 (od toga 18 djece), u Forliju 71, u Riminiju 78, u Modeni blizu 800, u Chiaravalle nitko. Na usmeno razlaganje prof. Žanka daje se Fermu 70.000 L.

19. sjednica, 19. XII. Zagrebačka menza - izvještaj o pomoći. Daje se 10.000 L. Elijaš izjavljuje da nije bio uzrokom što menza nije dobila pomoć Međunarodnog crvenog križa. BSJ će se pred Božić obratiti za pomoć papi i na generalne kurije redova.

[55] Nacrt ove sheme nalazi se uz Pravila i Poslovnik.

[56] APHZSJ, Draganovićev arhiv, Korespondencija 1945.

[57] Draganović u pismu spominje priloge iz kojih će Krnjević dobiti uvid "o tragičnom eksodusu Hrvata iz domovine", medđutim tih priloga u Draganovićevoj ostavštini nema.

[58] Draganović se već ovom zgodom dotakao pitanja "Bleiburga", kojim će se baviti doslovno cijeloga života. On u ovom pismu navodi da je preko 100.000 Hrvata bilo uspjelo kroz partizanski obruč prijeći do saveznika. Ovi su jedan dio prihvatili, a drugi dio nagovorili iii prisilili da polože oružje partizanima. Uz to daleko brojniji dio izbjeglica, posebno žena, djece i seljakapješaka s pokretnom imovinom nije uopće dospio do saveznika. O njihovoj sudbini Draganović nije ništa pobliže doznao. "Možda nam brojka od 105.000 ljudi, dobivena spretnim manevrom iz službenih izvještaja OZNE, koji leže u koncentracionim logorima oko Zagreba (na Kanalu, Vrabče, Maksimir itd.) baca na to neko svietlo". O onima koji su izručeni partizanima na koruškoj granici već je tada čuo mnogo pouzdanije podatke. "U okolici Maribora, Dravograda, Kamnika, Cerne, na Pohorju te kod Savskog Marofa, Krapine i drugdje odigrali su se strahoviti masakri hrvatske vojske i civilista, bez ikakva suda i diskriminacije. Partizani su - kako sami izjavljuju - htjeli iskoristiti ono mutno vrieme, u kojem se nije moglo kontrolirati tko je poginuo u borbi, a tko divljački poklan, da se riješe svojih protivnika. (...) Stvar će predstavljati vječnu Ijagu ne samo za Titovce - možda još u većoj mjeri za englezke viasti, koje su naši vojnici, a uz njih i Srbi i Slovenci, zaklinjali da ih ne šalju u sigurnu smrt. Broj žrtava prelazi sigurno 50.000, a vjerojatno i 100.000 Ijudi". - Draganović je već tada spomenuo Krnjeviću ideju da se o tomu napiše dokumentirana rasprava.

[59] Zapisnik 9. odborske sjednice, 19. rujna 1945.

[60] Zapadni su saveznici odbili ove prosvjede i UNRRA je brzo počela dostavijati pomoć svim izbjeglicama.

[61] APHZSJ, Arhiv BSJ, kutija 1., gdje se nalaze svi sačuvani Zapisnici odborskih sjednica.

[62] Vidi u poglavlju Bratovština Sv. Jeronima na djelu.

[63] Ivan Vukina, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, kao vinagorski župnik izbjegao je 1945. u Italiju. Dugo je bio svećenik u Mare Misano, a 1973. vratio se u domovinu.

[64] Osvald Toth, franjevac, službovao u Grobniku. Emigrirao 1945.

[65] Spomenut u ovdje samo neke od njih: Josip Borošak, Josip Lončarić, Vladimir Usmiani, Krešo Zorić, Stanislav Golik, Ivan Tomas, Ante Livajušić.

[66] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, Zapisnici sjednica odbora, kutija 1.

[67] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, Opći spisi 1945., kutija 2.

[68] Prof. Draganović je svim silama nastojao nadb. Šarića i biskupa G_arit_a iz Austrije prebaciti u Rim, no to mu nikako nije uspijevalo. Očito je to kanio načiniti na ovakav način.

[69] Bio je to zapravo prvi pokušaj organiziranja duhovne pastve za Hrvate izvan domovine, što je kasnije bilo i ostvareno pod vodstvom ravnatelja K. Zorića, potom V. Vincea, a nakon njega V. Stankovića.

[70] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, Zapisnik sjednica od 1. prosinca 1949., kutija 1.

[71] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, Zapisnik sjednice 2. lipnja 1946., kutija 1.

[72] U Draganovićevoj ostavštini sačuvano je mnogo dokumenata o tomu i ovdje se prvenstveno služim podacima iz njegove ostavštine.

[73] OZNA je vrlo vješto ubacivala svoje agente. Redovito su oni "pobjegli" iz Jugoslavije "zbog progona", a u krugovima izbjeglica isticali se "najžešćim hrvatstvom, katolištvom ili muslimanstvom", kako bi im se što lakše nasjelo. Takvom su se metodom služili i mnogo kasnije.

[74] APHZSJ, Ostavština Draganović, kutija 82. Spis nosi nadnevak 5. VIII. 1946.

[75] Grupa A odgovarala je u podjeli izbjeglica "crnima", a grupa B "sivima".

[76] Prema raspravi "Pravni položaj Hrvata `ratnih zločinaca' u Italiji", APHZSJ, Draganovićeva ostavština, kutija 82.

[77] Jugoslavenske su vlasti organizirale veliku propagandu među izbjeglicama za povratak sa svim mogućim obećanjima kako ih se jedva čeka, kako će uživati sva prava. Čak su tiskali za izbjeglice novine "U domovinu" i raspačavali ih po logorima. Neki su ijudi nasjeli na slatka obećanja, a nakon povratka dočekala ih je robija. Za te se činjenice vrlo brzo doznalo i izbjeglice su se svim silama opirali povratku.

[78] APHZSJ, Ostavština Draganović, Korespondencija 1947.

[79] APHZSJ, Ostavština Draganović, Korespondencija 1945.

[81] APHZSJ, Ostavština Draganović, Korespondencija 1947.

[82] Amerika dosljednost je u najmanju ruku upitna. Kako inače protumačiti da su prihvatili zloglasnog četničkog vojvodu Đujića ili ustaškog ministra Artukovića, a odbijali one koji nisu imali nikakve veze s režimom NDH? Artukovića su osamdesetih izručili Jugoslaviji, a Đujič je nesmetano u Americi živio do smrti.

[83] Vijest o tomu poslao je fra Blaž Štefanić, hrvatski svećenik u Argentini još prije Drugoga svjetskog rata, izvjesnom Ljevaku u Fermo, a ovaj Bratovštini u Rimu. Zapisnik 42. sjednice 28. lipnja 1946.

[84] Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine, urednik V. STANKOVIĆ, Zagreb 1980, str. 126.

[85] K. DRAGANOVIĆ, Opći šematizam katoličke Crkve u Jugoslaviji, Zagreb 1939. str. 501.

[86] Zapisnik 1. izvanredne sjednice Bratovštine u pitanju seobe Hrvata u Južnu Ameriku 30. lipnja 1946. APHZSJ, Arhiv Bratovštine, Zapisnici sjednica, kutija 1.

[88] Draganovićev izvještaj Bratovštini pod naslovom "Radovi na omogućivanju emigracije Hrvatima iz Austrije i Italije preko mora"; APHZSJ, Arhiv Bratovštine, Opći spisi 1947. kutija 3.

[90] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, Zapisnici sjednica, kutija 1. Sačuvana su samo dva zapisnika sjednica Emigracijske sekcije. Da li je bilo više takvih sjednica, iz sačuvanih spisa nije moguće zaključiti. Izgleda da je ipak Odbor bratovštine vodio sve poslove.

[91] P. Silva je očito bio svećenik, ali nisam o njemu uspio prikupiti više podataka.

[92] 92 Jedna vozna karta stajala je oko 120 američkih dolara.

[93] Draganović je posredovao za iseljenje u Argentinu i hrvatskih izbjeglica u Njemačkoj.

Uspio je njih 365 prebaciti iz Hamburga u Argentinu brodom 18. siječnja 1948.

[95] Ibid. Bošnjak navodi da je s njim naročito suradivao Ivica Krilić.

[96] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, kutije 11 i 12.

[97] U ostavštinama prof. Draganovića, mons. Magjerca i mons. Golika u zavodskom arhivu čuva se njihova korespondencija hrvatskih emigranata iz raznih zemalja imigracije.

[98] Izostavljena su imena nazočnih odbornika. U početku ih je na sjednicama uvijek bilo vige nazočnih, dok su u kasnijim godinama, od 1947. pa nadalje, redovito samo trojica: predsjednik Magjerec, tajnik Draganović i drugi tajnik Golik.

[99] Zagrebačku menzu osnovao je i vodio Ante Budimirović, narodni zastupnik HSS. 1. redovna godišnja skupština održana 4. kolovoza 1945. u Zavodu. Predsjednik A. Budimirović kale da je osnovana prije 20 dana, dakle oko 15. srpnja. Rektor Magjerec dao im prostorije u Zavodu za rad kuhinje. Zagrebačka je menza pripremala obroke za izbjeglice iz Hrvatske prema mogućnostima plaćanja. Blagajnik Zdravko Belamarić: Kroz ovih 19 dana rada izdat je 781 obrok, od toga 502 uz naknadu, u dugu 58, 126 ih je bilo besplatnih, 95 ljudi koji su bili u prolazu kroz Rim. Molili su Bratovštinu za pomoć (APHZSJ, Arhiv BSJ br. 9/1945). Bratovština je molbu odbila, jer oni koji nemaju čime platiti neka idu u Papinsku menzu, gdje se besplatno daju obroci, a za svoje potrebe neka se opskrbljuju iz plaćanja obroka. (Zapisnik 3. sjednice, 22.VIII)