BRATOVŠTINA
SVETOG JERONIMA ZA POMOĆ HRVATSKIM IZBJEGLICAMA
Andrija
Lukinović, Zagreb
- drugi dio -
4. Osnivačka skupština 19. srpnja 1945.
Začudo,
zapisnik Osnivačke skupštine nije sačuvan. Sačuvan je nečiji koncept, pisan običnom olovkom, koji je vjerojatno trebao
poslužiti za redakciju zapisnika. Prema rukopisu nisam mogao ustanoviti tko ga je pisao. Svakako je to bio netko od
nazočnih koje je naveo. Iz zapisa, koji nije potpuno čitljiv i razumljiv, može se
saznati da je Osnivačka skupština, kako je i naslovljena na konceptu, započela radom u 6 sati, očito poslije podne, 19 srpnja. Nazočne,
njih
dvadesetpetoricu,
naveo je ovim
redom i titulama: Magjerec, dr. Dubravčić, dr. Mandić,
dr. Bošnjak, Kljaković, Rusko, Draganović, dr. Balić, Jurić, dr. Murgić, Govorčin,
Elijaš, dr. Šojat, Naletilić, Spalatin, msgr. Golik, Čapkun,
Furčić, dr. Lacković, p. Sakač, Vukina, Ratarić, Šuljak, Šutej,
Ajdučić.
Čitanje pravila - bez ikakva daljnjega zapisa.
Odbor javno:
predsjednik dr. Magjerec, podpredsjednici Kljaković i dr. Balić, tajnik Draganović, blagajnik Naletilić, odbornici:
Sakač, Kirigin, Badurina, Rusko, Kovačević, revizori: dr.
Mandić, Bošnjak, Spalatin.
Iz koncepta je vidljivo da se u Odbor predlagalo pet, a ne četiri člana, kako je predviđeno
pravilima, a odbornici Kirigin i Badurina uopće nisu navedeni među prisutnima; možda su
naknadno prispjeli.
Dalje je zabilježena primjedba dr.
Dubravčića da se u Pravilu
ispusti "doprinos
Sv. Stolice".
Čita se shema organizacije rada društva (u prilogu): briga duhovna,
pravna, stambena.
Dr. Mandić izjavljuje da je pozvan da pet
Hrvata uđe u
odbor s
5 SH. za pomoć UNRRE. (Jugoslavensko podporno
društvo: nađena 2 Srbina s legitimacijom
Gestapoa.)
Popunjava Ratarić: da li sa SH. i kojih 5: Magjerec, Kljaković, Rusko,
Kovačević i Mandić. Na upit komu javiti, Mandić šuti.
Do nedjelje, skupština je održana u četvrtak, prevest
će se pravila za Svetu Stolicu.
Popis iz
logora. P. Hržić
otišao u J. Italiju (ići će izaslanici na trošak ruha(?). Potom je doslovno zapisao: daje i 50 ulja za menu Zavoda i 50 za lajičku menzu uz 280 kg. ulja.
Rusko: zahvala
za ulje, 10.000 i troškove, te mons. Magjercu.
Prof. Kljaković: moli da rade jednako i više oni izvan
Odbora. Dr. Magjerec: završava osnutak na dan
sv. Vinka 3 oficija.
Iza ovog zapisa slijedi popis imena s
brojačnim oznakama, najvjerojatnije svote novca koju su toga dana darovali Bratovštini. Mandić,
Balić, Naletilić, Jurić, Čapkun po 50, Rusko 200, dr. Dubravčić 200,
Kljaković 200, Čepin (pseudonim za vlč. Vukinu) 200, dr. Bošnjak 200, Šutej 200, dr.
Šojat 100, Ratarić 50, Šuljak 100, dr. Murgić
10, Govorčin 50, NN 5.000 - 250, Elijaš 50, Ajdučić 10, Furčić 50.
Vjerodostojnost
tvrdnje iz ovoga koncepta da je osnivačka skupština Bratovštine
održana 19. srpnja
1945. potvrđuju kasniji zapisi. Tako je prema zapisniku odborske sjednice 20. srpnja 1950. predsjednik
mons. Magjerec "komemorirao petu godišnjicu osnutka i rada Bratovštine svetog Jeronima (19. srpnja 1945)" i zaželio da se prikaže njezino djelovanje koje bi se objelodanilo tiskom.[38] Do toga na žalost nije došlo. I
u spomenutoj knjizi u
povodu
jubileja Zavoda sv.
Jeronima spominje se da je Bratovština svetog Jeronima osnovana na blagdan
sv. Vinka Paulskog 1945. tj. 19. srpnja[39]
Također se iz zapisnika sjednica Upravnog
odbora, koje su se u početku održavale svakog četvrtka, može
rekonstruirati sastav Upravnog odbora Bratovštine. Predsjednik je bio rektor
Magjerec, tajnik prof. Draganović[40], a na Draganovićev prijedlog izabran je mons. Golik za
drugog tajnika. Potpredsjednici su bili prof. Kljaković i o. Balić, a članovi Odbora o. Mandić,
o.
Sakač, o.
Badurina, o. Kirigin, dr. Slaviša Bošnjak, g. Marko Rusko, prof. Krsto Spalatin i g. Ivica Elijaš[41].
Jedva da se
što može pouzdano reći
o broju i imenima upisanih članova u Bratovštinu osim ovih spomenutih na prethodnima
sastancima. Nije sačuvan nikakav album, imenik, upis članarine ili što slično, a gotovo
je sigurno da je postojao. Opet
treba posegnuti za kasnijim zapisnicima sjednica Odbora, da bi se dobila slika o odazivu Hrvata na poziv
Osnivačke skupštine Bratovštine. Tako je na prvoj
odborskoj sjednici 28. srpnja 1945. predsjednik Magjerec izvijestio članove "da
su izvjestni Hrvati
pristupili kao članovi BSJ te da treba živo poraditi oko
upisa daljnjih članova"[42]. Na drugoj sjednici
Odbora 15. kolovoza utvrdeno
je da "iz
blagajničkog izvještaja o. Naletilića proizlazi, da se u BSJ upisuju novi članovi i da blagajna ovaj čas raspolaže sa
71.000 lira, što ukazuje da je odaziv bio
zadovoljavajući[43] "
U
svakom
slučaju
pouzdano je da je nova Bratovština sv. Jeronima
službeno započela radom 19. srpnja 1945. Upravnom je odboru preostalo da isposluje odobrenje Svete Stolice za njezino
utemeljenje i rad, te mukotrpan rad na ostvarenju
golemih obveza koje su na sebe preuzeli.
5. Pravila i poslovnik
Bratovštine
Inicijativni odbor za osnutak
Bratovštine, kako je već spomenuto, povjerio je mons. Goliku da sastavi nacrt pravila i poslovnik po kojem će se
regulirati rad i na temelju toga isposlovati odobrenje Svete Stolice za njezin osnutak. U arhivu Bratovštine sačuvana je Golikova osnova
pravila Bratovštine Sv. Jeronima kao i nacrt pravila[44]. Pravila Bratovštine i njezin poslovnik, usvojeni na osnivačkoj
skupštini 19. srpnja 1945., tek se u nebitnim, tekstualnim inačicama,
razlikuju od Golikovih osnova i nacrta[45]. Držim da ove
temeljne odredbe Bratovštine treba navesti u cijelosti kako bi se dobio stvarni uvid u bit stvari i nakane
utemeljitelja.
PRAVILA
BRATOVŠTINE SVETOG JERONIMA U RIMU
I. Obći propisi.
§ 1.
"Bratovština Sv.
Jeronima" sa sjedištem u Rimu uz crkvu Sv. Jeronima jest dobrotvorno društvo za duhovno i materijalno pomaganje Hrvata izvan domovine, a
naročito u
Rimu.
§ 2.
"Bratovština sv.
Jeronima" jest u smislu C.I.C 707 § 1. "pia unio", te kao takva stoji pod isključivim autoritetom i nadzorom
crkvenih vlasti.
§ 3. Cjelokupna djelatnost društva
vodi se isključivo karitativnim načelima, a odvija se po ovim pravilima i poslovniku.
§ 4. Blagdan sv. Jeronima, svoga zaštitnika, proslavit
će Bratovština svake godine posebnom crkvenom svečanošću.
§ 5. Žig Bratovštine je okrugao; u sredini je ... oko čega je nadpis: "Bratovština
Sv. Jeronima u Rimu". Žig se
izrađuje u hrvatskom i talijanskom jeziku.
II.
Članovi.
§ 6. Radi
vjerskog značaja Bratovštine, mogu joj biti članovi samo katolici, premda se
dobrotvorna djelatnost Bratovštine proteže uz ograničenja i razlike i na Hrvate-nekatolike.
§ 7. Članstvo Bratovštine se dijeli na: a) redovite članove, b) izvanredne
članove,
c) članove
utemeljitelje.
ad a) Redoviti članovi jesu oni, koji
plaćaju mjesečnu članarinu.
ad b)
Izvanredni članovi jesu oni koji doprinašaju povremeno neku svotu za svrhu
Bratovštine.
ad c) Članovi utemeljitelji jesu one
fizičke i juridičke
osobe, koje uplate jednom zauvijek svotu od 10.000 Lt.
§ 8. Redovitim članovima mogu biti
samo Hrvati.
§ 9. Redovitim ili izvanrednim
članom Bratovštine postaje se izjavom volje da se postane
njenim članom, a nakon ódluke odbora o prijemu dotičnoga u članstvo.
§ 10. Redoviti i izvanredni
članovi plaćaju prilikom upisa upisninu.
§ 11. Članom Bratovštine prestaje se biti: a)
svojevoljnim istupom, b) odlukom odbora, c) smrću.
§ 12. Redoviti članovi imaju aktivno i pasivno pravo glasa, dok
ostali članovi imaju samo aktivno pravo glasa[46].
§ 13. Osim na novčane doprinose, obvezan je svaki član, prema svojim mogućnostima,
i na požrtvovnu suradnju za ciljeve Bratovštine.
III. Sredstva.
§ 14. Sredstva Bratovštine sastoje se od:
a) upisnina redovnih i izvanrednih
članova,
b)
mjesečnih članarina redovnih članova,
c) povremenih prinosa izvanrednih članova,
d) svota
uplaćenih od članova utemeljitelja,
e) redovitog
godišnjeg doprinosa, koji će iz svojih sredstava davati Zavod Sv. Jeronima,
f) izvanredne pripomoći Svete
Stolice,
g) pripomoći raznih hrvatskih
dobrotvornih i kulturnih
ustanova u domovini i izvan nje,
h) izvanrednih doprinosa članova i nečlanova u
novcu ili u
naravi.
§ 15. Imovinom upravlja društveni
odbor, koji o tom podnaša izvještaj glavnoj skupštini. Jednom godišnje
podastire se
obračun, zajedno s obćim izvještajem o djelatnosti društva Sv. Stolici
(kardinalu protektoru Zavoda sv. Jeronima).
§ 16.
U slučaju pravnog
utrnuća Bratovštine, imovina u cijelosti prelazi u upravu crkve i Zavoda sv. Jeronima u Rimu, koja se ima upotrijebiti u
svrhe
istovjetne
ili slične svrhama Bratovštine.
IV
Uprava.
§ 17. Cjelokupnim radom Bratovštine upravlja društveni
odbor, koji je - u okviru crkvenih zakona i društvenih pravila - odgovoran glavnoj skupštini.
§ 18. Odboru stoji na čelu
predsjednik - rektor Zavoda sv. Jeronima.
§ 19. Odbor sačinjavaju:
predsjednik, dva podpredsjednika (od kojih je jedan laik), tajnik, blagajnik, četiri savjetnika.
§ 20. Članove odbora, osim
predsjednika, bira glavna skupština iz redova redovnih članova tajnim glasovanjem po pravilima
Poslovnika. U odbor moraju biti izabrani i najugledniji predstavnici redova u
Rimu.
§ 21. Odborska mjesta su
počastna i ne mogu se nagrađivati. Ako je potrebno, odbor
može za stanovite poslove uposliti tehničko osoblje uz naplatu.
§ 22. Odbor je dužan najmanje jednom mjesečno održati sjednicu, koju
sazivlje predsjednik. Ako se pokaže potreba ili ako to zatraže tri člana
odbora, predsjednik će sazvati sjednicu odbora i češće.
§ 23. Odluke su odbora pravovaljane,
ako su donesene dvotrećinskom većinom svih članova odbora bez obzira na broj
prisutnih.
§ 24. U slučaju potrebe mogu se
radi boljeg obavljanja
posla, ustanoviti i pododbori, bilo za razne grane društvene djelatnosti, bilo u raznim mjestima. Ovi pododobri
imaju značaj tehničkih izvršnih organa odbora koji imenuje njihove
članove.
§ 25. Ako dođe do ispražnjenja jednog ili više odborskih mjesta, odbor ima pravo kooptiranjem popuniti svoj sastav do jedne trećine.
V Nadzorno povjerenstvo.
§ 26. Nadzorno povjerenstvo sastoji se
od tri člana, koji između sebe biraju jednoga za
predsjednika. Glavna skupština bira ih iz redova svih članova. Nadzorno
povjerenstvo nadzire rad odbora, napose imovno poslovanje, te podnosi o tome izvještaj glavnoj skupštini.
§ 27. Nadzorno povjerenstvo može
uvijek zatražiti od odbora da mu stavi na uvid sve knjige.
VI. Glavna skupština.
§ 28.
Redovita glavna
skupština Bratovštine održaje se u osmini blagdana sv. Jeronima.
Sazivlje je odbor
barem deset dana ranije.
Izvanrednu glavnu skupštinu može sazvati odbor, ako je to potrebno iz važnih razloga, ili
to zatraži
pismeno dvije
trećine u Rimu živućih članova. - Poslovanje glavne skupštine uređuje se poslovnikom.
§ 29. Glavna skupština:
a) bira društveni odbor na godinu dana, te ga po isteku toga roka razrješuje od dužnosti;
b) bira nadzorno povjerenstvo;
c) odlučuje o visini upisnine i mjesečne
članarine;
d) mijenja Pravila Bratovštine i Poslovnik, ako se za to ukaže
potreba. Ova promjena obvezuje odbor samo u koliko se ne kosi s odnosnim crkvenim zakonima i propisima;
e) daje obvezatne upute za rad Odbora.
§ 30. Zaključci glavne skupštine
su valjani, ako su doneseni relativnom većinom glasova prisutnih
članova.
VII.
Obranički
sud.
§ 31. Sukobe izmedu članova, koji
nastanu u vezi s radom Bratovštine, rješava obranički sud. On se sastoji od po dvojice obranika
izabranih od zainteresiranih strana između članova Bratovštine, a predsjeda mu predsjednik
društvenog odbora.
§ 32. Obranički sud sazivlje
predsjednik odbora nakon što su mu stranke dostavile imena svojih obranika. Odluke suda
su obvezatne za
stranke, te ove ne mogu u istom predmetu
tražiti novi obranički sud.
VIII. Prestanak
Bratovštine.
§ 33. Bratovština prestaje pravno
postojati kada nastupe slučajevi predviđeni u C.I.C § (699[47]) za prestanak pobožnih društava.
Pravni nasljednik Bratovštine je uprava crkve i Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Oni
će nastojati, čim to prilike dopuste, ponovno uspostaviti
Bratovštinu.
Uz gore
navedena Pravila.Golik je sastavio i Poslovnik
koji je bio usvojen na istoj osnivačkoj skupštini i sačuvan je u arhivu Bratovštine. I
njega ovdje prenosimo u
cijelosti.
POSLOVNIK UZ PRAVILA
BRATOVŠTINE SV. JERONIMA U RIMU.
Čl. 1. Djelatnost Bratovštine
obuhvaća prema danim potrebama razne oblike
karitativnog rada. Tako na pr.: 1) duhovna pomoć, koja se sastoji u omogućavanju i olakšavanju vršenja vjerskih
dužnosti, naročito po logorima, snabdijevanje molitvenicima i knjigama za
vjersku pouku; 2) pravna
pomoć, koja se sastoji u pribavljanju dozvole boravka, intervencijama, traženju namještenja,
pomaganju naših studenata kod studija itd; 3) materijalna pomoć, u novcu i naravi, pomaganje kod traženja
stanova, zdravstvena pomoć, menza itd; 4) središnja
kartoteka naših izbjeglica, uspostavljanje veze između pojedinaca koji
se traže, itd. (Opaska:
Ovaj član može se i izostaviti. Svrha mu je samo da se
u neku ruku i na formalan
način utvrde neka područja djelatnosti Bratovštine.)
Čl. 2. Predsjednik odbora
zastupa Bratovštinu pred crkvenim i građanskim vlastima. On saziva sjednice odbora i predsjeda im. Podnosi izvještaj
glavnoj skupštini.
Čl. 3. Predsjednika, ukoliko je spriječen,
zamjenjuje jedan od podpredsjednika kojega on odredi ili jedan drugi član odbora.
Čl. 4. Tajnik Bratovštine vodi
tajničke poslove, napose zapisnike odborskih sjednica, popis
članova te kronologiju
Bratovštine. On supodpisuje uz predsjednika
zapisnike saborskih sjednica i sve dopise. Podnosi izvještaj glavnoj
skupštini.
Čl. 5. Blagajnik Bratovštine pobire
upisninu i članarinu,
te se brine da se ova redovno plaća, vodi knjigu
primitaka i izdataka
kao i sve ostale
blagajničke i gospodarske poslove u obće. Podnosi izvještaj
glavnoj skupštini.
Čl. 6. Odborski savjetnici imaju pravo prisustvovati
odborskim sjednicama, te imaju pravo glasa kao i ostali
članovi odbora.
ČI. 7. Na prvoj sjednici poslije glavne
skupštine na kojoj je izabran odbor izabire
između sebe podpredsjednike, tajnika i blagajnika.
Pododbori.
Čl. 8 U cilju što boljeg odvijanja
poslova odbor može osnovati pododbore. O broju članova pododbora odlučuje odbor koji ih bira
između svih članova Bratovštine, te određuje
predsjednika pododbora.
Čl. 9. Broj i vrsta pododbora ovisit će o
svakodobnim promjenama, o čemu odlučuje odbor. Pri tomu će
odbor imati u vidu da potrebna podjela rada ne prouzroči nepovezanost i nejedinstvenost rada Bratovštine
uzete kao cjeline.
ČI. 10. Pododbor će voditi po
mogućnosti jedan član odbora kao predsjednik pododbora. Članovi pododbora podijelit
će među sobom dužnosti i poslove. U svakom slučaju izabrat
će jednoga koji će voditi knjigu zapisnika pododborskih
sjednica i rada pododbora uobće, a ako to narav posla traži, i knjigu izdataka odnosno primitaka.
Čl. 11. Pododbor je vezan uputama koje mu izdaje odbor. U
okviru
ovih radi samostalno. Zaključci pododbora su pravovaljani, ako su donešeni dvotrećinskom
većinom glasova prisutnih članova. Ako se ova ne mole postići, odlučuje o
spornom
pitanju odbor.
Čl. 12. Predsjednik pododbora
dužan je dva
puta mjesečno,
ako je potreba i češće,
izvješćivati odbor o radu pododbora. On može biti uvijek zvan
od odbora
da prisustvuje njegovim sjednicama.
ČI. 13. Odbor mole uvijek, kada to
smatra potrebnim, opozvati svakog člana pododbora i zamijeniti ga drugim. U slučaju
opoziva predsjednika Pododbora ili cjelokupnog Pododbora, dužan je predsjednik
pododbora podnijeti odboru konačni izvještaj o cjelokupnom radu, kao i knjige koje je pododbor vodio. To će učiniti predsjednik
pododbra i u
slučaju ako se zahvali na dužnosti.
Čl. 14. Onima koji obavljaju neke
izvanredne radove u pododborima, a koji poprimaju značaj stalnog
uredskog rada, može odbor, ako
to smatra
potrebnim, podijeliti stalnu ili povremenu nagradu.
Glavna skupština.
Čl. 15. Oglas o sazivanju glavne
skupštine bit će izvješen na vidnom mjestu u Zavodu sv. Jeronima kao i pročitan s oltara, a može biti saobćen
članovima još na koji drugi način, ako to bude potrebno. On mora sadržavati pored točne oznake vremena
i mjesta dnevni red
glavne
skupštine.
ČI. 16. Dnevni red redovne Glavne
skupštine mora sadržavati: izvještaje predsjednika, tajnika, blagajnika, nadzornog
povjerenstva, te biranje novog društvenog odbora.
Dnevni red izvanredne glavne
skupštine mora sadržavati one točke zbog kojih sazivači traže izvanrednu
glavnu skupštinu, a može sadržavati i druge točke.
ČI. 17. Glavnu skupštinu otvara predsjednik
odbora u zakazano vrijeme, te će
najprije ustanoviti, da li je na skupštinu došlo dvije trećine u
Rimu
živućih redovitih članova. Ako ovaj kvorum nije postignut, predsjednik
će proglasiti, da će glavna skupština nastaviti radom
pola sata kasnije bez obzira na broj prisutnih članova.
ČI. 18. Zapisnik
glavne skupštine vodi tajnik odbora.
ČI. 19. Izvještaj predsjednika
obuhvaćat će sumarni pregled rada društvenog odbora odnosno
Bratovštine, te prijedlog
da skupština podijeli razrješnicu odboru.
Čl. 20. Izvještaj tajnika
sadržavat će detaljni pregled društvenog rada s podatcima koje on kao tajnik može dati.
ČI. 21. Izvještaj blagajnika bit će
točan pregled imovnog poslovanja Bratovštine.
Čl. 22. Na gornje izvještaje može svaki član
Bratovštine staviti primjedbe i tražiti da one uđu u zapisnik skupštine.
Čl. 23. Izvještaj nadzornog
povjerenstva sadržavat će ocjenu rada odbora s prijedlogom da se odboru prizna ili ne prizna da je valjano izvršio
svoju dužnost, te da ga se razriješi dužnosti. O prijedlogu
nadzornog povjerenstva vrši se javno glasovanje.
ČI. 24. Nakon izvršenog glasovanja o
prijedlogu nadzornog
povjerenstva predsjednik prekida zasjedanje na kraće vrijeme, da bi se
članovi
Bratovštine mogli dogovoriti o stavljanju prijedloga za novi
odbor.
ČI. 25. Nakon izvršenog savjetovanja predat će
predlagači
svoje prijedloge predsjedniku. Ovi prijedlozi moraju sadržavati imena
osmorice članova koji se predlažu za novi odbor, bez oznake funkcije koju
će u odboru vršiti
(vidi čl. 7). Predlagači će sastavljati prijedloge tek
nakon prethodnog pristanka njihovih kandidata.
ČI. 26. Predsjednik će pročitati predložene liste te ih označiti s početnim slovima abecede.
ČI. 27. Glasovanje je tajno, a vrši se na slijedeći
način: tajnik će
najprije podijeliti svima
onima koji imaju pravo glasa po jedan istovrstni listić na koji će glasači zabilježiti samo ono slovo abecede koje nosi listina za
koju glasuju. Nakon toga
svaki će
glasač smotati svoj listić i predati ga predsjedniku. Ovaj će pozvati
dvojicu članova i s njima zajedno pristupiti prebrojavanju glasova.
ČI. 28. Smatra se
izabranom ona listina
koja ima relativnu većinu glasova.
ČI. 29. Ako dvije ili više listina postignu isti broj glasova,
pristupit će se ponovnom glasovanju na isti način, dok jedna lista ne bude imala relativnu većinu.
Čl.
30. Nakon izbora društvenog odbora pristupa se izboru članova nadzornog
povjerenstva na isti
način kao kod izbora odbora.
ČI. 31. Po izvršenim izborima raspravljat će se
ostala pitanja dnevnog
reda o kojima se može i glasovati. U ovom slučaju glasovanje je javno.
Nadzorno
povjerenstvo.
ČI. 32. U roku od 14 dana nakon glavne skupštine sastat
će se članovi nadzornog povjerenstva na prvu sjednicu, na kojoj će
izabrati između sebe predsjednika. Kasnije sjednice saziva
predsjednik nadzornog povjerenstva."
Kada se pozorno pročitaju usvojena
Pravila i Poslovnik
i stave u kontekst golemih
poteškoća, nastalih u
ono okrutno vrijeme, te mogućnosti utemeljitelja Bratovštine, ispada da oni nisu bili svjesni kakva su se
posla prihvatili. Nije u pitanju njihova dobra volja ni rodoljublje, već
nezamislivo velike
zapreke na koje će nailaziti, i kolike su bile njihove
mogućnosti da ostvare
ono što su zacrtali pravilom i poslovnikom Bratovštine. Svećenici su
bili već
vezani
drugim obvezama u službama koje su obnašali. Svjetovnim je ljudima ležala na duši prvenstveno briga za vlastite obitelji, a često i za golu egzistenciju. Oni su
tijekom
vremena morali potražiti mjesto pod suncem u prekooceanskim zemljama. Njihov
je doprinos, međutim, u svakom slučaju vrlo velik i vrijedan poštovanja i divljenja. Držim, ipak, da je jedino prof. Draganović znao
što ga čeka i sve je svoje
sile, a bile su doista nezamislivo velike, stavio u službu
ostvarenja ciljeva Bratovštine. On je i umno i fizički stajao iza cjelokupnog rada Bratovštine[48].
Bilo bi nepravedno
prešutjeti da je mons. Magjerec bio Draganoviću sigurno
zaleđe, a mons. Golik neumorni voditelj
administrativnih poslova Bratovštine. Njih su trojica na koncu ostali jedini članovi Odbora koji su se sastajali i obavljali poslove zacrtane pravilom i poslovnikom.
Glede pravila i poslovnika treba reći
da su se oni vrlo brzo pokazali manjkavima. Već na prvoj redovnoj sjednici Odbora na Draganovićev
prijedlog izabran je mons.
Golik za drugog tajnika Bratovštine, što u pravilu nije bilo predviđeno.
Nema nadalje nikakvih
tragova u arhivu Bratovštine o održavanju godišnjih glavnih skupština,
razrješenjima odbora i biranju novih članova. Ne može se
tvrditi da glavne skupštine "u
osmini
blagdana sv. Jeronima" nisu održavane, ali o
tomu nema
nikakvih zapisa u
arhivu.
Usvajanjem
pravila i statuta
19. srpnja 1945.
nova je bratovština formalno utemeljena. Ipak još je preostala važna točka da bi ona mogla doista postojati uz Zavod sv. Jeronima, a to je bio pristanak Svete Stolice. U
zavodskom arhivu nije bilo moguće pronaći formalni pristanak
Svete Stolice, a arhiv Državnog
Tajništva
još je uvijek zatvoren
za istraživanje. Možda formalni pristanak i nije bio izdan, već
je postojao
prešutni usmeni dogovor. S jedne se strane strogo pazilo da papinski zavodi za školovanje
svećenika u Rimu služe isključivo svrsi za koju su osnovani, te u njima nisu mogli boraviti ni svećenici
koji nisu bili na studijima,
niti su se zavodi smjeli baviti nekom drugom djelatnošću. S druge je pak
strane Sveta Stolica u ratno i poratno vrijeme prešutno odobrila takvim ustanovama u Rimu spasavati živote ugroženih
ljudi i pomagati bjegunce. Mons. Magjerec o
tomu je nešto više progovorio u
pismu gospođi
Petrić 21. kolovoza 1955. kada ga je ova
zamolila da primi u Zavod slikara J.
Kljakovića, koji se tada nalazio u Argentini. On u pismu doslovce kaže
o pravima
rektora Zavoda, da je "on predsjednik upravnog odbora zavodske
imovine, on je moderator zavodske discipline i reda kod bogoslužja u crkvi, ali pravo primanja bilo
koga u Zavod nema. To
je pravo pridržano isključivo kardinalu protektoru[49]"
Magjerec nadalje spominje da su "sve iznimne ratne dozvole
opozvane. Na disciplinu u Zavodu se strogo pazi. Iz pojedinih su
se Zavoda morale
ukloniti
ne samo laičke
osobe, nego i crkvene, koje se ne bave crkvenim studijem. U godišnjoj
relaciji, ja šaljem
svake godine Kongregaciji, ne samo izvještaj o radu mlade gospode što se nalaze u Zavodu kao studenti, nego i od preč.
gg. gostiju (prof
Lukas, mons. Golik, mons. Jesih, Vinko Brajević, prof.
Draganović) da se vidi
da su i oni korisno zabavljeni poslom, da nisu na uštrb zavodske discipline i da su se znali prilagoditi zavodskom
dnevnom redu."
Nije
sačuvan nikakav pisani trag o tome da li je od Svete
Stolice zatraženo odobrenje pravila Bratovštine, odnosno njezin osnutak.
Vjerojatno se usmeno razgovaralo s mons. Montinijem i drugima iz Državnoga tajništva i prihvatila
sugestija da se ne ide na formalni osnutak Bratovštine. Na sjednici odbora 9. prosinca 1948. mons. Magjerec je doslovno
izjavio, da "pravila do
danas nisu odobrena
po crkvenoj vlasti, već se radilo na karitativnoj bazi[50]". Sveta Stolica, dakle, nije
odobrila pravila nove Bratovštine u sklopu Zavoda, ali njezin rad
nije ni zabranila. Bratovština se u dopisivanju
s Državnim
tajništvom tako naslovljavala, a i odgovori Državnog tajništva pristizali na adresu
Bratovštine, odnosno na mons.
Magjerca kojeg se titulira s "il Presidente
della
Confraternitŕ di S.
Girolamo in
Urbe", ili na prof Draganovića
koji je
"il Segretario". Najčešće se na dopisima Tajništva nalazi ime mons.
Montinija, koji je u to vrijeme bio "il
sostituto
segretario".
Pravna je zavrzlama oko
Bratovštine pri Zavodu najsretnije bila riješena pri Papinskom odboru za pomoć - Pontificia
Commissione Assistenza (PCI), tako što je Bratovština
ondje nastupala kao Hrvatski odbor -
Comitato croato. Ova je naime ustanova pružala pomoć
izbjeglicama svih nacija, a svaku je od njih zastupao nacionalni odbor.
"Drugi narodi nemaju u Rimu bratovštine kako to imaju Hrvati. Oni su stoga formirali sebi nacionalne komitete. Kao hrvatski komitet fungirala je kroz ovih sedam godina hrvatska
Bratovština Sv. Jeronima" - zabilježio je 11.
rujna 1952.
mons. Magjerec[51].
Poslije
Magjerčeve smrti 1957.
Bratovština je i formalno i stvarno
prestala postojati, ali je "Comitato croato" djelovao još nekoliko
godina.
Mora se priznati da je Sveta Stolica pokazala veliku
naklonost prema Bratovštini, a preko spomenute
Papinske ustanove za pomoć i prva priskočila u pomoć i neprestano
dodjeljivala znatna novčana i materijalna sredstva za hrvatske bjegunce. Dakako da nije izostala ni
pomoć diplomatskim
putem te pravnim sredstvima.
II
PROBLEM IZBJEGLIŠTVA NAKON DRUGOGA
SVJETSKOG RATA
Još za vrijeme rata postalo je očito, koliko god saveznike
ujedinjavala borba protiv nacifašizma, da među njima postoje goleme razlike
glede uređenja Europe poslije rata. Poznatim međusobnim dogovorima u Jalti, Teheranu i Potsdamu oni su podijelili, ne samo Hitlerov Treći Reich i Italiju na područja kojima će
upravljati četiri savezničke države - SAD, Velika Britanija, Francuska i SSSR - nego su cijeli kontinent podijelili na vlastite interesne zone. Na jednoj su strani bile tri zapadne sile, a na drugoj, tada već očito suprotstavljenoj
strani, komunistički Sovjetski Savez. Zapadne sile su nesumnjivo poznavale ćud komunizma i totalitarističku vlast koju je provodio njihov saveznik Staljin, no "pravili su se Englezi" i cijelu istočnu i dobar dio srednje Europe jednostavno osudili na dugotrajno ropstvo.
Izbjeglički
problem nakon Drugoga
svjetskog rata upravo je slika takve kobne pogodbe. Naime, izbjeglice o
kojima je riječ, skoro u
potpunosti potječu iz "zone
sovjetskog interesa".
U Italiju, Austriju i Njemačku nagrnuli su
Poljaci, Ukrajinci,
Litvanci, Česi, Slovaci, Madžari, Rumunji, Bugari, Hrvati, Slovenci, Srbi, Makedonci i Albanci, dakle svi oni narodi čije
su zemlje
"oslobodili komunisti" od nacista i njihovih
suradnika ili "domaćih izdajnika", kako je to glasilo u jugoslavenskom
propagandističkom vokabularu. Povijesna je činjenica da iz Quislingove
domovine, pa niti iz Hitlerove i Mussolinijeve, izbjeglica skoro uopće nije bilo. Kada se,
dakle, govori o
izbjeglicama Drugoga
svjetskoga rata, riječ je prvenstveno
i gotovo
isključivo o bjeguncima pred komunizmom. Bježali su i oni koji su počinili
zločine tijekom rata, ali je njihov broj neusporedivo
manji od nevinih Ijudi
koji su se našli u izbjegličkim logorima samo zbog straha
od komunizma.
U svezi s time mora se reći da se zapadni saveznici skoro uopće
nisu pozabavili sudbinom izbjeglica koji nisu uspjeli uteći pred
komunistima, već su dospjeli u sovjetsku zonu u Austriji i Njemačkoj. Staljinu (Titu ili kako su se već zvali komunistički vođe) prepustili su da taj problem riješi onako kako je znao: masovnim pokoljem. S druge pak strane, dopustili su Staljinu i njegovim satelitima - njih nikad nisu nazvali kvislinzima - da vršljaju, istražuju i trae izručenje
izbjeglica po logorima u
njihovim
okupacijskim zonama.
Samo se u taj kontekst mogu staviti hrvatske
izbjeglice za čije je izbavljenje
bila osnovana bratovština. Među njima je bilo i krivaca. Bilo je i ljudskoga
ološa, kao uostalom i u svakoj drugoj skupini. Ipak su hrvatski izbjeglice golemom većinom
bili nevini Ijudi.
Povijesna je također činjenica da su
izbjeglice
bili golemom većinom vjernici. Zašto? Odgovor se opet zna: zbog
komunističkog progona vjere. Bratovština je nastojala pomoći upravo njima, a
krivcima
osigurati pravedno suđenje. Uostalom, Pavelić i njegov najuži krug suradnika nisu ni
trebali
pomoć od Bratovštine. Ili su već prije bili pohvatani i pogubljeni, ili su se sami snašli kako će
izbjeći sudu komunističke pravde.
Saveznici su se još tijekom rata dogovorili da će nakon
pobjede nastojati uhititi glavne krivce za rat i staviti ih pred ad hoc formirani sud četvorice glavnih
članova antihitlerovske koalicije. Prvenstveno se to odnosilo na njemačke, japanske i talijanske vođe, vojskovođe i počinitelje masovnih ratnih zločina.
Njihove pak suradnike u
pojedinim okupiranim zemljama obvezali su se također pohvatati i izručiti
novim vlastima dotičnih zemalja čije će vlade dostaviti
popis osoba za koje traže izručenje.
Među saveznicima je gledom na ovaj dogovor također došlo do
razlika. Za razliku od zapadnih saveznika, Sovjeti i njihovi sateliti u ratne su zločince
svrstali sve one koji
su se protivili njihovu političkom uredenju, sve antikomuniste. Nije bilo važno jesu li sudjelovali u vlasti ili nisu, jesu li počinili
kakvo zlodjelo ili nisu. Na taj su se način htjeli riješiti svake političke
opozicije, i tzv. diktaturom proletarijata uništiti "klasnog neprijatelja"
najbrže i najefikasnije.
Ovaj je dogovor imao velike reperkusije za
poslijeratne izbjeglice. Zapadni su saveznici prema tom kriteriju izbjeglice razdijelili u tri osnovne
kategorije označivši ih pojmom bijeli, sivi i crni.
Pod bijele su svrstavali one koji tijekom rata nisu
počinili nikakav zločin. Oni su imali pravo boraviti u logorima, dobivati pomoć UNRRE (United Nations Relief
and Rehabilitation Administration) i IRO (The International Refugees
Organization), nisu mogli protiv svoje volje biti izručeni (komunističkim) vlastima svojih
zemalja, a od IRO su mogli dobiti financijsku pomoć za prijevoz i preporuku za useljenje u druge zemlje.
Sivi su bili
suradnici poraženih sila - niži nositelji vlasti, vojnici i časnici koji nisu
počinili ratni zločin. Njihov je položaj bio znatno teži. Stavljeni
su u
logore
pod strogi režim s bijednom opskrbom dok ne budu izručeni, ukoliko im se doista dokaže da pripadaju u tu kategoriju. Nisu imali pravo boravka u IRO
logorima. U
najboljem slučaju
bili su predviđeni za dolazak u radne logore koje su saveznici otvarali u to vrijeme u Njemačkoj. Njihovo useljenje u
zapadne
zemlje
načelno nije dolazilo u obzir. Završavali su u zemljama Južne Amerike, uz posebni pristanak njihovih vlada.
Crni su bili dužnosnici vlasti,
vojskovođe i stranački pripadnici stranaka nacifašističke
ideologije (ustaše). Za njih nije bilo nikakva spasa od izručenja, ako su dopali u ruke savezničkih
vlasti. Nakon što su bili identificirani, bili su stavljeni u strogi zatvor i čekali dok ih se ne prikupi dovoljan broj kako bi se organizirao transport u njihovu zemlju.
Ova
podjela sama po sebi
nije bila nepravedna. U stvarnosti su se, međutim,
dogadale velike nepravde. Dok su saveznici shvatili da izručene komunističkim vlastima ne očekuje pravedno sudenje nego pogubljenje,
dotle su ovi već bili pobijeni.
Zastrašujući
je nepravedan bio i način kako su izbjeglice
stavljane pod kategoriju sivi ili crni. U logorska povjerenstva za taj posao
saveznički su zapovjednici uzimali Titove agente kao one koji poznaju jezik,
izbjeglice i događaje tijekom rata. Ovi su pak obavljali svoj zadatak, ne po intencijama
saveznika,
nego po naputku
OZNE. Većina hrvatskih izbjeglica stradala je upravo zbog lažnih optužbi savezničkih "tumača". Bratovština se u punoj mjeri angažirala
upravo u razobličavanju lažnih optužbi.
1. Organizacija izbjegličkih logora u
Italiji
Okupacijske
savezničke vlasti u
Italiji, Austriji i Njemačkoj dolaskom golemog broja ratnih izbjeglica našle su se pred nemalim problemom kamo ih smjestiti, kako se pobrinuti za njihove svakodnevne životne potrebe i kako trajno riješiti nastali
izbjeglički problem.
Neznatan je broj
izbjeglica mogao naći smještaj kod rodbine u zemljama azila i. oni nisu
predstavljali nadležnim vlastima
nekakav problem. Vrlo malo ih je bilo koji su imali sredstava za život. Radilo se
većinom o onima
koji su dotad bili u svojoj zemlji na vlasti. Za njih su se okupacijske vlasti imale brinuti
kako ili pronaći, a ne kako ih opskrbiti. Golema je međutim većina ljudi došla u tuđu
zemlju bez igdje ičega, čak bez osobnih isprava. Trebalo se pobrinuti za njihov smještaj,
prehranu, identifikaciju, liječenje, školovanje, vjerske potrebe,
jednom riječi - za sve.
Dodatni je problem bio što izbjeglice nisu bili
različiti samo po svojem socijalnom stanju, već po porijeklu, nacionalnosti, vjeri, jezicima,
političkim opredjeljenjima, često međusobno potpuno oprečnim, dapače i neprijateljskim,
nerijetko unutar iste
nacije, vjere i jezika.
Uzmimo samo međusobne odnose u hrvatskoj izbjegličkoj skupini
između ustaša i HSS-a. Što da se tek kaže o razlikama
među izbjeglicama koji su po državi nazivani
"Iugoslavi?" Engleskim i američkim
vojnim vlastima koje su upravljale logorima i uz najbolju volju to su ostale nerješive zagonetke. Kada
se tomu dodaju zahtjevi novih vlastodržaca u zemljama izbjeglica - konkretno Tita, kada su u pitanju hrvatske izbjeglice - tek se mogu naslutiti golemi razmjeri
nesreće bjegunaca i zamršenost problema pred kojima su se našle vojne vlasti aleatskih sila. K
tomu,
izbjeglički val nije završio u svibnju 1945. nego se
intenzivno nastavio
mjesecima i godinama nakon rata.
Amerikanci i Englezi morali su golemo mnoštvo
izbjeglica smjestiti u logore da bi ih mogli nadgledati, spriječiti međusobne
sukobe do kojih je ionako dolazilo, a izvan logora bi sasvim sigurno zadobili nesagledive
razmjere, dati im ono najosnovnije - kakav-takav
smještaj i kakvu-takvu
prehranu. Potrebe su uvijek bile
veće od
mogućnosti.
Za smještaj
izbjeglica u Italiji
saveznicima su uglavnom poslužili logori koje su fašisti bili podigli za vrijeme Drugoga svjetskog
rata za konfinirane ljude s područja bivše Jugoslavije, Albanije i Grčke. Dodatno su
se još
morali organizirati neki logori, jer je broj izbjeglica bio veći od
interniraca.
Logori su
bili pod
savezničkom
upravom. Oni su ih podijelili na vojne i civilne. U vojne su bili smješteni ratni zarobljenici,
vojnici i časnici. Njihov je položaj bio
znatno teži od civila, jer im je prijetilo izručenje
Jugoslaviji, odnosno državi
kojoj
su
porijeklom pripadali.
Osim
savezničkih logora postojali su i talijanski
logori za strane izbjeglice. Oni su bili pod upravom talijanskog Ministarstva unutarnjih
poslova, a u njih su dolazili po
kazni osumnjičeni za razne prijestupe i bjegunci iz savezničkih
logora.
U odnosu na savezničke logore život u
talijanskim logorima
bio je mnogo teži. Disciplina je bila mnogo oštrija, a
hrana i smještaj kud i kamo skromniji. Na zlu glasu po strogoći i životnim uvjetima bili su poznati logori
Fossoli
i Fraschette.
Vrhovnim je upraviteljem
svih savezničkih logora u Italiji bio imenovan engleski pukovnik Findley, a pojedinim su logorima upravljali
oficiri, u engleskoj zoni Englezi, a u
američkoj Amerikanci. Ovi su uza se imali svoje osoblje, a među njih su redovito
komunističke vlasti iz zemalja porijekla ubacivali
svoje agente, da bi zapovjednicima bili "tumači i pomoć". Zna se kakva. Pod posebnim su, dakako,
nadzorom bili zarobljeni "neprijateljski vojnici"
npr. hrvatska "Handžar - divizija" i "Prinz Eugen" tzv.
Volksdeutschera iz NDH. Unutar logora izbjeglice su razvrstavane po nacionalnoj pripadnosti. Svaka je nacionalna grupa izabrala svoga predstavnika,
odnosno predstavništvo,
koje je bilo odgovorno zapovjedniku logora
i bilo zaduženo
za održavanje logorske discipline i organizaciju ostalih aktivnosti
unutar svoje nacionalne grupe. Kontakti s ljudima
izvan logora bili su vrlo
ograničeni i pod strogim
nadzorom. Za ulaz u logor trebalo je dobiti
posebnu propusnicu logorskoga zapovjednika, a za
stalno posjećivanje logora izdavale su se specijalne
iskaznice okupacijskih vlasti, talijanskog ministarstva unutarnjih ili vanjskih poslova, Svete Stolice i dobrotvornih organizacija. Logorski dušobrižnici su za taj posao
dobivali imenovanje od Državnog tajništva Svete Stolice
s navedenim osobnim podacima i imenom
logora u kojem će vršiti službu.
Uprava logora
osiguravala je, kako je već
rečeno, nužni smještaj i prehranu. Dodatnu
pomoć izbjeglicama pružale su medunarodne dobrotvorne organizacije, koje su mogle djelovati samo u dogovoru s logorskim
vlastima.
U prvim poslijeratnim godinama
najaktivnija i najdjelotvornija
bila je UNRRA - United Nations Relief and
Rehabilitation Administration - Ured za pomoć i obnovu Ujedinjenih Naroda. UNRRA je djelovala do konca 1947. godine.
Već
tijekom 1946. UN su
osnovali IRO - The International Refugees Organization - Međunarodni ured za izbjeglice. IRO najprije djeluje paralelno s UNRROM, a potom preuzima cjelokupnu njezinu
aktivnost. IRO je bio najvažnija ustanova za izbjeglice,
radi kojih je i utemeljena. Bjegunci koji su dobili status izbjeglice uživali su zaštitu IRO, imali su
odredena prava, od kojih je najvažnije bilo da imaju pravo na smještaj u logor i da ne
mogu
biti izručeni državi koja bi ih htjela repatrirati. IRO je takoder
posredovao pri emigraciji izbjeglica iz Italije (Austrije i Njemačke) u prekooceanske zemlje.
Crveni križ,
najpoznatija svjetska humanitarna organizacija, u mnogo je manjoj mjeri sudjelovao u pomaganju ratnih izbjeglica,
već je bio
aktivniji u pomaganju stradalnika druge vrste -
elementarnih nepogoda, gladi, epidemija i sl. - a u pomaganju
izbjeglica bio je nazočan,
ali mnogo manje od drugih organizacija.
Bratovština je osim gore navedenih ustanova bila snažno povezana
s crkvenim organizacijama za pomoć.
U prvome je to redu bila PCA (Pontificia Commissione di Assistenz), Papinski ured za
pomoć. Nju je 22.
siječnja 1945. osnovao papa Pio XII. dodijelivši joj znatna sredstva za pripomoć. Ona
je pomagala izbjeglice svih nacija i vjera, ali ipak je prvenstveno
pomagala katolike. Pri
njoj je svaka nacionalna
grupa osnovala svoj
odbor, a Hrvate je kao Comitato croato zastupala Bratovština.
Vrlo živu vezu i veliku pomoć za svoje
sunarodnjake Bratovština je imala od NCWC (National Catholic Welfare
Conference), Nacionalne katoličke dobrotvorne udruge iz Sjedinjenih
Američkih Država. Ona je raspolagala zaista velikim
sredstvima, kako u novcu tako i u materijalnim dobrima. Njezin predstavnik u Italiji, mons. Andrew P. Landy,
doista se pokazao pravim prijateljem Hrvata[52].
Od PCA i NCWC Bratovština je za pomoć
izbjeglicama dobivala redovitu mjesečnu potporu.
2. Uzorni logor Fermo
Bilo bi nepravedno prema bivšim hrvatskim izbjeglicama u
logoru Fermo ne upoznati čitatelje s podacima koji su
sačuvani u arhivu Bratovštine o tom logoru, točnije o Hrvatima, njih preko 2.200,
dospjelim u Fermo. Bio je to pravi mali hrvatski grad, uzorno organiziran i vrlo aktivan.
Prof. Draganović piše o njemu nekomu "vrlo
poštovanom g. doktoru" 14. studenog 1945. ovako: "Od naših logora najveći je onaj u Fermu. Po priznanju samih Engleza to
je uzor logor.
Imamo ondje punu gimnaziju i pučku školu sa redovitom
obukom te se sada radi da im se prizna pravo javnosti, što
će izgleda uspjeti. Zatim je tu zabavište za djecu, razni
stručni tečajevi, pjevački zbor, kazališna skupina itd. Svaki
tjedan priređuju se
vrlo
uspjele priredbe vesele naravi sa našom t.j. logorskom plesnom glazbom (orkestrom), zatim tjedne usmene novine,
nogometne utakmice naše momčadi sa okolnim talijanskim ili engleskim
klubovima. Moral je ljudi na visini, pa da je još malo bolje s odjećom, ljudi bi bili posve zadovoljni."
U fermanski logor dospio je cijeli niz hrvatskih intelektualaca
različitih profila. Bilo je tu doktora prava, medicine,
veterinara,
gimnazijskih profesora, glazbenika i pjesnika. Oni su organizirali
logorski život s upravnim odborom na čelu,
odborima za kulturno-prosvjetnu djelatnost, za ekonomska pitanja, za šport, čak
su ustrojili unutarnje
logorsko redarstvo. Hrvati su unutar logora podigli
vlastitu crkvu. "Liru po liru skupljala je naša sirotinja i kad je nešto skupljeno, kupljen je materijal i ureden
dostojan stan Božji. Akademski slikar Željko Dučmelić, i sam logoraš, naslikao je oltarnu sliku Majke Božje Kraljice Hrvata.
Fermanski nadbiskup Norberto
Perini došao je osobno
11. listopada
1945.
- kako su je samo brzo podigli! - blagosloviti ovu "katedralu", kako ju je nazvao
u propovijedi. "Dok drugdje u svijetu ruše crkve, vi Hrvati u tuđini, bez kuće i kućišta, gradite i uređujete novu" - istakao je u propovijedi nadbiskup. Svoje prijateljstvo dokazao je i darovavši za Božić 25 kg teško
zvono za hrvatsku crkvu. Natpis na zvonu glasio je: "Me signum et praeconem
communis fidei, exules Croatae, hospites Firmani, fraterne oblatum fraterne accipiant. Fermo, Natale 1945. - Mene, znak i vjesnika zajedničke vjere, Hrvati
izbjeglice, fermanski gosti, bratski darovana, neka i bratski prime". Nadbiskup je češće
dolazio
u goste hrvatskim logorašima, a 11. lipnja
1946. osobno je došao dijeliti sv. krizmu sedamdesetorici naših
izbjeglica.
Logor je djelovao zapravo kao zasebna župa u kojoj su
svećenici V. Vincens,
J. orošak[53], I. Vukina vodili matičnu knjigu
krštenih. Za ilustraciju o veličini i mladosti ove logorske župe može poslužiti podatak da je od 20. kolovoza do kraja 1945. u njoj kršteno 15
djece, tijekom iduće godine 42, a 1947. godine 49. Samo u
nekoliko mjeseci 1945.
u logoru se
vjenčalo 13
parova.
Od Bratovštine su zatražili i dobili ciklostil i na njemu tjedno
izdavali "Vijesti
logora Fermo". "Fermanci" su uspjeli u logoru uspostaviti vlastitu tiskaru.
"Koliko god je bila
primitivna - imali smo na raspolaganju par desetaka kilograma slova i sav se posao obavljao
rukama - ali se ipak u njoj tiskala
dva puta mjesečno kulturno-politička
revija 'Croatia', koja je doprla na sve
strane svijeta, pa i u obje Amerike. Uporedo s ovom
revijom izlazio je i mjesečnik za vjerski život Hrvata izbjeglica 'Ave' - piše Varošac u svojem članku.
I "Croatia" i "Ave"
nastavili su
izlaziti u
Argentini, kamo se
preselila
većina
Hrvata iz fermanskoga logora.
U logoru je 2. studenog 1945. održana osnivačka skupština ogranka
Matice hrvatske. U ogranak se učlanilo 118 Hrvata. Matica je djelovala
unutar ograničenih
mogućnosti. Uglavnom se to svodilo na održavanje predavanja s vrlo
različitim temama od povijesti do politike, od književnosti do pitanja s područja
fizike, kemije i ostalih
znanosti. Predavanja su održavana jednom tjedno, a broj nazočnih slušača je bio oko 80; najmanji posjet je iznosio 29, a najveći 236 prisutnih. Kao predavači su
nastupali prof. Žanko, o.
Sakač, o. Mandić, ing. Horvat, dr. Buć, prof. Bareza i mnogi drugi. U
zapisniku
sjednica posebno su zabilježena ova predavanja od 19. studenog 1945. kada je prvo predavanje na temu "Inteligencija u
našem
logoru" održao dr. Zvonimir Pinterović, do 3. siječnja 1947., kada je prof. Olga Osterman govorila o temi "Razvitak
hrvatske književnosti i njegova povezanost s našim narodnim i političkim
životom".
"Pozornica hrvatskih
izbjeglica" bila je amaterska glumačka družina hrvatskih
izbjeglica u Fermu. Oni
su 5. rujna 1945. organizirali priredbu "Vedra večer"
i poslije nje su
sazvali širi odbor i ustanovili glumačko društvo.
"Pozornica je održavala predstave redovito subotom. Izvodili su najčešće
zabavni
program, kratke
humorističke prikaze, ali su im na programu bile i drame poznatih pisaca. Izvodili su Moličrova Škrtca, Tartuffea, Mizantropa, Čehovljevu
Prosidbu,
Begovićevu
dramu Bez trećega, Damu s kamelijama A. Dumasa. Neke su predstave i sami sastavljali.
Matica i Pozornica organizirale su zajednički subotom usmene novine.
"Svake subote prije večere skupili smo se u jednom od praznih
paviljona i tu pažljivo
slušali govornike, koji su nam dali pregled
svjetskih dogadaja" – bilježi Z. Varošac. U arhivu Bratovštine
sačuvani su zapisnici odbora "Pozornice" iz kojih se dobro može pratiti djelovanje ove glumačke grupe.
"Pjevački zbor hrvatskih
iseljenika" u Fermu
bio je možda najpoznatiji od svih fermanskih društava. Treba
reći da to nije bio samo pjevački zbor, već
da je uza nj postojao orkestar, te da su
nastupali zajedno.
Nastupali su najprije kao crkveni pjevački zbor, da bi tijekom vremena nastupali ne samo na logorskim priredbama, već održavali koncerte izvan logora.
Zapažen je bio
nastup zbora u Rimu u crkvi sv. Jeronima, na radio Vatikanu, s kojim su namjeravali
izdavati gramofonske ploče. Nastupali su pred logorskim
vlastima, pred poljskim vojnicima,
a bio je planiran izlet po čitavoj
Italiji, sve do Milana. Od zbora je sačuvana zbirka nota i zapisnik
sjednica odbora zbora.
Ne manje važna
aktivnost unutar logora
Fermo bila je organizacija
obrta, ponajviše postolarskoga i krojačkog. Održavali su tečajeve za mlade
članove logora, kako bi izučili obrte. Matica je organizirala tečajeve engleskog, španjolskog,
talijanskog i njemačkog jezika, zatim blagajnički,
knjigovodstveni, vozački, lugarski, zidarski te tečaj za krojenje, šivanje i strojopis.
"Ne bi bila slika logora podpuna, kad ne bismo rekli koju rieč i o našem športskom družtvu 'Croatia',
koje je imalo svoju
nogometnu sekciju, koja je bila najaktivnija i najpoznatija, zatim sekciju za odbojku i stolni tenis. Osim toga,
bila
je i šahovska
sekcija, a gojila se i laka atletika, te su priređivana i razna natjecanja"
- stoji u Varoščevu
članku.
Ing. Stjepan Horvat, posljednji
ratni rektor Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu, ovako je u svojim sjećanjima opisao logor Fermo: "Postoji u
Fermu izvrsni pjevački zbor, sportska
društva sa zamjernim uspjesima, mala, pučka
i srednja škola, čak i izvrsna mala škola, pozornica, novine,
hrvatski skaut, kulturna društva, kulturni rad itd.
Sve je to stvorio
isti taj izbjeglički narod iz sebe, iz svoje
unutarnje kulturne snage. Jeste li bili u našoj crkvici? U njoj je sve stvoreno našim rukama i našim sposobnostima.
A znate li da se iz te crkvice svaki dan uzdižu tople molitve pred Svevišnjega i da te tople
molitve rijetko kada glase samo za sebe nego i za druge, a napose za domovinu u smrtnom grču?"[54].
Nije dakako
moglo biti bez političkih problema. Hrvati su došavši u Fermo zatekli ondje već poveći broj Srba, koji su se povezali s engleskim
oficirima i bili u izvjesnoj prednosti. Hrvati se, međutim, nisu dali. Iza svakog imena na popisu
prispjelih Hrvata stajala je oznaka podrijetla - Yugoslav. Varošac bilježi karakterističnu
reakciju Hrvata na tu oznaku.
"Kao da me netko ubo nožem u
srce. Uzmem popis i prekrižim to
mrzko ime i napišem Croat" - kaže on. Složno su izjavili da se
ne žele miješati sa
Srbima i da su oni prethodnica veće
skupine od oko 600 Hrvata koja naskoro stiže u logor. "Zapovjednik logora
pravio se Englez. Odnosno,
nije se morao ni praviti, jer je to i bio." Zapovjednik je nastavio tjerati politiku protežiranja jugoslavenstva.
Prigodom rođenja sina Petra Karađorđevića nakanio
je organizirati "jugoslavensku" proslavu. Srbi su
proslavu oduševljeno
prihvatili, a Hrvati odlučno odbili. "Mi
smo siti i Petra
i Jugoslavije, pa,
naravno, i Petrovog
sina." Zapovjednik je ipak održao proslavu, ali Hrvati na nju nisu
došli. Englez nije odustajao.
Nakon nekoliko dana sazvao je "Jugoslavene" da im održi "priestolni govor"
odnosno poruku engleske vlade, koja, prema njemu, plaća uzdržavanje svakoga
izbjeglice u logoru. To
nije bilo posve
neistinito, jer su Englezi doista davali novac za izbjeglice. Hrvati su došli na zapovjednikov poziv, ali su oni stali na jednu stranu, a Srbi na drugu stranu dvorane. Uspjeli su
isposlovati da se zapovjednikov govor na engleskom posebno prevodi za Hrvate na hrvatskom jeziku, a za Srbe na srpskom. "Važno je da
je zapovjednik službeno
priznao razliku između Hrvata i Srba. Ta, govor je dvaput prevođen, na dva razna jezika
preko
dva razna predstavnika. Zato smo na koncu i pljeskali" - zaključuje Varošac.
Nisu Englezi samo tako pustili naše Fermance na miru. Itekako su
budno motrili što se
radi, a
u dosluhu s
OZNOM
tražili među njima "zločince". Malo po malo
pa su nekog otkrili,
ispitivali, a nerijetko i odvodili
u mjesta predviđena za one koje treba izručiti. Ipak se
najveći prepad
na Hrvate u
fermanskom
logoru dogodio u noći na 16. travnja 1947. Englezi su te
noći opkolili
logor čak s tenkovima, a
900 (!) je vojnika nahrupilo u
logorske barake i na užas žena i djece hvatalo
muškarce i vezane
odvodilo na saslušanje.
Te su noći
Englezi odveli 17
Hrvata osumnjičenih za zločine, među njima i pročelnika logora prof. Dušana Žanka.
Dakako da je to unijelo veliki strah među
naše izbjeglice. Bratovština je trenutačno stupila u
akciju. Prof. Draganović
je alarmirao
savezničke vlasti, Svetu Stolicu i hrvatsku emigraciju po svijetu za spas uhićenih.
Urodilo je plodom, ali ostala je svijest o nesigurnosti.
Nije preostalo drugo već misliti kako ljude prebaciti na sigurno. Krajem 1947.
u tome se uspjelo i skoro svi
Hrvati iz Ferma preseljeni su u Argentinu.
Tako je logor hrvatskih izbjeglica u
Fermu prestao
postojati. Bio je to
vrlo dobro organizirani logor u kojem su izbjeglice radili,
osposobljavali se za život koji će ih naskoro odvesti diljem cijele kugle zemaljske. Bilo je i tu
problema i sukoba, ali daleko manje nego u
drugim logorima. Bratovština
je obilato pomagala logoraše u Fermu. Draganović ga je često pohađao, a i predsjednik Magjerec rado je odlazio o Božiću i Uskrsu
podijeliti sunarodnjacima prigodne darove, pohoditi ih i obodriti.
Nije život u
logoru u
Fermu
bio "raj zemaljski", ali je u odnosu na druge izbjegličke logore, pa
i onaj veliki logor
koji je tada bila cijela
Hrvatska, život u njemu bio, ako ne lagodan, a ono mnogo podnošljiviji i slobodniji.
Hrvatski izbjeglice u
njemu nisu gubili vrijeme i niti su trošili snage na tugovanje i međusobne svađe, već su se ozbiljno pripremali za život
koji će ih odvesti
u daleki
svijet, daleko i od
Ferma i, na žalost, od Hrvatske.
[38] APHZSJ,
Arhiv Bratovštine, Zapisnici, 1. kutija
[39] Gj. MAGJEREC, Istituto s.
Girolamo str.
101.
[40] U mnogobrojnim novinskim napisima i objavljenim
knjigama autori ovu ulogu prof. Draganovića kao tajnika Bratovštine Sv.
Jeronima pretura ju u tajnika Zavoda Sv. Jeronima. Zavod Sv. Jeronima nikad nije imao
tajnika, nema ga ni danas.
[41] Ivica Elijaš je rođen 27. V 1919. u Zagrebu. Vjenčao se 15. kolovoza 1943. u crkvi sv. Jeronima s Nevenkom Brancer, novinarkom, rodom iz Rijeke. Vjenčao ih je rektor
Magjerec. Zvanje zapisano u
vjenčanom listu: officialis associationis Caritas Zagrabiae.
(APHZSJ, Arhiv Bratovštine, osobne isprave)
[42] Zapisnik 1. odborske
sjednice 28. srpnja 1945.
[43] Zapisnik 2. odborske sjednice 15. kolovoza 1945.
[44] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, kutija 1.
[45] Obje se čuvaju u na istom mjestu u arhivu
Zavoda.
[46] Opaska: "Ovaj § ovisi o pitanju, da li redovitim članom
Bratovštine može biti samo Hrvat."
[47] Broj kanona i paragrafa u izvornom
tekstu ostao je nepopunjen.
[48] Draganović zaslužuje da se ovaj
njegov rad na spasavanju izbjeglica, kao i općeniti rad u hrvatskoj
političkoj emigraciji temeljito i svestrano
obradi. O tomu ima mnoštvo
podataka u njegovu osobnom arhivu (s gradivom
do 1963. g.), koji je bio brižno
(rekao bih: prebrižno) čuvan i tek je 2000. godine predan Zavodu sv.
Jeronima. Trenutno je grada tematski i kronološki (samo po godinama) sređena, a detaljno
sređivanje i popis
tek treba uslijediti.
[49] APHZSJ, ostavština Kljaković.
[50] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, Zapisnik sjednice navedenog datuma.
[51] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, kutija 1.
[52] Bratovština je više puta raspravljala kako bi mons. Landyju iskazala svoju zahvalnost. Ona ga je 1953. proglasila
svojim počasnim članom.
[53] Josip Borošak (Osekovo 1915.), za
svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen 1938. Iza rata živio u Italiji gdje je dugi niz
godina bio dušobrižnik Hrvata u
raznim logorima, ponajviše u Fermu. Od 1966. živio je u Rimu kao misionar za sve hrvatske izbjeglice u Vječnom gradu. Na prijedlog kardinala Šepera imenovan je prebendarom bazilike Sv. Petra. Umro je 23. prosinca 1990.
u Rimu.
[54] S. HORVAT, Mi izbjeglice, rukopis u APHZSJ,
str. 219.