BRATOVŠTINA SVETOG JERONIMA ZA POMOĆ HRVATSKIM IZBJEGLICAMA

 

Andrija Lukinović, Zagreb

 

Sažetak

 

Na završetku Drugoga svjetskog rata veliko mnoštvo ljudi iz zemalja u kojima su komunisti došli na vlast izbjeglo je u Italiju, Austriju i Njemačku u nadi da će naći utočište u slobodnom svijetu. Među njima je bilo više desetaka tisuća hrvatskih izbjeglica svih staleža i zanimanja, žena i muškaraca. Bilo je vojnika, seljaka, radnika, intelektualaca, svećenika, studenata i djece. Poput izbjeglica drugih nacija i Hrvati su bili smješteni u logore za izbjeglice pod upravom savezničkih vojnih vlasti. Manji dio njih dospio je u civilne logore pod upravom Ministarstva unutarnjih poslova Italije.

 

Budući da su uvjeti u logorima bili vrlo teški, skupina uglednih Hrvata u Rimu - svećenika i svjetovnjaka - osnovala je u srpnju 1945. pri Papinskom hrvatskom Zavodu Sv. Jeronima u Rimu Bratovštinu za pomoć hrvatskim izbjeglicama, nepolitičku i isključivo dobrotvornu crkvenu ustanovu.

 

Bratovština je izbjeglicama pružala duhovnu, materijalnu i pravnu pomoć, a pred vlastima, savezničkm i talijanskim, imala je status Hrvatskog povjerenstva i s njima službeno kontaktirala kao priznati predstavnik hrvatskih izbjeglica.

 

Za duhovne potrebe izbjeglica Bratovština se pobrinula tako da im je slala izbjegle svećenike koji su boravili u Zavodu. Oni su ili stalno boravili u logorima, ili su prigodice tamo dolazili. Bratovština je nadalje tiskala molitvenike, pjesmarice, Novi zavjet, kalendare i prigodne brošure.

 

Potrebita materijalna dobra Bratovština je namicala članarinom, prilozima Svete Stolice, katoličkih dobrotvornih ustanova i darovima hrvatske emigracije iz SAD i južnoameričkih država.

 

Bratovština se naročito angažirala u borbi protiv izručenja hrvatskih izbjeglica komunističkim vlastima u Jugoslaviji. Ove su vlasti, naime, sve izbjeglice prikazivale saveznicima kao ratne krivce, a izručene su redovito osudivale na smrt ili rjeđe na dugogodišnju robiju. Zahvaljujući Bratovštnni golema većina izbjeglica nice bila izručena Jugoslaviji i tako je spašena.

 

Zaslugom Bratovštine preko 20.000 hrvatskih izbjeglica dobilo je utočište u prekomorskim zemljama, ponajviše u Argentini. Bratovština je vodila pregovore s imigracijskim povjerenstvima zemalja azila, talijanskim i savezničkim vlastima, brodarskim društvima, sastavljala liste putnika i pribavljala novčana sredstva za troškove prijevoza.

 

Bratovština formalno nije bila dokinuta. Poslije preseljenja izbjeglica u prekomorske zemlje njezin se rad smanjivao, a 1957. smrću njezina predsjednika, mons. Magjerca, rektora Zavoda, ona je i stvarno prestala postojati. U arhivu Zavoda čuva se arhiv nastao djelovanjem Bratovštine, izvanredan izvor za povijest Zavoda i hrvatske posljeratne emigracije.

 

I

 

Znamenita bratovština sv. Jeronima u Rimu, u čijem su krilu bili "gostinjac za hodočasnike, bolnica, kaptol kao i crkva sv. Jeronima", ustanovljena je 1453. i postojala sve do 1901. kada je papa Lav XIII. breveom “Slavorum gentem” od ovih ustanova uredio današnji Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima. Ova je bratovština poznata u našoj historiografiji, mada još ni izdaleka onoliko koliko ona to zaslužuje. Najpotpuniji prikaz njezine povijesti s izvorima i literaturom napisao je svećenik i hrvatski povjesničar u izbjeglištvu dr. Josip Burić u studiji "Iz prošlosti hrvatske kolonije u Rimu", objelodanjene u Rimu 1966. godine[1]. "Makar je ova hrvatska rimska ustanova prestala postojati 1901. godine, pred historičarima predstoji još mnogo rada kako bi se ona u potpunosti prikazala javnosti", ističe u uvodu svoje rasprave dr. Burić.

 

Da je ova njegova tvrdnja točna, potvrduje podatak da se u arhivu Zavoda čuva obilata arhivska građa, nastala djelovanjem Bratovštine, koja još uvijek čeka na objavljivanje i temeljitu obradu[2].

 

Ova dokinuta via facti Bratovština, međutim, imala je svoj odjek, moglo bi se reći oživljavanje, u Bratovštini Sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama (BSJ), osnovanoj u Zavodu sv. Jeronima nakon Drugoga svjetskog rata. Ime ove nove bratovštine ukazuje na tradicije svoje prethodnice, a i svrha joj je bila potpuno ista: pomagati sunarodnjake u duhovnim i tjelesnim oskudicama. O njo se u literaturi vrlo malo pisalo i hrvatskoj je javnosti ostala gotovo potpuno nepoznata, mada je u vrlo teškim poratnim vremenima predstavljala spas mnogobrojnim Hrvatima koji su morali napustiti domovinu.

 

Vrlo sažet prikaz - na svega tri stranice - napisao je o njoj njezin utemeljitelj i predsjednik mons. Juraj Magjerec o četiristoljetnom jubileju Svetog Jeronima 1953., dok je Bratovština još djelovala[3].

 

Usputno, o njoj piše i Jere Jareb u članku: Dr Krunoslav Draganović o svojem radu u Italiji od rujna 1943. do ožujka 1946[4]. Sličan je slučaj u članku Ivana Tomasa: Krunoslav Stj. Draganović, prilikom 60. godišnjice njegova života[5]. Ni K. Draganović, tajnik Bratovštine i zasigumo najagilniji i najzaslužniji njezin djelatnik, nije mnogo više o njoj progovorio u razgovoru s V Nikolićem[6].

 

Držim da je sve to premalo s obzirom na značenje i ulogu koju su Bratovština i Zavod sv. Jeronima imali u najtežim danima za premnoge Hrvate u zastrašujućim zbivanjima nakon Drugoga svjetskog rata[7].

 

Želja predsjednika nove Bratovštine mons. Magjerca, izrečena na odborskoj sjednici Bratovštine 20. srpnja 1950., kada je "komemorirao petu godišnjicu osnutka i rada Bratovštine svetog Jeronima (19. srpnja 1945) i zaželio da se prikaže njezino djelovanje koje bi se objelodanilo tiskom", ostala je samo želja[8]. Članovi su Bratovštine tada bili previše zauzeti dobrotvornim radom za izbjeglice da bi se mogli posvetiti pisanju njezine povijesti. Poslije su se razišli svijetom i prihvatili se drugih poslova. Predsjednik Magjerec umro je 1957., a njegovom smrću Bratovština je, ne formalno nego stvarno, prestala postojati.

 

Još jedan od razloga što nije napisana povijest Bratovštine svakako je bila nesredenost arhivske građe nastale njezinim radom. Ona nije bila čuvana u zavodskom arhivu kao njegov sastavni dio. Sadašnji mostarski biskup mons. Ratko Perić, bivši rektor Zavoda sv. Jeronima, povjerio je 1989. dr. Slavku Kovačiću i piscu ovih redaka sređivanje i inventarizaciju cjelokupnoga zavodskog arhiva. Tada u zavodskom arhivu uopće nije postojao zaseban fond ove Bratovštine, dok su arhivski fondovi stare Bratovštine bili sredeni, inventarizirani. Građa Bratovštine o kojoj je ovdje riječ nalazila se razasuta po cijeloj zavodskoj zgradi. Osim toga, ona je bila jako pomiješana s ostavštinama pojedinaca koji su u njoj radili, osobito prof. Draganovića i mons. Golika. Ipak, prikupljeno je četrdeset arhivskih kutija zapisnika sjednica, spisa, lista putnika u prekooceanske zemlje, osobnih isprava i fotografija izbjeglica itd. Mnogo korespondencije ostalo je i nadalje u Golikovoj i Draganovievoj ostavštini, jer su pisma često upućivana njima osobno, makar se odnose na Bratovštinu.

 

Upravo na temelju ove arhivske građe i oskudnih obavijesti koje sam dobio od još nekoliko živućih svjedoka, želio bih prikazati postanak, rad i značenje ove dične i za život mnogih Hrvata vrlo važne ustanove. Svjestan sam da ovaj prikaz ne može biti cjelovit. Veliki dio arhivske grade je na žalost propao ili je izgubljen. Nadam se da će ova rasprava potaknuti sunarodnjake koji imaju što reći o problemima o kojima je ovdje riječ ili ih dotiče, da svojim svjedočenjem dopune, poboljšaju i isprave ovaj doprinos. Bilo bi naime neophodno prikupiti što više dokumentacije, ne samo o Bratovštini sv. Jeronima, već o svim sličnim ustanovama i pojedincima koji su u ratno i poratno vrijeme spašavali prognani narod, kako bi se dobila makar približna slika tragedije koju su Hrvati proživljavali u ono okrutno doba[9].

 

1. Uzroci i svrha osnivanja Bratovštine

 

Poratni exodus Hrvata iz vlastite domovine počeo je mnogo prije svibnja 1945. Mnogobrojni su Hrvati poslije nesretnih svibanjskih sporazuma u Rimu između Mussolinija i Pavelića ili svojevoljno napuštali hrvatske krajeve potpale pod Mussolinijevu Italiju, ili su nasilno bili odvedeni u talijanske logore[10]. "Poznato je da je god. 1941-1942. stiglo u koncentracijske logore Italije oko 80.000 ljudi iz naših krajeva, ponajviše iz Dalmacije i Hercegovine, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja, otoka, te iz Slovenije i Crne Gore" - ustvrdio je rektor Zavoda sv. Jeronima u Rimu mons. Juraj Magjerec[11]

 

Nešto drukčije podatke od Magjerčevih o broju izbjeglica prije kapitulacije Italije posjedovao je dr. Krunoslav Draganović. "Tokom rata 1941-1945. – piše Draganović - punila se Italija življem iz hrvatskih krajeva, a nešto u manjoj mjeri iz Srbije i Crne Gore, dok su Slovenci bili vrlo brojno zastupani. Samih interniranih osoba iz okupirane zone pod Talijanima u Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori nabrojeno je oko 95.000 osoba, a vjerojatno ih je bilo i više. K tomu je dolazilo sve više Srba, Židova i političkih protivnika režima u NDH, ali je takoder bilo studenata na sveučilištima, izbjeglica iz Dalmacije i slično. Ogromnom većinom ti su ljudi zauzimali neprijateljski stav prema Hrvatskoj Državi i državnoj vladi. Mnogi od njih živo su širili promičbu protiv svega, što se u NDH događalo te su režim i Hrvate kao takove prikazivali u najcrnjem svijetlu, služeći se kod toga obilno lažju i klevetom[12]".

 

Draganovićevi izvori djeluju uvjerljivije. On je sigurno bolje od Magjerca poznavao prilike u logorima, mnogo se više kretao po Italiji obilazeći logore nego što je to mogao rektor Magjerec, a i vodio je statistike o izbjeglicama i žrtvama.

 

Magjerec je, međutim, sigurno u pravu kad kaže da je "zbog teških prilika u Domovini i na cijelom svijetu, ovaj Zavod (Sv. Jeronima, m.p) bio od 1943. do danas (1953. m. p) u takovoj i tolikoj mjeri zaokupljen karitativnim radom kao možda nikad prije[13]." On je tada rektorovao već dvadeset pet godina Zavodom sv. Jeronima, a pišući 1953. knjigu o ovoj ustanovi zasigurno je odlično poznavao njezinu povijest.

 

Zavodu je u skrbi za internirane Hrvate u talijanskim logorima prije kapitulacije priskočio u pomoć nadbiskup Stepinac. On je već početkom rata, dakle mnogo prije kapitulacije Italije 8. rujna 1943., kad su ovi logori interniraca bili raspušteni, organizirao Caritas Zagrebačke nadbiskupije, preko kojega je slao pomoć ne samo ugroženom pučanstvu u Hrvatskoj, već i internircima u talijanskim logorima[14]. Nadbiskup Stepinac je, prema Magjerčevom saznanju, putem Caritasa svoje nadbiskupije "slao svoje predstavnike s vagonima hrane i odijela u logore od Gonarsa kod Udina do otoka Elbe i June Italije[15]". Zavod je preuzimao tu pomoć i slao je internircima u logore, ne samo Hrvatima, već svima iz bivše Jugoslavije.

 

Kapitulacijom Italije i raspuštanjem logor zatočenici su dobili slobodu da se vrate svojim kućama, ali bili su bez igdje ičega. Opet im je Zavod sv. Jeronima postao jedina pomoć pri povratku u domovinu, a utočište mnogima koji se nisu htjeli ili se nisu smjeli vratiti. "Ovaj puta, piše Magjerec, skoro sav teret za te bijedne sunarodnjake pao je na Zavod Sv. Jeronima i njegove svećenike. Kroz prvih 14 dana (od kapitulacije Italije, op.m) spavali su u zavodskim prostorijama, uredenim za zakloništa u vrijeme zračnih napadaja.

 

Zbog zdravstvenih razloga morali su se udaljiti iz zgrade, čije dvije trećine nastavaju privatnici, a uprava Zavoda je bila uzela u najam Pension Amalfi u Via Merghera blizu kolodvora, kamo su se ljudi zaklanjali čekajući vlakove prema domovini. Dnevno im se tamo vozila topla hrana, priugotovljena u zavodskoj kuhinji brigom časnih sestara milosrdnica[16]. Bilo je dana kad je bilo podijeljeno 300 i više toplih ručaka. Isto se nosila hrana i na centralnu željezničku postaju, kuda su vlakovi prolazili s našim nesretnim internircima[17]".

 

Ove je podatke Magjerec dopunio u svom govoru prigodom dogovora o osnutku Bratovštine 28. svibnja 1945., ustvrdivši da od kapitulacije Italije 27. rujna 1943. do 4. lipnja 1944. "kad je što u kući, što izvan nje, (Zavod) podijelio u svemu našim zemljacima, bez obzira kojoj vjeri oni pripadali, koji su se iz koncentracionih logora vraćali svojim kućama, 12.872 topla ručka, razdijelio sve što je preostalo od Hrvatskog crvenog križa, bilo u hrani, bilo u drugim predmetima. Koliko su koraka učinili požrtvovni članovi ovoga doma, da pribave tim nesretnicima pomoć u odijelu i u potrebnom novcu za put u domovinu[18]".

 

Sva su ratna stradanja bila tek uvod u užas koji je slijedio nakon "oslobođenja". U ratnim vremenima još je bilo nekakve nade da će sve dobro svršiti, poratna su zbivanja, međutim, za hrvatski narod bila mnogostruko gorča.

 

Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske u svibnju 1945. uslijedio je potresni exodus hrvatskoga naroda iz domovine, bez Mojsija i bez odredenog cilja[19]. Dakako da na takve patnje vlastitoga naroda u svibnju 1945. godine nije vodstvo Zavoda sv. Jeronima moglo ostati ravnodušno, to više što su na vrata Zavoda pokucali mnogobrojni izbjegli svećenici iz domovine svjedočeći o jezovitom stradanju koje je zadesilo čitavu naciju. Strahote Bleiburga i "Križnih puteva" njima su već tada bile poznate, dok se o njima u Hrvatskoj nije smjelo ni pisnuti do pada komunizma, raspada Jugoslavije i uspostave samostalne hrvatske države. U tim tragičnim dogadajima Svetojeronimski zavod u Rimu ostao je na čitavom globusu jedina slobodna ustanova za zaštitu hrvatskog naroda. Nije stoga ni čudo što se na Sv. Jeronim u vremenima koja su slijedila sručio neskriveni bijes i mržnja komunističkoga jugoslavenskog režima, kojemu su vrlo podlo sekundirale mnogobrojne svjetske čak i službene organizacije pojedinih država. Diplomacija i tajne službe Titova režima vrlo su vješto svijetu na sav izbjegli hrvatski narod nalijepile etiketu zločinaca proglasivši sve ustašama, da bi kod saveznika proizvele nepodijeljeni animozitet prema svemu što je hrvatsko. Zavod sv. Jeronima jugoslavenski su propagandisti proglasili najtvrdom agenturom fašizma i utočištem ratnih zločinaca[20].

 

Nesretna ratna i poratna zbivanja, koja su tolike ljude dovela u neposrednu životnu opasnost, i želja da im se priskoči u pomoć bili su pokretači, uzrok i cilj osnutka ili obnove Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Mons. Magjerec ovako je to opisao u spomenutom referatu:

 

"Narodnom katastrofom od 6. svibnja ove godine (1945.), kad su stotine hiljada ljudi prekoračile granicu svoje domovine i pošle u nepoznati svijet, ponovio se problem pomaganja nesretnicima. Samo ovog puta u mnogo većoj mjeri. Prije dvije godine ljudi su ostavljali koncentracione logor u Italiji i vraćali se svojim domovima. Trebala im je pomoć samo za neko vrijeme, na prolazu kroz Rim, a ovaj puta ljudi tek polaze u koncentracione logore, opljačkani na granici od nesavjesnih ljudskih elemenata, gladni, goli i bosi traže pomoć od nas. Oni koji su uspjeli prevaliti teški i ogromni put od granice do Rima traže hranu, stan, odijelo i kakovo namještenje da si osiguraju u crnoj budućnosti barem nekako svoj kukavni život, a oni koji su zaustavljeni na raznim mjestima gornje Italije obraćaju se pismeno na Zavod tražeći kojekakve informacije i pomoći[21]."

 

Priljev izbjeglih Hrvata u Italiju i Rim u svibnju 1945. postao je tako velik da Zavod jednostavno nije mogao ni izdaleka udovoljiti svim potrebama unesrećenih ljudi, to više što je u Italiji vladala oskudica, a Zavod još uvijek nije bio otplatio zajmove izgradnje nove zgrade.

 

Kako su teške prilike bile u samom Zavodu, opisao je rektor Magjerec u pismu Ivanu Meštroviću 15. kolovoza 1945. Zbog njegove važnosti navodim ga ovdje u cijelosti:

 

"Dragi Profesore i Rektore!

 

Uz dan Vašeg rođendana izvolite primiti i sa moje strane srdačne čestitke. Uz dobro i povoljno zdravlje, dao predobri Bog Vama i Vašima sve najbolje u ovim teškim i burnim danima krute sadašnjice. U to ime Bog Vas poživio.

 

Prof. Joza (Kjaković op.m.) Vam takoder piše, pak da se ne opetujemo, ja ću nešto nadodati što se samo Zavoda tiče. Jedva životarimo i ako još nije bilo momenta, da ne bismo bili imali što staviti na stol. Otac Gjuro se brine za to. Ali, zbog nepravedno blokiranih stanarina se nalazimo u vrlo teškom položaju. Napose odkada nas je puna kuća: 16 svećenika i 5 klerika iz domovine. Pomislite kakovim su tempom moje male i skromne rezerve bile iscrpljene, kad je toliki broj nesretnih naših ljudi zatražio sklonište u Zavodu sv. Jeronima.

 

Laika imamo u kući 30, što spavaju po terasama i hodnicima. U mezaninu složili su kuhinju i tamo dolazi oko 60 osoba na hranu svakim danom. Pomislite samo na taj promet u kući. Stepenice sve prljave, a ja se ljutim, a to sve ne pomaže ništa. Apeliram na ponos, molim i zaklinjem, ali slabo uspijevam. Momcima je već dodijalo sve to čistiti i u redu držati, a naši ljudi na to slabo haju. Ali hvala Bogu, kad čovjek pomisli koliko trpe i podnose, onda čovjek mora zažmiriti i sve oprostiti. Doći će vrijeme, kad će ponovno moći biti sve isto i u potpunom redu. Samo daj Bože, da se prilike tako udese, da se taj naš siromašni narod bude mogao povratiti svojim kućama i tako mimo nastaviti svoj posao i rad!

 

U ovakovom stanju o kakovom višem stvaranju, poslu i radu ne može biti ni govora, jer manjkaju sredstva za to. Moramo sve odložiti za bolja vremena. Od nikud nikakove pomoći, a skupljina strašna. Držim da nije bolje ni u Švijcarskoj.

 

Časne sestre se muče i čine što mogu. Očekuju željno čas, kad će biti bolje. Pokraj svega toga svi smo zdravi i vučemo kola. Vlč. gg. pitomaca ima još uvijek 12. Drago mi je da ste se oporavili od svoje boljetice, kao i to da su Vam gospođa supruga i djeca zdrava. Daj Bože da bude tako i nadalje do sretnog svršetka ove teške kušnje, u koju je čovječanstvo palo. Lijepo Vas pozdravljam, a skupa sa mnom i dr. Lacković koji se nalazi ovdje već mjesec dana.

 

Čujem da se spremate ovamo. Vidjet ćete veliku razliku u životu za ove dvije godine. Prof. Joza je sada u I. katu, jer je III. kat zauzet po svećenicima.

 

Dobro se snašao i tamo sa svojim slikama. Na zgradi ćete moći vidjeti samo jednu sliku u mozaiku i ništa više. Vremena teška su bila jača od naše dobre volje.

 

Eto, urgiraju, treba da se pismo preda, zato trebam da završim. Ponovno Vas i sve Vaše, napose mil. gospodu suprugu, pozdravlja, cijeni i poštuje odani Vam u Gospodinu Gj.[22]"

 

Nesumnjivo su prilike u Zavodu bile vrlo teške. Mons. Magjercu se može vjerovati na riječ.

 

Ratne strahote nisu mimoišle ni Italiju, dakako ni Zavod sv. Jeronima. Njegova imovina i prihodi također su bili spali na niske grane. S druge strane, Zavod se morao držati statuta prema kojima je bio prvenstveno i isključivo papinski kolegij za školovanje hrvatskih svećenika, te su u njemu mogli stanovati isključivo svećenici koji studiraju na rimskim crkvenim sveučilištima. Kongregacija studija (Sacra Congregatio studiorum) brižljivo je bdjela nad provedbom statuta, a rektor joj je morao redovito podnositi izviješća s imeničnim popisom studenata, njihovu ponašanju i napretku u studiju.

 

Uz rektora Zavoda upravu su sačinjavali duhovnik i četiri lana upravnog vijeća - za vrijeme rata bili su to isusovac o. Stjepan Sakač[23], dominikanac o. Josip Karninčić, franjevac o. Dominik Mandić[24] i franjevac trećoredac o. Teodor Badurina[25]. Pomoćno osoblje bile su u prvom redu sestre milosrdnice, koje su vodile kuhinju i praonicu rublja, dva poslužitelja (camerieri) kod stola i u čišenju prostorija, sakristan i portir.

 

Izvan Zavoda u Rimu je tijekom rata boravilo niz uglednih Hrvata, kako svećenika, tako i svjetovnjaka. Tu svakako treba spomenuti dr. Stjepana Krunoslava Draganovića, o kojem će biti ovdje mnogo riječi[26], glasovitoga teologa, fra Karla Balića[27] i mons. Nikolu Moscatella[28], diplomatskog predstavnika jugoslavenske izbjegličke vlade pri Svetoj Stolici.

 

Od svjetovnjaka u Rimu su boravili i slikar prof. Joza Kljaković[29], lektor hrvatskog jezika na rimskoj univerzi prof. Krsto Spalatin[30], diplomatski predstavnik NDH u Italiji Niko Mirošević, dr. Slaviša Bošnjak[31], industrijalac Marko Rusko, katolički intelektualac Ivica Elijaš[32], koji su sa Zavodom održavali bliske veze.

 

Nije tada hrvatska kolonija u Rimu bila Bog zna kako brojna, ali je postojala i bila ugledna. Bilo je među Hrvatima, pogotovo u crkvenim redovima, ljudi koji su imali dobre veze u generalnim kurijama redovničkih zajednica, papinskih sveučilišta, do Državnoga tajništva Svete Stolice, uglednih članova kardinalskog zbora, čak i do samog vrha - Sv. Oca Pape.

 

2. Prvi dogovor o utemeljenju Bratovštine

 

Na tragična zbivanja u svibnju 1945. vodstvo Zavoda sv. Jeronima i Hrvati u Rimu nisu mogli ostati ravnodušni. Shvatili su da ne mogu utjecati na njihov tijek, nego su se dali na ublažavanje njihovih posljedica. Tada se rodila ideja da se pri Zavodu osnuje dobrotvorna ustanova za pomoć bjeguncima iz domovine, koja će se odmah na početku nazvati Bratovštinom sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama.

 

O tomu njezin utemeljitelj i predsjednik mons. Magjerec, rektor Zavoda, piše ovako:

 

"Na poziv presv. mons. dr. J. Magjerca došlo je 28. svibnja 1945. u Zavodu Sv. Jeronima do sastanka, na kojem se imalo pretresti goruće pitanje pomaganja i smještavanja brojnih Hrvata, koji su u zadnje vrijeme napustili svoju nesretnu domovinu, okupiranu po partizanima maršala Tita. Sastanku su prisustvovala gg. mons. Magjerec, prof. Kljaković, o. Sakač, Rusko i dr. Draganović.

 

Razmotrivši teške prilike, u kojima se nalaze tisuće hrvatskih emigranata po Koruškoj i Italiji, zaključuje se, da se pristupi pripravama za osnutak podpornog društva za njihovo pomaganje. Nakon dulje rasprave prisutni su složni u tomu, da se zapravo nastavi s radom u duhu i tradicijama Zavoda sv. Jeronima. Novo društvo imalo bi se zvati “Bratovština sv. Jeronima za hrvatski narod”. Ona bi imala značaj crkvene bratovštine sa dobrotvornom svrhom, a nastavila bi radom, koji je započeo 1453. i pravno prestao god. 1901. Bratovština bi bila vezana uz crkvu Sv. Jeronima[33]."

 

Mons. Magjerec obrazložio je tom prigodom pitanje osnutka Bratovštine s pravne strane. Prema člancima kardinala Gasparrija i mons. Brandija, objavljenim u Civiltŕ Cattolica 1901., on je ustvrdio da je bulom Slavorum gentem Lava XIII. ustanova Sv. Jeronima zadržala svoj značaj dobrotvomosti s nešto promijenjenim pravilima. Onaj postotak prihoda koje je Zavod, odnosno njegov rektor, izravno davao potrebnima, odsad bi se davao novoosnovanoj Bratovštini, koja bi time zapravo postala izvršni organ Zavoda za karitativnu djelatnost.

 

 

"Na osnivačku skupštinu - nastavlja dalje Magjerec - treba pozvati rimske Hrvate, kako svećenike (uz svjetovne ima ovdje Hrvata benediktinaca, franjevaca, isusovaca, trećoredaca, karmelićana, asumpcionista i sl.) tako i svjetovnjake (napose se spominju gg. prof. Kljaković, dr. Ilić, dr. Mirošević, Spalatin, Rusko, Vida, Elijaš, Šutej, dr. Poduje, Kovačević, Čašek, Polić, dr. Babić, dr. Trogrančić, Wurster itd.).

 

Društvo bi imalo slijedeće prihode:

 

1. Pripomoć Zavoda Sv. Jeronima (sussidio ai connazionali);

 

2. Članarina - 10, 50, 100 i 200 lira mjesečno;

 

3. Pomoć od strane Svete Stolice;

 

4. Pripomoć hrvatskih društava i pojedinaca kako iz domovine tako i iz inozemstva. Ovaj čas prvo ne dolazi u obzir, ali dolazi drugo (Hrvatska bratska zajednica i Hrvatsko katoličko udruženje), osobito od novca koji je sabrao za postradale Hrvate i koji bi imao biti predan preuzv. nadbiskupu dr. Stepincu;

 

5. Dobrovoljni prilozi i ostavštine;

 

6. Ostalo.

 

Gosp. Marko Rusko upisuje odmah prilog od 1.000 lira, prof. Kljaković 300 i dr. Draganović 300.

 

Prisutna gospoda bila su mišljenja, da bi se na osnivačkoj skupštini mogao predložiti slijedeći odbor Bratovštine: predsjednik mons. Magjerec, podpredsjednik prof. Kljaković, 1. tajnik dr. Draganović, 2. tajnik dr. Mirošević, blagajnik o. Naletilić, odbornici gg. Rusko, Spalatin, Elijaš, nadzorni odbor o. dr. Mandić (ili mons. Moscatello) i dr. Poduje.

 

Treba od Sv. Stolice zamoliti protektora, po mogućnosti kard. Fumasoni-Biondija[34]

 

Treba nadalje što prije pohoditi kolonije naših bjegunaca kako na sjeveru zemlje, što bi imao učiniti dr. Draganović, tako i na jugu (S. Maria di Leuca, S. Cesaria). Nadalje, što prije osigurati duhovnu pastvu među Hrvatima, a kasnije, radom društva, pripomoći, veze, evidenciju izbjeglica, škole za djecu."

 

U međuvremenu je u Rim kao izbjeglica stigao mons. Antun Golik, kancelar biskupskog ordinarijata u Senju, kojega je u Rim uputio osobno biskup V. Burić zajedno sa svojim tajnikom J. Burićem[35]: Mons. Goliku inicijativni odbor za osnutak Bratovštine povjerio je da sastavi nacrt pravila i poslovnik buduće Bratovštine, kako bi se kod Sv. Stolice na temelju toga moglo isposlovati odobrenje njezina osnutka.

 

3. Drugi sastanak inicijativnog odbora

 

Inicijativni odbor, nešto proširen, ponovno se sastao u Zavodu 24. lipnja. Na njemu su bili nazočni "gg. p. Mandić, p. Ball, p. Sakač, p. Badurina, p. Martin Kirigin, mons. Golik, mons. Usmiani i ja (Magjerec primj. m.), gospar Rusko, prof. Kljaković, prof. Spalatin i g. Zdravko Šutej, tajnik poslanstva kod Vatikana". Svakako je važno uočiti da tom sastanku nije pribivao prof. Draganović, očito odsutan zbog obilaska zatočenika po logorima.

 

Rektor Magjerec izvijestio je nazočne o čemu se raspravljalo na sastanku 28. svibnja. Zatim se raspravljalo o nacrtu pravila koje je sastavio mons Golik. Magjerec je zabilježio o ovom sastanku[36] vrlo zanimljive i karakteristične diskusije o. Dominika Mandića i prof. Joze Kljakovića koje doslovno glase:

 

"Preč. o. Mandić priznaje potrebu Društva, kao i zgodnost staroga imena, kao i činjenicu da bude povezano sa Zavodom i crkvom Sv. Jeronima. Naglašuje da ima biti strogo karitativno, daleko od svake politike. Zato savjetuje, da se ne biraju u Odbor ljudi koji su bili istaknuti u radu prošloga režima u Hrvatskoj iz razloga da Odboru bude laganiji pristup do aleatskih vlasti, bude li trebalo pokucati i na njihova vrata, dok nitko nema ništa protiv rada takovih osoba izvan Odbora. Zatim je mišljenja da se ne uzimaju u Odbor osobe tek nedavno pridošle, koje će same trebati pomoći spomenutoga Društva. Traži da se u 1. paragraf netom pročitanih pravila stavi rijeć: nepolitično podporno Društvo."

 

Većina ovu zadnju sugestiju o. Mandića nije prihvatila, "jer da je doista isključena svaka politika Društva time, što stoji isključivo pod nadzorom Crkve".

 

Iznenađujuća je, međutim, i sadržajem i tonom diskusija Joze Kljakovića, nepomirljivog protivnika dr. Pavelića i ustaša. On je ustvrdio, "da ne vidi razloga bojazni prevelikog prigovaranja da je Društvo političke natruhe. Čemu se toliko bojati, kad znademo da se Srbi brinu za svoje četnike, Slovenci za svoje bijelogardiste, čemu da se mi bojimo pružati pomoć postradalima, koji su u domovini djelovali u vrijeme nedavno skrahiranog režima? U društvima pod jugoslavenskom firmom znademo svi, kako prolaze Hrvati. Sad više nema nikoga u Odboru, što je znak da je i zadnjem dodijalo u tom jugoslavenskom

 

društvu srbsko srbovanje i slovensko slovenovanje. Svi su oni bolje zbrinuti nego li naši Hrvati. Mi možemo imati odnose i s njima, ali ovdje treba da poradimo svi što bolje možemo. Svi tjeraju politiku i svi se laktima guraju naprijed, samo mi Hrvati stradamo i ne vodimo računa puno o tomu što će tko o nama reći."

 

U zapisniku nisu zabilježene nikakve reakcije na ove istupe Mandića i Kljakovića. Zabilježena je tek obavijest Z. Šuteja da su predsjednici i Srba i Slovenaca primili od savezničkih vlasti obavijest o pomaganju, pa bi i predstavništvo ovog Društva trebalo primiti isto.

 

Otac Balić, nadalje, iznio je potrebu tiskanja "molitvenika za naše stradalnike". On nadodaje da o. Mandić posjeduje dva nacrta molitvenika: "Presveto Ime Isusovo" i "Mučenik Kristov" (Nikola Tavelić). Iznijeto je međutim da molitvenik koji je sastavio p. Vlahović, konventualac, već ima "Imprimatur" Rimskoga vikarijata te da je mons. Riberi, sa strane Državnog tajništva zadužen za izbjeglice, spreman dati ga tiskati.

 

Nazočni su zaključili da se osnivačkoj skupštini predloži sastav Odbora Bratovštine: predsjednik rektor Magjerec, potpredsjednik J. Kljaković, tajnik dr. Zorić, blagajnik o. Stanko Naletilić, članovi Odbora o. Teodor Badurina, o. Stjepan Sakač, o. Martin Kirigin, svjetovnjaci gospoda Marko Rusko i Zdenko Šutej. U nadzorni bi odbor ušli o. Dominik Mandić, s pravom prisustvovanja sjednicama Upravnog odbora dr. Mirošević i g. Kovačević.

 

Daljnji tekst o ovoj veoma važnoj sjednici, na žalost, nije sačuvan. Upada u oči da je na mjesto tajnika ovom zgodom bio predviđen dr. Krešimir Zorić, a ne dr. Draganović, koji je već na prvom sastanku bio predviden i konačno na to mjesto izabran na osnivačkoj skupštini.

 

Vidljivo je iz ovog sastanka da su nazočni svjesni onoga što se događa, da znaju što treba činiti i da su voljni prihvatiti se spasavanja onoga što se može spasiti. Trebalo je čekati da se s obilaska terena vrati prof. Draganović i podnese izvješće, pa da se održi osnivačka skupština, usvoje pravila i poslovnik i krene mukotrpnim radom, čiji će rezultat neprestano biti neizvjestan.

 

Rektor Magjerec je sa svoje strane uputio 4. srpnja molbu Svetom Ocu u kojoj je zatražio pomoć za izbjeglice. Papa je osobno odobrio određenu svotu novca i naredio mons. Riberiju da je preda rektoru Magjercu. "Il sostituto", mons. Montini priopćio je to Magjercu u dopisu od 17. srpnja - dva dana prije osnivačke skupštine Bratovštine - i uputio ga na mons. Riberija. Montini u dopisu spominje da je pomoć zatražena za "izbjegle Jugoslavene", ali nadodaje da pomoć treba dostaviti Hrvatima i Slovencima[37].

 

4. Osnivačka skupština 19. srpnja 1945.

 

Začudo, zapisnik Osnivačke skupštine nije sačuvan. Sačuvan je nečiji koncept, pisan običnom olovkom, koji je vjerojatno trebao poslužiti za redakciju zapisnika. Prema rukopisu nisam mogao ustanoviti tko ga je pisao. Svakako je to bio netko od nazočnih koje je naveo. Iz zapisa, koji nije potpuno čitljiv i razumljiv, može se saznati da je Osnivačka skupština, kako je i naslovljena na konceptu, započela radom u 6 sati, očito poslije podne, 19 srpnja. Nazočne, njih dvadesetpetoricu, naveo je ovim redom i titulama: Magjerec, dr. Dubravčić, dr. Mandić, dr. Bošnjak, Kljaković, Rusko, Draganović, dr. Balić, Jurić, dr. Murgić, Govorčin, Elijaš, dr. Šojat, Naletilić, Spalatin, msgr. Golik, Čapkun, Furčić, dr. Lacković, p. Sakač, Vukina, Ratarić, Šuljak, Šutej, Ajdučić.

 

Čitanje pravila - bez ikakva daljnjega zapisa.

 

Odbor javno: predsjednik dr. Magjerec, podpredsjednici Kljaković i dr. Balić, tajnik Draganović, blagajnik Naletilić, odbornici: Sakač, Kirigin, Badurina, Rusko, Kovačević, revizori: dr. Mandić, Bošnjak, Spalatin.

 

Iz koncepta je vidljivo da se u Odbor predlagalo pet, a ne četiri člana, kako je predviđeno pravilima, a odbornici Kirigin i Badurina uopće nisu navedeni među prisutnima; možda su naknadno prispjeli.

 

Dalje je zabilježena primjedba dr. Dubravčića da se u Pravilu ispusti "doprinos Sv. Stolice".

 

Čita se shema organizacije rada društva (u prilogu): briga duhovna, pravna, stambena.

 

Dr. Mandić izjavljuje da je pozvan da pet Hrvata uđe u odbor s 5 SH. za pomoć UNRRE. (Jugoslavensko podporno društvo: nađena 2 Srbina s legitimacijom Gestapoa.)

 

Popunjava Ratarić: da li sa SH. i kojih 5: Magjerec, Kljaković, Rusko, Kovačević i Mandić. Na upit komu javiti, Mandić šuti.

 

Do nedjelje, skupština je održana u četvrtak, prevest će se pravila za Svetu Stolicu.

 

Popis iz logora. P. Hržić otišao u J. Italiju (ići će izaslanici na trošak ruha(?). Potom je doslovno zapisao: daje i 50 ulja za menu Zavoda i 50 za lajičku menzu uz 280 kg. ulja.

 

Rusko: zahvala za u1je, 10.000 i troškove, te mons. Magjercu.

 

Prof. Kljaković: moli da rade jednako i vige oni izvan Odbora. Dr. Magjerec: završava osnutak na dan sv. Vinka 3 oficija.

 

Iza ovog zapisa slijedi popis imena s brojačnim oznakama, najvjerojatnije svote novca koju su toga dana darovali Bratovštini. Mandić, Balić, Naletilić, Jurić, Čapkun po 50, Rusko 200, dr. Dubravčić 200, Kljaković 200, Čepin (pseudonim za vlč. Vukinu) 200, dr. Bošnjak 200, Šutej 200, dr. Šojat 100, Ratarić 50, Šuljak 100, dr. Murgić 10, Govorčin 50, NN 5.000 - 250, Elijaš 50, Ajdučić 10, Furčić 50.

 

Vjerodostojnost tvrdnje iz ovoga koncepta da je osnivačka skupština Bratovštine održana 19. srpnja 1945. potvrđuju kasniji zapisi. Tako je prema zapisniku odborske sjednice 20. srpnja 1950. predsjednik mons. Magjerec "komemorirao petu godišnjicu osnutka i rada Bratovštine svetog Jeronima (19. srpnja 1945)" i zaželio da se prikaže njezino djelovanje koje bi se objelodanilo tiskom.[38] Do toga na žalost nije došlo. I u spomenutoj knjizi u povodu jubileja Zavoda sv. Jeronima spominje se da je Bratovština svetog Jeronima osnovana na blagdan sv. Vinka Paulskog 1945. tj. 19. srpnja[39]

 

Također se iz zapisnika sjednica Upravnog odbora, koje su se u početku održavale svakog četvrtka, može rekonstruirati sastav Upravnog odbora Bratovštine. Predsjednik je bio rektor Magjerec, tajnik prof. Draganović[40], a na Draganovićev prijedlog izabran je mons. Golik za drugog tajnika. Potpredsjednici su bili prof. Kljaković i o. Balić, a članovi Odbora o. Mandić, o. Sakač, o. Badurina, o. Kirigin, dr. Slaviša Bošnjak, g. Marko Rusko, prof. Krsto Spalatin i g. Ivica Elijaš[41].

 

Jedva da se što može pouzdano reći o broju i imenima upisanih članova u Bratovštinu osim ovih spomenutih na prethodnima sastancima. Nije sačuvan nikakav album, imenik, upis članarine ili što slično, a gotovo je sigurno da je postojao. Opet treba posegnuti za kasnijim zapisnicima sjednica Odbora, da bi se dobila slika o odazivu Hrvata na poziv Osnivačke skupštine Bratovštine. Tako je na prvoj odborskoj sjednici 28. srpnja 1945. predsjednik Magjerec izvijestio članove "da su izvjestni Hrvati pristupili kao članovi BSJ te da treba živo poraditi oko upisa daljnjih članova"[42]. Na drugoj sjednici Odbora 15. kolovoza utvrdeno je da "iz blagajničkog izvještaja o. Naletilića proizlazi, da se u BSJ upisuju novi članovi i da blagajna ovaj čas raspolaže sa 71.000 lira, što ukazuje da je odaziv bio zadovoljavajući[43] "

 

U svakom slučaju pouzdano je da je nova Bratovština sv. Jeronima službeno započela radom 19. srpnja 1945. Upravnom je odboru preostalo da isposluje odobrenje Svete Stolice za njezino utemeljenje i rad, te mukotrpan rad na ostvarenju golemih obveza koje su na sebe preuzeli.

 

 


[1] J. Burić je svoj rad, kako navodi u predgovoru, objavljivao u Glasniku Srca Isusova Marijina u Salzburgu između 1954. i 1961. te u Novom Životu u Rimu 1964. i 1965. Knjižnica Novog Života objavila ga je kao zasebnu knjigu u seriji Knjižnica Novog Života svezak 1.

[2] Spomenut ću neke skupine ove arhivske grade. Decreti della Congregazione 1541-1897 u 24 sveska; Registri dei mandati 1539-1812 u 12 svezaka; Spese falte per i pellegrini e amalati. 1547-1852 u 47 svezaka; Libri di entrata e uscita 1539-1827 u 75 svezaka; Libri degli istromenti 1460-1812 u 9 svezaka, da dalje ne nabrajam. Ništa od svega toga nije objavljeno, a tek je djelomično korišteno u literaturi koju u svom radu navodi Burić.

[3] Mons. Gj. MAGJEREC, Istituto S. Girolamo degli Illirici 1453-1953, Roma 1953, str. 98-100.

[4] Hrvatska revija XXXIV/1984, Muenchen - Barcelona 1984, br. 4, str. 589-611.

[5] Hrvatska revija, Buenos Aires 1964, br. 1, str. 27-50.

[6] V. NIKOLIĆ, Pred vratima Domovine II, susret s hrvatskom emigracijom 1965; dojmovi i razgovori, Pariz - München 1967, str. 321-369.

[7] O premnogim člancima iz pera jugokomunističke propagande i njihovih plaćenika o Zavodu i Bratovštini ne bih ovdje trošio prostor. To nije historiografija, već histeriografija. Bilo bi svakako korisno i to obraditi kao posebnu temu, ali nikako ne u okviru problematike Hrvatskoga zavoda Sv. Jeronima, ni povjesničkih rasprava, već u okrilju posvema drugih disciplina.

[8] Arhiv Papinskog Hrvatskog Zavoda sv. Jeronima (APHZSJ), Arhiv Bratovštine, Zapisnici, 1. kutija.

[9] Jedan od najvrednijih arhiva s tom tematikom svakako je onaj pokojnog vlč. Vilima Cecelje, koji se nakon njegove smrti 1989. čuvao u nadbiskupskom arhivu u Salzburgu, a prema oporuci V. Cecelje predan je Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu 1997., gdje se danas nalazi.

[10] O hrvatskim zatočenicima za vrijeme Mussolinijeva vladanja, među ostalim vrlo je ilustrativan zapis don Vinka Brajevića u njegovoj ostavštini u Zavodu sv. Jeronima. On je u rukom pisanom tekstu na pedesetak stranica u prvom redu pisao o sebi, ali i o prilikama u Liparima i drugim logorima zapisao je dragocjene podatke. Pismo je, istina, bilo adresirano jugoslavenskim vlastima sa željom da mu se omogući povratak u domovinu, do kojega ipak nikada nije došlo, ali činjenice o talijanskim logorima koje je Brajević u njemu iznio nisu zbog toga manje vjerodostojne.

[11] Gj. MAGJEREC, Petsto-godišnjica ustanove Sv. Jeronima u Rimu 1453-21. IV 1953. Buenos Aires 1953, br. 1 str. 22. (Dalje: Petsto-godišnjica)

[12] J. JAREB, Dr. Krunoslav Draganović o svojem radu u Italiji od rujna 1943. do ožujka 1946, Hrvatska revija XXXIV/1984, Muenchen - Barcelona 1984, br. 4, str. 589-611.

[13] Gj. MAGJEREC, Petsto-godišnjica, str. 22.

[14] Komunisti su 1946. zabranili rad Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, zaplijenili njegov arhiv i imovinu te pozatvarali njegove djelatnike. Ipak, u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu sačuvano je pet kutija spisa i protokola Caritasa koji su im izmakli. Ondje se nalaze i podaci o pomoći internircima u talijanskim logorima.

[15] Gj. MAGJEREC, Petsto-godišnjica, str. 22.

[16] Jedna od spomenutih časnih sestara milosrdnica, pokojna s. Laureta Begović, pričala je autoru ovih redaka o tome potpuno neovisno o citiranim retcima rektora Magjerca. Ona je govorila kako su sestre svakog dana temeljito prale kotlove u kojima su prekuhavale rublje, da bi zatim u njima kuhale uglavnom grah i nosile u željezničku postaju Termini i u spomenuti pension u Via Merghera našim ljudima da se prehrane.

[17] Gj. MAGJEREC, Petsto-godišnjica. dj.

[18] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, kutija 1.

[19] Ovdje ne opisujemo sve strahote Bleiburga, Kočevskog roga, bezbrojnih "jazovki". "Križnoga puta" i ostalih kalvarija hrvatskog naroda, prevarenog i izdanog, predanog od nečasnih časnika savezničkih sila pod nož i progon ološu - o tom su napisane u emigraciji mnogobrojne rasprave i knjige - jer je ovdje prvenstveno riječ o hrvatskim poslijeratnim izbjeglicama u Italiju i o njihovu zbrinjavanju pod okriljem Zavoda sv. Jeronima, odnosno Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama.

[20] Bilo bi ne samo zanimijivo, već i vrlo korisno, prikupiti svu objavljenu literaturu u jugoslavenskom i svjetskom tisku u kojoj se na najpodliji način opisuju Zavod sv. Jeronima i pojedinci u njemu. Proizvoljnim konstrukcijama i krivotvorinama o utočištu dr. Pavelića i ostalih ustaških dužnosnika, o opljačkanom zlatu NDH, o vježbanju i slanju terorista, o pljački izbjeglica, o golemim zaradama na prebacivanju ljudi u prekooceanske zemlje itd. ispisane su bezbrojne stranice knjiga i novina, popunjene satnice radiopostaja i TV kuća. Režim dakako pri tomu nije štedio novac. Nemoguće se oteti dojmu da je svemu tomu zapravo prikriveni cilj bio Vatikan, odnosno Katolička crkva.

 

[21] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, kutija 1.

[22] APHZSJ, Ostavština Magjerec, Korespondencija.

[23] Stjepan Krizin Sakač (Kalnička Kapela 1890., Rim 23. kolovoza 1973) bio je od 1910. pitomac Germanicuma u Rimu, doktorirao je na Gregoriani 1912. Kanio stupiti u dobrovoljce i s Bugarima izgoniti Turke, ali je 1914. stupio u papinsku Švicarsku gardu. Možda je on bio jedini Hrvat član švicarske garde. 1915. stupio je u Družbu Isusovu. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 1917. Kasnije je bio rektor sarajevske bogoslovije, a u Rim je ponovo doputovao 1924. zajedno s Alojzijem Stepincem. Sakač je postao glasoviti profesor Orijentalnog papinskog instituta, znameniti povjesnik i autor teze o iranskom podrijetlu Hrvata. Bio je dugogodišnji čIan uprave Zavoda sv. Jeronima, a prema Draganoviću upravo je on idejni začetnik osnutka BSJ.

 

[24] Dominik Mandić (Lise kod Širokog Brijega 1889., umro 23. kolovoza 1973. u Chicagu), franjevac Hercegovačke provincije. Za svećenika zaređen 1912. u Fribourgu. Ondje je doktorirao 1921. Bio je provincijal svoje provincije, direktor klasićne gimnazije na Širokom Brijegu, 1939. izabran za generalnog savjetnika u vrhovnoj upravi Reda, a u isto je vrijeme bio generalni ekonom Reda. Sagradio je generalnu kuriju i crkvu Marije Posrednice s mnogim elementima hrvatske tradicije. Znameniti je hrvatski povjesničar, utemeljitelj Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu. Mandić je bio jedan od najuglednijih članova hrvatske kolonije u Rimu i uopće u hrvatskom iseljeništvu. Član upravnog odbora BSJ i jedan od najvećih njezinih dobrotvora.

[25] Teodor Badurina (Lun na Pagu 1909), bio je prokurator Reda i definitor. Kasnije misionar u Washingtonu. Vratio se 1980. u domovinu. Umro 1984.

 

[26] Krunoslav Stjepan Draganović (Brčko 1903.), svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, studirao na Papinskom Orijentalnom institutu, profesor crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Od 1943. boravio u Rimu kao savjetnik poslanstva NDH pri Sv. Stolici. Poslije kapitulacije Italije i nakon Drugoga svjetskog rata razvio veliku karitativnu djelatnost za internirce i izbjeglice. Tajnik Bratovštine sv. Jeronima i njezin najaktivniji član. Od 1963. do 1967. boravio u Pressbaumu kod Beča, gdje je skupljao gradivo o tragediji kod Bleiburga. Godine 1967. pod nerazjašnjenim okolnostima dospio u Jugoslaviju. Bavio se znanstvenim radom. Bio je suradnik Donauinstituta u Beču, u Enciclopedia cattolica, pripremio Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji. Umro u Sarajevu 1983.

 

[27] Karlo Balić, (Katuni 1900.), franjevac provincije Presv. Otkupitelja, utemeljitelj i dugogodišnji predsjednik Marijanske akademije, organizator Marioloških i Marijanskih kongresa, pročelnik Komisije za proučavanje i kritičko objavljivanje djela Duns Scota. Umro u Rimu 1977.

[28] Nikola Moscatello (Dol na Hvaru 1888.), svećenik Hvarske biskupije, zaređen 1907. Bio prvi student Zavoda sv. Jeronima koji je doktorirao. Savjetnik Jugoslavenskog poslanstva pri Sv. Stolici 1924-1946. Mnogo je radio na sklapanju konkordata između Sv. Stolice i Kraljevine Jugoslavije. Poslije savjetnik Kongregacije za istočne Crkve. Napisao je sjećanja pod naslovom: "Kralj zbog kojeg sam se zamjerio papi i papa zbog kojeg sam se zamjerio kralju". Rukopis se uva u zavodskom arhivu. Umro je u Rimu 1961.

[29] Joza Kljaković, hrvatski slikar, potpredsjednik BSJ, za vrijeme rata boravio u Zavodu sv. Jeronima, izradio mozaike na sjevernom pročelju zavodske zgrade te mnogobrojna ulja na platnu. Od 1947. do 1957. živio u Argentini. Vratio se potom u Rim, a 1967. u domovinu. Umro je u Zagrebu 1969.

 

[30] Krsto Spalatin, lektor za hrvatski jezik na rimskoj univerzi za vrijeme NDH, hrvatski filolog i pisac, član BSJ od osnutka. Kasnije je živio u SAD. Poginuo je u automobilskoj nesreći 1994.

[31] Slaviša Bošnjak (Split 1914.), kao zaposlenik Jadranske plovidbe na Sušaku poslan za talijanske okupacije u predstavništvo iste kompanije u Rim. Bio aktivni član Odbora bratovštine, posebno pri pregovorima s brodarskim društvima oko prijevoza izbjeglica u prekomorske zemlje. Živi u Rimu.

 

[32] Ivica Elijaš (Zagreb 1919.), aktivni član katoličkog pokreta. Suradnik Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskoga crvenog križa u Italiji. Član upravnog odbora Bratovštine. Emigrirao u Argentinu gdje i danas živi. (Arhiv Bratovštine, osobne isprave)

[33] Gj. MAGJEREC, Petsto-godišnjica, str. 22.

[34] Isti je kardinal bio protektor Zavoda, postavljen od Sv. Stolice. Bio je veliki prijatelj mons. Magjerca i pozajmio mu pozamašnu svotu novca kod gradnje nove zgrade Zavoda.

[35] A. Golik (Fužine 1. VI. 1884. - Rim 18. V. 1960) - U Rim je stigao 18. V. 1945. zajedno s J. Burićem. Njegova ostavština čuva se u zavodskom arhivu. Golik je kao drugi tajnik Bratovštine vodio sve administrativne poslove, odgovarao na poštu i uopće obavio golemi posao u radu Bratovštine.

[36] APHZSJ, BSJ kutija 1. Zapisniku na žalost nedostaje završni dio.

[37] APHZSJ, Arhiv Bratovštine kutija 1. Broj dopisa Državnog tajništva je N. 98529/S.

 

[38] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, Zapisnici, 1. kutija.

[39] Gj. MAGJEREC, Istituto s. Girolamo str. 101.

[40] U mnogobrojnim novinskim napisima i objavljenim knjigama autori ovu ulogu prof. Draganovića kao tajnika Bratovštine Sv. Jeronima pretura ju u tajnika Zavoda Sv. Jeronima. Zavod Sv. Jeronima nikad nije imao tajnika, nema ga ni danas.

[41] Ivica Elijaš je rođen 27. V 1919. u Zagrebu. Vjenčao se 15. kolovoza 1943. u crkvi sv. Jeronima s Nevenkom Brancer, novinarkom, rodom iz Rijeke. Vjenčao ih je rektor Magjerec. Zvanje zapisano u vjenčanom listu: officialis associationis Caritas Zagrabiae. (APHZSJ, Arhiv Bratovštine, osobne isprave)

[42] Zapisnik 1. odborske sjednice 28. srpnja 1945.

[43] Zapisnik 2. odborske sjednice 15. kolovoza 1945.