BRATOVŠTINA SVETOG JERONIMA ZA POMOĆ HRVATSKIM IZBJEGLICAMA

 

Andrija Lukinović, Zagreb

 

Sažetak

 

Na završetku Drugoga svjetskog rata veliko mnoštvo ljudi iz zemalja u kojima su komunisti došli na vlast izbjeglo je u Italiju, Austriju i Njemačku u nadi da će naći utočište u slobodnom svijetu. Među njima je bilo više desetaka tisuća hrvatskih izbjeglica svih staleža i zanimanja, žena i muškaraca. Bilo je vojnika, seljaka, radnika, intelektualaca, svećenika, studenata i djece. Poput izbjeglica drugih nacija i Hrvati su bili smješteni u logore za izbjeglice pod upravom savezničkih vojnih vlasti. Manji dio njih dospio je u civilne logore pod upravom Ministarstva unutarnjih poslova Italije.

 

Budući da su uvjeti u logorima bili vrlo teški, skupina uglednih Hrvata u Rimu - svećenika i svjetovnjaka - osnovala je u srpnju 1945. pri Papinskom hrvatskom Zavodu Sv. Jeronima u Rimu Bratovštinu za pomoć hrvatskim izbjeglicama, nepolitičku i isključivo dobrotvornu crkvenu ustanovu.

 

Bratovština je izbjeglicama pružala duhovnu, materijalnu i pravnu pomoć, a pred vlastima, savezničkm i talijanskim, imala je status Hrvatskog povjerenstva i s njima službeno kontaktirala kao priznati predstavnik hrvatskih izbjeglica.

 

Za duhovne potrebe izbjeglica Bratovština se pobrinula tako da im je slala izbjegle svećenike koji su boravili u Zavodu. Oni su ili stalno boravili u logorima, ili su prigodice tamo dolazili. Bratovština je nadalje tiskala molitvenike, pjesmarice, Novi zavjet, kalendare i prigodne brošure.

 

Potrebita materijalna dobra Bratovština je namicala članarinom, prilozima Svete Stolice, katoličkih dobrotvornih ustanova i darovima hrvatske emigracije iz SAD i južnoameričkih država.

 

Bratovština se naročito angažirala u borbi protiv izručenja hrvatskih izbjeglica komunističkim vlastima u Jugoslaviji. Ove su vlasti, naime, sve izbjeglice prikazivale saveznicima kao ratne krivce, a izručene su redovito osudivale na smrt ili rjeđe na dugogodišnju robiju. Zahvaljujući Bratovštnni golema većina izbjeglica nice bila izručena Jugoslaviji i tako je spašena.

 

Zaslugom Bratovštine preko 20.000 hrvatskih izbjeglica dobilo je utočište u prekomorskim zemljama, ponajviše u Argentini. Bratovština je vodila pregovore s imigracijskim povjerenstvima zemalja azila, talijanskim i savezničkim vlastima, brodarskim društvima, sastavljala liste putnika i pribavljala novčana sredstva za troškove prijevoza.

 

Bratovština formalno nije bila dokinuta. Poslije preseljenja izbjeglica u prekomorske zemlje njezin se rad smanjivao, a 1957. smrću njezina predsjednika, mons. Magjerca, rektora Zavoda, ona je i stvarno prestala postojati. U arhivu Zavoda čuva se arhiv nastao djelovanjem Bratovštine, izvanredan izvor za povijest Zavoda i hrvatske posljeratne emigracije.

 

I

 

Znamenita bratovština sv. Jeronima u Rimu, u čijem su krilu bili "gostinjac za hodočasnike, bolnica, kaptol kao i crkva sv. Jeronima", ustanovljena je 1453. i postojala sve do 1901. kada je papa Lav XIII. breveom “Slavorum gentem” od ovih ustanova uredio današnji Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima. Ova je bratovština poznata u našoj historiografiji, mada još ni izdaleka onoliko koliko ona to zaslužuje. Najpotpuniji prikaz njezine povijesti s izvorima i literaturom napisao je svećenik i hrvatski povjesničar u izbjeglištvu dr. Josip Burić u studiji "Iz prošlosti hrvatske kolonije u Rimu", objelodanjene u Rimu 1966. godine[1]. "Makar je ova hrvatska rimska ustanova prestala postojati 1901. godine, pred historičarima predstoji još mnogo rada kako bi se ona u potpunosti prikazala javnosti", ističe u uvodu svoje rasprave dr. Burić.

 

Da je ova njegova tvrdnja točna, potvrduje podatak da se u arhivu Zavoda čuva obilata arhivska građa, nastala djelovanjem Bratovštine, koja još uvijek čeka na objavljivanje i temeljitu obradu[2].

 

Ova dokinuta via facti Bratovština, međutim, imala je svoj odjek, moglo bi se reći oživljavanje, u Bratovštini Sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama (BSJ), osnovanoj u Zavodu sv. Jeronima nakon Drugoga svjetskog rata. Ime ove nove bratovštine ukazuje na tradicije svoje prethodnice, a i svrha joj je bila potpuno ista: pomagati sunarodnjake u duhovnim i tjelesnim oskudicama. O njo se u literaturi vrlo malo pisalo i hrvatskoj je javnosti ostala gotovo potpuno nepoznata, mada je u vrlo teškim poratnim vremenima predstavljala spas mnogobrojnim Hrvatima koji su morali napustiti domovinu.

 

Vrlo sažet prikaz - na svega tri stranice - napisao je o njoj njezin utemeljitelj i predsjednik mons. Juraj Magjerec o četiristoljetnom jubileju Svetog Jeronima 1953., dok je Bratovština još djelovala[3].

 

Usputno, o njoj piše i Jere Jareb u članku: Dr Krunoslav Draganović o svojem radu u Italiji od rujna 1943. do ožujka 1946[4]. Sličan je slučaj u članku Ivana Tomasa: Krunoslav Stj. Draganović, prilikom 60. godišnjice njegova života[5]. Ni K. Draganović, tajnik Bratovštine i zasigumo najagilniji i najzaslužniji njezin djelatnik, nije mnogo više o njoj progovorio u razgovoru s V Nikolićem[6].

 

Držim da je sve to premalo s obzirom na značenje i ulogu koju su Bratovština i Zavod sv. Jeronima imali u najtežim danima za premnoge Hrvate u zastrašujućim zbivanjima nakon Drugoga svjetskog rata[7].

 

Želja predsjednika nove Bratovštine mons. Magjerca, izrečena na odborskoj sjednici Bratovštine 20. srpnja 1950., kada je "komemorirao petu godišnjicu osnutka i rada Bratovštine svetog Jeronima (19. srpnja 1945) i zaželio da se prikaže njezino djelovanje koje bi se objelodanilo tiskom", ostala je samo želja[8]. Članovi su Bratovštine tada bili previše zauzeti dobrotvornim radom za izbjeglice da bi se mogli posvetiti pisanju njezine povijesti. Poslije su se razišli svijetom i prihvatili se drugih poslova. Predsjednik Magjerec umro je 1957., a njegovom smrću Bratovština je, ne formalno nego stvarno, prestala postojati.

 

Još jedan od razloga što nije napisana povijest Bratovštine svakako je bila nesredenost arhivske građe nastale njezinim radom. Ona nije bila čuvana u zavodskom arhivu kao njegov sastavni dio. Sadašnji mostarski biskup mons. Ratko Perić, bivši rektor Zavoda sv. Jeronima, povjerio je 1989. dr. Slavku Kovačiću i piscu ovih redaka sređivanje i inventarizaciju cjelokupnoga zavodskog arhiva. Tada u zavodskom arhivu uopće nije postojao zaseban fond ove Bratovštine, dok su arhivski fondovi stare Bratovštine bili sredeni, inventarizirani. Građa Bratovštine o kojoj je ovdje riječ nalazila se razasuta po cijeloj zavodskoj zgradi. Osim toga, ona je bila jako pomiješana s ostavštinama pojedinaca koji su u njoj radili, osobito prof. Draganovića i mons. Golika. Ipak, prikupljeno je četrdeset arhivskih kutija zapisnika sjednica, spisa, lista putnika u prekooceanske zemlje, osobnih isprava i fotografija izbjeglica itd. Mnogo korespondencije ostalo je i nadalje u Golikovoj i Draganovievoj ostavštini, jer su pisma često upućivana njima osobno, makar se odnose na Bratovštinu.

 

Upravo na temelju ove arhivske građe i oskudnih obavijesti koje sam dobio od još nekoliko živućih svjedoka, želio bih prikazati postanak, rad i značenje ove dične i za život mnogih Hrvata vrlo važne ustanove. Svjestan sam da ovaj prikaz ne može biti cjelovit. Veliki dio arhivske grade je na žalost propao ili je izgubljen. Nadam se da će ova rasprava potaknuti sunarodnjake koji imaju što reći o problemima o kojima je ovdje riječ ili ih dotiče, da svojim svjedočenjem dopune, poboljšaju i isprave ovaj doprinos. Bilo bi naime neophodno prikupiti što više dokumentacije, ne samo o Bratovštini sv. Jeronima, već o svim sličnim ustanovama i pojedincima koji su u ratno i poratno vrijeme spašavali prognani narod, kako bi se dobila makar približna slika tragedije koju su Hrvati proživljavali u ono okrutno doba[9].

 

1. Uzroci i svrha osnivanja Bratovštine

 

Poratni exodus Hrvata iz vlastite domovine počeo je mnogo prije svibnja 1945. Mnogobrojni su Hrvati poslije nesretnih svibanjskih sporazuma u Rimu između Mussolinija i Pavelića ili svojevoljno napuštali hrvatske krajeve potpale pod Mussolinijevu Italiju, ili su nasilno bili odvedeni u talijanske logore[10]. "Poznato je da je god. 1941-1942. stiglo u koncentracijske logore Italije oko 80.000 ljudi iz naših krajeva, ponajviše iz Dalmacije i Hercegovine, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja, otoka, te iz Slovenije i Crne Gore" - ustvrdio je rektor Zavoda sv. Jeronima u Rimu mons. Juraj Magjerec[11]

 

Nešto drukčije podatke od Magjerčevih o broju izbjeglica prije kapitulacije Italije posjedovao je dr. Krunoslav Draganović. "Tokom rata 1941-1945. – piše Draganović - punila se Italija življem iz hrvatskih krajeva, a nešto u manjoj mjeri iz Srbije i Crne Gore, dok su Slovenci bili vrlo brojno zastupani. Samih interniranih osoba iz okupirane zone pod Talijanima u Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori nabrojeno je oko 95.000 osoba, a vjerojatno ih je bilo i više. K tomu je dolazilo sve više Srba, Židova i političkih protivnika režima u NDH, ali je takoder bilo studenata na sveučilištima, izbjeglica iz Dalmacije i slično. Ogromnom većinom ti su ljudi zauzimali neprijateljski stav prema Hrvatskoj Državi i državnoj vladi. Mnogi od njih živo su širili promičbu protiv svega, što se u NDH događalo te su režim i Hrvate kao takove prikazivali u najcrnjem svijetlu, služeći se kod toga obilno lažju i klevetom[12]".

 

Draganovićevi izvori djeluju uvjerljivije. On je sigurno bolje od Magjerca poznavao prilike u logorima, mnogo se više kretao po Italiji obilazeći logore nego što je to mogao rektor Magjerec, a i vodio je statistike o izbjeglicama i žrtvama.

 

Magjerec je, međutim, sigurno u pravu kad kaže da je "zbog teških prilika u Domovini i na cijelom svijetu, ovaj Zavod (Sv. Jeronima, m.p) bio od 1943. do danas (1953. m. p) u takovoj i tolikoj mjeri zaokupljen karitativnim radom kao možda nikad prije[13]." On je tada rektorovao već dvadeset pet godina Zavodom sv. Jeronima, a pišući 1953. knjigu o ovoj ustanovi zasigurno je odlično poznavao njezinu povijest.

 

Zavodu je u skrbi za internirane Hrvate u talijanskim logorima prije kapitulacije priskočio u pomoć nadbiskup Stepinac. On je već početkom rata, dakle mnogo prije kapitulacije Italije 8. rujna 1943., kad su ovi logori interniraca bili raspušteni, organizirao Caritas Zagrebačke nadbiskupije, preko kojega je slao pomoć ne samo ugroženom pučanstvu u Hrvatskoj, već i internircima u talijanskim logorima[14]. Nadbiskup Stepinac je, prema Magjerčevom saznanju, putem Caritasa svoje nadbiskupije "slao svoje predstavnike s vagonima hrane i odijela u logore od Gonarsa kod Udina do otoka Elbe i June Italije[15]". Zavod je preuzimao tu pomoć i slao je internircima u logore, ne samo Hrvatima, već svima iz bivše Jugoslavije.

 

Kapitulacijom Italije i raspuštanjem logor zatočenici su dobili slobodu da se vrate svojim kućama, ali bili su bez igdje ičega. Opet im je Zavod sv. Jeronima postao jedina pomoć pri povratku u domovinu, a utočište mnogima koji se nisu htjeli ili se nisu smjeli vratiti. "Ovaj puta, piše Magjerec, skoro sav teret za te bijedne sunarodnjake pao je na Zavod Sv. Jeronima i njegove svećenike. Kroz prvih 14 dana (od kapitulacije Italije, op.m) spavali su u zavodskim prostorijama, uredenim za zakloništa u vrijeme zračnih napadaja.

 

Zbog zdravstvenih razloga morali su se udaljiti iz zgrade, čije dvije trećine nastavaju privatnici, a uprava Zavoda je bila uzela u najam Pension Amalfi u Via Merghera blizu kolodvora, kamo su se ljudi zaklanjali čekajući vlakove prema domovini. Dnevno im se tamo vozila topla hrana, priugotovljena u zavodskoj kuhinji brigom časnih sestara milosrdnica[16]. Bilo je dana kad je bilo podijeljeno 300 i više toplih ručaka. Isto se nosila hrana i na centralnu željezničku postaju, kuda su vlakovi prolazili s našim nesretnim internircima[17]".

 

Ove je podatke Magjerec dopunio u svom govoru prigodom dogovora o osnutku Bratovštine 28. svibnja 1945., ustvrdivši da od kapitulacije Italije 27. rujna 1943. do 4. lipnja 1944. "kad je što u kući, što izvan nje, (Zavod) podijelio u svemu našim zemljacima, bez obzira kojoj vjeri oni pripadali, koji su se iz koncentracionih logora vraćali svojim kućama, 12.872 topla ručka, razdijelio sve što je preostalo od Hrvatskog crvenog križa, bilo u hrani, bilo u drugim predmetima. Koliko su koraka učinili požrtvovni članovi ovoga doma, da pribave tim nesretnicima pomoć u odijelu i u potrebnom novcu za put u domovinu[18]".

 

Sva su ratna stradanja bila tek uvod u užas koji je slijedio nakon "oslobođenja". U ratnim vremenima još je bilo nekakve nade da će sve dobro svršiti, poratna su zbivanja, međutim, za hrvatski narod bila mnogostruko gorča.

 

Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske u svibnju 1945. uslijedio je potresni exodus hrvatskoga naroda iz domovine, bez Mojsija i bez odredenog cilja[19]. Dakako da na takve patnje vlastitoga naroda u svibnju 1945. godine nije vodstvo Zavoda sv. Jeronima moglo ostati ravnodušno, to više što su na vrata Zavoda pokucali mnogobrojni izbjegli svećenici iz domovine svjedočeći o jezovitom stradanju koje je zadesilo čitavu naciju. Strahote Bleiburga i "Križnih puteva" njima su već tada bile poznate, dok se o njima u Hrvatskoj nije smjelo ni pisnuti do pada komunizma, raspada Jugoslavije i uspostave samostalne hrvatske države. U tim tragičnim dogadajima Svetojeronimski zavod u Rimu ostao je na čitavom globusu jedina slobodna ustanova za zaštitu hrvatskog naroda. Nije stoga ni čudo što se na Sv. Jeronim u vremenima koja su slijedila sručio neskriveni bijes i mržnja komunističkoga jugoslavenskog režima, kojemu su vrlo podlo sekundirale mnogobrojne svjetske čak i službene organizacije pojedinih država. Diplomacija i tajne službe Titova režima vrlo su vješto svijetu na sav izbjegli hrvatski narod nalijepile etiketu zločinaca proglasivši sve ustašama, da bi kod saveznika proizvele nepodijeljeni animozitet prema svemu što je hrvatsko. Zavod sv. Jeronima jugoslavenski su propagandisti proglasili najtvrdom agenturom fašizma i utočištem ratnih zločinaca[20].

 

Nesretna ratna i poratna zbivanja, koja su tolike ljude dovela u neposrednu životnu opasnost, i želja da im se priskoči u pomoć bili su pokretači, uzrok i cilj osnutka ili obnove Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Mons. Magjerec ovako je to opisao u spomenutom referatu:

 

"Narodnom katastrofom od 6. svibnja ove godine (1945.), kad su stotine hiljada ljudi prekoračile granicu svoje domovine i