UMJETNIČKA OSTVARENJA JOZE KLJAKOVIĆA U ZAVODU SVETOG JERONIMA

 

Josip Dukić, Rim

 

Sažetak

 

Autor govori o umjetničkom doprinosu umjetnika Joze Kljakovića Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Najvrjednije što je Kljaković ostavio Zavodu jesu tri mozaika na sjevernom pročelju zgrade (Krist-Knez mira, Pokrštenje Hrvata, Krunjenje Zvonimira) napravljeni 1944., (Krist-Knez mira) i 1961. Uz njih u Zavodu se nalaze i dva kartona u temperi koji su služili kao priprava za mozaike (Pokrštenje Hrvata, Krunjenje Zvonimira), dva pastela (Krist-Knez mira, Pokrštenje Hrvata), i šest umjetničkih slika u tehnici ulja na platnu, religioznog karaktera (Posljednja večera, Razapinjanje, Kristovo uskrsnuće, Lazarovo uskrsnuće, Isus tjera trgovce iz hrama, Kardinal Alojzije Stepinac). Što se tiče mozaika treba napomenuti da je prvotna nanjera rektora Jurja Magjerca bila ukrasiti spomenuti prostor fresko slikama, ali se je pred sami početak izvedbe prvog rada 1944., (Krist-Knez mira) od toga odustalo i prešlo na izradu u trajn joj tehnici, u mozaiku. Zbog poratnih poteškoća i teškog materijalnog stanja u kojem se nalazio Zavod, sa izradom preostala dva mozaika se moralo pričekati boja vremena. To se ostvarilo 1961. godine za rektorovanja Đure Kokše. Za vrijeme svojih boravaka u Rimu, Kljaković je ostavio Zavodu i šest spomenutih umjetničkih slika religioznog nadahnuća.

 

Jozo Kljaković (Solin, 10. III. 1889 – 1. X. 1969) sa svojim radovima zauzima važno mjesto u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. U relativno dugom životnom vijeku, ali u teškim okolnostima (dva svjetska rata, bolest očiju) uspio je ostvariti značajan likovni opus[1], koji se prvenstveno sastoji od velikog broja djela ostvarenih u tehnici ulja[2]. Uz to se dokazao kao vrstan fresko slikar[3], ilustrator[4], karikaturist[5] i pisac memoara[6], članaka, eseja i polemika[7]. Rad po kojem je Kljaković posebno poznat jesu tri mozaika ostvarena na sjevernom pročelju zgrade Hrvatskog Papinskog Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Ti radovi su se dugo vremena pripremali i nastali su u iznimno teškim okolnostima (ratno i poratno razdoblje), kako za Zavod tako i za umjetnika. Uz te mozaike Kljaković je u svojoj "rimskoj fazi" naslikao i nekoliko slika, od kojih je neke načinio upravo za Zavod, gdje se i danas nalaze. Budući da o izradi mozaika u Zavodskom arhivu ima najviše podataka, glavni dio ovog rada biti će posvećen upravo njima, od njihove zamisli pa sve do ostvarenja.

 

OSTVARENJE MOZAIKA

 

Od 3. V. 1936. (prvi zabilježeni boravak Joze Kljakovića u Zavodu)[8], do njegovog povratka u domovinu sredinom 1968., Jozo Kljaković je bio povezan sa Zavodom sv. Jeronima na razne načine, bilo da se je dopisivao s rektorom Zavoda Jurjom Magjercem, bilo da je dolazio u Zavod povremeno na duže vrijeme. Njegov najduži boravak u Zavodu bio je od 21. V. 1943. do 26. XI. 1947[9]. U Arhivu Papinskog Hrvatskog Zavoda sv. Jeronima sačuvano je osam pisama koje je Kljaković uputio Magjercu, te dva pisma i više bilješki o pisamima koje je Magjerec poslao Kljakoviću.

 

Dana 3. i 4. V. 1936. u Zavodu su bili kod rektora Magjerca Svetozar Ritig, župnik župe sv. Marka u Zagrebu u kojoj je Kljaković slikao freske, Ivan Meštrović i Jozo Kljaković. Tom prigodom je Meštrović, a za pretpostaviti je isto i za Kljakovića, obećao rektoru da će dati svoj umjetnički doprinos budućem Zavodu[10]. Prije početka gradnje nove zgrade Zavoda Magjerec je u svibnju 1937."[11], uputio dopis i kratki Pro memoria poslanstvu Kraljevine Jugoslavije pri Svetoj Stolici, adresirano na kneza Pavla, regenta. U tom dopisu rektor traži pomoć pri kupovini željeza u Jugoslaviji za buduću zavodsku zgradu, i iznosi nekoliko podataka u vezi poslova koji bi se trebali napraviti. Prema riječima rektora, Governatorat Rima je povjerio arhitektu Viktoru Marpurgu uređenje prostora uokolo Augusteuma sa željom da se nakon uređenja mogu lako uočiti tri razdoblja starodrevnoga Rima. Mauzolej bi trebao predstavljati carski Rim, tri obližnje crkve: sv. Karlo, sv. Roko i sv. Jeronim papinski Rim, a tri velike nove zgrade, među kojima je i Zavod sv. Jeronima moderni Rim. Obzirom na ukrasnu stranu buduće zgrade Zavoda, rektor navodi da je na pročelju s južne strane predviđena spomen-ploča sa kratkom poviješću Zavoda, a na sjevernoj strani Zavoda bi trebale biti tri afresko slike, koje bi prikazivale sv. Jeronima i neke od važnijih trenutaka iz hrvatske prošlosti.

 

Četri mjeseca nakon blagoslova kamena temeljca za novu zgradu (26. V. 1938)[12], rektor Magjerec se obratio Ritigu[13] kojeg je bolje poznavao nego Kljakovića i Meštrovića, i zamolio ga za pomoć i posredovanje kod njih s obzirom na umjetničke radove na novoj zavodskoj zgradi, koja je u to vrijeme već bila pri dovršetku. Prema rektorovim riječima, Governatorat Rima je prepustio na volju upravi Zavoda izbor slikarskih tema i umjetnika koji bi trebali izvršiti taj posao. Ovdje se spominje da bi u središnjem kvadratnom prostoru iza sv. Jeronima trebala biti naslikana i zemljovidna karta kojom se dokazivalo pravo na boravak u Zavodu. Obrazlažući svoje namjere Ritigu, Magjerec iznosi i financijske poteškoće Zavoda i donosi razloge zašto se baš odlučio za spomenute umjetnike. "Ja imam i ovdje ponuda za rečene radove uz razmjerno niske cijene, ali se bojim da mi se poslije ne prigovara, da sam dao na ovako monumentalnu zgradu staviti slike bez umjetničke vrijednosti. S druge strane i moja mi nacionalna svijest nalaže, da dadem priliku našim domaćim umjetnicima, da ostave svoje ime ovjekovječeno u Rimu, i to na ovako izloženom mjestu, pokraj mausoleuma cara Augusta i njegove Arae Pacis, prema kojoj, od dana inauguracije, Rimljani u procesijama hodočaste, da si je pogledaju uživajući u umjetničkom ukusu svojih tako dalekih predaka"[14]. Uz molbu Ritigu da posreduje kod umjetnika, Magjerec ga je još zamolio ne bi li on preuzeo neke troškove oko izvedbe radova i tako postao "prvi veliki dobročinitelj ovoga Zavoda iza velikog biskupa dr. Jurja Strosmajera."[15]

 

Ritig je odgovorio Magjercu poslavši mu dva pisma[16]. U prvom Ritig ne šalje Magjercu potvrdan odgovor ni za Meštrovića, ni za Kljakovića, a ni za sebe. Meštrović je kao i Kljaković bio prezaposlen, ali je obećao dati svoj doprinos u budućnosti. Kljaković je u to vrijeme bio u Dobroti (Crna Gora), gdje je u crkvi sv. Eustahija radio ciklus uljenih slika. Uz to je bio zauzet predavanjima na Umjetnićkoj Akademiji u Zagrebu, te radovima u crkvi sv. Marka u Zagrebu i u spomen-crkvi "Naše Gospe" u Biskupiji kod Knina, gdje je uz dvije završene freske još trebao ukrasiti svod crkve. Što se tiče novčane pomoći cijelog projekta na zavodskoj zgradi, Ritig nije potpuno odlučan, odnosno poziva se na moguće pogoršanje situacije, što bi tu pomoć zasigurno onemogućilo. Međutim, već u drugom pismu Ritig šalje rektoru povoljnije vijesti. U međuvremenu se je Kljaković vratio iz Dobrote, te je nakon razgovora s Ritigom i Meštrovićem pristao izvršiti zamišljene poslove, i to prema predloženim uvjetima. Nakon što je primio preko Ritiga Kljakovićev potvrdan odgovor, Magjerec se obratio pismeno[17] samom Kljakoviću i zahvalio mu na spremnosti da se prihvati posla oko ukrašavanja nove zgrade sv. Jeronima.

 

Ovom dogovoru je slijedilo pismo Ritiga rektoru Magjercu[18], u kojem ga obaviještava da je Kljaković primio pismo i nacrte od arhitekta Marpurga i da je oduševljen cijelim planom. Ali, izrazio je želju da nakon Uskrsa Kljaković i on dođu u Rim radi boljeg dogovora i radi želje Kljakovića da bolje osjeti cijeli prostor u koji bi se trebali uklopiti njegovi radovi. Prije ostvarenja ovog plana Magjerec se susreo s Kljakovićem u Zagrebu kod Ritiga. Bilo je to 7. IV. 1939[19]. Za pretpostaviti je da su se tada dogovorili konačno oko dolaska Ritiga i Kljakovića u Rim, koji se ostvario u razdoblju od 27. V. do 8. VI. 1939[20]. Prigodom tog boravka u Rimu Kljaković je razgledao zgradu Zavoda, imali su zajedničku sjednicu, a na gradilištu se susreo sa arhitektom Morpurgom, koji je usvojio neke njegove prijedloge. Na kraju je Kljaković obećao da bi mogao doći do listopada i kroz pet mjeseci završiti posao[21].

 

Ali uskoro nakon povratka Kljaković i Ritiga u Zagreb započeo je Drugi svjetski rat i zaustavio započete planove. Od tada pa sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske, povezanost Kljakovića i Magjerca je, barem prema malom broju sačuvanih izvora, bila vrlo oskudna. Osim zajedničkog susreta s rektorom u Zagrebu kod Ritiga 8. I. 1940[22]., nije se dogodilo ništa bitno u odnosu na već započete aktivnosti.

 

Dana 15. V. 1941., u Zavod je stigla delegacija na čelu s ministrom prosvjete Milom Budakom[23]. Vrlo je vjerojatno da se na tom susretu spomenulo i radove na pročelju Zavoda. Ali istodobno sa uspostavom NDH pojavio se problem oko rektora Magjerca. Neke osobe iz kruga Vlade su, zbog određenih razloga, tražili rektorov odlazak iz Zavoda. Zbog toga je on u kratkom vremenskom razdoblju boravio u Zagrebu dva puta[24], ne bi li se uspio izboriti za ostanak na postojećoj službi. Za vrijeme tih boravaka rektor se susreo i s Kljakovićem. Nakon što mu je Andrija Artuković u poglavnikovo ime dozvolio povratak u Rim, mogao je u razgovoru s Kljakovićem planirati i nastavak ostvarenja donešenih planova.

 

Odmah nakon ovih dogadanja, Ministarstvo nastave – Odjel za umjetnost i književnost izdalo je 27. IX. 1941. dopis i poslalo ga Poslanstvu NDH u Rimu, a to Poslanstvo ga je uputilo 15. X. rektoru Magjercu[25]. U tom dopisu stoji da je doglavnik ministar pozitivno riješio molbu Zavoda sv. Jeronima od 31. VII. 1941., i odobrio plaćeni dopust Jozi Kljakoviću u svrhu izrade fresko slika na zgradi Zavoda i to u trajanju od osam mjeseci, od 1. X. 1941 do kraja svibnja 1942. godine. Rektor je odmah odgovorio Ministarstvu nastave i zahvalio se na odobrenju plaćenog dopusta za prof. Kljakovića, uz obavijest da Zavod preuzima na sebe troškove izvedbe radova[26]. Istodobno je obavijestio i Kljakovića o rješenju te mu napomenuo da će se Zavod pobrinuti za njegov smještaj i hranu u Rimu[27].

 

Već 30. X. 1941 u Zavod su stigli pomoćnici Kljakovića, koje je Ministarstvo nastave odredilo, gg. Katić, Maraković i Goldoni[28]. Oni su trebali, prije dolaska Kljakovića, zagraditi lođu, postaviti mrežu i podignuti skelu na pročelju Zavoda[29]. Upravo kad je izgledalo da će radovi uskoro započeti, Kljaković je zajedno s Meštrovićem završio u zatvoru. Bili su optuženi od hrvatskih vlasti da su htjeli "...preko Španjolske otići u Englesku, i tamo s drom Krnjevićem raditi protiv Nezavisne Države Hrvatske i sila Osovine"[30]. Kljaković se od optužbe branio odredbom Ministarstva nastave, koju je imao kod sebe, a kojom ga šalje u Rim radi izvedbe mozaika na zgradi sv. Jeronima[31]. Meštrović je ostao u zatvoru do polovice siječnja 1942[32], a Kljaković do kraja veljače iste godine[33]. Prema podatku kojeg je Kljaković uputio u pismu Ivanu Šubašiću iz Rima u London, za njegovo oslobađanje iz zatvora najzaslužnija je bila intervencija nekih službenika iz Vatikana[34].

 

Nedugo poslije Kljakovićevog izlaska iz zatvora, Magjerec je poslao pisma njemu i Ritigu, vjerojatno sa namjerom da se nešto počne raditi na Zavodu[35]. Istovremeno se i nadbiskup Alojzije Stepinac zalagao kod poglavnika Ante Pavelića da se ti radovi ostvare. Naime u dopisu Županstva pri poglavniku, Odjela za građanske poslove, upućenog Ministarstvu nastave[36], citirane su slijedeće riječi koje je Stepinac uputio poglavniku: "Prigodom mog boravka u Rimu obratio se jedan ugledni predstavnik Vatikana na Mons. Magjerca, da bi preko mene poduzeo korake, ne bi li hrvatski narod izrabio priliku, da pripomogne obnoviti kapelu Sv. Venancija u lateranskoj basilici i ovjekovječiti na taj način znamenitu 1300 godišnjicu svojih veza sa (Svetom) Stolicom (Apostolskom). Ta je kapelica zapravo najstariji spomenik naših prvih veza sa Svetom Stolicom. Trebalo bi nadalje početi što prije (jer su skale već postavljene) sa izradom freske na pročelju Sv. Jeronima, kojima bi se takodjer ovjekovječili neki momenti naše poviesti na najljepšem mjestu grada Rima".

 

Unatoč zalaganju nadbiskupa Stepinca, do dolaska Kljakovića u Rim proći će još cijela godina. Kroz to vrijeme Kljaković se nalazio u kućnom pritvoru. Susretao se s prijateljima, ponajviše s Meštrovićem, radio je u svom ateljeu i čekao bolja vremena[37]. To se dogodilo početkom svibnja 1943., kad ga je Pavelić pozvao u svoj ured i nakon podužeg razgovora dozvolio mu je odlazak u Rim. Već nekoliko dana poslije to se i ostvarilo. Nakon što se oprostio od svoje obitelji, nadbiskupa Stepinca i svojih prijatelja, otputovao je u Rim[38]. Prvu noć u Rimu Kljaković je prespavao u nekom hotelu, a 21. V. 1943. preselio se u Zavod, gdje je ostao do 26. XI. 1947.[39], kada je odselio u Argentinu.

 

Kljakovićev boravak u Zavodu obilježen je ratnim događanjima. Bio je svjedokom kapitulacije Italije, pratio je stradanja u Hrvatskoj, pad Pavelića i NDH, i razvoj cjelokupne situacije. No, unatoč teškim vremenima, uspjelo mu je ostvariti barem dio onoga što se dugo vremena pripremalo. Naslikao je nekoliko slika, od kojih se neke i danas nalaze u Zavodu (Pos jednja večera, 1944.; Kristovo uskrsnuće, 1945.; Razapinjanje, 1947), i uspjelo mu zajedno sa Vatikanskom radionicom sv. Petra koja je izvodila radove, načiniti središnji mozaik na pročelju Zavoda. Iako je u početku bila namjera pročelje oslikati freskama, radovi su, zbog dulje trajnosti, izvedeni u mozaiku.

 

Skoro mjesec dana prije Kljakovićevog dolaska u Zavod, Hrvatska vlada je Zavodu poklonila svotu od 99 897 40 lira za dekorativne troškove zgrade[40] Rektor je uputio pismo zahvale ministru vanjskih poslova Mili Budaku na novčanoj pomoći i istodobno mu iznio nekoliko poteškoća u kojima se Zavod nalazio tada obzirom na dekorativne radove. "Vječna šteta da se ne može, radi prilika u kojima živimo, izvesti (...) onaj prvi dio u a fresco slikama, koji bi bio u centru kršćanskoga svieta trajni promičbeni spomenik slave i veličine hrvatskoga naroda u prošlim viekovima"[41].

 

Ove poteškoće pokušao je umanjiti Kljaković, pa je poslao pismo novom ministru vanjskih poslova NDH Stjepi Periću[42], Ivanu Šubašiću, predsjedniku jugoslavenske vlade u izbjeglištvu u Londonu[43], tražeći od njih novčanu pomoć.

 

Pismo Kljakovića ministru Periću donosim u cijelosti:

 

Rim, 28/3. 1944.

 

Gospodinu Dr. Stjepi Periću, Ministru Vanjskih Poslova

 

ZAGREB

 

Poštovani Gospodine Ministre!

 

Ne zamjerite mi što vam se obraćam jednom molbom i ako Vas lično ne poznam. Znam po g. Meštroviću, da ste i vi nastojali da dođem u Rim izraditi slike na zavodu sv. Jeronima i to je razlog da se na Vas lično obraćam g. ministre, sa ovom mojom molbom.

 

Ja sam, kako Vam je već možda poznato, izradio kartone fresaka za pročelje zavoda su Jeronima. Usljed ovih teških prilika u kojima se nalazi Rim i zbog pomanjkanja materijala i pomoćnika, koga sam trebao dobiti iz kuće, još freske nisam mogao izvesti. Onda pomisao, da te freske moraju biti izložene suncu, vjetru, kiši, prašini i svačemu, nije me oduševljavala, da ih izvedem.

 

Mislio sam i želio uvijek, da te slike izvedem u mozaiku, materijalu plemenitom i trajnom, koji može odolijevati svakoj nepogodi na polju. No uvijek sam se bojao skupoće toga materijala i siromaštva kojima je raspolagao zavod sv. Jeronima za ovu svrhu. Pogotovo kada sam znao da je zavod zadužen za gradnju kuće, od koje je trebalo da se izdržava i zavod i pitomci. Danas je pak situacija zavoda još gora, jer s prihodima koje ima, jedva se može odvijati dnevni život. Prema tome zavod ne može ništa doprinijeti za moju ideju, da ove svoje slike izvedem u mozaiku.

 

Zato se obraćam na Vas gosp. Ministre, da poradite tamo gdje treba, kako bi mogao ostvariti ovo svoje djelo. Izvedbom ovih mojih slika uz Meštrovićeve relijefe ovdje usred Rima, hrvatski bi narod pokazao svoju davnu opstojanost, svoju povezanost sa zapadom, prema tome i svoje pravo na budućnost. To bi svakako koristilo i našem narodu i našoj državi.

 

Vatikanska radionica za mozaike, koja je jedna od najboljih u svijetu, dala mi je ponudu, da bi ove moje mozaike izvela danas za sumu od 490.000 (četri sto i devedeset hiljada) lira. Ta mala suma za današnje prilike i cijene okuražila me je da Vam g. ministre napišem ovo pismo i da Vas zamolim za pomoć, kojom bi mogao izvesti ove mozaike.

 

Ako mislite g. ministre, da je stvar ostvarljiva onda Vas molirn, da to bude što prije, jer cijene svaki dan rastu.

 

JOZA KLJAKOVIĆ

 

Gospodine Ministre primite izraz moga poštovanja

 

P. s. Šaljem tri fotografije kartona za mozaike.

 

 

Dva dana poslije ovog pisma ministru Periću, rektor Magjerec je uputio molbu Ludoviku Kaasu[44], predsjedniku Vatikanskog studija za mozaike. Iz gore donešenog pisma, iz molbe Magjerca Kaasu i iz Kljakovićevog pisma Šubašiću, mogu se izvući neki podaci koji su svojevrsna novost, odnosno promjena obzirom na dosadašnje planove. Radovi koje je Kljaković, što navodi u donešenom pismu, izveo na kartonima trebali su se izvesti ne na freskama kako se namjeravalo već u mozaiku. Unatoč teškim vremenima i većoj skupoći materijala za izradu u mozaicima prevagnula je činjenica da se radi o trajnijem materijalu, i k tome radilo se o dosta povoljnoj ponudi iz Vatikanske radionice mozaika. Uz promjenu tehnike došlo je i do sadržajne promjene. U središnjoj plohi umjesto lika sv. Jeronima i spomenute zemljopisne karte u njegovoj pozadini, trebao je doći lik Krista, kneza mira, ispred kojega su predviđeni sv. Petar, papa Agaton, te petero hrvatske braće i njihove dvije sestre o kojima govori Konstantin Porfirogenet u svom djelu De administrando imperio, pogl. 31. Sadržaji na lijevoj i desnoj strani nisu se mijenjali. Sa spomenutom molbom rektor Magjerec je zamolio predsjednika radionice u Vatikanu, ne bi li oni mogli preuzeti ovaj posao i pod kojim uvjetima.

 

Kljaković je poslao i Šubašiću slike kartona za mozaike, te mu naveo nekoliko problema koji su onemogućivali izvedbu radova. "Pošto je Mons. Ritig, od strane tvoraca 'Nezavisne' prošao gore nego mi dva (Meštrović i Kljaković, m. o.) to danas nije moguće od njega tražiti finansiranje toga posla. Od Zavoda Sv. Jeronima takodjer se to danas ne može zahtjevati, kad se zna da se ima boriti sa dugom od 2.000.000 Lira za gradnju nove svoje kuće, jer prihodi Zavoda ne dotjeću danas niti za prehranu gg. pitomaca"[45]. U pismu Kljaković napominje da se je za pomoć obratio Boži Bancu u Ameriku[46], o. Dominiku Mandiću, mons. Moscatelliju, ali bezuspješno[47].

 

Kakve su odgovore Perić i Šubašić uputili Kljakoviću i da li su to uopće učinili nije poznato, ali projekt je krenuo prema ostvarenju. Dana 10. VII. 1944., sklopljen je ugovor o izradi središnjeg mozaika između Radionice sv. Petra u Vatikanu i Upravnog vijeća Zavoda[48]. Tim ugovorom se Vatikanska radionica obavezala izraditi u mozaiku karton naslikan od Joze Kljakovića, uz dogovorenu cijenu od 69 dolara po m2.

 

Izrada mozaika pod Kljakovićevim nadzorom u Vatikanskoj radionici i njegovo postavljanje u središnji prostor pročelja Zavoda, trajalo je nešto više od dva mjeseca. Prema podacima iz Agende rektora--Magjerca, on i Kljaković su prvi put prošli dvoranom g. Rossia u Vatikanskom studiju 24. VIII. 1944.[49], a već 31. X. 1944., mozaik je postavljen na pročelju Zgrade[50]. Tada je Zavod Kljakoviću isplatio 111 000 lira. Prema oskudnim podacima nije poznato kako je tekla sama izrada mozaika. Ono što je Kljaković donio u knjizi U suvremenom kaosu dosta je općenito. "U mojem malom stanu ja sam dalje slikao s mnogo oduševljenja i s mnogo ljubavi. Istovremeno 'Vatikanski Zavod za mozaike', izvodio je prvi mozaik za pročelje Zavoda"[51]. Uz ovaj podatak Kljaković malo podalje navodi da je bio u Vatikanu radi promjene na mozaicima[52]. Kljakovićev podatak o postavljanju mozaika na pročelju Zavoda ne poklapa se sa Magjerčevim podatkom u Agendi. Naime, Kljaković donosi podatak da su mozaici postavljeni za Božić 1944, dok se prema Magjercu, kako je već spomenuto, to dogodilo skoro dva mjeseca ranije. Inače, Kljaković nije bio zadovoljan onim što je učinjeno. "Nisam bio zadovoljan. Previše je bilo pokazano znanja i vještine i s moje strane i sa strane tehničara, koji su ga izveli. Jedino, oni dijelovi mozaika, koje je sam izveo direktor studija, bili su interesantni i dobri[53]."

 

Razdoblje od postavljanja mozaika do svojevoljnog odlaska Kljakovića iz Zavoda, u Argentinu[54], označeno je završetkom rata i poratnim poteškoćama. Ti su se dogadaji odrazili na život u Zavodu, posebno na njegove materijalne mogućnosti. "Svršio je rat. Ja sam ostao dalje u Rimu. Prve vijesti, koje su stigle iz domovine, tuno su zvučile. Pred komunistima bježalo je oko pola milijuna Hrvata. Odstupila je i hrvatska vojska koju su saveznici vratili Titu. Povlačio se je i dr. Maček, predsjednik Hrvatske seljačke stranke[55]. O dogadanjima u Hrvatskoj Kljakoviću je pisao i Bogdan Radica iz New Yorka. "Prije dvije nedjelje stiglo je ovdje oko 150 našega svijeta amerikanskih podanika koji pričaju strašne stvari naročito iz Zagreba. Vele da su tamo izgubili sve nade. Ljudi idu na Sajmište gdje prodaju sve što imaju. U veće ne izlaze jer se boje da ih Milicija ne odnese u nepovrat. Sa njima je došlo i četri svećenika. Svi kažu, da takvog terora kakav je sada Bog nije vidio. I meni koji je mnoge stvari vidio sve to postaje sada tako jasno, da mi izgleda da ćemo teško da se iz toga izvučemo[56]. K tome i sam Kljaković je imao određeno iskustvo otišavši u Bari vidjeti neke poznanike. Sve je to utjecalo na njegovu odluku gdje dalje boraviti. "Da nisam bio u Bariju i upoznao partizane iz bliza, po svoj prilici vratio bih se bio u domovinu, kako sam prije bio odlučio"[57].

 

Pred Uskrs 1947. Kljaković je doživio razočaranje od Engleza. "Jednog predvečerja opkolili su jeepovima i agentima svojim i talijanskim Zavod sv. Jeronima. Sve 'Slave' koji su se zatekli oko Zavoda, sve koji su išli u menzu izbjegličku, koja se nalazila u Zavodu, kao i one koji su išli iz Zavoda, pohvatali su i Mr. Clissoldu na raport odveli. Pohvatali su sve, pohvatali su i pristaše Seljačke stranke, čak i neke žene, pohvatali bez obzira je li tko kriv ili nije. Neke je Mr. Clissold pustio odmah, neke zadržao u zatvoru, a neke vratio Titu[58].

 

Uz spomenute poteškoće, Kljaković je teško mogao nešto stvarati i normalno živjeti. Zato je odlučio krenuti u novi svijet i pred Božić 1947. je otputovao u Argentinu.

 

Kljakovićeva želja o boljem životu u Argentini nije se ostvarila. To je očito iz pisma koje mu je uputio rektor Magjerec. "Imam pred sobom i pismo g. Prof. Meštrovića, u kojem mi zahvaljuje na mojem pismu za Božić i Novu Godinu. Ugodna mu je spomen na Rim i na Zavod. Opisuje teške prilike naših ljudi, koji i ako rado kritiziraju popove, ipak jedino kod njih pomoć naći i dobar savjet tražiti i dobiti mogu. Vrlo mu je žao, što ste oslabili na očima i što niste našli tamo mir i poboljšanje života"[59]

 

Iz slijedećeg pisma rektora Kljakoviću 29. I. 1950., vidljivo je da je Kljaković tražio povratak u Zavod, ali je to prema riječima rektora puno teže nego za prvog boravka. Problem je bila teška materijalna situacija u Zavodu, povećani broja studenata, i protivljenje crkvenih poglavara da civili i dalje borave u kleričkim Zavodima. Donosim neke važnije dijelove pisma.

 

Ja bih za Vaš primitak u Zavod i ovaj puta morao imati dozvolu uzoritog Kard. Protektora. Ovom mu zgodom nebi mogao navesti kao razlog primitka, vaš rad na dovršenju predvidjenih mozaika, jer bi mi mogao reći, da treba najpr je misliti na isplatu duga, a tek onda na dovršenje mozaika. Ne znam — naime — da li Vam je poznato ili nije, da sam ja bio uspio prošle godine isplatiti dug i Kongregaciji Propagande od 2,000.000 Lira, dok sam onaj od pola milijuna kod OPERE di RELIGIONE u Vatikanu bio isplatio mnogo pr je. Nakon isplate posljednje rate, iza par mjeseci, javi mi Upravno Vijeće Kongregacije, da bi ja po njihovom mišljenju, i ako sam legalno udovo jio slovu obostranog ugovora, ipak bio moralno dužan platiti više, zbog silnog pada Lire, koji se n ye mogao predvidjeti pr je 10 godina. I predložili mi pošteno da platim dvostruko, to jest još drugih 2,000.000 Lira. Posavjetovavši se sa svojim advokatom, zatim P. Balićem i P. Sakačem, pristali smo na njihovo tražer je, koje je s moralnog stanovišta opravdano. Ali dakako, za mene je to nova briga. Kod isplate onih prvih 2,000.000 Lira pomogla mi braća svećenici iz Amerike, ali se sada ne ufam više na njih obraćati da mi pomognu, jer sam im bio javio da sam dug njihovom pomoći isplatio. Svakomu pak napose tumačiti, kako to činim evo sada Varna, ne da mi se, već ću nastojati i toj dužnosti što pr je udovoljiti, samo daj Bože, da se stanarina što prije i boje zakonom uredi, na što se već čeka više od godine dana. Eto, vidite, dragi gospodine profesore, kad (bi) i bilo u Zavodu raspoloživih mjesta za stanovanje, bilo bi mi teško poći k uzor. Kardinalu i moliti da Vas primi u Zavod zbog pomanjkanja valjanog razloga za Vaš boravak u njemu, kad se nastoji sa strane mojih poglavara da se i ona gg. svećenici maknu, koji se ne bave stud jem, a mogli bi inače uspješno raditi u duhovnoj pastvi, bilo gdje na sv jetu, jer se posvuda osjeća nestašica svećenstva. Zavod je naime i prema njima izvršio svoju dužnost, primivši ih pod krov u najtežim momentima njihova života, dok si ne nadju novo mjesto svećeničkog zanimanja i rada.

 

Vi se vrlo dobro sjećate, kako sam Vas u svoje vrijeme toplo i srdačno primio, dakako uz dozvolu svojih starješina, pod krov ovoga doma i s Vama se najljepše pazio kroz čitavo vrijeme Vašeg boravka u Zavodu, zato Vam sada ne će biti teško shvatiti moje stanje u kojem se nalazim, gdje ne mogu samovoljno učiniti nešto što bi kao čovjek srca i osjećaja i te kako htio, ali ostvariti mogu tek ono, što materijalne prilike Zavoda dopuštaju, a mojí crkveni starješine odobre i dopuste. U ono vrijeme, kad ste Vi u Zavod došli, bio je 1, 2, 3 kat sasma prazan, kako se toga dobro sjećate. Kad su bili pridošli novi svećenici, Vi ste se bili preselili iz trećeg kata u prvi, a sada je to sve zauzeto. No, možda će se prilike dotle na boje promjeniti, dok ćete Vi moći svoju nakanu povratka ostvariti i ovamo doći"[60].

 

Razlozi koje je Magjerec naveo Kljakoviću nisu bili jedini, jer nedugo poslije ovog pima zapisao je u Agendi neke misli koje upućuju i na političke razloge. "Koliko bi stajalo postavljanje mosaica (?) Bili bilo postavljanje mosaica prilika, da prof. Kljak. bude primljen u Zavod? Da li je momenat za postavljanje podesan dvaju mosaica, za koji zlobnik može reći da su političke i izazovni(?) (...) Stvar Kvirinalu se mora jasno predstaviti da ne prigovara Upravi, da ga nije jasno i pravo izvijestila"[61].

 

Smirivanjem političke situacije i normalizacijom života u Zavodu, došlo je do Magjerčevog pokretanja ideje o izradi preostalih mozaika. Ali on ih je htio povjeriti drugim umjetnicima što je Kljakovića naljutilo. "Imam napast nastaviti sa izvođenjem Vaših mozaik slika, a Vi ste tako daleko. Je li bi se moglo povjeriti povečanje Vaših izradjenih slika našim mladim slikarima i kiparima, vrlo dobrim i nadarenim mladim ljudima, gg. Augustu Filipoviću i Josipu Turkalju. Ne znam da li ih Vi poznajete. Medjutim to još nije baš tako stalno, da ću s tim poslom započeti Novu Godinu, jer ima i koješta drugo da se izvede, što je više potrebno"[62].

 

Kljaković odgovor je uslijedio brzo. "Prilično me iznenadilo Vaše pitanje `da li bi se moglo povjeriti povećavanje mojih izradjenih slika našim mladim slikarima i kiparima'. Ne razumijem kako ste došli na takovu ideju kraj mene živoga. Ako mogu ovdje raditi onda mogu i te mozaike posvršiti. Monsignore, nitko ne može mojom glavom misliti, niti mojom rukom crtati, niti mojom paletom slikati. Ako ćete se odlučiti da te mozaike posvršite onda ću ih posvršiti ja, a za nagradu ne tražim ništa osim pokrića troškova za dva do tri mjeseca, koje bi morao zato provesti u Rimu[63]

 

Kljakovićeva situacija u Argentini se još više pogoršala. Uz zdravstvene poteškoće, došlo je i do problema u obitelji Ive i Ruže Petrić, kod kojih je Kljaković stanovao. Kako je Ivo zbog posla stanovao izvan Buenos Airesa, Ruža je htjela preseliti se k njemu. To Kljakoviću nije odgovaralo, jer bi tako ostao sam i bez ičije pomoći. Ovaj problem Ruža je iznijela rektoru Magjercu, tražeći od njega pomoć ne bi li mogao Kljakovića primiti u Zavod[64]. Nakon toga rektoru se obratio i Kljaković tražeći prijem u Zavod[65].

 

Rektor se nakon primljenih pisama obratio Kljakoviću uputivši mu negativan odgovor, i kardinalu protektoru Zavoda Petru Fumasoniju Biondiju uputivši mu Pro memoria[66]. Rektor je protektoru Biondiju iznio razloge koji se uglavnom poklapaju s razlozima koje je prije već naveo i Kljakoviću (materijalne poteškoće, klerički karakter Zavoda), s tim da je naveo i poteškoće koje je Kljaković izazvao objavljivanjem knjige U suvremenom kaosu[67]. Rektor je ovim spisom htio na vrijeme obavijestiti protektora u slučaju mogućeg pisma od Kljakovića, i predložio mu je negativan odgovor[68].

 

Unatoč svim poteškoćama Kljaković je doselio u Rim, vjerojatno već početkom sredinom travnja 1956. To potvrđuje pismo koje mu je uputila u Rim Ruža Petrić iz Buenos Airesa 27. IV. 1956[69]. Kroz cijelu 1956. godinu Kljakoviću su stizala pisma na adresu sv. Jeronima, premda po dosadašnjim podacima. on u Zavodu nije boravio. U kolovozu 1956., bilo je prepirke oko ključa za neki stan (vjerojatno zavodski). Rektor je tražio da ga prijašnji stanar preda njemu, a Kljaković je molio rektora da ga preda njemu. Što je bilo na kraju iz Agende nije moguće saznati[70]. Ali već početkom 1957. godine, prema adresiranim pismima, Kljaković se smjestio u nekom stanu u gradu.

 

Tijekom 1957., pa sve do smrti rektora Magjerca (X. 1957), najvjerojatnije se nije ništa poduzimalo obzirom na nastavak radova oko mozaika. Magjerčev nasljednik bio je Đuro Kokša. Za njegovog upravljanja Zavodom, Kljaković je uspio u Vatikanskoj radionici privesti kraju i dati postaviti druga dva mozaika. Ali, budući da je iz njegovog razdoblja sačuvano osjetno manje materijala, teško je pratiti slijed izrade mozaika, odnosno pojedinosti izrade, kao što je to moguće za Magjerčevo razdoblje.

 

Najvrijedniji od svih postojećih dokumenata je Ugovor rukom napisan, između Uprave Zavoda i Kljakovića[71].

 

Ugovor

 

Sklopljen izmedju Uprave Zavoda Sv. Jeronima u Rimu i prof. Joze Kljakovića, za dovršenje mozaika na pročelju Zavoda.

I.                    Kjaković se obvezuje ponovo izvesti dva kartona: "Krštenje Hrvata" i "Krunjenje Zvonimira", u veličini 2 x 1,80 m., u boji (tempera).

II.                  Ista dva kartona K jaković se obvezuje izvesti u naravnoj veličini, (6 x 5,50 m) ugljenom.

III.                Kljaković se obvezuje izvesti četri kartona sa amblemima Papa i koje Uprava Zavoda odredi, u veličini 70 x 180 cm u boji (tempera).

IV.               Ista četri kartona Kljaković se obvezuje izvesti u naravnoj veličini (2.20 x 5.50 m), ugljenom.

V.                 Kljaković se obvezuje vršiti nadzor nad izvedbom mozaika i vršiti potrebite korekture.

VI.               Uprava Zavoda Sv. Jeronima se obvezuje isplatiti honorar od 1,000.000 (milion lira) prof. Jozi Kljaković, za sve gore navedene radove. Zadnja rata će biti isplaćena, kad radovi budu dovršeni.

 

U Rimu 15. srpnja, 1959.

 

JOZO KLJAKOVIĆ

 

ĐURO KOKŠA vicerektor Zavoda sv. Jeronima

 

Rad na mozaicima je započeo 20. VII. 1959[72]. Pojedinosti oko same izrade nisu poznati. U Kokšinoj Agendi postoje bilješke o isplatama Kljakoviću za njegov rad, a potvrda koju je izdala Radionica mozaika sv. Petra 6. XI. 1961, svjedoči o uplati Zavoda 1,500.000 lira spomenutoj radionici, za izradu u mozaiku dvaju slika (Pokrštenje Hrvata, Krunjenje Zvonimira)[73]: Vjerojatno su u to vrijeme mozaici i dovršeni a nakon toga ubrzo i postavljeni. Prije povratka u Hrvatsku (sredinom 1968), Kljaković je za Zavod naslikao još tri slike: Lazarovo uskrsnuće, 1960(?); Isus Ora trgovce iz hrama, 1963(?); Kardinal Alojzje Stepinac, 1964. Nedugo nakon povratka kući, Kljaković je umro u Zagrebu, 1. X. 1969., u 81 godini života.

 

 

POPIS I KRATAK OPIS UMJETNIČKIH DJELA JOZE KLJAKOVIĆA U ZAVODU

 

MOZAICI

 

Središnji mozaik "Krist—Knez mira"

 

Na slici sjedi Krist sa podignutom desnom rukom na blagoslov, dok u lijevoj drži palminu granu, simbol mira. Pred njim se nalaze sv. Petar, papa Agaton te petorica braće i dvije sestre, predstavnici hrvatskog naroda. Latinski natpisi NOBISCVM DEVS i PRINCEPS PACIS, su tako smješteni da je u vodoravnoj liniji izražena bitna ideja slike DEVS PACIS, Bog mira.

 

Pokrajni (desni) mozaik "Pokrštenje Hrvata"

 

Mozaik prikazuje krštenje Hrvata. U gornjem dijelu se nalazi natpis u dva reda:

 

HERACLIVS • IMPERATOR • SACERDOTIBVS ROMA • ACCERSITIS • CROATOS • BAPTIZAVIT

 

 

Pokrajni (lijevi) mozaik "Krunjenje Zvonimira."

 

Mozaik prikazuje krunjenje Zvonimira 1075. godine za hrvatsko-dalmatinskog kralja po poslanicima pape Grgura VII, opatu Gebizonu i biskupu Fulkoinu. Iznad prikaza se nalazi natpis u tri reda:

 

DEMETRIVS • SVINIMIRVS • CROATIAE • ET • DAL=

MATLAE • DVX • A • GREGORIO • VII • P. M • REGALI

TITVLO • AVCTVS

 

TEMPERA NA KARTONU — PRIPRAVA ZA MOZAIK

 

Pokrštenje Hrvata — tempera na kartonu, priprava za mozaik, 160 X 200 cm. Nalazi se u TV dvorani na III katu.

Krunjenje Zvonimira. - tempera na kartonu, priprava -za mozaik, 160 X 204 cm. Nalazi se u TV dvorani na III. katu.

Krist-Knez mira — ovaj karton za mozaik nedostaje, premda je u knjizi koja je izišla prigodom 500 godišnjice Zavoda donešena njegova slika[74].

 

PASTELI - PRIPRAVA ZA MOZAIK

 

Krist-Knez mira — 60 X 68 cm. Nalazi se u hodniku na V. katu. Pokrštenje Hrvata — 60 x 68 cm. Nalazi se u hodniku na V. katu. Krunjenje Zvonimira 1075. — ovaj pastel nedostaje.

 

UMJETNIČKE SLIKE

 

Posljednja večera - ulje na platnu, 104 x 170 cm, 1944., sg. dl., u zavodskoj blagovaonici.

Razapinjanje — ulje na platnu, 137,5 x 171 cm, 1947., sg. dd., u malom salonu na II. katu.

Kristovo uskrsnuće — ulje na platnu, 147,5 x 138 cm, 1945., u sakristiji crkve sv. Jeronima.

Lazarovo uskrsnuće — ulje na platnu, 129 x 100 cm, 1960(?), u sakristiji crkve sv. Jeronima.

Isus tjera trgovce iz hrama — ulje na platnu, 128,5 x 99 cm, 1963(?), u malom salonu na II. katu.

Kardinal Alojzije Stepinac — ulje na platnu, 119 x 78,5 cm, 1964., u malom salonu na II. katu.

 

 

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

 

Umjetnički doprinos Joze Kljakovića Zavodu sv. Jeronima nastajao je kroz dugo vremensko razdoblje (1936-1968), izuzevši poduži vremenski prekid (1947-1956) kada je Kljaković boravio u Argentini. Mozaici i slike koje je Jozo Kljaković ostavio Zavodu predstavljaju i više od samih umjetničkih ostvarenja. Označavaju teške prilike u svijetu, Rimu i u Hrvatskoj.

 

Središnji mozaik Krist-Knez mira je učinjen i postavIjen u jeku najtežeg rata (1944). Pripreme za izradu tog mozaika trajale su od 1936. godine kada je Kljaković prvi put boravio u Rimu kod rektora Magjerca. Nakon tog susreta pojsvili su se brojni problemi. Počeo je II. svjetski rat, uspostavom NDH bilo je upitno hoće li Magjerec ostati na mjestu rektora, Svetozar Ritig koji je spojio Magjerca sa Kljakovićem i koji je trebao novčano pomoći radove, otišao je u partizane, a sam Kljaković je završio u zatvoru i sve do 1944. godine nije smio napustiti Hrvatsku. Svim ovim poteškoćama treba pridodati i tešku materijalnu situaciju u kojoj se nalazio Zavod u toku i poslije rata. No, unatoč svemu snalažljivost rektora Magjerca, susretljivost Vatikanske radionice za mozaike, materijalna i moralna pomoć Ministarstva vanjskih poslova NDH, bitno su doprinijeli da Kljaković izvede i postavi prvi mozaik 1944. godine. Te iste godine Kljaković je naslikao i sliku Posljednja večera. Godinu dana poslije je naslikao Kristovo uskrsnuće a 1947. godine i sliku Razapinjanje.

 

Zbog materijalnih poteškoća Kljaković se uputio u Argentinu 1947. godine. Tamo je ostao do 1956, kada se zbog pogoršanog vida i teških uvjeta vratio u Rim. Ovaj je put situacija u Zavodu bila izmijenjena. Rektor Magjerec ga nije htio primiti na stan i hranu zbog lošeg materijalnog stanja, ali i zbog političkih razloga. Rektor se plašio reakcije jugoslavenskih vlasti, ponajviše što je Kljaković 1952. godine izdao knjigu U suvremenom kaosu u kojoj je bio oštar prema partizanima, Titu i komunistima. Sve te poteškoće je Kljaković zanemario, vratio se u Rim i nastavio raditi.

 

Od 1956. do 1968. godine Kljaković je načinio je nova djela za Zavod. Godine 1961. dao je u spomenutoj radionici izraditi dva pokrajna mozaika (Pokrštenje Hrvata, Krunjenje Zvonimira). Vjerojatno nešto malo prije toga naslikao je sliku Lazarovo uskrsnuće, najvjerojatnije 1963. sliku Isus tjera trgovce iz hrama, a 1964. sliku Kardinal Alojzije Stepinac. Ovim je Kljaković, uz pripremne radove za mozaike, zaokružio svoj umjetnički doprinos Zavodu sv. Jeronima.

 

Jozo Kljaković je bio svijestan važnosti Zavoda sv. Jeronima za hrvatski narod i želio je u njemu ostaviti svoj trag. Zbog političkih stavova bio je napadan i zatvaran. Punih 25 godina proživio je izvan domovine, odvojen od obitelji, bolestan i često sam. Unatoč svemu je stvarao, radio i ostvario vrijedna ostvarenja za buduća pokoljenja. Njegov "svetojeronimski opus" zasigurno to potvrđuje, a mozaici na sv. Jeronimu će i ubuduće biti njegovi dragulji.

 

RIASSUNTO

 

OPERE D'ARTE DI JOZO KLJAKOVIĆ NEL COLLEGIO DI SAN GIROLAMO

 

Josip Dukić, Rim

 

Il pittore croato Jozo Kljaković ha lasciato al Collegio una serie di opere d'arte. I suoi sono i tre mosaici sulla facciata Nord del collegio: Cristo — Principe della pace, eseguito nel 1944., Battesimo dei Croati e Incoronazione di Zvonimir, eseguiti nel 1961. Sono conservati nel Collegio anche due dipinti eseguiti a tempera (Battesimo dei Croati, Incoronazione di Zvonimir) e due fatti coi pastelli (Cristo — Principe della pace, Battesimo dei Croati) nonché sei dipinti a olio su tela (L'ultima cena, Crocifissione, Resurrezione di Cristo, Resurrezione di Lazzaro, Cacciata dei venditori dal tempio, it Cardinale Stepinac).

 


[1] DUBRAVKA KUŠČEVIČ, Freske Joze Kljakovića u crkvi sv. Martina u Vranjicu, u Hrvatska obzorja, VIII, 3/2000., s. 637.

[2] GIORGIO DE CHIRICO, Jozo Kljiaković, Editrice Universitas, Rim 1947. Brojna su djela nastala poslije te godine.

[3] Freske: u crkvi sv. Marka u Zagrebu; u crkvi sv. Martina u Vranjicu; u Spomen-crkvi u Biskupiji kod Knina; u zgradi bivše Slavenske banke u Zagrebu.

[4] Ilustrirao je: I. Mažuranić, Smrt Smail-age /C/engića; S. S. Kranj/c/eviá, Izabrane pjesme i Narodne pjesme; D. ŠIMUNOVIĆ, Alkar.

[5] Boris Papandopulo; Umjetnost i ljepota.

[6] U suvremenom kaosu, Naklada autorovih prijatelja, Buenos Aires 1952; Izdano i u Zagrebu 1992 u izdanju Matice Hrvatske; Krvavi val, Naklada autorovih prijatelja, Rim 1961.

Dvije knjige su ostale u rukopisu.

[7] Napisao je oko 60 članaka, eseja i polemika.

[8] Arhiv Papinskog Hrvatskog Zavoda sv. Jeronima, Rektorat, 1936 (dalje APHZSJ, Rektorat), Sažetak aktivnosti rektora Zavoda za 1936., s. 1.

[9] Arhiv Papinskog Hrvatskog Zavoda sv. Jeronima, Agenda rektora Magjerca (dalje APHZSJ, Agenda), 21. V. 1943.

[10] Arhiv Papinskog Hrvatskog Zavoda sv. Jeronima, Kljaković, Pisma I, Pismo S. Ritiga J. Magjercu, Zagreb, 16. X. 1938. (dalje, APHZSJ, Pisma I).

[11] APHZSJ, Rektorat, 1937., Rim, 20. V. 1937., s. 4.

[12] APHZSJ, Rektorat, 1937., Spis naslovljen Gradnja nove kuće Zavoda sv. Jeronima.

[13] APHZSJ, Rektorat, 1938., Pismo nedatirano; Br. prot. 37/1938., s. 1.

[14] Isto, s. 2-3.

[15] Isto, s. 3.

[16] APHZSJ, Pisma I, Pisma S. Ritiga J. Magjercu, Zagreb, 16. X. 1938.; Zagreb, 7. XI.

[17] APHZSJ, Pisma II, Pismo J. Magjerca J. Kljakoviću, Rim, 29. XII. 1938.

[18] APHZSJ, Pisma I, Pismo S. Ritiga J. Magjercu, Zagreb, 6. I. 1939.

[19] APHZSJ, Agenda, 7. IV. 1939.

[20] APHZSJ, Agenda, 27. V. i 8. VI. 1939.

[21] APHZSJ, Agenda, 3. VI. 1939.

[22] APHZSJ, Agenda, 8. I. 1940.

[23] APHZSJ, Agenda, 15. V. 1941.

[24] APHZSJ, Agenda, 29. VII. 1941; 10, 12. IX. 1941.

[25] APHZSJ, Rektorat, 1941., Rim, 15. X. 1941.

[26] APHZSJ, Agenda, 19. X. 1941.

[27] APHZSJ, Agenda, 18. X. 1941.

[28] APHZSJ, Agenda, 30. X. 1941.

[29] APHZSJ, Pisma I, Pismo J. Kljakovića J. Magjercu, Zagreb, 28. X. 1941.

[30] J. KLJAKOVIĆ, U suvremenom kaosu, Zagreb 1992., s. 215.

[31] J. KLJAKOVIĆ, U suvremenom kaosu, s. 215.

[32] Isto, s. 225.

[33] Isto, s. 228.

[34] APHZSJ, Pisma I, Pismo J. Kljakovića I. Šubašiću, Rim, 7. VII. 1944.

[35] APHZSJ, Agenda, 14. V. 1942.

[36] APHZSJ, Rektorat, 1942., Zagreb, 22. V. 1942.

[37] J. KLJAKOVIĆ, U suvremenom kaosu, s. 231-232.

[38] Isto, s. 240-241.

[39] APHZSJ, Agenda, 21. V. 1943.

[40] APHZSJ, Agenda 1942., Na kraju sveska pod "mese di aprile".

[41] APHZSJ, Rektorat, 1943., Pismo J. Magjerca M. Budaku, Rim, 6. VI. 1943., s. 3.

[42] APHZSJ, Pisma I, Pismo J. Kljakovića S. Periću, Rim, 28. III. 1944.

[43] APHZSJ, Pisma I, Pismo J. Kljakovića I. Šubašiću, Rim, 7. VII. 1944.

[44] APHZSJ, Rektorat, 1944., Molba J. Magjerca L. Kaasu, Rim, 30. III. 1944.

[45] APHZSJ, Pisma I, Pismo J. Kljakovića I. Šubašiću, Rim, 7. VII. 1944., s. 1.

[46] Isto, s. 1.

[47] Isto, s. 2.

[48] APHZSJ, Rektorat, 1944., Ugovor, Rim, 10. VII. 1944.

[49] APHZSJ, Agenda, 24. VIII. 1944.

[50] APHZSJ, Agenda, Između 4. I 5. X. 1944.

[51] J. KLJAKOVlĆ , U suvremenom kaosu, s. 255.

[52] Isto, 280.

[53] Isto, s. 281.

[54] APHZSJ, Rektorat, 1938., Bilješka bez datuma, napisana strojopisom uz Magjer/c/ev dodatak rukom. Prof. Joza Kljaković doputovao 21. V. 1943 i odsjeo u Zavodu Sv. Jeronima; ostavio svojevoljno Zavod 26. XI. 1947 i otputovao u Argentinu. Kroz godinu dana dobivao mjese/c/no 5000 lira sve dok sam bio u mogućnosti, (ovo dalje je napisano rukom i podcrtano), uz stan i hranu: pranje, ogrijev i svjetlo.

[55] J. KLJAKOVIĆ, U suvremenom kaosu, s. 287.

[56] APHZSJ, Pisma II, Pismo B. Radice J. Kljakoviću, New York, 22. XII. 1946., s. 1.

[57] J. KLJAKOVIĆ, U suvremenom kaosu, s. 292.

[58] Isto, s. 301.

[59] APHZSJ, Pisma II, Pismo J. Magjerca J. Kljakoviću, Rim, 21. II. 1949., s. 1.

[60] APHZSJ, Pisma II, Pismo J. Magjerca J. Kljakoviéu, Rim, 29. I. 1950., s. 1-2.

[61] APHZSJ, Agenda, 13. IV. 1950.

[62] APHZSJ, Pisma II, Pismo J. Magjerca J. Kljakoviću, Rim, 25. XII. 1953., s. 1.

[63] APHZSJ, Pisma I, Pismo J. Kljakovića J. Magjercu, B(uenos) A(ire)s, 12. II. 1954., s. 1.

[64] APHZSJ, Pisma I, Pismo R. Petrić J. Magjercu, B(uenos) A(ire)s, 10. VIII. 1955.

[65] APHZSJ, Pisma I, Pismo J. Kljakovića J. Magjercu, Buenos Aires, 1. XII. 1955.; Buenos Aires, 22. XII, 1955.; (Buenos Aires), 2. II. 1956.

[66] APHZSJ, Rektorat, Pro memoria, Rim, 12. II. 1956.

[67] Isto, s. 2. La presenza di un uomo, che si é urtato con molte persone ed ha contro di se it risentimento piú o meno giustificato di molti, metterebbe it Collegio e la Direzione in una situazione incresciosa. Non parlo poi della reazione del regime di Tito, il quale potrebbe accusare il Collegio di non servire a scopi ecclesiastici e quindi creare nuove accuse e difficoltŕ alle Autoritá Ecclesiastiche.

[68] Isto, s. 2. Per tutti questi motivi, come pure per alcune considerazioni sul carrattere del Sig. Kjaković, molto esuberante e dicilmente addattabile al riserbo e all'isolamento che la vita del Collegio richiede, credo opportuno respingere la richiesta del Sig. Kljakovié, e mi sono permesso esporre quanto sopra a Postra Eminenza, perché abbia gli elementi necessari onde giudicare qualora it medesimo Sig. Kljaković si rivolgesse a Lei, quale Protettore del Collegio.

[69] APHZSJ, Pisma I, Pismo R. Petrić J. Kljakoviću, Buenos Aires, 27. IV. 1956.

[70] APHZSJ, Agenda, 8. VIII. 1956.

[71] APHZSJ, Rektorat, Ugovor, Rim, 15. VII. 1959.

[72] APHZSJ, Agenda Đure Kokše, 20. VII. 1959.

[73] APHZSJ, Rektorat, 1961, Potvrda o uplati, Rim, 6. XI. 1961.

[74] G. MAGJEREC, Istituto di s. Girolamo degli Illirici (1453-1953), Tipografia della Pontificia Universitŕ Gregoriana, Rim 1953., XVI.