PROF.
KRUNOSLAV STJEPAN DRAGANOVIĆ (1903-1983)
U
nizu bivših pitomaca Zavoda sv. Jeronima profesor Krunoslav Draganović
zauzima posebno mjesto. Izuzetan je u svojoj bogatoj i posebnoj osobnosti, znanstvenoj
djelatnosti na povjesnom području i nadasve u karitativnoj i socijalnoj
djelatnosti u razdoblju od 1943. do 1967. Rođen je u Bosni 1903., za
svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1928. Pitomac Zavoda sv. Jeronima je od 1932. do 1935., kada i pohađa
studij na Papinskome istočnom institutu. Nakon postignutog doktorata
vraća se u svoju nadbiskupju, u kojoj djeluje do 1941. godine. Tada je postao
profesorom crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu pri
Zagrebačkome sveučilištu. U ratnome vihoru 1943. godine poslan je u
Rim da bi u sklopu Hrvatskoga crvenog križa i Caritasa Zagrebačke
nadbiskupije spašavao internirane i ugrožene Hrvate, koje su ratne nevolje dovele
u Italiju. Bježeći pred komunizmom iz vlastite domovine 1945. godine,
deseci tisuća hrvatskih izbjeglica bili su potrebni najosnovije ljudske
pomoći i blizine. U to vrijeme oživljena je djelatnost Bratovštine sv.
Jeronima, kojoj je Draganović postao tajnikom. Svećenik,
povjesničar, publicist, rodoljub, karitativni i socijalni radnik,
Draganović se uzdigao u najeminentnje predstavnike hrvatske emigracije. Napose
je zaslužan za prikupljanje dokumentacije o masovnim masakrima što su ih
jugoslavenski komunisti 1945. godine počinili nad civilima i hrvatskim
vojnicima u Bleiburgu u Austriji. Prijevarom je ugrabljen i nasilno 1967.
godine iz Italije odvežen u Jugoslaviju. Sve do smrti bio je pod prismotrom
tajne policije. U tome razdoblju Draganović nastavlja sa svojom
znanstvenom povijesnom djelatnošću. Preminuo je
u
Sarajevu 1983. godine.
U galeriji svećenika pitomaca Zavoda sv. Jeronima
Krunoslav Draganović nedvojbeno zauzima posebno mjesto i svojom
bogatom ličnošću i djelatnošću na
znanstvenom polju, još više svojom izvanrednom, upravo herojskom
požrtvovnošću u spasavanju tisuća ugroženih ljudi u teškim poratnim
godinama, što ga čini jednim od najzaslužnijih Hrvata dvadesetog
stoljeća.
Biografski podaci
Krunoslav Draganović
rođen je 30.
listopada 1903. u Bosni i Hercegovini,
u Brčkom, od oca Petra i majke Marije. Po ocu potječe
iz hrvatske bosanske obitelji Orkići-Draganovići, a po majci potomak je ličkin graničarskih
rodoljuba.[1]
Pučku školu i dva
razreda srednje pohađao je u
Travniku, a onda je nastavio u
Sarajevu na realnoj gimnaziji, gdje je
maturirao 1922. U to doba još nije osjećao poziv za svećenika,
ali je bio vrlo aktivan u
katoličkim i nacionalnim
organizacijama. Na bečkom Politehnikumu upisao je elektrotehniku i
strojogradnju i, nakon
petog semestra, početkom 1925. položio je prvi državni ispit. No, za duhovnih vježbi 1924.
odlučio je postati
svećenikom. Po njegovu pričanju, na njegovo su zvanje utjecali duboko
kršćansko ozračje u obitelji i primjer nekih vrhbosanskih svećenika. U sarajevsku
bogosloviju stupio je 1925. i zaređen je za svećenika 1. srpnja 1928. Kroz
četiri godine (1928-1932) vršio je razne službe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, gdje je pokazao svoje velike sposobnosti
kao organizator, pokretač novih akcija i kao izvrstan predavač. Uviđajući vrline toga
mladog svećenika, nadbiskup Ivan Ev. Šarić poslao ga je 1932. na više studije u Rim da na Papinskom orijentalnom
institutu proučava crkvene znanosti o kršćanskom Istoku i o islamu, što mu je imalo služiti za njegov rad u
Bosni. Dok je boravio na
studijama, iskorištavao je ljetne
praznike da prikupi
arhivsku gradu za svoju doktorsku disertaciju, pa je tako 1933. bio u Francuskoj, gdje je upoznao i problematiku
naših iseljenika (rudara), a 1934. je
bio u Turskoj.
G. 1935. postizava doktorat
orijentalnih nauka s disertacijom na njemačkom jeziku Massenubertritte von Katholiken
zur Orthodoxie im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Turkenherrschaft.
U domaćoj i stranoj
stručnoj literaturi ovo je djelo
češće citirano i bilo je zapaženo od povjesničara,
među kojima i od prvaka
srpske povijesne znanosti Stanoje Stanojevića[2], koji je u svojoj kritičnoj
ocjeni priznao da je Draganović
dokazao kako i kada je Crna Gora od katoličkog kraja
postala pravoslavnom.
Od jeseni 1935. do prosinca 1940. Draganović
obnaša razne službe u Sarajevu: vjeroučitelj je na osnovnoj
i građanskoj školi ss. milosrdnica (1935-36),
nadbiskupski tajnik (1936-39), ravnatelj Nadbiskupske kancelarije i prisjednik Duhovnog stola (1939-40). U prosincu 1940.
habilitiran je za docenta crkvene povijesti na
Teološkom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu; počeo
je predavati početkom
1941., a redovitim je profesorom
postao 1942. Koncem kolovoza 1943. dodijeljen je hrvatskom predstavništvu kod Sv. Stolice, a ujedno mu je stavljeno u dužnost da u okviru Caritasa Zagrebačke
nadbiskupije i Hrvatskoga
Crvenog Križa pomaže hrvatskim internircima u talijanskim logorima i zatvorima. Kroz punih 20 godina on
će razviti nevjerojatno veliku aktivnost na karitativnom polju, osobito u
korist izbjeglica. G. 1964. prelazi u Pressbaum kod Beča, odakle nastavlja
raditi u korist novije hrvatske »ekonomske« emigracije, ali i na povijesnim istraživanjima,
prikupljajući i sređujući
dokumentaciju za knjigu o Bleiburškoj tragediji. U rujnu 1967. prijevarom je odveden iz Trsta u Jugoslaviju,
gdje je iskusio komunistički
zatvor, sačuvavši uvijek svećeničko dostojanstvo i hrvatsku dosljednost. Iako
neprestano pod nadzorom Udbe, bavio se do kraja života znanstvenim
istraživanjem, a na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu
predavao je opću i hrvatsku crkvenu povijest. Umro je u Sarajevu 5. srpnja 1983.
Svećenik
Draganović je
uvijek ostao
vjeran svome svećeničkom zvanju i
ponosio se
njime, iako su ga životne okolnosti često
ometale u
vršenju svećeničkih službi. Neprestano na putu i u
grozničavoj trci da spasava ljude, nastojao je
da ne propusti
sv. misu, koju je uvijek celebrirao sabrano i
s iskrenom
pobožnošću. Časoslov je redovito molio, često herojski
svladavajući umor nakon napornog posla putovanja. Na
putu je obično nosio sa sobom
pokoju knjigu za duhovno štivo. Pomno je pratio
život i probleme Crkve, poglavito one
domovinske, a u logorima je nastojao
najprije obaviti svoju svećeničku službu, a tek onda karitativni i socijalni posao. Bio je izvrstan
propovjednik i znao
je oduševiti slušatelje i uliti im nadu u bolju budućnost, pa i u nemogućim uvjetima logorskog života. Uvijek
je nosio pristojno
svećeničko odijelo. O delikatnosti njegove svećeničke
savjesti govori i ono
što je napisao u bilježnici 10.
rujna 1967. kad je prijevarom
odveden u Jugoslaviju: »Bog je htio
da konačno, iza tolikih opomena i milosti, učini mene ozbiljnim i pravim svećenikom, na kojega je strpljivo čekao 39 godina!«[3]
Znanstveni
radnik i publicist
Draganovićevi znanstveni interesi bili su mnogostruki: uz
povijesno-istraživački rad bavio se i književnošću,
političkim temama i polemikom. Do danas ne postoji iscrpna bibliografija
njegovih radova, pa bi je trebalo pripremiti za namjeravani simpozij u Sarajevu
2003. godine, prigodom stogodišnjice Draganovićeva rođenja.
Osim već spomenute doktorske disertacije objavio je 1933.
radnju Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog, iz godine
1630., a godine 1937. Izvješće apostolskog vizitatora Petra
Masarechija o prilikama katoličkog naroda u Bugarskoj, Srbiji, Srijemu,
Slavoniji i Bosni g. 1623. i 1624. Godine 1943. objavljuje Hrvatske
biskupije. Sadašnjost kroz prizmu prošlosti, a 1944. Katalog
katoličkih župa u BH u XVII. vijeku. U suradnji s dr. Josipom Butorcem
pripremio je Povijest Crkve u Hrvatskoj, koja je izašla 1944., a prije toga pod pseudonimom Hrvoje Bošnjanin objavio je 1940. u
Sarajevu djelo Hrvati i Herceg-Bosna (knjiga je bila zabranjena od
jugoslavenskih vlasti). U »Napretkovoj« Povijesti hrvatskih zemalja Bosne
i Hercegovine iz 1942.
Draganović je izradio veći dio crkvene povijesti do dolaska Turaka. Vrijedno je spomenuti i jubilarni
broj revije »Croatia Sacra« (1942), koju je Draganović uređivao
1941-1943. Taj je svezak izdan i u talijanskom prijevodu u 3000 primjeraka i poslužio je da i talijanska
javnost dozna nešto više o Hrvatskoj. U povodu 500. godišnjice hrvatske
ustanove sv. Jeronima u Rimu g. 1953. Draganović je surađivao s rektorom mons.
Magjercem u pripremi spomen-knjige Hrvatski Zavod Sv. Jeronima u Rimu
1453.-1953.
Po želji episkopata
Draganović je 1939.
priredio prvi Opći šematizam Katoličke Crkve u
Jugoslaviji, a Providnost je
htjela da on bude
glavni urednik i drugom
izdanju Šematizma, 1974. Osim ovog Šematizma, Draganović je, nakon prisilnog povratka u domovinu,
nastavio publicirati povijesne radove; tako je u knjizi Sa kupreške visoravni, Kupres 1970., objavio
studiju Naselja i migracije na Kupresu.
Godine 1978. tiskana je u Sarajevu njegova radnja Katarina
Kosača – Bosanska kraljica, a 1981. u Zagrebu opsežna studija u
skupnom djelu Komušina i
Kondžilo. Priredio je i hrvatsko izdanje svoje doktorske
disertacije, tiskane nakon njegove smrti, pod naslovom Masovni prijelazi
katolika na pravoslavlje hrvatskog
govornog područja u vrijeme
vladavine Turaka (Mostar, 1991.).
Već samo ovaj letimični pregled daje nam
naslutiti opsežnost Draganovićeva rada
kao
povjesničara. Pokojni Zvonko Baotić je
pričao
piscu ovih redaka kako je Draganović pripremao
knjigu s dokumentima o pokolju katolika u svim župama BH. Možda je sakupljeni
materijal svršio u ruke UDBE prigodom nehumane provale i premetačine
u sobi umirućega Draganovića.
Posebnu pažnju zaslužuje
golema Draganovićeva korespondencija, koja pokriva najtragičnije
razdoblje novije hrvatske povijesti, od 1943. do 1967. Tu se nalaze imena velikih
ličnosti, stranih i domaćih,
a predmet dopisivanja su prikazi o
pravima Hrvata na svoju državu, apeli za spasavanje nevinih ljudi od
izručenja jugoslavenskom komunističkom režimu, molbe na predsjednike
južno-američkih država da prime
izbjeglice, traženje ljudi da se
raspršene obitelji mogu naći na okupu, molbe na međunarodne ustanove
za pomoć izbjeglicama itd.
Dobro je primijetio dr. Ivan Tomas u povodu
Draganovićeve 60. godišnjice života, da je on »u iseljeništvu malo mogao znanstveno raditi, jer mjesto da piše, sudbina mu je dosudila, da stvara povijest«.[4]
No, uza sve to javljao se povremeno
člancima i uspomenama u raznim emigrantskim časopisima, glasnicima i kalendarima.
Rodoljub
i karitativno-socijalni
radnik
Draganović je bio izvanredno pragmatičan čovjek pa je, uz svoj
znanstveni rad, pratio socijalni i politički život svoga naroda i aktivno
sudjelovao u mnogim crkvenim i rodoljubnim pothvatima. Posebno se zanimao za
unutarnju kolonizaciju u BH, nastojeći usmjeriti selidbu našega svijeta
prema krajevima gdje je bio najugroženiji opstanak Hrvata. Tako je u drugoj
polovici 1941. boravio neko vrijeme u Makedoniji i na Kosovu da organizira,
povratak tamošnjih Hrvata. Kad je nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941.
počeo stizavati u Hrvatsku velik broj bjegunaca i prognanika iz susjedne
Slovenije, koja je bila podijeljena između njemačkog Reicha i fašističke
Italije, Draganović je bio izabran za predsjednika Hrvatsko-slovenskog
odbora, u kojem su bili predstavnici raznih hrvatskih dobrotvornih i kulturnih društava. Taj je odbor
zalaganjem Draganovića izvršio veliki karitativni i socijalni pothvat u korist
slovenskih izbjeglica, poglavito intelektualaca i svećenika koji su bili
najviše na udaru.[5]
Koncem
kolovoza 1943. Draganović je stigao
u Rim, formalno dodijeljen Hrvatskom predstavništvu kod Sv. Stolice, ali s
glavnim zadatkom da se u okviru
Hrvatskoga Crvenog Križa i Caritasa
Zagrebačke nadbiskupije, po osobnom mandatu nadbiskupa Stepinca, brine za
desetke tisuća interniranih Hrvata iz naših primorskih krajeva, koji su čamili u brojnim logorima diljem Italije, gdje se umiralo od gladi, terora,
nečisti i zaraznih
bolesti. Kapitulacijom Italije 8. rujna
1943. logori su bili raspušteni i one tisuće su se
raspršile na sve strane, nastojeći se vratiti u domovinu.
No u isto vrijeme
je nastupila
njemačka okupacija i ratni
zakoni, uspostavljena je fašistička
republika i počeo je talijanski partizanski pokret
otpora; gradovi, prometnice, željeznice, mostovi postali su ciljem sve češćih
savezničkih bombardiranja. U općem
kaosu Draganović, često i uz
životnu opasnost, nastupa na sve strane: u preostale logore gdje još ima našega svijeta nosi pomoć u hrani, odjeći i novcu, obilazi zatvore, oslobada
ljude iz smrtne opasnosti kad se strijeljanja
vrše bez sudskoga postupka; iz tamnica u Viterbu, Teramu, Rimu, Aquili i iz logora u Passo
Correse kraj Rima oslobada
više stotina Hrvata, Slovenaca, Srba, Crnogoraca i Albanaca. Draganović se, naime, nije obazirao na narodnost na vjeru, pred
očima je imao samo
ugroženog čovjeka kome treba pomoći.[6]
Njegova
rodoljubna, karitativna, socijalna i političko-diplomatska
djelatnost doseže vrhunac nakon nacionalne tragedije u svibnju 1945. i exodusa
tisuća Hrvata. Val izbjeglica slijeva se i u Italiju, u Zavodu sv. Jeronima osniva se Bratovština sv. Jeronima, kojoj je Draganović tajnik i »spiritus
movens«.
Prvi obilazi sve logore u Italiji i u Austriji, sakuplja dragocjene
podatke i organizira pomoć. Ljudima je uz materijalnu pomoć potrebna vjerska i moralna podrška, a često ih treba spašavati iz logora i zatvora, naći im sigurno sklonište i omogućiti im iseljenje u prekooceanske zemlje, da ih se zaštiti od mržnje jugokomunističkih agenata kojima saveznički
oficiri nasjedaju. Draganović intervenira kod civilnih i crkvenih vlasti, stupa u kontakt s generalima i političarima,
ministrima i ambasadorima; piše pisma i memorandume, telefonira, kako bi spasio što više nevinih
ljudi. Sve je ovo obilno dokumentirano u njegovu arhivu. O Draganovićevoj grozničavoj
djelatnosti nakon Drugoga svjetskog rata najbolje svjedoči dr. Tomas,
njegov suradnik, kad
piše: »Draganović, kao da nije bio od tijela u one dane i godine i nitko ga nije mogao stignuti, nije mu se znalo ni za stan ni za počinak, ni
gdje se hrani, a ipak je vazda bio u najgorim situacijama, kad je ljude trebalo spasavati. Nije prezao ni pred kakvom opasnošću po svoj život, išao je u logore i
tamnice, nije ga
smetala ni bodljikava žica, ni anglosaske vojne straže; kad je bila potreba, nosio je ugrožene pojedince na svojim
leđima, da odmah
poslije takvih pothvata stupi pred najviše svjetovne i crkvene vlasti te
u propisanim formulama iznosi hrvatske nevolje, apelira na
humanost i kršćanstvo,
pravdu, demokraciju i slobodu,
traži zaštitu za svoj poniženi narod.«[7]
Među hrvatskim
izbjeglicama bio je i stanoviti
broj studenata. Na poziv pape
Pija XII. u korist studenata iz komunističkih zemalja
oglasile su se razne
katoličke ustanove u Italiji, Španjolskoj i Austriji. Tako je
Draganovićevim zauzimanjem jedna brojna grupa hrvatskih intelektualaca i studenata dobila stipendije u »Colegio Mayor Santiago Apostol« u Madridu, a pojedinci u Italiji i Austriji. Svi su oni svršili studije i lijepo se afirmirali
u svojim profesijama kao novinari, liječnici, profesori,
poduzetnici i kasnije su odigrali značajnu ulogu u hrvatskoj
emigraciji.[8]
Uza sve nadljudske napore u korist
hrvatskih izbjeglica, Draganović je nalazio snage i
vremena da pobija
»crnu legendu« o Hrvatskoj i
Hrvatima, plod paklenoga srpsko-komunističkog i savezničkog promičbenog
aparata. Tako je uspio
raskrinkati autora jedne
podle brošure protiv Stepinca, koju je
dotični, odmetnik od vjere i hrvatstva i u službi jugoslavenske
špijunaže, napisao u vrijeme zagrebačkog procesa protiv nadbiskupa. Draganović je bio među prvima koji su radili na okupljanju
intelektualaca izbjeglica iz komunističkih zemalja; plod te inicijative bila je i A.I.R.I. (Associazione Intellettuali
Rifugiati in Italia), koja je pridonijela
da Talijani bolje upoznaju
strahote u zemljama iza
»željezne zavjese«, kako ih je
nazvao W. Churchill.
Početkom pedesetih godina već su bile
prošle najteže
opasnosti za hrvatske poratne izbjeglice, no nadošao je novi val tzv.
»ekonomskih« izbjeglica. Bili su to uglavnom mladi ljudi koji su napuštali
svoju zemlju iz raznih razloga, no svima je bilo zajedničko da
nisu vidjeli
životne perspektive u komunističkoj
Jugoslaviji. Trebalo je pronaći izlaz za te
ljude, da ne
čame u logorima. Draganović je svojim
vezama uspio da Kanada i Australija pospješe
postupak za emigraciju tih ljudi, a to je isto ostvario i u Njemačkoj, koja je onda počela doživljavati svoje »ekonomsko čudo«. Tako su zauzimanjem
Draganovića hrvatske izbjeglice našle posao kao mornari na brodovima koji
plove na Rajni, zatim kao rudari i kao radnici u tvornicama, gradilištima i u poljoprivredi. Skoro je nemoguće
prikazati statistički sav ovaj Draganovićev rad, no sa sigurnošću možemo
ustvrditi da je njegovim zalaganjem u samoj Njemačkoj našlo
posla barem desetak tisuća hrvatskih izbjeglica.
Draganović u političkom životu hrvatske emigracije
Za načelni stav Draganovića svećenika prema politici vrijedno je donijeti
njegovu izjavu što ju je dao Vinku Nikoliću u Beču 1965. Odgovarajući na
neprijateljske optužbe da je »svećenik politikant«,
rekao je: »Iako nisam nikada bio članom ni jednog
političkog odbora stranke u emigraciji, - to nipošto
ne znači, da nisam imao svoje jasno određeno političko
uvjerenje, na što imam kao
svaki građanin prirodno pravo - ipak sam napadan kao fanatični
političar i strančar, štoviše kao ustaša. Nikada nisam krio
svog nacionalno-patriotskog
osvjedočenja, otklanjajući pri tom totalitarizam, bilo onaj crveni kao i onaj
crni. Ako ljubiti svoj narod i raditi za njega, pa i u javnom životu, znači
biti `politikant', onda rado prihvaćam na sebe tu ljagu. Uostalom, i Krist nas je učio
ljubiti svoj narod«.[9]
Kao rodoljub Draganović nije mogao ostati
ravnodušan prema političkom kaosu koji je
zavladao
hrvatskom emigracijom nakon rata. Čim su ljudi uspjeli srediti svoje
egzistencijalne probleme, počela je
politička
revizija naše narodne i državne katastrofe. Nastupilo je vrijeme
otrežnjavanja od iluzija o »skorom povratku«, ali i traženja uzročnika i
krivaca za
nacionalnu tragediju. Stvorila su se uglavnom tri politička
tabora: s jedne strane, pristaše
maksimalističke državotvorne opcije, dosljedni ustaše (Pavelićevci i Luburićevci),
s druge strane državotvorni
Hrvati demokratskog usmjerenja, koji su
osuđivali
ustaški režim za propast NDH i za tešku kriminalizaciju
čitavoga hrvatskog naroda kao genocidnog (ovoj je
struji
pripadala većina hrvatske inteligencije), te
na koncu
Hss-ovci pod vodstvom dr. Mačeka i kasnije
dr. Krnjevića, koji su inzistirali
na legitimitetu svoje stranke kao jedine izabrane na slobodnim izborima. Bilo je nemoguće
pomiriti ovako oprečna politička stajališta. Draganović je uvijek
inzistirao na potrebi da se razmirice rješavaju u mirnoj i trijeznoj političkoj
analizi, i u tu je svrhu predlagao da se
Pavelić i drugi
nosioci ustaškog režima povuku iz javnoga života,[10] a istovremeno je nastojao
uspostaviti vezu s čelnicima
HSS-a i
posredovati za
izmirenje i suradnju s Hrvatima demokratskog usmjerenja. Kad nije uspio u svojim nastojanjima,
prihvatio je strategiju stvaranja jednoga općehrvatskog
političkog tijela koje bi okupilo većinu Hrvata i nastupalo
u njihovo ime. Tako je 1950.
podržao
osnivanje Hrvatskoga Narodnog Odbora (H.N.O.), što ga je pokrenuo
dr. Branko Jelić. Zato je i kasnije,
1962., pozdravio osnivanje
Hrvatskog Narodnog Vijeća (H.N.V.) u New Yorku nakon neuspjeha H.N.O-a. Draganovićev politička profil može se prikazati ovako:
Beskompromisno državotvoran, demokratski orijentiran, kritičan prema Paveliću
i ustaškom režimu, jasno razlučujući državu od
režima, a što se tiče BH, predlagao je kao
optimalno rješenje federaciju s Hrvatskom. Kategorički je isključivao bilo koju
novu Jugoslaviju.
Razumljivo je
da je na
kliskom i nepouzdanom političkom terenu i Draganović
koji put posrnuo, bilo da se
radilo o izboru suradnika i partnera
bilo u pokojem pothvatu. No uvijek na liniji
nepatvorena rodoljublja, ostao je otvoren kritici i spreman
na mirnu i konstruktivnu raspravu s političkim protivnicima, pa i onda kad su ga
nemilosrdno i nepravedno napadali.
Komunistička Jugoslavija ga je napadala
više nego bilo kojega drugog Hrvata u emigraciji, što samo po sebi svjedoči koliko su njegov
život i rad bili usmjereni na dobro hrvatskog naroda. Draganović je bio
općepriznati simbol vjere u budućnost Hrvatske i nepokolebljivog otpora
jugoslavenskom komunizmu. Upravo zato su
ga
jugoslavenski agenti više puta pokušali fizički
eliminirati, kao npr. u Trstu
1952., kad se u sumrak vraćao iz
logora San Sabba; samo
zahvaljujući nekolicini naših izbjeglica koji su
ga protiv
njegove volle pratili, izbjegao je otmici.
U šali je znao
reći svojim prijateljima koji su ga zaklinjali da se
čuva:
»Mene ne mogu skratiti za glavu, jer je
uvijek nosim u torbi.«
Istraživač Bleiburga
Draganović je
među
prvima u emigraciji saznao za
tragediju u Bleiburgu i slušao
potresna izvješća neposrednih svjedoka. Odmah je
shvatio
povijesnu dimenziju tog apokaliptičkog
događaja za hrvatski narod. Zato je
odmah
počeo skupljati dokumentaciju i na tome je sustavno
radio preko 20 godina. Po logorima je ispitivao
preživjele svjedoke, uspoređivao iskaze, provjeravao imena, mjesta,
datume, prikupljao izdanja beogradskoga Vojnog instituta za povijest NOB i memoare
jugoslavenskih generala koji su djelovali
na sjevernoj fronti u završnoj
fazi rata i neposredno
poslije, sakupljao je fotografske dokaze o masovnim grobnicama kod Maribora, Celja, Kočevskog Roga
i drugdje, pratio je i članke u jugoslavenskom tisku koji su opisivali
»konačne ratne operacije«, a ustvari genocid nad hrvatskim narodom; nije zanemario ni ono
što se u Engleskoj publiciralo o predaji raznih
antisovjetskih i antijugoslavenskih vojski. Tijekom godina
Draganović je sakupio opsežan materijal i
počeo ga
sređivati kad se preselio
u Austriju. Pri tome se kao povjesničar ravnao
strogom znanstvenom metodom, tako da bi on, kad je raspolagao
s deset iskaza svjedoka, od
kojih se samo jedan nije slagao s ostalima, izostavio
svjedočanstvo devetorice. Jedan dio
materijala
stavio je na raspolaganje nekim prijateljima i suradnicima
da ga počnu objavljivati, u iščekivanju definitivne knjige. Nekoliko dana prije
nego je prijevarom prebačen u Jugoslaviju, bio je u Domu Sv. Nikole
Tavelića u
Grottaferrati i govorio
o zadnjem poglavlju, u kojem je kanio
optužiti Tita, Rankovića, generale Bastu i
Nada i neke
druge glavešine za genocid nad hrvatskim vojnicima i
civilima, za
ratne zločine i za nepoštivanje Ženevskih ratnih konvencija. Bio je svjestan
da jugoslavenski agenti nastoje spriječiti tiskanje ove knjige
i da vrebaju na njega. Zanimljivo je
da je nakon
Draganovićeva "hapšenja" bosanski predsjednik Džemal
Bijedić tražio od nadbiskupa Smiljana Čekade da jamči
osobno kako Draganović neće dozvoliti tiskanje te knjige.
Međutim, dobar dio gradiva je već bio u posjedu nekih
Draganovićevih prijatelja, pa se na temelju toga moglo objaviti dosta toga o Bleiburškoj tragediji.[11] Draganovićeva je zasluga
da se sačuvala povijesna uspomena na ovu najveću tragediju hrvatskog
naroda u XX. stoljeću.
Tajna Draganovićeva »povratka« u domovinu
Kada je Draganović u prvoj polovici listopada 1967. osvanuo u Beogradu, bio je to
grom iz vedra
neba za domaću i emigrantsku javnost. Njegovi prijatelji u Rimu i u Austriji bili su se
već
alarmirali kad se
Draganović
nije vratio u predvidenom roku. Prevladalo
je mišljenje da ga je otela
jugoslavenska tajna policija, pošto je bilo i ranije
takvih pokušaja. Prijatelji u Rimu poveli su kampanju u talijanskom tisku denuncirajući otmicu Draganovića; u isto su vrijeme
tražili intervenciju austrijske i talijanske vlade jer je Draganović
bio austrijski građanin, a pretpostavljalo se da je bio otet na talijanskom
teritoriju. Naravno, interveniralo se i u Vatikanu, jer se radilo o uvaženon
i zaslužnom svećeniku,
kojega je i sam papa
Pavao VI. osobno
dobro poznavao. Jugoslavenski je režim
proširio vijest da se Draganović,
taj simbol beskompromisne borbe protiv komunističke Jugoslavije,
svojevoljno vratio u domovinu
i time priznao jalovost emigrantske
politike. To je trebao biti udarac cijeloj
hrvatskoj političkoj emigraciji. I stvarno,
režim je uspio u jednom dijelu emigracije poljuljati povjerenje u Draganovića. No
nije uspio izvesti Draganovića na sud i osuditi ga na smrt iako su na tome Srbi
uporno inzistirali. Novinska kampanja i diplomatski
koraci Austrije, Italije i Vatikana
imali su uspjeha.
Bio
je organiziran i plan Draganovićeva oslobođenja i prebacivanja u Italiju. Dvojica talijanskih mladića turista
brzim su autom
stigli u Sarajevo, našli
se s Draganovićem u sakristiji jedne crkve i predali mu pismo
jednoga rimskog prijatelja s pozivom
da im se pridruži do Dubrovnika,
gdje ih je čekao veliki brzi
čamac. Pročitavši pismo, Draganović se malo
zamislio a onda se zahvalio na njihovoj spremnosti da mu
pomognu pobjeći; rekao im je da on u savjesti ne može to učiniti jer bi drugi
teško platili njegov bijeg. Pisac ovih redaka imao je priliku malo kasnije
prevesti na talijanski izvještaj sarajevskog nadbiskupa Smiljana Čekade o slučaju Draganovića. Nadbiskupa je pozvao na razgovor Džemal Bijedić,
predsjednik BH, i tražio
je od njega da osobno jamči za Draganovića (koga su odlučili pustiti na »kontroliranu« slobodu)
da neće bježati iz
Jugoslavije, da neće
ništa pisati i govoriti
o načinu kako je bio doveden u Jugoslaviju i da će
spriječiti da se tiska
knjiga o Bleiburgu. Tako je bilo odlličeno na posebnoj sjednici
Vijeća Republika pod predsjedništvom
Tita[12]. Čekada je odgovorio
da ne može donijeti nikakvu odluku dok
ne vidi Draganovića i govori
s njime. Bijedić ga je otpratio u susjednu sobu gdje je bio
Draganović i ostavio
ih je same. Nakon pozdrava i pitanja, je li se vratio svojevoljno i slobodno u domovinu, na što je Draganović
odgovorio niječno, Čekada mu je iznio uvjete za »kontroliranu« slobodu, koje mu je
postavio Bijedić, i pitao ga može li osobno garantirati za njega
računajući da će
poštivati preuzete obveze. Ukoliko Draganović ne bi poštivao te obveze, platio bi osobno sam nadbiskup i sjemenište bi bilo zatvoreno. Nakon kratkog
razmišljanja Draganović je dao
svoj pristanak, a Čekada
je pred Bijedićem dao svoje
jamstvo; tako je za
Draganovića nastupio novi period života.
U emigraciji je tada i kasnije
bilo onih koji su Draganovića napadali kao izdajnika, dapače kao jugoslavenskog
špijuna, dok je većina vjerovala da on nije slobodan. Danas se zna istina, pa se čovjek
mora diviti Draganovićevoj hrabrosti, umnosti i dosljednosti. Dovoljno je pročitati
njegova »Sjećanja« objavljena u »Kolu« Matice Hrvatske, br. 3, 1998. Draganović je iskoristio
godine prisilnog boravka u zarobljenoj domovini da nastavi svoje služenje Crkvi i narodu.
Na koncu
bismo željeli posebno naglasiti neke Draganovićeve vrline. Bio je čovjek snažne vjere i u najkritičnijim časovima.
Bio je bezazlen,
iskren, nesumnjičav, optimist a
povrh svega kršćanski human.
To je i razlog da je teško
prihvaćao sumnje prijatelja o nekim
svojim suradnicima, kao što su bili
Miroslav Varoš i braća
Šahinpašić. Bio je silan
radnik, neumoran, uvijek spreman da priskoči
u pomoć potrebnima. Bio je vjeran prijatelj i zahvalan svojim suradnicima.
lako svjestan svojih sposobnosti i velikih zasluga, ostao je skroman i ponizan,
gledajući sve kroz prizmu Božje Providnosti. Ovaj prikaz možemo završiti riječima dr. Tomasa:
»Bosanski Hrvati malo kada u povijesti nijesu morali trpjeti za svoje ideale, i
Draganović je primjerak neumorna patnika. Čovjek radi trpeći i trpi
radeći. Najsnažnija je aktivnost pravedničko trpljenje za dobro i vrlinu.«[13]
To je
bio Draganović, jedan od najzaslužnijih ljudi što ih je Bosna dala Katoličkoj
crkvi i hrvatskom narodu i koji je najviše pridonio samaritanskoj epopeji
Bratovštine i Zavoda Sv. Jeronima.
RIASSUNTO
PROF.
KRUNOSLAV STJEPAN DRAGANOVIĆ (1903-1983)
Milan
Simčić, Roma
Nella
galleria dei sacerdoti alunni del Collegio di S. Girolamo il prof. Krunoslav
Draganović detiene un posto privilegiato per la sua ricca personalitŕ, per
la sua attivitŕ scientifica in campo storico e soprattutto per l'eroico impegno
caritativo e sociale nel periodo 1943-1967. Nato nel 1903 in Bosnia, ordinato sacerdote
nel 1928, fu alunno del Collegio dal 1932 al 1935, frequentando il Pont.
Istituto Orientale, dove si laureň nel 1935. Ritornato a Sarajevo ricopri
diversi uffici ecclesiastici e nel 1941 divenne professore di Storia
eccelesiastica presso la Facoltŕ di teologia dell'Universitŕ di Zagabria. Nel
1943 fu inviato a Roma dove con la Croce Rossa Croata e con la Caritas di
Zagabria organizzň l'assistenza alle migliaia di internati croati in Italia. Nel
1945 si riversarono in Austria e Italia altre decine di migliaia di profughi
croati in fuga dal comunismo di Tito. Il Collegio riesumň l'antica
Confraternita di San Girolamo degli Illirici di cui Draganović fu
segretario e "spiritus movens". Fu una vera epopea di caritŕ e di umanitŕ
it cui merito principale va proprio a Draganović. Come sacerdote, storico,
pubblicista, patriota, operatore caritativo e sociale Draganović si e affermato senza pari nell'emigrazione croata. Suo grande merito ć
di aver raccolto la documentazione sul massacro operato dai comunisti jugoslavi
nel 1945 sulla popolazione civile e sui soldati croati a Bleiburg (Austria) e
nelle terribili "marce della morte". Nel 1967 Draganović fu
rapito con inganno e portato in Jugoslavia, dove fu costantemente sotto it controllo
della polizia segreta. Durante questo periodo Draganović continuň nella
sua attivitŕ di storico. Mori a
[1] I. TOMAS, Krunoslav Sj.Draganović prilikom 60. godišnjice
njegova života, »Hrvatska Revija« sv. 1 (53),
ožujak 1964., 28.
[2] Vidi u »Jugoslavenski Istoriski Časopis« (Beograd) III
(1937), 375-376.
[3] »Hrvatska Revija«, sv. 4 (144), prosinac 1986., 583.
[4] »Hrvatska Revija«, sv. 1 (53), 1964, 33.
[5] R. PERIĆ, Draganović o sebi, »Kolo« 3, jesen 1998.,
362.-363.
[6] Iz Dnevnika don Krešimira Zorića, koji je bio svjedok Draganovićevih pothvata u korist
interniraca, donosimo riječi javnog priznanja što mu ga je odao kod stola u Zavodu sv. Jeronima nakon
obrane doktorske disertacije 21. travnja 1945: »Milo mi je ovdje pozdraviti g. Dr. Draganovića.
Talijanski logori i talijanske kaznione
neće nikada zaboraviti jednog kat. svećenika, koji je mnogo puta u nje prišao i otvorio njihove teške dveri, kroz koje je mnogó patnika iz tmice k svijetlu
priveo; iz sigurne smrti u život i slobodu. Bio
sam djelomično očevidac svega toga, pa ću se toga uvijek
ugodno sjećati.«
[7] I. TOMAS, nav. članak, 37.
[8] L. BRAJNOVIĆ , Despedidas y encuentros. Memorias de la guerra y el exilio, EUNSA (Pamplona), 2. Edicion 2001, 75. i 89.
[9] V. NIKOLIĆ, Pred vratima domovine, Paris-München, 1967.,
343-344.
[10] »Hrvatska Revija«, sv. 4 (160), Prosinac 1990., 899-904.
[11] Dio materijala je bio iskorišten u knjizi La Tragedia de Bleiburg, Buenos Aires, 1963. i u knjizi Ivana Prcele i Stanka
Guldescua Operation slaughterhouse, Philadelphia, 1970.
[12] Po pričanju Bijedića nadbiskupu Čekadi, na toj sjednici
nastala je pat-pozicija: predstavnici Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine
bili su protiv procesa i smrtne osude, što bi izazvalo negativne reakcije u
zemlji i u svijetu, dok su predstavnici Srbije, Crne Gore i Makedonije bili za
proces. Odlučio je Tito koji je želio popraviti sliku svoga režima u
svjetskoj javnosti i poboljšati odnose s Vatikanom.
[13] »Hrvatska Revija«, sv. 1
(53), ožujak 1964., 47.