Sažetak

U nizu bivših pitomaca Zavoda sv. Jeronima profesor Krunoslav Draganović zauzima posebno mjesto. Izuzetan je u svojoj bogatoj i posebnoj osobnosti, znanstvenoj djelatnosti na povjesnom području i nadasve u karitativnoj i socijalnoj djelatnosti u razdoblju od 1943. do 1967. Rođen je u Bosni 1903., za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1928. Pitomac Zavoda sv. Jeronima je od 1932. do 1935., kada i pohađa studij na Papinskome istočnom institutu. Nakon postignutog doktorata vraća se u svoju nadbiskupju, u kojoj djeluje do 1941. godine. Tada je postao profesorom crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu pri Zagrebačkome sveučilištu. U ratnome vihoru 1943. godine poslan je u Rim da bi u sklopu Hrvatskoga crvenog križa i Caritasa Zagrebačke nadbiskupije spašavao internirane i ugrožene Hrvate, koje su ratne nevolje dovele u Italiju. Bježeći pred komunizmom iz vlastite domovine 1945. godine, deseci tisuća hrvatskih izbjeglica bili su potrebni najosnovije ljudske pomoći i blizine. U to vrijeme oživljena je djelatnost Bratovštine sv. Jeronima, kojoj je Draganović postao tajnikom. Svećenik, povjesničar, publicist, rodoljub, karitativni i socijalni radnik, Draganović se uzdigao u najeminentnje predstavnike hrvatske emigracije. Napose je zaslužan za prikupljanje dokumentacije o masovnim masakrima što su ih jugoslavenski komunisti 1945. godine počinili nad civilima i hrvatskim vojnicima u Bleiburgu u Austriji. Prijevarom je ugrabljen i nasilno 1967. godine iz Italije odvežen u Jugoslaviju. Sve do smrti bio je pod prismotrom tajne policije. U tome razdoblju Draganović nastavlja sa svojom znanstvenom povijesnom djelatnošću. Preminuo je u Sarajevu 1983. godine.

U galeriji svećenika pitomaca Zavoda sv. Jeronima Krunoslav Draganović nedvojbeno zauzima posebno mjesto i svojom bogatom ličnošću i djelatnošću na znanstvenom polju, još više svojom izvanrednom, upravo herojskom požrtvovnošću u spasavanju tisuća ugroženih ljudi u teškim poratnim godinama, što ga čini jednim od najzaslužnijih Hrvata dvadesetog stoljeća.

Biografski podaci

Krunoslav Draganović rođen je 30. listopada 1903. u Bosni i Hercegovini, u Brčkom, od oca Petra i majke Marije. Po ocu potječe iz hrvatske bosanske obitelji Orkići-Draganovići, a po majci potomak je ličkin graničarskih rodoljuba.[1] Pučku školu i dva razreda srednje pohađao je u Travniku, a onda je nastavio u Sarajevu na realnoj gimnaziji, gdje je maturirao 1922. U to doba još nije osjećao poziv za svećenika, ali je bio vrlo aktivan u katoličkim i nacionalnim organizacijama. Na bečkom Politehnikumu upisao je elektrotehniku i strojogradnju i, nakon petog semestra, početkom 1925. položio je prvi državni ispit. No, za duhovnih vježbi 1924. odlučio je postati svećenikom. Po njegovu pričanju, na njegovo su zvanje utjecali duboko kršćansko ozračje u obitelji i primjer nekih vrhbosanskih svećenika. U sarajevsku bogosloviju stupio je 1925. i zaređen je za svećenika 1. srpnja 1928. Kroz četiri godine (1928-1932) vršio je razne službe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, gdje je pokazao svoje velike sposobnosti kao organizator, pokretač novih akcija i kao izvrstan predavač. Uviđajući vrline toga mladog svećenika, nadbiskup Ivan Ev. Šarić poslao ga je 1932. na više studije u Rim da na Papinskom orijentalnom institutu proučava crkvene znanosti o kršćanskom Istoku i o islamu, što mu je imalo služiti za njegov rad u Bosni. Dok je boravio na studijama, iskorištavao je ljetne praznike da prikupi arhivsku gradu za svoju doktorsku disertaciju, pa je tako 1933. bio u Francuskoj, gdje je upoznao i problematiku naših iseljenika (rudara), a 1934. je bio u Turskoj.

G. 1935. postizava doktorat orijentalnih nauka s disertacijom na njemačkom jeziku Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Turkenherrschaft. U domaćoj i stranoj stručnoj literaturi ovo je djelo češće citirano i bilo je zapaženo od povjesničara, među kojima i od prvaka srpske povijesne znanosti Stanoje Stanojevića[2], koji je u svojoj kritičnoj ocjeni priznao da je Draganović dokazao kako i kada je Crna Gora od katoličkog kraja postala pravoslavnom.

Od jeseni 1935. do prosinca 1940. Draganović obnaša razne službe u Sarajevu: vjeroučitelj je na osnovnoj i građanskoj školi ss. milosrdnica (1935-36), nadbiskupski tajnik (1936-39), ravnatelj Nadbiskupske kancelarije i prisjednik Duhovnog stola (1939-40). U prosincu 1940. habilitiran je za docenta crkvene povijesti na Teološkom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu; počeo je predavati početkom 1941., a redovitim je profesorom postao 1942. Koncem kolovoza 1943. dodijeljen je hrvatskom predstavništvu kod Sv. Stolice, a ujedno mu je stavljeno u dužnost da u okviru Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskoga Crvenog Križa pomaže hrvatskim internircima u talijanskim logorima i zatvorima. Kroz punih 20 godina on će razviti nevjerojatno veliku aktivnost na karitativnom polju, osobito u korist izbjeglica. G. 1964. prelazi u Pressbaum kod Beča, odakle nastavlja raditi u korist novije hrvatske »ekonomske« emigracije, ali i na povijesnim istraživanjima, prikupljajući i sređujući dokumentaciju za knjigu o Bleiburškoj tragediji. U rujnu 1967. prijevarom je odveden iz Trsta u Jugoslaviju, gdje je iskusio komunistički zatvor, sačuvavši uvijek svećeničko dostojanstvo i hrvatsku dosljednost. Iako neprestano pod nadzorom Udbe, bavio se do kraja života znanstvenim istraživanjem, a na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu predavao je opću i hrvatsku crkvenu povijest. Umro je u Sarajevu 5. srpnja 1983.

Svećenik

Draganović je uvijek ostao vjeran svome svećeničkom zvanju i ponosio se njime, iako su ga životne okolnosti često ometale u vršenju svećeničkih službi. Neprestano na putu i u grozničavoj trci da spasava ljude, nastojao je da ne propusti sv. misu, koju je uvijek celebrirao sabrano i s iskrenom pobožnošću. Časoslov je redovito molio, često herojski svladavajući umor nakon napornog posla putovanja. Na putu je obično nosio sa sobom pokoju knjigu za duhovno štivo. Pomno je pratio život i probleme Crkve, poglavito one domovinske, a u logorima je nastojao najprije obaviti svoju svećeničku službu, a tek onda karitativni i socijalni posao. Bio je izvrstan propovjednik i znao je oduševiti slušatelje i uliti im nadu u bolju budućnost, pa i u nemogućim uvjetima logorskog života. Uvijek je nosio pristojno svećeničko odijelo. O delikatnosti njegove svećeničke savjesti govori i ono što je napisao u bilježnici 10. rujna 1967. kad je prijevarom odveden u Jugoslaviju: »Bog je htio da konačno, iza tolikih opomena i milosti, učini mene ozbiljnim i pravim svećenikom, na kojega je strpljivo čekao 39 godina!«[3]

Znanstveni radnik i publicist

Draganovićevi znanstveni interesi bili su mnogostruki: uz povijesno-istraživački rad bavio se i književnošću, političkim temama i polemikom. Do danas ne postoji iscrpna bibliografija njegovih radova, pa bi je trebalo pripremiti za namjeravani simpozij u Sarajevu 2003. godine, prigodom stogodišnjice Draganovićeva rođenja.

Osim već spomenute doktorske disertacije objavio je 1933. radnju Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog, iz godine 1630., a godine 1937. Izvješće apostolskog vizitatora Petra Masarechija o prilikama katoličkog naroda u Bugarskoj, Srbiji, Srijemu, Slavoniji i Bosni g. 1623. i 1624. Godine 1943. objavljuje Hrvatske biskupije. Sadašnjost kroz prizmu prošlosti, a 1944. Katalog katoličkih župa u BH u XVII. vijeku. U suradnji s dr. Josipom Butorcem pripremio je Povijest Crkve u Hrvatskoj, koja je izašla 1944., a prije toga pod pseudonimom Hrvoje Bošnjanin objavio je 1940. u Sarajevu djelo Hrvati i Herceg-Bosna (knjiga je bila zabranjena od jugoslavenskih vlasti). U »Napretkovoj« Povijesti hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine iz 1942. Draganović je izradio veći dio crkvene povijesti do dolaska Turaka. Vrijedno je spomenuti i jubilarni broj revije »Croatia Sacra« (1942), koju je Draganović uređivao 1941-1943. Taj je svezak izdan i u talijanskom prijevodu u 3000 primjeraka i poslužio je da i talijanska javnost dozna nešto više o Hrvatskoj. U povodu 500. godišnjice hrvatske ustanove sv. Jeronima u Rimu g. 1953. Draganović je surađivao s rektorom mons. Magjercem u pripremi spomen-knjige Hrvatski Zavod Sv. Jeronima u Rimu 1453.-1953.

Po želji episkopata Draganović je 1939. priredio prvi Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, a Providnost je htjela da on bude glavni urednik i drugom izdanju Šematizma, 1974. Osim ovog Šematizma, Draganović je, nakon prisilnog povratka u domovinu, nastavio publicirati povijesne radove; tako je u knjizi Sa kupreške visoravni, Kupres 1970., objavio studiju Naselja i migracije na Kupresu.

Godine 1978. tiskana je u Sarajevu njegova radnja Katarina Kosača – Bosanska kraljica, a 1981. u Zagrebu opsežna studija u skupnom djelu Komušina i Kondžilo. Priredio je i hrvatsko izdanje svoje doktorske disertacije, tiskane nakon njegove smrti, pod naslovom Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog područja u vrijeme vladavine Turaka (Mostar, 1991.).

Već samo ovaj letimični pregled daje nam naslutiti opsežnost Draganovićeva rada kao povjesničara. Pokojni Zvonko Baotić je pričao piscu ovih redaka kako je Draganović pripremao knjigu s dokumentima o pokolju katolika u svim župama BH. Možda je sakupljeni materijal svršio u ruke UDBE prigodom nehumane provale i premetačine u sobi umirućega Draganovića.

Posebnu pažnju zaslužuje golema Draganovićeva korespondencija, koja pokriva najtragičnije razdoblje novije hrvatske povijesti, od 1943. do 1967. Tu se nalaze imena velikih ličnosti, stranih i domaćih, a predmet dopisivanja su prikazi o pravima Hrvata na svoju državu, apeli za spasavanje nevinih ljudi od izručenja jugoslavenskom komunističkom režimu, molbe na predsjednike južno-američkih država da prime izbjeglice, traženje ljudi da se raspršene obitelji mogu naći na okupu, molbe na međunarodne ustanove za pomoć izbjeglicama itd.

Dobro je primijetio dr. Ivan Tomas u povodu Draganovićeve 60. godišnjice života, da je on »u iseljeništvu malo mogao znanstveno raditi, jer mjesto da piše, sudbina mu je dosudila, da stvara povijest«.[4] No, uza sve to javljao se povremeno člancima i uspomenama u raznim emigrantskim časopisima, glasnicima i kalendarima.

Rodoljub i karitativno-socijalni radnik

Draganović je bio izvanredno pragmatičan čovjek pa je, uz svoj znanstveni rad, pratio socijalni i politički život svoga naroda i aktivno sudjelovao u mnogim crkvenim i rodoljubnim pothvatima. Posebno se zanimao za unutarnju kolonizaciju u BH, nastojeći usmjeriti selidbu našega svijeta prema krajevima gdje je bio najugroženiji opstanak Hrvata. Tako je u drugoj polovici 1941. boravio neko vrijeme u Makedoniji i na Kosovu da organizira, povratak tamošnjih Hrvata. Kad je nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. počeo stizavati u Hrvatsku velik broj bjegunaca i prognanika iz susjedne Slovenije, koja je bila podijeljena između njemačkog Reicha i fašističke Italije, Draganović je bio izabran za predsjednika Hrvatsko-slovenskog odbora, u kojem su bili predstavnici raznih hrvatskih dobrotvornih i kulturnih društava. Taj je odbor zalaganjem Draganovića izvršio veliki karitativni i socijalni pothvat u korist slovenskih izbjeglica, poglavito intelektualaca i svećenika koji su bili najviše na udaru.[5]

Koncem kolovoza 1943. Draganović je stigao u Rim, formalno dodijeljen Hrvatskom predstavništvu kod Sv. Stolice, ali s glavnim zadatkom da se u okviru Hrvatskoga Crvenog Križa i Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, po osobnom mandatu nadbiskupa Stepinca, brine za desetke tisuća interniranih Hrvata iz naših primorskih krajeva, koji su čamili u brojnim logorima diljem Italije, gdje se umiralo od gladi, terora, nečisti i zaraznih bolesti. Kapitulacijom Italije 8. rujna 1943. logori su bili raspušteni i one tisuće su se raspršile na sve strane, nastojeći se vratiti u domovinu. No u isto vrijeme je nastupila njemačka okupacija i ratni zakoni, uspostavljena je fašistička republika i počeo je talijanski partizanski pokret otpora; gradovi, prometnice, željeznice, mostovi postali su ciljem sve češćih savezničkih bombardiranja. U općem kaosu Draganović, često i uz životnu opasnost, nastupa na sve strane: u preostale logore gdje još ima našega svijeta nosi pomoć u hrani, odjeći i novcu, obilazi zatvore, oslobada ljude iz smrtne opasnosti kad se strijeljanja vrše bez sudskoga postupka; iz tamnica u Viterbu, Teramu, Rimu, Aquili i iz logora u Passo Correse kraj Rima oslobada više stotina Hrvata, Slovenaca, Srba, Crnogoraca i Albanaca. Draganović se, naime, nije obazirao na narodnost na vjeru, pred očima je imao samo ugroženog čovjeka kome treba pomoći.[6]

Njegova rodoljubna, karitativna, socijalna i političko-diplomatska djelatnost doseže vrhunac nakon nacionalne tragedije u svibnju 1945. i exodusa tisuća Hrvata. Val izbjeglica slijeva se i u Italiju, u Zavodu sv. Jeronima osniva se Bratovština sv. Jeronima, kojoj je Draganović tajnik i »spiritus movens«. Prvi obilazi sve logore u Italiji i u Austriji, sakuplja dragocjene podatke i organizira pomoć. Ljudima je uz materijalnu pomoć potrebna vjerska i moralna podrška, a često ih treba spašavati iz logora i zatvora, naći im sigurno sklonište i omogućiti im iseljenje u prekooceanske zemlje, da ih se zaštiti od mržnje jugokomunističkih agenata kojima saveznički oficiri nasjedaju. Draganović intervenira kod civilnih i crkvenih vlasti, stupa u kontakt s generalima i političarima, ministrima i ambasadorima; piše pisma i memorandume, telefonira, kako bi spasio što više nevinih ljudi. Sve je ovo obilno dokumentirano u njegovu arhivu. O Draganovićevoj grozničavoj djelatnosti nakon Drugoga svjetskog rata najbolje svjedoči dr. Tomas, njegov suradnik, kad piše: »Draganović, kao da nije bio od tijela u one dane i godine i nitko ga nije mogao stignuti, nije mu se znalo ni za stan ni za počinak, ni gdje se hrani, a ipak je vazda bio u najgorim situacijama, kad je ljude trebalo spasavati. Nije prezao ni pred kakvom opasnošću po svoj život, išao je u logore i tamnice, nije ga smetala ni bodljikava žica, ni anglosaske vojne straže; kad je bila potreba, nosio je ugrožene pojedince na svojim leđima, da odmah poslije takvih pothvata stupi pred najviše svjetovne i crkvene vlasti te u propisanim formulama iznosi hrvatske nevolje, apelira na humanost i kršćanstvo, pravdu, demokraciju i slobodu, traži zaštitu za svoj poniženi narod.«[7]

Među hrvatskim izbjeglicama bio je i stanoviti broj studenata. Na poziv pape Pija XII. u korist studenata iz komunističkih zemalja oglasile su se razne katoličke ustanove u Italiji, Španjolskoj i Austriji. Tako je Draganovićevim zauzimanjem jedna brojna grupa hrvatskih intelektualaca i studenata dobila stipendije u »Colegio Mayor Santiago Apostol« u Madridu, a pojedinci u Italiji i Austriji. Svi su oni svršili studije i lijepo se afirmirali u svojim profesijama kao novinari, liječnici, profesori, poduzetnici i kasnije su odigrali značajnu ulogu u hrvatskoj emigraciji.[8]

Uza sve nadljudske napore u korist hrvatskih izbjeglica, Draganović je nalazio snage i vremena da pobija »crnu legendu« o Hrvatskoj i Hrvatima, plod paklenoga srpsko-komunističkog i savezničkog promičbenog aparata. Tako je uspio raskrinkati autora jedne podle brošure protiv Stepinca, koju je dotični, odmetnik od vjere i hrvatstva i u službi jugoslavenske špijunaže, napisao u vrijeme zagrebačkog procesa protiv nadbiskupa. Draganović je bio među prvima koji su radili na okupljanju intelektualaca izbjeglica iz komunističkih zemalja; plod te inicijative bila je i A.I.R.I. (Associazione Intellettuali Rifugiati in Italia), koja je pridonijela da Talijani bolje upoznaju strahote u zemljama iza »željezne zavjese«, kako ih je nazvao W. Churchill.

Početkom pedesetih godina već su bile prošle najteže opasnosti za hrvatske poratne izbjeglice, no nadošao je novi val tzv. »ekonomskih« izbjeglica. Bili su to uglavnom mladi ljudi koji su napuštali svoju zemlju iz raznih razloga, no svima je bilo zajedničko da nisu vidjeli životne perspektive u komunističkoj Jugoslaviji. Trebalo je pronaći izlaz za te ljude, da ne čame u logorima. Draganović je svojim vezama uspio da Kanada i Australija pospješe postupak za emigraciju tih ljudi, a to je isto ostvario i u Njemačkoj, koja je onda počela doživljavati svoje »ekonomsko čudo«. Tako su zauzimanjem Draganovića hrvatske izbjeglice našle posao kao mornari na brodovima koji plove na Rajni, zatim kao rudari i kao radnici u tvornicama, gradilištima i u poljoprivredi. Skoro je nemoguće prikazati statistički sav ovaj Draganovićev rad, no sa sigurnošću možemo ustvrditi da je njegovim zalaganjem u samoj Njemačkoj našlo posla barem desetak tisuća hrvatskih izbjeglica.

Draganović u političkom životu hrvatske emigracije

Za načelni stav Draganovića svećenika prema politici vrijedno je donijeti njegovu izjavu što ju je dao Vinku Nikoliću u Beču 1965. Odgovarajući na neprijateljske optužbe da je »svećenik politikant«, rekao je: »Iako nisam nikada bio članom ni jednog političkog odbora stranke u emigraciji, - to nipošto ne znači, da nisam imao svoje jasno određeno političko uvjerenje, na što imam kao svaki građanin prirodno pravo - ipak sam napadan kao fanatični političar i strančar, štoviše kao ustaša. Nikada nisam krio svog nacionalno-patriotskog osvjedočenja, otklanjajući pri tom totalitarizam, bilo onaj crveni kao i onaj crni. Ako ljubiti svoj narod i raditi za njega, pa i u javnom životu, znači biti `politikant', onda rado prihvaćam na sebe tu ljagu. Uostalom, i Krist nas je učio ljubiti svoj narod«.[9]

Kao rodoljub Draganović nije mogao ostati ravnodušan prema političkom kaosu koji je zavladao hrvatskom emigracijom nakon rata. Čim su ljudi uspjeli srediti svoje egzistencijalne probleme, počela je politička revizija naše narodne i državne katastrofe. Nastupilo je vrijeme otrežnjavanja od iluzija o »skorom povratku«, ali i traženja uzročnika i krivaca za nacionalnu tragediju. Stvorila su se uglavnom tri politička tabora: s jedne strane, pristaše maksimalističke državotvorne opcije, dosljedni ustaše (Pavelićevci i Luburićevci), s druge strane državotvorni Hrvati demokratskog usmjerenja, koji su osuđivali ustaški režim za propast NDH i za tešku kriminalizaciju čitavoga hrvatskog naroda kao genocidnog (ovoj je struji pripadala većina hrvatske inteligencije), te na koncu Hss-ovci pod vodstvom dr. Mačeka i kasnije dr. Krnjevića, koji su inzistirali na legitimitetu svoje stranke kao jedine izabrane na slobodnim izborima. Bilo je nemoguće pomiriti ovako oprečna politička stajališta. Draganović je uvijek inzistirao na potrebi da se razmirice rješavaju u mirnoj i trijeznoj političkoj analizi, i u tu je svrhu predlagao da se Pavelić i drugi nosioci ustaškog režima povuku iz javnoga života,[10]a istovremeno je nastojao uspostaviti vezu s čelnicima HSS-a i posredovati za izmirenje i suradnju s Hrvatima demokratskog usmjerenja. Kad nije uspio u svojim nastojanjima, prihvatio je strategiju stvaranja jednoga općehrvatskog političkog tijela koje bi okupilo većinu Hrvata i nastupalo u njihovo ime. Tako je 1950. podržao osnivanje Hrvatskoga Narodnog Odbora (H.N.O.), što ga je pokrenuo dr. Branko Jelić. Zato je i kasnije, 1962., pozdravio osnivanje Hrvatskog Narodnog Vijeća (H.N.V.) u New Yorku nakon neuspjeha H.N.O-a. Draganovićev politička profil može se prikazati ovako: Beskompromisno državotvoran, demokratski orijentiran, kritičan prema Paveliću i ustaškom režimu, jasno razlučujući državu od režima, a što se tiče BH, predlagao je kao optimalno rješenje federaciju s Hrvatskom. Kategorički je isključivao bilo koju novu Jugoslaviju.

Razumljivo je da je na kliskom i nepouzdanom političkom terenu i Draganović koji put posrnuo, bilo da se radilo o izboru suradnika i partnera bilo u pokojem pothvatu. No uvijek na liniji nepatvorena rodoljublja, ostao je otvoren kritici i spreman na mirnu i konstruktivnu raspravu s politi