PROF. KRUNOSLAV STJEPAN DRAGANOVIĆ (1903-1983)

 

Milan Simčić, Rim

 

Sažetak

 

U nizu bivših pitomaca Zavoda sv. Jeronima profesor Krunoslav Draganović zauzima posebno mjesto. Izuzetan je u svojoj bogatoj i posebnoj osobnosti, znanstvenoj djelatnosti na povjesnom području i nadasve u karitativnoj i socijalnoj djelatnosti u razdoblju od 1943. do 1967. Rođen je u Bosni 1903., za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1928. Pitomac Zavoda sv. Jeronima je od 1932. do 1935., kada i pohađa studij na Papinskome istočnom institutu. Nakon postignutog doktorata vraća se u svoju nadbiskupju, u kojoj djeluje do 1941. godine. Tada je postao profesorom crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu pri Zagrebačkome sveučilištu. U ratnome vihoru 1943. godine poslan je u Rim da bi u sklopu Hrvatskoga crvenog križa i Caritasa Zagrebačke nadbiskupije spašavao internirane i ugrožene Hrvate, koje su ratne nevolje dovele u Italiju. Bježeći pred komunizmom iz vlastite domovine 1945. godine, deseci tisuća hrvatskih izbjeglica bili su potrebni najosnovije ljudske pomoći i blizine. U to vrijeme oživljena je djelatnost Bratovštine sv. Jeronima, kojoj je Draganović postao tajnikom. Svećenik, povjesničar, publicist, rodoljub, karitativni i socijalni radnik, Draganović se uzdigao u najeminentnje predstavnike hrvatske emigracije. Napose je zaslužan za prikupljanje dokumentacije o masovnim masakrima što su ih jugoslavenski komunisti 1945. godine počinili nad civilima i hrvatskim vojnicima u Bleiburgu u Austriji. Prijevarom je ugrabljen i nasilno 1967. godine iz Italije odvežen u Jugoslaviju. Sve do smrti bio je pod prismotrom tajne policije. U tome razdoblju Draganović nastavlja sa svojom znanstvenom povijesnom djelatnošću. Preminuo je u Sarajevu 1983. godine.

 

U galeriji svećenika pitomaca Zavoda sv. Jeronima Krunoslav Draganović nedvojbeno zauzima posebno mjesto i svojom bogatom ličnošću i djelatnošću na znanstvenom polju, još više svojom izvanrednom, upravo herojskom požrtvovnošću u spasavanju tisuća ugroženih ljudi u teškim poratnim godinama, što ga čini jednim od najzaslužnijih Hrvata dvadesetog stoljeća.

 

 

Biografski podaci

 

Krunoslav Draganović rođen je 30. listopada 1903. u Bosni i Hercegovini, u Brčkom, od oca Petra i majke Marije. Po ocu potječe iz hrvatske bosanske obitelji Orkići-Draganovići, a po majci potomak je ličkin graničarskih rodoljuba.[1] Pučku školu i dva razreda srednje pohađao je u Travniku, a onda je nastavio u Sarajevu na realnoj gimnaziji, gdje je maturirao 1922. U to doba još nije osjećao poziv za svećenika, ali je bio vrlo aktivan u katoličkim i nacionalnim organizacijama. Na bečkom Politehnikumu upisao je elektrotehniku i strojogradnju i, nakon petog semestra, početkom 1925. položio je prvi državni ispit. No, za duhovnih vježbi 1924. odlučio je postati svećenikom. Po njegovu pričanju, na njegovo su zvanje utjecali duboko kršćansko ozračje u obitelji i primjer nekih vrhbosanskih svećenika. U sarajevsku bogosloviju stupio je 1925. i zaređen je za svećenika 1. srpnja 1928. Kroz četiri godine (1928-1932) vršio je razne službe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, gdje je pokazao svoje velike sposobnosti kao organizator, pokretač novih akcija i kao izvrstan predavač. Uviđajući vrline toga mladog svećenika, nadbiskup Ivan Ev. Šarić poslao ga je 1932. na više studije u Rim da na Papinskom orijentalnom institutu proučava crkvene znanosti o kršćanskom Istoku i o islamu, što mu je imalo služiti za njegov rad u Bosni. Dok je boravio na studijama, iskorištavao je ljetne praznike da prikupi arhivsku gradu za svoju doktorsku disertaciju, pa je tako 1933. bio u Francuskoj, gdje je upoznao i problematiku naših iseljenika (rudara), a 1934. je bio u Turskoj.

 

G. 1935. postizava doktorat orijentalnih nauka s disertacijom na njemačkom jeziku Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Turkenherrschaft. U domaćoj i stranoj stručnoj literaturi ovo je djelo češće citirano i bilo je zapaženo od povjesničara, među kojima i od prvaka srpske povijesne znanosti Stanoje Stanojevića[2], koji je u svojoj kritičnoj ocjeni priznao da je Draganović dokazao kako i kada je Crna Gora od katoličkog kraja postala pravoslavnom.

 

Od jeseni 1935. do prosinca 1940. Draganović obnaša razne službe u Sarajevu: vjeroučitelj je na osnovnoj i građanskoj školi ss. milosrdnica (1935-36), nadbiskupski tajnik (1936-39), ravnatelj Nadbiskupske kancelarije i prisjednik Duhovnog stola (1939-40). U prosincu 1940. habilitiran je za docenta crkvene povijesti na Teološkom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu; počeo je predavati početkom 1941., a redovitim je profesorom postao 1942. Koncem kolovoza 1943. dodijeljen je hrvatskom predstavništvu kod Sv. Stolice, a ujedno mu je stavljeno u dužnost da u okviru Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskoga Crvenog Križa pomaže hrvatskim internircima u talijanskim logorima i zatvorima. Kroz punih 20 godina on će razviti nevjerojatno veliku aktivnost na karitativnom polju, osobito u korist izbjeglica. G. 1964. prelazi u Pressbaum kod Beča, odakle nastavlja raditi u korist novije hrvatske »ekonomske« emigracije, ali i na povijesnim istraživanjima, prikupljajući i sređujući dokumentaciju za knjigu o Bleiburškoj tragediji. U rujnu 1967. prijevarom je odveden iz Trsta u Jugoslaviju, gdje je iskusio komunistički zatvor, sačuvavši uvijek svećeničko dostojanstvo i hrvatsku dosljednost. Iako neprestano pod nadzorom Udbe, bavio se do kraja života znanstvenim istraživanjem, a na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu predavao je opću i hrvatsku crkvenu povijest. Umro je u Sarajevu 5. srpnja 1983.

 

 

Svećenik

 

Draganović je uvijek ostao vjeran svome svećeničkom zvanju i ponosio se njime, iako su ga životne okolnosti često ometale u vršenju svećeničkih službi. Neprestano na putu i u grozničavoj trci da spasava ljude, nastojao je da ne propusti sv. misu, koju je uvijek celebrirao sabrano i s iskrenom pobožnošću. Časoslov je redovito molio, često herojski svladavajući umor nakon napornog posla putovanja. Na putu je obično nosio sa sobom pokoju knjigu za duhovno štivo. Pomno je pratio život i probleme Crkve, poglavito one domovinske, a u logorima je nastojao najprije obaviti svoju svećeničku službu, a tek onda karitativni i socijalni posao. Bio je izvrstan propovjednik i znao je oduševiti slušatelje i uliti im nadu u bolju budućnost, pa i u nemogućim uvjetima logorskog života. Uvijek je nosio pristojno svećeničko odijelo. O delikatnosti njegove svećeničke savjesti govori i ono što je napisao u bilježnici 10. rujna 1967. kad je prijevarom odveden u Jugoslaviju: »Bog je htio da konačno, iza tolikih opomena i milosti, učini mene ozbiljnim i pravim svećenikom, na kojega je strpljivo čekao 39 godina!«[3]

 

 

Znanstveni radnik i publicist

 

Draganovićevi znanstveni interesi bili su mnogostruki: uz povijesno-istraživački rad bavio se i književnošću, političkim temama i polemikom. Do danas ne postoji iscrpna bibliografija njegovih radova, pa bi je trebalo pripremiti za namjeravani simpozij u Sarajevu 2003. godine, prigodom stogodišnjice Draganovićeva rođenja.

 

Osim već spomenute doktorske disertacije objavio je 1933. radnju Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog, iz godine 1630., a godine 1937. Izvješće apostolskog vizitatora Petra Masarechija o prilikama katoličkog naroda u Bugarskoj, Srbiji, Srijemu, Slavoniji i Bosni g. 1623. i 1624. Godine 1943. objavljuje Hrvatske biskupije. Sadašnjost kroz prizmu prošlosti, a 1944. Katalog katoličkih župa u BH u XVII. vijeku. U suradnji s dr. Josipom Butorcem pripremio je Povijest Crkve u Hrvatskoj, koja je izašla 1944., a prije toga pod pseudonimom Hrvoje Bošnjanin objavio je 1940. u Sarajevu djelo Hrvati i Herceg-Bosna (knjiga je bila zabranjena od jugoslavenskih vlasti). U »Napretkovoj« Povijesti hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine iz 1942. Draganović je izradio veći dio crkvene povijesti do dolaska Turaka. Vrijedno je spomenuti i jubilarni broj revije »Croatia Sacra« (1942), koju je Draganović uređivao 1941-1943. Taj je svezak izdan i u talijanskom prijevodu u 3000 primjeraka i poslužio je da i talijanska javnost dozna nešto više o Hrvatskoj. U povodu 500. godišnjice hrvatske ustanove sv. Jeronima u Rimu g. 1953. Draganović je surađivao s rektorom mons. Magjercem u pripremi spomen-knjige Hrvatski Zavod Sv. Jeronima u Rimu 1453.-1953.

 

Po želji episkopata Draganović je 1939. priredio prvi Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, a Providnost je htjela da on bude glavni urednik i drugom izdanju Šematizma, 1974. Osim ovog Šematizma, Draganović je, nakon prisilnog povratka u domovinu, nastavio publicirati povijesne radove; tako je u knjizi Sa kupreške visoravni, Kupres 1970., objavio studiju Naselja i migracije na Kupresu.

 

Godine 1978. tiskana je u Sarajevu njegova radnja Katarina Kosača – Bosanska kraljica, a 1981. u Zagrebu opsežna studija u skupnom djelu Komušina i Kondžilo. Priredio je i hrvatsko izdanje svoje doktorske disertacije, tiskane nakon njegove smrti, pod naslovom Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog područja u vrijeme vladavine Turaka (Mostar, 1991.).

 

Već samo ovaj letimični pregled daje nam naslutiti opsežnost Draganovićeva rada kao povjesničara. Pokojni Zvonko Baotić je pričao piscu ovih redaka kako je Draganović pripremao knjigu s dokumentima o pokolju katolika u svim župama BH. Možda je sakupljeni materijal svršio u ruke UDBE prigodom nehumane provale i premetačine u sobi umirućega Draganovića.

 

Posebnu pažnju zaslužuje golema Draganovićeva korespondencija, koja pokriva najtragičnije razdoblje novije hrvatske povijesti, od 1943. do 1967. Tu se nalaze imena velikih ličnosti, stranih i domaćih, a predmet dopisivanja su prikazi o pravima Hrvata na svoju državu, apeli za spasavanje nevinih ljudi od izručenja jugoslavenskom komunističkom režimu, molbe na predsjednike južno-američkih država da prime izbjeglice, traženje ljudi da se raspršene obitelji mogu naći na okupu, molbe na međunarodne ustanove za pomoć izbjeglicama itd.

 

Dobro je primijetio dr. Ivan Tomas u povodu Draganovićeve 60. godišnjice života, da je on »u iseljeništvu malo mogao znanstveno raditi, jer mjesto da piše, sudbina mu je dosudila, da stvara povijest«.[4] No, uza sve to javljao se povremeno člancima i uspomenama u raznim emigrantskim časopisima, glasnicima i kalendarima.

 

 

Rodoljub i karitativno-socijalni radnik

 

Draganović je bio izvanredno pragmatičan čovjek pa je, uz svoj znanstveni rad, pratio socijalni i politički život svoga naroda i aktivno sudjelovao u mnogim crkvenim i rodoljubnim pothvatima. Posebno se zanimao za unutarnju kolonizaciju u BH, nastojeći usmjeriti selidbu našega svijeta prema krajevima gdje je bio najugroženiji opstanak Hrvata. Tako je u drugoj polovici 1941. boravio neko vrijeme u Makedoniji i na Kosovu da organizira, povratak tamošnjih Hrvata. Kad je nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. počeo stizavati u Hrvatsku velik broj bjegunaca i prognanika iz susjedne Slovenije, koja je bila podijeljena između njemačkog Reicha i fašističke Italije, Draganović je bio izabran za predsjednika Hrvatsko-slovenskog odbora, u kojem su bili predstavnici raznih hrvatskih dobrotvornih i kulturnih društava. Taj je odbor zalaganjem Draganovića izvršio veliki karitativni i socijalni pothvat u korist slovenskih izbjeglica, poglavito intelektualaca i svećenika koji su bili najviše na udaru.[5]

 

Koncem kolovoza 1943. Draganović je stigao u Rim, formalno dodijeljen Hrvatskom predstavništvu kod Sv. Stolice, ali s glavnim zadatkom da se u okviru Hrvatskoga Crvenog Križa i Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, po osobnom mandatu nadbiskupa Stepinca, brine za desetke tisuća interniranih Hrvata iz naših primorskih krajeva, koji su čamili u brojnim logorima diljem Italije, gdje se umiralo od gladi, terora, nečisti i zaraznih bolesti. Kapitulacijom Italije 8. rujna 1943. logori su bili raspušteni i one tisuće su se raspršile na sve strane, nastojeći se vratiti u domovinu. No u isto vrijeme je nastupila njemačka okupacija i ratni zakoni, uspostavljena je fašistička republika i počeo je talijanski partizanski pokret otpora; gradovi, prometnice, željeznice, mostovi postali su ciljem sve češćih savezničkih bombardiranja. U općem kaosu Draganović, često i uz životnu opasnost, nastupa na sve strane: u preostale logore gdje još ima našega svijeta nosi pomoć u hrani, odjeći i novcu, obilazi zatvore, oslobada ljude iz smrtne opasnosti kad se strijeljanja vrše bez sudskoga postupka; iz tamnica u Viterbu, Teramu, Rimu, Aquili i iz logora u Passo Correse kraj Rima oslobada više stotina Hrvata, Slovenaca, Srba, Crnogoraca i Albanaca. Draganović se, naime, nije obazirao na narodnost na vjeru, pred očima je imao samo ugroženog čovjeka kome treba pomoći.[6]

 

Njegova rodoljubna, karitativna, socijalna i političko-diplomatska djelatnost doseže vrhunac nakon nacionalne tragedije u svibnju 1945. i exodusa tisuća Hrvata. Val izbjeglica slijeva se i u Italiju, u Zavodu sv. Jeronima osniva se Bratovština sv. Jeronima, kojoj je Draganović tajnik i »spiritus movens«. Prvi obilazi sve logore u Italiji i u Austriji, sakuplja dragocjene podatke i organizira pomoć. Ljudima je uz materijalnu pomoć potrebna vjerska i moralna podrška, a često ih treba spašavati iz logora i zatvora, naći im sigurno sklonište i omogućiti im iseljenje u prekooceanske zemlje, da ih se zaštiti od mržnje jugokomunističkih agenata kojima saveznički oficiri nasjedaju. Draganović intervenira kod civilnih i crkvenih vlasti, stupa u kontakt s generalima i političarima, ministrima i ambasadorima; piše pisma i memorandume, telefonira, kako bi spasio što više nevinih ljudi. Sve je ovo obilno dokumentirano u njegovu arhivu. O Draganovićevoj grozničavoj djelatnosti nakon Drugoga svjetskog rata najbolje svjedoči dr. Tomas, njegov suradnik, kad piše: »Draganović, kao da nije bio od tijela u one dane i godine i nitko ga nije mogao stignuti, nije mu se znalo ni za stan ni za počinak, ni gdje se hrani, a ipak je vazda bio u najgorim situacijama, kad je ljude trebalo spasavati. Nije prezao ni pred kakvom opasnošću po svoj život, išao je u logore i tamnice, nije ga smetala ni bodljikava žica, ni anglosaske vojne straže; kad je bila potreba, nosio je ugrožene pojedince na svojim leđima, da odmah poslije takvih pothvata stupi pred najviše svjetovne i crkvene vlasti te u propisanim formulama iznosi hrvatske nevolje, apelira na humanost i kršćanstvo, pravdu, demokraciju i slobodu, traži zaštitu za svoj poniženi narod.«[7]

 

Među hrvatskim izbjeglicama bio je i stanoviti broj studenata. Na poziv pape Pija XII. u korist studenata iz komunističkih zemalja oglasile su se razne katoličke ustanove u Italiji, Španjolskoj i Austriji. Tako je Draganovićevim zauzimanjem jedna brojna grupa hrvatskih intelektualaca i studenata dobila stipendije u »Colegio Mayor Santiago Apostol« u Madridu, a pojedinci u Italiji i Austriji. Svi su oni svršili studije i lijepo se afirmirali u svojim profesijama kao novinari, liječnici, profesori, poduzetnici i kasnije su odigrali značajnu ulogu u hrvatskoj emigraciji.[8]

 

Uza sve nadljudske napore u korist hrvatskih izbjeglica, Draganović je nalazio snage i vremena da pobija »crnu legendu« o Hrvatskoj i Hrvatima, plod paklenoga srpsko-komunističkog i savezničkog promičbenog aparata. Tako je uspio raskrinkati autora jedne podle brošure protiv Stepinca, koju je dotični, odmetnik od vjere i hrvatstva i u službi jugoslavenske špijunaže, napisao u vrijeme zagrebačkog procesa protiv nadbiskupa. Draganović je bio među prvima koji su radili na okupljanju intelektualaca izbjeglica iz komunističkih zemalja; plod te inicijative bila je i A.I.R.I. (Associazione Intellettuali Rifugiati in Italia), koja je pridonijela da Talijani bolje upoznaju strahote u zemljama iza »željezne zavjese«, kako ih je nazvao W. Churchill.

 

Početkom pedesetih godina već su bile prošle najteže opasnosti za hrvatske poratne izbjeglice, no nadošao je novi val tzv. »ekonomskih« izbjeglica. Bili su to uglavnom mladi ljudi koji su napuštali svoju zemlju iz raznih razloga, no svima je bilo zajedničko da nisu vidjeli životne perspektive u komunističkoj Jugoslaviji. Trebalo je pronaći izlaz za te ljude, da ne čame u logorima. Draganović je svojim vezama uspio da Kanada i Australija pospješe postupak za emigraciju tih ljudi, a to je isto ostvario i u Njemačkoj, koja je onda počela doživljavati svoje »ekonomsko čudo«. Tako su zauzimanjem Draganovića hrvatske izbjeglice našle posao kao mornari na brodovima koji plove na Rajni, zatim kao rudari i kao radnici u tvornicama, gradilištima i u poljoprivredi. Skoro je nemoguće prikazati statistički sav ovaj Draganovićev rad, no sa sigurnošću možemo ustvrditi da je njegovim zalaganjem u samoj Njemačkoj našlo posla barem desetak tisuća hrvatskih izbjeglica.

 

 

Draganović u političkom životu hrvatske emigracije

 

Za načelni stav Draganovića svećenika prema politici vrijedno je donijeti njegovu izjavu što ju je dao Vinku Nikoliću u Beču 1965. Odgovarajući na neprijateljske optužbe da je »svećenik politikant«, rekao je: »Iako nisam nikada bio članom ni jednog političkog odbora stranke u emigraciji, - to nipošto ne znači, da nisam imao svoje jasno određeno političko uvjerenje, na što imam kao svaki građanin prirodno pravo - ipak sam napadan kao fanatični političar i strančar, štoviše kao ustaša. Nikada nisam krio svog nacionalno-patriotskog osvjedočenja, otklanjajući pri tom totalitarizam, bilo onaj crveni kao i onaj crni. Ako ljubiti svoj narod i raditi za njega, pa i u javnom životu, znači biti `politikant', onda rado prihvaćam na sebe tu ljagu. Uostalom, i Krist nas je učio ljubiti svoj narod«.[9]

 

Kao rodoljub Draganović nije mogao ostati ravnodušan prema političkom kaosu koji je zavladao hrvatskom emigracijom nakon rata. Čim su ljudi uspjeli srediti svoje egzistencijalne probleme, počela je politička revizija naše narodne i državne katastrofe. Nastupilo je vrijeme otrežnjavanja od iluzija o »skorom povratku«, ali i traženja uzročnika i krivaca za nacionalnu tragediju. Stvorila su se uglavnom tri politička tabora: s jedne strane, pristaše maksimalističke državotvorne opcije, dosljedni ustaše (Pavelićevci i Luburićevci), s druge strane državotvorni Hrvati demokratskog usmjerenja, koji su osuđivali ustaški režim za propast NDH i za tešku kriminalizaciju čitavoga hrvatskog naroda kao genocidnog (ovoj je struji pripadala većina hrvatske inteligencije), te na koncu Hss-ovci pod vodstvom dr. Mačeka i kasnije dr. Krnjevića, koji su inzistirali na legitimitetu svoje stranke kao jedine izabrane na slobodnim izborima. Bilo je nemoguće pomiriti ovako oprečna politička stajališta. Draganović je uvijek inzistirao na potrebi da se razmirice rješavaju u mirnoj i trijeznoj političkoj analizi, i u tu je svrhu predlagao da se Pavelić i drugi nosioci ustaškog režima povuku iz javnoga života,[10] a istovremeno je nastojao uspostaviti vezu s čelnicima HSS-a i posredovati za izmirenje i suradnju s Hrvatima demokratskog usmjerenja. Kad nije uspio u svojim nastojanjima, prihvatio je strategiju stvaranja jednoga općehrvatskog političkog tijela koje bi okupilo većinu Hrvata i nastupalo u njihovo ime. Tako je 1950. podržao osnivanje Hrvatskoga Narodnog Odbora (H.N.O.), što ga je pokrenuo dr. Branko Jelić. Zato je i kasnije, 1962., pozdravio osnivanje Hrvatskog Narodnog Vijeća (H.N.V.) u New Yorku nakon neuspjeha H.N.O-a. Draganovićev politička profil može se prikazati ovako: Beskompromisno državotvoran, demokratski orijentiran, kritičan prema Paveliću i ustaškom režimu, jasno razlučujući državu od režima, a što se tiče BH, predlagao je kao optimalno rješenje federaciju s Hrvatskom. Kategorički je isključivao bilo koju novu Jugoslaviju.

 

Razumljivo je da je na kliskom i nepouzdanom političkom terenu i Draganović koji put posrnuo, bilo da se radilo o izboru suradnika i partnera bilo u pokojem pothvatu. No uvijek na liniji nepatvorena rodoljublja, ostao je otvoren kritici i spreman na mirnu i konstruktivnu raspravu s političkim protivnicima, pa i onda kad su ga nemilosrdno i nepravedno napadali.

 

Komunistička Jugoslavija ga je napadala više nego bilo kojega drugog Hrvata u emigraciji, što samo po sebi svjedoči koliko su njegov život i rad bili usmjereni na dobro hrvatskog naroda. Draganović je bio općepriznati simbol vjere u budućnost Hrvatske i nepokolebljivog otpora jugoslavenskom komunizmu. Upravo zato su ga jugoslavenski agenti više puta pokušali fizički eliminirati, kao npr. u Trstu 1952., kad se u sumrak vraćao iz logora San Sabba; samo zahvaljujući nekolicini naših izbjeglica koji su ga protiv njegove volle pratili, izbjegao je otmici. U šali je znao reći svojim prijateljima koji su ga zaklinjali da se čuva: »Mene ne mogu skratiti za glavu, jer je uvijek nosim u torbi.«

 

 

Istraživač Bleiburga

 

Draganović je među prvima u emigraciji saznao za tragediju u Bleiburgu i slušao potresna izvješća neposrednih svjedoka. Odmah je shvatio povijesnu dimenziju tog apokaliptičkog događaja za hrvatski narod. Zato je odmah počeo skupljati dokumentaciju i na tome je sustavno radio preko 20 godina. Po logorima je ispitivao preživjele svjedoke, uspoređivao iskaze, provjeravao imena, mjesta, datume, prikupljao izdanja beogradskoga Vojnog instituta za povijest NOB i memoare jugoslavenskih generala koji su djelovali na sjevernoj fronti u završnoj fazi rata i neposredno poslije, sakupljao je fotografske dokaze o masovnim grobnicama kod Maribora, Celja, Kočevskog Roga i drugdje, pratio je i članke u jugoslavenskom tisku koji su opisivali »konačne ratne operacije«, a ustvari genocid nad hrvatskim narodom; nije zanemario ni ono što se u Engleskoj publiciralo o predaji raznih antisovjetskih i antijugoslavenskih vojski. Tijekom godina Draganović je sakupio opsežan materijal i počeo ga sređivati kad se preselio u Austriju. Pri tome se kao povjesničar ravnao strogom znanstvenom metodom, tako da bi on, kad je raspolagao s deset iskaza svjedoka, od kojih se samo jedan nije slagao s ostalima, izostavio svjedočanstvo devetorice. Jedan dio materijala stavio je na raspolaganje nekim prijateljima i suradnicima da ga počnu objavljivati, u iščekivanju definitivne knjige. Nekoliko dana prije nego je prijevarom prebačen u Jugoslaviju, bio je u Domu Sv. Nikole Tavelića u Grottaferrati i govorio o zadnjem poglavlju, u kojem je kanio optužiti Tita, Rankovića, generale Bastu i Nada i neke druge glavešine za genocid nad hrvatskim vojnicima i civilima, za ratne zločine i za nepoštivanje Ženevskih ratnih konvencija. Bio je svjestan da jugoslavenski agenti nastoje spriječiti tiskanje ove knjige i da vrebaju na njega. Zanimljivo je da je nakon Draganovićeva "hapšenja" bosanski predsjednik Džemal Bijedić tražio od nadbiskupa Smiljana Čekade da jamči osobno kako Draganović neće dozvoliti tiskanje te knjige. Međutim, dobar dio gradiva je već bio u posjedu nekih Draganovićevih prijatelja, pa se na temelju toga moglo objaviti dosta toga o Bleiburškoj tragediji.[11] Draganovićeva je zasluga da se sačuvala povijesna uspomena na ovu najveću tragediju hrvatskog naroda u XX. stoljeću.

 

 

Tajna Draganovićeva »povratka« u domovinu

 

Kada je Draganović u prvoj polovici listopada 1967. osvanuo u Beogradu, bio je to grom iz vedra neba za domaću i emigrantsku javnost. Njegovi prijatelji u Rimu i u Austriji bili su se već alarmirali kad se Draganović nije vratio u predvidenom roku. Prevladalo je mišljenje da ga je otela jugoslavenska tajna policija, pošto je bilo i ranije takvih pokušaja. Prijatelji u Rimu poveli su kampanju u talijanskom tisku denuncirajući otmicu Draganovića; u isto su vrijeme tražili intervenciju austrijske i talijanske vlade jer je Draganović bio austrijski građanin, a pretpostavljalo se da je bio otet na talijanskom teritoriju. Naravno, interveniralo se i u Vatikanu, jer se radilo o uvaženon i zaslužnom svećeniku, kojega je i sam papa Pavao VI. osobno dobro poznavao. Jugoslavenski je režim proširio vijest da se Draganović, taj simbol beskompromisne borbe protiv komunističke Jugoslavije, svojevoljno vratio u domovinu i time priznao jalovost emigrantske politike. To je trebao biti udarac cijeloj hrvatskoj političkoj emigraciji. I stvarno, režim je uspio u jednom dijelu emigracije poljuljati povjerenje u Draganovića. No nije uspio izvesti Draganovića na sud i osuditi ga na smrt iako su na tome Srbi uporno inzistirali. Novinska kampanja i diplomatski koraci Austrije, Italije i Vatikana imali su uspjeha.

 

Bio je organiziran i plan Draganovićeva oslobođenja i prebacivanja u Italiju. Dvojica talijanskih mladića turista brzim su autom stigli u Sarajevo, našli se s Draganovićem u sakristiji jedne crkve i predali mu pismo jednoga rimskog prijatelja s pozivom da im se pridruži do Dubrovnika, gdje ih je čekao veliki brzi čamac. Pročitavši pismo, Draganović se malo zamislio a onda se zahvalio na njihovoj spremnosti da mu pomognu pobjeći; rekao im je da on u savjesti ne može to učiniti jer bi drugi teško platili njegov bijeg. Pisac ovih redaka imao je priliku malo kasnije prevesti na talijanski izvještaj sarajevskog nadbiskupa Smiljana Čekade o slučaju Draganovića. Nadbiskupa je pozvao na razgovor Džemal Bijedić, predsjednik BH, i tražio je od njega da osobno jamči za Draganovića (koga su odlučili pustiti na »kontroliranu« slobodu) da neće bježati iz Jugoslavije, da neće ništa pisati i govoriti o načinu kako je bio doveden u Jugoslaviju i da će spriječiti da se tiska knjiga o Bleiburgu. Tako je bilo odlličeno na posebnoj sjednici Vijeća Republika pod predsjedništvom Tita[12]. Čekada je odgovorio da ne može donijeti nikakvu odluku dok ne vidi Draganovića i govori s njime. Bijedić ga je otpratio u susjednu sobu gdje je bio Draganović i ostavio ih je same. Nakon pozdrava i pitanja, je li se vratio svojevoljno i slobodno u domovinu, na što je Draganović odgovorio niječno, Čekada mu je iznio uvjete za »kontroliranu« slobodu, koje mu je postavio Bijedić, i pitao ga može li osobno garantirati za njega računajući da će poštivati preuzete obveze. Ukoliko Draganović ne bi poštivao te obveze, platio bi osobno sam nadbiskup i sjemenište bi bilo zatvoreno. Nakon kratkog razmišljanja Draganović je dao svoj pristanak, a Čekada je pred Bijedićem dao svoje jamstvo; tako je za Draganovića nastupio novi period života.

 

U emigraciji je tada i kasnije bilo onih koji su Draganovića napadali kao izdajnika, dapače kao jugoslavenskog špijuna, dok je većina vjerovala da on nije slobodan. Danas se zna istina, pa se čovjek mora diviti Draganovićevoj hrabrosti, umnosti i dosljednosti. Dovoljno je pročitati njegova »Sjećanja« objavljena u »Kolu« Matice Hrvatske, br. 3, 1998. Draganović je iskoristio godine prisilnog boravka u zarobljenoj domovini da nastavi svoje služenje Crkvi i narodu.

 

Na koncu bismo željeli posebno naglasiti neke Draganovićeve vrline. Bio je čovjek snažne vjere i u najkritičnijim časovima. Bio je bezazlen, iskren, nesumnjičav, optimist a povrh svega kršćanski human. To je i razlog da je teško prihvaćao sumnje prijatelja o nekim svojim suradnicima, kao što su bili Miroslav Varoš i braća Šahinpašić. Bio je silan radnik, neumoran, uvijek spreman da priskoči u pomoć potrebnima. Bio je vjeran prijatelj i zahvalan svojim suradnicima. lako svjestan svojih sposobnosti i velikih zasluga, ostao je skroman i ponizan, gledajući sve kroz prizmu Božje Providnosti. Ovaj prikaz možemo završiti riječima dr. Tomasa: »Bosanski Hrvati malo kada u povijesti nijesu morali trpjeti za svoje ideale, i Draganović je primjerak neumorna patnika. Čovjek radi trpeći i trpi radeći. Najsnažnija je aktivnost pravedničko trpljenje za dobro i vrlinu.«[13]

 

To je bio Draganović, jedan od najzaslužnijih ljudi što ih je Bosna dala Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu i koji je najviše pridonio samaritanskoj epopeji Bratovštine i Zavoda Sv. Jeronima.

 

 

 

RIASSUNTO

 

PROF. KRUNOSLAV STJEPAN DRAGANOVIĆ (1903-1983)

 

Milan Simčić, Roma

 

Nella galleria dei sacerdoti alunni del Collegio di S. Girolamo il prof. Krunoslav Draganović detiene un posto privilegiato per la sua ricca personalitŕ, per la sua attivitŕ scientifica in campo storico e soprattutto per l'eroico impegno caritativo e sociale nel periodo 1943-1967. Nato nel 1903 in Bosnia, ordinato sacerdote nel 1928, fu alunno del Collegio dal 1932 al 1935, frequentando il Pont. Istituto Orientale, dove si laureň nel 1935. Ritornato a Sarajevo ricopri diversi uffici ecclesiastici e nel 1941 divenne professore di Storia eccelesiastica presso la Facoltŕ di teologia dell'Universitŕ di Zagabria. Nel 1943 fu inviato a Roma dove con la Croce Rossa Croata e con la Caritas di Zagabria organizzň l'assistenza alle migliaia di internati croati in Italia. Nel 1945 si riversarono in Austria e Italia altre decine di migliaia di profughi croati in fuga dal comunismo di Tito. Il Collegio riesumň l'antica Confraternita di San Girolamo degli Illirici di cui Draganović fu segretario e "spiritus movens". Fu una vera epopea di caritŕ e di umanitŕ it cui merito principale va proprio a Draganović. Come sacerdote, storico, pubblicista, patriota, operatore caritativo e sociale Draganović si e affermato senza pari nell'emigrazione croata. Suo grande merito ć di aver raccolto la documentazione sul massacro operato dai comunisti jugoslavi nel 1945 sulla popolazione civile e sui soldati croati a Bleiburg (Austria) e nelle terribili "marce della morte". Nel 1967 Draganović fu rapito con inganno e portato in Jugoslavia, dove fu costantemente sotto it controllo della polizia segreta. Durante questo periodo Draganović continuň nella sua attivitŕ di storico. Mori a Sarajevo nel 1983.

 

 



[1] I. TOMAS, Krunoslav Sj.Draganović prilikom 60. godišnjice njegova života, »Hrvatska Revija« sv. 1 (53), ožujak 1964., 28.

[2] Vidi u »Jugoslavenski Istoriski Časopis« (Beograd) III (1937), 375-376.

[3] »Hrvatska Revija«, sv. 4 (144), prosinac 1986., 583.

[4] »Hrvatska Revija«, sv. 1 (53), 1964, 33.

[5] R. PERIĆ, Draganović o sebi, »Kolo« 3, jesen 1998., 362.-363.

[6] Iz Dnevnika don Krešimira Zorića, koji je bio svjedok Draganovićevih pothvata u korist interniraca, donosimo riječi javnog priznanja što mu ga je odao kod stola u Zavodu sv. Jeronima nakon obrane doktorske disertacije 21. travnja 1945: »Milo mi je ovdje pozdraviti g. Dr. Draganovića. Talijanski logori i talijanske kaznione neće nikada zaboraviti jednog kat. svećenika, koji je mnogo puta u nje prišao i otvorio njihove teške dveri, kroz koje je mnogó patnika iz tmice k svijetlu priveo; iz sigurne smrti u život i slobodu. Bio sam djelomično očevidac svega toga, pa ću se toga uvijek ugodno sjećati.«

[7] I. TOMAS, nav. članak, 37.

[8] L. BRAJNOVIĆ , Despedidas y encuentros. Memorias de la guerra y el exilio, EUNSA (Pamplona), 2. Edicion 2001, 75. i 89.

[9] V. NIKOLIĆ, Pred vratima domovine, Paris-München, 1967., 343-344.

[10] »Hrvatska Revija«, sv. 4 (160), Prosinac 1990., 899-904.

[11] Dio materijala je bio iskorišten u knjizi La Tragedia de Bleiburg, Buenos Aires, 1963. i u knjizi Ivana Prcele i Stanka Guldescua Operation slaughterhouse, Philadelphia, 1970.

[12] Po pričanju Bijedića nadbiskupu Čekadi, na toj sjednici nastala je pat-pozicija: predstavnici Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili su protiv procesa i smrtne osude, što bi izazvalo negativne reakcije u zemlji i u svijetu, dok su predstavnici Srbije, Crne Gore i Makedonije bili za proces. Odlučio je Tito koji je želio popraviti sliku svoga režima u svjetskoj javnosti i poboljšati odnose s Vatikanom.

[13] »Hrvatska Revija«, sv. 1 (53), ožujak 1964., 47.