Branka Bezić Filipović - Jedan za Sve, Svi za Jednoga
Povodom 130 godina Dobrovoljnog Vatrogasnog Društva Split
VATROGASNA OPREMA
Teškoće s opremom započele su još prilikom osnutka Društva i nastavile se do današnjeg vremena, a uvijek zbog nedostatka novca.
Društvo je na početku, sudeći prema fotografijama, od opreme imalo ljestve s kukom, štrcaljke koje su sami gurali na kolicima, konope, platno u koje su skakali unesrećeni, zatim sjekire i mnogo dobre volje i hrabrosti.
Tek je 1908. godine naručena jedna moderna štrcaljka, a trebalo je pet godina da je dobiju. Kapetan, ing. Petar Senjanović zatražio je od Zemaljskog sabora Dalmacije u Zadru da Društvu odobri novčanu potporu Zemaljskog vatrogasnog fonda. Tada su osiguravajuća društva morala uplaćivati jedan postotak u taj fond, no ništa od tog novca nikada nije došlo u Split.
Ta dugo očekivana štrcaljka nabavljena pred Prvi svjetski rat došla je u krivo vrijeme. Dio vatrogasaca bio je mobiliziran pa nije imao tko ni gasiti požar ni održavati opremu.
Iza rata nabavila se nova oprema pa je u Novom dobu 6. prosinca 1923. godine izašla obavijest o održavanju vježbe ručnim vatrogasnim spravama Express.
Uvježbanost vatrogasaca opisana je u članku koji je, pod naslovom Naši vatrogasci, izašao u Novom dobu pred sam vatrogasni ples u siječnju 1925. godine. Opisan je požar koji je buknuo po noći:
U vatrogasnoj društvenoj dvorani vlada neobična užurbanost. Jer, vatrogasci kako god pridolaze onako iznašaju vani na ulicu najpotrebnije sprave: štrcaljke, gumene cijevi, ljestve, sjekire, itd. Prvi odred sa štrcaljkom i cijevima već odlazi… Drugi se već formira i za časak će da krene sa velikim ljestvama… I kako se god ljudi skupljaju, tako se formiraju potrebiti odredi i odlaze sa odnosnim spravama. Za dvadesetak časaka otišli su i posljednji…
Dok su oni tako nadčovječnim silama radili oko lokaliziranja požara, dotle je u cijelom Getu vladala neizmjerna panika. Sve njegove stanovnike i to one najbjednije, jer ovo je četvrt same sirotinje, zahvatio je silan strah. Nikad do sada, kao baš ove noći, nije Get pokazao svu svoju bijedu i golotinju! Svi oni starci i starice, koje već godine i godine ne obasjava sunce božje, izašli su iz svojih rupa i skrovišta, te se sa zavežljajima svojih prnja šćućurili na ulici međusobno se tješeći i moleći Boga, čekajući propast svog Geta ili – čudo!
I čudo je došlo, ali od – vatrogasaca. U zoru već je požar prilično jenjao. Zapriječeno je njegovo širenje u susjedstvo. Get je bio spašen!
Ali požar još nije bio potpuno ugušen! Osvanulo je jutro, sunce je već otskočilo i na polovicu neba – a vatrogasci su još uvijek neumorno radili… Tek u tri sata popodne, dakle nakon dvanaest sati teškog i napornog rada, vatrogasci su digli ljestve, prikupili strojeve i otišli pjevajući:
Ne bojimo se od požara
Vatrogasci jer smo mi…
Istog mjeseca izašao je i članak pod naslovom Vatrogasnom društvu stigla je motorna štrcaljka[1]. Radilo se o štrcaljki marke "Magirus" koja je bila proizvedena u Njemačkoj i predviđena za gradove s uskim ulicama. Uskoro su u Split trebali doći predstavnik i inženjer iz tvornice kako bi naučili splitske vatrogasce kako rukuje štrcaljkom.
Štrcaljka "Magirus" koristila se sve do šezdesetih godina 20. stoljeća. Koliko je bila moćna vidjelo se kada su dobrovoljni vatrogasci gasili požar na brodu Partizanka 1949. godine. Neprekidno je radila dva dana i tri noći.
Štrcaljka Magirus iz 1925. godine koja je bila u upotrebi i iza Drugog svjetskog rata ( na slici iz 1949. godine)
Štrcaljka je bila na automobilu u kojemu je moglo sjediti osam ljudi i još šestero stajati. Jakost motora bila je trideset četiri konjske snage (34 KS). Štrcaljka je bacala tisuću litara vode u jednoj minuti. Osim toga bila je rasvijetljena električnim svjetlom što je osobito važno kod gašenja po noći. Automobil je na prednjem dijelu imao signal za druge automobile, kočije i kola, kojim je vozač davao znakove na koju će se stranu ovi sklanjati kad motorna štrcaljka bude prolazila gradskim ulicama do mjesta požara. Zajedno sa štrcaljkom stiglo je i tisuću metara novih cijevi. Tih dana trebale su doći i nove čizme, kao i štofovi za šivanje zimskih kaputa vatrogascima.
"Magirus" je očito bio senzacija, ali već za vrijeme gradnje doma 1928. godine naglašavao se nedostatak opreme koji će postati još veći uvođenjem noćnih straža. Računalo se da bi im uz automobil za prijevoz vatrogasaca trebale najmanje još dvije sprave i auto-ljestve.
"Magirusi", slike iz 1949. godine
Vježba 1949. godine
Moguće je da su u vrijeme oko Drugog svjetskog rata nabavili i auto-tenk Saurer. Dolazak novog rata opet je ostavio traga na četi. Mnogi su otišli u partizane, a živote su izgubili Slaven Burić, Šime Paić, Svemir Matutinović i Ante Lukas.
Smotra vatrogasaca 1949. godine
Auto-tenk Saurer (90 KS), fotografije iz 1949. godine
Vatrogasci su vodili računa i o uniformama za svoju djecu. Nekada su to bili Bezići a kasnije je i Petar Baranović dao izraditi uniformu za sina Tonća fotografiranog na krovu doma na Lovretu s kojeg se tada vidio čak i Klis