Branka Bezić Filipović - Jedan za Sve, Svi za Jednoga
Povodom 130 godina Dobrovoljnog Vatrogasnog Društva Split
IZGRADNJA DOMA NA LOVRETU
Poslije Prvog svjetskog rata počelo se razmišljati o vlastitom prostoru za djelovanje Društva koje je do sada bilo, dobrotom vlasnika, u gostima u kući Brajnović. Taj prostor više nije zadovoljavao potrebe Društva ni grada koji je u to vrijeme imao oko trideset šest tisuća stanovnika, što je skoro dva i pol puta više nego u vrijeme kada je Društvo bilo osnovano.
Od 1927. godine u Novom dobu počeli su izlaziti članci na tu temu. Na Glavnoj skupštini Društva 30. ožujka 1927. godine donesena je definitivna odluka o gradnji novog doma. Nije se željelo graditi nešto što bi predstavljalo privremeno rješenje, već se planirala moderna zgrada koja bi imala nekoliko katova. Za to je bio potreban novac pa se izradio i financijski plan.
Društvo je do tada prikupilo nešto sredstava, privremeno se planiralo posegnuti u vlastiti umirovljenički fond koji je tada iznosio sto šezdeset tisuća dinara, a računalo se i na sto tisuća dinara koje je još trebalo prikupiti s raznih strana. Sve to zajedno nije bilo dovoljno pa je Društvu bio osiguran kredit. Da bi se taj kredit mogao otplatiti, razmišljalo se o gradnji jednog kata više te potkrovlja sa stanovima za iznajmljivanje. Od najma bi se plaćala rata kredita.[1]
Vatrogasno društvo apeliralo je na građane da pomognu koliko god mogu, čak se planiralo ići od vrata do vrata. I sami vatrogasci dali su svoje priloge od čega se skupila lijepa svota. Oni koji nisu mogli dati novac odrekli su se honorara budućih dežurstava.
Općina je obećala dati teren za gradnju negdje u centru grada, a o lokaciji se trebalo odlučiti na sljedećoj sjednici Gradskog vijeća.
Prema projektu zgrada doma trebala je biti dvadeset pet do trideset metara široka i dvanaest metara duboka. Prizemlje je bilo s velikim vratima da mogu proći i najveće sprave i bilo je predviđeno za opremu. Na prvom je katu trebao biti smještaj za vatrogasnu stražu koja je trebala početi djelovati odmah nakon otvorenja doma. Tu bi bile spavaonice, kupaonica i sve što je potrebno za održavanje higijene vatrogasaca. Na drugom katu trebali su biti uredi za upravu i smještaj opreme. Treći je kat još bio upitan, a bio je predviđen za gradnju stanova koji bi se iznajmljivali.
Iz estetskih razloga dom je trebao imati tri kule, dvije sa strane i jednu u sredini.
Zatražila se dozvola za gradnju, ali podneseni nacrt bio je odbijen od strane Uresnog povjerenstva. Od uprave doma zatražen je novi nacrt. Izradio ga je ing. Gamulin. Prema tom planu, kojeg je Uresno povjerenstvo prihvatilo, zgrada je imala tri kata te još jedan potkrovni. [2] Grad je dao teren na Lovretu te je raspisan natječaj za izvođenje radova koje je pripalo ing. Žarku Deškoviću.
U studenom 1927. godine iskopani su temelji nove zgrade vatrogasnog doma. Svečano je položen kamen temeljac u nazočnosti velikog župana, gradonačelnika i svih vatrogasaca.
U prosincu iste godine Društvo je u novinama objavilo da će svakog tko priloži pet tisuća dinara za gradnju doma smatrati dobrotvorom i utemeljiteljem te da će imena tih osoba biti uklesana na mramornoj ploči u domu za sjećanje potomcima.
Iduće godine Društvo je i od općine zatražilo novčanu pomoć za gradnju doma, o čemu se raspravljalo na sjednici Gradskog vijeća.
U veljači je održan vatrogasni ples na kojem se prikupljao novac za izgradnju doma. U novinama se pozivalo građane da se odazovu u što većem broju te ih se upozoravalo kako je pomoći izgradnju doma njihova građanska dužnost.[3]
U svibnju iste na novogradnji se dogodila tragedija. Dvadesetčetverogodišnji Stipan Perić, Antin, iz Otoka kraj Sinja, koji je radio na građevini, pao je sa skele s trećeg kata i poginuo. Istraga je pokazala da je nesretnik i ranije bio neoprezan jer ga je voditelj gradnje ing. Dešković više puta upozoravao da se ne izlaže opasnosti.
U lipnju je u Novom dobu pisalo kako gradnja doma dobro napreduje i da se očekuje da će biti gotov krajem kolovoza. Već tada bio je postavljen krov na kojem su se vijorile zastave. Tih dana očekivala se i realizacija kredita udijeljenog od općine na temelju zaključka sjednice Gradskog vijeća.
Gradnja se nešto odužila pa nije bilo moguće preseliti se ni u studenom 1928. godine. Čekalo se da općina uredi put pred zgradom koji je bio toliko razrovan da se po njemu nije smjelo ići vozilima.
Na kraju je Društvo ušlo u svoj novi dom u nedjelju, 23. veljače 1929. godine. Ušlo je bez svečanosti, radno, prenoseći sve sprave koje su imali. Jedino je velečasni Stella, kapelan Društva, blagoslovio nove prostorije. Svečanost je predviđena za kasnije, jedino je večer prije bila organizirana večera u kazališnom restoranu na koju su bili pozvani i umirovljeni vatrogasci.
Ispred doma na Lovretu 1949. godine za vrijeme Vatrogasnog tjedna
U novi dom ušlo se s novim planovima. Potrebe grada povećale su se pa se odmah krenulo u reorganizaciju Društva. Uvela se stalna dnevna i noćna straža. Danju su dežurala tri vatrogasca, a noću jedanaest. Noću su desetorica spavala odjeveni, a jedan je sjedio kraj telefona. Grad je bio podijeljen na četiri vatrogasna rajona: Grad, Veli Varoš, Lučac i Manuš. Tako bi se alarmiralo samo vatrogasce iz dijela grada gdje bi izbio požar, a ostale samo po potrebi. Da bi sve funkcioniralo što bolje, željelo se uvesti telefone u stanove vatrogasaca, ali je to bilo skupo jer je pošta tražila dvjesto dinara godišnje za svaki telefonski broj. Društvo je prosvjedovalo na tu odluku jer se radilo o javnom interesu.
Vježba na novom domu na Lovretu 1949. godine
U to vrijeme pomalo je jenjavala i pomoć građana koji su općini plaćali vatrogasni prirez pa su smatrali da tako daju svoj obol. Budući da je grad novac od vatrogasnog prireza koristio za otplatu duga za izgradnju doma, nedostatak novca itekako se osjećao.
Gašenje vatre pored doma na Lovretu 1949. godine
Sada su vatrogasci imali svoj dom, ali im je trebao novac za kvalitetnu opremu.
Dom na Lovretu u Starčevićevoj ulici broj 16 snimljen 1953. godine