Branka Bezić Filipović - Jedan za Sve, Svi za Jednoga
Povodom 130 godina Dobrovoljnog Vatrogasnog Društva Split
PRVI UPRAVNI ODBOR
LUKA KARAMAN rođen je u Splitu 1852. godine. Školovao se u Grazu gdje je završio za profesora, ali je ujedno i pohađao vatrogasni tečaj. Jedan je od inicijatora osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva, a na prvoj izbornoj skupštini izabran je za predsjednika, odnosno kapetana.
Luka Karaman, profesor (Split, 1852. – Split, 1930.)
Budući da je bio politički angažiran kao narodnjak te je velikim domoljubljem doprinosio narodnom preporodu, austrijska je vlast budnim okom pratila sve što je radio.
Vlasti se otvoreno zamjerio svojim patriotskim govorom nad grobom vatrogasca Šime Paića, koji je poginuo u borbi s talijanašima, zbog kojeg je bio pozvan na odgovornost. Nakon toga nije htio s vatrogascima dočekati i pozdraviti načelnika Jovanovića. Posljedica takvog ponašanja bila je službeni premještaj iz Splita u Mostar gdje je imenovan profesorom i direktorom u tamošnjoj trgovačkoj školi, samo dvije godine nakon osnutka Društva.[1]
U Zlatnoj je knjizi kratko, ali rječito, napisano: Četa ga je puno ljubila. Imenovan je doživotnim, počasnim kapetanom. No time su prestale sve njegove aktivnosti u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu.
Međutim, kvalitetan kakav je bio, na jednak način nastavio je svoj rad u školi u Mostaru pa je tamo dobio visoko odličje za zalaganje u prosvjeti.
Karaman je 15. svibnja 1910. godine posjetio četu u Splitu. Oduševljeno su ga dočekali i stari drugovi i novi vatrogasci. Tada je kapetan bio ing. Petar Senjanović koji je tom prigodom održao topao govor, a između ostalog je rekao:
Kada se spomene ime Luke Karamana, drhti od zanosa i ponosa srce svakog bilo starog bilo mladog vatrogasca u Splitu. To nam ime dozivlje u pamet onu čeličnu volju, onaj veliki mar, samoprijegor i žrtve kojima je on zasnovao pred preko četvrt vijeka u Splitu ovo humanitarno, gradu potrebno društvo. Sjeća nas na one trude, svakovrsne zapreke koje je trebalo savladati da se osnuje ova junačka četa, prva narodna vojska u do tada otuđenom Splitu. Blagom riječi, ljubeznim i otmjenim načinom Luke Karamana okupili su se u ovo novo društvo zanosni trudbenici radničke, građanske i gospodske ruke. Dobar primjer njegov probudio je zaspale sile, obodrio je drugove na rad, na samoprijegor, na bratsku ljubav…Mi koji nismo bili svjedoci tog zdravog društvenog života, tog napornog i požrtvovnog rada, možemo po zanosnom oduševljenom pripovijedanju naših starijih drugova razumjeti, koja li je naslada, koji ponos, koje zadovoljstvo u njima ulijevala svijest da pripadaju ovoj hrabroj četi. To ponosno, to priznato ime splitskog vatrogasca oni su nam u baštinu ostavili i mi ga moramo isto tako časna i dična uzdržati, da se njime ponosimo mi i oni, koji za nama dođu…Prilike su se do danas u Splitu znatno promijenile i društvene i političke i privredne, volja za intenzivnim radom, materijalnim napretkom i dobitkom zahvatila je sve slojeve pučanstva ali uza sve uspjelo je da se ovo humanitarno društvo još dan danas u ovim prilikama, na čvrstom idealnom temelju uzdrži, na kojem je pred četvrt vijeka bilo zasnovano…[2]
Luka Karaman preminuo je 11. siječnja 1930. godine. Vatrogasci su ga sahranili sa svim počastima i položili u zajednički grob s Antom Bezićem.
ANTE BEZIĆ rođen je 11. lipnja 1849. godine u Grohotama na Šolti. Već je kao malo dijete došao u Split gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Studij je započeo na Politehnici u Grazu, a završio na Visokoj školi za umjetnost i obrt u Beču. Za vrijeme studija pohađao je tečaj za organiziranje vatrogasnih društava i tehniku gašenja požara.[3]
Ante Bezić, profesor i arhitekt (Grohote, 1849. – Split, 1906.)
Bezić je na osnivačkoj skupštini Društva izabran za podkapetana, a nakon Karamanova odlaska za kapetana. Na toj dužnosti proveo je dvadeset godina. U Zlatnoj knjizi zapisano je da je pod njegovim vladanjem četa praktično, teoretično i ekonomično silno napredovala i pri svakom se požaru junački, viteški podnosila i sretno uspjela.
Bezić je u vatrogastvo privukao ugledne građane i stvorio elitno, domoljubno nastrojeno Društvo. I sam gradonačelnik, dr. Gajo Bulat, uz to što je pomagao Društvu, pridružio bi se i gašenju požara.
Koliko je Bezić značio za Društvo vidi se i po tome što se na popisu telefonskih pretplatnika broj Društva pojavljuje pod izrazom Pompieri e Comandante Bezić [4].
Sinovi Ante Bezića u vatrogasnim uniformama. Lijevo je Zvonimir (Split, 1884. – Beč, 1965.), a desno Mirko (Split, 1897. – Split, 1987.)
Međutim 1890. godine Bezić je svojevoljno istupio iz Društva. Te godine projektirao je splitsku ribarnicu, zajedno s arhitektom Josipom Sladom obnovio je trogirsku vijećnicu, otišao je na studijsko putovanje u Italiju jer je trebao izraditi projekt Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu čija je izgradnja započela već iduće godine. S don Franom Bulićem iskopavao je Salonu, predavao je crtanje u splitskoj Realci i teško je mogao naći vremena još i za vatrogasce. Ali vatrogasci nisu mogli bez njega. U Zlatnoj knjizi zapisano je:
Pošto je prošlo šest mjeseci što je svojevoljno istupio iz društva, cijela ga četa zamoli da opet preuzme zapovijed nad istom. Toj iskrenoj i vrućoj molbi cijele čete a te radi prevelike ljubavi što gaji za istu i za društvo, kapetan prof. Ante Bezić nije mogo odoljeti a da opeta ne zauzme vrhovno vodstvo čete. Stoga primio se prvašnje časti.
Ante Bezić bio je duša vatrogasnog Društva. Brinuo se o organizaciji, vježbama i obuci, ali i o društvenim zabavama i plesovima. Koliko je bio omiljen vidi se i po tome što mu je posvećena, u to vrijeme popularna, koračnica Spljetski vatrogasni barjak autora M. Obuljena.
U vatrogasnom su se Društvu s vremenom stvorile dvije struje. Jedna je bila Bezićeva, a drugu su predvodili mladi čije se ideje nisu prihvaćale. Zbog sukoba generacija, Bezić je svojevoljno istupio iz Društva 1905. godine. U Zlatnoj knjizi zapisano je da je istupio zbog slabog zdravlja te da je imenovan prvim počasnim kapetanom čete. Beziću je to došlo priopćiti izaslanstvo Društva, a kako je on primio tu čast, zapisao je u Zlatnoj knjizi njegov zamjenik, podkapetan i pravnik Milan Kolombatović:
Odaslanstvo koje mu je predalo odluku imenovanja bi na nepristojni način odbijeno, izjavivši da ne prima časti i da se odriče prava mirovine. Upraviteljstvo primilo je izjavu te je odstupilo od prvog zaključka.
Bezić nije prihvatio titulu počasnog kapetana, a ni pripadajuću mirovinu. Stari vatrogasci nisu mu okrenuli leđa. Posjetili su ga i donijeli mu na dar veliku fotografiju s njegovim likom na kojoj su se svi potpisali uz natpis:
Jedan za sve, svi za jednoga. - Pod ovim geslom si nas vodio, pod istim mi te slijedimo.
Ante Bezić preminuo je sljedeće, 1906. godine. U svojih pedeset sedam godina života učinio je mnogo za grad Split te je ostavio trag. Nije se štedio, a bio je i strastveni pušač. Prema pričanju njegove žene Antonjete, koja ga je nadživjela trideset osam godina, od duhanskog dima ugibale su im i ribice u akvariju.
U novinama je pisalo: Rietko se je kad vidio u Splitu onako liep sprovod kao što je bio pokojnomu profesoru Antunu Beziću. Gospoda, zanatlije, težaci bijahu navrvili u velikom broju, da isprate do vječnog počinka čestitog Bezića. On je bio duša od čovjeka. Dobar kao kruh, umiljat sa svakim a uslužan u najvećoj mjeri. Radnici su se oko njega jatili kao pčele oko matice. Tko se god njemu obratio, svakomu je učinio ljubav plemeniti profesor Ante. Bio je Hrvat dušom i tielom…Dobri i čestiti, Ante Beziću, na rastanku kliče ti malo i veliko: S bogom prijatelju! S bogom diko i pučki miljeniče! [5]
Tintarnica Ante Bezića izrađena u obliku vatrogasne kacige