Branka Bezić Filipović - Jedan za Sve, Svi za Jednoga
Povodom 130 godina Dobrovoljnog Vatrogasnog Društva Split
NAKLADNIK:
Hrvatska matica iseljenika
ZA NAKLADNIKA:
mr.sc. Marin Knezović, ravnatelj
AUTORICA:
Branka Bezić Filipović
LEKTORICA:
Katarina Vlahović
KORICE:
Vicko Bezić
TISAK:
Dalmacija papir
NAKLADA:
200 primjeraka
ISBN: 978-953-6525-65-2
Branka Bezić Filipović
JEDAN ZA SVE, SVI ZA JEDNOGA
POVODOM 130 GODINA DOBROVOLJNOG VATROGASNOG DRUŠTVA SPLIT
Split, 2013.
Uvod
Dobrovoljno vatrogasno društvo Split, najstarije u Dalmaciji, napunilo je 130 godina svog postojanja. Osnovali su ga splitski intelektualci, a bilo je otvoreno za sve. Društvo nije nastalo samo zbog gašenja požara, nego je imalo i političku ulogu koja je bila usmjerena na borbu za rješavanje nacionalnog pitanja u burnim vremenima kada ni hrvatski jezik nije bio službeni. U Splitu je tada živjelo četrnaest tisuća petsto stanovnika, a narodni pokret uzimao je maha. Dalmacija je bila administrativno odvojena od sjeverne Hrvatske. Split je bio politički podijeljen na autonomaše i narodnjake. Prvi su htjeli da se Dalmacija kao samostalna jedinica pridruži Italiji, a drugi su htjeli političku i kulturnu vezu sa sjeverom Hrvatske i ostalim južnoslavenskim narodima.
Budući da je podržavala čuvanje osobne i državne imovine, Monarhija je podržavala i osnivanje vatrogasnih društava. S druge strane bila je protiv njihovog političkog djelovanja. Vatrogasna su društva u početku nastajala stihijski, a statute su sastavljali po uzoru na one iz većih europskih gradova. Splićani su tada odlazili na studije u Europu, a ondje su se, uz određena zvanja, učile i najmodernije mjere gašenja vatre. Kako su se tada studenti mahom vraćali u Split, tako su donosili i nove spoznaje.
Duško Kečkemet 1953. godine opisao je prvih sedamdeset godina postojanja u knjizi Dobrovoljno vatrogasno društvo Split. Nešto od toga ćemo ponoviti, pokušati nadopuniti i nastaviti priču. Treba se s ponosom sjetiti svih 130 godina kontinuiteta te, prije svega, humane organizacije koja u današnje vrijeme više nema potrebu baviti se politikom, ali koja vodi bitku za opstanak u ovim kriznim vremenima. Unatoč usponima i padovima, kroz Društvo su prošle generacije Splićana, dobrovoljaca u akcijama u kojima treba i znanja i hrabrosti. Trebamo ih se sa zahvalnošću sjetiti. Ovu knjigu posvećujem svojim precima, pranonu Anti Beziću, jednom od osnivača Društva, i nonu Vinku Roji, članu vatrogasne glazbe, te svima onima, znanima i neznanima, koji su u proteklih 130 godina na bilo koji način bili uključeni u rad Društva te mu željeli dobro.
Branka Bezić Filipović
OSNIVANJE DRUŠTVA
Požari su krajem 19. stoljeća bili veliki problem svugdje, pa tako i u Splitu. Gorjele su kuće, a izgorjelo je i Bajamontijevo kazalište jer tadašnja autonomaška općina nije imala organiziranu službu gašenja. Narodnjaci, na čelu s gradonačelnikom Gajom Bulatom, došli su na vlast u gradu 1882. godine.
U to vrijeme rođaci Luka Karaman i Ante Bezić vratili su se sa studija, prvi iz Graza, a drugi iz Beča. Jedno su vrijeme obojica studirali u Grazu gdje su završili i najmoderniji tečaj vatrogašenja i položili potrebne ispite. Anti Beziću to je kasnije donijelo priliku izraditi projekt zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Time je to kazalište postalo jedino kazalište u Hrvatskoj koje je djelo hrvatskog arhitekta. Deset godina prije izgradnje kazališta rođaci Karaman i Bezić došli su na ideju o osnivanju Dobrovoljnog vatrogasnog društva i proširili je Splitom. Prihvatili su je još neki intelektualci jer su kroz takvo Društvo vidjeli priliku za promicanje hrvatske misli i općenito angažman oko rješavanja hrvatskog pitanja. Naravno, u Društvo su bili dobro došli i radnici i obrtnici, drugim riječima svi zainteresirani. Autonomaši su im to predbacivali, međutim oni su isticali da je ponos biti član jedne družine kao što je vatrogasna i za one koji se bave knjigom i za one koji se bave čekićem ili blanjom.[1]
U Društvu je bilo posla za sve, ali brojčano su prevladavali zanatlije (postolari, konopari, drvodjelci) kao fizički jači i po godinama mlađi. Težaka nije bilo jer su radili u poljima i nisu se mogli na zvuk uzbune brzo stvoriti gdje je trebalo.
Napisan je pravilnik Društva na hrvatskom jeziku kojeg je prihvatilo općinsko namjesništvo. Knjižicu za pravilnik, pod naslovom Dobrovoljačko Vatrogasno Družtvo Split, dizajnirao je sam Bezić, a tiskara Ante Zanonnija napravila je dva primjerka 1883. godine, od kojih se ispisani čuva u Muzeju grada Splita, a drugi je ostao nepopunjen i čuva se u obitelji Bezić.
Knjiga pravilnika kojeg je dizajnirao Ante Bezić
Karaman i Bezić zajedno su s privremenim Upravnim odborom skupljali članove i tražili prostor za djelovanje.
Prva skupština društva održana je 17. lipnja 1883. godine kada je izabran i Upravni odbor na čelu s predsjednikom Lukom Karamanom i dopredsjednikom Antom Bezićem. Marko Jakaša bio je perovođa ili zapisničar, Mihail Tartaglia blagajnik, a peti član bio je Stipan Kolombatović. Upis Društva izvršen je u Zadru, odlukom Carskog kraljevskog namjesništva 19. lipnja 1883. godine s naznačenom svrhom djelovanja: Braniti život i imanje splitskih stanovnika i okolice.
Upravni odbor 1889. godine. U drugom redu drugi slijeva liječnik je Albert Eisenstadter, kapetan Ante Bezić je treći slijeva, četvrti slijeva podkapetan je Jere Karlovac i do njega je svećenik don Andrija Matas
Istog dana, 19. lipnja, upisano je još trideset devet članova koji su tim činom ušli u prvi krug osnivača, ali se većina kratko zadržala u Društvu. Svi su bili upisani u Imenicu spljetskih dobrovoljnih vatrogaša ili takozvanu Zlatnu knjigu koja je bila tiskana u Splitu u knjigoveznici Frane Dittla na Gospodskom trgu, današnjoj Pjaci. Kada se ona popunila, članove se od 1937. godine nastavilo upisivati u novu, takozvanu Matičnu knjigu. U njoj su posljednji članovi bili upisani 6. veljače 1960. godine. I iza toga nastavilo se upisivati u Matične knjige.
U prvim knjigama nalazi se dosta podataka vezanih za svakog člana. Podaci su se upisivali u rubriku Opaske iz čega se vidi koliko se Društvo držalo svog pravilnika. Strogo su se poštivale hijerarhija i disciplina, pisale su se i pohvale, a svaki se neposluh kažnjavao. Tako je na primjer Ivan Pilić, postolar, bio isključen iz čete zbog uvrijeda nanešenih zapovjedniku. Marin Vrdoljak, postolar, bio je isključen zbog nemara, a Sebastijan Kuštre, trgovac, što je s reda starijem odgovorio. Marin Mandić, zidar, bio je isključen jer nije prisustvovao procesiji svetog Duje.
Moralne osobine članova također su bile vrlo važne. Drvodjelac Ivan Brajević upisan je kao marljiv i revan, ali je ipak bio isključen 1901. godine radi svojeg slabog ponašanja u privatnom životu. Ivan Baldasar, također drvodjelac, isključen je odlukom uprave 29. siječnja 1907. godine zbog neuljudnog ponašanja prigodom društvenog plesa.
Ante Perlain, zidar, bio je osudjen odlukom 10. decembra 1889. po 53 čl. Službenika da ima platiti fiorina 5 globe što se nije na 8. tekućeg mjeseca prikazao na stražari. Dalje piše da je oprošćen od globe jer mu čuvar nije osobno uručio naredbu za stražu, nego ju je drugome predao koji Perlaina ni vidio nije.
Članovi Društva koji su se godinama zalagali ostvarivali su pravo na mirovinu.
Isto tako izražavala se zahvalnost uzornim članovima. Primjer je Josip Jelaska, kovač, koji je bio odlikovan zlatnom kolajnom za gradjanske zasluge po Njegovom Veličanstvu Kralju Aleksandru te mu svečano predana u općinskom domu 8. II 1925. Zlatnu medalju za građanske zasluge dobio je Petar Mitrović 1930. godine. Marin Tudor, nosilac najvećeg broja odlikovanja, dobio je Jugoslavensku krunu V. reda 1932. godine, medaljon za zasluge Vatrogasne zajednice Savske banovine 1933. godine te zlatnu medalju za zasluge u vatrogastvu 1953. godine. Ivan Jelaska dobio je srebrnu medalju za građanske zasluge 1937. godine. Martin Tomić odlikovan je Ordenom svetog Save V. stepena 1938. godine. Vlade Trumbić dobio je Vatrogasnu zvijezdu II. Stepena, a ing. Petar Senjanović plaketu Saveza DVD-a Hrvatske.[2]
Društvo je o svom trošku organiziralo sprovode za svoje članove. Svojim inicijatorima Anti Beziću i Luki Karamanu čak su podigli grobnicu na Sustipanu. Prvi je umro Bezić 1906. godine. Općina je dala zemljište, a Čulić je sazidao grob. Aržić je napravio željeznu ogradu, dok su građani pomogli svojim prilozima. U istu grobnicu položen je i Luka Karaman 1930. godine. Grobnica je uklonjena šezdesetih godina 20. stoljeća kada se groblje selilo sa Sustipana na Lovrinac. Kamena ploča na kojoj je pisalo profesor Ante Bezić kapetan vatrogasaca *14.VI 1849 + 2.VII 1906. i obitelj nalazi se uz njegovu bistu na zgradi Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Starčevićevoj ulici na Lovretu.
Split, groblje Sustipan, 1953. godine. Polaganje vijenaca na grobnicu u kojoj su bili pokopani Karaman i Bezić. Druga zdesna Bezićeva je unuka Nevenka
Prvi vatrogasac kojeg je Društvo pokopalo bio je zidar Šimun Paić koji je dao život poginuvši u borbi s talijanašima 1884. godine, u dobi od trideset jedne godine. Tada je zapisano: Ovo je prvi put da je četa imala svoga druga ukopati. Malo radi toga a malo radi nemile pokojnikove smrti bilo mu je čudo naroda na sprovodu čak do grobišta. Bio je pokojni vrijedan, dobar i vesel drug.
Uočljiv je opis sprovoda Josipa Rizvana upisanog u knjigu pod brojem šezdeset šest. Dr. Jerko Karlovac, koji je tada bio podkapetan, cijelu je stranicu posvetio tom nemilom događaju. Josip Rizvan, rođen 1867. godine, bio je zidar. U Društvo je stupio sa sedamnaest godina kao štapski trubljar. Preminu na 9. I 1888. u 10 sati večeri usljed rane zadate mu na glavi od nekog vojnika Franića iz Vrgorca, na 2 istog mjeseca i skoro u isto doba noći. Pošto je pokojnikova obitelj siromašna bila, odluči Upraviteljstvo da se sprovod ima na trošak društva prirediti…Mrtvo tijelo pokojnika bi obučeno po želji obitelji u uniformi, u potpunoj paradi, a oko njega stavilo se je cvijeća i zelenila…Najprvo je stupala bratovština svetog Ante, zatim Narodna Glazba a za ovoj cijela četa komandirana po podkapetanom. Pokojnika je nosilo 6 gasioca, lijes je bio pokriven crno-crvenim barjakom. Povrh njega bila je pokojnikova kaciga, penjačka pašica i trublja, na glavi je stavljen mali križ crnilom, vijenac lovorika sa strane čete, vijenac oficira ovomjesne posade i vijenac načelnikove obitelji. Drugi vijenac čete sa društvenim znakom nosio je nerazdjeljivi prijatelj pokojnika, gasilac Senjanović Nikola. Iza lijesa hodio je Kapetan (Bezić), Upraviteljstvo, pak glavari Općine, posade, Ureda i ostalih Korporacija. Slijedilo pak čudo naroda i odličnih osoba…Prema crkvi S. Stjepana poreda se četa, lijes bi na zemlji stavljen, a Kapetan održa mrtvačku besedu na čast i spomen pokojnika. Malo je tu bilo riječi, ali posve su tužne, posve ganutljive bile. Nije ostalo mislim osobe koja zaplakala nije, a što se pak čete tiče, tako je ogromno zaplakala, da je trebalo poslije dobra polovica sata da se razabere.
Podkapetan dr. Jerko Karlovac završio je riječima: Ovo je napisano jedno da se znade kako naša četa umije svoga druga počastiti i za zadnji put, drugo da se ovaki običaj uvijek uzdrži i da se po mogućnosti svakom gasiocu jednaka počast poda. Imam još nadodati da su drvodjelci gasioci mukte kapsil pokojnom bratu učinili, to je vrlo lijepo od njih, to im je na diku. Razumi se da se izvanjski barjak sve do pokapanja na po stupca vijao.[3]
Sprovod vatrogasca oko 1930. godine
Društvo poput ovog trebalo je i svoj prostor za djelovanje. Dobili su na korištenje dvorište kuće Brajnović u današnjoj Sinjskoj ulici koja je izgrađena prema projektu Ante Bezića. Građani su davali svoje priloge, a već iduće godine Društvo je od općine dobilo sprave za vježbanje.
Pred ulazom u DVD 1886. godine
U dvorištu gasilane u kući Brajnović
Južno pročelje starije i novije zgrade Brajnović s vatrogasnicom, projekt Ante Bezića
Prikupilo se nešto opreme, poput konopa, ljestvi s kukama, dvije ručne štrcaljke koje nisu vukli konji, već ljudi i platno za spašavanje, a prva vatrogasna vježba upriličena je 30. kolovoza 1885. godine.
U Pučkom listu izašao je, 1894. godine, članak pod naslovom Novo vatrogasno vižbalište u kojem je pisalo:
Iza kuće kotarskog poglavarstva uz Karamanovu baštu na obćinskom tlu naše valjano vatrogasno društvo podiglo je od drveta kulu na visinu od 15 metara na četri tavana. To će se vatrogasna momčad penjati i vižbati sa svim spravam. Čast neka je kapetanu Beziću, koji dokučitim okom znao i ovoj potribi društva višto doskočiti!
Vježba gašenja na kući Brajnović 1888. godine
Talijanašima je bilo jasno da se kroz Društvo provlači i borba narodnjaka za hrvatski jezik, kulturu i razvoj hrvatske svijesti pa su ih nastojali ometati na sve načine. Suprotstavljanja nisu bila samo verbalna, već je dolazilo i do fizičkih obračuna. Te su situacije ostale u sjećanju mom djedu, Mirku Beziću, koji je pričao kako bi njegov otac Ante znao reći majci: Antonjeta, vodi dicu doma. To je ukazivalo na očekivanje nereda zbog čega je trebalo skloniti djecu.
Obračuni između dviju suparničkih strana ponekad su započinjali malim dišpetima. Tako bi, prema pričama moga djeda, kad bi na rivi svirala talijanska limena glazba, svi došli i ćućali limune da ovima dolazi voda na usta i da im je teško svirati. Kada bi glazba više pljucala, a manje svirala, ostavljali su se instrumenti i započelo bi šaketanje.
Hrvatska misao u Splitu se razbuktavala. Tako su 1898. godine na blagdan Duhova u kazalištu svečano blagoslovljena tri hrvatska barjaka: sokolaški, dobrovoljnih gasilaca i Hrvatske radničke zadruge.
Vatrogasni barjak izvezla je splitska vezilja Dujka Ozretić Milovac, porijeklom iz Starog Grada na Hvaru.
U prepunom kazalištu na svečanosti blagoslova zapjevala se Lijepa naša domovino, a svaka zastava imala je svog kuma. Kum vatrogasne zastave bio je dr. Gajo F. Bulat, predsjednik Dalmatinskog sabora. Zastavu su, kao i ostale, odnijeli u crkvu na blagoslov don Mati Dvorniku, a gospodin Bezić, kapetan gasilaca uze u desnicu gasilačku zastavu te tu pod otvorenim nebom pred više tisuća naroda predade je barjaktaru uz nekoliko veoma zgodnih i rodoljubnih rieči.[4]
Nije iznenađenje što je dr. Gajo Bulat bio kum vatrogasne zastave. Zbog stalne potpore Društvu, već u siječnju 1898. godine Bulatu je uručena plaketa zahvale i Društvo ga je imenovalo vitezom željezne krune III. razreda.
U narodu su vatrogasci bili pojam požrtvovnosti i poštenja, a da su bili na visini zadatka vidjelo se i po tome što su gasili požare gdje god je trebalo, čak i kada se radilo o političkim protivnicima. Naime društvo je prvo vatreno krštenje doživjelo gaseći požar na kući vlasnika Nikolića, pristaše autonomaša, koji im je na kraju javno zahvalio u novinama. Kasnije su gasili i manji požar na kući dr. Bajamontija, svog najvećeg protivnika.
Kako je teško bilo boriti se s vatrom vidi se iz članka koji je izašao u listu Željeznica, urednika Dujma Mikačića, 2. veljače 1901. godine. U članku je pisalo:
Ko ima pojma kako su strpane stare kućerine na Dosudu u jugozapadnome dijelu Dioklecijanove palače, gdje su baš jednom bile carske odaje, taj samo može razumjeti što su naši vrijedni vatrogasci učinili u kući kanonika Jelića, gdje je i škola muzikalnoga društva Zvonimira. Bez prostora i zgode za rad vatrogasci su osamili jako razmahani požar, na jedno mjesto prizemlja, prvoga i drugoga tavana, sa svim da je to mjesto bilo razdijeljeno od ostalih prostorija u stanovima samim drvenim ošitima. A vatra je bila tako žestoka, da je sukljala na sve strane i uništila sve što se je nalazilo osobito na prvom tavanu u dotičnomu pomješću. Tu je bila sprema muzikalnog društva Zvonimira. Ne samo iz Jelićeve, nego iz sviju okolnih kuća, koje su jedna uz drugu, svijet je na pola go u sred noći bježao. I neki su građani priskočili u pomoć vatrogascima, među kojima u prvom redu spominjemo upravitelja kotarskog poglavarstva pl. Pichlera. On je svojim rukama iznosio iz prizemnoga skladišta, gdje je bila vatra, sanduke poljarice F. Maknić i spasio više toga bijednoj ženi, kojoj ništa nije osigurano. Zvonimirove su stvari osigurane.
Fotografija vatrogasaca autora Luciana Morpurga iz otprilike 1908. godine
(Fototeka Muzeja grada Splita)