Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić - Mažuranić

07 - ŠESTI DAN PUTOVANJA

I. Mali postolar i prosjakinja Jana

U prvu zoru ustane Hlapić sa zapećka, jer je znao da ga zanat čeka. No otac i mati Miškova već su bili napolju u poslu. Nitko ne može ranije od seljaka ustati.

Hlapić, dakle, siđe sa zapećka, pljesne rukama i vikne djeci.

"Opanke amo, nema spavanja!"

Djeca sađu sa zapećka. Svi su bili kuštravi i topli kao ptići iz gnijezda.

Začas ležala je pred Hlapićem cijela hrpa opanaka.

"Valja dobro raditi", pomisli Hlapić.

Sunce se diglo. Pred kućom u hladu smjesti se Hlapić sa svojim zanatom.

I kako je počeo raditi, nije više ni na šta mislio nego na svoj posao.

Gita nije rado ni gledala gdje se šta ozbiljno radi, pa je zato odmah ostavila Hlapića i otišla sa seoskim djevojčicama da preskakuju platno što su ga bijelile žene na travi. Dakako da je Gita skakala bolje negoli druge djevojčice kad u cirkusu ionako nije ništa drugo radila! Preskočila je tri reda platna i pala susjedi na platno. No srećom nije bilo susjede kod kuće da to vidi.

Hlapić je dakle radio, a Gita se igrala.

Selom je prolazila prosjakinja Jana.

Kad je došla do Hlapića, začudi se ona kakav li je malen opančar u visokim čizmama otvorio zanat u selu.

Onda upita prosjakinja Jana Hlapića.

"A bi li ti staroj siroti pokrpao opanke?"

"Kako ne bih, mene ionako šalje car da idem po ovoj zemlji, pa gdje treba pomoći, da tamo pomognem", odgovori Hlapić.

"Ako je tako, onda bi trebalo da vas više takvih prolazi po ovoj zemlji", odvrati prosjakinja.

"Tražili su više takvih, ali nije nitko htio da ide za tim poslom, osim šegrta Hlapića. A to sam ja."

Dakako da sve to nije bilo istina. Ali je izgledalo kao istina, pa se stara prosjakinja nasmijala.

Onda Hlapić uze krpati opanke stare Jane.

A Jana je sjedjela i pripovijedala Hlapiću sve što je u tri sela bilo, jer je ona išla od sela do sela.

"Sinko, putuj samo po danu", rekla je ona kad joj Hlapić reče da će još danas dalje. "Prošle noći dogodila se nesreća u šumi iza sela. Orobili su čovjeka koji je išao s kolima i s robom na sajam. Nitko ne zna je li živ ili mrtav onaj čovjek, a zlikovci su pobjegli s kolima."

To nije bilo Hlapiću milo. Tko god putuje, ne voli slušati da se putnicima dogodila nesreća. Ali tako je pripovijedala stara Jana. A sve što je Jana pripovijedala bila je prava istina, jer je ona svuda prolazila i sve znala.

II. Na sajmu

Kad je prošlo podne, reče Hlapić Giti:

"Vrijeme je da idemo. Još je dalek put pred nama. Moramo potražiti tvoga gospodara."

"Hlapiću", reče Gita, "ja sam se predomislila. Ja ne idem više k mojemu gospodaru."

Kad je Hlapić to čuo, obradovao se kao još nikada na svom putu. On je doduše znao da će to za njega biti veća briga, no barem neće biti sam na putu.

Zatim se Gita i Hlapić oprostiše s Miškom i njegovim bratom i zahvališe njihovim roditeljima, pa odoše dalje na put.

Išli su dobro i oštro te su naskoro stigli u jedan veliki grad.

Taj je grad bio tako velik da je imao jednu veliku crkvu s dva tornja i deset malih crkvi s jednim tornjem. Imao je taj grad stotinu ulica, a u svakoj ulici vrvjeli su ljudi kao mravi. Svaka je ulica imala po četiri ugla, a na svakom uglu stajala su dva stražara.

Tako je velik bio taj grad.

Ali Hlapić i Gita nijesu trebali da prođu svih stotinu ulica, nego samo jednu, jer su odmah došli na jedan vrlo velik trg.

Na toj je pijaci baš bio sajam.

Na sajmu je bilo dvije stotine šatora malenih i velikih. Prodavali su se crveni rupci i crni kaputi, plavi lonci i žute dinje.

Udarali su bubnjevi i fućkale su fućkalice, jer se prodavalo i mnogo igračaka.

"Aj! Kako je tu sve lijepo i veselo!" reče Gita. "Ostanimo malo ovdje!"

"Eto ti ga na!" pomisli Hlapić. "Ja sam znao da će ona to reći čim vidi sajam."

Nije htio uvrijediti Gitu pa reče glasno:

"Ne bi bilo pametno da ostanemo na sajmu."

"A zašto ne?" upita Gita.

"Zato što bi ovdje mogao biti majstor Mrkonja. On dosada nije nikad išao na sajmove. No upravo nekoliko dana prije nego sam otišao, rekao je: "Kad bude prvi sajam, ići ću na njega. Valjda nije za mene samo nesreća na sajmu."

"A zašto bi bila na sajmu nesreća za njega?" upita Gita.

"To ne znam, ali on je uvijek govorio da je od sajma sve zlo njegovo."

Nato reče Hlapić:

"Nije pametno da ostanemo. Mogao bi ovdje biti majstor Mrkonja. A mogao bi ovdje biti i crni čovjek. A možda je ovdje i tvoj gospodar s cirkusom."

Gita se na to rasrdila i rekla:

"A zašto bi svi oni baš ovdje bili?"

"Zato što ovdje ima puno ljudi - a gdje ima toliko ljudi, tamo bi mogao svatko biti", odvrati Hlapić.

"To nije istina", odgovori Gita. "U Beču ima još više ljudi negoli ovdje, pa ipak majstor Mrkonja i crni čovjek nijesu u Beču."

Hlapić nije znao govoriti toliko koliko Gita, zato se nije htio dalje prepirati.

I tako oni ostadoše na sajmu.

Je li to bilo pametno ili nije, vidjet će se istom uveče. Na sajmu svi ljudi tako halabuče da nitko nema po danu vremena misliti na ono što će biti uveče.

III. Dva košarača

Zasada je Giti i Hlapiću bilo dakako vrlo lijepo i zabavno na sajmu.

Došli su najprije do jednoga mjesta gdje se još jače vikalo nego drugdje po sajmu.

Tamo su bila dva košarača.

Jedan je košarač imao velik šator plave i bijele boje. Pod šatorom stajali su redovi košara žutih kao zlato. A gore su visjeli na konopcima redovi košara crvenih i plavih, malih i velikih, i šarenih i pozlaćenih. A upravo u sredini visio je velik krasan koš.

"Ovamo! Ovamo!" vikao je košarač pod šatorom. "Košare! Košare! Zlatom pletene! Svilom vezene!"

I kupci su dolazili pod njegov šator kao pčele, jer kupci najviše trče onamo gdje je najveća vika i pozlaćena roba.

A nedaleko sjedio je na zemlji drugi košarač. Bio je siromah i nije imao šatora. Sjedio je na vreći, a oko njega stajalo samo desetak prostih i sivih košara, jer drugih nije imao. On je šutio, jer nije znao da se hvali. A kod kuće je imao mnogo gladne djece, pa je bio žalostan što nitko ne kupuje njegovu robu.

Kad god bi se koja žena približila da pogleda siromahove košare, počeo je onaj košarač pod šatorom vikati:

"Ostavi tu robu! Ovamo, ovamo! Ne kupuj sa zemlje košara! Smijat će ti se susjeda da si na smeću našla robu. Ovdje je kod mene zlato!"

I svi su ostavljali siromaha pa išli pod šator kupovati robu.

Gita i Hlapić dugo su gledali što to biva. Gita je imala dobro srce, a još bolji jezik pa reče:

"Da hoće grom da udari u taj njegov šator pa da ga poklopi taj veliki koš!"

Baš u to vrijeme dolazilo je opet mnogo žena prema košaračima da kupuju robu.

Već izdaleka stade vikati onaj ispod šatora:

"Ovamo! Ovamo! Tu su košare kao zlatne jabuke!" i počeo je rukom njihati i tresti košare nad svojom glavom.

"Hlapiću!" najedanput reče Gita, "ja sam se nešto dosjetila! Brže, Hlapiću, daj mi tvoj nož. O! To će biti smiješno!"

I Gita sama turne ruku u Hlapićevu torbu i izvadi nož. Onda kao vjeverica potrči i sakrije se iza šatora.

"Što će to sada biti", pomisli Hlapić.

Ali da vidiš!

Baš kad su žene došle do šatora da kupuju košare, dogodi se nešto takva da su svi koji su tamo stajali htjeli popucati od smijeha!

Iznenada naime počele su padati kao kiša košare koje su visjele nad onim košaračem u šatoru.

Najprije jedna, pa onda četiri, pa deset! Tok! tok! tok! padale su košare i zlatne i bijele i plave i šarene.

To je pukao konopac na kojem su visjele košare!

"Uf! uf!" vikao je košarač i branio se rukama i nogama kao bijesna osa.

Ali uto - naopako! - pukne i drugi konopac!

Iznova se spuste košare! Tok! tok! tok! udarale su košare po glavi i po leđima košarača. A on je mahao, i skakao i vikao - tako dugo dok nije i on pao.

Sad da vidiš! Valja se košarač među košarama i sve viče i kriješti!

"Uf! uf!" hoće da se iskoprca.

Ali uto "bum!" Srušio se i veliki koš pa poklopio košarača! I nije ga više bilo vidjeti! Samo su ruke i noge virile iz koša. Košarice su letjele na sve strane, gdje se on valjao pod košem i mahao rukama i nogama!

Svi su se smijali kao pomamni i nitko nije znao kako se to dogodilo.

Iza šatora čučala je Gita i gledala kroz jednu rupicu u platnu pa se smijala.

Smijala se većma nego drugi zato jer je ona prerezala Hlapićevim nožem iza šatora krajeve oba konopca. Do nje čučao je Hlapić i gledao kroz rupicu.

On je odmah znao čim su košare počele padati da je to Gitin posao, pa je dotrčao za šator.

Hlapić doduše ne bi nikada učinio ovo što je Gita učinila. Ali sada kad je kroz rupicu gledao kako se valja košarač kao velik crn kukac među žutim košarama - sad se Hlapić počeo tako smijati da mu je torba poskakivala na leđima. A Gita je držala usta rukom samo da ne vrišti od smijeha.

"Ali sad bježimo da nas ne opazi!" reče Gita. "Dok se on valja, prodavat ćemo mi košare onoga siromaha."

Gita potrči do onoga siromašnog košarača i reče:

"Ako vam je pravo, prodat ću ja vašu robu."

I odmah pograbi Gita limeni tanjur koji je siromašni košarač pripravio za novce. Tanjur je bio još prazan.

Gita počne udarati komadom drveta u tanjur i počne vikati:

"Košare! Košare!"

A ona podigne jednu košaru na rame i metne na nju papigu. Papiga je s Gitom kriještala:

"Košare! Košare!" Gita je lupala u tanjur iz svih sila.

I odmah je došlo puno ljudi i žena. Čim je oko košara počela kriještati papiga i bubnjati limeni tanjur, odmah su svi opazili da su te sive košare i bolje i čvršće negoli one pozlaćene. Tako biva na sajmu a i drugdje.