MARIJETA RAJKOVIĆ IVETA, PAULA GADŽE

 

POVRATNIČKE MIGRACIJE IZ ARGENTINE U HRVATSKU

 

Docentica Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta iz Zagreba dr. sc. Marijeta Rajković Iveta i argentinska Hrvatica Paula Gadže autorice su ovog istraživanja koje propituje migrantska iskustava Hrvata iz Buenos Airesa i Rosarija s kulturnoantropološkog motrišta. Istraživao se život unutar iseljeničke obitelji, priče starijih ukućana o Hrvatskoj, običajima, kulinarskim umijećima, imenima djece, posjedovanju predmeta iz domovine i slično. S druge strane, autorice propituju motive višegodišnjih procesa dolaska Hrvata iz Argentine u Hrvatsku nakon njezina osamostaljenja, od 1990-ih godina do danas. Rad je nastao na temelju intervjua s Hrvatima iz Buenos Airesa i Rosarija koji žive u Zagrebu. Zanimljivo je vidjeti na koji su način argentinski Hrvati oblikovali sliku o domovini svojih predaka, koja ih je motivirala za dolazak i/ili preseljenje u Hrvatsku. Uspoređuju se povratnici prve generacije migranata s dolascima njihovih potomaka.

 

 

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu djeluje Croaticum – Centar za hrvatski kao drugi i strani jezik.^[1] Croaticum uglavnom pohađaju potomci hrvatskog iseljeništva i dijaspore te studenti na međunarodnoj razmjeni. Predavajući na njemu teme iz hrvatske kulturne baštine (M. Rajković Iveta) i pohađajući Croaticum kao Hrvatica iz Argentine (P. Gadže) autorice ovoga teksta upoznale su se i nakon nekoliko neformalnih susreta nastala je ideja za ovaj etnološki, odnosno kulturnoantroploški tekst. U početku je kazivačica bila P. Gadže koja je ocrtala svoje obiteljsko migrantsko iskustvo, a nakon toga tijekom 2011. i 2012. godine nastalo je još desetak intervjua s Hrvatima iz Argentine koji su došli živjeti u Hrvatsku ili su privremeno u Hrvatskoj, a cilj im je ovdje ostati za stalno. Intervjuima smo nastojale obuhvatiti migrante koji su rođeni u Hrvatskoj^[2] i poslijemigracijske generacije hrvatskih iseljenika iz Argentine^[3]. Od poslijemigracijskih generacija migranata priče i iskustva dolaska u Hrvatsku razlikuju se o tome radi li se o ljudima srednjih godina s obiteljima (to su djeca političkih migranata koja su kao mala otišla s roditeljima ili su se ondje rodili) ili mladima^[4] (koji su treća i četvrta generacija migranata, to jest unuci političkih migranata i praunuci ekonomskih migranata, jedna djevojka kći je ekonomskog migranta koji je kao dijete otišao iz Hrvatske 1965. godine). Svi naši sugovornici podrijetlom su iz Buenos Airesa i Rosarija, a međusobno su povezani prijateljskim ili rodbinskim odnosima. Jedni su nas upoznavali s drugima, to jest kazivači su nam preporučili nove kazivače. Družili smo se neformalno i pozivali su nas u svoje domove. Svi imaju dvojno državljanstvo, argentinsko i hrvatsko. Stjecanjem hrvatske domovnice u konzulatu u Argentini dobili su hrvatske putovnice, a dolaskom u Hrvatsku osobne iskaznice, zdravstvene iskaznice i radne knjižnice.^[5] 

Tijekom intervjua kombinirale smo nestrukturirane, polustrukturirane i strukturirane intervjue. Pitanja su bila prilagođena svakoj generaciji migranata. Razgovarale smo na hrvatskom jeziku, no s obzirom na to da mladi ovdje tek uče hrvatski jezik često su ubacivali španjolske riječi ili spontano prelazili na španjolski jezik. U radu navodimo mnogo iskaza kako bismo čitatelju što više približili gledište samih migranata i/ili njihove obitelji i da na taj način bolje razumiju kazivače (antropološki subjekt) i življena migrantska iskustva odozdo (usp. Guarnizo i Smith 1998: 3 – 34).

Budući da je jedna autorica ovoga teksta Hrvatica iz Argentine i da trenutačno živi u Hrvatskoj i namjera joj je tu trajno ostati, koristila se i metoda autoetnografije. Provedeno je i multilokalno istraživanje (multi-sited fieldwork) u Zagrebu i Buenos Airesu, s ciljem da se prikaže cirkulacija kulturnih elemenata i njihovih značenja, objekata i identiteta kroz vrijeme i mjesto (usp. Marcus 1995: 95–117). Tom prigodom fotografirani su domovi hrvatskih obitelji. Prikaz migracijskih mobilnosti u ovom radu nadilazi geografski prostor postajući socijalnim prostorom jer se temelji na društvenim odnosima i mrežama nastalim na njihovim nositeljima (usp. Hannerz 2003: 13–18).

Rad smo počele informacijama o iseljavanju iz hrvatskoga etničkog prostora u Argentinu tijekom 20. stoljeća. Kratko smo se dotaknule sjećanja na prve godine života na novom kontinentu, te prikazale hrvatsko iseljeništvo u Buenos Airesu i Rosariju. Svrha je rada bila prikazati transmigracijska iskustva te doznati što su iseljenici prakticirali kako bi očuvali etnokulturni hrvatski identitet. Zanimalo nas je okruženje u kojem su stanovali, koje su iseljeničke institucije osnovali i na koje načine u njima sudjelovali^[6]. Istražujemo svakodnevan život unutar obitelji, priče starijih ukućana o životu u Hrvatskoj, koji običaji, tj. njihovi dijelovi su zadržani, pripremaju li hrvatsku hranu i u kojim prigodama, koja imena daju djeci, posjeduju li predmete iz Hrvatske. Tražimo odgovor na pitanje koji su motivi višegodišnjih procesa dolaska Hrvata iz Argentine u Hrvatsku nakon njezina osamostaljenja, od 1990-ih godina do danas. Uspoređujemo povratnike prve generacije migranata (Gmelch 1985.), te dolaske njihovih potomaka, poslijemigracijskih generacija u „rekonstruiranu domovinu” u kojoj nikada nisu živjeli (Čapo Žmegač 2003., 2010., 2014.). Propitujemo što su znali o životu u Hrvatskoj i gdje su prikupljali te informacije. Na koji način su stvarali sliku koja je produbljivala želju za dolaskom i/ili preseljenjem u Hrvatsku. Zanima nas njihov život u Hrvatskoj. Koji su im dojmovi o zemlji i ljudima. Koliko je život u Hrvatskoj drukčiji od života u Argentini.

Migracijske mobilnosti, iz Hrvatske u Argentinu i iz Argentine u Hrvatsku promatramo preko teorije migracijskih sustava, odnosno interakcije makro i mikro struktura. Kroz življena migrantska iskustva istražujemo važnost socijalnog kapitala (usp. Castles 2003.; Brettel i Hollifield 2000.), te propitujemo teoriju migrantskih mreža (usp. Massey et al. 2003, 263-267). Cilj je doznati i simboličko stvaranje i mijenjanje granica društvenih zajednica u novoj sredini. Imajući u vidu teorije stvaranja društvenih odnosa i društvenih sustava naglasak stavljamo na uloge mreža stvorenih srodničkim i prijateljskim vezama, točnije procese stvaranja novoga socijalnog kapitala. Istraživale smo obiteljska i prijateljsko-poznanička okupljanja te vrste pomoći pri prilagodbi u nove sredine. U radu propitujemo stvaranje transnacionalnih društvenih polja, odnosno transkontinentalnih loklanosti, živote migranata u međuprostoru i usporednu uključenost u događaje u Buenos Airesu i Rosariju te Zagrebu. Ti se procesi definiraju „kao procesi kojima migranti uspostavljaju i održavaju mnogobrojne društvene odnose koji povezuju njihovo društvo podrijetla i društvo naseljavanja. Ključni element transnacionalizma je mnoštvo načina kojima migranti sudjeluju u društvu iz kojega dolaze i u društvu u koje su migrirali” (Basch, Shiller, Blanc prema Čapo Žmegač 2003:118). Dotičemo se promjena i transformacija razina identiteta koji je ovisan o okruženjima u kojima pojedinac boravi, to jest stvaranja višestrukoga i hibridnog identiteta (Grbić 2005.). Pozornost posvećujemo i transnacionalnoj praksi pripadanja i bivanja te važnosti materijalnih predmeta za osjećaj doma (Povrzanović Frykman, 2010.).

 

Etnološka literatura temeljena na kvalitativnim izvorima o Hrvatima u Argentini gotovo i ne postoji. Etnografske podatke pronalazimo u dijelovima na marginama djela koja daju pregled cijeloga hrvatskog iseljeništva: Hrvata u Americi, Hrvata u Južnoj Americi te Hrvata u Argentini. Uglavnom doznajemo podatke o privlačnim i potisnim čimbenicima iseljavanja, o osnutku i djelovanju hrvatskih zajednica, istaknutim pojedincima, doprinosu Hrvata Argentini i sl.^[7] O Hrvatima iz Argentine u Hrvatskoj nema objavljenih etnoloških radova^[8].

 

Hrvatsko iseljeništvo u Buenos Airesu i Rosariju

 

Imajući na umu omjer između površine i broja stanovnika Argentina je sredinom 19. stoljeća bila jedva naseljena zemlja. Zadaća njezinih prvih državnika bila je dopustiti doseljavanje svima koji u njoj žele živjeti. Brojna imigracija u Argentinu počinje sredinom 19. stoljeća i sve je brojnija do početka Prvoga svjetskog rata. Najveće doseljavanje s hrvatskoga etničkog područja bilo je u posljednja dva desetljeća 19. stoljeća i prvom desetljeću 20. stoljeća, te u godinama između dvaju svjetskih ratova.

 

Obilježje transkontinetalnih migracija na prijelazu stoljeća je da su bile homogene i lančane migracije, ponajviše zbog gospodarskih razloga. Najprije dolaze Dalmatinci, i to iz uskog obalnog pojasa od Omiša do Bokakotorskog zaljeva s pripadajućim otocima, da bi se područje iseljavanja s vremenom širilo prema unutrašnjosti i prema sjevernijem dijelu jadranske obale (Grbić 2006: 18). U Argentinu je naselilo najviše Hvarana i stanovnika dubrovačke okolice (usp. Antić 1991: 31; Holjevac 1967: 184; Čizmić et al. 2005: 160–161). Ne postoje točni statistički podaci o broju Hrvata doseljenih do početka Drugoga svjetskoga rata, no najviše autora navodi da je riječ o 100.000 do 150.000 doseljenika. Nakon Drugog svjetskoga rata, točnije od 1946. do 1951. godine, u Argentinu je doselilo još oko 20 000 Hrvata i to političkih emigranata iz svih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Useljenici iz Hrvatske počeli su novi život diljem Argentine, ponajviše u Buenos Airesu, Santa Feu, Córdobi, Chacou, Rio Negro, Patagoniji (usp. Čizmić et al. 2005: 163; Holjevac 1967: 168–189; Rojnica 1974: 195–206; Sinovčić 1991: 20, 27). Prema trenutačnim službenim podacima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske procjenjuje se da u Argentini danas živi oko 250 000 Hrvata i njihovih potomaka^[9]. Zbog raznih specifičnosti, a time i preopširnosti problematike, u ovom će radu pozornost biti posvećena samo Hrvatima u Buenos Airesu i Rosariju.

 

Sjećanje na prve godine života u Argentini

 

Prema uvidu u literaturu, a što potvrđuju i naši sugovornici, dolazak u drugi socijalno-politički i kulturni prostor, to jest na novi kontinent, bio je vrlo težak:

 

„Te su godine bile jako teške. Najprije zbog klimatskih razloga... to je posebna vrućina, vlažna u Buenos Airesu. Rijeka La Plata je kao jedna golema močvara jer to je rijeka ravnice koja jedva klizi malo po malo prema Atlantiku. Ali ... u ono vrijeme je bilo tamo za sve posla.” (Ivan^[10] r. 1938.)

 

Neovisno o valu doseljenja i stupnju obrazovanja, većina doseljenika prošla je proces socijalno silazne društvene pokretljivosti, to jest radila je teške fizičke poslove. Naši su sugovornici isticali da se najveći dio ekonomske migracije bavio poljoprivredom, a velik dio političke emigracije radio je na proizvodnji pulovera, bilo da su bili vlasnici tvrtki ili radnici u njima, po čemu su uskoro postali poznati u Buones Airesu. Iznimka su inženjeri šumarstva, agronomi i liječnici koji su nakon svladavanja španjolskog jezika pronalazili posao u struci (usp. Rojnica 1974: 206-237).

 

U obiteljima intektualaca, s kojima smo razgovarale, djeca su čitala slikovnice na hrvatskome jeziku, odrasli hrvatske knjige i časopise: „Jako puno ljudi iz Hrvatske nije donijelo kapute i cipele, ali knjige je...” (Ivan, r. 1938.) Doznale smo da je misao o povratku političke poslijeratne emigracije u obiteljima naših sugovornika stalno bila prisutna. Kazivači su objašnjavali da su održavali rijetke kontakte s rodbinom i prijateljima koji su ostali u Hrvatskoj, nekima su slali i pakete, no politički emigranti morali su strogo paziti da ne odaju identitet i adresu pošiljatelja jer je, kako objašnjavaju, sve otvarala jugoslavenska tajna služba: „Pisma su išla na druga imena, druge adrese. Paketi su se slali s drugih mjesta pod drugim imenom... stričevi, tete, sestrične, bratići njima smo slali veliku pomoć, paktete ...”(ibid.)

 

Suvremeno stanje na terenu

 

Stanovanjem u istim ulicama i četvrtima te radeći zajedno, mnogi imigranti i njihovi potomci bili su gotovo stalno u hrvatskom etničkom okružju. U Buenos Airesu i danas Hrvati najviše žive u nekoliko četvrti. Ekonomski useljenici naseljavali su južne gradske četvrti La Bocu, Dock Sud, Avellanedu, La Platu, Beriso i Ensenadu, politička emigracija sjeverni dio grada Villa Martelli, Munro, Saavedra, San Isidro, José Ingenieros, Vicente Lopez, istočni dio La Matanza (Moreno i San Justo) te sjeverozapadna predgrađa i središte grada. U većini tih četvrti postoje hrvatske zajednice, crkve i male škole. Crkve su u San Justo (Sv. Leopold Mandić) i Saavedra (Sv. Nikola Tavelić – Tehar, ondje postoji i mala škola, jedina koja trenutačno radi. Kako smo doznale tijekom razgovora, prije ih je bilo u Dock Sudu i José Ingenierosu). Hrvatske zajednice postoje u Saavedri, San Justu, Dock Sudu i La Plati. U pojedinim četvrtima, primjerice u Villa Martelli, San Justu i Saavedri u privatnim kućama postoje improvizirane trgovine u kojima se u posljednjih dvadesetak godina mogu kupiti prehrambeni proizvodi iz Hrvatske, majice i drugi navijački rekviziti hrvatske nogometne reprezentacije s crveno bijelim kockicama koje, bez licence, proizvodi jedan hrvatski iseljenik.

 

U gradu Rosariju živi mnogo Hrvata, mada prema kazivačima nisu grupirani u određene četvrti. Oko Rosarija ima nekoliko sela u kojima su živjeli pretežno Hrvati, primjerice: Venado Tuerto, Villa Mugueta, Chovet, Colon, Villa Cañas, Arequito. I danas se prepoznaju po prezimenima koja su završavala na -ić, odnosno na španjolskom jeziku - ch.

Prema kazivačima, neovisno o tome gdje u Argentini stanuju, hrvatski iseljenici se druže i tijekom godine na raznim koncertima pjevača koji dolaze iz Hrvatske, hrvatskim festivalima, hodočašćima i slično. Uglavnom se poznaju i nije neuobičajeno sklapanje brakova.

 

Etnokulturni identitet u javnom i privatnom području

 

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće doseljenici iz hrvatskog etničkog područja nisu imali izgrađen hrvatski identitet. Doseljavali su se kao Austrougrini (austrohúngaros), a nakon Prvog svjetskog rata kao Jugoslaveni (yugoslavos) i Talijani. Sami sebe nazivali su Austrijaki, Austro-Ungri, Dalmati, Istrijani, Slaveni, a s vremenom su „pohrvaćeni” (usp. Sinovčić 1991:19, 23–26, 32; Rojnica 1974: 161; Antić 1995.; Perić-Kaselj 2010.).^[11] Prvo društvo u kojem su se okupljali hrvatski iseljenici osnovano je već 1878. godine i nosilo je ime: Austro-ugarsko društvo uzajame pomoći (Sociedad austro-húngara de socorros mutuos).^[12] Hrvatski identitet počinju isticati tek kada su međuratni useljenici osnovali društvo „Hrvatski domobran” 1931. godine. To je društvo izdavalo svoj tjednik i godišnjak i nakon osnutka okupljalo je 1984 člana (usp. Sinovčić 1991: 32). U međuvremenu, u Argentini izlaze brojne hrvatske publikacije.^[13] Emigracija koja je slijedila nakon Drugog svjetskoga rata i danas je najpoznatija hrvatska politička emigracija. Kako doznajemo od kazivača, ti su emigranti donijeli snažno izgrađen hrvatski identitet i uglavnom su bili visoko obrazovani.

 

Unatoč tome što su većina naših kazivača uglavnom potomci političke emigracije, svi su isticali da nitko od njihovih roditelja nije bio vojno lice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kazivali su da je bilo dovoljno biti intelektualac, student i katolik i time biti proglašen protivnikom nove komunističke vlasti. Svoje iskustvo djevojčice od 15 godina ispričala je kazivačica (Jana, r. 1930.) čiji je otac bio pravnik i direktor jednog poduzeća:

 

„Moj otac nije bio nikad u politici, niti je bio vojnik, niti je učinio nešto loše, on je odlučio da neće bježati. Ali ljudi su toliko bježali, to vam je bila slika jako žalosna, znate, to je išlo pješice, s autima, s autobusima, na konjima. To je bila Europa kao da cijela se selila.”

 

Nakon bijega iz Hrvatske, svi emigranti su godinu do dvije proveli u Italiji (ponajviše u logoru Fermo^[14]) ili u Austriji dok nisu dobili dozvolu Argentine za useljenje.

 

Literatura najčešće prikazuje homogenu zajednicu Hrvata u Argentini, no prema kazivanjima naših sugovornika razlike su prema vremenu dolaska, razlogu dolaska, obrazovanju, kraju iz kojega su doselili i sl. kao što nam je objasila jedna kazivačica:

 

„Ovi što su došli prije su se zvali starosjedioci (ekonomski migranti). Oni su imali klub u Dock Sudu i svoje aktivnosti… Drugi val (politički migranti), to su ljudi koji su bili intelektualci ... ministri, doktori itd. Tako da je to bio drugi profil, kako bih rekla ... bila je razlika (...) Meni se čini da svaki je držao svoje (klubove, domove op. a.). A ova generacija od naših roditelja, oni su pokrenuli Hrvatski Dom i Kulturni klub, Zadrugu u Villa Martelli, Studia Croaticu, Hrvatsku Reviju… su bili puno više aktivni.” (Tanja, r. 1956.)

 

Velik broj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka se odavno asimilirao. Uz literaturu, o tome svjedoči i kazivanje:

 

„Danas u Argentini postoji oko 350 000 mogli bismo reći tehničkih Hrvata, to su oni koji bi zbog barem jednog djeda ili bake imali kriterij ... ali nema puno veze s realnošću... mnogi od tih ljudi nemaju pojma o Hrvatskoj... izgubilo se.” (Ivan, r. 1938.)

 

No i među onima koje je zanimala politika i koji su težili za osamostaljenjem Hrvatske i povratkom u nju postojale su razlike, kao što je objasnio isti kazivač, dijete iz obitelji političkih emigranata:

„Ja sam se počeo baviti sa 17, 18 godna pisanjem o hrvatskim temama, onda sam doživio neugodnost tako da sam u jednoj hrvatskoj obitelji zatekao jednoga gospodina koji me strašno napao, jer ja nisam ustaša, ja sam za Pavelića rekao, pa se uskukurikao... i onda sam rekao: Ma čekaj malo, što ću se ja tu sad ko budala s vjetrenjačama boriti...”

 

Hrvatske iseljeničke institucije i njihova uloga u očuvanju identiteta

 

Osim stanovanja u istim četvrtima ili selima, svakodnevno slušanje hrvatskog jezika u susjedstvu i/ili obiteljima te čitanja knjiga i tiska na hrvatskom jeziku, podsjetnik na zemlju podrijetla i stvaranju slike o Hrvatskoj u velikoj mjeri su pridonijela česta okupljanja u hrvatskim zajednicama i crkvama. Od predškolske dobi pojedini roditelji djecu vode u tzv. hrvatske „male škole” gdje se djeca upoznaju s drugom djecom hrvatskog podrijetla te kroz igru uče osnove hrvatskog jezika i kulture.

 

Prema kazivačima, a to potvrđuje i literatura, u očuvanju hrvatskog identiteta veliku je ulogu imala religija, zapravo svećenstvo. Prvi svećenik iz Hrvatske u Argentinu doselio je 1929. godine, a nakon Drugoga svjetskog rata među doseljenicima je i četrdesetak svećenika, posebice franjevaca (usp. Rojnica 1974: 181–192; Sinovčić 1991: 49–55; Verlichak Vrljičak, 2011: 44 –49). Hrvati su tek 1949. godine uspjeli kupiti vlastitu kuću – dom u središtu Buenos Airesa i nakon toga u njoj je bila većina društveno političkog rada (usp. Sinovčić 1991: 60).^[15] 

 

U drugoj polovini 20. stoljeća u Buenos Airesu i Rosariju osnivana su mnogobrojna hrvatska središta s bogatom kulturnom, društvenom i političkom djelatnošću. Ovom prigodom spomenut ćemo samo važnije u koje su odlazili naši kazivači tijekom života u Argentini.

 

Hrvatsko vjersko središte sveti Nikola Tavelić smješteno je u Villa Martelli, tj. Saavedra.^[16] Iako je većini naših sugovornika, tijekom života u Buones Airesu, posjet tom centru bio udaljen i više od jedan sat vožnje osobnim automobilom, velik broj njih tu je nedjeljom dolazio na mise i nakon njih ostajao se družiti u Centru. Centar ima bogatu knjižnicu, organizira tečaj hrvatskog jezika, društvo mladih, razna tematska predavanja i programe, tamburašku sekciju, organiziraju izlete i logorovanja ... (usp. Heitrich 1996: 82–95). Kao što smo doznale, ondje se i danas organiziraju zajedničke večere i ručkovi.

 

„Za (obilježavanje spomendana op. a.) Sv. Nikolu Tavelića obvezno je i ako se treba skupljati novac za nešto. Mala škola napravi dva – tri ručka jer treba novac za neki put, za godišnji odmor. Mala škola i Društvo idu jedanput godišnje ... na more. Hrvati imaju na jugu Buenos Airesa u mjestu Bahia San Blas kod franjevaca… nekoliko kućica gdje idu na godišnji odmor.” (Ana, r. 1981. i Ivana, r. 1988.)

 

U Dock Sudu, nekadašnjoj siromašnoj radničkoj četvrti smješten je Hrvatski klub. Časne sestre došle su iz Zagreba u Argentinu 1934. godine i u Zavodu Krista Kralja (Instituto Cristo Rey) osnovale školu hrvatskog jezika. Tečaj hrvatskog jezika održava se i u centru Circulo Croata Cultural y de Socorros Mutuos, koji je osnovan 1923. godine.

 

U San Justu važnu ulogu ima Hrvatsko vjersko središte Sv. Leopold Mandić.

 

Mladi kazivači u Argentini često su odlazili na hrvatske mise, dok u Zagrebu nemaju za tim potrebu. Na pitanje o važnosti vjere u njihovim životima uglavnom se dobiva odgovor: „Baka i djed su bili religiozni, mama i tata da, ali ja već nisam baš. Za mene je to više da se družim s obitelji” – dodala je ista djevojka. Iz takvih iskaza možemo zaključiti da ti iseljenici odlaske na vjersku službu nisu prakticirali samo zbog religijskih razloga, nego su odlasci na svete mise imali veliku ulogu u okupljanju hrvatske zajednice, a time i očuvanja njezinoj pripadnosti.

 

Prema objašnjenjima naših sugovornika, koji danas žive u Zagrebu, sve spomenute aktivnosti uglavnom su organizirane tako da djeca predškolske i osnovnoškolske dobi idu subotom u hrvatske dopunske škole. Oko trinaeste godine učlanjuju se u folklorna društva u kojima plešu, pjevaju i sviraju. Kazivači su naveli da je samo nekoliko mladih došlo u Hrvatsku na ljetne i zimske škole hrvatskog folklora koje organizira Hrvatska matica iseljenika. ^[17] Razlozi rijetkih dolazaka su visoki troškovi. Prigodom važnijih godišnjih okupljanja u hrvatskim zajednicama nastoji se pripremiti hrvatska hrana. Pod hrvatskom hranom naši kazivači isticali su: sarmu, punjene paprike, chucrut (svinjetina, kiseli kupus i mljevena crvena paprika), sekeli gulaš, ćevape, razne pite, štrudle, kremšnite, baklave. Tada se sluša hrvatska glazba, a često gostuju i pjevači ih Hrvatske. Prigodom okupljanja katkada se prodaju suveniri iz Hrvatske, te hrvatski prehrambeni proizvodi Kraša, Podravke, Maraske itd.

 

Naši su kazivači u hrvatske zajednice dolazili i na radionice vezane za hrvatsku tradicijsku kulturu, primjerice pripremu hrvatske tradicijske hrane, bojenje uskrsnih pisanica s voskom i sl. Budući da su crkva i hrvatska zajednica često u istoj zgradi, svećenik nastoji za Uskrs i/ili Božić organizirati zajednički ručak na kojem sudjeluje oko 30-ak hrvatskih iseljenika.^[18]

 

Tijekom svih tih prigoda stvarala se slika o Hrvatskoj kao što potvrđuje jedna djevojka:

„Kad ideš u hrvatski klub, kulturni klub, hrvatska predavanja, uvijek slušaš: Hrvatska, super zemlja, sve super... I ti misliš da je, ne znam, kao un cuento de hadas [kao bajka].” (Lucia, r. 1986.)

Tijekom razgovora s Hrvatima iz Argentine, doznale smo da su se nakon 1990-ih razlike između valova doseljenika gubile i to iz dva razloga. Prvi razlog je što se Hrvatska osamostalila pa nije toliko bio važan jak politički predznak koji je karakterizirao većinu političke emigracije, a drugi je razlog što je vodstvo u udrugama preuzimao treći i četvrti naraštaj migranata ili potomci svih valova doseljenika. Danas su okupljanja ponajviše zbog kulturnih i sportskih događaja, istaknuli su kazivači.

 

Ta druženja i priče o Hrvatskoj rezultirale su da su svi potomci migranata prije dolaska u Hrvatsku imali izrazito pozitivnu sliku o domovini svojih predaka. Na pitanje kako su prijateljima Argentincima objašnjavali odakle su i jesu li isticali hrvatski identitet, većina kazivača rekla je da je bilo teško objasniti da su oni Hrvati kada hrvatska država nije postojala, no to se ubrzo promijenilo. Nakon hrvatske neovisnosti „1991. među svim Hrvatima, probudio se snažan osjećaj za domovinu... svi su osjećali neki zanos”. (Verlichak Vrljičak 2011: 17)

 

Budući da je Argentina država u kojoj je nogomet iznimno popularan sport, kazivači su isticali da je snažan poticaj isticanju hrvatskog identiteta i oživljavanju etničkih korijena bilo svjetsko nogometno prvenstvo 1998. godine kada je hrvatska reprezentacija osvojila treće mjesto. Utakmice su se pratile organizirano u hrvatskim klubovima. Većina Hrvata pratila je sve utakmice, bila odjevena u crveno- bijelo kockaste dresove i s ponosom isticala hrvatsko podrijetlo.^[19] Naši sugovornici rekli su da od tada „nisu morali objašnjavati tko su Hrvati i gdje je Hrvatska”.

 

Tijekom devedesetih godina, nakon ta dva događaja, kod velikog broja Argentinaca hrvatskoga podrijetla pojavila se potreba za istraživanjem podrijetla i oživljavanjem identiteta. Tako je jedna djevojka izradila mrežnu stranicu www.croatiaviva.com na kojoj su se upoznavali potomci Hrvata: „Puno ljudi koji nisu bili u kontaktu počeli su se javljati ... i oni koji prije nisu dolazili u zajednicu tada su počeli dolazili, kontaktirali, tražili rodbinu.” (Ana, r. 1981.)

 

Obiteljski doprinos stvaranju slike o Hrvatskoj

 

Da bismo doznale na koji se način očuvao hrvatski etnički i kulturni identitet u privatnoj sferi istraživale smo svakodnevne prakse hrvatskih iseljenika u domu. Zanimala nas je usmena predaja, priče o životu u Hrvatskoj i o Hrvatskoj i na koji su način iseljenici prikupljali informacije o Hrvatskoj. Što su prakticirali kako bi očuvali hrvatski etnički i kulturni identitet. Koje su hrvatske običaje nastojali zadržati, jesu li pripremali hrvatsku hranu, koja su imena davali djeci. Posjeduju li predmete iz Hrvatske i što iz njih možemo iščitati.

Kazivači su objašnjavali da su oni sami, kao i mnogi Hrvati u Argentini koje poznaju, živjeli u višegeneracijskim obiteljima, te su djeca s bakama i djedovima, koji su rođeni u Hrvatskoj i koji nikada potpuno nisu svladali španjolski jezik, razgovarali na hrvatskom jeziku. Dio hrvatskih iseljenika iz obitelji iz kojih su bili naši sugovornici do današnjih dana govore hrvatskim jezikom, a pojedine žene zbog stanovanja u hrvatskom etničkom okružju nisu imale potrebe naučiti španjolski jezik, kao što smo saznale o baki jednog mladića:

 

„Tu gdje su živjeli još je bilo dvadesetak hrvatskih kuća i uvijek su se družili svi skupa... baka je bila domaćica i nije joj trebalo da zna španjolski. Još i danas ne zna, uglavnom miješa sve... kod nas se uvijek pričao hrvatski ... Sve prijateljice su joj Hrvatice.” (Marko, r. 1983.) Posljemigracijske generacije iseljenika, posebice tijekom odrstanja, često su slušale priče o Hrvatskoj.

 

„Kad sam bila mala, mislila sam da su Hrvati jako katolički, samo sam se znala molit na hrvatskom... Za Božić pjevali smo božićne pjesme, bake su uvijek pekle domaće kolače... uglavnom hrvatsku hranu, za Uskrs, Božić, rođendan.” (Ana, r. 1981.)

 

„Baka baš voli crkvu i pričala je... ti običaji kojih nema u Argentini... Ako pitaš mene kakvi su običaji u Argentini ja nemam pojma. Uvijek smo napravili ono što su oni radili u Hrvatskoj (...) Dva-tri puta mjesečno smo se viđali… dok je moj djed imao restoran, mi bi se svake nedjelje skupili s rođacima.” (Marko, r. 1983.)

 

Svi naši kazivači isticali su prakticiranje hrvatskih godišnjih običaja u Buenos Airesu i Rosariju: „A o tom nije bilo govora, to se tako radilo, to je bila najprirodnija stvar!” (Ivan, r. 1938). Dakako, prilagođeni novim klimatskim uvjetima: „Mama priča da Božić je radila isto kao tu. Poslije je bilo nemoguće, ta tradicija da se radi u Argentini, jesti sarmu za Božić^[20]” (Tanja, r. 1956.). Obitelji su se okupljale tijekom godišnjih i životnih običaja. Dake, hrvatski iseljenici nastojali su zadržati hrvatski identitet prakticirajući elemente hrvatske tradicijske kulture u okrugu obitelji uz obvezan odlazak na mise u hrvatske crkve i druženja u hrvatskim zajednicama. Također su napominjali da su imali prijatelje Hrvate i Argentince i isticali da su „živjeli usporedno dvjema kulturama”.

 

Tijekom razgovora, naši su sugovornici spominjali mnoštvo predmeta iz Hrvatske u nekadašnjim svojim domovima u Buenos Airesu i Rosariju i domovima argentinskih Hrvata koji i danas ondje žive. Predmeti iz Hrvatske potječu iz triju izvora. Svi kazivači isticali su da su imigranti pri dolasku donijeli samo nužne osobne stvari, odjeću, fotografije i pokoji predmet. Ti predmeti, s posebnom se pozornosti čuvaju i daruju potomcima. Tijekom života u Buenos Airesu i Rosariju hrvatskim je iseljenicima rodbina slala darove iz Hrvatske. Među takvim predmetima pronalazimo i obiteljske ostavštine, kao što je srebrni pribor za jelo s inicijalima prve vlasnice Judite Maksić, bake od Olge Maksić, koja je rođena u Velikoj Gorici 1924. godine i iselila u Argentinu 1948. Kao dio obiteljskog nasljeđa pribor joj je naknadno poslan iz Hrvatske (slika 1).

 

 

Takve se stvari čuvaju i koriste u rijetkom svečanim obitejskim prigodama. Pojedini predmeti, poput džezve za tursku kavu, koriste se tijekom blagdana ili nedjeljom, također prigodom okupljanja obitelji. (slika 2).

 

 

 

Džezva je pripadala Višnji Hranilović, rođenoj u Zagrebu 1930. godine, doselila je u Argentinu 1948. Dobila ju je kao dar iz Hrvatske dok je živjela u Argentini.

 

Slika 1. Pribor za jelo i štikani stoljnjak iz Hrvatske, vlasništvo obitelj Gadže. Fotografirala P. Gadže, veljača 2012. u Buenos Airesu.

 

Slika 2. Džezva za kavu na stoljnjaku s motivom šestinskog veza iz Hrvatske, vlasništvo obitelj Gadže. Fotografirala P. Gadže, veljača 2012. u Buenos Airesu.

 

Najveći dio sami su kupili prigodom posjeta Hrvatskoj ili dobili od članova obitelji koji žive u Hrvatskoj, kao što potvrđuju kazivanja.

 

„Svi Hrvati imaju u kući nešto iz Hrvatske, grb, majicu... I tata je uvijek nešto donosio kad je dolazio iz Hrvatske, majice, nogometne nam je lopte darovala rodbina, bajadera, vegeta, knjige. Ja imam puno kuharica i knjiga o kulturi (slika 3.)... kada su roditelji prvi put bili zajedno (u Hrvatskoj) ... kada je mama upoznala rodbinu 1998., toliko stvari su oni bili poklonili da je ona morala kupit još jedan kofer (smijeh). I slike slavonske, ono unutra sve pleteno s koncem... motivi su križ, hrvatski grb, Majka Božja.” (Ana, r. 1981.)

 

Slika 3. Knjige i predmeti iz Hrvatske, vlasništvo obitelj Vrličak. Fotografirala P. Gadže, veljača 2013., u Capital Federal, Buenos Aires.

 

„Dida i baka su 1987. prvi put došli u Hrvatsku i tad su ploče stare kupili i donili, 30 do 40 komada i tako smo počeli slušati, moj dio grada hrvatsku glazbu: Mišo Kovač, Vice Vukov, tamburaše. I poslje moj tata, on je baš luđak za Hrvatskom (kupio je op. a.) kazete i glazbu ...majicu, tanjure za zid, sliku, grb, zastavu.” (Marko, r. 1983.)

 

Opisu doma Hrvata u Argentini najbolje odgovara rečenica: „Suvenirnica, trebaš samo cijene prikeljit!” (Marina, r. 1984.)

 

Uz to što se ti predmeti čuvaju i u kućama predstavljaju markere hrvatskoga nacionalnog identiteta, regionalne identitete, podsjećaju na pretke koji su ih izradili, posebice tekstilne rokotvorine (slika 4.). Dio predmeta je u svakidašnjoj uporabi, poput šalice koju je kupila Soledad Rusoci (treća generacija migranata), kada je bila dvije godine u Hrvatskoj (od 2009. do 2011. ) na Croaticumu.

 

 

 

 

Slika 4. Nadstoljnjak/tabletić, izradila Ana Konecni Adrinek, vlasništvo obitelji Bianchini. Fotografirala P. Gadže, veljača 2013, u Florida, Buenos Airesu.

 

 

 

 

 

Većina hrvatskih obitelji, kao što su objasninli naši sugovornici, željela je djeci dati hrvatska imena, no argentinski sustav to nije omogućivao tako da su djeci davana imena koja su se koristila u objema državama (primjerice Paula, Marija, Monika, Lucia, Karla, Ana, Veronika, Silvana) ili prijevodi hrvatskih imena na španjolski jezik (primjerice Ivan – Juan, Drago – Carlos, Adrian – Jadran, Jure – Jorge…). Većini u službenim dokumentima pišu dva osobna imena kao što se to prakticira u španjolskom govornom području, no privatno koriste se samo jednim imenom. Situacija se promijenila u posljednjih desetak godina, pod utjecajem procesa globalizacije i masovne kulture, kada se djeci može dati bilo koje ime. Unatoč tomu što im na dokumentima pišu španjolska imena, unutar obitelji i hrvatske etničke zajednice, koriste se prijevodi hrvatskih imena ili neko ime koje „više zvuči hrvatski” (primjerice: Josip – Jose, Petar – Pedro, Marko – Marcos…). S hrvatskih prezimena službeno su maknuti hrvatski dijakritički znakovi, tako je primjerice Perković promijenjeno u Perkovich, Sutić u Sutich i slično.

 

Tijekom razgovora doznale smo i da su hrvatski iseljenici prakticirali ženidbe s Hrvatima, i za vjenčane i krsne kumove uglavnom birali članove obitelji (ponajviše braću i/ili sestre) ili prijatelje Hrvate što je također pridonijelo povezanosti hrvatske zajednice. Ta se praksa u pojedinim obiteljima zadržala i dvije do tri generacije ili do današnjih dana, kao što je to u obitelji jedne djevojke:

 

„Moja krsna kuma je sestra moje mame. Od brata, najbolja prijateljica od mame, koja je isto Hrvatica… vjenčani kumovi od roditelja isto su Hrvati, najbolja prijateljica od moje bake, koja je ‘1948. stigla u Argentinu.” (Ivana, r. 1988.)

Pored doprinosa hrvatskih iseljeničkih institucija, tiska, medija, obitelji i prijatelja, naši sugovornici samostalno su tražili informacije o Hrvatskoj u literaturi i na internetu, dok su živjeli u Argentini.

 

Motivi za dolazak u Hrvatsku

 

Kada su Hrvati iz Argentine, s kojima smo razgovarale, dolazili živjeti u Hrvatsku prema starosti bili su u rasponu od umirovljenika u sedamdesetim godinama do mladih od dvadesetak godina života. Bili su to politički migranti, djeca, unuci i praunuci političkih i ekonomskih migranata. Motivi za njihov dolazak i preseljenje u Hravtsku bili su različiti.

 

Umirovljenici

 

Osim domoljubnog zanosa i nostalgije, koji je prevladavao kod političkih migranata, kao olakotni razlog povratka možemo navesti i lančani dolazak zasnovan na prijateljstvu koje je počelo prije pedesetak godina u zagrebačkim studentskim danima te dobra iskustva pionira tih povratničkih migracija. Došavši u umirovljeničke godine života, ostavši bez bračnog druga, a bez nekretnina u Zagrebu, netko od političkih migranata odlučio je starost provesti u zagrebačkom domu umirovljenika:

„To je grupa studenata koji su bježali. Onda je valjda netko došao, pa su jedni oduševljavali druge... lančano su dolazili. Sami su dolazili, uglavnom udovice, djeca su ostala tamo.” (Jana, r. 1930.)

 

Lijepa iskustva prvih povratnika i želja da starost provedu zajedno u zemlji rođenja rezultirali su da su svi umirovljenici smještaj pronašli u dva doma umirovljenika u središtu Zagreba. Razlog vlastitog povratka, nakon što je ostala udovica, opisala je ista kazivačica:

 

„Mislila sam sad ću ja ić u penziju i šta ću? Nisam htjela pasti djeci na teret... onda sam čula da neki moji poznati iz Argentine dolaze ovamo i ja dodjem 2003. g. kod rodice u Zagreb na 15 dana da izvidim. Već su se neke prijateljice bile vratile, već su u domu... kad sam vidila da su one zadovoljne, ja sam produžila boravak u Zagrebu... još mjesec dana ... i ja sam odlučila vratit se i ići u dom.”

 

Nakon pedesetak godina provedenih u Argentini, ujedno i pet desetljeća iščekivanja osamostaljenja Hrvatske, te nakon više od polovice života provedena na drugom kontinentu, na kojem su stvorili obitelji, proces preseljenja u Hrvatsku nije bio lak i uglavnom je rezultirao ponovnim razdvajanjem obitelji. Razlozi dolaska u Zagreb, tako i razlozi nedolaska, uglavnom su bili obiteljski.

 

Obilježje, kod povratnika u umirovljeničkim godinama je da su se vratili sami, dakle uglavnom bez obitelji. Prodali su nekretnine u Argentini i od tog novca i mirovina nastavili živjeti u Hrvatskoj. Druže se s drugim povratnicima, Hrvatima iz Argentine. Oni vitalniji, često idu na izlete i putuju po Hrvatskoj. Djeca jedanput na godinu posjećuju roditelje ili povratnici jedanput na godinu odlaze k djeci. Unatoč poznim godinama, umirovljenici imaju osobna računala i preko skypea i e-maila gotovo svaki dan komuniciraju s djecom, članovima obitelji i prijateljima koji žive u Argentini. Život u Hrvatskoj ispunio je sva njihova očekivanja, jedino im nedostaju djeca i prijatelji. Umirovljenici su nam rekli da bi još njihovih prijatelja željelo doći živjeti u rodni Zagreb i Hrvatsku, no ne žele napustiti obitelj i ponovno proći dramu razdvajanja.

 

Ljudi u srednjim godinama s obitelji

 

Prema objašnjenju jednog sugovornika, koji se iz Buenos Airesa 1995. godine preselio u Zagreb, misao o povratku stalno je postojala i to ne samo kod migranata, nego i kod njega koji je bio dijete migranata u dobi od šest godina kad je napustio Hrvatsku. Novosti o Hrvatskoj samostalnosti tražio je u hrvatskom emigrantskom tisku iz europskih država i SAD-a, na čije je brojne novine bila pretplaćena njegova obitelj:

 

„Kupovao [sam] i čitao novine, sve s ciljem tražeći neku vijest koja bi ukazala da ima nekih indicija da bi se Hrvatska mogla oslobodit.” (Ivan, r. 1938.)

 

(MRI: Kada je došla ta ideja o povratku?)

„Ona nije došla, ona je stalno postojala. Godine 1945., kad smo odlazili iz stana u Ilici, svi su samo plakali, ja sam samo gledao. Pa mi ćemo se vratiti, zašto plačete (...) moji roditelji su imali dvojbe, hoćemo se vratiti – nećemo, ja sam bio siguran da hoćemo (...) ja sam cijelo vrijeme znao, mislio da ću se vratit. Nikad se nisam želio vezat uz kuću. Znao sam da kad se jednom duboko okućiš onda to teško napuštaš.”

 

Osim što nije htio kupiti nekretninu u Argentini, i istih se razloga kazivač nije htio ženiti do 42. godine života, no tada je upoznao buduću suprugu.

 

„Kad sam upoznao svoju suprugu, ona je sto posto Argentinka, nakon pola sata razgovora odmah sam znao to je ta. Nakon nekoliko dana kad sam došao kući rekao sam sestri: Našao sam djevojku, ona je fantastična, kao da je prava Hrvatica. Imala je sve osobine jedne dobre Hrvatice, mada je sa svih strana talijanskog podrijetla. Nakon nekoliko dana ja sam joj rekao: Gledaj ja bih se oženio tobom.”

 

Tijekom prošnje rekao joj je da se planira preseliti u Hrvatsku kada Hrvatska bude slobodna. Ona je pristala na brak i na mogućnost preseljenja. Dobili su troje djece, i od 1995. godine žive u Hrvatskoj.

 

Živeći u Argentini, dio političkih emigranata i njihove sad već odrasle djece, bio je angažiran u vrijeme sticanja hrvatske neovisnosti. Politički su angažirani uglavnom bili muškarci, koji su ujedno bili pokretači preseljenja. Nekadašnja djeca migranata su pri dolasku u Hrvatsku bila u srednjim godinama, imala su svoju obitelj i djecu. U Hrvatskoj je trebalo pronaći posao, smještaj, upisati djecu u školu. Sve te zapreke bile su teške za dio braće i sestara naših sugovornika, koji su ostali u Argentini, i rezultirali su ponovnom udaljenošću obitelji, kao što je objasnila jedna kazivačica.

 

„Roditelji moga muža odlučili su da će doći živjeti tu… Moji su roditelji ostali, imali su još troje djece tamo i ... 25 unučadi, a tu su [u Hrvatskoj] dvoje, a 23 tamo [u Argentini].” (Tanja, r. 1956.). Svi se kazivači slažu da su najveće zapreke povratku za ljude u godinama djeca u braku i unuci, jer se oni ne mogu preseliti ako ovdje nemaju osiguran posao.

 

Mladi

 

Svi mladi Hrvati iz Argentine, ili bolje reći Argentinci hrvatskog porijekla s kojima smo razgovarale, u Argentini su počeli učiti hrvatski jezik. Njihove razloge za učenje jezika, koji je prethodio dolasku, možemo podijeliti u dvije skupine.

 

Jedan dio odmalena je učio hrvatski jezik tijekom odrastanja u hrvatskom okružju, kroz odgoj, slušajući lijepe priče o Hrvatskoj itd. i odlaskom u hrvatsku dopunsku školu željeli su ga usavršiti, naučiti čitati i pisati. Dio njih oduvijek je htio doći u Hrvatsku, kao što se vidi iz objašnjenja jedne djevojke.

 

„Čim sam počela raditi ja sam po malo štedila neki put ću ić. Jer išla sam u malu školu, vrtić, plesala folklor i išla u hrvatsko društvo… K'o da zapravo doživiš neku kulturu koja znaš da postoji, poznaš ali ne poznaš skroz, a bila je dio moje obitelji. Moji najdraži prijatelji su Hrvati. I kad sam ja prvi put sjela u avion bojala sam se, jer što sada ako Hrvatska mi se ne sviđa [smješak]? Jer 25 godina sam volila to nešto što ne poznam direktno... znali smo puno toga … ali nisi nikad bio. Čuo si da je Hrvatska kao raj!” (Ana, r. 1981.)

 

Drugi, veći dio naših sugovornika, koji uglavnom pripadaju četvrtoj generaciji migranata (dakle praunucima ekonomskih migranata) i u jednom slučaju je to dijete ekonomskog migranta, sami su otkrivali korijene i sami željeli doznati nešto o domovini predaka jer su se njihove obitelji već asimilirale u argentinsko društvo i u obiteljima se više nije govorio hrvatski jezik.

 

No, kod obiju tih skupina mladih, prevladavala je znatiželja i avantura za upoznavanjem egzotične prelijepe domovine predaka koju omogućuje stipendija Ministarstva vanjskih poslova RH.^[21] Stipendija se daje za jedan ili dva semestra učenja hrvatskog jezika i kulture na studiju Croaticum i podmireni su svi troškovi. Za dobivanje stipendije dovoljno je bilo imati hrvatsko podrijetlo, napisati motivacijsko pismo i dobiti preporuku „istaknutije” osobe u hrvatskoj zajednici u Argentini, primjerice svećenika. Informacije o stipendiji uglavnom se prenose usmenom predajom, i preporučuju ih lektori hrvatskog jezika, kao što je objasnila jedna djevojka.

 

„Dobila sam stipendiju, jer sam Hrvatica podrijetlom. Ja sam učila hrvatski u Argentini, profesorice su mi rekle: Možes pitati stipendiju, super, jer živiš tamo... da, da. Pa, onda, da! Upisala sam se, dobila sam stipendiju i došla sam.” (Lucia, 1986.)

 

Kao što su mladi objasnili, postupak za dobivanje stipendije je jednostavan. Nitko od polaznika ne zna osobu kojoj je stipendija odbijena. Budući da su podmireni svi troškovi, Croaticum ima veliki odziv.

 

„To je došlo puno, puno naših... dolaze iz Córdobe, iz Chaco, iz Rosarija, iz Buenos Airesa, to se jako proširi. To je velika stvar jer ipak se taj most učvršćuje. Jer ... mladi, oni imaju šanse živjeti tu i puno njih ostane.” (Tanja, r. 1956.)

 

Jaka motivacija, ali neuspjele želje povratka

 

Tijekom razgovora s kazivačima koji žive u Zagrebu, doznale smo da je određeni dio hrvatskog iseljeništva, članova njihovih obitelja i prijatelji iz Buenos Airesa i Rosarija, ali i ostalih dijelova Argentine, posjetio Hrvatsku kako bi izvidili kako teče život u domovini podrijetla. Svrha je tih posjeta pomoći migrantima u odluci o trajnoj relokaciji u zemlju predaka (usp. King i Christou 2010., Čapo 2014.). Nakon osamostaljenja Hrvatske, pripadnici hrvatskog iseljeništva, koji su se željeli preseliti u Hrvatsku, dolazili su nekoliko mjeseci do godinu dana u Hrvatsku, često kraće vrijeme po nekoliko puta, kako kažu u „izvidnicu”. Za to vrijeme tražili su posao i smještaj u Hrvatskoj. Dolazio je jedan supružnik sam, bračni parovi zajedno, a često i brojne višegeneracijske obitelji. Obitelj jednog mladića uspjela je organizirati samo dulji posjet Hrvatskoj jer se svi članovi obitelji nisu složili o preseljenju:

 

„1994. i 1998. došli smo svi skupa, ja, brat, tata i mama. Tata je 1994. došo tu na šest mjeseci da vidi šta se može. On je imao želju da se tu vratimo svi skupa... bio je smješten kod rodbine... imamo je svuda ... i kad se vratio, mama nije htjela. Baka i djeda isto nisu bili baš: Ajmo! i tako je ostalo. Kad smo došli svi skupa, bilo mi je baš lijepo. Došli smo u sedmom mjesecu … imao sam 13 godina, sve mi je bilo super ... bili smo svugdje. Tata je iznajmio auto i obišli smo sve što je poznato ... ostali smo 45 dana.” (Marko, r. 1983.)

 

Mlada Hrvatica iz Argentine, koja je diplomirala turizam u Buenos Airesu, nakon vlastitog upoznavanja Hrvatske, na nagovor rodbine i znanaca iz Argentine, organizirala je dva puta turistički posjet Hrvata iz Argentine u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Prvi je put dovela 17 ljudi, a drugi put 32-oje ljudi. Posjeti su trajali osamnaest dana.

 

Pojedini žele barem posjetiti Hrvatsku, ali ni to nikada nisu uspjeli jer za to nemaju novca, kao što se vidi iz sljedeće priče. Na poziv Hrvata koji su iz ekonomskih razloga s Visa odselili u Argentinu, 1965. godine seli se još jedna obitelj sa sinom od petnaest godina. Taj dječak nikada poslije nije posjetio domovinu. Mogućnost posjeta ostvario se njegovoj kćeri koja je dobila stipendiju za učenje hrvatskog jezika na Croaticumu. Razloge očeva nedolaska u Hrvatsku te njegov emotivni doživljaj njezina posjeta opisala je ovako:

 

„To [dolazak] je jako skupo, trebaš puno vremena jer ako dođeš u Europu trebaš mjesec dana, jer to ... traje putovanje i preskupo je. I moj tata, on ima trgovinu, onda on treba zatvorit... on nikad meni kao: ‚Ajde, ajde, Hrvatska’ nikad. Ja sam kao sama. Kad ja sam došla tu, moja mama mi je rekla da on je bio kao como agitado, interesado [uzbuđen] da, da ja sam tu i onda mama mi je rekla da on kaže: ‚Oh, ja želim ići tamo!’ On igra lutriju, onda: ‚Ako pobjedim, ja ću ići s kćerkom tamo!’ Pa mislim da on želi ali, pola želi pola ne jer, to je kao priča... mi, svi ljudi koji učimo hrvatski jezik u Argentini, jer ne znamo, imamo hrvatske profesorice … i uvijek pitaju: ‚Kako ne znaš hrvatski? Kako roditelji nisu pričali s tobom hrvatski?’ I ne znamo, jer oni nisu pričali i mi mislimo da oni... nedostaje, Hrvatska nedostaje puno, onda oni žele kao zatvoriti prozor … Kao mi smo u Argentini sada i to je to. I mislim da tata pola ne želi se vratiti jer, ne znam. … Mislim da to može biti čudno, za vratiti i vidjeti sve... njegov život je u Argentini. Ali, ne znam... kad ja sam bila na Visu prvi put … I bila sam tamo, zimi... I tata meni: ‚Ti si slikala?’“, ‚Da, da, slikala sam puno, tata.’, „I kad ćeš staviti na facebook?’ ‚Tata, ja sam na brod sada, trebam otići do Split, poslje Zagreb i poslje ću staviti slike’, ‚Pa onda, ajmo, brzo, brzo.’ ‚Ali ja ne vozim, ha ha.’ Pa on je bio... mama mi je rekla da on je bio jako uzbuđen. Čekao je, i kad on je gledao slike kao plače, plakao malo. I uvijek kad ja pošaljem poruku, uvijek na hrvatskom, i mama poslje ona pošalje meni poruku da moj tata je kao: ‚Aaaaaa!’ [jako emotivno].” (Lucia, 1986.)

 

Život u Hrvatskoj, između očekivanja i stvarnosti

 

Prema kazivačima, dolazak Hrvata iz Argentine bio je u razne hrvatske gradove, primjerice: Zagreb, Split, Dubrovnik, Opatiju itd. U ovom radu prikazat ćemo samo one koji žive u Zagrebu.^[22] Većina sugovornika, to jest članovi njihovih obitelji koji su odselili iz Hrvatske, prije odlaska nisu bili Zagrepčani, nego su podrijetlom iz različitih dijelova Hrvatske, primjerice: otoka Visa, Novigrada, Istre, okolice Dubrovnika, Slavonije, Dalmatinske zagore itd., a nekima su baka ili djed Hrvati iz današnje Bosne i Hercegovine. Zato te migracije možemo smatrati i ponovnim migracijama jer su se svi kazivači odlučili za dolazak u Zagreb, to jest za povratak u etničku domovinu, ali ne i u mjesto podrijetla. Zbog specifičnosti u adaptaciji posebno ćemo analizirati obitelji u srednjim godinama i mlade.

 

Ljudi u srednjim godinama s obitelji

 

Unatoč velikim željama za životom u Hrvatskoj, samo se desetak obitelji preselilo u Hrvatsku. U obiteljima s kojima smo razgovarale oba su bračna druga hrvatskog podrijetla, osim već spomenute obitelji gdje je supruga Argentinka talijanskog podrijetla. Iz svake obitelji, netko je bio politički angažiran za hrvatsku neovisnost. Iz svih obitelji muškarci su bili na visokim položajima u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Osim o vlastitim iskustvima, govorili su nam i o svojim prijateljima, drugim obiteljima koje su se preselile u Zagreb.

 

Preseljenje svoje obitelji opisao je kazivač Ivan (r. 1938.).

(MRI: Kada ste prvi put došli u Hrvatsku?)

 

„Ja sam cijelo vrijeme aktivno radio za Hrvatsku, nisam se istrčavao, ali sam u argentinskim krugovima stalno radio za Hrvatsku. Sa stranim diplomatima koji su bili u Buenos Airesu, pogotovo 1989., 1990. sam se aktivnije povezo … 1991. sam prvi put došao u Hrvatsku u studenom s jednim službenim izaslanstvom argentinskog senata. Tu sam bio 15 dana, pa sam 1991., 1992. još odlazio nekoliko puta pa sam pripremio teren za 1995. vratiti se s obitelji.

(...)

 

Ja sam radio… u predstavništvu Republike Argentine kao argentinski dužnosnik i paradoksalno, istodobno u hrvatskom predstavništvu zadužen za kulturu i informiranje pred argentinskom vladom. Ja sam došao tu, ustvari, vjerovao sam da ću dobiti neki posao, ali nisam znao što, i jel’ to baš sigurno. Kad sam došao u Hrvatsku 1992. išao sam pred Majku Božju kamenitih vrata gdje se moja mama i njezini molili, i molio sam stan i posao. I onda... baš sam bio kod Kamenitih vrata i baš sam išao na ručak kod moje jedne sestrične i njen muž mi kaže: Čuj [ime] hoćeš ić vidjet, mi imamo jednu vikendicu tu blizu Zagreba. Hoću, idem. ... mala kućica, dvije sobe, kuhinja, podrum, garaža... i on mene pita hoću doć tu živjet i ja sam prihvatio... Drugi ili treći dan mi je ... [ime osobe] ponudio hoću li raditi za ... [ime poduzeća] radit, onda se tako otvarala jedna pa druga stvar. (...)”

 

Budući da su te obitelji u Argentini uglavnom imale riješeno stambeno pitanje, u vlasništvu kuću ili stan, i da odluka o životu u Hrvatskoj kod svih nije bila konačna, nakon odlaska iz Argentine iznajmile su stanove ili bile smještene kod rodbine. Tek nakon tri do pet godina prodale su nekretninu ondje i kupile drugu u Zagrebu ili njegovoj okolici.^[23] 

Radno mjesto im također nije bilo sasvim osigurano. Primjerice, obitelj kazivačice Tanje, r. 1956. godine je u početku živjela od ušteđevine: „Malo smo s našom ušteđevinom, par mjeseci ... mi nismo koristili, ajmo reći, neke beneficije.” Preko intervjua saznaje se da su se obitelji u srednjoj životnoj dobi s djecom uspjele preseliti samo ako su bile na visokim položajima u hrvatskim udrugama u Argentini, bile angažirane prigodom međunarodnog priznanja Hrvatske i skupljale humanitarnu pomoć kod hrvatskih iseljenika tijekom Domovinskog rata. Obitelji su u Argentini bile visokoobrazovane, tijekom razgovora stekle smo dojam da su bile boljeg imovinskog stanja od prosječnog Argentinca, ali nikako jako bogate, no svakako s jakim političkom vezama u Hrvatskoj. Nakon osamostaljenja Hrvatske bili su predstavnici u hrvatskim institucijama u Argentini (primjerice, Predstavništvu RH u Argentini, u predsjedništvu HDZ-a Argentina i sl.) te su nakon kraćeg ili duljeg vremena u Hrvatskoj dobili posao na visokim političkim i gospodarskim dužnostima, npr. u Ministarstvu povratka i useljeništva RH, kao veleposlanici RH, zastupnici u Hrvatskom saboru, u Hrvatskoj matici iseljenika.^[24] To se odnosi na muškarce. Većina žena u početku nije nigdje radila, te su u prvim godinama postale, a neke i do danas ostale, domaćice. Poneke žene dobile su posao u struci, pa čak i bolji nego što su ga imale u Argentini, no za razliku od muškaraca njihovi poslovi nisu vezani za politiku. Osim što naši sugovornici svih generacija jedni drugima pomažu pri dolasku i boravku u Hrvatskoj, jedna žena radi za odvjetnika u Argentini i pomaže Argentincima hrvatskog podrijetla u administrativnim preprekama pri dolasku u Hrvatsku.

 

Prvi dani bili su svima dosta teški. Negativna iskustva pri dolasku vezana su za administrativne i birokratske probleme, kazivači su isticali da gotovo nijedna službena osoba koja im je trebala pomoći nije govorila španjolski jezik. Obitelji su isticale da se prijateljstva u Argentini puno brže sklapaju i da su ljudi puno fleksibilniji. Prvih mjeseci pa i godina, djeca su bila jako usamljena jer im, unatoč pozivima, prijatelji Hrvati iz škole nisu dolazili u posjet. Roditelji su tek poslije shvatili da su razlozi bili ti što su bile ratne godine i što je u većina obitelji dala smještaj rodbini iz ratom zahvaćenih krajeva i nisu mogli uzvratiti poziv drugoj djeci u već prenaseljenim stanovima. Većina kazivača svih generacija istaknula je da su im Hrvati, odnosno Zagrepčani, u početku djelovali hladno, nepristupačno i jako službeni. Svi su isticali razliku pri upoznavanju i pozdravljanju. Naime, već pri upoznavanju, kao što je to običaj u Argentini, sve kazivačice su izljubile i čvrsto zagrlile autorice teksta i to se prakticiralo pri svakom susretu, pa bio on i svaki dan zaredom.

 

Svi su sugovornici isticali da im je u početku, a i danas, najteža bila otuđenost od obitelji i prijatelja koji su ostali u Argentini.

 

„Vi ne možete doći tu i reći: Tu sam, trebam prijatelje! Kad sam tek došla tu, telefon nije zvonio. To je bio užas, dane i dane da ne zvoni telefon.” (Tanja, r. 1956.)

 

U prvim godinama boravka u Zagrebu pronalazili su razne načine kako da uspostave i održe mnogobrojne mostove koji bi povezali Argentinu i Hrvatsku. Pokušavali su istodobno živjeti novi život „ovdje”, ali i ne izgubiti vezu tamo. Osim svakodnevne komunikacije s obitelji i prijateljima putem elektroničke pošte i telefona, te posljednjih godina putem skypea, kazivači svih dobnih skupina prate novosti i čitaju novine na internetu, primjerice: La Nación,^[25] Clarín,^[26] Olé.^[27] Prvih su godina sve obitelji svake godine nastojale posjetiti Argentinu. Razloge svoje obitelji navela je jedna kazivačica.

 

„Uvijek kad su bile ljetne ferije mi smo išli. Jer tamo su bili roditelji… Da ne bude grub taj prekid, da djeca mogu jedno i drugo. Čini mi se, to je bila dobra odluka, nije bila jeftina, ali smo uspjeli da nekako se vidi da se može i jedno i drugo i da nisu izgubili. Jer najgore je reći: Zauvijek. Idem tamo zauvijek i neću se vratiti! Ako ideš i kažeš doviđenja, to je lakše, onda će opet proći pet godina. Ja sada [nakon 19 godina života u Zagrebu] već pet godina nisam bila u Argentini. Al' nekako i ovaj skype pomogne da se može.” (Tanja r. 1956.).

 

Tijekom preseljenja većeg broja ljudi, Hrvati iz Argentine u Zagrebu su počeli osnovati svoja društva. U Zagrebu je 1998. godine osnovano Hrvatsko-argentinsko kulturno društvo, te 2006. godine Hrvatsko-hispansko društvo.^[28] Međutim o pojedincu ovisi hoće li se družiti s doseljenicima iz Argentine ili se što prije asimilirati u hrvatsko društvo. Dok se umirovljenici, i odrasli često sastaju, među braćom i sestrama iz istraživanih obitelji postoje razlike, kao što je objasnila jedna djevojka.

 

„Znale smo se [s mladima iz drugih obitelji koje su doselile iz Argentine] al nismo se baš nešto intenzivno družile... Ja sam se uvijek držala više s Hrvatima, i dan danas. Više se družila moja sestra, ona je studirala španjolski i portugalski. Tamo imaš više cura i dečki koji studiraju španjolski i neki koji idu na Croaticum... imaš i te fieste latine. Ja sam možda išla na to dva puta i kad bih išla, uvijek bih vodila svoje hrvatsko društvo.” (Marina, 1984.)

 

U obiteljima naših kazivača tijekom života u Argentini unutar doma govorilo se hrvatskim jezikom. Dolaskom u Hrvatsku shvatili su da govore mješavinom dijelekata, kako su nam objasili kuhinjskim hrvatskim, te su djeca, a često i odrasli, odlazili na instrukcije hrvatskog jezika. Dolaskom u Hrvatsku unutar obitelji nastoje razgovarati na španjolskom jeziku. Bilingvizam se pokazao vrlo koristan. Iz svih obitelji barem jedno dijete studira španjolski jezik, ili ga je diplomiralo, ostala djeca tijekom studija, a i poslije, često daju instrukcije iz španjolskog jezika. Naime, iako su svi mladi završili fakultete, kao i ostali u Hrvatskoj, teško pronalaze posao te su im instrukcije važan izvor prihoda.

 

Mladi na Croaticumu

 

Unatoč misli da dolaze u super zemlju, raj i bajku, svi naši mladi sugovornici prvi boravak u Zagrebu opisali su kao jako čudan i težak.

 

„Ljudi su drugačiji… Mi smo topli… nisam znala nikoga tu. Nisam znala što mogu jesti... sve je bio una lucha [borba]. To je bio preteško za mene... ljudi su bili čudni, kako oni žive, kako oni interactuar, como se relacionan con otros [kako se međusobno odnose, kakvi su odnosi među ljudima].” (Lucia, r. 1986.)

 

Mladi su istaknuli prednost života u studentskim domovima Cvjetno naselje i Stjepan Radić u Zagrebu koje im osigurava stipendija. Na taj način brzo se upoznaju i stječu prijatelje, te ističu: „Latinosi svi smo uvijek zajedno… poznamo se svi.” (ibid.). Zajednički život omogućuje im svakodnevno druženje. Posjete i okupljanja izrazito su fleksibilni i organizirani u trenutku, bilo da se radi na pozivu na čaj mate, netko se vratio iz Argentine ili dobio od nekoga argentinsku slasticu, donio film ili novi CD koji se gledaju i slušaju u prepunoj studentskoj sobi. U skromnim i improviziranim studentskim čajnim kuhinjama prigodom proslave nečijeg rođendana priprema se argentinska hrana, pa čak i čeka nova godina:

 

„Svi Latinosi... smo čekali u kuhinji od studentskog doma... Nismo se mogli dogovoriti za neku fiestu... pa smo rekli važnije je društvo... kuhali smo empanadas.” (Ana, r. 1981.)

 

Prije dolaska u Hrvatsku mladi su imali predrasude i stereotipe o domovini svojih predaka, koje su uglavnom nastale na pričama baka i djedova, politčkih migranata. Tijekom boravka u Hrvatskoj upoznavali su heterogenost suvremenog života u njoj.

 

„Oni koji su otišli... uglavnom su bili svi kao Hrvati, katolički, i ja sam imala neku sliku da je Hrvatska jako konzervativna zemlja ... zbog religije, domoljublja… i zapravo je... na početku kada sam došla vidla sam (u kontekstu začudila se op.a.) da nisu svi hrvati domoljubni, a sad znam da možeš bit Hrvat i volit svoju domovinu, ali i bit jugonostalgičan. U Argentini to je bilo ili si Hrvat ili Jugoslaven. Jer, u Argentini sam pokupila tu priču svi Hrvati su za slobodnu Hrvatsku i domoljubi (smijeh).” (Ana, r. 1981.)

 

Kao i sve prethodne generacije kazivača, tako i studenti, kada su u društvu ljudi koji znaju španjolski jezik, govore španjolskim. Sve govornike toga jezika iz zemalja Južne Amerike u kojima se on govori, smatraju Latinosima i na taj način iskazuju svoju simboličku različitost prema domicilnim Hrvatima i stvaraju neformalnu zajednicu Latinosa. Dakle, slično kao što su njihovi roditelji to radili u Argentini, stvarajući neformalne ili formalne zajednice Hrvata.

Gotovo svi mladi koje smo upoznale učlanjeni su u klub Sociedad Latinoamericana na facebooku.^[29] Klub funkcionira kao virtualna zajednica mladih iz Južne Amerike, a osnovali su ga upravo mladi koji su prije nekoliko godina bili na Croaticumu, a sada žive u Hrvatskoj. Službeni jezik je španjolski. Tu pronalaze obavijesti o tulumima Latinosa, sportskim događajima, zajedničkim roštiljima i sl. Budući da se nakon završetka stipendije mladi uglavnom vraćaju u Argentinu i druge države Južne Amerike, preko te društvene mreže ostaju povezani neovisno gdje su. Praksa je da na Croaticum dolaze nekoliko puta s prekidima od šest mjeseci do nekoliko godina. Počinju dolaziti nakon završene srednje škole, tijekom studija ako naprave stanku ili nakon završenog fakulteta. Studij Croaticum traje tri godine, no nismo saznale da ga je netko odjedanput pohađao. Prema kazivačima, sve tri godine završe rijetki pojedinci koji produžetcima stipendije žele zauvijek ostati živjeti u Hrvatskoj.

 

Nakon prvih teškoća naši mladi sugovornici, rođeni u Argentini, isticali su brzu prilagodbu na život u Zagrebu, kao što je objasnila kazivačiva Ana, r. 1981.

 

„Trebalo mi je samo tjedan dana da se prilagodim... sviđa mi se... ja i sestra smo došle same. Čudno sam se osjećala. Kao kod kuće. Tu smo bile pet mjeseci. Studirala sam hrvatski na Croaticumu, poslije sam išla na more dva tjedna... Ja se nisam htjela vratit natrag, sestra da.”

 

Mada su ancestralne veze bile motiv za učenje hrvatskog jezika u Argentini, a nakon toga i prvotnog dolaska u Hrvatsku, o svakoj pojedinoj osobi, i spletu različitih okolnosti tijekom boravka u Hrvatskoj, ovisi hoće li se vratiti u Argentinu, produljiti boravak u Hrvatskoj ili ga pretvoriti u trajni. Primjerice iz jedne obitelji troje je djece bilo na Croaticumu. Nakon završetka semestra brat i sestra nisu imali potrebu ponovno dolaziti u Hrvatsku, a jedna sestra tražila je dodatnu stipendiju i završila trogodišnji studij Croaticum. Nakon toga potražila je posao i nastavila živjeti u Hrvatskoj. Svoj ostanak sama smatra privremenim ostankom, s namjerom trajnog ostanka.

 

„S jedne strane ne mogu to objasnit riječima, to je osjećaj neki. Meni je ljepše ovdje i to je to. Hrvatska je mala zemlja, neke stvari su ti jednostavne... čim sam našla posao, dobro sad nisam zadovoljna s poslom, ali svejedno… Za sad meni je to ovdje, za sad, ne mogu sad reći za stalno, se odlučiti za cijeli život jer mi je to puno (smješak).” (Ana, r. 1981.)

 

Svi mladi s kojima smo razgovarale, žele produljiti boravak u Zagrebu. Većina smatra da su mladi i da će vidjeti što život tek donosi, kao što se vidi u razmišljanjima dviju djevojaka:

 

„Volim biti ovdje jer sigurno je na ulici, za nas to je, kao ne možes ići na šetnju kad je noć, opasno je. Onda za mene, da ja mogu biti u kafiću i mobitel tamo [na stolu]... nema veze, možda je noć, onda idem doma, šetam [sama]... za mene je super to… mislim da je život relajado [opušten] možeš vidjeti ljudi u kafiću... Možda 1, 2, 3 sata [nakon ponoći] … možeš vidjeti ljudi. Ja volim to puno, jer na primjer mi u Argentini, ja sam pre como paranoica, que me da miedo [previše sam paranoična, strah me] onda ja ne šetam puno na ulice, to je kao od kuće u auto, auto gdje idem i ne volim biti na ulici, na kafić, uvijek kao gledam, čini mi se torbu i drugačije, ne možes kao opustiti. (…)

 

A! Ne znam, nešto je na zrak, da volimo Hrvatsku! Haha, ne znam, ja sam bila kao mirna kad sam bila prvi put, jako voljela i mislim da to je dobro da probat ću i život ovdje. Kao ja sam rekla da volim ovaj život, ne znam koliko dugo će trajati. Ali ... mislim da mogu probati što je tu ... kao na primjer je como una vida más simple en algunos aspectos [život je tu jednostavniji u mnogo aspekata]. …i možeš, imaš prijatelja ovdje: E, dođi na... doručak, ručak, večera! Večera, da! I ne znam, ja volim kako ljudi žive život tu. To je slično od mene nego kao u Argentini, jer volim putovati puno i tu sve je jako blizu. Ne znam, mislim da moj personalidad [osobnost] je sličniji do hrvatski nego argentinski.” (Lucia, r. 1986.)

Osim što je Hrvatska ispunila očekivanja koja su mladi imali prije dolaska, neke je, poput jedne sugovornice, još dodatno iznenadila:

 

„… sam vidjela puno slika i prije nego sto sam došla već sam identificirala neka mjesta, kao da sam imala sliku u glavi. Ali super, ne znam, ja sam mislila uvijek nesto pozitivno. Na primjer nisam bila sigurna da Zagreb je tako lijep. Ja sam mislila da možda nije jer kad pričaš o turizmu obala, Dalmacija je najvažnija… Ali Zagreb meni je super grad. Znala sam da zemlja ima sigurnost, da možes hodati po ulici bez probleme, ali stvarno sam bila iznenadila, jer nisam mislila da je tako sigurna, barem u odnosu s Argentinom.” (Vlatka, r. 1982.)

 

Kao prednosti života u Hrvatskoj svi mladi isticali su opušteniji život, kratke udaljenosti, manje kriminala, sigurne noćne šetnje, činjenicu da mobitel mogu držati u kafiću na stolu i torbicu na stolici bez bojazni da će ih netko ukrasti. Djevojke su navodile primjer da u Argentini djevojka nikada ne bi u kafiću naručila alkoholno piće ako ne želi biti označena kao pijanka, za razliku od Hrvatske gdje je to gotovo rutina.

 

Nakon završetka studija Croaticuma, odnosno pojedinih semestara, tijekom zime mladi su rekli da stanuju kod rodbine, znanaca ili iznajmljuju stan u Zagrebu, a tijekom ljeta, u turističkoj sezoni, većina ih radi na jadranskoj obali. Svi su u Argentini završili fakultet: ekonomiju, marketing, turizam, glumu, etnologiju… Nekima su nostrificirane diplome, no tijekom naših intervjua nitko nije radio u struci. Svi ponešto rade i spremni su prihvatiti sve poslove: daju instrukcije iz španjolskog jezika, rade kao konobari, hostese, kuharice, dijele letke za izlete po plaži i sl. Isticali su da je život nakon prestanka stipendije puno teži:

 

„Sada je drugačije jer moram tražiti posao, teška situacija. Nije kao prije, samo je bila zabava i učenje… teže, ali vratila sam se, sviđalo mi se i htjela sam pokušati.” (Ivana, r. 1988.)

 

Do sada nitko nije donio konačnu odluku o stalnom ostanku u Hrvatskoj. Tijekom razgovora navodili su razloge za i protiv. Najviše im nedostaju obitelj i prijatelji, a najveća zapreka su im nemogućnost pronalaska posla u struci. Bez posla ne mogu riješiti egzistencijalna pitanja. Jedna djevojka kroz šalu je rekla da traži supruga Hrvata, da živi u Zagrebu, ali da je podrijetlom Dalmatinac jer obožava biti na moru.

„… ja mislim da ja volim život tu bolje nego u Argentini. Pa tu nemam obitelji, nemam moji prijatelji i sve… I volim hrvatski, ako ne mogu pričati puno i volim slušati i volim Dalmatince! Ha, ha. Puno. Ja ću se udati s Dalmatincem!” (Lucia, 1986.)

 

Budući da su s nama u društvu bile još dvije djevojke podrijetlom iz Argentine, zaključile su da bi to bio najlakši način da ostanu u Hrvatskoj.

 

Povezivanje dviju domovina, prenošenje običaja, okusa i predmeta

 

Sve obitelji koje su došle u Hrvatsku poznavale su se u Argentini, ponajviše iz viđenja na razini etničkih okupljanja, no dolaskom u Hrvatsku počeli su se intenzivnije družiti. Najčešće prakticiraju kućna druženja povodom proslave godišnjih i životnih običaja.

 

Kazivači su i sami isticali da je njima zanimljivo što su u Argentini prakticirali pojedine hrvatske običaje, a dolaskom u Hrvatsku prakticiraju argentinske običaje uz obveznu konzumaciju čaja mate^[30], te argentinske hrane posebice asado,^[31] empanadas^[32] i medialunas.^[33] Ta bi tema svakako bila zanimljiva za buduće sustavno istraživanje, a ovom prigodom spomenut ćemo samo prenošenje, odnosno prakticiranje dijelova argentinskih životnih i godišnjih običaja u Hrvatskoj koje su izdvojili naši sugovornici.

 

Svi su isticali da je u Argentini sveti Nikola hrvatskoj djeci donosio darove, za razliku od argentinske djece u čijim obiteljima taj običaj ne postoji. Dolaskom u Hrvatsku djeca također dobivaju darove od sv. Nikole, ali ih dobivaju i 6. siječnja kada djeci Sveta tri kralja donose darove, kao što se prakticira u Argentini.^[34]

 

Tri obitelji Hrvata iz Argentine, od toga jedna obitelj iz Dubrovnika,^[35] i nekoliko pojedinaca u Samoboru su kod jedne obitelji zajedno slavili argentinski Uskrs. Sudionica te proslave o njoj je izjavila:

 

„Sjećam se da smo jeli dulce de leche (vrsta slatkog namaza op. a.)... neko je donio iz Argentine alfajores^[36], to je tijesto kao išleri s namazom... meso s roštilja – asado... To se peče veliki goveđi but dva tri sata na roštilju... Na tanjuru poslije režeš …” (Ana, r. 1981.) U kući domaćina bili su predmeti iz Argentine, primjerice magneti s argentinskim motivima na hladnjaku. Razgovaralo se na španjolskom jeziku, slušala se argentinska glazba i pio se čaj mate.

 

I kod životnih običaja, točnije svadbe mladih Hrvata iz Argentine,^[37] zabilježen je utjecaj argentinske kulture:

 

„... tražili smo od kuma, njegova brata, da nam iz Argentine donese nešto za maškare, svjetleće narukvice, ogrlice, šešire... u Argentini su maškare obvezne i to je super. Mi i gosti svi smo bili maškare, svi se oblače. To se zove Carnaval Carioca i onda imaš brazilske pjesme, argentinske i to je na svim svadbama. To ako nemaš onda je dosadno. Hrvatima se to ovdje najviše svidjelo... muzika je bila hrvatska zabavna, jedino kad su bile maškare onda smo mi puštali baš prigodnu.” (Marko, r. 1983. i Marina, r. 1984.)

 

Na početku svadbene večere svirale su se hrvatska i argentinska himna.

U svakodnevnom životu Hrvatima iz Argentine nedostaju mnogi proizvodi. No budući da Argentinu nastoje posjetiti jedanput na godinu, ti se proizvodi donose iz Argentine (slika 6). To se ponajviše odnosi na razne slastice poput alfajores, fracturas^[38] i čaj – yerba mate. Kazivači su istcali da ih ti proizvodi ujedno povezuju, jer svima javljaju tko kada putuje i preko te osobe se proizvodi naručuju. Prigodom dolaska iz Argentine pozivaju jedni druge da bi se počastili i razmijenili novosti. Iz Argentine se naručuju DVD s filmovima, CD-e, knjige koje razmjenjuju i/ili umnožavaju.

 

Slika 6. Argentinski proizvodi u kovčegu iz Argentine za Hrvatsku. Fotografirala P. Gadže, veljača 2012. Buenos Aires.

 

Naši kazivači rodbini i prijateljima koji su ostali živjeti u Argentini nose darove ili ih šalju preko nekoga tko putuje (slika 7.). Najčešće su to prehrambeni hrvatski proizvodi: Kraševi slatkiši, bajdere i griotte, ajvar, kruškovac, medica, orahovac, bučino ulje i sl. Nose se i predmeti s hrvatskom šahovnicom, razne majice s markerima hrvatskog identiteta i vrlo često dres hrvatske nogometne reprezentacije, tekstilni predmeti za kućanstvo s motivima tradicijskog rukotvorstva (primjerice, stolnjaci sa šestinskim crveno-bijelim uzorkom); šestinski kišobrani, minijaturan plesni par u šestinskim nošnjama s kišobranom… Osim darova, Hrvati koji žive u Argentini naručuju pojedine predmete iz Hrvatske: tražene su tkanice i trobojnica za narodnu nošnju, zlatni privjesci s hrvatskom šahovnicom i sl. Pojedini kazivači ističu da su već poslali toliko predmeta s hrvatskim nacionalnim simbolima te da sada kao darove šalju malo „profinjenije” darove poput kamenih ulomaka s hrvatskim povijesnim pleterom, replike Bašćanske ploče i replike umanjenih Meštrovićevih skulptura.

 

Slika 7. Hrvatski proizvodi pripremljeni za nošenje u Argentinu. Fotografirala P. Gadže, siječanj 2012. godine, Zagreb.

 

Između Hrvatske i Argentine

 

Nakon ovoga kratkog prikaza dijelova života hrvatskog iseljeništva u Argentini te osvrta na Hrvate iz Argentine u Hrvatskoj, vidljivo je preplitanje dviju kultura, zemlje rođenja i zemlje trenutačnog boravka. Dakle, boravkom u Argentini unutar obitelji hrvatski iseljenici govorili su hrvatskim jezikom, prakticirali hrvatske običaje, sastajali se u hrvatskim klubovima, čitali hrvatski tisak, u domovima imali mnoštvo predmeta iz Hrvatske... dolaskom u Hrvatsku rade suprotno s naglaskom na fragmentima argentinske kulture i španjolskog jezika.

 

Da se dogodila svojevrsna hibridizacija identiteta i kulturnih vrijednosti vidljivo je nakon dolaska u Hrvatsku. Hrvati iz Argentine, migranti i njihovi potomci, preseljenjem u Hrvatsku imaju zajedničku migrantsku prošlost, koja je obilježena španjolsko-hrvatskim bilingvizmom, određene životne navike stečene tijekom života u Argentini te suočavanje s prilagodbom na život u Hrvatskoj.

 

Naši sugovornici govorili su da bi bilo idealno kada bi mogli šest mjeseci živjeti u Hrvatskoj, šest u Argentini. Svoju ljubav prema dvjema domovinama objasnila je kazivačica u srednjim godinama:

 

„Argentina je topla zemlja, otvorila [je] našim roditeljima vrata... moji roditelji su došli bez znanja jezika ... Oni su radili, ali su uspjeli imati svoju kuću, trgovinu, auto. Nas je bilo četvero djece. (...) jedan emigrant koji dolazi sa ništa, poslje 20 godina ... nije bogataš, ali je priuštio svojoj obitelji jedan kvalitetan način života… Zato možda naši roditelji su toliko zavoljeli tu zemlju jer je bila prijazna, dobra i velikodušna (…).”

 

„Samo netko tko je u toj koži može razumjeti kako je teško. Nekako to se dogodi, između jedno i drugo... ja mogu plakati za jednom i drugom himnom... ne možete zaboraviti da ste tamo rođeni, išli u školu, da imam prijatelje, da mi je bilo lijepo, da sam više živjela tamo nego tu… se sjećam moja mama, kad je došla posjetiti svoje sestre tu, bilo joj je jako lijepo i uživala je, a kaže kada se avion približo Buenos Airesu da je njoj srce počelo lupati. Nisi ni tu, ni tamo. U smislu, patiš za jedno i patiš za drugo, fenomen od emigranta. Zato kažem, najveća kazna u prošlosti je bio... izbaciti ga.” (Tanja, r. 1956)

 

Nakon osamostaljenja Hrvatske mnogi žive u dvjema državama, imaju dva doma, dva identiteta. Kako pisac predgovora piše na početku knjige Hrvati u Argentini o autorici Carmen Verlichak Vrljičak: „Podjednako Hrvatica i Argentinka, u istoj mjeri stanovnica Zagreba ili Krivodola kao i ulice Quintana ili Caffarene u predgrađu La Boce...” (De Vedia 2011: 8)

 

Zanimljiv primjer je navijanje na sportskom događaju kada su na suprotnoj strani te dvije države, na kojem je bila jedna mlada djevojka.

 

„... prije 6 godina sam išla sa sestrom na tenis. Hrvatska je igrala Davis Cup protiv Argentine u Zagrebu u Domu sportova. A mi smo bili pedesetak Argentinaca koji smo navijali za Argentinu i stari tamo u Argentini su bili uvrijeđeni. Rekli su baki, mami i tati: Kako one mogu biti u Hrvatskoj, a navijati za Argentinu? Mi smo bile na novinama, sve (...) Mi smo navijale za Argentinu ... A tamo bih navijala za Hrvatsku.”^[39] (Ana, r. 1981.)

 

Pratimo li prve godine života Hrvata useljenika u Argentini, zamjećujemo da su svi prolazili proces socijalno silazne pokretljivosti, nastojali se okupljati u hrvatskim klubovima, naučiti španjolski jezik… Usporedimo li njihove integracijske i adaptacijske procese s dolaskom mladih, posljemigracijskih generacija argentinskih Hrvata, zamjećujemo iste useljeničke probleme, nepoznavanje jezika nove domovine, nemogućnost pronalaska posla u struci, osnivanje zajednica i sl. Dakako jedina je razlika što su oni Hrvati.

 

Bilo da se radi o useljenicima u Argentinu ili Hrvatsku, vidljivo je da socijalni kapital i migrantske mreže imaju važnu ulogu pri dolasku u novu sredinu i da pridonose odluci o trajnom povratku. Kod svih useljenika vidljivo je stvaranje novog društvenog kapitala, prijateljevi prijatelja postaju dobri prijatelji. Doznale smo da tijekom boravka u Hrvatskoj većina Hrvata iz Argentine nastoji proputovati Hrvatsku i tom prigodom često ugošćuju jedni druge, za osiguranje smještaja često je dovoljno da osoba poznaja nekog u Argentini čiji su oni rodbina ili znanci.

 

Zaključak

 

Djedovi, bake i roditelji, od čega je njih nekoliko bilo i naših sugovornika, živeći u Argentini, nastojali su živjeti dijelić Hrvatske na način da su stanovali u hrvatskom okružju, zajedno radili, družili se u hrvatskim klubovima, potomcima pričali lijepe priče o domovini, unutar obitelji govorili hrvatskim jezikom, prakticirali hrvatske običaje, čitali hrvatski tisak... Dobiva se dojam, a poneki politički migranti su to i sami isticali, da su pola stoljeća čekali da se mogu vratiti u Hrvatsku.

Na temelju iznesene etnografske građe koja se odnosi na razloge dolaska, saznaju se odgovori na pitanje koliko je Hrvate iz Argentine u Hrvatsku vodila „čežnja za domom” (homing desire, Brah 1996.). Pored čežnje, nostalgije i domoljubnosti, povratak je uspio samo nekima. Kada govorimo o migrantima, vratili su se umirovljenici, uglavnom samci. S jedne strane u tekstu se nastojalo prikazati koliko su migranti, svjesno ili nesvjesno, utjecali na način života poslijemigracijskih generacija Hrvata u Argentini, posebice odgoj (i to preko obitelji i hrvatskih institucija), koji im je nametnuo idealiziranu sliku zemlje podrijetla, te samorazumljivu želju za životom u Hrvatskoj. No, jesu li na taj način potomci migranata ostvarili svoj san ili neispunjeni san svojih roditelja? (King i Christou 2010., prema Čapo 2014: 222).

 

Današnji pripadnici srednje generacije, nekada djeca migranata koja su s roditeljima morala napustiti Hrvatsku, tvrde da su se oduvijek željeli vratiti u Hrvatsku. Pitanje je koliko je na to ipak utjecalo sve navedeno i činjenica da su to ipak obitelji i djeca političkih migranata. Kod nekih su čežnja, nostalgija, domoljubnost, odnosno samorazumljiva činjenica da je „normalno” i „prirodno” da se vrate u domovinu kojoj pripadaju (Čapo Žmegač 2010: 14), bila prisutna u tolikoj mjeri da nisu željeli riješiti stambeno pitanje, odgađali su stvaranje obitelji, da im ne bi otežalo ili čak onemogućilo povratak u Hrvatsku. No pored jake nostalgije i domoljubnosti, velike želje za povratkom, povratak u Hrvatsku uspio je samo malobrojnim obiteljima čiji su članovi političkim angažmanom i političkim vezama uspjeli ne samo pronaći odgovarajući posao u Hrvatskoj nego dobiti i bolji posao nego u Argentini.

 

Migranti i njihova djeca, odnosno obitelji s kojima smo razgovarale, željeli su se preseliti u Hrvatsku za stalno. Ispunili su svoj san, žive u Hrvatskoj i dvadesetak godina i ne namjeravaju se vratiti u Argentinu. Međutim, Argentina je i dalje gotovo svakodnevno prisutna u njihovim životima.

 

Za razliku od migranata srednje generacije, nitko od mladih Hrvata iz Argentine ili Argentinaca hrvatskog podrijetla, s kojima smo razgovarale, prije dolaska u Hrvatsku nije imao želju za stalnim preseljenjem u Hrvatsku. Jednom dijelu je motiv za učenje hrvatskog jezika u Argentini, koji je prethodio dobivanju stipendije za dolazak u Hrvatsku, bilo odrastanje u hrvatskom okružju, odgoj, lijepe priče i sve već spomenuti, dok su drugi, posebice iz četvrte generacije, praunuci ekonomskih migranata, uglavnom sami otkrivali korijene i sami željeli doznati nešto o domovini predaka.

 

U svakom slučaju, samostalni dolazak u Hrvatsku bio bi u puno manjem broju da nije bilo stipendije. Mišljenja smo da su mladi bili privučeni besplatnim posjetom domovini predaka. Unatoč teškim prvim danima, većina njih uživala je ostatak semestra, a neki su nakon povratka tražili i dodatnu stipendiju. Neki od njih, u koje najvećim dijelom spadaju naši sugovornici, nekoliko su puta završili sve tri godine studija Croaticuma i pritom tražili načine kako da produlje boravak u Hrvatskoj. Prigodom boravka u Hrvatskoj, prolaze iste procese kao bilo koji drugi imigranti.^[40] Imaju poteškoće s jezikom. S obzirom na gospodarsku krizu u Hrvatskoj i veliku stopu nezaposlenosti koja je osobito pogodila sve mlade, Hrvati iz Argentine ne pronalaze posao u struci, što dovodi do procesa silazne socijalne mobilnosti. U Argentini su stanovali s roditeljima, nisu morali razmišljati o stanarini, režijama i hrani za razliku od Hrvatske. Njihove godine, činjenica da su bez obiteljskih obveza i da se nalaze na prekretnici života, daju im slobodu da žive za trenutak. Naime, i povratkom u Argentinu trebali bi tražiti posao i osamostaliti se, jer, kako smo doznale, mladi u Argentini nakon sveučilišne diplome rijetko ostaju živjet s roditeljima. Svima u Hrvatskoj najviše nedostaju obitelj i prijatelji. Nakon nekoliko godina provedenih u Hrvatskoj, mladi Hrvati iz Argentine odlaze, svaku godinu mjesec do dva, u pravilu tijekom zime, posjećuju rodne gradove Buenos Aires ili Rosario, te razmišljaju o razlozima za i protiv gdje nastaviti život. Naime, Argentina je prošlog desetljeća imala veliku gospodarsku i političku krizu čije se posljedice još osjećaju i teško je dobiti posao i ondje.

 

Naši sugovornici iz svih generacija isticali su prednosti života u Hrvatskoj: bolju kvalitetu života, ugodniju klimu, mnoštvo parkova u velikim gradovima i lijepu prirodu, blizinu svega i sl. Nitko od onih koji su se odlučili na trajan život i/ili povratak u Hrvatsku ne žali za takvom odlukom.

 

Promatrajući migracijska življena iskustva, unatoč željama više članova obitelji, pa i više generacija iz istih obitelji za preseljenjem, vidimo da se uglavnom pojedinci, ili uže obitelji preseljavaju sami. Mnogi hrvatski iseljenici, današnji umirovljenici ostali su u Argentini zbog djece. Mnogi ljudi srednjih godina koji su došli živjeti u Hravtsku, u Argentini su ostavili roditelje, braću, sestre i njihovu djecu. Iz pojedin obitelji više mladih, braće i sestara došlo je na Croaticum, ali je samo jedno dijete odlučilo ostati u Hrvatskoj. To potvrđuje da i u slučaju da su ancestralne veze motiv prvotnog dolaska, o svakoj pojedinoj osobi, i spletu raznih okolnosti tijekom boravka u Hrvatskoj ovisi hoće li se vratiti u zemlju rođenja, produljiti boravak ili ga pretvoriti u trajni (usp. Čapo 2014.). Dok umirovljenici i obitelji u srednjim godinama, svoje preseljenje, odnosno kako to neki od njih sami nazivaju povratak, smatraju trajnim, svi mladi za sada su privremeno u Hrvatskoj. Njihov fizički boravak i ispunjenje „sna predaka” (King 2000.; Christou 2006.; Wessendorf 2007.), koji je u međuvremenu postao i njihov san, u Hrvatskoj zemlji poput „bajke” i „raja” nema određeno trajanje.

 

 

Literatura

 

ANTIĆ, Ljubomir. 1991. Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Zagreb: Stvarnost i Institut za migracije i narodnosti. 5 – 172.

ANTIĆ, Ljubomir. 1992. Hrvati i Amerika. Zagreb. Sveučilišna naklada.

ANTIĆ, Ljubomir. 1995. Opće značajke hrvatskog iseljeništva u Južnoj Americi, Hrvatska – Latinska Amerika danas. Zagreb. Hrvatsko latinsko-američki i iberski centar.

BENMAYOR, Rina; Andor SKOTNES. 2005. Some Reflections on Migration and Identity.

U Migration & Identity. Transaction, ur. Rina Benmayor & Andor Skotnes. New Brunswich (USA) i London (U.K.). Oxford University Press. 1 – 18.

BRAH, Avtar. 1996. Cartographies of Diaspora. Contesting Identities. London: Routledge.

BRETTELL, Caroline. 2003. Antropology and Migration. Essays on Transnationalism, Etnicity and Identity. Altamira Press, A Division of Rowman & Littlefield Publishers. Inc. Walnut Greek. Lanhan. New York. Oxford.

BRETTELL, Caroline; James F. HOLLIFIELD. 2000. Migration Theory: Talking Across the Disciplines. New York – London. Routledge. 1–27, 97–136.

CASTLES, Stephen; Mark J. MILLER. 2003. The Age of Migration: International Population Movements in the Modern World. Houndmills. Basingstoke. New York. Palgrave Macmillan. 21 –  49.

CHRISTOU, Anastasia. 2006. „American Dreams and European Nightmares. Experiences and Polemics of Second-Generation Greek-American Returning Migrants”. Journal of Ethnic and Migration Studies 32/5. 831 – 845.

ČAPO ŽMEGAČ, Jasna. 2010. „Različiti pristupi povratnim migracijama: primjer Hrvatske.” Studia ethnologica Croatica 22. 11–38.

ČAPO, Jasna. 2014. „Cijeli svijet je moj”:obrazovani austraslko-hrvatski državljani u eri globalne mobilnosti. U Didov san: Transgranična iskustva hrvatskih iseljenika. J. Čapo et al. Ur. Zagreb. Institut za etnologiju i folkloristiku i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. 221–244.

ČIZMIĆ, Ivan; SOPTA, Marin; ŠAKIĆ, Vlado. 2005. „Hrvati u Argentini”. U Iseljena Hrvatska. Zagreb. Golden Marketing – Tehnička knjiga.

DE VEDIA, Bartolomé. 2011. „Predgovor”. U Hrvati u Argentini,Verlichak Vrljičak, Carmen. Buones Aires. Krivodol Press.

GADŽE, Jure. 2002. „25. Obljetnica hrvatskog vjerskog središta sveti Nikola Tavelić, Zajedništvo Hrvata u Argentini”. Dom i svijet. Informativni tjedni prilog za iseljenike. 370. 21. siječnja 2002. (http://www.hic.hr/dom/370/dom10.htm)

GMELCH, George. 1980. „Return migration.” Annual Reviews of Anthropology 9. 135 –59.

GRBIĆ, Jadranka. 2006. „Hrvatska dijaspora i iseljeništvo”. U Narodne nošnje Hrvata u svijetu, tradicijsko odijevanje Hrvata izvan Republike Hrvatske. Ur. J. Forjan. Zagreb. Posudionica i radionica narodnih nošnji. 4–27.

GUARZINO, Luis Eduardo; Michael Peer SMITH. 1998. „The Locations of Transnationalism”. U Transnationalism from Below. Ur. Michael Peer Smith i Luis Eduardo Guarzino. New Brunswick. London. Transaction Publisher. 3–34.

HANNERZ, Ulf. 2003. „Several site sin one”. U Globalisation. Studies in Anthropology. Ur. Th. Hylland Eriksen. Virginia. London – Sterling. Pluto Press. 13–18.

HERŠAK, Emil. 1998. Leksikon migracijskog i etničkog nazivlja. Zagreb. Školska knjiga.

HETRICH, Ivan. 1996. „Republika Argentina” U: U potrazi za Hrvatima kroz Južnu Ameriku. Zagreb. Marin Držić. 62–102.

HOLJEVAC, Većeslav. 1967. Hrvatski iseljenici u zemljama Južne Amerike. U: Hrvati izvan domovine. Zagreb. Matica hrvatska. 181–206.

JUMP, R. James. 1990. The Penguin Spanish dictionary. Spanish-english, english- spanish. Claremont books.

KING, Russell. 2000. „Generalizations from the History of Return Migration”. U Return Migration: Journey of Hope or Despair? Ur.Bimal Ghosh. Geneva. IOM. 7–55.

MARCUS, E. George. 1995. Ethnography in/of the World System: The Emergence of Multi-Sited Ethnography. Annual Review of Anthropology 24. 95–117.

MASSEY, S.; Douglas, Joaquin Arango; Graaeme Hugo; Ali Kouaouci, Adela Pellegrino; J. Edward Taylor. 2003. „Causes of Migration”. U The Ethnicity Reader Nationalism, Multiculturalism and Migration, Guibernau, Montserrat i John Rex, ur. Polity Press. 257–268.

PERIĆ–KASELJ, Marina. 2010. „Hrvatska iseljenička društva u Argentini i Čileu do Drugoga svjetskog rata”, U Zbornik radova: Migrantske zajednice, udruženja i društvene aktivnosti u Sjevernoj i Južnoj Americi: komparativni prikaz Hrvatska – Slovenija. Ur. Rebeka Mesarić Žabčić. Zagreb. IMIN. 131–150.

POLIĆ BOBIĆ, Mirjana. 2007. Rađanje hispanoameričkog svijeta. Zagreb. Naklada Ljevak.

POVRZANOVIĆ FRYKMAN, Maja. 2010. „Matrijalne prakse bivanja i pripadanja u transnacionalnim društvenim prostorima.” Studia ethnologica Croatica 22. 39–60.

RAJKOVIĆ IVETA, Marijeta. 2014. „Čuo si da je Hrvatska kao raj! Između mašte i stvarnog života, Hrvati iz Argentine u Zagrebu”. U Didov san: Transgranična iskustva hrvatskih iseljenika. J. Čapo et al. ur. Zagreb. Institut za etnologiju i folkloristiku i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. 195–220.

ROJNICA, Ivo. 1974. Prikaz povijesti Argentine i doprinos Hrvata. Buenos Aires. Vlastita naklada.

SINOVČIĆ, Marko. 1991. Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi. Pregled hrvatskog tiska objavljenog u Argentini od godine 1946. do 1990. Buenos Aires. Vlastita naklada.

VERLICHAK VRLJIČAK, Carmen. 2011. Hrvati u Argentini. Buenos Aires. Krivodol Press.

WESSENDORF, Susanne. 2007. „Roots Migrants”: Transnationalism and „Return” among Second-Generation Italians in Switzerland. Journal of Ethnic and Migration Studies 33(7): 1083–1102.

 

Internetski izvori

 

Clarín (http://www.clarin.com.ar , pristupljeno 12. veljače 2012.)

 

Croaticum – Centar za hrvatski kao drugi i strani jezik.

( http://croaticum.ffzg.unizg.hr/hrv/ocroaticumu.html , pristupljeno 23. veljače 2012.)

 

Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske

(http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/hmiu/hrvatsko-iseljenistvo-u-argentini/16 , pristupljeno 27. listopada 2014.)

 

Hrvatsko- hispansko društvo (http://www.hispano-croata.hr., pristupljeno 17. siječnja 2012.)

 

Klub Sociedad Latinoamericana na facebooku. (http://www.facebook.com/latino.hr , pristupljeno 18. veljače 2012.)

 

La hinchada gritó fuerte en Zagreb (http://www.lanacion.com.ar/795772 , pristupljeno 23. veljače 2012.)

 

La Nación (http://www.lanacion.com.ar, pristupljeno 12. veljače 2012.)

 

Ljetna i zimska škola hrvatskog folklora, Hrvatska matica iseljenika.(http://www.matis.hr/projekti_opsirnije.php?id=36 , pristupljeno 19. veljače 2013.)

 

Olé (http://www.ole.com.ar , pristupljeno 12. veljače 2014.)

[19] S druge strane, Hrvatski nogometni savez bio je zainteresiran da argentinski nogometaši hrvatskog podrijetla Daniel Bilos i Dario Cvitanich igraju za hrvatsku reprezentaciju. Bilos je na kraju odlučio igrati za Argentinu, a Cvitanich je imao administrativne zapreke. Prema pravilima Svjetske nogometne federacije (FIFA) igrač može nastupati za neki savez, ako mu je, imeđu ostalim, djed podrijetlom iz te zemlje. Cvitanichu je pradjed bio s Brača pa zbog predalekog srodstva sa zemljom podrijetla nije mogao nastupiti za Hrvatsku.