BRANKA BEZIĆ FILIPOVIĆ

 

 

 

HRVATSKI POMORCI U

PREKOMORSKIM ZEMLJAMA

 

 

 

 

 

 

 

 

NAKLADA BOŠKOVIĆ

 

UVOD I MOTIVI ISELJAVANJA

 

                                                                                                               Tugja zemlja ima svoje,

                                                                                                               Ne poznaje jade tvoje;

                                                                                                               Tugja ljubav ljubi svoga![1]

 

     Hrvatska je izrazito iseljenička zemlja. Računa se da je od 70-tih godina 20. stoljeća do Prvoga svjetskog rata iz nje iselilo oko 14 posto stanovništva. U narednim razdobljima iseljenički su tijekovi ponešto malaksali – ako ne uzimamo u obzir gastarbajterstvo od sredine 60-ih godina 20. stoljeća – no, s obzirom na broj stanovnika Hrvatske, uvijek su bili intenzivni. S vremenom su se mijenjali jedino pravci kretanja te regionalna, dobna, spolna i profesionalna struktura iseljenika.[2]

Često mi je postavljano pitanje o broju Hrvata u iseljeništvu, na što sam odgovarala da je nezahvalno govoriti o nečemu tako aproksimativnom. Teško je voditi evidenciju odlazaka, mada su Stara Jugoslavija, kako smo zvali državu između dva svjetska rata, ali i ona poratna raspolagale nekim podatcima. U Slobodnoj Dalmaciji je 1959. godine izašao članak u kojemu je Ivan Lupis Vukić pisao o broju iseljenika. Lupis je objavio podatke državne iseljeničke službe prema kojima se broj hrvatskih iseljenika kretao oko 1600000, od čega oko 930000 u Sjevernoj Americi. Svaki peti Hrvat bio je iseljenik, mahom s Brača, Hvara, Korčule, Šolte i s Makarskog primorja. Bračana je bilo u Južnoj i Sjevernoj Americi, Južnoj Africi, Australiji i Novom Zelandu, dok je Hvarana bilo najviše u Južnoj Americi.[3]

Dalmacija je do Prvoga svjetskog rata bila zabačeni dio Austro – Ugarske, mahom okrenuta poljoprivredi. Zbog karaktera zemljišta najviše se uzgajao ječam, kukuruz i pšenica, ali u nedovoljnim količinama. Najvažniji poljoprivredni proizvodi bili su masline i loza, te prilično razvijeno stočarstvo - uzgoj ovaca i koza. Prometna povezanost s kopnom bila je nedostatna. Industrija se također jedva razvijala, a intelektualnih zanimanja je bilo malo. Takva gospodarska struktura odredila je i strukturu naselja. Gradovi su bili malobrojni, te je tako 1848. godine najveći bio Split s 10 700 stanovnika. Seosko i otočko stanovništvo bilo je daleko brojnije. Austrija je političkom odlukom s Italijom snizila visinu carina, pa je time omogućila prodor talijanskih vina na dalmatinsko tržište i zadala veliki udarac dalmatinskom gospodarstvu. Ta, takozvana Vinska klauzula bila je na snazi od 1891. do 1904. godine. Nakon toga uslijedile su bolesti vinove loze, pa se dalmatinsko vinogradarstvo više nikada nije sasvim oporavilo.

Uz to, nije bilo moguće ići ukorak s novim dostignućima, plovilo se na jedra u doba parobroda. Rijetki su se prilagodili novim uvjetima poput obitelji Kozulić iz Maloga Lošinja, mjesta gdje je na prelazu iz 18. u 19. stoljeće bilo 154 jedrenjaka od kojih je 41 mogao zahvaljujući veličini ploviti izvan Jadrana. Imali su nedostižan primat u Austriji između 1855. i 1870. jer je tada na lošinjskim jedrenjacima plovilo oko 1400 kapetana i mornara. Nakon toga se lošinjska trgovačka flota počela smanjivati zbog sve oštrije konkurencije parobrodarstva. Već su 1889. imali dva parobroda i 49 jedrenjaka, uoči Prvog svjetskog rata 20 parobroda i 3 jedrenjaka, da bi Drugi svjetski rat dočekali sa samo 2 parobroda.

Kao što je već rečeno, izuzetak je bila obitelj Kozulić, koja je 1857. započela obiteljski posao kada je Antonio Fortunato Kozulić (1816. – 1884.) izgradio brik Fides, prvi od četiri obiteljska jedrenjaka.

1.       Brik Fides

Njegovi sinovi Fausto (1845. – 1908.), Callisto (1847. – 1918.) i Alberto (1949. – 1927.), vidjevši da jedrenjaci odlaze u povjest, posao su prebacili u Trst i udružili se s rođacima iz Venecije, te kupili parobrod Ellena Cosulich. Već su iduće godine imali tri željezna broda, a do 1900. godine su ih imali petnaest. Njihovo parobrodarsko društvo se zvalo Fratelli Cosulich. Nakon što su uveli redovnu liniju za Sjevernu Ameriku 1902. godine preoblikovali su društvo u Austro – Americana (Unione Austriaca di Navigazione). Na čelu društva bio je Callistov sin Oscar (1880. – 1926.), dok su Alberto i Fausto otvorili brodogradilište u Molfalconeu 1907. godine. Između dva rata u njihovom se brodogradilištu popravljalo hidroavione, a njihovi brodovi Oceania i Neptunia bili su najbrži parobrodi koji su plovili za Južnu Ameriku. Do kraja Drugoga svjetskog rata cijela je obitelj iselila iz Hrvatske, a tvrtka postoji u Italiji i danas, te posluje za pomorski i zračni promet.[4] Reklamiraju se motom: Bilo da se radi o moru, kopnu ili zraku, vjerujete onome tko sve to poznaje.

 

  

2.       Putna karta na Cosulich line na ime Franičević iz 1928. godine

3.       Marta Washington u Splitu 1920. godine na putu za New York

4.       Oglas iz Novog doba, Split 1933.

 

 

Kozulići su bili primjer obitelji koja se prilagodila novonastalim prilikama, ali nije sa svima bilo tako. Tijekom 18. i 19. stoljeća u Janjini na Pelješcu je živjela pomorsko – trgovačka i brodovlasnička obitelj Bjelovučić. Obitelj je dala tridesetak kapetana koji su plovili Sredozemljem pod hrvatskom zastavom. Nikola Veliki (1814. – 1889.), Stjepan (1815. – 1881.) i Nikola Mali (1820. – 1878.) osnovali su 1835. godine brodarsko društvo koje se zvalo Rođaci Bjelovučić. Sjedište društva bilo je u Janjini i imali su 27 jedrenjaka, koje su izgradili u brodogradlištima u Hrvatskom primorju, a nosili su imena Sklad, Danica, Vila, Ljubirod, Zvonimir i slična, čime su jasno izražavali pripadnost narodnom preporodu. Sin Nikole Malog, Stjepan Bjelovučić (1847. – 1901.) bio je narodni zastupnik u Dalmatinskom saboru i načelnik Janjine, koji je izgradio pristanište u luci Drače 1890. godine. Brodarsko društvo Rođaci Bjelovučić moralo se ugasiti 1895. godine, jer nisu bili konkurentni parobordima. Tada su prodali zadnji jedrenjak Mati Ane, a ostali su u brodarstvu samo kao dioničari prvih dubrovačkih i peljeških parobordarskih društava. Pomorski kapetan Miho, jedan od Bjelovučića otplovio je u Callao, luku grada Lime u Peruu 1885. godine. Tamo je upoznao i oženio Adrienne Cavalier Le Bihan, kći francuskog konzula. Dobili su sina Ivana i kći Ivanku, ali se Miho razbolio, vratio u Dubrovnik zbog bolje klime i umro 1894. godine. Ivan se školovao u Francuskoj gdje se Adrienne preselila da bude bliže rodbini. Pohađao je gimnaziju s prijateljem Rolad Garrosom, a obojica upisuju zrakoplovnu školu braće Voisin, prvih proizvođača zrakoplova u Francuskoj. U Peruu su pratili Ivanove letačke uspjehe, pa su ga pozvali 1911. godine da utemelji peruansku avijaciju i prvi  preleti peruanski teritorij. Zanimljivo je da su se tako i Bjelovučići, poput Kozulića, s bordarstva vinuli i u zrak.

 

U vrtlogu novih okolnosti stanovništvo se počelo stihijski iseljavati na sve strane svijeta. U razdoblju od 1899. do 1920. godine iz Dalmacije je iselilo 40 000 ljudi, poneseno pričama o zaradi.[5]  Bila je moguća, no ne i jednostavna, pa su kao i u svemu, uspijevali samo najjači. U početku su iseljavali mušakrci u dobi od 18 do 30 godina, ali nije bila rijetkost da se među njima nađu i dječaci od 13-14 godina. Prvo se radilo za preživjeti i isplatiti put, a kasnije i za pomagati obitelj u starom kraju. Tako je na iseljenicima u dobroj mjeri ležalo dalmatinsko gospodarstvo, što je ispočetka izgledalo korisno, ali, prema riječima povjesničara Ljubomira Antića, koristi su bile privremene, a štete dalekosežne.[6]

Vraćalo ih se otprilike 30% od kojih je manji broj došao bogat, a većina bez ili s malo novaca. Žene koje su iseljavale, rjeđe su se vraćale, a najčešće su bile nekvalificirane.

Mladići su odlazili iz domovine i kako bi izbjegli vojničku dužnost koja je trajala pet godina, pa su u slučaju povratka bili podvrgnuti teškim kaznama jer su bili smatrani bjeguncima. Tu situaciju uspio je dijelom ublažiti Starograđanin, zastupnik Juraj Biankini, u kolovozu 1897. godine, podnoseći rezoluciju u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću u Beču, u kojoj je molio da se podieli kraljevsko pomilovanje izseljenicim, kojima nije slobodan povratak radi vojničkih prekršaja, a prigodom 50 godina vladanja Nj.V. cara i kralja Franje Josipa.[7]

5.       Tršćanska luka

Iseljavalo je mahom otočno i seosko stanovništvo, a onda se krenulo i iz gradova. U Tršćanskom Lloydu, pod naslovom Izseljivanje, 1905. godine pisalo je o odlascima iz Splita u kojemu je tada živjelo oko 19.000 stanovnika, a bio je podijeljen na Grad, Lučac i Veli Varoš:

Do sad davao je Split vrlo neznatan broj izseljenika. Ove godine izselilo se iz Splita u deset posljednjih mjeseci preko 50 Splićana, najviše u sjevernu Ameriku. Izdano je u Splitu 440 putnica i matrikula kod mjestnog kotarskog poglavarstva u prošloj godini 1904. Dočim je ove godine do konca t. mj. izdano već 700 putnica.[8]

Prije dolaska u New York svi brodovi su pristajali na otok Ellis, gdje se doseljenike skidalo do gola, da ne bi imali nametnike i upisivalo u knjige. U razdoblju od 32 godine koliko se vodila evidencija, odnosno od 1892. do 1924., u knjige je upisano preko 600 Splićana. Istina je da ima tu dosta netočnih podataka, jer ih je skoro polovica bila iz splitske okolice, pa prava brojka iznosi 346. Ako uzmemo u obzir veličinu tadašnjeg grada, to i nije ni tako malo.

Knjige su na otoku Ellis bile pisane ručno. Dok su oni iz okolice izjavljivali da su iz Splita, sami Splićani su tada na razne načine izražavali svoje mjesto rođenja i nacionalnu pripadnost. S obzirom da je u vrijeme, kada se evidencija počela voditi, Dalmacijom u ime Austrije vladala Italija, Split je u većini slučajeva napisan na talijanskom jeziku kao Spalato Austria, zatim Spatato, Lpalato, Spoloto, što su razlike nastale krivim čitanjem rukopisa. Jedan dio putnika se izjasnio da su iz Splita ili iz Spljeta. Neki su se držali svojih kvartova, pa su izjavili da su iz Velog Varoša ili s Lučca, pa je na primjer pisalo Veli Varoš S.H.S. ili Lučac Austria.[9] Split je najčešće zapisan kao grad u Austriji, rijetko u Mađarskoj, a kasnije u SHS i Jugoslaviji.

Prema onome što je vidljivo iz arhiva otoka Ellis, godina kada je najviše Splićana ušlo u Sjedinjene Američke Države, u tom razdoblju, bez premca je bila 1907. Većina doseljenika bila je rođena 1880-tih, iselila je iz Splita u dobi između 20 i 30 godina, a trećina od njih bile su žene.              

 

6.       Iseljenici pri dolasku u luku New York, iz knjige Le capitali del mondo, 1893. godina 

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća migracije su bile uobičajne u cijeloj Europi, a vijesti su se s obzirom na skromne mogućnosti prenosile prilično dobro. Unatoč tome što je većina stanovništva bila nepismena, novine su igrale značajnu ulogu u informiranju stanovništva. U Splitu je 1891. godine počeo izlaziti Pučki list koji se bavio težačkim temama. Već nakon dvije godine imao je brojne pretplatnike u svijetu, od čega 300 na Novom Zelandu. Iseljenici su pisali pisma uredniku Jurju Kapiću, postavljali su mu pitanja velikim dijelom da li će biti ukinuta Vinska klauzula, a on je ta pisma objavljivao u skoro svakom broju. Komunikacija je išla i u obrnutom smjeru, pa je Kapić objavljivao i pitanja Dalmatinaca iseljenicima. Ona su se najvećim dijelom odnosila na informacije vezane za one koji se godinama nisu javljali kući, gdje su se brinuli jesu li uopće živi. Tako su 1897. pitali jeli tko negdje vidio Vicka Šubašića iz Primoštena koji je otišao u svijet pred 27 godina i nikada se nije javio. Ivo Tolić iz Vrgorca bio je u Kaledoniji i za njega nisu čuli godinu i po dana, dok za Šimu Ratkovića iz Arbanasa nisu čuli 21 godinu. Kapić je 1902. godine tiskao upite o njima svojim pretplatnicima u svijetu.

Iste godine Ivan Lupis Vukić, koji je živio u Sjevernoj i Južnoj Americi, te na kraju u Splitu i koga možemo smatrati našim prvim dopisnikom iz Amerike, objavio je članak pod naslovom Našim iseljenicima na uputu[10] u kojemu piše:

Odkad nas je zarazila prokleta klauzula, naš puk iz Dalmacije stao se seliti sve u većem broju u daleki sviet, da tamo zaradi komad kruha, što mu ga se kod kuće nemilosrdno iz ustiju diže. Nemilosrdno velju, jer kad se kod kuće od nas ište porez i krv, tu nam se mora dat i način življenja. Najviša je nepravica kad nam se življenje oduzimlje. Nego nije siromahu čovjeku do jadikovanja, i kako se vidi, uzaludnih tužba. Njemu se hoće kruha, hoće mu se življenja, a kad toga kod kuće nema, on ide u sviet.

Odkad je ingleška vlada zatvorila ulaz našima u Novu Zelandu, navrnuo sviet najviše u Sjevernu Ameriku. Mnogo ih, neimajući dovoljno novaca za dalji put, zgrće se u Nju-Jork. Tim se čini jedna velika pogrieška, jer pošto je Nju-Jork glavno iskrcalište doseljenika, hiljade se tu zaustavljaju, što čini radnju oskudnom, jer ima uviek više radnika nego radnje. Siromah doseljenik dakle tu zlo stoji. Neću reći onima koji u Nju – Jorku imaju svojbine il dobra prijatelja, al tko tamo ide, a neima nikoga svoga bolje mu je poći dalje.

Lupis zatim daje dva, po njegovu mišljenju, bitna savjeta:

1.     Kad se iskrcaješ u Nju – Jorku pitaju te i koje si narodnosti. Ti uvijek odgovori: Ja sam Hrvat (Croat). Na taj način znati će se koliko je hrvatskog naroda u Ameriku preko godine došlo i neće se, neznajuć nam pravo ime, vrstati nas među Austrijance, Magjare, Slovince i t.d. Nezaboravi, nadalje, da i u Americi kano i u domovini, uviek se ponosiš svojim milim hrvatskim imenom i svakomu se kažeš da si Hrvat. Amerikanci vole one ljude, koji časte tudje, a sa svojim se imenom ponose i diče. Poturicu i u Turskoj mrze. Pak zašto da mi slavimo i pronosimo tugje, kad možemo svoje ime?

2.     U zadnjem sam Pučkom listu kazao da naša braća u Sjevernoj Americi imaju priko 200 podpornih društava ili zadruga, a sva ova društva sjedinjena su u jednu veliku zadrugu ili maticu, koja se zove: Narodna Hrvatska Zajednica. Svrha ovih društava jest da podpomažu braću članove u bolesti i u nesreći, a po smrti njihove žene, djecu i obitili. Na primijer kad se jedan član ili brat razboli, ima badava liječnika i ljekarije, a dok je bolan, uviek ga braća dolaze pohoditi, ako umre primi njegova obitelj od Hrvatske zajednice 800 dolara, ili u našem novcu 4000 kruna. Suviše bude kršćanski pokopan i po braći do groba dopraćen.

Dakle, čuj me narode! Ja sam bio u svietu, pa znam kako je. Ako možeš živjeti bud' li kako kod kuće, ne traži nad pogačom kolača. Ako li te pak nevolja tiska, te moraš u sviet, svud mi se kaži čisto i bez straha Hrvatom i upisuj se u Hrvatska društva i u Hrvatsku Narodnu Zajednicu.    

U Pučkom listu se komentiralo o iskustvima drugih iseljeničkih naroda i pitalo se i urednika za savjet, da li negdje otići ili ne. Zanimljivo je da je on uvijek odgovarao, ali bi se i ogradio jer, poput Lupisa, vidljivo nije želio poticati iseljavanje.

Poslovni ljudi toga doba brzo su uočili da bi prijevoz iseljenika bio dobar izvor zarade. Postao je to organizirani posao i brodarske kompanije su se reklamirale u novinama, a imale su predstavništva i zaposlene agente na svim mjestima, pa čak i u Donjoj Lendavi. Za 10 forinti kapare[11]  putnici bi imali pratnju od željezničke stanice do broda ili smještaja, što je zlata vrijedilo da se u nepoznatoj, stranoj luci ne izgubite.

Iz luke u Genovi se otisnuo u svijet najveći dio Dalmatinaca. Odatle su odlazili  i brojni Talijani na sezonski rad u Argentinu u vrijeme žetve i nakon šest mjeseci bi se vraćali kući na žetvu u Italiju. Na taj način su iskorštavali blagodati različitih mjena godišnjih doba dvije zemaljske polutke. Njihovim stopama su išli i Hrvati, a možda i neki drugi europski narodi.

 

7.       Genovska luka

Putovati se moglo i iz njemačkih luka poput Hamburga i Bremena ili iz francuske luke L'Havre. Budući da se radilo o velikom broju ljudi koji su u te luke dolazili sa svih strana, ponekad su morali proći karantene ili liječničke preglede. Za tu svrhu je u Genovi bio izgrađen takozvani Iseljenički dom za putnike trećeg razreda, koji se srušio 1930. godine. Bila je to zgrada od pet katova u kojoj se toga trena nalazilo 250 ljudi. Prvo se srušilo pola stropa na trećem katu, da bi se nedugo zatim srušila cijela zgrada. U nesreći je život izgubilo 40 ljudi, bilo je mnogo ranjenih, a krivica je pala na parobrodarska društva koja su zgradu loše održavala.[12]

        

8.       Pučki list, Split, 1904. godine

9.       Pučki list, Split, 1904. godine   

 

10.   Pučki list, Split 1905. godine

11.   Pučki list, Split, 1907. godine

Karantene i liječnički pregledi su usporavali put, koji se zbog udaljenosti i sporog prijevoza znao vući mjesecima. Bilo je to u svakom slučaju traumatično iskustvo, naročito ako su žene bile u pitanju. Primjerice ukoliko je netko trebao iz Selaca na Braču otputovati na pacifičku obalu Amerike u vrijeme između dva rata, trebao je rano uglavnom pješke krenuti u Sumartin na brod za Makarsku. Iz Makarske se brodom išlo u Split, a odatle vlakom u Beograd po putovnicu. Zatim se putovalo vlakom za, primjerice, Hamburg ili neku drugu europsku luku na brod za New York. U New Yorku je slijedila karantena i liječnički pregledi na otoku Ellis, a tek onda se vlakom išlo preko cijele Amerike na drugu obalu. Trebalo je za sve to novaca, pa se mahom gladovalo većim dijelom puta.

Ni odlasci u Južnu Ameriku nisu izgledali drukčije. Brodovi iz Genove su najčešće pristajali u Buenos Airesu, koji je bio poput vrata velikog kontinenta. Neki su pristajali u brazilskoj luci Santos, odakle se vlakom putovalo za Sao Paulo. Tamo je na željezničkoj stanici bio hotel gdje su se obavljali liječnički pregledi, ali i dobivala mogućnost besplatnog smještaja. Spavaonice su bile velike sale lišene privatnosti, a nakon njih je najčešće slijedio put na plantaže kave, gdje se radilo za hranu u maniri robovlasništva. To su najbolje osjetili oni koji su iz blajske luke Prigradice na Korčuli krenuli u bolji život put Brazila i prihvatili plaćen put od strane brazilske Vlade. Bilo je to 21. travnja 1925. godine, kada je 70 obitelji ispraćeno u Brazil, a do kraja godine njih ukupno oko tisuću. Naša je vlada zabranila odlaske u Brazil, kada se doznalo što se tamo događa. Danas je zgrada željezničke stanice u Sao Paulu pretvorena u Muzej iseljeništva.

 

 

12.   Sao Paulo, zgrada nekadašnje željezničke stanice, danas iseljenički muzej

13.   Replika spavaonice

 

Reklame za putovanja na daleke destinacije su se nalazile u svim novinama još od početka 20. stoljeća. U reklamama je sve izgledalo odlično, ali u posao se ubacilo mnoštvo prevaranata koji su uzimali novce, a onda bi nestali. Iseljenici su putovali u trećoj klasi koja nije ispunjavala očekivanja iz reklama. Bilo je dosta nereda, pa samim tim i pritužbi.

Ivan Lupis Vukić putovao je s ocem brodom do New Yorka 1891. godine, kada je zapisao: Sjećam se još lađe. Zvala se Columbia. Onda se iseljenike prevozilo kao stoku. Na parobrodu dospjesmo u neku ''grupu'' od 16 putnika negdje na dnu broda. Svaka grupa je imala svoj sud u koji je išla uzimati hranu u kuhinju. I sama je morala prati sud i tanjure. U ''grupi'' je bilo najviše poljskih ili ruskih židova, neukih i prljavih. Nosači hrane se izmjenjivali, ali jer otac i ja primijetismo da židovi nikad ne peru sud, morali smo mi trajno nositi hranu iz kuhinje, da bi bili sigurni da je čista. A kad je učinila oluja te većini putnika – jevreja naškodilo more, sav prostor u brodu za iseljenike bio je pravi pakao od bljuvanja i smrada. Danas putnici treće klase putuju kao prava gospoda u prispodobi kako su u ono doba putovali iseljenici.[13]

Splićanin Vicko Jurjević opisao je putovanje i iskustvo s agentima, za zadarski Narodni list,  30. 06. 1908. godine: Kad smo stigli u Hamburg, zatvorilo nas je u jednu konobu i nije nas puštalo vanka; pitalo nam je svakome po 3 krune za spizu. Kad je bilo sutradan u 11 sati, onda nas je odvelo na nesretni parobrod ''Pretoria'', s kojim smo partili put Amerike. Bilo nas je na brodu 1200 ženskih, a preko 2000 muških. Zbili su nas ka brave. Agenat ljuto nas je prevario. On je nama govorio, ako platimo po 132 forinta svaki, da ćemo doći u 14 dana, a ako smo ustrpljivi stati 18 dana, da će nas voziti cinije. Mi smo svi jednim glasom odgovorili da ne žalimo potrošiti više, ali da želimo doći prije. Onda je agenat primio od nas novce – prokleti mu bili! – i varao nas da ćemo imati dobru hranu. Ako nam ne bude sve u redu – kako nam on kaže – obećao nam je agenat, da će nam povratiti novce natrag, ali to je bilo samo usmeno, a u pismeno nam nije dao ništa, pa hajde ga ti traži. Evo ću pak sada kazati kakova nam je bila hrana. Ujutro smo imali kavu, gorku kao pelin. U podne su nam davali zupu, sve crvi po njoj i komadići konjskog mesa, a za šalšu kumpira neočišćenih. Kruha i vina ništa. Nama se je gadilo, pa smo bacili onu smrdljivu hranu u more. Za večeru su nam davali ribe, što se zove renga, slane, Bože sačuvaj, kakova je bila. Izvadili je iz karatila, pa onako neočišćenu stavili pred nas kao da smo kunci. Po ribi lizu crvi…sreća da bi nam za večeru dali malo kruha. Ne samo vina, ali ni vode nije bilo, već ako si u kantini htio kupit četvrt litre bire za 40 feniki.[14]

 

 

14.   Novo doba, Split, 1921. godine

15.   Novo doba, Split, 1924. Godine

 

Putovanje od Genove do Buenos Airesa, prema priči Mihe Moljaša iz Dola kraj Dubrovnika, izgledalo je ovako: Spavali smo u prostorijama s 20 – 30 kreveta, jedan poviše drugog, a dijelila nas je drvena ograda od boravka ostalih putnika. Jeli smo u istoj prostoriji na dugom stolu bez stolnjaka. Svaki je putnik imao ispred sebe jedan limeni tanjur i čašu. Prve smo dane jeli kruh koji je bio pečen u Genovi, a zatim bismo dobili tvrde ''kolače'' što se nisu mogli rukama lomiti. Ujutro bismo dobili vruću razvođenu kavu. Konobari bi donosili na stol hranu za sve, a mi bismo se sami posluživali. Ručak se najčešće sastojao od juhe i konjskog mesa s prilogom krumpira. Vina i čaja nije bilo. Od pića je bilo samo vode. Umivali smo se hladnom vodom na jednom mjestu svi skupa. Za vrijeme putovanja, koje je trajalo dvadesetak dana, spavali smo u odijelu i nije bilo mogućnosti za pranje rublja, a niti se moglo presvlačiti čisto rublje.

 

 

 16. Reklama za Hamburg Line iz Novog doba iz 1923. godine

17.  Razglednica njihovog broda Yipiranga

Iseljenici su koristili novine kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo. Tako je 1924. godine u splitskom listu Novo doba izašla cijela je prepiska pod naslovom O tužbama iseljenika za Australiju, koji su pisali o lošim uslugama tvrtke Banac i Rusko. Tvrtka se branila time da je njihov zadatak bio samo davanje obavijesti oko ispunjavanja zakonskih uvjeta za putovanje. Naime, tražilo se uz putovnicu i potvrdu o zdravstvenom stanju i nekažnjavanju.[15]

Putnici su bili nezadovoljni jer se toga puta nisu mogli ukrcati na engleski brod jer nije bilo mjesta, pa im je ponuđen prijevoz brodom Ville de Strasbourg franucuskog parobordarskog društva Messageries Maritimes. Cijena iz Barija koštala je 30 funti u camerone, gdje je bilo bezbroj kreveta, a 37 funti u kabinama trećeg razreda gdje bilo samo 4 ili 6 kreveta.

18. Novo doba, Split, 1924. godine

      

19.  Jadranska straža, Split, 1925.

20. Novo doba, Split, 1925.

Iseljavalo se iz cijele zemlje, ali Dalmacija je na veliko prednjačila. Primorci su bili otvoreni prema moru, bili su vični plovidbi i ribarstvu, svoje su znanje primjenjivali i prilagođavali na drugim stranama svijeta, na mnogo zahtjevnijim morima. Neki su čak s lakoćom pronalazili nove putove i učili druge kako izlaziti nakraj s morem. Bilo je među njima pomoraca, ribara, brodograditelja, časnika u mornaricama drugih država. Ne smijemo zanemariti ni činjenicu da su naši ljudi, iako nepismeni, bili i izumitelji na području ribarstva razmišljajući kako olakšati posao sebi i drugima.

P. Todorić je pedesetih godina 20. stoljeća napisao članak pod naslovom Razvoj jugoslavenskog pomorstva i u njemu piše o našim pomorcima kao prvim iseljenicima. Naime, oni su kao mornari bježali s jedrenjaka da bi pokušali nedgje drugdje naći sreću: U tim smjelim pothvatima bilo je takvih, koji su u novim zemljama takoreći napravili čuda: kultivirali izvjesna područja, organizirali gospodarstvo i digli se među najpoznatije i najzaslužnije ljude u toj zemlji, kao što je bio slučaj s našim ljudima u Punta Arenasu (Čile), u Argentini, u Louisiani...

Za vrijeme stare Jugoslavije[16], kada su uvjeti na našim brodovima bili najgori na svijetu, naši su pomorci gdje su god došli, naročito u SAD-u, Kanadi i Australiji, masovno bježali. Bilo je takvih slučajeva da je cijela posada, osim kapetana, napuštala brod i tražila sreću u tuđini. Ne samo što su životni uvjeti bili tako slabi i bijedni, već na većini brodova položaj posade više je sličio na neko ropstvo, nego na slobodan rad i život. Čovjek se nikome nije mogao požaliti, jer ako bi se tko usudio da išta kaže, unaprijed je znao da ga po povratku u domovinu, čeka iskrcaj s broda. Takvi uvjeti i odnos, mnoge je prisilio da se odluče na bijeg u tuđinu.

I sada naši pomorci plove po raznim oceanima i dolaze u sve kontinente svijeta, ali više ne bježe sa svojih brodova. U Novoj Jugoslaviji je sasvim drugi odnos na brodovima, sasvim drukčiji položaj pomoraca.

U ovom istraživanju koje predstavlja otvaranje teme i projekta o hrvatskim pomorcima izvan granice naše domovine, bavim se samo prekomorskim zemljama. Inače bi trebalo dati dosta prostora pomorcima drugih jadranskih država u kojima žive Hrvati. Tu se prvenstveno misli na bogatu pomorsku tradiciju Boke Kotorske, koja je do Prvoga svjetskog rata bila dio Dalmacije. Trebalo bi spomenuti i Moliške Hrvati koji su, kako sami kažu, s one bane mora došli u Italiju pred petstotinjak godina, a dio njih se u Vastu bavio pomorstvom. Prema dokumentima iz 16.stoljeća koji se čuvaju u arhivima pokrajine Abruzzo, vidljiva je trgovačka razmjena dviju obala, ali i to da su Hrvati svoje prekomorske susjede naučili sušiti ribu (mol) i soliti srdele. Uz to možemo dodati i pravljenje kobasica i sušenje pečenica, vještine koje na talijanskoj obali u to vrijeme nisu poznavali. U Veneciji s razlogom postoji Riva dei Schiavoni, što se odnosi na Hrvate. Viški ribari, pa zatim hvarski, korčulanski i pelješki, lovili su u akvatoriju Lampeduse, talijanskog otoka koji je bliži tuniskoj nego sicilijanskoj obali. Ali, sve su to teme neke druge priče, jer je ovo projekt koji ne može biti zaključen samo jednom knjigom. Zato se držimo prekomorskih zemalja koje su godinama predmet mojih proučavanja, a s obzirom na udaljene destinacije, treba zabilježiti viđeno da bi se otelo zaboravu.

Istraživanje je podijeljeno na cjeline koje se odnose na Sjevernu i Južnu Ameriku, te Australiju i Novi Zeland. Unutar kontinenata ili velikih država, pokrajine su poredane abecednim redom. Osobe spomenute u knjizi su predane kronološki, a ne abecednim redom, a prezimena napisana kako su se gdje korstila i prilagođavala jeziku doseljenja, ali je skrenuta pažnja na hrvatski oblik svakog prezimena.

S obziroma na to da sam citirala Milostislava Bartulicu i Ivana Lupisa Vukića, da kažem nešto i o njima. Milostislav Bartulica je rođen u Kotoru 1893. godine, a umro je u Zagrebu 1984. godine. Bio je publicist i novinar, a živio je jedno vrijeme u Antofagasti u Čileu. Bio je uključen u južnoamerički pokret Jugoslavenska narodna obrana koji je u vrijeme oko Prvoga svjetskog rata podupirao ujedinjenje u kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je to djelovalo kao rješenje hrvatskog pitanja. Ivan Lupis Vukić rođen je u Vignju 1876., a tamo je i umro 1967. godine. Kao mlad otišao je s ocem u New Orleans, učio je jezik i na kraju je postao urednik Croatian Heralda, novine koja je izlazila u Chicagu. Zatim je u Splitu vodio Bureau za izvještavanje iseljenika da bi, između dva rata, par godina boravio u Buenos Airesu na poziv brodovlasnika Mihe Mihanovića.

Krajem 1930ih Bartulica je osnovao Iseljenički muzej u Zagrebu, a zatim i u Splitu 1939. godine. Voditelj splitskog muzeja bio je Ivan Lupis Vukić, a izložio je arhiv Jugoslavenske narodne obrane iz Južne Amerike. Oba muzeja su se ugasila dolaskom Drugoga svjetskog rata. Svi dokumenti splitskog muzeja su pohranjeni u Državnom arhivu u Splitu u tako zvanoj Omladinskoj zbirci. U njima je bezbroj rukom pisanih zabilježbi Bartulice i Lupisa, a neke od njih sam koristila i u ovoj knjizi.

 

Autorica

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SJEVERNA  AMERIKA

 

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

 

                                                    Nema dijela naše nacije koji nije bio dirnut doseljeničkim porijeklom.

                                                     Svugdje su imigranti obogatili i ojačali tkivo američkog života.                                                                                                                                                                                                                       

                                                                                                                                  John F. Kennedy[17]                                                                                               

Hrvatski ribari, mornari, kapetani, pa i vlasnici ribljih restorana, doprinijeli su razvoju SAD-a na brojne načine: bili su predsjednici udruga, sponzori, izumitelji, mornarički časnici i istraživači nepoznatih područja. Nalazimo ih na svim obalama te velike zemlje, ali najviše na Pacifiku.

U Mobileu u Alabami, državi sa stotinjak kilometara obale, već 1820 - ih nalazimo Hrvate, popisane do 1900. godine, do kada su se najviše bavili ribarstvom. O njima nemamo mnogo podataka osim godine dolaska, a ne znamo niti razlog zašto se nisu tamo duže zadržali. Najvećim dijelom su bili iz srednje Dalamcije, s Brača i Hvara, te iz okolice Dobrovnika i iz Boke kotorske.

Smještena na drugom kraju države, američka je savezna država Aljaska. Kraj 19. stoljeća bio je pionirsko vrijeme ribarenja na Aljasci. Lovio se losos, a prvi hrvatski ribari su tamo bili bili Komižani. Robert Henning u svojoj monografiji o povijesti lova na losose na Aljasci kaže: Ta vremena pamtimo kao užasna. Ketchikan (smješten je na jugu Aljaske) je bio glavni grad ulova lososa u svijetu, gdje je 14 tvornica radilo tri mjeseca bez prestanka.

Većina ribara nije živjela na Aljasci, već su tamo dolazili sezonski za vrijeme nekoliko ljetnih mjeseci, dok bi u jesen lovili u vodama okolice Seattlea. Do početka svibnja svi brodovi bi trebali biti pripremljeni, obnovljeni, mreže pokrpane i nabavljene nove za otvaranje ribolovne sezone. To se obavljalo u matičnim lukama Bellinghamu, Tacomi, Everettu i drugima u državi Washington, kojima je opremanje posada bio veliki izvor zarade. Svojim malim brodovima ribari bi se uputili na sjever put Ketchicana ploveći maglovitim morem kroz prolaz pun stijena i oštrih grebena nasuprot Juneau-a, pa na zapad na olujno otvoreno Beringovo more na Sjevernom Pacifiku. 

Još zornije je to opisao John Resich (Reskušić): U vrijeme kada smo lovili u Beringovom moru, nije bilo motornih čamaca, nego smo plovili na vesla. Čim bismo ustali, morali smo urinirati po rukama da bismo ih zagrijali, inače ne biste mogli micati prste. Ruke vam se ukoče od rada i zime. Ja nisam krupan čovjek, ali imam ruke kao Joe Lewis (američki bokser). Pa ipak, morao sam čizme uzimati zubima, jer nisam mogao rukama. To je za ne vjerovati. Bilo je nemoguće izdržati i nemoguće je povjerovati da to nije bilo zimi, nego ljeti, od svibnja do kolovoza. Napravili bismo 12 runda dnevno, a ljeti dan traje 24 sata. Spavali smo 3-4 sata dnevno.

Resich je bio rođen u San Pedru, a roditelji su mu došli iz Komiže. Lovio je losose na Aljasci, a unio je i neke novine u načinu zamrzavanja ribe. Riba se tada smrzavala u blokovima leda, koje je trebalo lomiti, što je bilo mukotrpno. Resich je želio olakšati si posao i zaključio je da je ledište slane vode na nižoj temperaturi od slatke. Tako je došao na ideju da stvori tako zvani spray sistem, način da slana voda stalno cirkulira i održava ribu smrznutom, a da se oko nje ne stvori ledeni blok. Tako ju je postalo lakše iskrcavati. Indijancima se plaćalo da pomaknu svoje vrše, da bi se moglo lakše ribariti. Prema Resichu u to vrijeme je bilo dosta Komižana koji su lovili u Beringovom moru, poput Martinisa, Dinje, Drinde, Zverce, Konjica, Guje, Kroja, kako su se prema nadimcima razlikovali još u starome kraju.

Ulov lososa obavljao se mrežama potegačama i plivaricama, rjeđe udicom i vr- šom, potom i mrežama koje su razapinjali uz obalu (beach seine). Mreže i bro- dovi morali su biti pripremljeni za plovidbu do 1. svibnja. Koliko god je to bio težak posao, nije se mogao usporediti s onim što ih je čekalo na moru. Zarada je ovisila o sreći i dobroj sezoni, kada se moglo zaraditi 100 do 200 dolara, a moglo se i ostati bez zarade.

Prema riječima ribara Botice iz Račišća na Korčuli: Može da bude sezone kada se ne zaradi ni jedan dolar, kada sav trud pođe izgubljen, a ni nafta se ne naplati. Hoće se smjelosti, izdržljivosti i vještine da ribaš po onom silnom prostoru i da se u malim lađama boriš s valovima silnog Pacifika. Ali naši primorski Dalmatinci znaju sve prepreke svladati. A čujte i ovu – odem ja jednom u crkvu u jednom malom selu. Crkva puna Indijanaca koji pjevaju: Gospodi pomiluj! Ja mislio da je staroslavenski i promislio da sam među Indijancima naišao na svoj jezik. U stvari je bilo to, da je Aljaska nekada pripadala Rusiji.

Na Aljasci je ribarilo i nešto Hvarana. Neki od njih su bili:

Peter Budrovich, koji je dolazio ribariti iz San Francisca, a kasnije je postao i trgovac ribom. Oženio je Irkinju i imali su petero djece. Umro je 1882. godine daleko od rodnog Starog Grada.

Ivan Peratrovich, došao je sa Hvara u Kaliforniju 1860. godine. Njegovo prezime se povezuje s obiteljskim nadimkom Paretović ili Valensolo, a mjesto rođenja otok Hvar, Austria. Teško je točno odrediti kako se zvao, zbog lošeg spo- razumijevanja i rukopisa onih koji su vodili knjige (Paretović, Petricević, Petrović ili slično). Da bi stigao u Kaliforniju, Ivan je morao ploviti do Mageljanovog tjesnaca i oploviti skoro cijelu pacifičku obalu obje Amerike. Prema teško čitljivim dokumentima rođen je 26. 12. 1851. godine. Spomenut je kao šesnaestogodišnjak koji je došao u San Francisco u vrijeme kada je bila velika potražnja za ribarima. Upisan je u analima društva Slavonic Mutual Benevolent Society, osnovanog 1857. Dobrotvorna društva bila su uobičajena u to vrijeme. Članovi su plaćali članarinu kako bi dobivali naknadu ako su bili bez posla ili bi se razboljeli. Društvo je s vremenom promijenilo svrhu i više se bavilo kulturom i baštinom, a trajalo je skoro 160 godina. I mladi Ivan se učlanio u Slavonic Society.

 

     

21. San Francisco 1848. godine

22. Zastava Slavonic Society osnovanog 1857. godine u San Franciscu

Peratrovich je radio na ribarskom brodu, koji se jednom prilikom nasukao na Aljasci na Seal Islandu, otočiću između otoka St. Paul i St. George u sklopu istočnih Aleuta, u Beringovom prolazu. Spasili su ga Eskimi i tamo se zadržao četiri mjeseca.

 

23. Seal Island danas

 

Zatim ga je ruski kuter odvezao u Sitku na Aljasci. Prema pričanju njegovog sina Roberta, koje je 1972.g. objavljeno u Urban News iz Anchoragea, John je zatim kanuom krenuo u Victoriju u Kanadi, ali se na putu zaustavio u Klawocku. Tamo je odlučio i ostati jer je bio jedini koji je znao izrađivati ribarske mreže, pa je započeo raditi u tvornici za konzerviranje lososa. Oženio je princezu plemena Tlingit, koja je bila znatno starija od njega, ali to nikome nije smetalo. Ona je već ranije bila udana i imala je troje djece. Ivanu je rodila četiri sina. On se kasnije ponovno oženio i postao je ključna osoba tvornice pa su na etiketi Family brands otisnuli njegovu fotografiju, zajedno sa suprugom i njihovim kćerima. Etiketa je bila povučena nakon smrti jedne od djevojčica 1901. godine.

24. Peratrovich sa suprugom i djecom na etiketi konzerve lososa

Ivan (John) nikada nije dobio američko državljanstvo, jer je Aljaska smatrana teritorijem, a starosjedioci nisu htjeli položiti zakletvu Sjedinjenim Državama. Proglašena je 49. saveznom američkom državom 1959. godine dugo nakon Peratrovicheve smrti. Prilikom plovidbe između tvornice i sela Klawock prevrnuo mu se brod 1915. godine. Iako je bio spašen, podlegao je zatajenju bubrega uzrokovanom izlaganju hladnom moru.

Iza sebe ostavio je treću suprugu i, kako se računa, 29 djece. Izgradio je veliku kuću iz koje su djeca odlazila tek kada bi se vjenčala. Ivana opisuju kao tamnoputog niskog muškarca s brkovima. Jedina njegova fotografija je ona s konzerve. Prema pisanju Adama Eterovicha iz San Carlosa u Kaliforniji, Ivan je imao 525 direktnih potomaka. Sahranjen je na Peratrovich Islandu, malenom otoku uz Klawock nazvanom njemu u čast, na kojemu je smješteno gradsko groblje.

 

 

25. Mapa Prince of Wales island gdje je smješten Klawock

26. Peratrovich island ispred Klawocka

 

Ivanov sin Roy, diplomirani ekonomist, oženio je domorotkinju Elizabeth Wanamaker, rođenu 1911. godine. Zbog diskriminacije koju su doživljavali, jer se starosjedioce tretiralo kao građane drugog reda, primjerice, na nekim mje - stima je pisalo: No natives or dogs (Zabranjen ulaz starosjediocima i psima), Elizabeth je iskoristila svoju pravničku vještinu i započela borbu za ljudska prava. Nije se zaustavila sve dok državni Senat nije zakonom zabranio diskri- minaciju. Umrla je od karcinoma 1958. godine, a 16. veljače proglašen je Danom Elizabeth Peratrovich za cijelu Aljasku. Iza nje su ostali suprug, sinovi Frank (kipar) i Roy Jr. (prvi registrirani lokalni građevinski inženjer Aljaske), te kći Loretta.

27. Elizabeth Peratrovich

               

28. Grob Elizabeth Peratrovich

29. Grob Roya Peratrovicha

 

Sam Domancich, podrijetlom s otoka Hvara, bio je ribar, a zatim je postao dopisnik i učitelj. Kao i većina ribara, na Aljasku je dolazio sezonski. Kasnije je pisao duhovite pričice o životu hrvatske kolonije u San Pedru u Kaliforniji, gdje je živio. Za vrijeme Korejskog rata bio je ratni dopisnik. Po povratku je radio kao ribar, radnik u tvornici konzervi, lučki radnik, no pronašao je vrijeme i za školovanje. Diplomirao je na Long Beach State College 1955. godine. Do mirovine 1987. godine predavao je u srednjoj školi.

Marko Maricich, još jedan Hvaranin, osnovao je Alaska Fishing Jobs.com i 1992.g. napisao je The Greenhorn's Guide to Alaska Fishing Jobs, vodič za pronalaženje posla u ribarstvu. Vodič sadrži 8000 kontakata i vrlo je cijenjen među članovima ribarske industrije. Vodič je ujedno i jedini takve vrste. Maricicheva obitelj je u ribarstvu bila preko 70 godina, a i on sam bio je profesionalni ribar 11 godina.

Međutim, Kraljem ribolova na Aljasci prozvan je Bračanin Nikola Bezmalinović ili Nick Bez, rođen u Selcima 1895. godine kao jedan od šestero djece. Kada mu je bilo samo petnaest godina, posudio je od oca 50 dolara i ukrcao se na talijanski brod. Tako se 1910. godina našao u New Yorku prepušten sam sebi. Radio je Brooklynu u jednom restoranu, za stan i hranu. Takva, skoro ropska situacija ga je motivirala da krene na zapad. U Tacomi u državi Washington imao je neke sumještane, ali cilj mu je bio domoći se Aljaske jer je čuo da tamo ima zlata i lososa. Ukrcao se na vlak s 50 centi u džepu. Stigavši u Tacomu, našao je posao na remorkeru koji je plovio za jugoistočnu Aljasku, gdje je i ostao. Nakon šest godina napornog rada imao je vlastiti brod plivaričar. To nije značilo kraj njegovoj borbi za preživljavanje, nego početak nove faze njegovog života koja je odredila njegovu sudbinu. Kao vlasnik plivaričara uvodio ih je u upotrebu umjesto beach seiners, brodova čije su mreže razapinjali uz obalu i konjima dovlačili na obalu.

 

     

30. Nick Bez

31. Izvlačenje mreže konjima

Nick Bez je u dobi od dvadeset i četiri godine imao američko državljanstvo, bio afirmiran ribar i vlasnik tri broda plivaričara. Ribarske brodove je Bez s vremenom pretvorio u ploveće tvornice, a zatim se dao u posao zračnog prijevoza kojim je povezivao Aljasku s ostatkom američkih pacifičkih država i s Kanadom. Bio je prvi regionalni avio prijevoznik u Americi. Kupio je Alaska Southern Airways 1931. godine, koji je kasnije za veliki profit prodao Pan Americanu. Vratio se avio prometu 1946. godine kao vlasnik West Coast Airlines, iz koje je iznikla Air West. Nju je kasnije prodao Howardu Hughesu za sto milijuna dolara.[18]

U ribarstvu je postigao totalan uspjeh sa svojim brodovima, plovećim tvornicama i dokazao da može preteći Japance koji su držali primat u ribolovu na Beringovom moru. Postao je vlasnik četiri najveće tvornice za preradu lososa i dva rudnika zlata. 

Nick Bez se oženio s Magdalenom Dorotich, također podrijetlom iz Selaca, rođenom u Americi. Bračni se par preselio južnije, u Gig Harbor u državu Washington i na kraju su se sasvim skrasili u obližnjem Seattleu. Bez se s vremenom okrenuo politici kao simpatizer Demokratske stranke i bio je njen nacionalni blagajnik. Bio je prilično nepoznat sve dok se 1945. godine nije u javnosti pojavila njegova fotografija s tadašnjim predsjednikom Harryjem Trumanom kako love losose u Puget Soundu kraj Tacome. Onda je postala jasno da se radi o jednom od najvećih hrvatskih sinova u Americi, ali o njegovom se životu malo znalo.  

Jedan odvjetnik iz New Yorka o njemu je rekao: Nick je potvrda onoga što želimo vjerovati u vezi s Amerikom, u vezi s uspjehom i sa samim sobom. On je dokaz da se čovjek pod našim sustavom može popeti na vrh sposobnosti, energije i odlučnosti. Uživam u činjenici da, nakon što je uspio, Nick nije vidio potrebu da se mijenja prema ičijim očekivanjima. Bio je zadovoljan onim što je bio. On je poput hrasta na rubu šume četinjača. Snažan je, prirodan, možda malo ''pomaknut'', ali itekako prihvaćen.[19]

Nick Bez je umro 1969. godine. Bio je marljivi pionir u pravom smislu riječi. Njegov grub, avanturistički duh naveo ga je da se kocka sa sudbinom i izbori financijsku neovisnost i poštovanje svojih bližnjih.

Bilo je još kraljeva ribarstva na Aljasci koji su došli iz Dalmacije, primjerice Paul Martinis, rođen u Komiži 1893. godine.  Dobio je državnu nagradu Kralj lososa, 1958. godine kao i posebno priznanje predsjednika Dwighta Eisenhowera. Odlikovan je, ne samo zato jer je obarao rekorde u lovu na losose, nego i zato jer je bio prvi koji je otkrio i ukazao na bogate riblje resurse u opasnim vodama Aleuta. Martinis je stigao u New York 1913. godine brodom Martha Washington da bi izbjegao poziv u vojsku, a imao je svega 22 dolara u džepu, engleski nije govorio, ali je znao loviti ribu što je naučio od oca u Komiži. Odmah je krenuo na zapad, došao u državu Oregon gdje je radio kao vatrogasac, ali je čuo da sjevernije, u Tacomi u državi Washington, ima Komižana. Tamo je sreo Nikolu Mardešića svog sumještana koji ga je zaposlio na svom brodu Sunset. Martinis je uspio zaraditi za vlastiti brod 1916. godine, imenom Sloga i lovio je u vodama Pudget Sounda između Tacome i Seattlea. Iduće godine je kupio još veći brod Northland i krenuo u ribolov u Beringovo more na Aljasci. Bilo je to pionirsko vrijeme ribarenja na Aljasci koje je već ranije spomenuto.     

Gdje je bilo ribe bilo je i ribljih restorana. Thomas Radonich rođen je na Hvaru 1869. godine, a na Aljasku je došao 1891. Najveći dio života proveo je u gradu Juneau na Aljasci, ali i jedno vrijeme u Yukonu, gdje je u Dawsonu za vrijeme zlatne groznice bio vlasnik kavane Carnation Tom. Carnation znači karanfil, a usprkos problemima s nabavom, uvijek je imao svježe karanfile.

 

32. Dawson krajem 19. stoljeća

 

Bilo je muke i oko nabavke jaja, jer ih je jednom prilikom otkupila konkuren- cija. Ta priča postala je svjetski poznata, jer je opisana u jednom od romana Jacka Londona. Radonich se od 1900. godine sasvim skrasio u Juneau i otvorio je restoran Alaska Grill, koji je dugo vremena bio najveći na Aljasci.

33. Juneau 1914. godine

 

Radonich se oženio 1914. godine, a 1950. postao je udovac. Bio je aktivan član zajednice, poznat po tome što je pokrenuo baseball ligu između gradova jugozapadne Aljaske i Whitehorsea u Yukonu. Radonicha je u 87. godini života oborio automobil i od posljedica te nesreće je i preminuo. Iza njega su ostali pokćerka i sedmero sinova.

 

Povijest ribarenja u Kaliforniji vezana je za doseljenike iz Azije i Europe, s tim da su Japanci započeli dolaziti već sredinom 19. stoljeća, a Europljani dvadesetak godina kasnije, privučeni zlatnom groznicom. Primjenjivali su metode ribolova i znanja koja su donijeli iz zavičaja, a prilagodili su ih novim uvjetima. Ulov rakova započeo je 1848. godine, zatim su se vadile oštrige od 1850., kao i školjke Petrovo uho (Abalone). Od 1903. razvila se industrija konzerviranja tune, a tijekom Prvoga svjetskog rata započeo je lov na srdele, koji je doživio vrhunac 1936.g., kada je ulov iznosio 700 000 tona. Na tisuće ljudi radilo je u tvornicama ribljih konzervi od San Diega do San Francisca. U Kaliforniji je 1939. godine bilo registrirano 8700 profesionalnih ribara, od čega ih je 50% bilo rođenih Amerikanaca, dok su 20% rođenih izvan Amerike, ili u brojkama njih 950, činili Hrvati. Iza Drugoga svjetskog rata riblja industrija iz Kalifornije, barem što se tune tiče, bila je najprofitnija na svijetu. Kasnije su se okrenuli izvozu liganja.

Lovilo se u zaljevu San Francisca, kao i sjevernije, u zaljevu Tomales, ali i u Južnoj Kaliforniji oko Los Angelesa i San Pedra.

U San Franciscu Hrvati su osnovali ribarsku udrugu Fishermen's Association of San Francisco 1870. godine, a prvi predsjednik bio je Augustus Splivalo. Nakon njega su bili Anton Mengola (1881.), Dominic Mengola (1883.) i Anton Francovich (1884.). I talijanski ribari San Francisca osnovali su 1878.g. udrugu Italian Fishing Society, koja je imala 14 članova uprave, od kojih je šestero bilo Hrvata, od čega dvojica Hvarana: predsjednik Dominic Mengola i akviziter Prospero Maricich.      

San Francisco je bio velik i živ grad u kojemu je 1849. godine obitavalo 25 000 stanovnika. Smatrao se kulturnim središtem u kojemu su bogatiji muškarci no- sili bijele rukavice. Te godine Nikola Budrovich sa Hvara otvorio je restoran, najstariji u Kaliforniji i treći najstariji u SAD-u, naziva New World Coffee Saloon and Market. Kasnije ga je prodao Antoniu Gasparichu, a ovaj Franku Kosti, da bi zatim došao u ruke Johnu Tadichu iz Starog Grada. Tadich je restoranu promijenio ime u Tadich Grill, koji postoji i danas. Smješten u San Franciscu na adresi 240 California Street, Tadich Grill je prepoznatljivo mjesto u gradu. Još 1925. godine u San Francisco Newsletteru je pisalo:

Nakon velikog požara u San Franciscu 1906. godine, ostali su orijentiri, mahom ljudski – jer je zgrade progutao požar. Među malobrojnima koje su ostale bio je i Tadich Grill. Razgovarati s gospodinom Tadichem je kao da čitate povijest. On će vam ispričati kako je bilo prije 1849. kada nije bilo restorana i kada je kuhao kavu mornarima pod šatorom. Pričat će vam o izvjesnom kapetanu Leidesdorffu, koji je na doku pristao s brodom punim željeza iz Manchestera, a cijela ga je posada napustila da bi ostala po Kaliforniji tražiti zlato. Željezo su smjestili u šator gdje je Tadich prodavao kavu. U blizini su bile novinske kuće, s njim su ručali poznati ljudi, a za jedno kuhano jaje davalo se 1 dolar.

Tadicha je jednom njegov menadžer Steve Buich pitao gdje će naći šefa kuhinje. Tadich je odgovorio kako bi trebalo da sindikati nabavljaju dalmatinske kuhare koji znaju kuhati ribu. To je kao pitati slijepca za oči, kazao je Buich.

      

34. Reklama za Tadich Grill iz 19. stoljeća

35. Tadich Grill danas

 

Iz obližnjeg San Josea došlo je, 17. siječnja 1904. godine, pismo u splitski Pučki list. Napisao ga je A. Diana iz Brista, koji se potpisao kao Vaš domorodac: Dok sam doma bio, kad bi mi tko govorio o Americi, a osobito o Kaliforniji, ja sam ga slušao ko sveca. Mani se je onda činilo, da se u Kaliforniji grne zlato kao u nas žalo, pa sam jedva čekao zgodu da i ja pođem u Ameriku. Evo su na zdravlju tri godine odkada sam se ja nastanio u ovoj zemlji, pa sam se uvjerio da ni ovamo ne padaju pečene tuke iz neba. Uvjerio sam se da je u Kaliforniji teško živjeti isto kao kod nas, pače još teže. Znade mi povor! Vas sam se zgrčio od truda! Mi doma slabo živimo, jer malo radimo, a ovdi nitko ne počiva od rana jutra do mrkle noći. Da smo mi, što smo došli u Ameriku, ovako radili kod kuće i da smo ovako štedili, kao ovdje, nije nam bilo od potrebe seliti se preko svieta obijati se od nemila do nedraga. Kalifornija je manje plodna nego li naša zemlja, ali ovde se radi puno više i pametnije nego li u Dalmaciji.  

 

Nešto sjevernije od San Francisca smjestila se duboka uvala Tomales Bay. Pioniri profesionalnog ribarstva na tom mjestu, prema povijesničaru Jacku Masonu bili su Nick Vilicich, Grga Matkovich, Nikola Cosmich, Tony Nola, Nick Beritich, Nick Kojich i Antun Smircich. 

Nick Vilicich, je 1900. godine kao sedamnaestogodišnji ribar otišao s rodnog otoka Hvara s još trojicom prijatelja. Bili su to Nick Beritich, Tony Nola i Nick Cosmitich, a razlog odlaska bio je izbjeći vojnu obvezu. Tražili su mjesto nalik domu, pa su se skrasili u White Gulch-u u Tomales Bay-u sjeverno od San Francisca. Tamo su zime bile blage, vrijeme lijepo od ožujka do listopada, a područje je obilovalo grotima i zaštićenim plažama. Ubrzo su to mjesto prozvali Little Dalmatia. Nickov sin John je pričao kako mu je otac došao s malo novca, a ubrzo je posudio 250 dolara da može sa Hvara dovesti djevojku Nikolinu. John je dodao kako su mu roditelji naporno radili, no prilično su dobro živjeli. Imali su ribarski brod, koji je i sin naslijedio, pa je plovio više od 50 godina. Nick je poticao djecu da u kući govore hrvatski, ali nakon njegove smrti 1936. godine supruga je od toga odustala.

Gregory Matkovich, ili na hrvatskom Grgo, ribar i ugostitelj, došao je u Ameriku početkom 20. stoljeća iz rodne Vrboske. Najprije je radio u rudnicima ugljena pokraj Chicaga kako bi zaradio za dolazak svoje braće Andrije (Andrew) i Mihe (Michael) i sestre Franke (Frances). Oko 1906. godine obitelj se preselila na zapadnu obalu u Oakland u Kaliforniju, gdje se Frances udala za Nikolu Kojića (Nick Kojich) s Mljeta, koji je imao neko javno okupljalište, po svoj prilici restoran. Posao u Oaklandu ih nije zadovoljio pa su otišli sjevernije, u Tomales Bay i tamo se bavili ribarstvom, zajedno s Vilicichima i Cosmitichima. Imali su nekoliko brodova. Ivan Lupis Vukić posjetio ih je 1927. godine i s njima je proveo nekoliko dana. Dolazak je ovako opisao: U Marshallu nas dočeka prijatelj Kojić sa svojom ribarskom motor-ladjom i preveze na drugu stranu, u jednu malu i ugodnu uvalicu gdje se, na osami, nalazi dom braće Matkovića. Pred kućom je zgodno drveno pristanište za čamce koji za ribanje služe. Pored tih čamaca, kojih ima bar po tuceta, stoji usidrena i jedna ladja, kao mala maona, u koju se meće riba-heringa-kada ju se na tone ulovi kako nam to priložena slika pokazuje. Tu vidimo na lijevo Andra, na desno Grga Matkovića, a po srijedi Nikolu Kojića, kako lopatama iskrcavaju grdnu ribu što uloviše.

 

36. Slijeva: Andrija Matković, Nikola Kojić i Grgo Matković iskrcavanu ulovljene haringe

 

Haringe su se prodavale za hranu kokošima. Trgovci su uzimali pola centa za funtu (oko 1 jugoslavenski dinar za kg), dok su farmeri davali 1 cent za funtu. Kokoši koje su se hranile haringama davale su više jaja. Međutim, trebalo je paziti da se u pravom omjeru daju u odnosu na ostalu hranu, inače su jaja bacala na friškinu, odnosno mirisala po ribi.

Prema priči Grge Matkovića, bolja riba se prodavala veletrgovcima u San Franciscu. Obitelj je imala uređaje za pripremu ribe, sanduke i skladište. Trgovina je bila organizirana na način da se riba polagala u sanduke, koje se zatvaralo kada bi se napunili i na cedulji napisalo čija je i kome je treba otpremiti. Sanduk bi samo ostavili ispred skladišta. Dva puta dnevno prošla bi željeznica, ukrcali bi sanduk i odnijeli na odredište. U San Franciscu bi vlak dočekali veletrgovci, mjerili i popisivali ribu, te je otpremali u hladnjače ili trgovine. Krajem svakog mjeseca ribari bi dobili novac za poslanu ribu.

Matkovići su odveli Lupisa vaditi školjke Petrovo uho (Abalone), koje su znale narasti od 20 do 25 cm, te imati i do kilogram mesa. Petrovo uho prianja uz kamen, ali je odlijepljen par centimetara. Širokim se dlijetom treba udariti između školjke i kamena da padne na dno. To se nikako ne smije raditi rukama, jer ako školjka uhvati ruku, lako može otkinuti prst.

Lupis je kod Matkovića došao s Franjom Akačićem, urednikom novine Narod. Detaljno je opisao večeru: popara od školjki s lukom i petrusimulom, riba na gradelama, pršut i vino, a bilo je doba prohibicije (1919.-1932.). Lupis se na to osvrnuo rekavši: Urednik Akačić je veliki neprijatelj američke prohibicije. Voli dobru kapljicu kao i svaki pravi čovjek. Ja, za sebe, nikako ne bi mogao zamisliti da bi mi spremana večera mogla poći u slast, a da je ne zalijem vinom.

Kojić ih je utješio riječima: Usprkos njihove prohibicije, dobra vina ima u izobilju. Ženske su skuhale zelja sa pršutom. Mi ovdje imamo pravo naše dalmatinsko zelje, i pršut pravimo po našu. I ovo je Božja noć i naša.

Opisujući život te hvarske obitelji u osamljenoj uvali na sjevernom Pacifiku, Lupis je zaključio da je to tako daleko, daleko, a opet sve tako naše i domaće, da ti se čini kao da se nalaziš negdje na obalama Hvara ili Mljeta...

Od trojice braće Matković najstariji je bio Grgo i jedini od njih oženjen. Supruga mu je umrla, pa je ostao sam s troje djece. Najstarija kći Elizabeta je u vrijeme Lupisovog posjeta imala 14 godina, a Andrija i Dobrila su bili mlađi. Grgo se nije više ženio, bojeći se bi li druga žena bila i djeci dobra majka. Budući da su svi živjeli zajedno, pa i Kojići, Grgina sestra Franka Kojić vodila je domaćinstvo i odgajala nećake.

Obitelj je živjela u velikoj i udobnoj drvenoj kući, a uz kuću je posebno bilo izgrađeno skladište puno alata i 35 raznih ribarskih mreža. Lupis je prepoznao mreže na dotezanje, za inčet, prostricu, popunicu, tunaru, šabaku, a sve su ih Matkovići sami izradili. Sami su ih vukli na brod, tako što bi obukli navoštene kapute i gumene čizme, jer su na taj način mogli raditi po svakom vremenu i ostati suhi.

Tu je bila, naravno, i konoba puna svakog blaga božjeg, kako je primijetio Lupis. Ispod grede su visjeli pršuti, bilo je tu više vreća brašna, bačva krumpira i nekoliko bačvi vina. U vrtu su uzgajali kupus, luk, salatu i razno povrće. Pred kućom je bio prostor za igrati na balote i ploče, ili na potkove.

A u kući i u kuhinji, rekao je Lupis, sve uredno i smješteno-kao doma! Mala Elizabeta leti po kući i služi za stolom kao gotova domaćica. Rođena je u Americi, ali teta je od nje napravila brižnu dalmatinsku domaćicu. Ne bi čovjek vjerovao da joj je 14 godina, jer je po radu prava mala ženica. Gledajući je pomišljam: Taka, u-Americi! Ej, sretan mladić kojega dopadneš! Amerikanke ne vole mnogo da rade, naročito ne u kuhinji.

Za vrijeme boravka kod Matkovića, Lupis je rekao da je vrlo često razgovor skretao na stari kraj i političke prilike: Svi ti iseljenički razgovori o domovini i državi, puni brige i ljubavi, gubitak su vremena. Ne mislim ovim povrijediti domovinske osjećaje braće iseljenika, nego im samo reći gorku istinu: da u domovini malo tko mari za sve što oni osjećaju, rade i govore...,- po povratku je zaključio Lupis.

 

37. Jedan od braće Matkovich

 

Lupis je bio impresioniran opremom koju su Matkovići imali u svom skladištu. Vidio je naprave koje usisavaju ribu direktno iz broda i prenose je na tavan.  Pred skladištem je vidio dvije dizalice, a posebno se iznenadio kada je čuo da su dio opreme osigurali veletrgovci, a ostatak sami ribari. Lupis je zaključio: Taj me odgovor navede da pomislim i kažem: Nešto takvo u Dalmaciji se ne bi dalo zamisliti. Onamo se na desetke godina moli vladu da napravi koju olakšicu, a ništa se izmoli. A ljudi nikada ne dolaze na ideju da bi i sami mogli nešto napraviti da olakšaju sebi rad i poslovanje.

 

38. Nikola Kojić s ulovljenim patkama u ribarskoj luci

 

Lupis je nakon tri dana morao napustiti Matkoviće i Tomales Bay i krenuti dalje. Rastanak je ovako opisao: Sipila je kišica, ali mala Elizabeta iznese svoj fotografski aparat da snimi naš polazak. Slika nas pokazuje poredane na krmi Kojićeva motora. Gospođa Franka, Miho i Grgo s djecom, dugo su mahali za nama. Činilo mi se kao da sam od djetinjstva poznavao taj dobri svijet i kao da komad mene među njima ostaje. Čudni osjećaji obuzimlju čovjeka kad se rastaje od prijatelja pod dojmom da ih, možda, nikad više neće vidjeti.

 

39. Na fotografiji Elizabete Matković slijeva su Franjo Akačić, Ivan Lupis, Nikola Kojić, Veljko Radojević iz Boke i Andrija Matković

 

Mnogo godina kasnije, Grgin sin Andrew Matkovich otvorio je restoran Nick's Cove, gdje je nudio riblje specijalitete. Radio je sa suprugom Dorothy, a pridružili su im se tetak i teta, Nikola i Franka Kojić i restoran je bio u rukama obitelji više od 40 godina, nakon čega su ga prodali.

40. Nick's Cove nekada

 

41. Nick's Cove danas

 

Hrvati iz Dalmacije odigrali su važnu ulogu u ribarskoj industriji sjeverne Kalifornije i područja oko San Francisca, ali i cijele obale Pacifika. Međutim, većina ih je odselila na sjever u savezne države Oregon, Washington i na Aljasku, te na jug u San Pedro.

U San Pedru se lovila tuna. Lovilo se  20 tona  ribe  dnevno, a  godišnji  ulov  je  između 1916. i 1923. samo tri puta pao ispod 6 milijuna tona. Tunolovce su počeli graditi u San Pedru od 1915. godine. Jedno od brodogradilišta se zvalo Harbor Boat Building Company, u vlasništvu Lošinjske obitelji Radoš, koja je posao započela u Kanadi. Do 1920. godine moglo se u San Pedru izbrojati 125 tunolovaca, te još 400 drugih ribarskih brodova. Donji dio broda bojali su crvenom bojom.

Zane Grey, američki autor kaubojskih romana, pisao je da je jednom gledajući iz svoje kuće u Avalonu na otoku Catalini, izbrojio 132 broda gdje plove iz pravca San Pedra. Rekao je: Već sam bio navikao na crvene točke po oceanu.

Ribarske mreže u Americi imaju naziv Purse seine, jer se kao i damske torbice mogu stisnuti pri vrhu. Kod nas se zove plivarica (okružujuća mreža).

Već početkom 20. stoljeća Dalmatinci koji su doselili u San Pedro koristili su svoje znanje iz starog kraja. Tako je bilo i s obitelji Augustina Felanda i Anete Stanojevich – Felando, roditelja Catherine ( 1907.), Nicholasa (1909.) i Ann Cecilije (1912.). Mreže su započeli izrađivati u svom dnevnom boravku na 10^th Street broj 456. Malo po malo postali su vlasnici ribarskih brodova, a svoje su umijeće prenijeli i na svoju djecu. Danas se na njihovoj adresi nalazi kuća za iznajmljivanje.

42. Purse seine, mreža plivarica, okružujuća mreža, jer se brodom pravi krug oko jata ribe, da bi se zatim skupljanjem stezača zatvorilo dno (cork line – plutnja, purse line – stezač ili imbroj, purse rings – prstenovi stezača, lead line – olovnja) 

 

Ante Viličić se rodio u Bolu na Braču, a došao je kod brata u San Pedro 1920. godine. Oduševio se kada je vidio kako se tamo riba lovi na moderan način, dok se u isto vrijeme na Braču plovilo na vesla. Odlučio je što više naučiti i vratiti se kući, te unaprijediti ribarstvo na Braču. To je i učinio 1928. godine čim je uspio skupiti nešto novaca. Povezao se Šimom Kasolinijem, povratinkom iz Amerike, koji je u Sumartinu imao brodogradilište, pa je kod njega naručio motorni tunolovac, prvi na Jadranu. Nazvao ga je Napredak, čijim je isplovljavanjem iz splitske luke 5. lipnja 1929. godine, započelo moderno razdoblje tunolova kod nas.

 

43. Ribarska luka u San Pedru, brodovi čekaju iskrcaj

 

Ribarska zarada nije bila redovita, jer se zarađivalo po ulovu. Nije se moglo znati hoće li ulov biti dobar, a zarada se dijelila ovisno o prethodnom dogovoru. Najčešće se radilo o pristojnim novcima, ali stotine života je izgubljeno u ovom nesigurnom poslu. Nije bila rijetkost da ribar padne u more i da se to primijeti tek kad je kasno. Publicist Emanuel Parker je opisao hrvatske ribare kao ljude čiji je cilj bila dobrobit njihovih obitelji, ljude koji su bili dobri muževi i očevi, privrženi svojoj zajednici i uvijek spremni učiniti ono što se od njih očekuje bilo da se radi o vjenčanju ili sprovodu.

Naši ribari su se u dalekom svijetu prilagođavali novim uvjetima, primijenjujući znanje tečeno u starom kraju. Tako su se u San Pedru svi čudili kako  Ante Fiamengo uvijek uplovljava u luku s dobrim ulovom tune. Prvo se mislilo da je otkrio dobre pošte kako ribari zovu mjesta gdje se skuplja riba. Na čuđenje okoline on je lovio noću, jer je još u rodnoj Komiži naučio da plava riba noću, pri kretanju, stvara fosforescentno svjetlo i vidi se golim okom.

Znanja naših ribara mnogi su koristili, bilo da se radilo o malim spoznajama ili o ozbiljnim izumima koji su unaprijedili ribarstvo. Unatoč tome, najvećim dijelom se nisu trudili patentirati svoje izume.

Dragić Petar iz Crikvenice je došao u San Pedro i vidio da se tuna mrežama lovi s obale, što je bilo teško a i ulov nije bio velik. Stoga je 1917. godine usavršio mrežu plivaricu za ulov na otvorenom moru. Mreža je nazvana mrežom kalifornijskog tipa. To se odrazilo i na brodogradnju, jer su se počeli graditi veći tunolovci. Dragićevu je mrežu 1947. godine usavršio Boljanin Petar Viličić, jer je olovo zamijenio čeličnim lancem, pa je brže tonula i manje se kidala. Dragić je bio uključen u još jedan poduhvat u malo južnijem San Diegu.

Na Pacifiku se osim tune započela loviti i srdela, koje je bilo puno u vodama San Diega, San Pedra, San Franciska i kanadskog Vancouvera. Vlasnici brodova za ulov srdela bili su prema arhivu Adama Eterovicha: M. i J. Botica, N. i F. Mezin, S. Grgas, A. Zitko, N. Peric, C. Gaspar, Petar i Nikola Dragic i V. Giaconni.

U to se vrijeme nije puno kupovalo srdele, a tržište se tek formiralo. Vlada Kalifornije je donijela propis kojim je limitirala ulov srdela za konzerviranje, da bi na taj način kontrolirala prezasičeno tržište. Ribarima je to ugrozilo egzistenciju, pa se grupica Hrvata udružila s troje Amerikanaca, od kojih je jedan imao teretni brod Lansing od 8000 tona nosivosti. Brod su pretvorili u najveću ploveću tvornicu na svijetu gdje su na pučini, 3 milje od obale, prerađivali ulovljenu ribu. Bilo je to izvan jurisdikcije države Kalifornije, a odatle je bilo legalno prevoziti robu na obalu.  

Komižanim Tone Mihovilović je poput mnogih ribara iz San Pedra lovio u akvatoriju otočja Galapagos, koje je bogato ribom, ali su im se tamo stalno kidale mreže. On je tome doskočio jer je konstruirao mrežu koja se konopima mogla skraćivati svakih tridesetak metara.

 

44. Ribolov plivaricom broda Spartan na Pacifiku

 

U San Pedru je podignut spomenik ribarima, takozvani Fishermens Memorial. Uz skulpturu ribara koji drži u ruci tunu, na okolnim pločama nalazi se povijesna priča ribarskog San Pedra. Popisani su hrvatski ribari, osnivači riblje industrije, ribarski brodovi, te tužan niz onih koji su nestali u moru.

 

45.  San Pedro, spomenik ribarima

46. San Pedro, popis ribarske flote na kojemu je veliki broj hrvatskih prezimena

 

47. San Pedro, spomenik ribarima s likom ribara koji drži tunu

 

48. San Pedro, jedna od ploča s imenima ribara. Na popisu su još i sljedeća prezimena: Antić, Crvarić, Cukar, Cukrov, Cvitanić, Cvitanović,Despalatović, Dragin, Domančić, Drušković, Ferkić, Giaconi, Jabuka, Jakšić, Janković, Jasprica, Jončić, Katnić, Kordić, Košta, Kovačević, Kuljiš, Kulušić, Kutleša,Lucić, Lučin, Mardešić, Marinković, Matešić, Matošin, Matulić, Matura, Mirković, Mosić, Mračić, Nižetić, Novac, Oreb, Padovan, Pakušić, Pecarić, Pešić, Petrić, Petričević, Plančić, Počina, Poduje, Prizmić, Pulišelić, Radišić, Radmilović, Vidović

 

Kao što je već rečeno, od ribe se živjelo, ali zbog ribe se i umiralo. Prema sta- tistikama Ministarstva rada SAD-a od 100 000 ribara, neovisno o spolu, svake godine ih nastrada 152. To je najveća smrtnost od posljedica na radu, nešto veća od smrtnosti drvosječa, a više od 9 puta veća od smrtnosti policajaca i vatro- gasaca. Prema podacima Obalne straže Kalifornije, između 1992. i 2002. godine 630 profesionalnih ribara je izgubilo život na moru.

Pogreške koje su na kopnu nevažne, na moru mogu biti fatalne. Ako ste zaboravili osigurati vrata ili zatvoriti ventil, doveli ste posadu i brod u opasnost. Osim što treba stalno pratiti vremensku prognozu, treba voditi računa o stabilnosti broda. Ona se mijenja svakim utrošenim galonom goriva i težinom ulovljene ribe. Čamci za spašavanje moraju uvijek biti dostupni.

 

Ribari su jedni druge pozdravljali s riječima:

Fair winds and Following sea!       

Želja da vjetar i more budu mirni, nije se često ostvarivala. Potpunu suprotnost toj želji doživio je brod Fidelity, koji je nestao u oceanu 13. studenog 1930. godine, pod vodstvom kapetana Antona Skynka Žabice. U posadi su bili još Velalučanin John Barcott (Barčot), te Augustin, Michael i Vincent Esposito, Louis Lanzo, Ray i Tom Pugliese, A. Scott i Tom Weed. Ribarili su u akvatoriju otoka Anacapa i Santa Cruz, smještenih između Santa Barbare i Los Angelesa, kada je naišla velika oluja. Tri druga broda, koja su se tu našla u isto vrijeme, uspjela su se probiti do obale unatoč velikim valovima. Fidelity je bio pretrpan srdelama i takav se nije mogao oduprijeti oluji. Kada je uočeno da ih nema, u potragu, koja nije dala rezultata, poslana su četiri kutera Obalne straže, jedan vojni razarač i dva aviona.

Ribarski brodovi su često imali kapelicu s figurom Djevice Marije, Queen Of The Sea, a pazilo se da uz nju bude i bar malo svježega cijeća. I crkva Mary Star Of The Sea u San Pedru posvećena je Kraljici mora koja na oltaru u svojim rukama drži ribarski brod.

 

49.   Djevica Marija na oltaru crkve Mary Star Of The Sea u San Pedru s ribarskim brodom u ruci

 

Unatoč tome, brojni su ribarski brodovi iz flote San Pedra otišli na dno. Neki of njih su American Boy, American Rose, Fox, Johnnie Boy, Onward, Pacific, Pan Pacific, Riptide, S. Restitua, St. Anne of Sunset, St. James, San Antonio, Diana Boba Lučina i Western Pilot. S njima je nestalo i nebrojeno pomoraca među kojima je bilo i Hrvata.

Brod Gipsy Girl je isplovio iz San Pedra 5. svibnja 1945. godine i nakon ribanja 1000 milja južno od Meksika nikada više nije viđen. Nestao je zajedno sa 7 članova posade, na čelu s vlasnikom Lukom Lucichem, kapetanom Nickom Plancichem, te pet ribara (Cyril Beach, Williams Jones, E.T. McEnroe, Peter Stevens i Chester Stine).

 

50.   San Pedro, dio Spomenika ribaru gdje je spomenuta tragedija Lucićevog broda

 

51.   Gipsy Girl koja je nestala u meksičkom akvatoriju

Kako je zabilježeno na spomeniku, time nisu završile nesreće na moru. Pod komiškim kapetanom Mitchellom P. Kuljišem u oceanu je 2. travnja 1971. godine nestao brod San Pedro Boy.

Međutim, najpoznatija je nesreća koja je snašla Belle Isle jer je o njemu pisalo u časopisu Natinal Geographic. Kliper je isplovio 12. lipnja 1934. godine iz ribarske luke u San Pedru sa skiperom i 11 članova posade put Paname, pod vodstvom kapetana i vlasnika Ivana Gabelicha. Zadnja ih je vidjela posada broda Santa Margarita i netko ih je čak fotografirao. Kako se iza toga jedno vrijeme nisu javljali, Gabelicheva nevjesta Clara nije poput drugih gubila vrijeme, nego je napisala telegram mornarici, koja je ionako imala bazu u San Diegu, udaljenom 150 km južnije. Mornarica je poslala u potragu ratni brod Arizona. U to vrijeme smatralo se izuzetnom hrabrošću da jedna doseljenica, žena, napravi takav potez. Clara je očito željela učiniti sve što se učiniti moglo.

Uz Gabelicha (42 godine, oženjen), na brodu je bio radiotelegrafist William Bruer (24 godine, neoženjen) koji, prema pričanju, nije baš bio spretan u svom poslu, pa brod nije bio ni s kim u vezi, osim jednom s obale u San Diegu gdje su stali kupiti mamce. Zalihe hrane su im bile dostatne za nekoliko mjeseci. Meksički zaljev je poznat po olujama, ali to tada nije bio slučaj, pa nije bilo razloga da brod nestane. Jedino što je izazivalo sumnju bilo je to što je na fotografiji sa Santa Margarite vidljivo da je Belle Isle bio prilično nakrcan ribom. Time su možda poremetili stabilnost broda i to je mogao biti razlog njegovog potonuća.

 

52.    Belle Isle slikana s broda Santa Margarita

Zamolilo se i druge ribarske brodove neka paze ne bi ih negdje ugledali. Poslana je eskadrila u prelet širokog područja do Galapagosa i izvan ribarskih putova, ali brod na kraju nikada nije bio pronađen. Potraga, u koju su bile uključene i službe San Salvadora, Ekvadora i Paname, obustavljena je 17. kolovoza 1934.  godine. Nikada nije ustanovljeno što se točno dogodilo.

Osim Gabelicha i Bruera na brodu su još bili: Luther Ware (32 godine, oženjen, otac dvoje djece), Frank Dragovich (49 godina, oženjen), Baldo Covacevich (42 godine, neoženjen), Morisawa Takeshi (35 godina, oženjen, supruga mu je umrla nakon što su isplovili), Roko Covacevich (38 godina, oženjen), Phillip Tripcevich (52 godine, kuhar, oženjen), Luke Lucich (33 godine, oženjen), Joseph Marks (10 godina), Joseph Paulich (39 godina, oženjen) i Nick Lozich (45 godina, oženjen). Svi su bili iz San Pedra.

 

53.   U časopisu National Geographic je pisalo: Brod Belle Island je otišao na put odakle se nikad nije vratio. Nitko ne zna što se dogodilo; tajnu o tome vjerojatno će zauvijek ljubomorno čuvati more. Što god da ih je dostignulo, brzo ih je uništilo.Brod nije imao priliku suprostaviti se, niti su ljudi imali priliku pobjeći.

 

Američki ratni brod Arizona koji je tražio Belle Isle doživio je tragičnu sudbinu usidren u ratnoj luci Pearl Harbor na Havajima, 7. prosinca 1941., kada su ih neočekivano bombardirali Japanci, čime je Amerika ušla u Drugi svjetski rat. Danas je uređen za posjetitelje kao memorijalni muzej.

Ivan Gabelich rođen je u Vrboskoj 1892., a ribarstvom se bavio od 1926. godine. Na svom putovanju po Americi 1927. godine, Gabeliche je posjetio Ivan Lupis Vukić i o tome je napisao: Odmah po dolasku u San Pedro, odoh da pozdravim prijatelja, svjesnog i agilnog Jugoslavena g. Ivana Gabelića. Ali ga ne zatekoh kod kuće; on je sa svojom lađom bio na debelom moru. Dočekala me njegova mlada supruga, koja me, kao rođena Amerikanka (od hrvatskih roditelja), iznenadila perfektnim hrvatskim govorom, kao da je istom došla iz starog kraja sa koje visoke škole, dočim ona hrvatske škole i hrvatskog učitelja nikad ni vidila nije. Na moje začuđenje ona mi objasni: Ja uvijek i rado čitam hrvatske knjige. I pokaza mi čitavu malu knjižnicu hrvatskih knjiga.

 

54.    Ivan Gabelich (Vrboska, 1892.-negdje na Pacifiku, 1934.)

 

Gabelich je bio prvi predsjednik udruge Fishermen's Cooperative Association, osnovane kao američko-hrvatski projekt u sporednoj sobi prodavaonice hrane u ribarskoj luci. Bilo je to 21. prosinca 1926. godine, a namjera im je bila promicanje zajedničkih interesa. U početku su tako zajednički kupovali opremu, a s vremenom su se počeli zajedno boriti za bolje cijene ribe pri prodaji tvornicama. Udruga je nedavno ugašena, ali još postoji upravna zgrada i radionica za krpanje mreža i popravak brodova. Zahvaljujući njoj San Pedro je od uspavanog gradića postao nezaobilazni ribarski centar Kalifornije. Od Gabelicha do danas izmijenilo se još 13 predsjednika, a samo još jedan je bio Hvaranin i to Bortie Petrich ( vlasnik broda Santa Rosalia).

 

  

55. Upravna zgrada 1955. godine

56. Upravna zgrada danas

 

57. Radionica udruge na sidrištu 73

 

Udruga je u početku okupljala samo Dalmatince, da bi s vremenom postala otvorena za sve vlasnike ribarskih brodova, pa ih je 2010. bilo 130, od čega 93 vlasnika hrvatskog podrijetla. Zbirna vrijednost svog udruženog brodovlja te godine iznosila je oko 22 milijuna dolara.

Kada je udruga otvorila svoju novu upravnu zgradu, da bi posvetili nju i svoje novoizgrađene terminale, 1938. godine su organizirali proslavu i paradu ukrašenih brodova. Stotinu njih paradiralo je lukom, a na čelu je bila Betsy Ross, kočarica Nikole Vojkovicha kao pobjednica prve parade. Fešta je postala tradicionalna, a 1946. godine dobila je naziv San Pedro Fisherman's Fiesta u čast završetka Drugog svjetskog rata. Osim najljepše ukrašenog broda, izabirala se i Miss, najljepša djevojka, koja je dolazila iz ribarske obitelji.

 

.

58. San Pedro, 1938. godine, prva Ribarska fešta

 

Ta je godišnja parada bila kombinacija blagoslova flote, molitve za sigurnost i uspjeh na moru, demonstracija ponosa i dragocjeni vikend proveden s obitelji, kako će o tome 2020. godine pisati Marifrances Trivelli, ravnateljica Pomorskog muzeja Los Angelesa, u svom članku Uspomene na Ribarsku feštu San Pedra.[20]  

Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, proslava se polako gasila, a 2006. godine se bezuspješno pokušala obnoviti. Međutim, ostala je ljudima u sjećanju, kao i vrijeme kada je najveća ribarska flota u Americi bila smještena baš u luci Los Angelesa, u San Pedru.

Osim Fishermen's Co-operative Association bilo je tu i drugih udruga poput California Marine Curing and Packing Company koju je osnovao Antun Ostojich iz Povalja na Braču, zatim Contessa Food Products Johna Blazevicha. On je osmislio Serving tray za škampe, odnosno tacnu za pakovanje s rupama za odovod tekućine. Franco – Italian Packing Company bio je u vlasništvu Komižanina Josepha Mardesicha, koji je 1950. godine imao četiri ribarska broda na kojima je zapošljavao 400 radnika. Iste godine je s prometom od 6 miljuna dolara poslovala South Coast Fisheries Company u vlasništvu Komižana Petera Kuljisa, Nikole Kuljisa i obitelji Bogdanovich, te Ivana Mirkovicha iz Trpnja.

 

59. San Pedro, veleprodaja iz 1917. godine. Na istom je mjestu i maloprodaja, a riba se na jednak način prodaje i danas.

 

Tu su i ribarske tvrtke, poput Lido Fisheries Company u vlasništvu obitelji Kovacevich iz Staroga Grada na Hvaru, koja zapošljava 200 radnika i zarađuje oko milijun dolara godišnje. Tvornice za konzerviranje ribe su osnivane već početkom 20. stoljeća. Vlasnici su bili brojni Dalmatinci, među njima Hvaranin Andro Fistonić, ali niti jedna se nije mogla mjeriti s French Sardine Company (kasnije Star Kist) u vlasništvu Martina Bogdanovića iz Komiže.

60. Ribarski brod iz San Pedra 1927. godine, fotografija Ivana Lupisa

 

Martin Bogdanović rođen je u Komiži 1882. godine, a u San Pedro je došao 1908. godine. U njegovoj „kanariji“[21] radili su mnogi Dalmatinci.[22] Počeo je kao ribar, da bi kupio vlastiti brod i bio među prvima koji su nabavili brodski frižider. Sljedeći njegov korak bilo je otvaranje ribarnice, a nakon toga 1917. godine ulazi kao partner u The French Sardine Company, i biva izabran za predsjednika uprave. Kako je došlo vrijeme recesije, svi njegovi partneri Josip Mardešić, Jakov Mirković i Nikola Viličić izašli su iz poduzeća, pa je tako nastavio sam. Martin Bogdanović i u teškim se vremenima držao svojih principa: poštena odnosa prema ribarima dobavljačima, radnicima i kupcima. Došlo je vrijeme kada je u posao uveo svojega sina Josepha, a ime poduzeća promijenili su u Star-Kist, što je postalo sinonimom za riblje konzerve po cijeloj Americi. Joseph Bogdanovich preuzeo je Star- Kist i nastavio posao nakon očeve rane smrti 1944. godine. Nije to bila laka zadaća, jer se za Martina Bogdanovića govorilo da je imao ono što nema baš svatko, a to su ljubav i poštovanje svojih suradnika i prijatelja.

 

61. Iskrcavanje tune za tvornicu, slijeva su Hvaranin Stjepan Franetović, Bračanin Josip Jakšić i Komižanin Martin Bogdanović 

 

Martin Bogdanovich je u braku sa suprugom Antoinette imao kćerke Lucretiu, Geraldine, Dorothy, Ninu udanu za Nicholasa Trutanicha, te Katherine i Mary, te sina Josepha. Katherine se udala za Donalda Lokera, a Mary za Brada Dextera, glumce iz Hollywooda, obojicu kolega Ronalda Reagana iz cowboyskih filmova. Po malo ekstravagantne, sestre Bogdanovich očekivale su ugostiti predsjednika Josipa Broza Tita prilikom njegove posjete Kaliforniji. To, naravno, zbog mjera osiguranja nije bilo moguće, ali Mary se nije dala zbuniti. Jovanki Broz je poklonila bijele pudlice, koje smo i mi u Hrvatskoj često s njom viđali na fotografijama.

 

 

        

 

62. Joseph Bogdanovich

63. Katherine Bogdanovich Loker

64. Mary Bogdanovich Dexter

Na najvišemu je dijelu San Pedra izgrađen sportski centar za razvijanje sporta među mladima, koji su Bogdanovići sponzorirali s 135 000 dolara. Najmlađima su napravljena igrališta, a starijima sportski tereni za nogomet, odbojku i baseball, te košarkaška dvorana. U čast ocu i sinu Bogdanović centar je nazvan Bogdanovich Recreation Center, a ispred košarkaške dvorane postavljeno je poprsje Martina Bogdanovića.

 

Bogdanovichi nisu zaboravili stari kraj, pa su se pridružili američkim Komižanima u prikupljanju novaca za izgradnju ambulante u Komiži, koja je otvorena krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća, a desetljećima je bila najbolja na dalmatinskim otocima. Bogdanovichi su tom prilikom donirali 200 000 njemačkih maraka, a u znak zahvalnosti pred ambulantom je postavljeno poprsje Martina Bogdanovicha. Početkom devedesetih bista je uništena, u naletu velikog hrvatstva i budalaština koje je nosilo, jer se Bogdanovicha doživljavalo kao Jugoslavena, unatoč tome što je preminuo 1944. godine, a djeca su mu bila sasvim amerikanizirana.

Senator George Zenovich potpisao je 1978. godine u Senatu Kalifornije u Sacramentu rezoluciju u kojoj se zahvaljuje osnovnoj školi u Komiži što je odgojila ljude poput Martina Bogdanovicha i Josipa Mardešića koji su doprinijeli razvoju San Pedra i Kalifornije.

 

 

 

65. Poprsje Martina Bogdanovicha pred ulazom u košarkašku dvoranu Bogdanovich Recreation Center

 

 

66. U organizacionom odboru za izgradnju spomenika bili su i komiški zetovi Nicholas Trutanich i Donald Loker, a dio spomenika posvećen je njihovom puncu Martinu Bogdanovichu i ribljoj industriji koja je obilježila ovu malu lučku općinu Los Angelesa.

 

 

Zanimljiva je i životna priča Krune Gamulin rođenog u Jelsi 1914. godine, u obitelji ribara Josipa Gamulina i domaćice Gracioze Salamunić. Kruno je  došao u Ameriku preko New Yorka. Bilo je to 1938. godine, u vrijeme kada je postojala kvota za useljavanje. Samo je jedan sin u obitelji mogao dobiti dozvolu za iseljenje. Gamulini su izabrali Krunu. Poznata je činjenica da su Hrvati posvećeni obitelji, pa nije bilo u pitanju da bi Kruno odbio otići i ne dati sve od sebe za pomagati svojima.

         

67. Kruno Gamulin s posadom na brodu

68. Kruno Gamulin, na slici lijevo

U to vrijeme već je bio zaručen ili obećan Stanki Bojanić iz Gromin Dolca, koja je živjela u Jelsi. Gamulin se nije zadržao u New Yorku, nego je otišao na Pacifik u Tacomu u saveznoj državi Washington. Nakon par godina preselio se južnije u San Francisco, da bi se na kraju sasvim skrasio u San Pedru. Upisao se u sindikat Fisherman's Union, kao jedan od važnijih ljudi za razvoj riblje industrije. Za vrijeme rata, opskrbljivao je američku vladu ribom.

 

69. Brod s kakvim je Kruno Gamulin prešao Atlantik

 

Stanka Bojanić je i dalje bila na Hvaru, no zbog rata je završila u izbjeglištvu u El Shattu, a Kruno ju je za to vrijeme neprestano tražio. Ukazala mu se izuzetna prilika kada mu je Jugoslavenski konzulat ponudio otkup broda, uz uvjet da ga dopremi iz Amerike na Hvar. Jugoslavenska vlada je na ovaj način obnavljala u ratu uništenu flotu. Gamulin je pristao i možemo samo zamisliti kako je izgledao prijelaz Atlantika u malom ribarskom brodu.

       

70. Jelsa, 1947., Kruno Gamulin i Stanka Bojanić na vjenčanju

71. San Pedro, 2019., Joseph, Beatrice i Jack Gamulin

Dolazak na Hvar značio je i susret sa zaručnicom. Stanka Bojanić i Kruno Gamulin vjenčali su se 1947. godine. Povratkom u Ameriku postali su važnom potporom i Gamulinima i Bojanićima, jer su novčano pomagali obje obitelji. Tamo im se rodilo troje djece: kćerka Beatrice i sinovi Joseph i Jack.

 

72. U luci San Pedra 1939. godine

Anton Milos rođen je u Starom Gradu na Hvaru. Otišao je u Tacomu u državi Washington, gdje se kratko zadržao. Početkom 20. stoljeća moglo ga se vidjeti kako ide stopama svojih sunarodnjaka i lovi losose u Beringovom moru na Aljasci. Skrasio se u San Pedru. Bio je suvlasnik dvaju brodova The Oregon City i Valencia, a bio je uključen i u druge poslove.

 

73. Mreže u ribarskoj luci San Pedra

Bilo je San Pedru veliki broj vlasnika ribarskih brodova, ali najveći tunolovac je imao Anton Misetich, koji je u posao uvodio nove alate i nove metode ribolova. Tako je 1956. godine uložio u najlonske mreže 38.000 dolara i s prvog ribolova se vratio brodom punim tune koju je iskrcao pred tvornicom Star Kist na Terminal Islandu u San Pedru. Odmah je uveo u upotrebu i Puratićev power block.

 

74. San Pedro, dio ribarske luke danas

 

Joseph Zaninovich podrijetlom je bio iz Velog Grablja. Njegov prapradjed Visko (1787.-1844.) imao je četiri sina: Nikolu (1822.-1901.), Juru (1826.-1857.), Ivana (1830.-1878.) i Antu (1836.). Ante je bio Josephov pradjed. Braća su imala brod i trgovala su po dalmatinskoj obali. Anton se oženio na Visu, pa su se sljedeće generacije rodile u Komiži. Josephov otac bio je austrougarski mornarički oficir, pa se sam Joseph rodio u Puli, gdje se u to vrijeme zatekla obitelj.

Kada mu je bilo 22 godine, otišao je u Ameriku kod strica koji je imao ribarski brod u Bellinghamu u državi Washington. Ali, njemu nije bilo do ribarenja, uz to i zarada od 5 dolara mjesečno ga nije zadovoljavala. Zato je otišao u San Pedro, lučku općinu Los Angelesa. Posao je dobio u French Sardine Company, gdje se sprijateljio s osnivačem Martinom Bogdanovichem. Joseph je napredovao u poslu i postao je upravitelj osoblja, kasnije i korporativni direktor, a to je ostao sve do umirovljenja 1981. godine.

75. Joe Zaninovich

 

Bio je vrlo aktivan kada je trebalo pomagati domovini, bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata ili za vrijeme potresa u Skopju, Banjoj Luci ili Kotoru. Dva mandata bio je predsjednik Yugoslav-American Kluba, pa predsjednik odbora Američko-hrvatskog kongresa i Američko-slavenskog kongresa, predsjednik Crvenog križa i Odbora lučkih povjerenika.

Sindikati su ga 1988.g. izabrali za osobu godine države Kalifornije. Zaninovich je imao dva braka, ali iza sebe nije ostavio potomke. Prva mu je supruga bila Amerikanka, a druga zagrebačka akademska slikarica Vesna Borčić Bernardi.

 

       

76. Los Angeles, 1988., Branka Bezić Filipović i Joe Zaninovich

77. Zaninovich u San Pedru sa suprugom Vesnom

Tony Jerkovich rođen je u Zastražišću, a u Ameriku je došao kada je imao samo devet godina. S ocem ribarom živio je u Bellinghamu u saveznoj državi Washington. Kada se preselio u San Pedro oko 1920. godine, kako bi pomogao stricu ribariti, upoznao je i svoju suprugu Mary Curin, kćerku doseljenika iz Gdinja. Najveći dio života proveo je u Kaliforniji, okružen obiteljima Hure, Dulcich i Santich, s kojima se družio i igrao na balote.

Bilo je ribara koji su živjeli između San Pedra i Iquiquea u Čileu ili Lime u Peruu, jer se tamo lovilo za tvornicu Star – Kist. Jedan od njih bio je Tomislav Vlatko Bakić. Rodio se u Splitu 1933. godine u obitelji Ivana Bakića i Antice, rođene Jurun. Osim njega Bakići su imali još i sina Davora i kći Nilu, udanu Baldasar. Toma, kako su zvali Tomislava, oženio se s Ružom Ivankom Karmelom Muljačić, rođenom u Splitu 1932. godine. Imali su sina Mladena i kćerku Jozicu (sada udanu Mc Lauchlan), te najmlađu Amaliu. Toma je otišao iz Splita u Limu u Peru da bi radio u ribarstvu, kasnije su mu se pridružili supruga Ruža i dvoje starije djece. Sjećanje na svoga oca napisala je Amalia Bakic, udana Williams, iz San Pedra:

Sjećanja je vrlo malo i pomalo su nestala, ali potrudit ću se da ispričam tko mi je bio otac. Malo znam o njegovom životu prije nego je napustio stari kraj i otišao u Peru. Samo znam da je ostavio sve što je volio iz, nakon rata razorene Europe, te da je otišao u zemlju koja je tada bila u usponu i gdje se razvijala riblja industrija, što njemu i njegovoj obitelji obečavalo uspješnu budućnost.

              

78. Toma Bakić

79. Toma Bakić sa suprugom Ružom, rođenom Muljačić

80. Toma Bakić sa kćerkom Amaliom

Otac je zatim doveo i moju majku, brata i sestru da započnu novi život, a kako se to zna dogoditi, došla sam i ja na svijet nešto kasnije, sasvim neočekivano. Na žalost, moja je majka umrla kada sam bila vrlo mala. Tako da nemam sjećanja na nju u ranom djetinstvu osim kada smo odlazili u San Pedro i družili se s Gabrielom i Tončom Brajevićem. Sjećam se lijenih dana na plaži, moga oca, moje majke, Tonča, Gabriele, njihove djece i njene nevjerojatne juhe u termosici. Zašto se toga sjećam, a ne drugih stvari, teško je reći, ali juha je bila nevjerojatna.

Kada promislim na oca, nekoliko uspomena koje imam iz ranih dana vezane su uglavnom za njegovu odsutnost. Ne mislim zvučati grubo, naprotiv, moj otac je bio vrlo vrijedan, doprinosio je obitelji i imao je snažan osjećaj odgovornosti i dužnosti. Čak je i u mom najranijem sjećanju to da je bio najbolji u svojoj struci i kako je bio vrlo tražen. Bio je glavni inženjer na flotama tunolovaca i na kraju smo se zbog toga preselili u San Pedro. Upravo to što je bio tražen, uz snažan osjećaj i zadovoljstvo da nam pruži što više, mjesecima ga je držalo odustnim.

Ali, kad je bio kod kuće, bio je veći od života. Bio je ljubazan i velikodušan, snažne osobnosti, po kojoj je do danas ostao zapamćen. Uvijek je pazio na svoje zemljake i životne prijatelje koje je imao. Volio je kuhati i sam sebe je smatrao najboljim, čak i kad stvari ne bi ispale sasvim u redu (nećemo o štrudelu, nešto sigurno nije bilo u redu sa sastojcima??). Pozivao je prijatelje i kuhalo se. Što se tiče roštilja, smatrao je da ako na steak stavite umak, jedini razlog može biti da ga niste dobro pripremili i morate sakriti loš ukus. Zapravo, godinama kasnije, baš on je moga supruga Amerikanca naučio roštiljati po svojim mjerilima. Draga sjećanja na vremena kada je bio kući je miris kuhane kave i kestena u pećnici, te zvukovi kartanja obitelji i prijatelja.

Sada, nakon toliko godina, shvaćam da je srž onoga tko je Tomislav Bakić bio,  zapravo marljiv rad i poštenje. Možda je ponekad bio previše ponosan i pomalo drzak, ali to je bio rezultat života provedenog na moru. Ljubav prema obitelji i prijateljima pokazivao je više djelima nego riječima. Moj otac je volio more, znam da je to jedina istina. Još se sjećam njegovih posljednjih riječi koje mi je uputio pred smrt "kad bi moga još samo jednom poći na more".

Uvijek ću biti zahvalna za veliko prijateljstvo koje su dijelila naša obitelj s obitelji Gabriele i Tonča Brajevića i za sve što je Gabriela učinila za mene. Tonči je volio moga oca poput brata, i iako im je život ponekad stajao na putu, i moj tata je isto osjećao prema njemu.

Gabriela Brajevich, Splićanka koja živi u San Pedru već preko 50 godina ispričala je s puno emocija prijateljstvo s Bakićem:

Brod ''Angela'' je, na putu iz Lime u Peruu, uplovio u luku San Pedra 1971. godine i ostao na popravku dva mjeseca. Posada je živjela u hotelu gdje su im i supruge dolazile u posjet. Tih dana nas je prijateljica Norma Marić pozvala kod sebe da upoznamo jednog njenog prijatelja Splićanina koji je došao tim brodom. I tako je započelo naše prijateljstvo.

Čim su se ugledali na vratima, njen prijatelj  je rekao mom mužu: ''Pa mi se znamo iz djetinstva kada smo se gađali kamenjem na Šperunu, Getani protiv Varošana.''

Onda su se zagrlili i bio je to dirljiv trenutak. Prozvali su jedan drugoga nadimcima koje su imali kao djeca. Moga muža Antu Brajevića su zvali Braja, a Tomu Bakića su zvali Baka. Bila je tu i Tomina supruga Ruža s, tada trogodišnjom, kćerkicom Amaliom. Stalno smo se družili tijekom ta dva mjseca. Amalia se volila igrati s mojim sinom Joškom koji je imao šest godina i kćerkom Suzy koja je imala godinu dana. Često smo ih vodili na plažu i u Disneyland.

Naše prijateljstvo je raslo, pa su Toma, Ruža i Amalia svaki dan bili s nama. Jednom prilikom sam pozvala sve Tomine kolege s broda sa suprugama da se družimo. Oni se koji put ne bi viđali mjesecima ali i godinama.

Tako se dogodilo i Tomi i Ruži. On je otišao iz Splita kada mu je sin Mladen bio mali, a Ruža trudna sa kćerkom Sekom. Živio je i ribario u Limi u Peruu i tek nakon sedam godina je bio u mogućnosti dovesti obitelj k sebi. Kada su došli u Limu Mladen je pitao tko je taj čovjek što ga je mama poljubila. Trebalo mu je vremena da shvati da mu je to tata. Amalia, koja je bila najmlađa, rođena je u Limi.

Toga puta Ruža se morala vratiti u Limu, prije nego je brod bio popravljen, pa je Amalia plakala što tata ne ide s njima. Morao joj je reći da će ući na druga vrata.

Pet dana kasnije Baka se ukrcao na ''Angelu'' i morali smo se rastati. Bilo je to tužno. Žene su plakale, a muškarci su skrivali suze. Mahali smo jedni drugima dok se god brod vidio. Valovi Pacifika su ga odnijeli brzo i daleko. Kasnije nas je Toma posjećivao svaki puta kada bi bio s brodom u našoj blizini. Dolazili su i Mladen i Seka, a Ruža je umrla tri godine nakon što smo ju upoznali. On se kasnije oženio za Peruanku Electru i dobio je s njom sina Tommyja. Preselili su se u San Pedro i tu je živio s obitelji sve do smrti. Tomino je tijelo bilo kremirano i pepeo pušten s broda u valove Pacifika. Tako je naš dobri Toma nastavio zauvijek ploviti. Volio je more i more ga je zvalo.

 

Oko 25 milja (40 km) jugozapadno od San Pedra smjestio se otok Santa Catalina, koji administrativno spada pod okrug Los Angelesa. Otok je slabo naseljen, a na njemu se nalazi ribarski gradić Avalon, gdje danas živi nešto manje od 4000 stanovnika. Među njima i Hrvata.

Moricich (Maričić), Vincent, rođen je na Hvaru 1854. godine u uglednoj obitelji Marije i Luke Maričića. Kao dječak, Vincent je učio loviti ribu s ocem, a živjeli su na Hvaru i u Veneciji. U dobi od 13 godina započeo je svoj mornarski život i plovio je mnogim morima, čak je dva puta oplovio Rt dobre nade i Rt Horn. Tako je stigao u San Francisco 1872. godine, gdje se kratko zadržao, da bi otišao u San Pedro i Wilmington i počeo ribariti. S obitelji se skrasio u Avalonu na otoku Santa Catalina 1892. godine. Otok je udaljen od San Pedra otprilike koliko Split od Starog Grada na Hvaru. Na Catalini je živjelo pleme Tongva, Indijanci koji su do 1830-ih godina bili istrijebljeni ili raseljeni.

 

81. Avalon, otok Santa Catalina, iz vremena prije 1928. godine kada je izgrađena zgrada casina

Moricich je imao tri barkase: Mascot, Wavepress i Sea Bass, te nekoliko malih brodova i najveći ribarski biznis na otoku. Još dok je živio na kopnu, oženio je Josephine Gemilere ( ili Gimelier), kćer francuskog doseljenika iz Marseillesa, rođenu u Santa Barbari. Imali su petnaestero djece. Njihova kći Ruthie (kasnije udana Griffin), bila je prva bijela djevojčica rođena na otoku Catalina. Bilo je to 1894. godine. Vijest je bila objavljena u lokalnim novinama The News, u izdanju 30. studenog:

U ponedjeljak je supruga Vincenta Moricicha rodila prvu djevojčicu rođenu u Avalonu na Santa Catalini. Do tada se na otoku rodilo nekoliko dječaka, ali niti jedna djevojčica do sada, čime se gospođa Moricich treba ponositi. Svi građani Avalona su se razveselili njenom rođenju.

Osim Ruth, Moricichi su imali još Alice, Madeline, Lucy, Irene, Estellu i Violet. Imali su još sinove Anthonyja, Harryja i Lucasa, koji su kasnije radili s ocem, i Vicenta koji se utopio u Avalonskom zaljevu kada je imao 18 godina, te još četvero djece koji su umrli u najmlađoj dobi.

 

        

82. Lucas Tinch Moricich

83. Lucas Moricich prvi sdesna

 

84. Tony Moricich 1920. godine u kolima za dostavu flaširane vode

 

85. Grob Harryja Maricicha na groblju u Avalonu

 

Maricich je, uz svoj posao, godinama obnašao dužnost redarstvenika, za što je bio biran. I to je bilo objavljeno u novinama 1. studenog 1902. godine:

Demokrati na Santa Catalini su u beznadnoj manjini, stoga nisu niti nominirali svoje kandidate za gradske dužnosnike. Republikanci su nominirali Williama Allena za mirovnog suca, a Vincenta Moricicha za redarstvenika.

U novinama od 22. lipnja 1903. godine pisalo je:

Dolazak kući u pravo vrijeme sinoć je Vincentu Moricichu sačuvao namještaj i kuću, a možda i spasio živote. Mala služavka slučajno je bacila upaljenu svijeću, pa joj je vatra zahvatila haljinu i proširila se na druge zapaljive materijale u kući. Sreća je htjela da se Vincent baš tada vratio kući, pa brzim i energičnim potezima ugasio vatru. Djevojka nije bila ozbiljno opečena, ali se onesvijestila od straha.              

Maricich je često bio spominjan u novinama, najviše vezano za ulov ribe, kojom je opskrbljivao hotel Metropole.

 

86. Hotel Metropole ranog ljeta 1888. godine

 

U novinama od 29. svibnja 1904. pisalo je:

U srijedu po noći ribari Vincenta Moricicha uhvatili su najveću ribu koja je ikada donesena u luku Avalon. Bio je to morski pas skoro 5 metara dug. Budući da nije bilo moguće izvagati to čudovište, možemo reći da je imao između 400 i 450 kilograma.

Požari su bili učestali u to vrijeme i nisu svi, poput onog prethodno navedenog, sretno završavali. Avalon je zahvatio veliki požar 1916. godine, koji nije poštedio ni Mariciche. Izgorjele su brojne kuće u gradu, kao i Maricicheva, u novinama opisana kao prekrasna kuća na uzvisini. Obitelj je spavala, a Vincenta su djeca morala iznijeti na rukama, jer je bio ukočen zbog reume. Još su uspjeli spasiti klavir, a sve ostalo im je izgorjelo.

Vincent je odmah prionuo gradnji nove kuće, ali njegova supruga to nije doživjela. Nakon požara joj se zdravlje naglo urušilo, pa je nedugo zatim i preminula. O tome je pisalo u novinama 25. travnja 1916. godine.

Vincent ju je nadživio 13 godina, a umro je na kopnu 1929. godine u dobi od 75 godina.

87. Grob obitelji Moricich na groblju u Avalonu

 

U Avalonu je živjelo još Dalmatinaca, mahom s otoka Visa i Brača, dok su od Hvarana tu bile obitelji Jacka Novaka, te Vincenta i Louise Petrich.

Na malom mjesnom groblju dosta je hrvatskih prezimena, poput:

Dolores A. Marincovich (1932. – 2006.)

Mike G. Marincovich ( 1922. – 1996.)

Baldo S. Giurasich ( 1885. – 1953.)

Made B. Giurasich ( 1887. – 1969.)

Stjepan Giurasich ( 1856. – 1940.)

Barbara Jo King Latronich (1955. – 1994.)

Peter Ljubetich ( 1869. – 1939.)

Harry Moricich ( 1906. – 1973.)

Betty Rikalo ( 1922. – 2017.)

Pearl Rikalo Nona ( 1890. – 1968.)

Sam Rikalo Nono ( 1893. – 1970.)

Darinka Salamunovich ( 1926. – 1996.)

Pete Salamunovich ( 1926. – 1996.)

Peter Salamunovch ( 1896. – 1966.)

Maria Marta Vidulich ( 1890. – 1973.)

Mattheta F. Vojkovich – Tillie ( 1925. – 1976.)

George N. Vojkovich ( 1923. – 1973.)

Peter Vuich ( 1879. – 1842. )

 

88. Groblje u Avalonu

 

89. Potomkinje hrvatskih ribara iz Avalona, slijeva Sue Rikalo, Anne Marincovich i Joanna Vojkovich

 

             

90. Djed Anne Marincovich, komiški ribar na otoku Catalina i njegova obitelj

91. Obitelj Marincovich

 

Neki se još sjećaju priča iz doba prohibicije (1920.-1933.), jer su Dalmatinci neovisno o zabrani pravili vino za svoje potrebe. Jednom su u grad stigli agenti pretresti  domove i kod naših ljudi su našli vino. Sve bačve i flaše su porazbijali, a vino je teklo u potocima niz Marilla Avenue gdje je većina žitelja bila iz Dalmacije. Danima se širio miris vina, koji je ubrzo postao kiseo, a onda je ulica dobila nadimak Vinegar Hill (vinegar je ocat) ili Brdo kvasine.

92. Avalon, 1922. godina i doba prohibicije alkohola. Djeca gledaju kako odrasli razbijaju bačve i prolijevaju ilegalno napravljeno vino (među dječacima je i otac Joanne Vojkovich).

 

93. Avalon, Marilla street na Brdu kvasine (octa) danas

U Avalonu je živio i Rikalo, Sam koji se rodio u Dodanovićima u Bosni i Hercegovini, 1893. godine. U Americi se pridužio svom bratu Risti, koji je imao farmu u mjestu Helendale u Kaliforniji, smještenom u pustinji Mojave, nedaleko Los Angelesa.

 

94. Risto Rikalo s obitelji na farmi u mjestu Helendale u Kaliforniji

 

Izgleda da je Sam 1914. godine dobio ponudu da radi u jednom restoranu u Avalonu, a prema pričanju njegove unuke Sue za njega se tamo čulo 1915. godine za vrijeme jednog od požara koji je zahvatio mjesto. Tom prilikom je Sam spasio od vatre i na rukama iznio u brdo gospođu Marinković, koja je bila u visokom stupnju trudnoće. U to vrijeme je stanovao kod Nicka i Marije Vojković. Marija ga je upoznala sa svojom sestrom Pearl, koja je kao udovica došla s Visa u Avalon s dvoje djece, kćerkom Geraldine i sinom Martinom.

Pearl je imala jedanaestero braće i sestara, od kojih je desetero došlo u Ameriku. Međutim, ženi koja je već imala dvoje djece nije se bilo lako udati, ali Samu to nije smetalo pa su se vjenčali 1922. godine. Dobili su i troje zajedničke djece. Bili su to braća Sam (otac od Sue) i Pete, te sestra Margie. Sam, otac, izgradio je kuću i kupio je brod, pa je ribario i prodavao je ribu tvornici Starkist  iz San Pedra, kao i Nick Vojkovich, Pete Salamunovich[23] i mnogi drugi Hrvati.

Dogodovštine Sama Rikala zapisao je 2006. godine Amerikanac Bill Pence  zapisujući priče iz djetinstva. On je kao dijete ribario s ocem Parkerom također ribarom i Rikalovim prijateljem. Pence je vrlo detaljno i slikovito opisao ribarski život i lov na Dugoperajnu tunu[24] i život na otoku Catalini u razdoblju od 1942. do 1955. godine: Flota Cataline, kako su nas često nazivali, imala je isključivo "Jig Boats" ili klipere. Ispred su plovili ''Bait Boats'' ili čamci za mamac koji su bili veći i bez kokpita, jer su na sredini imali ''Bait Tank'' vodom ispunjen tank za mamce. Nismo koristili živi već umjetni mamac, koji smo provlačili iza čamaca u pokretu. "Bait Boats'' su bili veći od "Jig Boats" i obično su na brodu imali tri do pet ljudi. Većina ''Jig Boats'' bili su brodovi s jednim čovjekom u 1940-ima. Nakon završetka Drugog svjetskog sinovi su počeli loviti s očevima, a rijetko je bilo naći brod s više od dva člana posade, a ta se tradicija zadržala do 1950-ih.

 

95. Ribari iz Avalona

 

Plovili smo za ribom brzinom od šest do sedam čvorova. Tuna bi grizla i pri većim brzinama, ali udica bi im se istrgnula iz usta. Kuke su bile manje bodljikave, a pritisak čamca u pokretu bio je potreban kako bi se spriječilo da riba odbaci udicu. ''Jig Boats'' su imali "outriggere" bočne grede koje su služile da se brod ne prevrne. Bile su duge 22 metra i slične dužine na svim brodovima na Catalini. Takve je imao ''Shorty'' Sama Rikala, ''Maria V.'' Nicka Vojkovicha i naš ''How Do''. Neki su čamci sa sjevera imali ''outriggere'' dužine i do 40 metara. Prebacili bismo 4 grede sa svakog nosača, a zatim još 2 s krme samog čamca - ukupno njih 10, različite dužine.

Na našem brodu i na Samovom kratki štap bio je najudaljeniji na kraju nosača, a postajali duži što su bili bliže brodu. Nick je preokrenuo ovaj obrazac na ''Mariji V.''. Raspoređene duljine pomogle su mu u sprečavanju zapetljavanja kada bi se stvorilo mnogo ribe. Da riba divlje grize, povukli bismo samo najkraće linije i pustili da se riba na dužim linijama vuče ili „klizi“. Najveći dnevni ulov za mog oca bio je 326 riba.

Albacore rijetko iskače iz vode ili stvara metež na površini koji se može vidjeti i pokazati ribaru gdje je ''pošta'', tako da smo je na slijepo tražili. Zato bi na more išla 3 do 4 broda zajedno i plovili bi odvojeno da bi obuhvatili šire područje. To je bilo važno i zbog osjećaja sigurnosti jer smo imali samo jedan motor, a nismo imali niti radio stranicu. Ako bi vidjeli ribu signalizirali bi vožnjom u krug.

Postojao je i očigledan faktor sigurnosti jer smo imali samo jednodomne čamce, a Sam & Nick nisu imali kratkovalne radio stanice. Ako bismo imali štrajk, zaokružili bismo brod kako bismo ostali u području ribe u slučaju da ih ima više u blizini i također signalizirali našim partnerskim brodovima da smo nešto pronašli. Brodovi ''Sam'', ''Maria V.'', ''Shorty'' i naš ''How Do'' lovili su kao flota od 1942. do 1955. kada sam napustio ribolov. Vjerujem da su nastavili još najmanje 3 godine nakon toga. Od 1945. do 1950.

 

96. Sam brod Sama Rikala

Sammy i Pete Rikalo lovili su dva ljeta krajem 1940-ih na bijednom starom brodu za kojega se sjećam da smo ga zvali "No Name" (Bezimeni).

Ulov po brodu je varirao iz dana u dan. Ako biste uzeli prosjek, ulov ''How Do''  bi bio 100 riba u tipičnom danu, Nick Vojkovich na ''Maria V.'' ulovio bi 120 riba, ''Sam'' bi ukrcao 110, a ''Anna M.'' 80 riba. Vjerujem da ovo govori i o ribolovnoj vještini svakog kapetana. Nick je uvijek bio najagresivniji u radu sa svojim štapovima, mijenjanju jigova i podešavanju brzine broda. Zaista je radio na usavršavanju. Moj otac (Parker "Shorty" Pence) bio je vođa grupe. Vodio je detaljne bilješke o tome gdje smo lovili i u koje doba sezone. Također je imao ozbiljne teorije o tome kako se tuna kretala i zašto se pojavljivala na određenim mjestima u određeno vrijeme. To ne znači da je tata bio "admiral" flote. Uvijek smo se savjetovali sa Samom i Nickom prije nego što smo krenuli u novi smjer.

 

97. Avalon, Santa Catalina

 

Krajem 1930-ih i još više u ljeto 1941. tuna je "nestala" iz okolice Cataline, mada je prolazila svojim godišnjim krugom sjevernog Tihog oceana uvijek putujući uzvodno protiv Japanske struje. U to su vrijeme uglavnom koristili ''Monterey'' ribarske čamce ili slični, koji su bili samo 28 do 32 metra dugi, s pogonom na jedan ili dva cilindra i s vrlo ograničenim dometom putovanja. Tuna je prolazila mimo akvatorija našeg otoka, a ribarski čamci tog doba nisu izlazili dovoljno daleko da je dočekaju. Ribari su bili očajni kada je Drugi svjetski rat eliminirao sportski ribolov od kojega je živjela većina ribara s Cataline 1940. i 1941. godine. Krajem lipnja 1942. netko je uplovio u Avalon s velikim ulovom Albacore tune. Tata, Sam, Nick i Pete Salamunovich odmah su se pokrenuli i započeli dvadeset godina ribolova.

 

        

98. Sam Rikalo na brodu

99. Sam u lovu

 

Bill Pence se sjeća problema koji su nastali nakon što su Japanci napali Pearl Harbor, 7. prosinca 1941. godine. Bilo je to vrlo nesigurno razdoblje, jer je time Amerika ušla u Drugi svjetski rat. U svojim bilješkama Pence je opisao jednu epizodu u kojoj je sudjelovao samo na kraju, a sve je bio čuo od Sama Rikala i Nicka Vojkovicha, kao i nekih drugih sudionika:

Nekoliko dana nakon japanskog napada na Pearl Harbor svi na otoku Catalina bili su svjesni da je cijela zapadna obala SAD-a potpuno nezaštićena. Jedino brodsko plovilo na obali bio je nosač zrakoplova ''Saratoga'' koji je bio na suhom doku u Bremertonu, Washington na popravcima. Osjećali smo se vrlo izloženo i ugroženo. Sjećam se da su moj otac i drugi muškarci odlazili u brda iza Avalona kopati rupe od lisica. Također su sjekli drveće i blokirali pistu zračne luke, tako da tamo nije mogao sletjeti avion. Svake bi noći "zacrnili" svoje domove tako da se grad nije vidio s mora.

Brodari su zaključili da bi trebali započeti ophodnju vodama izvan Cataline kako bi upozorili vojsku u San Pedru u slučaju da uoče približavanje japanske flote. Ribarica ''Skipjack'' koja je bila smještena u Avalonu odabrana je za ophodni brod, na čelu s kapetanom "Smitty" Smithom. Brod je bio dugačak 36 stopa i imao je maksimalnu brzinu od 12 čvorova i jedan od najbržih čamaca na Avalonu. Brodari su formirali dvije posade koje su se svake noći izmjenjivale za odlazak u ophodnju sa Smittyjem. Sam je uzeo pušku dvocjevku, a moj je otac imao revolver. Neki drugi su imali sportske puške. Nisu bili previše zabrinuti oko svog naoružanja jer su vidjeli fotografije japanskih podmornica zarobljenih u Pearl Harboru (dvojicu samoubojica), a bile su manje od ''Skipjacka'' i nisu imale palubne puške. Računali su da ako bi pronašli neku takvu podmornicu oko Cataline, da bi je lako savladali.

Oko Božića 1941. nešto se dogodilo. Sam i Nick bili su na moru zajedno sa Smittyjem i još nekoliko lađara. Napustili su Avalon po mraku i krstarili do Seal Rocks na istočnom kraju otoka i krenuli prema zapadu uz Palisade prema Silver Canyonu. Otprilike u ponoć ugledali su svjetlost koja bi bljesnula usred kanala između Cataline i otoka San Clemente. Smitty se javio vojsci kod San Pedra i pitao plovi li neki brod na tom području. Odgovorili su da nema i predložili im da pođu vidjeti o čemu se radi.

Kad su stigli u područje gdje su vidjeli bljesak, bilo je potpuno mračno i mirno. Odjednom se s desne strane ''Skipjacka'', na udaljenosti od oko dva nogometna igrališta, ugledali su kako se pjeni more. Ogromna podmornica izronila je iz mora ploveći u istom smjeru kao i ''Skipjack''. Bila je to velika prekooceanska podmornica, veličine parobroda, a ne mini podmornica s dva čovjeka kakvu su očekivali. Posada na ''Skipjacku'' bila je zbunjena. Njihovo naoružanje nije više  izgledalo efikasno. Tada je netko povikao: "Eno još jedna !!"

Druga podmornica izlazila je na površinu s druge strane ''Skipjacka'', koji se našao stisnut između dvije grdosije. Smitty je stisnuo gas do kraja, a ''Skipjack'' je poletio sa svih svojih dvanaest čvorova. U roku od minute, bilo je očito da podmornice plove istom brzinom i počinju izbacivati ''Skipjacka'' na otvoreno more daleko od Cataline. Smitty je zakočio i krenuo u rikverc. Brod se zaustavio, a velike su podmornice nastavile naprijed. Smitty je zatim punim gasom krenuo put otoka. Podmornice su nestale u mraku i nakon nekoliko minuta svi su opet počeli normalno disati. Podmornice ih nisu lovile. Smitty je o svemu obavijestio vojsku kod San Pedra još dok je Skipjack punom brzinom plovio natrag do Cataline. Sljedećeg su jutra na pristaništu Sam, Smitty i ostali cijelom Avalonu ispričali svoje mučno iskustvo. Bili smo više nego  uvjereni da će Japanci uskoro napasti Catalinu i cijelu Južnu Kaliforniju, ali se odustalo od ophodnji s puškama i pištoljima. Podmornice su bile previše velike i opasne da bi se amateri mogli s njima nositi.

Ali, to nije kraj priče. Dvije noći kasnije, stajao sam sa skoro cijelim gradom na Crescent Ave, gledajući preko kanala prema San Pedru. Avalon je bio potpuno zatamnjen. Bila je mrkla noć. Vidjeli smo reflektore kako sondiraju nebo iznad San Pedra i Long Beacha i bljesak eksplodirajućih protuavionskih granata u oblacima. Bili smo sigurni da Japanci bombardiraju Los Angeles. Sutradan smo saznali saznali što se doista dogodilo. Japanska podmornica - vjerojatno ona s kojom su se susreli naši ljudi - hrabro je uplovila u luku San Pedro i svojim palubnim topom potopila tanker usidren na Terminal Islandu. Kad je vojska vidjela eksploziju i plamen, pretpostavili su da su bili napadnuti iz zraka kao u Pearl Harboru i počeli besciljno pucati u nebo, pa je podmornica neometano  izašla  iz luke. Sljedeće noći podmornice su napale malu rafineriju nafte koja se nalazila na plaži u blizini Santa Barbare i zapalili je. Obje su podmornice viđene s obale tijekom tog napada.

Iako novine u to vrijeme nisu izvještavale o nijednom od tih događaja, velik broj ljudi duž zapadne obale znao je za njih usmenom predajom. Svi su ribari bili vrlo zabrinuti i prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što smo se počeli opuštati neka smo osjećali da se invazija ne događa tamo nekima drugima. 

Odmah nakon Pearl Harbora, u prvom tromjesečju 1942. godine, ribiči u Avalonu bili su vrlo zabrinuti što učiniti kako bi zaradili za život. Sportski ribolov i tržišni ribolov za klubove i odmorišta u Los Angelesu bili su mrtvi za vrijeme rata. Međutim, pročulo se da će farmaceutske tvrtke plaćati dobar novac za jetru morskih pasa. Očigledno su iz jetre morskih pasa mogli jednako dobro proizvoditi ono što se u to doba nazivalo Bakalarovo ulje. Vojska je zahtijevala ogromne količine vitamina kao dodatak prehrane vojnicima, pa su tražili ulje jetre bakalara ili jetre morskog psa. Pence je o tome pisao: Moj otac, Sam, Nick Vojkovich i Lil ’Pete Salamonavich odlučili su loviti morske pse i prodavati jetru u San Pedru. Oko Santa Cataline su živjeli takozvani ''Sand Sharks'' ili ''Morski psi iz pijeska''. Bili su to naoko pitomi morski psi prosječno dugi oko 5 ili 6 stopa i često su obilazili obalne vode Cataline tik do linije algi. Početna metoda ulova bila je postavljenom linijom. Na jedan kraj postavljene linije bi se bacilo sidro, a zatim bi se s glavne linije izbacivalo kratke linije svakih 10 ili 12 stopa. Glavna linija je ponekad bila dugačka gotovo kilometar, a na nju su bili pričvršćeni mamci. Još jedno sidro bilo bi pričvršćeno na krajnjem kraju da zadrži postavljenu liniju na mjestu, a izvlačili su je jednom dnevno. Uklonili bi uhvaćene morske pse, a udice  bi vratili za još 24 sata ribolova.

Jednom je prilikom Sam sam izašao postaviti novu liniju. Međutim, nakon što je sredio stotine udica da se ne zapetljaju, jedna ga je kuka porezala po sredini dlana. Nije bilo nikoga da mu pomogne, pa je zamotao krpu oko ruke i nekako se dovukao do Avalona da ga sašiju.  

Je li Sam bio žilav? Da, bio je vrlo žilav, ali što je još važnije; koliko je god bio fizički snažan, toliko je bio još jači psihički i duhovno.

 

100. Sam na slici lijevo

Nekoliko čimbenika ograničilo je lov na tunu tijekom Drugoga svjetskog rata,sjećao se Bill Pence. Brodovi nisu napuštali luku prije zalaza sunca i vraćali su se prije mraka, zbog paranoičnog straha od špijuniranja i sabotaže. Stoga je ribolov bio ograničen na more u blizini luka u kojima je obalna straža imala postaje ili ophodne brodove. Tijekom ljeta 1942. godine otišao sam s tatom, Samom i Nickom na ''Shorty''ju u San Diegu i Newport beach jer se riba najlakše lovila u blizini tih mjesta. Morali smo se osloboditi Avalona i Obalne straže, jer su sva naša kretanja bila pažljivo nadgledana.  Međutim, u proljeće 1943. ribarima se saopćilo da djeca mlađa od 12 godina više ne smiju biti na ribarskim brodovima, jer se time kršio „Zakon o dječjem radu“, koji se odnosio čak i na sinove i kćeri. Tako nisam s tatom ponovno izašao na more sve do 1946., kada sam napunio 12 godina.

 

101. Samov brod tipa Monterey

 

Flota tunolovaca naglo se povećala kroz 1946. godinu, ali karakter brodova bio je gotovo isti kao tijekom rata. Većina čamaca bila je spora, imali su ograničeni kapacitet goriva, nisu imali zamrzivače i bili su predviđeni za jednu osobu. Sljedećih 10 godina doživjeli smo revoluciju u razvoju ribljih čamaca. Dizelaš "Jimmy" iz ratnih viškova postao je dostupan po vrlo niskoj cijeni, već od 400 dolara. Ubrzo su ih zamijenili novi, veći ''Ketenberg'' i drugi posebno dizajnirani brodovi koji su mogli uloviti 10 tona ribe, nositi veliki živi mamac i dovoljno dizel goriva za 20 ili više dana ribolova. Tim brodovima nisu trebali tako zvani ''tenders'', brodovi se kojima se prodavala riba i prekrcavala s naših malih svake večeri, a koju su oni prevozili u tvornice.

 

102. Sam Rikalo

 

Tako je 1950.-ih završio dnevni ribolov brodovima kakav smo do tada poznavali. Noći smo najčešće provodili uz kraj, u mirnijim vodama, a Sam bi spremio večeru nakon koje nas je zabavljao svojim pričama. Jedne su se večeri on i Nick malo napili pa su se popeli i plesali kolo kraj kokpita. Tata se bojao da ne polome grede od skakanja, pa ih je zaustavio.

Sam Rikalo i Nick Vojkovich pravili su vlastito vino "Dago Red". Oboje su na brod nosili značajne zalihe svog vina da imamo dok se lovi riba. Sam je držao dvije boce od 5 litara Sparklett's vode, pune svog vina, ispod svake od dvije prednje postelje u pramcu svog broda. To je bilo ukupno 20 litara vina, koje bi pretočio u vrč veličine jedne litre za svakodnevnu upotrebu.

 

103. Sam na moru

 

I Sam i Nick bili su ponosni na svoja vina i često bi mom tati znali reći da su "ove godine proizveli posebno dobro vino". Tata bi im na to odgovorio da nisu oni proizvodili vino, jer su u vrijeme jematve i pravljenja vina bili na moru. Rekao bi kako su Pearl i Maria proizvele dobro vino. Tako su se uvijek ''zezali'' i bilo je zabavno.

Nakon otprilike mjesec dana na moru, Sam bi rekao mom tati ”Shorty! Jeli ti titra oko srca? Trebalo bi malo poći kući i vidjeti mamu ”. Tata bi mu na to rekao. "Sam, ostaješ bez vina. Želiš kući po novu zalihu?'' Sam bi se smješkao i na kraju bi priznao da su boce prazne. Bez obzira na stvarne razloge, rekli bi mi ćemo za nekoliko dana krenuti prema kući po čistu odjeću i okupati se, ''How Do'' u Newport, a ''Sam'' u Avalon. Obično smo ostajali kod kuće dvije noći, a zatim bismo se vraćali natrag i nastavili ribolov. Uvijek bi se ugodno zapanjio prije nego što bi pala noć vidjeti kako se ''Sam'' pojavljuje na horizontu i nastavlja put svog mjesta četvrt milje sa strane od ''How Do''. Još uvijek nemam pojma kako su tata i Sam koordinirali te sastanke. SAM nije imao radio, a činilo se da se tata i Sam nikada nisu dogovarali. Činilo se da su točno znali što će drugi učiniti.

Sam je bio vrlo darežljiv u dijeljenju vina --- i u kuhanju ako bismo noću zajedno bili usidreni u tihoj luci. Moj je tata bio užasan kuhar, a Sam sjajan. Volio sam uživati u njegovom dobrom obroku. Tijekom obroka Sam bi dijelio svoju bocu vina. Tata i Sam bi popili jednu ili dvije limene šalice pune crnog vina, a ja pola šalice pomiješane s vodom. Nakon večere neko bi vrijeme sjedili i pričali, a tata obično zatražio još jednu šalicu vina od Sama. Tada bi Sam nestao na nekoliko minuta u kabini. Kad bi se vratio, bio bi u bijelom dugačkom donjem rublju i objavio da ide u krevet. Iskočio bi bos u kokpit, dohvatio svoj vrč za vino i odnio dolje u kabinu, na sigurno. Mogli smo ostati na brodu i razgovarati koliko smo htjeli, ali nismo mogli dobiti još vina. Kad je Sam ušao u krevet, zabava je bila gotova. 

Takva druženja, koja su mi ostala u prekrasnoj uspomeni, prekinuta su upotrebom većih brodova. Mi smo i dalje plovili kao flota, ali smo ostajali noću na moru i komunicirali vičući preko ograde.

Danas postoji vrlo mali broj "Jig Boats" ili "Bait Boats" igdje u svijetu. Većina tune lovi se na "Long Lines", nizovima udica s mamcima na dugoj postavljenoj liniji koja se može protezati nekoliko kilometara. Nalaze se na divovskim tvorničkim brodovima kojima upravljaju Vijetnamci ili Indonežani. To je potpuno drukčija industrija.

 

104. Avalon, grob Sama Rikala

Nikola (Nick) Vojkovich rođen je 1890. godine u Rukavcu na otoku Visu u obitelji Jure i Katice, koja je i djevojački bila Vojković. Imao je nekoliko braće i sestara, ali samo su on i mlađi mu brat Mate emigrirali u Sjedinjene Države. Oboje su se na kraju nastanili u San Pedru i Avalonu, na otoku Catalina u Kaliforniji.

 

105. Otok Santa Catalina

 

San Pedro bio je uspješan ribarski grad u ranim 1900-ima i imao je mnogo ljudi iz cijelog svijeta - Austrijanaca (Jugoslavena), Talijana, Portugalaca i Japanaca, da nabrojimo samo neke. Otok Catalina, gdje danas živi oko 4000 stanovnika nalazi se 26 milja od San Pedra i podsjećao je braću na njihov rodni Vis, ispričala je Nickova unuka Marija Vojkovich.

Nikola je bio devetnaestogodišnjak kada je ušao u Sjedinjene Države 1914. godine i već je bio oženjen Marijom (Vojković) iz Kuta, također s Visa. Ona je ostala na otoku kad je on emigrirao zbog prvog svjetskog rata.

106. Nikola, George i Marija oko 1925. godine

 

Ne znamo tko mu je dao prvi posao kao ribaru jer nije znao ni čitati ili pisati na engleskom jeziku te je na imigracijskim dokumentima bio naveden kao poljoprivredni radnik. Nije imao vlastitog novca, zapravo je njegov otac morao posuditi novac da bi ga izvukao iz predratne Europe. Pretpostavka je da ga je neki član šire obitelji ili obiteljski prijatelj sponzorirao ili jamčio za njega kad je stigao u New York. Njegova životna karijera bio je ribolov u mnogim oblicima; komercijalnim zamkama za losos na sjeverozapadnom Pacifiku; odvođenje bogatih sportskih ribara na ulov tune, marlina i širokokljunih sabljarki; lov na komercijalnu tunu, srdelu, škarpinu, lignju, jastoga, plosnatice - bilo koju prehrambenu ribu koja je imala tržište. Lovio je s mnogo različitih vrsta ribolovnih alata: zamkama, udicama i parangalima, plivaricama, zmajevima, harpunom, štapom, držačem štapova i mrežom grnjačom.

 

107. Nikola oko 1930. na Terminal Islandu kraj San Pedra gdje su bile smještene tvornice za preradu ribe

Moj djed je imao nekoliko ribarskih brodova od sredine 1920-ih do sredine 1960-ih. Većina je bila mala, dugačka manje od 40 stopa, ali je 1930-ih imao i jednu veću koćaricu s plivaricom. Zvala se Betsy Roos i bila je prva pobjednica prve ''Ribarske fešte San Pedra'' 1938. godine i povela je paradu iz luke Los Angeles.

108. Nikolin kočarica Betsy Ross, pobjednica prve Ribarske fešte San Pedra 1938. godine

 Tijekom drugog svjetskog rata moj je djed lovio u lokalnim vodama Cataline zbog jetre morskih pasa bogate vitaminom A. Njegov posljednji brod zvao se "Marija", bio je 30 stopa dug i imao je dvotaktni plinski motor. Gotovo svakodnevno lovio je u lokalnim vodama rakove, jastoge, bijelu tunu i sabljarke. Kad je njegov sin George otvorio ribarnicu Avalon Fish Market, opskrbljivao ga je svježom lokalnom ribom.

 

109. Nikolin (Nickov) zadnji brod Marija oko 1964. godine

 

Moj djed Nikola je održavao čamce u vrhunskoj formi, bio je pažljiv oko čišćenja, bojanja i redovitog održavanja. Vrijedno je radio, bio je izuzetno darežljiv, lijepo bi se odjenuo, imao je sjajan smisao za humor, svirao je harmoniku, mogao je stajati na glavi u 72. godini, volio je gledati hrvanje na televiziji i volio je unuke podučavati o ribarskom poslu. Kroz život je uspio uštedjeti, pomagati drugima i ulagati u imovinu (ribarske brodove i domove). Nikad nije bio bogat čovjek, a znao je vrijednost dolara.

Nick i Marija imali su jednog sina, Georgea, rođenog 1923., tri godine nakon što je ona stigla s Visa. Tih ranih godina kao obitelj, živjeli su u vrlo jednostavnoj maloj drvenoj kućici udaljenoj oko pola milje od mora u Avalonu. Imali su stanare (mlade članove obitelji s Visa) kako bi lakše platili najam. Nikola je lovio ribu i povremeno je radio za druge na otoku. Marija je peglala kako bi i ona doprinijela obitelji. Oboje su primili američko državljanstvo 1930-ih i naučili su dobro govoriti engleski. Kod kuće su govorili ''viski'' (dijalekt svog otoka). Vis su posjetili 1934. godine, sa Georgeom kako bi vidjeli obitelj i ostali su tamo tri mjeseca. Moj djed je umro 1966. godine i do kraja radio svojim rukama.

 

110. Avalon, 1943. godine, na slici s slijeva Emiline D'Arcy, Marija Vojkovich, C.W.Brown, Scotty Brown i Nikola Vojkovich

 

Nešto južnije od Los Angelesa nalazi se Orange county, gdje se u gradu Costa Mesa nastanio Tony Burica rođen u Grohotama na Šolti 1828. godine. Uvijek je volio more i brodove i kao Šoltaninu plovidba mu je bila prirodna. U ranim dvadesetim, nezadovoljan socijalističkim režimom odlučio je s bratom i trojicom prijatelja pobjeći u Italiju. Tamo je proveo šest mjeseci u izbjegličkom kampu odakle ne otišao raditi u vojnu bazu u Njemačku gdje je upznao Ivana Raosa s kojim je nastavio svoju avanturu. Cilj im je bio domoći se Los Angelesa, za što im je trebalo pet godina. Putovali su pješke, biciklom, brodicama i kanuima, preko Švedske, Danske, Nizozemske, Španjolske, gdje su se jedno vrijeme zadržali u El Puertu. Tamo su izgradili jedrilicu koju su nazvali Gusar kojom su preplovili Atlantik i došli do Venezuele. Tamo su im bili sumnjivi jer nisu imali vizu, a nisu im ni vjerovali da s tako malim brodom prešli ocean. Završili su u zatvou, a brod im je bio oduzet. Međutim, oni su ipak nastavili dalje. Prešli su nekako sjeverni teritorij Venezuele i domogli se Paname 1955. godine. Trebalo je proći centralnu Ameriku i Meksiko za doći do cilja. Hvatala ih je policija, prevozili su ih Indijanci u kanuima, a sve te putne peripetije Burica je opisao u svojoj knjizi Seeking freedom: A Five-Year Odyssey.  Kada su se domogli Kalifornije, Tony je radio ono što je znao, popravljao je brodove u gradiću Newport Beach. Upisao je studij da bude što profesionalniji,  a da je takav i bio svjedoče njegovi sugrađani koji su mu nosili na popravak svoje brodove. Šesnaest godina nakon odlaska sa Šolte, Tony se na kratko vratio kući. Tamo ga je vjerno čekala Teresa Elezovich s kojom se vjenčao 1967. godine s kojom je nastavio život u Kaliforniji, gdje su im rođeni sinovi Neven i Tony.

 

Florida:

Red Tide ili Crvena plima je cvjetanje mora kada dođe do prekomjernog razmnožavanja zelenih algi (dinoflagelata) zbog povećanog dotoka fosfata i nitrata s kopna. Smanjuje se dotok kisika u more, pa ugibaju ribe i drugi morski organizmi. To stvara veliki gubitak ribarstvu, ali i turizmu, jer se događa da uz vode Floride plutaju tone uginule ribe što uzrokuje veliki smrad. Vlada Floride raspisala je natječaj za nalaženje rješenja čišćenja mora nakon ove nepogode. U uži izbor ušla su tri rješenja, da bi bio prihvaćen onaj kojega je ponudio Steve Marinovich i njegova tvrtka Fish Trawl Company sa sjedištem u Biloxiju u susjednom Mississippiju. Pokusi su rađeni u St. Petersburgu u Tampa Bay na Floridi u Meksičkom zaljevu. Posebno dizajnirana mreža namijenjena čišćenju vuče se između dva čamca. Mreža se uvlači, a mrtva riba se skuplja u vreće, koje se mogu otkačiti, a čišćenje nastaviti. Nije rijedak slučaj da i brodovi izgrađeni u susjednom Mississippiju plove po Floridi.

 

111. Marinovicheva tvrtka sa sjedištem u Biloxiju u Mississippiju

 

Neki Hrvati na Floridi bave se prijevozom putnika, a u tom poslu poznat je Mark Rosandich vlasnik izletničkih brodova koji iz Miamia voze put omiljenih vikend destinacija, poput obližnjih otoka ili Key Westa. Njegovi katamarani su udobni, voze uz obalu i treba manje vremena za doći na Key West morem nego kopnom zbog zagušenog automobilskog prometa.

 

Havaji:

Udaljeni od američkog kopna, ali i cijelog svijeta, Havaji nisu mjesto gdje su se stvarale hrvatske zajednice. Međutim, bilo je pojedinaca koje je život tamo odveo. Prvi koji je primijećen na Havajima bio je John Dominis (Gospodnetich) rođen na Braču 1796. godine.[25] Obitelj se preselila u Veneciju, gdje je John (Ivan) stekao mornaričku naobrazbu, a bavio se trgovinom i u puno stvari je bio prvi. Otišao je u Ameriku pa je plovio između dviju američkih obala i donio je prvi utovar lososa iz oregonske Columbia River u Boston, gdje je tada živio.

112. Kapetan John Dominis (Gospodnetich)

 

Tu je započeo pomorsku karijeru radeći za proviziju u tvrtci Josiah Marshalla, koji je kumovao i njegovom vjenčanju za Mary Jones 9. listopada 1824. godine. Prema pisanju Schenectady Gazette od 27. kolovoza 1832. par se preselio u Schenectady u državi New York. Tamo su dobili sina Johna Owena 10. ožujka 1831. godine. Srednje ime Owen dobio je po djedu s majčine strane, koji je bio ugledni građanin Bostona. Mlada se obitelj jedrenjakom Jones preselila s atlantske obale Amerike na Havaje. Ime broda upućuje na mogućnost da je od strane ženine obitelji dolazila znatna financijska pomoć.  Ivan (John) se odlučio poslovno smjestiti u Honoluluu gdje je prije toga često dolazio. U centru grada kapetan Dominis izgradio je kuću u kolonijanome stilu, koja je kasnije postala rezidencijom havajskih guvernera, i dobila je naziv Washington Place, u čast američkomu predsjedniku Georgeu Washingtonu.

113. Washington place, kuća koju je izgradio John Dominis (Gospodnetich) za svoju obitelj

 

Kapetan Dominis je 1846. godine brodom William Neilson krenuo u Japan i Kinu zajedno s Georgeom Brownom američkim povjerenikom s namjerom da uspostave bliske odnose između Kine i SAD-a. Obojica su bez traga nestali u moru, što je dalo pretpostaviti da su umrli nasilnom smrću. Mnogo godina kasnije, Dominisova nevjesta, koju nije nikada upoznao je ustrajala u teoriji da je John Dominis bio zadavljen u krevetu i bačen u more preko ograde. A tko je bila Dominisova nevjesta? Njegov sin John Owen Dominis oženio je havajsku princezu Lydiju (1838. – 1917.) i tako je postao havajskim princem. Imenovan je kraljevskim guvernerom otoka O'ahu i Maui 1868. godine. Bračni je par živio u Washington Placeu[26] do smrti Johna Owena 1891. godine. Iste godine supruga mu je bila okrunjena kao zadnja havajska kraljica Lili'uokalani. Johna Owena smrt je spriječila da postane kraljem, pa je tako ostao zadnji havajski princ.

 

114. Kraljica Lidija i njen suprug John Owen Dominis

 

Pedeseta američka savezna država Havaji, prekomorski posjed SAD-a, sjedište je Pacifičkog zapovjedništva američkih oružanih snaga. Na otoku O'ahu u Pearl Harboru (Wai Momi na havajskom) nalazi se ratna luka u okruglom zaljevu s otokom Ford po sredini i malim izlazom. Izgledalo je to idealno mjesto za sidrenje većeg dijela američke pacifičke flote, ali se pokazalo da idealno mjesto ne postoji. Bez prethodne objave 7. prosinca 1941. godine, Pearl Harbor su napali japanski vojni zrakoplovi i tako je, do tada neutralna Amerika, ušla u Drugi svjetski rat. Napadu 183 zrakoplova i potapanju razarača Arizona, prethodio upad japanskih, tako zvanih, džepnih podmornica u ratnu luku, ali nisu bile baš uspješne. Bombarderi su odradili veći dio posla i osakatili amerčku flotu, što je Japancima jedno vrijeme omogučilo prevlast na Pacifiku.

 

115. Pogled iz zraka na Pearl Harbor

 

Na američkim ratnim brodovima bilo je i Hrvata. Na Arizoni, brodu koji je danas postavljen kao muzej, na raspolaganju za posjetitelje, zajedno s cijelom posadom od preko 1000 ljudi, život je izgubio i John Claudius Hazdovac. Njegov otac Petar rođen je u Blatu na Mljetu 1894. godine. Živio je u Montereyu u Sjevernoj Kaliforniji sa suprugom i četvero djece. John Claudius, žrtva japanskog napada, bio mu je najstariji sin.

Na Arizoni su život izgubila i dva brata Starkovich, Charles i Joseph. Njihova obitelj je iz rudarskog Roslyna preselila u Bellingham, oba grada unutar države Washington.

Zabilježeno je da su među poginulima na Arizoni bili  i sljedeći Hrvati:

Joseph Borovich, John Kosec, Steve Marinich, Joseph Mlinar, John Petyak, George Povesko, William Ratkovich i Michael Zwarun.

U miru sinovi pokapaju svoje očeve, a u ratu očevi pokapaju svoje sinove, misao je to Francesa Bacona engleskog filozofa koji je živio na prijelazu iz 16. u 17. stoljeća.

116. Potopljeni ratni brod Arizona dostupan je posjetiteljima

 

Za vrijeme napada u Pearl Harboru, ali na ratnom brodu Utah, našao se Peter Tomich. Rodio se u Prologu kraj Vrgorca 1893. godine. Zvao se Petar Herceg, s obiteljskim nadimkom Tonić, koje je poslije pretvorio u prezime Tomić. Roditelji su mu bili Ante Herceg i Iva rođena Tolj. U Ameriku je stigao 1913. godine, i stupio je u vojsku.

117. Peter Tomich u odori američke mornarice

 

Nakon Prvoga svjetskog rata prešao je u mornaricu, gdje je kao visoki časnik bio glavni strojar na razaraču Utah. Početak Drugoga svjetskog rata zatekao ga je u Pearl Harboru, kada su Japanci napali SAD 1941. godine. Tomich je održavao stroj broda pogođena dvama torpedima i osiguravao kotlove da ne eksplodiraju dok ga većina posade nije napustila. Sve se to događalo pod paljbom japanskih aviona. Brod se naginjao, i Tomich je tjerao posadu da ode. On je za to vrijeme kontrolirao pritisak u stroju da ne bi došlo do eksplozije, jer bi tada poginuli i oni koji su se spasili plivajući. Unatoč njegovim naporima Tomich i još 58 članova posade, od njih 1001, ostali su zauvijek zarobljeni u brodu nedaleko od obale.

 

118. Pearl Harbor, ostaci broda Utah

05. Peter Tomich u odori američke mornarice Tolj.jetiteljima

odnetich za svoju obiteljbio Hazdovac rednoao havajskim princem. r

U Pearl Harboru, uz Ford Island, još stoje ostaci nagnuta razarača Utah. Uz njega je postavljeno spomen-obilježje i ploča na kojoj je opisano Tomichevo herojsko djelo. Ploča je postavljena prilikom obilježavanja 30. obljetnice napada, a senator Frank G. Moss je tada izjavio da se nada da će doći vrijeme kada se spomen-ploče više neće postavljati poginulima u borbama nego onima koji će živjeti u miru. Ronioci su tada u ostatke broda položili urnu s Tomichevim pepelom, jer brod je njemu bio sve, i dom i obitelj.

 

119. Pearl Harbor, Ford Island spomenik poginulima na brodu Utah i Tomichevu herojstvu

 

Godinu dana nakon Tomicheve pogibije, u prosincu 1942. godine, u brodogradilištu Brown Shipbuilding u Houstonu porinut je ratni brod koji je dobio ime U. S. S. Tomich. Trideset godina služio je američkoj mornarici, a zatim je izbrisan iz registra, i 1974. godine poslan u rezalište.

120. Houston 1942. godine, porinuće ratnog broda USS Tomich

Predsjednik Franklin D. Roosevelt posthumno je odlikovao Petera Tomicha Medaljom časti američkoga Kongresa. Mornarica je u Newportu na Rhode Islandu 1989. godine Pomorskoj akademiji izgradila muzej, školu i studentski dom, koje je nazvala Tomich Hall. Medalja je tamo bila izložena godinama, jer se nije moglo doći do Tomicheve rodbine. Trebalo je vremena da se dozna njegovo pravo prezime. Na koncu je medalja ipak predana obitelji u Hrvatskoj 18. svibnja 2006. godine, kada je američki nosač aviona Enterprise boravio u splitskoj luci.[27]

Kobnog 7. prosinca 1941. godine na brodu Utah našao se i radiotelegrafista George Jurkovich koji je imao sreću preživjeti i ispričati što se dogodilo. Napad ga je probudio, pa je odjurio na palubu pogledati što se dogodilo. Utah se već naginjao pa je Jurkovich upao u more po kojemu je plutala nafta. Skupio ga je jedan manji brod koji je spašavao koga je mogao. Prema njegovoj priči nastao je sveopći metež pa su Amerikanci pucali i na vlastite avione, koji su došli pomoći s nosača aviona Enterprise, jer su mislili da su japanski.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, osim U. S. S. Tomicha, porinuta su još dva ratna broda koja su nosila imena po Hrvatima. Jedan je bio U. S. S. Francovich imenovan po Albertu Anthonyju Francovichu rođenom u Shamokinu u Pennsylvaniji 1920. godine. Život je izgubio, kao zrakoplovni stojar, kraj Salomonskih otoka u bitci za Guadalkanal, 1942. godine. Posthumno je odlikovan Mornaričkim križom (the Navy Cross). U bitci za Gadalkanal život je položio i Milton Frank Pavlic, rođen u Trstu 1909. godine. Bio je stariji poručnik bojnog broda, a njegovim imenom nazvan je ratni brod koji je porinut 1943. godine kao U. S. S. Pavlic.

 

Long Island:

Istočna obala SAD-a je također ribarsko područje, međutim, Hrvati su se tome poslu u većem broju ipak posvetili na Pacifiku. Prema istraživanjima Adama Eterovicha, Long Island je dobio ime po Dugom otoku. Kada su se u 16. stoljeću na tom području ucrtavale karte, prema nekim dokumentima bilo je tamo i pomoraca sa zadarskog područja.[28]

Jedno od najpoznatijih obitelji brodograditelja na tom području je obitelj Skopinich iz Malog Lošinja. Začetnici posla koji se prenosi s generacije na generaciju započeli su Federico i Mirto Skopinich koji su došli u Ameriku početkom 20. stoljeća.

 

 

Louisiana:

Najvažnija aktivnost svih ribara u Louisiani bilo je skupljanje oštriga, lovilo se i škampe, a brodovi su građeni po uzoru na Mediteranske. Oni koji su se bavili tim poslom najvećim dijelom bili su s Pelješca, naročito iz Dube i Vignja, zatim iz Igrana i Podgore, te sa Brača i Hvara.  

Prvi Hrvati, Cibilić i Konjević tamo su uočeni 1835. godine, da bi deset godina kasnije bilo tu Vidakovića, Ćurlica, Cvitkovića, Jurišića i drugih. Mahom su bili moreplovci, da bi za njima došli ribari.

Kraljem oštriga, ali i Ocem proizvodnje oštriga nazvan je Luka Jurišić koji je 1855. godine došao iz Dube u Louisianu. Udario je temelj novoj grani gospodarstva koja je postala izvor miljunske zarade za tisuće naših iseljenika, od kojih se dio s lijepom uštedom vraćao u domovinu.

Najtraženije oštrige u Americi su one koje se zbog svoje kvalitete i veličine vade u Plaquemines Parish, poluotoku smještenom uz obalu Mississippija, čije su 2/3 površine pod močvarom. Područje je još 1899. opisano kao labirint plutajućih otoka, vulkanskog blata i živog pijeska, a naseljeno od početka 19. stoljeća. Ako izuzmemo hrvatske pomorce koji su dolazili na jedrenjacima još u 18. stoljeću, tu je jedna od najstarijih zajednica baš naša dalmatinska. Već oko 1860. Između 400 i 500 Dalmatinaca živjelo je u ribarskim kampovima na jugu Plaquemines Parish. Unaprijedili su uzgoj oštriga izgradnjom umjetnih grebena, ali i kliješta za vađenje oštriga. Leopold Taliancich razvio je i uveo u upotrebu bager 1905. godine. Kasnije je upotrebom motornih čamaca osiguran brz prijevoz oštriga na tržnicu u New Orlenas. Sva ta poboljšanja su malo po malo dovela Luoisianu na prvo mjesto po proizvodnji oštriga u državi.

 

121. Mapa poluotoka Plaquemines Parish i Louisiane

 

Hrvati su povremeno odlazili kući da bi doveli ženu iz starog kraja. Neki su posjećivajući rodbinu dovodili nove snage u svoje izolirane ribarske kampove, ali to je pomoglo održati identitet zajednice. Broj Dalmatinaca u Louisiani se dugo kretao oko 400, da bi ih 1979. bilo oko 6 000.[29]

Naši ljudi u Louisiani dobili su nadimak Tako, što je bio njihov odgovor na pitanje: Kako si? Postojao je i brod po imenu Big Tako (Veliki Tako).

Onaj tko je putovao za Louisianu, trebao je brodom doći do New Yorka, a odatle se put najčešće nastavljalo vlakom.

 

     122. Parobrod Martha Washington u splitskoj luci na putu za New York 1920. godine

 

To putovanje opisao je Ivan Lupis Vukić, koji je tamo išao s ocem kao petnaestogodišnjak 1891. godine: Sjećam se još lađe. Zvala se Columbia. Onda se iseljenike prevozilo kao stoku. Na parobrodu dospjesmo u neku ''grupu'' od 16 putnika negdje na dnu broda. Svaka grupa je imala svoj sud u koji je išla uzimati hranu u kuhinju. I sama je morala prati sud i tanjure. U ''grupi'' je bilo najviše poljskih ili ruskih Židova, neukih i prljavih. Nosači hrane se izmjenjivali, ali jer otac i ja primijetismo da Židovi nikad ne peru sud, morali smo mi trajno nositi hranu iz kuhinje, da bi bili sigurni da je čista. A kad je učinila oluja te većini putnika – Jevreja naškodilo more, sav prostor u brodu za iseljenike bio je pravi pakao od bljuvanja i smrada. Danas putnici treće klase putuju kao prava gospoda u prispodobi kako su u ono doba putovali iseljenici.

Od New Yorka do Newporta putovali su parobrodom, a dalje vlakom. Tada je Lupis prvi put u životu vidio crnce, a to je ovako komentirao: Većina mornara i poslužnika na parobrodu su bili crnci. Do tada nisam uopće znao da u Americi ima crnaca i čudno mi se činilo videći ih svuda oko sebe i za raznim radnjama. Znao sam još iz pričanja da crnci jedu bijele ljude...

Na željeznici opet – crnci. I što više idosmo prema jugu sve sam više vidjevao crnaca. Tek kašnje doznah da se  polovina stanovništva južnih država sastoji od crnaca.

 

123. Brod Columbia kojim je Ivan Lupis Vukić s ocem putovao do New Yorka

 

Po dolasku u New Orleans, tražeći posao, Lupisov otac Cvito namjeravao je otići vaditi oštrige, ali su ga spriječili savjetom: Kapetane, nije taj posao za Vas. Ne možete Vi to izdržati, u vodi i blatu. To je rabota za ljude od gvožđa. A gdje biste i ovo dijete dolje poveli, da podivlja u pustinji i da se slomi od rabote. Nije to za Vas...

124. Reklama restorana Sama Vocovicha

Adam Eterovich u svojoj knjizi opisuje svjedočanstva onih koji su svoj život proveli na delti Mississippija. Jedan od njih je bio Marko Cibilich rođen u Dubi 1897. godine. Njegovo bezbrižno djetinstvo bilo je prekinuto dolaskom susjeda  Ante Cibilicha iz Louisiane, uzgajivača oštriga. Markovi roditelji su se dogovorili s Antom, da po povratku u Ameriku povede sa sobom i Marka, koji je tada imao samo 14 godina. Htjeli su ga izvući iz bijede i osloboditi četiri godine služenja vojske, ali sve je to bilo slaba isprika dječaku, koji je naprasno napustio roditeljski dom i kojeg je majka ispratila riječima: Sinko, hoću li te igda više vidit? Majčino pitanje je bilo realno, jer su mnogi Dubljani otišli u Ameriku, ostavljajući trudnu ženu i malu djecu, koje su uzdržavali uzgajajući oštrige, ali su prvi put došli kući, tek upoznati unuke. Marko Cibilich, kojega je brod Martha Washington dovezao do New Yorka, u Louisiani je proveo sav svoj život, a već po dolasku je vidio da su mnogi njegovi mještani tijelom bili u Americi, a dušom u Dubi sa svojim najdražima. Cibilich je po dolasku imao sreću da se njegov prezimenjak Ante zadržao u New Orleansu nekoliko dana. Tamo je sreo i svoje rođake, a i prvi put otišao u kino. Bilo je to bezbrižnih par dana, jer se nakon toga nisu micali iz kampa sljedeće četiri godine. Na Mississippiju je upoznao kapetana Vlahu Jurisica koji mu je pokazao okolicu svojim brodom, pa tako i brodogradilište Valeriana Žuvića. Zaustavili su se i kod Vincenta Pausine koji ga je čekao da čuje kako mu je rodbina u Vručici. Došli su i do kampa Ante i Johna Cibilicha, Donka Stuka, Petera Stipeljkovica i tako dalje, a te večeri su se oko njega okupili Dubljani koji nisu mogli skriti nostalgiju za svojim mjestom koje su morali zamijeniti močvarnom deltom velike rijeke, punom komaraca.

Mladom Marku su svi ti susreti prvih dana bili uzbudljivi pa nije puno mislio na roditelje u Dubi, ali noću bi se osjećao usamljeno. Polako je  shvaćao da je sada prepušten sam sebi, pa bi često zaspao u suzama. Ujutro bi se sabrao sjetivši se očevih riječi na rastanku: Zapamti, di god budeš i kako ti god bude teško, moraš bit jak i suprostavit se ka vojnik. U početku je radio u kuhinji i u međuvremenu je učio kako vaditi i uzgajati oštrige. Za ručak se uvijek kuhao fažol (grah), bilo sa suhim mesom ili s manistrom (tjestenina), dok je večera mogla biti raznolika. Na stolu je uvijek bila boca vina i boca vode da se mogu miješati, jer se pila bevanda. Nije se Marka štedjelo zbog njegove mladosti, pa je ubrzo ušao u ritam života i rada kampa. Međutim, trebalo je proći nekoliko godina da se navikne na taj život i da mu tuga za rodnim krajem malo izblijedi, ali kao i svima drugima, nikada sasvim ne iščezne.

Poslovno, Marko je napredovao, pa je od 1933. godine nastavio živjeti u New Orleansu i raditi kao veletrgovac oštrigama. Otišao je u mirovinu nakon 50 godina rada.

Markova Duba danas ima 23 domaćinstva, odnosno 44 stanovnika. Dubljana ima više u New Orleansu, nego u Hrvatskoj. Amerika je spasila Dubu, jer ju je održavala na životu novcima koji su odatle stizali, ali ju je istovremeno i uništila. U Dubu se još samo vraćaju umirovljenici, pa je uočljiv usamljeni primjer Damira Slavicha koji je pred desetak godina napustio Louisianu i nastavio živjeti u Dubi kao tridesetpetogodišnjak. Slavich je rekao da od svog restorana, kojeg je otvorio u malom mjestu svojih predaka, ne očekuje veliku zaradu, ali da je s tim zadovoljan, jer je ovdje kući. 

Damir je svakako na mirnijem mjestu nego njegov brat koji je ostao u mjestu Empire u Louisiani. Ne samo po pitanju brzine života, nego po pitanju vremenskih prilika. Naime Louisiana je često na meti uragana. U analima je zabilježena orkanska oluja koja je u listopadu 1893. nenajavljeno krenula s Kube i poharala 500 milja područja od zaljeva Timbalier u Louisiani do Pensacole na Floridi. Smatra se da je tada među 2000 stradalih bilo i dvjestotinjak Hrvata i njihovih obitelji mahom na Plaquemines Parish. Neka su mjesta bila sasvim sravnjena sa zemljom. O tome je pisao Ivan Lupis Vukić, za list Chicago, a objavljeni su i u domovini u Obzoru i u zadarskom Narodnom listu.  Područje oko New Orleansa pa i sam grad puno puta su bili na udaru nesreća ili zaraza poput žute groznice zbog velikog broja komaraca, ali nikada u jednoj noći nije bilo izgubljeno toliko života, a preživjeli su ostali bez ičega.

Unatoč tome što se danas uragani mogu predvidjeti, krajem kolovoza 2005. godine jug SAD-a je pogodio uragan Katrina. Nastao je na Bahamima i prvo je pogodio Miami na Floridi jačinom kategorije 1 Safir – Simsonove skale za uragane. Tamo je uzrokovao poplave i rezultat je bio jedanaestero poginulih. Uragan je nastavio ići dalje prema Meksičkom zaljevu pa je Louisianu i Mississippi udario jačinom 4 što je značilo da je vjetak puhao 250 km/h. Prouzročio je štete u Alabami, Tennesseeju, Georgiji i Kentuckyju, ali najgore je prošao New Orleans jer je popustila brana koja ga je štitila od rijeke Mississippi. Tako se 80% grada našlo pred vodom. Ukupan broj poginulih popeo se na 1836, a nestalih je bilo 705. Šteta je procijenjena na 108 miljardi dolara. Uzdrman je ionako ugrožen ekosustav, jer je 560 četvornih kilometara obale pretovreno u vodena područja, pa su nestala staništa nekih biljnih i životinjskih vrsta.

Kao i uvijek za vrijeme katastrofa nađu se ljudi koji nesebično pomognu drugima. Takav je bio Drago Cvitanovich i supruga mu Klara, vlasnici znamenitog restorana Drago's na čije su oštrige pečene na žaru dolazili i filmski glumci poput Toma Cruisa. Cvitanovich su nakon uragana iz svoga restorana svakodnevno besplatno slali na stotine porcija hrane onima kojima je trebala.

 

125. Drago Cvitanovich

 

Drago Cvitanovich rođen je u Igranima 1922. godine, a preminuo je u New Orleansu 2017. godine. Nakon samo tri tjedna poznanstva vjenčao se, 1958. godine, s Klarom Buconić koja je bila došla iz Dubrovnika. Bračni par je dobio dvojicu sinova, Gerryja koji je postao liječnik i Tommyja koji je uspješno nastavio obiteljski posao. O tome svjedoči priznanje Ugostitelja godine u Louisiani, koje je Tommy primio 2001. Nije bilo lako ići očevim stopama. Naime, Drago Cvitanovich je 2010. godine bio proglašen Kraljem parade Mardi Gras (King of Argus), a to je čast koja se ukazuje samo najboljima. Kada se pročulo da je bio izabran, nastala je opća radost i nebrojeno ljudi je došlo pozdraviti ga. Kralj je organizirao i ples (King's Ball) u hotelu Hilton na kojemu je bilo nazočno 800 uzvanika. Za vrijeme Mardi Gras se dogodila još jedna zanimljivost. Tada 125 godina staro Slavonian Benevolent Association se preimenovalo u Croatian Benevolent Association. Osim što su bili vrijedni članovi svoje hrvatske zajednice, Cvitanovichi su bili osvjedočeni borci za promociju Hrvatske kojoj su poslali na stotine tisuća dolara humanitarne pomoći. U razogovoru s gospođom Klarom sam doznala da je u kreiranju svojih recepata uvijek koristila dalmatinsku tradiciju, pa je maslinovo ulje i kvasinu (vinski ocat), luk (češnjak) i petrsimul (peršin) pripojila Kreolskoj kuhinji. U njihovim poznatim Charbroiled Oysters idu Parmezan i Romano sir, te maslo u kojemu je dodan zgnječeni luk, luk u granulama, te crni i bijeli papar. Zatim grill učine svoje i dobije se vanserijsko jelo, koje dobiva južnjački touch ako se na kraju doda Tabasco.

 

126. Branka Bezić Filipović i Klara Cvitanovich ispred restorana Drago's 2013. Godine

 

127. Znamenite Charbroiled Oysters restorana Drago's

Nisu samo uragani mučili stanovnike Louisiane, naime 2010. godine, uzgajališta oštriga ugrozilo je izlijevanje nafte u Meksički zaljev, nakon havarije platforme Deepwater Horizon u vlasništvu British Petroleuma. Tada su sjeverozapadni vjetrovi odvukli naftu prema obali Louisiane i do Plaquemines Parish, pa su nanijeli veliku štetu onima koji žive od mora.

 

Osim Pelješćana u Louisiani je bilo i Hvarana, a jedan od njih bio je Peter Vujnovich koji je došao iz Sućurja 1931. godine kao desetogodišnjak i bio je godinama u tom poslu. Oženio se Ivom, rođenom u New Orleansu, porijeklom iz Igrana. Imali su šestero djece: kćerke Mary Jane, Anne i Lanu, te sinove Petra, Franka i Tonyja.

Sjećao se tehničkog napretka u uzgoju i vađenju oštriga. Imao je vlastiti brod koji je nosio ime Captain Pete. Brodovi su nekada bili drveni, da bi s vremenom postali plastični i aluminijski, dakle, puno udobniji. I sam život je s vremenom postao udobniji, jer nekada se stanovalo u drvenim kućicama iznad mora, izgrađenim na stupovima zbog velike razlike između plime i oseke. Odatle bi otišli u grad svaka 4 mjeseca, a danas im treba oko sat vremena vožnje od kuće do uzgajališta. Pete je naučio posao pomažući ocu i rođacima.

Jedina stvar koja se nikad nije mogla promijeniti, bilo je krpanje mreža. Nema drugog načina nego to raditi ručno. U odnosu na prošla vremena, kojih se Vujnovich sjećao, danas je lakše bagerom vaditi oštrige, nego onako kako se nekada radilo pomoću hvataljki (tongs). Stari ribari, kao što je Captain Pete, smatraju da se danas oštrige uzgajaju preblizu ljudskih naselja i vade cijele godine, te zatim dugo drže u frižiderima.

Moj posao s kamenicama je isto kao da radim u vrtu u Sućurju, gdje sam se rodio 1922. godine, rekao je Vujnovich. Tamo bih vadio krumpir, a ovdje vadim oštrige. Sadim mladu oštrigu i čekam da naraste. Srećom, tamo gdje je staviš, ona ostaje. Na žalost, ovo je područje uragana, pa se dogodi da uragan premjesti očekivani plod, pa izgubimo ono što smo posadili. Uragan nanese i ribu koja pojede malu oštrigu. Jato ribe može pojesti stotinjak vreća oštriga za šest-sedam sati. Da bih pokrio troškove i imao za živjeti, treba mi izvaditi tisuću vreća mjesečno.

128. Pete Vujnovich

 

Zeljko Franicevich (u Americi su ga zvali Delko Franks) je poput Vujnovića bio rođen u Sućurju na Hvaru 1917. godine, a došao je u New Orleans kao osamnaestogodišnjak. Tamo su mu već bili sestra i otac, koji je radio za 10 centi na sat. Unatoč tome podigao je kredit kako bi kupio polje za uzgoj oštriga i bio u dugu od 6000 dolara. Kada je dug otplatio, poslao je supruzi na Hvar novce da i ona dođe u Ameriku, ali nije mogla jer je započeo Drugi svjetski rat. Iza rata je otišao po nju i doveo je iako je od artritisa jedva hodala.

Zeljko i supruga mu Helen imali su dvoje djece, Helen Ann i Josipa, a moto mu je bio: Bolje biti velika riba u maloj vodi, nego mala riba u velikoj vodi. Na kraju je ostavio ribarstvo i zajedno s partnerima otvorio dvije bankarske kompanije. 

 

129. Stari način vađenja oštriga hvataljkama

 

Bilo je tu još Hvarana poput Barišića, Dulčića, Franetovića, Franičevića, Kuluza, Sansovića i drugih. Neki od naših ljudi bavili su se gradnjom brodova. Bili su to Valerian Zuvich, Joe i Tom Popich, te Marin Gerica iz mjesta Olga južno od New Orleansa. U mjestu je početkom 20. stoljeća živjelo 60 hrvatskih obitelji, a kako su svi govorili hrvatski i odrasli i djeca, činilo se kako da si došao u neko dalmatinsko mjesto. Gerica je bio ugledan mještanin. Rodio se u Stonu 1894. godine, a došao je u New Orleans kao desetogodišnjak. Radio je kod strica Marka Gerice u njegovom brodogradilištu i na kraju ga je od njega kupio 1917. godine. U svom Olga Shipyard Company gdje je gradio i popravljao male ribarske brodove, a zapošljavao je deset ljudi. Kasnije je uzgajao naranče i bavio se lovom, te prodavao krzno u New York. Oženio se 1918. godine i imao je jednu kćerku.

130. Brod za vađenje oštriga, kapetana Stanka Glamuzine iz Empire u Louisiani

Među Hrvatima u Louisiani bilo je i poznatih kapetana. Jedan od njih je Matthew Barbier, rođen u New Orleansu 1888. godine. Njegov je otac Ivan došao iz Hrvatske kao dvadesetpetogodišnjak i nastanio se u New Orleansu gdje je predstavljao značajnog proizvođača oštriga sve do svoje smrti 1927. godine. Matthew se školovao u Louisiani i za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je mornarički ataše, kao i sudionik vojnih operacija u Francuskoj na ratnom brodu Wassaic. Sa suprugom Florence imao je petero djece.

 

131. Američki ratni brod Wassaic

Kapetan Baldo Pausina rodio se u Vručici na Pelješcu 1904. godine i kada mu je bilo 4 godine otišao je s majkom i sestrom u Louisianu gdje ih je čekao otac. Baldo je pohađao školu, ali ju je napustio jer mu je umro otac, pa je kao petnaestogodišnjak preuzeo njegov posao s oštrigama. Oženio se u tridesetima i dobio je sina i kćer. U poslu je napredovao, jer se bavio istraživanjem, pa je jedan njegov rad tiskan i dio je literature o oštrigama. Pomogao je osnivanje udruženja uzgajivača oštriga, a izabran je za predsjednika United Slavonian Benevolent Association of New Orleans 1973. godine.

132. New Orleans, grobnica United Slavonian Benevolent Assocation

Kapetan Peter Taliancich rodio se u Igranima 1889. godine, a u Louisianu je došao kao četrnaestogodišnjak. Počeo je kao ribar, da bi došao do vlastitog broda, ali se uz put i školovao. Tako je osnovao Victoria Navigation Company, te izgradio brod Victoria od 250 tona nosivosti koji je prevozio putnike i teret iz New Orleansa u druga mjesta. Vjenčao se 1913. godine za Josephinu Muhoberac, kćerku kapetana Muhoberca iz Osojnika kraj Dubrovnika. Imali su šestero djece od kojih su svi nastavili očev posao.

Anton Zibilich, sin Mihe, rodio se u New Orleansu 1897. godine, jer mu je obitelj došla u Ameriku prije američkog Građanskog rata (1861.- 1865.). Zibilichi su bili pioniri ribarske industrije. Anton je završio Građevinski fakultet, a radio je u New Orleansu u Američkom udruženju svjetionika.

 

Mississippi:

Između 1817. godine, kada je Mississippi proglašen saveznom državom, i 1860-ih, razvijao se i grad Biloxi od zabitog mjesta do turističkog ljetovališta za američke južnjake. Gradili su se hoteli, otvarali restorani, a pojavili su se i Dalmatinci.

Uz Galveston u Teksasu i New Orlenas u Louisiani, Biloxi je treće najveće naselje u Meksičkom zaljevu, gdje je već 1935. godine živjelo preko 1 000 Hrvata. Došli su sa Brača, Hvara, Korčule, Splita, Raba, Pelješca, Molata, Dugog otoka, Boke kotorske i s Makarskog primorja.

Već 1910. godine Biloxi je bio najveći izvoznik konzerviranih oštriga s proizvodnjom od 15 milijuna konzervi. Deset godina kasnije tu je bilo više od 40 tvornica za preradu ribe. Osim po oštrigama Biloxi je poznat i po rakovima, poput kozica i škapmi. Današnje potomke Dalmatinaca u Biloxiju smatraju čvrstim ljudima, čuvarima tradicije i obitelji, pa su mnogi veliki poslovi u Biloxiju obiteljski. Djeca idu stopama svojih očeva, unoseći malo promjena, nastavljaju navike iz starih dana. Opisuju ih kao štedljive, dobre u cjenkanju i smatraju ih najizdržljivijim pomorcima. No kada su u pitanju iskazivanje osjećaja, ples i gozbe, tipično za Dalmatince ma gdje bili, tu su nenadmašni.

Najstariji evidentirani Hrvati u Biloxiju bili su kapetani Toni Pisarić i Jack Kovacevich sa Hvara, još 1870. godine. Zatim se spominje i Frank Kovacevich, za kojeg pretpostavljamo da mu je bio sin. Treća generacija Kovacevicha su, i oni sada već pokojni, Oral, Jack i Tony. Tony je još kao dječak započeo izrađivati modele brodova koje je gradio njegov otac. Uočivši sinov talent, otac ga je poticao na dizajniranje njegovih brodova. Kasnije je Tony imao svoje brodogradilište u Back Bayu of Biloxi, odakle je izašlo preko 150 brodova. Volio je drvene brodove, ali s vremenom su oni postali prošlost. Posljednji drveni brod koji je konstruirao 1969. godine preživio je uragan Camille i još uvijek plovi uz Floridu.

 

   133. Kovacevichevo brodogradilište

 

Bilo je tu i drugih Hvarana poput Vincenta Maricicha, koji je spomenut 1896. godine,  te Luka Maricich, 1927.  godine. Ne znamo jesu li bili u srodstvu.

Braću Kuluz (Nicka, Matea i Tonyja) koji su 1902. radili u susjednoj Louisiani, nalazimo i u Biloxiju. Najprije Matea 1915. godine, a zatim i Nicka i Tonyja 1927.

Spominju se još Anthony Foretich, te Steve Mihojevich (rođen na Hvaru 1893.-umro u Biloxiju 1947.). Za Mihojevicha se samo zna da je s obitelji stanovao na adresi 220 Myrtle Street na Point Cadetu.

Od šesnaest tvornica za preradu ribe u Bolixiju ih je, 2010. godine, devet bilo u vlasništvu Hrvata:

Sea Coast Packing Company (vlasnici Petar Pavlov i Stephen Sekul s Brača)

Gulf Central Seafood Inc. (vlasnik Miho Sekul s Brača)

Kuluz Brothers Packing Company (vlasnici braća Kuluz sa Hvara)

Dubaz Brothers Company (vlasnici braća Dobac s Pelješca)

Oyster Packers – Anticich Packing Company (vlasnik Antičić iz Igrana)

Sanitary Fish and Oyster Company (vlasnik Cvitanovich iz Igrana)

Biloxi Seafood Company (vlasnici Smolcich i Cvitanovich iz Igrana)

Seafood Company ( vlasnici Vice i Mitre Gospodinovich s Visa)

Mavar Shrimp and Oyster Company (vlasnici Vinko i Ivan Mavar s Molata)

 

 

134. Vinko Mavar ispred svoje tvrtke u Biloxiju

 

New York:

Prvo naselje naših pomoraca bio je baš New York u 19. stoljeću. Prve doseljenike iz Hrvatske tamo primijećujemo već od 1850. do 1866. godine, tako da je tamo osnovano prvo iseljeničko društvo 1880. godine, a zvalo se Hrvatsko amerikansko pripomoćno društvo. S vremenom je broj društava toliko narastao da ih je 1937. godine bilo 93, od toga pripomoćnih 44, a 49 prosvjetnih, političkih i socijalnih. Do 1935. godine na području New Yorka su izlazile 42 hrvatske novine, a prve ikad objavljene bile su Napredak iz Hobokena iz 1891. godine. Vlasnik i glavni urednik bio je Korčulanin Juraj Škrivanić. Postojale su i dvije hrvatske iseljeničke škole. Hrvati u New Yorku su do 1957. godine velikim dijelom bili zaposleni u pomorstvu, a bilo je oko 50 kapetana i pilota.[30]

 

Oregon:

Najveći dio hrvatskih ribara nalazimo u Astoriji, gradu koji je smješten na ušću rijeke Columbus na samom sjeveru ove američke savezne države. Prvi Hrvati tamo su zabilježeni prije 1880. godine. Spominje se ugostitelj Nick Devich koji je tamo imao restoran 1881. godine. Skoro 10 godina kasnije, 1890., popisano je četrnaest Hrvata, uglavnom otočana s Visa i Hvara, ali i Kotorana, mahom ribara, ugostitelja i kuhara:

Antonio Antonich, ribar

Samuel Banich, ribar

Frank Beccerich, lučki radnik

Vincent Carich, ugostitelj

John Dragolich, ribar

Cosmos Franciscovich, ugostitelj

Chris Gurich, ribar

Vlaho Gurich, ribar

Martin Lubrich, kuhar

John Pedrovich, ribar

Matteo Pavlovich, ribar

Vincente Stiglich, kuhar

John Toncetich, ribar

Vince Vranjican, ribar

Dalmatinci u Oregonu najvećim dijelom su s Visa, Brača, Hvara, okolice Dubrovnika i Kotora, a došli su krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Među njima su se istakli Jerry Petrich, Peter Milos i Tony Kordich zajedno su 1911. godine izgradili brod Oregon, u to vrijeme jedini koji je imao kabine za posadu. To je značilo da se na moru moglo ostati koliko treba. Brod je bio dug 52 stope i imao je motor jačine 30 konjskih snaga.

Prezimena koja se najčešće susreću su, osim već navedenih, Blasich, Cetina, Dragolich, Ilich, Ivicevich, Kinkela, Kuljis, Kuzmanich, Maletich, Mardesich, Pincetich,  Stanich, Vranich, Zaknich i drugi.

Dok se većina bavila ribarstvom, bilo je i onih koji su radili izgrede. Zapisano je da je Louey Strebelich, morao platiti 8 dolara kazne zbog pijanstva 1903. godine. A. Marincovich je zbog tučnjave morao platiti 10 dolara kazne 1905. godine. Pet godina kasnije J. Matkovich, Joe Bogdanich i George Radovich bili su uhićeni pod sumnjom džeparenja, ali su pušteni zbog nedostatka dokaza. Policajac Bakotich je 1911. godine uhitio Mikea Knezevich zbog razbojništva, a Chrisa Covich zbog izazivanja nereda.

Neki su se istakli na pozitivan način, pa je tako gradonačelnik Astorie bio Peter Cosovich od 1951. do 1958. godine. U to vrijeme je u obližnjem Portlandu živjelo oko 4 000 Hrvata. Bilo je to glavno središte našeg naroda u Oregonu, a s obzirom da se radi o lučkom gradu na rijeci nedaleko od mora većina se bavila pomorstvom i ribarstvom, a manjim dijelom su bili farmeri, trgovci i gostioničari.  

Međutim, najmarkantnija ličnost među hrvatskim ribarima u Oregonu bio je Frank Dulcich, Sr., koji je došao sa Hvara i 1920. započeo proizvodnju ribe u vlastitoj tvrtki Pacific Seafood. U posao je ušao njegov sin Dominic 1940. godine, a zatim i unuk Frank 1978., koji je zbog toga napustio praksu u državnoj bolnici u Salemu.  Danas je pedesetogodišnji Frank Jr. na čelu kompanije, sa sjedištem u centru Portlanda, koja je 1996. godine zarađivala 220 milijuna dolara i imala 1500 zaposlenih. Pacific Seafood se bavi školjkama, ribom, rakovima i kozicama. Nije uvijek sve išlo glatko, a ni s prirodom se nije lako nositi. Tako je 1983. cijela riblja industrija pretrpjela štetu od El Nina. Dok su neki tada bankrotirali, Pacific Seafood zarada je pala za 37%. Tada je umro i njen osnivač Frank Sr. Zarada se kretala oko 50 000 dolara godišnje, pa se razmišljalo o zatvaranju posla, ali Frank Jr. se odlučio boriti. Jednom je izjavio: Ne treba imati ubilački instinkt ili opsesivni nagon. Mene još uvijek nešto tjera. Ne da budem najveći, nego da budem najbolji.

 

135. Frank Dulcich Jr.

 

Texas:

Ribarstvom se u Texasu najviše bave na području zaljeva Galveston. More je tu mirno, a temperatura je idealna za rast oštriga. Stare teksaške doseljenike Kovacevicha 1850. godine prvo nalazimo u Tampa Bay na Floridi, a Luku i Nikolu Zaninovicha 1870. godine u Cameron Countyju. Osim njih tu je, među ribarima bilo još Korčulana, Bračana i Lošinjana. Bartulica je u svojim bilješkama zapisao Mamića iz Konavala, Ivana Antičevića iz Janjine, te ostale iz crnogorskog primorja poput Mihajla Ćuka iz Herceg Novog, Savu i Tripu Mitrovića iz Donje Lastve, Krstu Lalića i Nikolu Kraljevića iz mjesta Grabov Do poviše Risna, Iliju Bijelića iz Kruševice kraj Bara i Mate Opranovića iz Kamenara. Mitrovići, Bijelić i Lalić su se s vremenom okrenuli ugostiteljstvu i otvorili restorane, već u prvom desetljeću 20. stoljeća.

 

136. Galveston danas

 

Washington: 

Ribarstvo u državi Washington vezano je za obalne gradove Aberdeen, Anacortes, Bellingham, Gig Harbor, Seattle, Tacomu... Prema Adamu Eterovichu, najviše Dalmatinaca bilo je u Tacomi 1918. godine. Kasnije su se odselili na druga mjesta, jer su potrebe nadmašile mogućnosti koje je taj grad pružao. U početku su bili ribari jer im je područje Puget Sound[31] sličilo na Dalmaciju, a i prirodno im je bilo baviti se onim što su naučili još kod kuće. Kasnije su prešli na brodogradnju, koja je s vremenom prerasla kapacitete grada. Najviše se lovio losos, kralj među ribama na Pacifiku i to mrežama plivaricama i stajačicama, tako zvanim gill nets (gill = škrga, net = mreža). To su ribarske mreže koje su okomito obješene tako da se ribe u njih zaglave škrgama. Losos je značio hranu, posao i zaradu. Od 1900. do 1920. godine koristile su se i druge metode poput izvlačenja mreža u plićaku, pecanja i postavljanja vrši. 

U stara vremena nije bilo puno pravila kada će se loviti, a kada ne. Uglavnom su to odlučivali sami ribari. Zarada se morala trošiti i na opremu, bez mreža nije bilo ni ulova. Početkom 1900-ih nije bilo lako prodati ribu, a prodavala se po komadu. Zarada od 100 dolara po sezoni bila je više nego zadovoljavajuća. Onaj ribar koji je zarađivao 200 dolara bio je poput milijunaša, pa se smatrao i dobrom prilikom za ženidbu.

Svatko tko je htio u državi Washington u to vrijeme imati vlastiti ribarski brod, morao je imati američko državljanstvo. Trebalo je znati ispuniti papire, pa su Dalmatinci brzo naučili engleski i brže od drugih dobili državljanstvo, a samim tim i prednost u ribarskom poslu. Polako se uvodilo reda u posao, pa je osnovana Fisherman's Packing Corporation 1928. godine. Brojni Dalmatinci bili su članovi korporacije, a od Hvarana Pete Milos i  Vincent Plancich.

 

 

137. Mreža za lov na losose, potegača

138. Na slici se vidi kako mreža funkcionira, da bi se na kraju izvadila power blockom kojega je izumio Mario Puratić (Puretich) iz Sumartina

 

139. Ribolov iz vremena kada se plovilo na vesla

 

Hrvatske ribarske kolonije istovremeno su se razvijale u različitim gradovima. U Aberdeen su još prije 1900. godine došli Bebich i Jugum, a iza njih Kunich, Kordich, Lasinovich, Gulimovich, Skansie, Franetovich i Budrovich. Još ranije bio je naseljen Anacortes. Osnivač grada, Amos Bowman, nadzornik na željeznici nazvao ga je po svojoj supruzi Anne Curtis 1879. godine. Promovirao ga je kao New York zapada, ali je propustio uspostaviti centar kakav je zamišljao. Kao prvog Hrvata naseljenog na tom području se spominje Ivan Padovan.

 

140. Anacortes u vrijeme nastajanja grada

 

U isto vrijeme s Brača je krenuo John (Ivan) Barbarovich, prvo u San Francisco i Seatlle da bi se skrasio na otoku Sinclaire preko puta Anacortesa 1889. godine. Otvorio je tvornicu ribljih konzervi, a zatim je poslao novce i braći Petru i Špiru da dođu iz Splitske. U poslu su napredovali, a da bi mogli duže biti na moru 1910. godine su izgradili brod Uncle John s kabinama.

 

141. Anacortes, brodogradilište Keisling 1912. godine, prvi sdesna je John Babarovich

142. Peter Babarovich vesla u blizini Cap Sante, 1920. godine

143. Twilight (Sumrak) koćarica u vlasništvu Petera i Ernesta Babarovicha i Franka Božanicha

 

Padovan i Barbarichi sigurno nisu bili jedini Hrvati u Anacortesu u to vrijeme. Naime, bio je tamo veliki broj radnika Austrijanaca, pa je teško razlučiti o kojim se sve narodnostima radilo. Što su više doseljavali, Hrvati su željeli živjeti jedni uz druge i smjestili su se u dvije četvrti. Jedna je bila u blizini crkve svete Marije, a druga zapadno od vodenog puta Cap Sante. Unutar svojih zajednica su proizvodili vino, uzgajali i kuhali hranu na svoj način, a u svojim kućama su pjevali i plesali, ne obazirući se mnogo na norme ponašanja u novoj sredini.

 

         

144. Otok Sinclaire

145. Cap Sante

Većina prvih doseljenih ribarskih obitelji na području Anacortesa bila je iz Vela Luke i Blata na Korčuli, iz Splitske na Braču i s otoka Visa. Od 1890. do vremena Velike depresije razvijala se moderna ribarska flota, pa je vijest da u Anacortesu ima posla privukla brojne Dalmatince koji su se zaposlili u pilanama, ribljoj industriji i ribolovu.

      

146. Anacortes, Cap Sante, 1910. Hrvatski piknik a prvi sprijeda je Mike Barcott

147. Fishermen's Packing Corporation, 1940., konzerviranje lososa. Sasvim desno je John Plancich generalni direktor

 

Prema preporuci rodbine u Anacortes je došao i John Suryan. Kada je nešto zaradio poslao je novce da mu se iz Vela Luke pridruže kći Katy sa suprugom Rudolfom Franulovićem i sin Dick sa suprugom.  Dick je s vremenom nabavio ribarski brod koji je postao ploveća tvornica.[32]

148. Brodogradilište Lovrić u Anacortesu

149. Anacortes, oko 1907. godine, braća Anton, Ivan i Petar Maricich

 

Paul Martinis rođen je u Komiži 1893. godine, a da bi izbjedao austro – ugarsku vojnu obavezu ukrcao se u Trstu na parobrod Martha Washington i stigao u New York bez znanja engleskog jezika i s 22 dolara u džepu. Prvo je otišao u Tacomu gdje je poznavao Nikolu Mardesicha, a zatim se nastanio u Anacortesu, gdje je kupio brod Sloga 1916. godine. Lovio je u Puget Soundu, a već nakon godinu dana je kupio još jedan brod Northland. Preuzeo je ulogu kapetana i odlazio loviti losose u Beringovom moru na Aljasci. Tamo je došla do izražaja njegova sposobnost snalaženja na drukčijem moru, gdje je plovio prateći gibanje morskih struja. Taj osjećaj praćenja znakova iz prirode bitnih za plovidbu karakterističan je za naše ribare i možemo je nazvati njihovom prednosti. Martinis je bio rekorder u ulovu lososa po čemu je ušao u američku povijest ribolova, ali i kao prvi američki ribar koji je otkrio obilje lososa u opasnim vodama Aljaske. Zato mu je uručeno državno priznanje Kralj lososa.

 

Dalmatinci su se nastanili u Anacortesu i na okolnim otocima na Puget Soundu, do ulaza na Pacifik. Posjedovali su pomorsko iskustvo, ribolovne vještine i znali su popravljati mreže. Zato i nije iznenađenje da su s vremenom stvorili osnovu za stvaranje ribolovne flote. Kroz godine do Drugog svjetskog rata hrvatska zajednica u Anacortesu je rasla s industrijom lososa i brodogradnjom. Ribarske brodove su s vremenom usavršili i daleko su dogurali od vremena svog začetnika Johna Babarovicha.

150. Mapa Anacortesa i okolnih otoka

151. Plakat američkog tv filma o hrvatskoj ribarskoj zajednici u Anacortesu. Film govori o životu triju sestara Franulovich rođenih na Korčuli.

 

Danas se, među ostalima, ističe obitelj Nicka Mavara seniora, koji je svoj posao prenio na sinove Nicka juniora, Johna i Briana. Mavar je došao s Dugog otoka u Ameriku 1959. godine i to kroz studentsku razmjenu. Upisao se na Long Beach State University, gdje se školovao za mašinskog inženjera. Da bi imao koji dolar povremeno se bavio ribanjem. Preko ljetnih praznika otišao je na sjever u Anacortes, a kako su tamošnji ribari odlazili na Aljasku, tako je i njega posao odveo u Bristol Bay najistočniji dio Beringovog mora.

152. Bristov Bay u Beringovom moru na Aljasci

Mavar je tako zimi nastavio živjeti u Anacortesu, gdje je popravljao brodove i spremao za ljetno ribarenje na Aljasci. Lovio je crvenog i kraljevskog lososa i velike rakove tako zvane King crabs. S vremenom je osnovao obitelj, a bavio se i prodajom nekretnina. U svojoj je karijeri prošao i štrajkove i brobu za bolju cijenu ribe, pa je izabran za zastupnika Independent Fishermen's Association i borio se za prava ribara.

153. Mavarovi brodovi u Bristol Bay 1990. godine

154. Nick Mavar Sr. Sa sinom Nikcom Jr., suprugom i unucima

 

S vremenom je ribarski posao postao lakši. Konstruirani su brodovi s okruglim dnom, a i motori su zamijenili vesla. Oko 1903. motori su imali 4 do 10 konjskih snaga. Isto tako svi spominju takozvani Power block, vitlo za izvlačenje ribarskih mreža, kao genijalni izum Bračanina Marija Puratića iz 1954. godine. Njegovi potomci žive i bave se ribolovom u gradiću Gig Harbor. Mario Puretich (Puratić) rodio se 1904. godine u Sumartinu na Braču u ribarsko težačkoj obitelji Šimuna i Marije, rođene Mateljan.  Mario je 1938. godine otišao je u Ameriku. Izvlačenje mreža, koje su se radile od pamuka je uvijek bio težak posao koji je tražio osam do deset ljudi, a s power blockom ih je dovoljno pet do šest. Puretich je stalno razmišljao na koji način olakšati ribarima, pa je izumio dvadesetak ribolovnih pomagala. Power Block ili vitlo izumio je 1954. godine, ali trebalo je vremena da ga usavrši. To je kolotura s aluminijskim kosturom i središnjim rotirajućim elementom za koju u početku nitko nije pokazivao zanimanje, naročito ne u San Pedru gdje je živio. Zbog toga je otišao u Seattle gdje je tvrtka Marine Construction Co. (Marco) odlučila uložiti novce u proizovdnju vitla već iduće godine. Inženjeri su odmah htjeli kupiti izum, ali Puretich se dogovorio za postotak. Do 1960. godine većina koćarica s plivaricama imala je Puratićevo vitlo. Ono je neizostavno na brodovima i danas, a povećalo je ulov na svim morima. Kanada ga je od 1969. do 1979. imala na novčanici od 5 dolara.

U zavičaj se prvi put nakon iseljenja vratio početkom 1960-ih, kako će o njemu pisati Ida Jakšić iz Etnografskog muzeja u Splitu. Otada ga je redovito posjećivao, okupljajući u tim prilikama rodbinu i prijatelje. Ostao je zapamćen kao nadasve velikodušan, energičan, ugodan i šarmantan čovjek, k tome duhovit. Govorit će da svoj uspjeh duguje ''linosti'' a ne pameti.[33]

Mario Puratić umro je 1993. godine u Santa Barbari u Kaliforniji, a njegovi su posmrtni ostaci kasnije preneseni u Sumartin.  

           

155. Mario Puratić kraj svoga izuma

156. Brod koji vitlom izvlači mrežu

157. Alat za zatvaranje pukotina na brodu

U Gig Harboru živi velika hrvatska zajednica. Mjesto je otkrio kapetan Charles Wilkes kada ga je zadesila velika oluja uz obalu savezne države Washington 1840. godine. Svoj mali brod, gig, sklonio je u zaštićenu uvalu, koju je iduće godine ucrtao u kartu pod nazivom Gig Harbor. Međutim, osnivačem grada, koji danas broji oko 7000 stanovnika, smatra se Sam Jerisich, Hrvat iz Kotora.

 

158. Sam Jerisich sa suprugom Annom Willits, Indijankom plemena Penelakut s Thetis Island iz Britanske Kolumbije u Kanadi i svojih osmero djece

Jerisich, rođen 1833. godine, privučen pričama o zlatu u Kaliforniji, nekoliko puta oplovio je rt Horn kako bi stigao na američku zapadnu obalu. Na Vancouver Islandu se oženio Annom Willits, Indijankom plemena Penelakut. Zajedno s Peterom Goldsmithom iz Kotora i Johnom Farragueom iz Portugala 1867. godine je ribario u Puget Soundu, ali su se zbog nevremena morali skloniti u Gig Harbor. Tamo im se svidjelo pa su odlučili ostati. Jerisich je otišao po suprugu i kćer i izgradio je prvu kolibu, te je na taj način pokrenuo naseljavanje, pa se zbog toga smatra osnivačem grada. Tako piše na informativnoj ploči u centru grada. Jerisich je iskrčio šumu da mu supruga može posaditi povrće. Ona je bila vješt lovac i tako pribavljala meso za obitelj. Krpala je mreže, lovila je haringe i gavune i pravila je svijeće. Sam je lovio ribu mrežama koje su sami izrađivali. Osim toga imao je pušnicu za dimljenje ribe, a proizvodio je i riblje ulje, pa se smatra i začetnikom profesionalnog ribarstva u Gig Harboru. Jerisich je održavao dobre odnose s malim plemenom Puyallup-Nisqually Indijanaca. Zajedno s Farragueom izgradio je i prvu školsku zgradu. Za Jerisichem su doselili i drugi Dalmatinci, poput  Bračanina Joea Doroticha, Lee Makovicha, Nicka Castelana, Johna Cosulicha, te Hvarana Johna Novaka i Matta Petricha. Dalmatinci su, u nedostatku drugih žena, ženili Indijanke, pa su im potomke u Gig Harboru zvali crnim Slavenima.

 

159. Anna Willits Jerisich s unukom Juliom Skansie Babich i kćerkom Juliom Jerisich Van Waters 1910. godine

U Gig Harboru su uočljiva brojna hrvatska prezimena, poput Milatich, Jerkovich, Plancich, Dulcich, Skrivanich, Ancich, Borovich, Lovrovich, Babich, pa su po nekima od njih nazvane ulice.

 

       

160. Dorotich Street

161. Novak Street

Međutim, jedna od najupečatljivijih obitelji u Gig Harboru su Skansijevi iz Sumartina. Peter Skansie  je došao u Ameriku 1889. godine, a nedugo zatim i njegova braća Andrew, Mitchell, Joseph i sestra Tomazina. Peter i Andrew su se bavili ribarstvom, dok su Mitchell i Joseph gradili brodove i na kraju trajekte, pa su na veliko popravili transportnu povezanost unutar Puget Sounda. Koliko je poznato izgadili su na stotine brodova.

162. Brodogradilište Skansie

Peter je ribario s Samom Jerisichem i oženio je njegovu kćerku Melissu, koja je na žalost mlada preminula. Kasnije je preko pisama upoznao Katu Borovich iz Sumartina. Njegov brat Andrew je sa suprugom Bertom imao petero djece: kćerke Clementinu i Jeromu, te sinove Antona, Petera i Vincenta. Andrew je došao s Brača kao kamenoklesar, pa je znao iskoristiti kamen s plaže za napraviti temelje kuće, za sebe i za druge.

163. Skansijevi slijeva: Anton, Andrew (otac), Clementina, Peter, Jeroma, Bertha (majka) i Vincent

Vincent i Anton Skansie se nisu nikada oženili i živjeli su u kući svojih roditelja Berte i Andrewa. Njihova želja je bila da nakon njihove smrti posjed njihovih roditelja u centru Gig Harbora, smješten uz more, bude predan gradu i da ostane za buduće generacije. Njihovu je želju proveo u djelo njihov brat Peter i njegov sin Michael. Tako je nastao Skansie brothers park na čijem terenu se nalazi i Skansie Shed, nastrešnica u kojoj se nalaze alati, vesla broda Avalon, te mnoge druge sitnice, kao muzejski podsjetnik na jedno vrijeme i vrijedne ljude maloga grada. Uvedena je Nacionalni registar povijesnih mjesta 2002. godine u spomen na prve hrvatske doseljenike.

   

164. Avalon, brod Skansijevih

165. Skansie shed, nastrešnica koja je dio američke povijesne baštine i podsjetnik na prve stanovnike grada koji su bili hrvatskog podrijetla

166. Gig Harbor 2019. slijeva Petroslav Sapunar predsjednik Županijske skupštine Splitsko-dalmatinske županije, David Lovrović iz Gig Harbora i Branka Bezić Filipović

 

Brojni dokovi u gradu nose hrvatska imena, poput Malich, Jerkovich, Bujacich, Anicich, Stanich, Lovrovich, Petrich i drugi.

 

167. Jerkovich dok, jedan od brojnih hrvatskih dokova u Gig Harboru

 

Brojni su brodovi čiji su vlasnici hrvatskog podrijetla, zato je impresivna fotografija u Skansie shed-u iz 1971. godine kada je bilo organizirano posvećenje ribarske flote.

168. Flota Gig Harbora 1971. godine

 

169. Posvećenje flote

 

 

 

170. Gig Harbor, proslava posvećenja flote

Nedaleko od Gig Harbora, na kopnu unutar Puget Sounda, smjestio se grad Tacoma. U predjelu koji se i danas zove Old Town ili Stari Grad živjeli su brojni Hvarani, ribari i brodograditelji, pa se vjeruje da je i to ime poteklo od njih. Bila je to sredina sasvim drukčija od naše dalmatinske, unatoč blizini mora. Američka savezna država Washington je dobro pošumljena i veliki je broj kišnih dana. Kada je nakon napornog puta preko Atlantika, a zatim vlakom preko cijele Amerike 1906. godine u Tacomu došla Jelica Dulčić iz Starog Grada, prvi dojam joj je bio: Rođak mi je bacio dasku u blato da imam gdje ugaziti, a onda je bilo još drva i još blata, pa mi smo stigli u drvenu, blatnjavu Ameriku.  

Najčešća hvarska prezimena bila su Petrich, Milatich, Berry (Beretić), Kovacevich, Franetovich, Plancich, Babare, Jerkovich i drugi, a nalazimo ih u Tacomi već od 1880ih. Bilo je tu i Komižana poput Kuljiša i Mardešića, te Bračana poput Ljubetića, Guića, ali i nekih iz okolice Metkovića. Problem je bio naći ženu, ako mladiće nisu privlačile Indijanke, jer je bila jedna djevojka na sedam mladića. Cvjetale su romanse putem pisama, poglavito s djevojkama iz starog kraja. Bilo je i ženidba na slijepo, a pisma nisu bila garancija sretne budućnosti. Razvoda brakova nije bilo, a nisu bili ni mogući jer žene nisu radile. Bile su domaćice, ali muževi su bili vrijedni i uglavnom su dobro doprinosili obitelji. Tacoma je bila kolijevka komercijalnog ribarstva. Kako je s vremenom staro pristanište u Tacomi postalo premalo, ribari su počeli seliti na druga mjesta.

171. Puget Sound s gradovima

172. Tacoma 1890. godine

173. Staro pristanište u Tacomi

 

Stephen Babare rođen je u Starom Gradu i bio je jedan od prvih brodograditelja u Tacoma, gdje je došao 1881. godine oplovivši rt Horn. Ali kada je čuo da mu je kući umrlo jedno od djece, vratio se u Stari Grad. Tu nije mirovao, već se otišao školovati u Trst i dobio je diplomu inženjera Academie di Nautica in Trieste. Procijenio je da bi stečeno znanje najbolje mogao upotrijebiti u Tacomi, pa je ponovo otišao u Ameriku i osnovao S. Babare Ship and Launch Company.

 

174. Kuća obitelji Babare

 

175.  Babare je na početku ulice Carr  otvorio brodogradilište početkom 20. stoljeća

Brod imena Sloga izgradio je 1904. godine, zatim je izgradio Rustlera 1906. godine, koji je imao motor na pogon 9 ks, a naručio ga je Frank Berry (Beretich), također Hvaranin. Posljednji brod koji je Stephen Babare izgradio bio je Starigrad 1909. godine. Sljedeće je godine umro.

 

176. Posljednji brog koji je Babare izgradio, a nosio je ime rodnog mu Starog Grada

 

177. Pogreb Stephena Babare 1910. godine

Nakon Stephena posao su nastavili njegovi sinovi Nick i George Babare. Oni su osnovali tvrtku Babare Brothers Shippbuilding Company i počeli su graditi brodove, a namjeravali su se okušati i u ribarstvu. Njihova sestra se sjeća kako je oko te odluke u obitelji nastala drama: Moja braća su 1911. godine izgradila brod Oregon. Neću nikada zaboraviti koju je muku tada prošla naša majka. Braća su htjela brodom otići ribariti, a nikada to prije nisu činili. Stari ljudi oko nas su smatrali takvu odluku samoubilačkom. I svi su se digli na noge, naša majka, njihove supruge, da ih odvrate od toga. Skupili su posadu od 8 članova i kapetana. Sjećam se da sam se jednog dana vratila iz škole i našla majku kako plače. Neka žena joj je dobacila da su joj sinovi ubojice i ukoliko isplove, niti njih niti posadu više nećemo vidjeti. Braća su uvjeravali majku da ne brine, ali ona si nije mogla pomoći. Na kraju se nije ništa dogodilo. U svakom slučaju, nije bilo lako biti majka brodograditelja. U to vrijeme bio je običaj da, ukoliko je naručitelj izvan grada, on i njegova obitelj kod nas besplatno stanuju i hrane se dok brod ne bude gotov.

 

178. Izgradnja broda Elsie

179. Brodogradilište braće Babare 1920. godine

 

       

180. Reklama za brodogradilište braće Babare

181. Reklama za ostale proizvode koje su nudili braća Babare za vrijeme Prvog svjetskog rata

 

Braća Babare su zatvorila brodogradilište 1923. godine. George je započeo uzgajati oštrige izvan Tacome i osnovao je tvrtku Babare Oyster Co. Posao su preuzeli njegov sin Robert S., unuk Robert M., a sada ga vodi praunuk Drew Babare. Treba napomenuti i to da se prezime Babare u Starom Gradu na Hvaru ugasilo. Postoji još samo lokalitet na kojemu je početkom 20. stoljeća bilo njihovo brodogradilište.

 

182. Oregon, brod koji su učinila braća Babare, bio je prvi ribarski brod na parni pogon. Ime je dobio po ratnom brodu. Neke od osoba na slici su i vlasnici Pete Milas, Tony Kordich (u sredini) i Jerry Petrich (na uzvisini, pokraj natpisa).

 

Jedan od vlasnika broda Oregon bio je Anton Kordich koji je kao osamnaestogodišnjak 1903. godine došao iz Komiže. U Tacomi je u početku stanovao u pansionu Radonich. Radio je u pilani priželjkujući ribarski posao. To mu se ostvarilo, a zadnju ribarsku sezonu je odradio 1960./61. godine. O tim davnim danima je pričao: Brodovi nisu imali kabine, pa se cijelu jesen spavalo na obali u šatorima. U to doba godine ti se čini da kiša neće nikad prestati. Bilo je nekih koji nikad nisu skidali odjeću, nego su u istoj spavali i radili. Nije bilo frižidera, a juha se kuhala u velikim loncima na stijeni. Kada bi ulov bio dobar podigli bi zastavu da je svi mogu vidjeti.

Kordich je 1909. godine lovio s Tedom Kunichem u prvom motornom brodu koji se zvao Elida. Te sezone su zaradili 860 dolara, što ih je spasilo jer iduće sezone nisu zaradili ništa. Kordich se 1911. godine udružio s Peterom Milošem i Jerryjem Petrichem. To je bio drugi motorni brod koji je imao palubu, skif i kabinu. Skupa s mrežom koštao je 3300 dolara.

Anton Kordich se 1915. godine oženio s Mary Cuculich čiji je otac došao u Tacomu 1889. godine raditi kao obalni radnik. Povodom pedesete obljetnice braka Mary je ispričala: Kroz svih naših godina braka bili smo skupa oko 25 godina. Život ribareve žene je usamljen i težak. U stara vremena nije bilo mogućnosti komunikacije s brodom. Kada smo na mulu mahale za pozdrav, srce nam je bilo u grlu. Ocean je tako velik, a brodovi tako beznačajni.

I sam Kordich je potvrdio kakav je život nekada bio: Drago mi je da su dani i noći hladnoće na moru iza nas. Danas brodovi imaju radar, motore, toplu vodu. Nekada se mreža vukla ručno, a znala je i povuči ljude u more. Bilo je dana kada sam pomislio da bi moja kći Elitabeth mogla ostati bez oca. Najopasnije je bilo Beringovo more. Na Aljasci koji put razlika između plime i oseke bude i po 11 metara. Jedne noći smo se usidrili u jednom zaljevu, a ujutro smo se našli okruženi stijenama. Sam Bog nas je sačuvao.

 

183. Tacoma

Martin Anthony Petrich poznat je kao kralj brodogradnje. Ne samo što se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, nego je, uz malo sreće, postigao uspjeh radeći iznad svojih mogućnosti, kako bi se izvukao iz neimaštine. Ljudi su ga se bojali, ali su ga i voljeli i cijenili.

Martin Petrich rođen je u Starom Gradu na Hvaru 1880. godine. U Ameriku je došao kada mu je bilo samo sedam godina, s majkom Katom Budrovich (1855.- 1929.) i mlađim bratom Jerryjem. U San Bernardinu u Kaliforniji ih je čekao otac Juraj. Tamo im se rodila sestra Clara, a kada mu je majka bila trudna sa četvrtim djetetom, Juraj je umro u dobi od samo 33 godine. Na samrti se obratio Martinu i rekao mu je: Sada si ti glava obitelji. Majka je 1891. godine odlučila preseliti se u Tacomu u Washington, jer je tamo imala rođaka. Ondje je otvorila pansion koji se zvao Sera Cate's Rooming House. Kuhala je i pekla je kruh koji je Martin raznosio kupcima.

 

184. Sera Cate's Rooming House

 

U dobi od 11 godina Martin se zaposlio u tvornici  gdje je bio slabo plaćen, ali je otkrio da je spretan. Kasnije je radio u tvornici za izradu ribarskih mreža. U tvornici se naučio koristiti strojevima, te se počeo družiti s ribarima. Ribanje je tada bila očajnička borba čovjeka i mora, naročito na tom dijelu Pacifika. S vremenom su motori postali sastavni dio broda, pa su Petricha zaposlili neka se bavi tom nepoznatom spravom. Malo pomalo, udružio se s nekoliko ribara i kupili su brod Elidu, a imao je motor od 10 konjskih snaga.

 

185. S lijeva Clara, Kata, George, Jerry i Martin

 

Dvije godine je ribario da bi zatim dobio priliku raditi u građevinarstvu. Počevši s izgradnjom kuća, došao je do izgradnje mula za pristajanje trajekata, koji još uvijek stoji u Gig Harboru.

 

186. Martin Petrich na slici u sredini

Zatim je, zajedno s Joeom Martincem i Williamom Wicketom, osnovao Western Boat Building Company i započeo je graditi brodove. U razdoblju od prosinca 1916. godine do srpnja 1917., tijekom osam mjeseci, izgradili su osam ribarskih brodova. Svaki od njih prosječno je koštao 2800 dolara. Brodograditelji su tada zarađivali 2 dolara dnevno, a radnicima su davali 4 dolara.

 

187. Martinac, Wicket i Petrich kupili su napuštenu tvornicu kako bi je pretvorili u brodogradilište

 

Trio se raspao kada se Martinac odvojio i osnovao vlastitu tvrtku.  Wicket je poginuo nesretnim slučajem 1921. godine, pa se tada i Petrich osamostalio. Ali, 1933. godine nastupila je kriza i nitko nije naručivao brodove. Petrich je tada odlučio riskirati i izgraditi neviđeni brod, najveći od svih dotadašnjih. Nazvao ga je Western Pilot. Dogovorio se s radnicima da će biti plaćeni kada se brod proda. Na kraju su postigli veliki uspjeh.

Posao je za Petricha cvjetao za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je mornarica kod njega naručivala preuređivanje ribarskih brodova u ratne svrhe. Kako je njegovo brodogradilište bilo jedno od nekoliko njih koji su bili u stanju raditi, bio je pretrpan poslom 1942. godine. Zatim je otvorio brodogradilište  Western Boat Building Co. i u Tacomi.

188. Petrichevo brodogradilište

189. Petrichevo pristanište

Petrich se oženio Mary Ellen Moore (1883.-1948.) s kojom je imao sinove Herveya M. (1907.-1989.), Allena (1912.-1981.), Martina (1915.-2007.), Jamesa (1918.-2005.) i Johna (1919.-2010.).

190. Slijeva su Hervey, Martin, Jim, Jack, Allen i Martin Sr.

Martinova supruga Mary umrla je 1948. godine, a već sljedeće godine iz njegovog brodogradilišta porinut je tunolovac udičar, tada najveći na svijetu, nazvan njoj u spomen Mary E. Petrich. Brod je bio dug 46, a širok 10 metara, imao je motor od 1500 konjskih snaga, a zvali su ga American Queen.

Petrich je izgradio na stotine brodova: ribarskih, putničkih, vojnih i izletničkih, ali najpoznatiji su mu American Queen i Western Flyer.

 

191. American Queen

 

192. Western Fyler su iznajmili biolog Ed Ricketts i pisac John Steinbeck za istraživanja u Baja Californiji u Meksiku. Steinbeck je to iskustvo opisao u svojoj kultnoj knjizi Koliba u Kortezovom moru (The Log From the Sea of Cortez) 1941. godine.

 

Visok i vitak, Martin Petrich mogao je raditi i u poznim godinama i postao je živa legenda u svoje vrijeme. Umro je 1971. u 91. godini života.

 

193. Martin Petrich

Hervey M. Petrich opisao je 1937. godine vlastito iskustvo ribarenja i tradiciju i znanje koje je, njegov otac Martin, donio s Jadrana i prilagodio novim uvjetima na oceanu. Prema njegovom pričanju, svi brodovi koji su izašli iz Petrichevog brodogradilišta u prvoj riječi imena imali su Western. Međutim, Western Explorer je bio ponešto drukčiji, jer je bio predviđen za prezentaciju ribarima Nove Engleske. Hervey je u svojstvu kapetana prevezao brod iz Tacome, kroz Panamski kanal u Gloucester, Massachusetts. Na kraju je brod bio prodan vladi kanadskog Newfoundlanda, a služio je i na obali Engleske za vrijeme Drugog svjetskog rata.

194. Western Explorer

Hervey se 1936. godine, vjenčao s Marie Callaghan iz Burlingamea u Kaliforniji. Njihova kći Clare Petrich (1943.) nastavila je obiteljsku pomorsku tradiciju. Prva je žena u povijesti Tacome koja obnašala dužnost povjerenice uprave luke od 1995. do 2020. godina.

195. Clare Petrich

196. Ispred kuće Blaskovicha (početak 20. stoljeća) slijeva su Anton Buratovich, Pavy Buratovich, Jelica Mullan, Anna Blaskovich, Mary Berkovich, Franina Rudan, Tony Rudan, Lena Blaskovich, a djeca na vrhu su Frank Berry, jedno od djece Berkovich i Matt Berry.

 

  

197. Osim broda Rustler Berryjevi (Beretić) su imali i saloon

John Tadich je, zajedno sa svojom ženom Perinom, bio profesionalni ribar. Kratko vrijeme bio je i sindikalni predstavnik. Borio se da ribari zimi, izvan sezone ribanja, rade kao obalni radnici.

 

198. Djeca predgrađa Kukla, nazvanog po svom osnivaču. Na slici iz 1912. godine s lijeva su John Sisul, Andy Tadich, Hans Williamson, Jack Bailey, Cecil Bloomquist i John Tadich.

 

199. John Tadich

Nickolas J. Jerkovich, za prijatelje Brud, rođen je 1927. godine, a umro je 2003. Bio je sin Marije i Ivana Jerkovića. Bio je aktivan član ribarske kolonije 60 godina, a ribariti je počeo sa 14 godina. Od Aljaske do Kalifornije lovio je skuše, haringe, sardele, losos i lignje. Izgradio je tri broda: Nicky Lynn i dva Pacific Knights, te koćarice Favorite, Sierra Madre i Glacier Bay.  Nickolas je imao braću Thomasa i Johna, te sestru Mary. Sa suprugom Nancy imao je kćeri Patriciju, Nancy i Julie, te sina Nicka Jr. Unuk Nick III zadržao se u poslu.

Vinko Lisicich je 1900. godine došao u Tacomu sa Šolte. Družio se s Beretićem i jednom prilikom mu je rekao da bi želio imati suprugu iz svog kraja. Beretich je pisao Antonu i Miri Budrović, svojim prijateljima u Stari Grad sa željom da Vinka kao krasnog mladića preporuči njihovoj kćeri Vinki. Ona je poslala svoju fotografiju i svidjela se Lisicichu, pa su se počeli dopisivati. On je tada imao vlastiti ribarski brod, a bio je i član hrvatskog društva Slavonic Hall. Par se odlučio vjenčati, pa se Vinka uputila sa Hvara krajem 1913. godine, prvo brodom do New Yorka, pa vlakom preko cijele Amerike. Vjenčali su se 14. siječnja 1914. godine.

 

200. Vinko i Vinka Lisicich

 

Vinka je ubrzo bila prihvaćena u hrvatskoj zajednici i postala je članica Damske sekcije hrvatskog društva. Obitelj je živjela u Tacomi, u predjelu Stari Grad, a Vinko je kupio još jedan brod, koji je nazvao Šolta. Imali su dva sina (Peter i Antone) i jednu kćer (Helen), a obitelji je priuštio bezbrižan život.

 

201. Vinkov brod Šolta

 

Nikola Mulan je u Tacomu došao sa Hvara kao sedamnaestogodišnjak. Živio je u pansionu obitelji Radonich. Pansioni su bili mjesta gdje su mladi Dalmatinci mogli govoriti svoj jezik, doznati gdje ima posla i liječiti samoću. Tu je, deset godina stariji Nikola, upoznao Jelicu Dulcić rođenu u Rudini. Kako je rano  ostala bez oca, njenoj majci koja je ostala sama sa šestero djece, pomagala je rodbina. Pokušala ju je utješiti rodica i Jeličina kuma Perina Radonich obećavši da će Jelicu kad tad odvesti u Ameriku. Tako je i bilo i kada je stigla u Tacomu, poznat je njen prvi dojam da je stigla u blatnjavu Ameriku. Radila je kod kume u pansionu Radonich kao sobarica, prala je tanjure, peglala je i čuvala šestero djece imajući ih uvijek na oku, da ne otrče na željezničku prugu ispred kuće. Uz to je pekla 60 hljebova dnevno. Nikola je bio jedan od prvih članova Slavonic Halla i blagajnik u vrijeme kada je društvo imalo dobrotvorni karakter, a bio je poznat nesebični dobročinitelj. Jelica i Nikola (tamo poznati kao Helen i Nicolas) su se vjenčali i podigli su tri sina (Andrew, Steven,Phillip) i jednu kćer (Kathryn).

      

202. Vjenčana slika Jelice i Nikole Mulan

        203. Patti Mullan Hurlbut, kao djevojčica s djedom i ocem u barci

 

204. Ribarska flota u Tacomi

 

Peter Kovacevich, rođen u Starom Gradu na Hvaru, doselio je u Tacomu 1890-ih sa suprugom Lenom, rođenom Milatich i sinom Andrijom. Peter i Lena preselili su se zatim u Bellingham, jer je tamo živio Peterov brat Dominic, koji je bio vlasnik dva kazališta. Lenin brat Nick Milatich počeo je ribariti kada je imao 15 godina. Zajedno s Georgeom Zaninovichem kupio je brod i nazvao ga je Dutchie, po američkom nadimku svog pokojnog oca. Zvali su ga tako jer je bio plavokos.

Peter i Lena su u Bellinghamu imali prodavaonicu hrane i opskrbljivali su ribare koji su išli na Aljasku. Andrija se sjećao kako su dani prije odlaska bili naporni za obitelj. Pakirali su i dostavljali sve što je ribarima trebalo: hranu u kutijama, galone maslinovog ulja, kavu, žive kokoši, čak i madrace. Mjesecima prije polaska Lena i Jela Plancich su šivale košulje, pregače i kapute, koje su močile u lanenom ulju pa sušile nekoliko mjeseci, što ih je činilo nepropusnima. Rodbina i prijatelji pratili su isplovljavanje brodova, a neki  su im mahali u suzama.

 

205. Ribari iz Tacome

Jerry Plancich rođen je 1933. godine. Nastanjen u Seattleu, bavio se ribarstvom cijeli život, a posao je prenio na svoje sinove. Način života nestaje s ribom, rekao je jednom Plancich, jer današnji ulovi nisu onakvi kakvi su nekad bili.

206. U luci

Fish Story (Ribarska pripovijest) je spomenik podignut hrvatskim ribarima u Tacomi 2001. godine. Prikazuje muškarca koji u rukama drži lososa, a uz njega stoji žena. Autor spomenika je Larry Anderson, a postavljen je  ispred Slavonian American Benevolent Society na adresi 2304 North 30th Street. Hrvatski doseljenici bili su među prvim stanovnicima Tacome, gdje su izgradili ribarsko selo. Neki od njihovih potomaka još žive u okolici i još uvijek su članovi društva osnovanog 1901. godine. Za podizanje spomenika članovi društva skupili su 112.000 dolara, čime su obilježili stogodišnjicu.

207. Slavonian Hall početkom 20.stoljeća

208. Spomenik ispred Slavonian Hall

209. Spomenik ispred Slavonian Hallljeća ko cijele Amerike.m 1913.  član hrvatskog društva. Ribari

210. Luka u Tacomi

KANADA

Britanska Kolumbija:

Hrvati u zapadnoj kanadskoj pokrajini Britanskoj Kolumbiji predstavljaju značajan faktor u ribarskoj industriji, pa je Vancouver Sun, najtiražnija novina u gradu, u posebnom izdanju 7. svibnja 1938.g. opisala detaljan izvještaj o stanju u ribarstvu i gospodarstvu pokrajine. Za tiskanje tog izdanja utrošeno je 60 tona papira. Nije propušteno pisati o doprinosu ribara koji su došli iz Dalmacije, kao i problemima na koje su nailazili. Naime, da bi se dobilo dozvole za rad, trebalo je imati kanadsko državljanstvo. Uvjeti su bili znanje engleskog jezika i to da obitelj bude s aplikantom, a oni su mahom bili sami, jer im je obitelj ostajala u starom kraju. Nerijetko su u Dalmaciji imali veliki broj djece i bio je financijski problem dovesti sve u Kanadu. Uvjet poznavanja engleskog jezika Dalmatincima nije predstavljao prepreku pa su i u Kanadi, kao i SAD-u, zaključili kako se radi o prirodno talentiranom narodu za učenje jezika. Čim su se stvorili uvjeti da 90 muškaraca iz Dalmacije uspije dovesti svoje žene i djecu, stanovništvo se Vanocuvera povećalo na 300 osoba. Živjeli su u vlastitim kućama i imali su svoje brodove. Nisu bili obrazovani, ali, prema natpisima u novinama, more im je bilo u venama. U British Columbiji nije bilo poslovne ribarske tradicije, pa možemo reći da su spoznaje i ribarsko iskustvo tu donijeli Dalmatinci. Unijeli su u posao mnoge novosti, koje se danas ne primjećuju, kao da su oduvijek postojale, bilo da se radi o izradi mreža, gradnji brodova ili pristaništa. Ti ljudi nisu bili arhitekti ili inženjeri, oni su imali osjećaj za ono što treba. More im je bilo laboratorij, kako kaže autor teksta, koje im je omogućilo stvaranje fantastičnog doprinosa napretku ribarske tehnologije na zapadnoj obali Kanade.

Prema Adamu Eterovichu 1938. godine u Vancouveru je bilo 28 ribarskih brodova u vlasništvu Hrvata. Svi su bili iz Dalmacije prezimena poput Anzulovich, Borojevich, Car, Cvitanovich, Fiamengo, Jaksich, Katnich, Lovrich, Martinolich, Martinovich, Nikolich, Percich, Serka (Šerka), Stanich, Vukich, Zuich i drugi.

I Ivan Lupis Vukić je pisao o njima u svom članku Naši ribari u svijetu, objavljenom u Novom dobu u Splitu 1938. godine, a osvrnuo se i na pisanje Vancouver Suna: S hrvatskog i dalmatinskog primorja pred petnaest i više godina doselilo se amo stotinu ljudi, potomaka onih žilavih duša, koje su kroz stotine godina ribarile u jadranskim vodama, koje u duljini od 340 milja oplakuju Hrvatsku i Dalmaciju. Ljudi naših krajeva bave se ribarstvom sve od vremena venecijanske republike, ali kada njihove preteče dođoše u Kanadu, dođošu kao farmeri, da udovolje kvotnim propisima. Osjećajući poziv mora, kada stigoše u Britansku Kolumbiju, pregaše da se izvuku iz kategorije poljskih pomoćnika i da se domognu mora i njegove srebrne žetve kojoj su toliko vješti. Ali izdavanje dozvola pokrene pitanje državljastva jer je zakon odredio da se dozvole mogu izdavati samo građanima Kanade. No došlo se do kompromisa i izdalo se petnaest dozvola pod uslov da će imaoci stupiti u kanadsko državljastvo čim im istekne zakonski rok boravka. Petnaest dozvola bilo je dogovorno podijeljeno među molioce kojih je bilo bar šest puta više nego li dozvola.

Od malenoga žira naraste veliki hrast i danas šaka ribara ima u vlasnosti brodove, mreže, tvornice i alate u vrijednosti 500 000 dolara. Oni posjeduju ''trollers'' (vrst povraza s kolom za lovljenje) u vrijednosti od 10 000 dolara, a imaju uloženo preko 40 000 dolara u razne vrste mreža osim torbarica.

Hrvatski ribari u Britanskoj Kolumbiji zarade oko 1 250 000 dolara po sezoni, ali pošto svi domaćini imaju ovdje svoje obitelji, tek se oko 25 000 od ove sume šalje van zemlje svake godine, a ostatak se potroši u Britanskoj Kolumbiji, najviše u Vancouveru.

Svi brodovi naših ribara zapisani su u mornaričnu rezervu Kanade, a u slučaju potrebe računa se na pomorsko znanje i spremu naših ljudi. A nisu to nikakvi učeni ljudi niti posjeduju svjedodžbe koje bi im u domovini sigurno trebale da mogu ploviti 10 km daljine. Ali zato oni imaju more u krvi i u duši, te znanje i iskustvo koje ih čini onim što jesu i na temelju čega im napredna Kanada daje slobodu plovljenja, rada i stvaranja.

 Treba i domaća javnost vidjeti mišljenje velikog naprednog svijeta o valjanosti naših ribara i što ta valjanost može stvoriti kada joj se dade sloboda da se ispolji...Takovi ljudi, nastavio je Lupis, stvorili su napredak u Americi i Kanadi, a poslovica ''U mladosti ribar, u starosti prosjak'' vrijedi samo za naše ljude u svojoj zemlji, gdje formalnosti stavljaju sve moguće zapreke iskustvu, prirodnom daru i energiji. U Kanadi i SAD-u naši ribari spadaju u najnapredniju i najdobrostojeću klasu naših iseljenika. Bi li domovinska gospoda iz ove paralele mogla nešto naučiti i zaključiti?

Milostislav Bartulica je 1940. godine napravio rukom zabilješku o Hrvatima u Britanskoj Kolumbiji:

Od 1890. naši iseljenici žive na zapadnoj obali Kanade, u Britanskoj Kolumbiji. Danas imaju pedeset naselja sa oko 6 000 iseljenika. Središnje je naselje Vancouver, gdje ima oko hiljada naših ribara i radnika.[34]

Ne možemo ga nazvati iseljenikom, već prvim zabilježenim u kanadskim vodama, a bio je to Pelješćanin Marko Vekarić kapetan barka Issak. Kanadski jedrenjak Angolo je doživio brodolom u oluji 16. 09. 1878. godine, a kapetan Vekarić je priskočio u pomoć i njegovom prisebnošću cijela je posada Angola bila spašena. U znak zahvalnosti kanadski ministar pomorstva Vekariću je uručio zlatni kronometar, 12.02. 1879. godine. Njegov je portret, kao i maketa barka, bili su prikazani na izložbi o hrvatskom pomorstvu u Vancouveru 2001. godine.  

Hrvati su se i u Kanadi pokazali dobrim ribarima, ali i brodgraditeljima. Među njima se istaklo nekoliko Hrvata sa sjevernog Jadrana.

Venanzio Martinolich rođen je u Lošinju 1848. godine. Tamo se i oženio, ali ostao je udovac s dvoje djece (Mariano i Maria). Procijenio je da bi im bilo bolje u Americi, pa su se našli u New Orleansu, gdje se Martinolich oženio Antoniettom Nikolich. U Coloradu im se rodila kći Carolina 1889. godine. Obitelj se nije tamo zadržala, već su preko Tacome stigli u Ladner, predgrađe Vancouvera. Prvi je Britanskoj Kolumbiji dobio dozvolu za kočarenje, a vidio je da postoji potreba za tegljačima, pa je otvorio brodogradilište. Njegovi su tegljači bili na parni pogon, ali znao je da će pravi naprdak donijeti motori s unutrašnjim izgaranjem. S takvim motorom se postiže bolja pokretljivost, pa je promijenio i način postavljanja mreže. Martinolich je 1913. godine preminuo od infarkta u dobi od 65 godina. Međutim, posao je ostao u obitelji, jer ga je nastavio njegov sin, a kasnije i njegovi unuci.

Romolo Radoš rođen je u Lošinju 1862. godine u obitelji koja je dugom tradicijom bila vezana za more. Nakon škole je radio u brodogradilištu svoga oca, ali je 1879. odlučio otići u Ameriku ne bi li izbjegao vojnu obvezu. Lutao je po svijetu 16 godina, a zatim se skrasio u Vancouveru, gdje je imao rođake. Preselio se zatim u San Pedro u Kaliforniju, gdje je otvorio brodogradilište. U Vancouveru je ostao njegov sin John, koji je već u dobi od 25 godina bio iskusan brodograditelj. Tijekom Drugog svjetskog rata izgradio je 6 teretnjaka za francusku vladu.

Walter Carr (Car) rođen je u Crikvenici 1910. godine. Po dolasku u Vancouver 1928. godine, radio je građevinarstvu, ali se i školovao za mehaničara specijaliziranog za diesel motore. Zatim se preselio na zapadnu obalu Vancouver Islanda. Tamo mu je prvi posao bio u skladištu ribarskih mreža. Bio je vrijedan i dobio je posao na koćarici japanskog vlasnika. Odmah je primijetio da je brodski motor bio u lošem stanju. Carr ga je poporavio i od gazde je dobio bonus od 50 dolara i kutiju cigara. S vremenom je kupio vlastiti brod i potpisao ugovor s North Shore Packing Company gdje su otkupljivali njegov ulov. Uskoro je postao njihov partner. Prilikom jednog posjeta San Pedru upoznao je i svoju suprugu Marian, djevojački Car iako nisu bili u rodu. U braku su dobili sina Waltera Jr. (1941.) i kćeri Lorraine i Alice (1945.).

Carr je 1937. godine dao izgraditi veliki ribarski brod kojega je nazvao Adriatic Star. Njegov sin je kasnije o tome pričao: Moj otac je učio na svojim pogreškama. ''Adriatic Star'' je trebao imati puniji pramac. Tata je mislio da će brod biti brži ako se bude sužavao na pramcu, ali to nije dobro za probijanje kroz olujno more. Zbog toga je na idućem brodu ''Libertyju'' popravio taj nedostatak. Na žalost ''Liberty'' nije imao sreće, jer je nestao u moru, a s njim i svi osim jednog člana posade. Među poginulima bio je i tatin brat Augustin kojega je 1930. povukao u Kanadu. Slijedili su sve bolji brodovi, jer je tehnologija napredovala. Tatin ''Waldero'' bio je najmoderniji brod u Britanskoj Kolumbiji 1967. godine. Imao je 100 tona nosivosti, ali nije bio robustan, nego brod lijepih linija i ugodan za upravljanje. 

U novije vrijeme tu je Tom Šerka iz Sumartina, koji je 1963. godine osnovao Tom – Mac Shipyards Ltd. brodogradilište specijalizirano za popravke drvenih, aluminijskih i čeličnih brodova.

Njegova sumještanka Inda Cvitanovich, medicinska sestra, rođena 1946. godine  u Sumartinu udala se za Nikolu Ujevicha iz Vancouvera, vlasnika brodova Hatta 5 i Westhawk.  

Svoj dopirnos olakšanju posla dao je i Ante Nižetić koji je 1957. godine napravio prvu najlonsku mrežu, što uz Power block dodatno promijenilo živote ribara na bolje.

 

 

JUŽNA AMERIKA

 

Unatoč tome što u Južnoj Americi živi veliki broj Dalmatinaca, puno je njih postalo farmerima radeći na prostranim pampama tog velikog kontinenta. Međutim, bilo je među njima brodara, brodograditelja, ribara, prerađivača ribe, ali i visokih mornaričkih časnika.

 

Argentina:

Prvi naši mornari – iseljenici došli su u Argentinu sredinom 19. stoljeća, sasvim prirodno, u Buenos Aires kao najveće pomorsko središte na Južnom Atlantiku. Tako je naše prvo naselje u tom gradu nastalo 1840ih godina. Ti su prvi doseljenici bili iz otoka srednje Dalmacije, s Pelješca i okolice Dubrovnika, te s otoka Hrvatskog primorja. U sljedećem valu koji se odvijao od 1880ih do Prvoga svjetskog rata doseljenička populacija se proširila i na Boku kotorsku, Bosnu i Hercegovinu, Hvarana, Bračana, Višana, Metkovčana i iz Makarskog primorja. Doseljavanje se nastavilo i između dva rata, pa je u Buenos Airesu 1940. godine bilo između 15 i 20 000 Hrvata. Bili su pomorci (kapetani, piloti, mornari), ribari i lučki radnici, a kasnije su prešli na druga zanimanja. Živjeli su u predgrađima kao što su Berisso, Pinegro, La Plata, Ensenada, Avellaneda i Dok Sud, gdje ih je bilo najviše. Dok Sud je lučki dio Buenos Airesa i tu su naši pomorci mogli naći najviše posla. Tamo su bila osnovana i prva naša društva, a časne sestre Milosrdnice su 1936. godine osnovale samostan i otvorile hrvatsku školu i crkvu. U Buenos Airesu izlazi i prvi hrvatski iseljenički list u Južnoj Americi, a pokreće ga urednik dr Dinko Grisogono iz Splita. Za vrijeme Prvog svjetskog rata tamo je postojao jak narodno-oslobodilački pokret, na čijem je čelu stajalo društvo Jadran, koje je imalo ogranke po cijeloj Argentini, Paragvaju, Urugvaju i Brazilu. U to vrijeme stvara se i Jugoslavenska narodna obrana kao najjače društvo, koje je vidjelo rješenje hrvatskog pitanja kroz odvajanje od Austro - Ugarske, ulaskom u kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Rad društva su podupirali ugledni članovi Josip Kalafatović, Ivan Kuvačić, ing. Josip Marković, ing. Ćiril Jakovec, Miho Mihanović i drugi. Hrvatski iseljenici iz Buenos Airesa uvijek su pomagali domovinu svojih predaka. Tako su primjerice za vrijeme Drugog svjetskog rata poslali 55 tona hrane i robe u razdoblju od 1945. do 1949. godine.[35]

Nikola Mihanović rođen je u Dolu na Pelješcu 1846. godine. Po dolasku u Argentinu počeo se baviti brodskim prijevozom, da bi s vremenom osnovao brodovlasničko društvo koje se zvalo Nicolas Mihanovich, a 1909. godine imao je 289 brodova. Devet godina kasnije na njegovim je brodovima bilo zaposleno oko 5 000 ljudi, mahom Hrvata. Njegovi su brodovi plovili do središnjeg Brazila. U Buenos Airesu je izgradio najvišu zgradu u gradu, da bi s njenog dvadesetog kata mogao gledati svoje brodove u luci. Iz Dola je povukao i svog mlađeg brata Mihu, a bio je poznat po pomaganju narodnih društava i ustanova u domovini. Nikola Mihanović bio je odan Franji Josipu i bio je imenovan generalnim konzulom Austro – Ugarske u Argentini i dobio je viteški red. Kasnije ga je odlikovala i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, što je izazvalo nerede. Umro je u Buenos Airesu 1929. godine.

211. Nikola Mihanović

Kada je u Buenos Airesu je, 6. ožujka 1938. godine, u 76. godini života preminuo Nikolin brat i Lupisov nekadašnji mecena Miho Mihanović o tome je vijest objavila Jadranska straža. Bio je opisan kao jedan od najistaknutijih hrvatskih iseljenika, poznati brodovlasnik, domoljub i plemeniti filantrop. Ivan Lupis Vukić mu je kasnije posvetio članak pod naslovom Iseljenici – brodovlasnici. Za vrijeme dok je za njega radio, Lupis je stanovao na adresi Belgrano 312, u stanu broj 31, u jednoj od brojih zgrada koje je u Buenos Airesu posjedovao Mihanović.

    

212. Mihanovićeva zgrada u ulici Belgrano 312 gdje je stanovao Lupis

213. Ulaz u zgradu

 

Lupis je opisao Mihanovićev životni put od odlaska iz Dola na Pelješcu, gdje se rodio 1862. godine, do uspjeha u Južnoj Americi. Miho je došao u Argentinu 1874. godine na poziv svog starijeg brata Nikole. Napornim radom postao je vlasnik parobrodarskog društva La Sud Atlantica utemeljenog 1889. godine, koje je u vrijeme kada je likvidirano imalo 29 brodova. Miho Mihanović je 1907. godine gradio luku u gradu Carmen de Patagones, pa je na taj način pomogao razvoj južnih zaostalih krajeva. Nije zaboravio ni svoj rodni Dol. Uložio je pola miljuna dinara da bi se 1938. godine započela gradnja Doma kulture u kojemu je trebala biti smještena pošta, liječnička ambulanta, seoska zadruga i stanovi. 

214. Mihanovićevo pismo Ivanu Lupisu Vukiću

 

O tome kako stalno netko iz domovine od njega traži pomoć pisao je 1922. godine Lupisu u Chicago, dok je on još tamo živio i uređivao Hrvatski glasnik. Mihanović mu se potužio: U domovini, napose u Dalmaciji priča se jedna priča da živi u Buenos Airesu neki miljunaš Mihanović, posjednik 300 brodova i navjeći brodovlasnik čitave Južne Amerike. Pošto sma ja doprinio za neke naše narodne ustanove i poslao nekoliko potpore svojim mnogobrojnim sirmašnim svojtama u Dalmaciji, nastala je zbrka. Zbog te priče, zbog reklame u našim novinama o mojim pošiljkama, svijet uzeo mene za tog čuvenog armadora, to jest zamijenio me s mojim bratom Nikolom. Zato mi dolazi sa svakom poštom iz Jugoslavije toliko raznih molbi u najrazličitije svrhe, da to prelazi već sve granice. Zato ću ubuduće kod svojih privatnih pošiljaka staviti kao prvi uvjet, da ih se u novinama ne spominje.

Lupis je u svom tekstu naročito istaknuo njegovu ljudsku crtu, jer je Mihanović bio jedan od prvih brodovlasnika koji je odredio da mornar može raditi određeni broj sati za određenu plaću, a sve preko toga se trebalo posebno platiti. Kada je svoje poduzeće pretvorio u dioničko društvo, darovao je svojim zaposlenicima određeni broj dionica prema godinama rada. Pomogao je i razvoj Jugoslavenske trgovačke mornarice. Uz brata Nikolu, Paška Baburicu i Franu Petrinovića, Mihanović je, sa znatnim udjelom, osnovao Jugoslavensko–amerikansku plovidbu koja se kasnije udružena s Atlantskom plovidbom kapetana Ive Račića pretvorila u Jugoslavenski Lloyd na čijem je čelu bio Božo Banac.[36]

Privatno, Miho Mihanović je bio oženjen za Ginu Vucasovich, a vjenčanje je bilo organizirano na brodu koji je s uzvanicima plovio po Rio de la plata. Gina je bila kći Juana Vucasovicha koji je došao u Argentinu iz Boke kotorske, zajedno sa svojim rođakom Miguelom.

 

215. Buenos Aires, 1922. godine, slijeva Milena, Miguel, Gina, Nelly Raul i Miho Mihanović

 

Vucasovichi (Vukasovići) su bili pomorska obitelj rodom iz Dražinog vrta, mjesta iz općine Kotor. Spiridon Vucasovich je još 1844. godine odvezao i prodao argentinskoj mornarici dva broda, koje su tamo preimenovali iz Restaurador Rosas u San Martin, a Car Lazar u General Belgrano. Miguel (Miloš) Vucasovich, rođen u Dražinom vrtu 1842. godine, otišao je u Argentinu nakon školovanja u Pomorskim školama u Prčnju i Trstu, te studija u Padovi. Karijeru je započeo kao pomorac i s dvadeset godina je postao kapetan. U Buenos Airesu je 1870. godine osnovao parobrodarsko društvo La Platense. Bilo je to u svoje vrijeme jedno od najvećih prijevoznika u Argentini, a u najboljim danima su imali 118 brodova. Uvijek je rado pomagao i zapošljavao Dalmatince i Bokelje, pa je imenovan počasnim konzulom Crne Gore i Rusije u Buenos Airesu. Kada je 1906. godine bio u Crnoj Gori, knjaz Nikola mu je ponudio funkciju ministra vanjskih poslova. On je to odbio s obrazloženjem da se mora vratiti u Argentinu, jer mu je tamo obitelj. Dvije godine kasnije preminuo je od infarkta, a posao su nastavili potomci. 

Hrvata ima po cijeloj Argentini. Oni koji su nastavili živjeti uz more, oni su se mogli baviti pomorskim poslovima. Međutim, mnogi su naši otočani završili na farmama unutar države.

216. Dozvola za putovanje (putovnica) u Argentinu Jure Franičevića iz Vrisnika na Hvaru iz 1886. godine

U gradu Bahia Blanca južno od Buenos Airea, prema zabilješkama Milostislava Bartulice, 1940ih tamo je živjelo 400 naših iseljenika, koji su bili trgovci, pomorci ili lučki radnici. Pomorski agent u toj luci je 1880. godine bio Miho Mihanović. Pomorski kapetani Srđan, Aleksandar i Krsto Rusović rodom iz Herceg Novog osnovali su pomorsko društvo Independencia koje su kasnije preimenovali u Lloyd Bahia Blanca. Na čelu društva je bio Krsto Rusović, ali je kao pilot na jednoj plovidbi po Rio de la plata poginuo.

Niz argentinsku obalu ima još gradova s hrvatskim zajednicama. U pokrajini Rio Negro također ima dalmatinskih zajednica.

Na samom jugu je grad Rio Gallegos, glavni grad pokrajine Santa Cruz, luka na ušću rijeke Gallegos. Glavna je luka na tom području, pa je dio Hrvata u gradu zaposlen u pomorstvu, dok se dio bavi stočarstvom i trgovinom.

I na argentinskom dijelu Ognjene zemlje su Hrvati angažirani u ribarstvu i pomorstvu. Tako je u lučkom gradu Rio Grande. Još južnije se nalazi Ushuaia, koji je do nedavno nosio naziv najjužnijeg grada na svijetu. Ushuaia je smještena na južnoj obali Ognjene zemlje na kanalu Beagle. Bilo je to mjesto odakle su kopači zlata odlazili na obližnje otoke, na kojima je od 1891. do 1983. pronađeno 1 500 kg zlata. Plovidba kanalom Beagle i obližnjim kanalima je opasna zbog stalnog vjetra i morskih struja. Brodolomi nisu rijetkost pa je poznato da je obližnji Rt Horn najveće groblje dorova na svijetu, gdje je od njegovog otkrića u 16. stoljeću do danas tamo živote izgubilo oko 10 000 pomoraca. U današnje vrijeme se ne isplovljava ako to ne dozvoli mornarica.

 

217. Pristajanje na argentinski dio Ognjene zemlje u uvalu Slogett na poluotoku Mitre

 

Jedan od znalaca plovidbe po tima kanalima bio je Fortunato Beban, rođen na Zlarinu 1851. godine. Beban je bio prijatelj Petra Zambelića, jednog od prvih kolonizatora pokrajine Magallanes. Obojica su plovili do Rta Horn i trgovali s Indijancima plemena Yagan. S Bebanom su došli i njegovi sinovi Fortunato mlađi i Tomas, pa su se od 1900. godine svi skrasili u Ushuai. Tamo i danas stoji njegova kuća, poznata kao Casa Beban, koja je pretvorena u muzej. U kanalu Beagle svi su znali za njihova četiri broda, koji su se zvali General Garibaldi, Tomasito Dalmata, Fortunato Viejo i Florencia.

        

218. Fortunato Beban

219. Bebanovi brodovi

 

Plovidba na tom kraju svijeta nije bila laka, ali Fortunato Beban bio je vješt pomorac koji je znao kako izaći na kraj s vjetrom i olujama. Čak je i sam pronašao način da plovi na izlazu iz Kanala Brecknock, gdje su se često događali brodolomi. Njegove su se upute prenosile usmenom predajom, pa se to mjesto počelo nazivati Paso Beban. Međutim, 1899. godine argentinski predsjednik general Julio Roca i čileanski predsjednik dr. Federico Errazuriz sastali su se na brodu Belgrano radi rješavanja brojnih graničnih problema. Tom su prilikom tomu mjestu nadjenuli ime Paso Belgrano. Nakon toliko vremena i danas postoji želja da se prolaz službeno nazove Paso Beban, jer je baš Fortunato Beban svojim umijećem spasio mnoge živote.

 

220. Ushuaia, Casa Beban

221. Putni kovčezi, eksponati u Pomorskom muzeju u Ushuai, u dijelu posvećenom Hrvatima

 

 

Brazil:

Hrvatsko iseljeništvo u Brazilu najvećim je dijelom s otoka Korčule, te s ostalih srednjodalmatinskih otoka. Iako su se nakon plovidbe preko Atlantika iskrcavali u luci Santos, iseljenici se uglavnom tamo nisu zadržavali. Ukrcali bi se na vlak i krenuli u Sao Paulo i ostali u okolici toga velikog grada. Manji dio je išao na druga mjesta. U Rio de Janeiru živi mali broj Hrvata, dok ih je 1956. godine u gradu Porto Alegre na jugu Brazila živjelo oko 1000. Dio njih su bili lučki radnici i pomorci. Danas je to grad od pola miljuna stanovnika.

 

222. Puerto Alegre 1930. godine

U isto vrijeme na sjeveroistoku Brazila u gradiću Pernambuco, koji danas ima oko 7 000 stanovnika, živjelo je stotinjak Hrvata, mahom pomoraca, lučkih radnika i mornara, koji su s vremenom otišli na sjever baviti se poljoprivredom.

Zanimljivo je i to da je dio naših pomoraca još sredinom 19. stoljeća ostavljao brodove i umjesto ostanka u lukama odlazilo u Braziliju na plantaže kave, pamuka i šećerne trske. U lukama Pernambuco i Santos 1870. godine od žute je groznice umrlo 235 naših pomoraca.[37]

 

 

Čile:

Pacifička obala Čilea je duga oko 4000 km, pa je za očekivati da su stanovnici dijelom okrenuti ribarstvu. Međutim, na slabo naseljenom sjeveru države u pokrajini Tarapaca gdje dominira pustinja Atacama veći prihod krajem 19. do polovice 20. stoljeća donosilo je kopanje salitre, a zatim bakra, na koji u današnje vrijeme otpada 50% izvoza. Domorodačko Indijansko stanovništvo je poznavalo i lovilo sve vrste ribe i školjki, dok se iza njih tek posljednjih godina  primjećuje i rast izvoza ribljih prerađevina. To je započelo polako, a Hrvati nisu bili previše uključeni u taj posao. Međutim, kako se gradile luke iz kojih se u Europu prevozila salitra iskopana u unutrašnjosti, tako je postojala potreba za lučkim radnicima, među kojima je bilo i Hrvata. Te luke su i danas udaljene jedna od drugih i između njih je pustinja. Neke od njih su Antofagasta i susjedne Mejillones na sjeveru i Chanaral južnije gdje je 1933. godine zabilježeno 100 Hrvata s dalmatinskih otoka. Tu su još Tocopilla, Iquique i Arica sjeverno od Antofagaste.

 

223. Iquique

U Iquiqueu, u centru pokrajine Tarapaca, se spominju dvojica ribara s otoka Hvara. Prema pričanju Ive Fistonića: Bili su to Nikola Lušić i Vinko Kuzmičić. Nikola je umro pred mnogo godina, a Vinko je odselio na Novi Zeland.

Međutim, kako tamo postoje odlični uvjeti za ribolov, bilo je za očekivati da se kad tad razvije i ta industrija. Otprilike 1953. godine počela se prodavati zamrznuta riba, a oko 1960. godine počelo se loviti inčune, te konzervirati palamidu, sarune i tunu. Počelo se proizvoditi riblje brašno za prehranu peradi i svinja, a proizvodnja je dosegla vrhunac 1963. godine. Broj ribarskih brodova i tvornica se neprestano povećavao sve do 1966., ali je naglo došlo do pada zbog smanjenja ulova inćuna koje su istrijebili neracionalnim ribolovom. Na jedan put se dogodilo da tvornice nisu imale dovoljno sirovine za orgomne instalirane kapacitete. Nastala je kriza i nezaposlenost ribara i radnika. Dio njih je tijekom godina procvata došao s dalmatinske obale, a neki iz San Pedra u Kaliforniji. Bio je to posljednji val hrvatskih doseljenika u Iquique. Međutim, mnogi su otišli u Peru, Ekvador i Panamu u potrazi za poslom. Među onima koji su radili u ribarstvu pamte se imena: Fabijan Špralja, Božidar Špralja, Mihovil Pedišić, Ivo Tipić, Andro Tipić, Adil Brković, Pablo Vitaljić, Vido Pavišić, Louis Marinović, Jack Božić, Vinko Kuzmičić, Miro Mišlo, Ivo Bačić, Pavel Mišlo, Pavel Valčić, Ignacio Valčić, Angelo Valčić, Kruno Vlatković, Roko Duvnjak, Ante Dundo, Vicenzo Antica, Benito Šantić, Luka Baraka, Tonči Sfarčić, Jure Dujmović, Pablo Fiamengo, Mladen Girin, Venzi Perić- Kisnjačić, Božidar Šešelja, Branko Valčić i Miroslav Vulinović.[38]

224. Hrvatski ribari u Iquiqueu 1960ih

 

Početkom 20. stoljeća u Iquiqueu je posljednje počivalište našao Adelbrand Petrina (Veli Lošinj, 1842.- Iquique, 1906.) nekadašnji najmlađi kapetan lošinjske mornarice na jedra i sin kapetana Antona iz poznate pomorske obitelji. Brodom Contessa Hilda plovio je svjetskim morima pola stoljeća i postizao rekorde u brzini kojom je dolazio s jednog mjesta na drugo. Primjerice od britanskog Glasgowa do australskog Fremantlea plovio je 106 dana 1902. godine. Iste godine mu trebalo 56 dana za preploviti od Londona do Iquiquea. Tadašnji rekord je postigao kada je od Trsta do Taltala u Čileu došao za 94 dana, preplovivši tako 19 000 milja.

Petrina je bio omiljen među mornarima jer je bio veseljak i znao je svirati više instrumenata. Bio je cijenjen među pomorcima jer je 50 godina plovio oceanima, od toga 40 godina kao kapetan. Kroz tih pola stoljeća uspio je svega 13 mjeseci biti kući na rodnom otoku. Supruga mu Marija ga je često pratila na plovidbama, pa je dvoje od svoje četvero djece rodila na brodu. Petrina je bio  poznat i po tome što je sekstant i astronomiju ostavljao časnicima. On bi za ručkom uzeo olovku i nožem bi izmjerio i označio pravac kretanja broda. Svoje životno putovanje je završio ispred luke Iquique, gdje je dobio infarkt pa je tamo i pokopan.[39]  

225. Adelbrand Petrina

 

Pri dolasku na sjever Čilea više manje su svi radili u salitrerama, a salitra se vadila u unutrašnjosti pustinje Atacama. Priča se da su dvojica Višana, Vidović iz Komiže i Zorotović iz Okjucine, nastojeći da ne odu u salitreru šetali po Antofagasti tražeći posao. Primijetili su da je na plažama uvijek puno ljudi za vrijeme oseke, jer skupljaju ribu koja ostane nasukana. Međutim, kako tada nije bilo frižidera, skupilo bi se onoliko koliko se odmah moglo konzumirati. Njih dvoje su nabavili sol i počeli ribu soliti, te je prodavati. Da bi ubrzali proces počeli su koristiti i salitru, ali su s tim pretjerali, pa su se morali preseliti u Santiago.

226. Antofagasta 1930ih godina na fotografiji Ivana Lupisa Vukića

Ribu je solio i Mateo Zlatar Bračanin iz Povlja, ali nije došao u iskušenje da ubrzava proces, pa je s vremenom posao proširio i otvorio tvornicu za preradu ribe. Još je Mateov djed došao u Čile, jedno je vrijeme tamo živio i oženio Čileankom, pa se sa ženom i dva sina vratio u Povlja. Tamo je utemeljio obiteljsko ribarstvo, a sinovi su ga slijedili. Jedan je zatim otišao u Čile, a drugi koji je ostao s njim bio je Mateov otac. Međutim i Matea je nešto vuklo da ode u Čile, pa se kao dvadesetjednogodišnjak našao u Punta Arenasu. Tamo se nije dugo zadržao već je krenuo na sjever u Antofagastu. Tamo je započeo soliti ribu, ali mu je želja bila prozvoditi riblje konzerve što u Čileu nitko nije činio. Počeo je skromno i nisu mu predviđali uspjeh, ali on nije odustajao. Na kraju je otvorio prvu tvornicu ribljih konzervi u Čileu. Tako je 1957. godine proizveo 4 000 000 kutija, odnosno preradio je 25 000 tona ribe, a uz to proizveo i 8 000 tona ribljeg brašna i 700 tona ribljeg ulja. U to vrijeme je imao 6 ribarskig brodova. Uživao je ugled u gradu, pa je postao i predsjednikom Jugoslavenskog doma.

Kasnije je bilo još tvorničara koji su prerađivali ribu u Antofagasti poput Milenka Obilinovića, vlasnika tvrtke Pesquera Obilinovic Ltda. Kao predsjednik Udruge ribarskih društava, početkom 2021. godine skrenuo je pažnju na to da bi ova grana gospodarstva mogla nestati ukoliko se hitno ne izvrše izmjene nacrta zakona o ribarstvu. U ime udruge predložio je da se dodijele propocionalne ribolovne kvote, te unaprijedi industrijski i obrtnički ribolov. Prema Obilinoviću u sjevernim čileanskim regijama Tarapaca i Antofagasti djeluje 12 ribarskih tvrtki, koje izravno zapošljavaju 789 ljudi (5 000 širom zemlje), ne uzimajući u obzir ni ribare ni prijevoznike.

 

Među prvima koji su došli na sami jug Čilea bio je Petar (Pedro) Zambelic, po majci Novak. Rodio se na poluotoku Luštici 1849. godine. Već kao dvanaestogodišnjak plovio je na bokeškim jedrenjacima, a kada je malo stasao, 1870. godine, otišao je u Argentinu. Tamo se zadržao dvije godine, nakon čega se preselio u čileanski grad Punta Arenas. Smatra se da je u početku tamo dolazio samo povremeno na talijanskim jedrenjacima, prvo na brodu Caracciolo, zbog lova na morske lavove. Zatim je bio pilot na Flavio Goia, istraživačkom brodu kraljevske mornarice Italije.

227. Petar Zambelic

Oko 1875. godine se skrasio u Punta Arenasu, te vjenčao s Mariom Virginiom Clerk, kćeri francuskih doseljenika. To ga je privremeno smirilo, otvorio je bar i hotel, u kojemu je noćila čak i Engleskinja lady Florence Dixie, znamenita kao avanturistica koja je na jug dovodila prijatelje. Sačuvan je dokument iz 1878. godine iz kojega je vidjivo da Zambelić bio vlasnik terena u ulici Concepcion.

Međutim, nemiran duh i pomorac u duši, Zambelić nije dugo mogao ostati na kopnu, pa je nastavio ploviti. Zajedno s bogatim trgovcem Jose Menendezom kupio je cuter Rayo. Bilo je to 1878. godine, kada je zajedno s braćom Paravić, stvorio bazu hrvatske zajednice na najjužnijim otocima, nedaleko glasovitog Rta Horn.

Zambelić je bio lovac i istraživač morskih putova. Ispravio je tadašnje karte za navigaciju, pa mu je čileanska mornarica 1894. godine ustupila izviđački brod Condor, te ga imenovala majstorom pilotom pokrajine Magallanes.

Zambelić je imao i vlastite brodove Porvenir i Juanito, a trgovao je s Indijancima plemena Yagani zajedno sa Zlarinjaninom Fortunatom Bebanom iz argentinske Ushuaie.

Privatno, Zambelić je nakon prvog braka ostao udovac i oženio se po drugi put 1884. godine s Luisom Zuniga s kojom je imao djece. Unatoč tome što je bio iskusan pomorac, život je skončao 1903. godine u moru kanala Murray, pred uvalom Wulaia. Lovio je ribu s broda, a nagli nalet vjetra bacio ga je more, gdje je maksimalna temperatura oko 9 stupnjeva, pa nakon dvije minute počinju otkazivati bubrezi i drugi organi.

 

U kanalu Murray nalazi se otok Isla Martinic nazvana po Mateu Martinicu Berosu (Martinić Beroš), akademiku i profesoru emeritusu Sveučilišta Magallanes i osnivaču Instituta za Patagoniju. Martinic je autor brojnih djela na temu povijesti Patagonije. Rodio se u Punta Arenasu 1931. godine u obitelji podrijetlom s otoka Brača. Nositelj je brojnih priznanja, a primio je i počasni doktorat Sveučilišta u Splitu, za vrijeme rektora Šime Anđelinovića, a u Martinicevo ime ga je predigla Branka Bezić Filipović.

 

 

228. Mateo Martinic Beros

229. Sveučilište u Splitu, 2016. godine. Slijeva su Juan Luis Nilo veleposlanik Čilea u Hrvatskoj, Šime Anđelinović rektor Sveučilišta u Splitu i Branka Bezić Filipović

230. Otok Martinic u kanalu Murray

 

U Čileu čak dva otoka nose ime Isla Kopaitic. Nazvana su u čast Borisu Kopaiticu O'Neillu (Kopajtić), prvom poručniku čileanske mornarice. Kopaitic je bio prvi časnik i voditelj prve čileanske ekspedicije na otok Greenwich na Antarktiku 1947. godine, kao i zapovjednik mornaričke baze Arturo Prat. U znak poštovanja prema poručniku Kopaiticu članovi ekspedicije su mapirali i po njemu nazvali otok u otočnoj skupini Duroch na 63,3 stupnja zemljopisne širine. Otoku je pristup u idealnim uvjetima moguć od antarktičke baze General Bernardo O'Higgins.

 

         

231. Otok Kopaitic na Antarktiku

232. Mapa dijela Antarktika gdje se nalazi Otok Kopaitic

233. Boris Kopaitic, treći slijeva sa svojih pet ljudi na Antarktiku

 

Drugi otok Isla Kopaitic nalazi se na Pacifiku, zapadno od grada Puerto Natales u pokrajini Ultima Esperanza, na 51,54 stupnja zemljopisne širine.

234. Mapa pacifičke obale Čile gdje se nalazi drugi Otok Kopaitic

Nešto južnije na Pacifiku nalazi se uvala Bahia Chubretovich, nazvana u čast kontraadmirala Carlosa Chubretovicha.

235. Mapa obale na Pacifiku gdje se nalazi Bahia Chubretovich 

Zahvaljujući posebnom zemljopisnom položaju, na samom jugu Čilea i kontinenta Južne Amerike, Punta Arenas je krajem 19. stoljeća napredovao u centar toga dijela svijeta zbog pomorskih veza i svoje trgovačke flote koja joj je dala intenzivan život. S obzirom da je grad izgrađen na plaži već 1896. godine postojali su pontoni koji su bili plutajuća skladišta, a vlasnici su bili bogati građani poput poslovne žene Sare Braun udove Nogueira i njenog brata Mauricia, te španjolskog magnata Jose Menendeza, koji je nabavio i prvi parobrod u Punta Arenasu pod nazivom Amadeo. 

 

236. Ostaci parobroda Amadeo na području napuštene farme San Gregorio

U to vrijeme još se plovilo na jedra, a među vlasnicima škuna bilo je i Hrvata iz srednje Dalmacije:

Marta Gale (vlasnici Rosario Radulovic i Misetic)

Cristina (vlasnici Denegri & Cia.)

Juanito (vlasnik Petar Zambelic, koji je plovio s Fortunatom Bebanom iz Ushuaie)

Adria (vlasnik Antonio Milicic)

Teresina B. (vlasnik Loncar)

Josefina (vlasnici Colombo & Kordic)

Dolorcita (vlasnici Fersi i Sgombic)

Ako tome dodamo brojne čamce i ribarske brodove 1896. godine je bilo registrirano 80 plovila. Promet je u luci bio velik, tim više što su s namjerom da izbjegnu Rt Horn, tuda prolazili oceanski brodovi u oba smjera. Punta Arenas je postao središte trgovine pa je skoro tisuću ljudi našlo posla u različitim zanimanjima vezanima za pomorstvo. Unatoč tome što je Mageljanov tjesnac djelovao siguran za plovidbu, bilo je puno brodoloma zbog nepoznavanja morskih struja i vjetrova. Time se pokazala potreba za pogonima za popravak brodova, ali i stvaranjem brodarske industrije i brodogradilišta.[40]

Krajem 1895. godine u Punta Arenas je došao Carlos Bonacic – Doric, po majci Armadori, gdje mu je već par mjesecio živio brat Daniel. Uzimajući u obzir pomorske aktivnosti u gradu, te svoje iskustvo u gradnji brodova koje su stekli u rodnoj Milni, a koja se prenosila s oca na sina, razmatrali su mogućnost otvaranja brodogradilišta i pogona za popravak brodova koji bi zadovoljio tadašnje potrebe. U toj namjeri su se povezali s Juanom Depolom, prema njima starosjediocem Punta Arenasa, a podrijetlom iz Dubrovnika.

Brodogradilište se započelo graditi početkom 1896. godine. Izabrali su teren uz Rio de los Ciervos na južnom dijelu grada, gdje je već bilo suho pristanište koje se blago spuštalo u more. Među prvim osnivačima – djelatnicima bili su Jorge Pistinic, Elias Zaputovic, Nicolas Mladinic, Lucas Buskulic Medovic, Juan Milovic i Juan Bonacic el Chico, po majci Aracic.  Imali su potporu guvernera Manuela Senoreta koji je povremeno posjećivao gradilište.

 

237. Brodogradilište Bonacich u Punta Arenasu

 

Već u listopadu iste godine objavljeno je u novinama El Magallanes da je iz brodogradilišta porinut prvi brod koji je kod njih bio na poporavku. Osim što su popravljali kanije su i gradili brodove, a kako je glavni brodograditelj bio Carlos Bonacich – Doric, tvrtka se zvala Carlos Bonacich & Cia. On je imao svoje drvodjelce koji su radili po njegovim uputama. Međutim, kako je posao rastao, 1899. godine je ponestajalo iskusnog kadra, pa su radnike dovodili iz Buenos Airesa. Iste godine prestaju Depolova prava na suho pristanište, pa se tvrtka reorganizirala pod nazivom Bonacic Hermanos & Cia. Braća Bonacic su kao majstori zanata i zaljubljenici u svoj posao puno doprinijeli razvoju grada i regije.

 

238. Reklamni list brodogradilišta Bonacich

239. Carlos Bonacich

Jose Pasinovich (Josip Pasinović), rođen je u Dobroti 1860. godine u obitelji Krste i Agneze Kandiot. Kao potomak drevne obitelji bilo je očekivano da će se školovati, pa je otišao u Trst, tada najvažniju luku Austro-Ugarske. Bio je vrlo vješt u financijskim pitanjima, a proučavao je i vanjsku trgovinu, pa je postao posrednik na Tršćanskoj burzi. Govorio je i bio je pismen na hrvatskom, talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom jeziku.

 

240. Jose Pasinovich sa suprugom Marijom u Punta Arenasu 1910. godine

 

Krajem 19. stoljeća emigrirao je s bratom Mateom u Montevideo u Urugvaj. Uskoro su vijesti o pronalasku zlata i mogućnostima prosperiteta južne čileanske pokrajine Magallanes stigle do luka na velikoj Rio de la Plata. Poput mnogih drugih i braća Pasinovich su se tamo uputila i nastanila u Punta Arenasu 1895. godine.

Budući da je pronalazak zlata potaknuo mnoge na put u Južnu Ameriku, Jose Pasinovich je postao agent tršćanskih parobrodarskih tvrtki Fratelli Cosulich i Austro-Americana de Vapores de Trieste, koje su se bavile prijevozom putnika u Buenos Aires i Montevideo, iz Trsta i Napulja preko Las Palmasa i Cadiza.

U Punta Arenasu Pasinovichi su se bavili i trgovinom, pa su se već 1900. godine našli među vodećim trgovačkim kućama. Jedine dvije hrvatske tvrtke, koje su klasificirane kao veletrgovine bile su, jedna u vlasništvu partnera Pasinovich/Bois de Chesne i druga u vlasništvu Jerolima Martinića.

241. Punta Arenas, veletrgovina Pasinovich

 

Domaćinstvo Pasinovich činili su braća Jose i Mateo, kao i nećak Umberto, sin brata im Krste koji je ostao u Boki. Njihov poslovni partner bio je Eugenio Bois de Chesne, austrougarski državljanin francuskog podrijetla. Tvrtka je zbog izuzetnih sposobnosti suradnika, visine obrtnog kapitala i komercijalnog poslovanja s pravom nosila naziv veletrgovine, a bavila se uvozom i izvozom robe široke potrošnje i regionalnih prizvoda.

Suvlasnici tvrtke bili su inteligentni i kompetentni ljudi. Bois de Chesne bio je bogat, kulturan i šarmantan čovjek i savršeni gospodin, koji je studirao u Trstu. Jednako kulturan i školovan bio je i Jose Pasinovich. Zbog njegovih dobro poznatih osobina i zasluga, 1903. godine imenovan je počasnim konzulom Austro-Ugarske u Magallanesu, odredbom grofa Leonarda Starzenskyja, predstavnika Austro – Ugarske. Jose Pasinovich bio je i predsjednik Austrijskog pripomoćnog društva u Punta Arenasu, koje je kasnije promijenilo naziv u Dalmatinsko društvo. Pasinovich je organizirao i ribolov na morske lavove na južnim morima, sve do Rta Horn, jedrilicom Alfredo značajne tonaže koju je, kao dobar Dalmatinac upućen u more i brodove nabavio u Buenos Airesu. Zanimljivo je da su se na jedrilici vijorile tri zastave: čileanska, austro – ugarska i dalmatinska.

 

242. Alfredo, brod Jose Pasinovicha s tri zastave čileanskom, austro – ugarskom i dalmatinskom

 

Mateo Pasinović, za razliku od svog brata Josea, nije bio toliko prosvijećen i kulturan, međutim, ipak se isticao među ostalim članovima brojne hrvatske zajednice, tada poznate kao austrijske.

Nakon nekog vremena Bois de Chesne se povukao iz posla, a imovinu i obveze ostavio je novoj tvrtci Pasinovich Hermanos (Braća Pasinović). Kasnije su se i braća razišla da bi u poslu ostao samo Mateo. Jose se započeo baviti poljoprivredom i mljekarstvom, te uzgojem stoke na jugu grada.

 

O ribarima na jugu Čilea pisao je Jakov Radić kada je iz Punta Arenasa, otišao u Porvenir, na Ognjenu zemlju, 1957. godine, pa je zabilježio: Na ulici se u Porveniru čuje naš jezik i od strane male djece, a naš svijet je ovdje ljubazan i gostoljubiv. Prijatno me dirnulo kad mi je jedan starac na ulici prišao i pozdravio riječima: ''Vidi se da ste naš čovik, a da niste furešt.'' Tako smo započeli razgovor sve dok nismo stigli na čašicu whiskeya u ''Jugoslavenski dom'' koji je jedino sastajalište našeg svijeta, a i Čileanaca. To je lijepa, mala prizemna zgrada s četiri prostorije i velikom salom, u čijem sklopu se nalazi i sportsko društvo ''Jadran''. Pođosmo južno od Porvenira u Ponto Chilote, jedne lijepe uvale gdje ribari noće na svojim motornim brodićima za vrijeme ribolova. Tu naiđosmo na jednu grupu ribara i kad ih na španjolskom jeziku pozdravismo, dobili smo otpozdrav na hrvatskom. To je bila jedna grupa naših ribara s iskusnim kapetanom Peruzovićem iz Milne na Braču.

 

243. Mapa dijela  Mageljanovog tjesnaca

Radić je bio pozvan u ribe u uvalu Bahia Inutil koja se nalazi na zapadnoj strani Ognjene zemlje nasuprot otoka Dawson. Dan ranije ribari su bacili mrežu 2 milje od obale koje moraju biti u moru više od 24 sata. Mreža je bila u nastavcima duga per kilometara, široka 1,5 metar i vertikalno je ležala na dnu. Ribari su krenuli prije 3 sata ujutro. Mreže su dizali rukama, a osim ribe, bile su pune centolla, rakovice ili morskog pauka, koji su se zapleli za mrežu. Po povratku u bazu vadili su centolle i spremali ih u velike košare. Toga dana skupili su 800 komada. Kako je pisao Radić, ti ribari su bili zaposlenici tvornice koja im je dala brod, alat i platila gorivo i hranu. Za svaku centollu su dobivali 42 pezosa, pa u dobroj sezoni svaki ribar može zaraditi i do 150 000 pezosa.

 

244. Luka Porvenir

 

Roque Tomas Scarpa, (Punta Arenas, 1930.- Punta Arenas, 2015.) bio je publicist, počasni građanin Magallanesa, a preminuo je 2015. godine. Prema pripovijedanju, bio je sin ribara Tomasa Scarpe (po majci Kovačević) i Marije Martinić (po majci Jakasović), podrijetlom iz Starog Grada na Hvaru.

 

Krajem 19. stoljeća uvidjela se potreba izgradnje svjetionika duž čileanske obale, poglavito zbog razvijene obale na jugu i teških uvjeta plovidbe. Tadašnji predsjednik države Jorge Montt, nekadašnji admiral čileanske mornarice, bio je svjestan te potrebe pa je pozvao škotskog inženjera Georgea Henryja Slighta (Edinburgh, 1859.- Santiago de Chile, 1934.) da odradi taj posao. Prvi zadatak bio je izgradnja svjetionika Evangelistas na otočiću na izlazu iz Mageljanovog tjesnaca na Pacifik. Kada je otišao pogledati teren za gradnju Slight je u svom dnevniku zapisao: Nisam mogao zamisliti nešto tako izolirano kao što su te tamne stijene koje izranjaju iz podivljalih valova.

Na otočiću nije bilo mjesta za usidiriti brod s materijalom za gradnju, već se sve trebalo izvlačiti s broda dizalicom na klisuru. Bilo je situacija kada brod nije niti mogao krenuti s obližnjeg otočja 40 dana, pa je to otočje dobilo i službeni naziv Četrdeset dana (Islas cuarenta dias). Radnici, kao i kasnije svjetioničari, mogli su doći na otok samo penjući se uz mrežu koja visi niz liticu. Otok Evangelistas je smješten u Zaljevu muka. Slight je 1893. godine zaposlio 80 ljudi, a mahom su bili s čileanskog otoka Chiloe i Dalmatinci. Svjetionik je nadljudskim naporima izgrađen kroz manje od 4 godine. U promet ga je pustio predsjednik Jorge Montt 18. rujna 1896. godine, na Dan neovisnosti Čilea.  Dr Lautaro Navarro Avaria prvi urednik lista El Magallanes, napisao je: Istini za volju treba priznati da su većinu građevinskih radova na izgradnji svjetionika obavili Ivan Jeričević, Mate Martinić, Franjo Curać i braća Julio i Juan Ursić.

 

245. Svjetionik na otoku Evangelistas

Prvi svjetioničar bio je Juan Ursic Ostoic (Ivan Ursić, po majci Ostojić). Svjetionici u Čileu su pod upravom mornarice, zbog teških uvjeta rada i smještaja na točkama maksimalne nepristupačnosti. Od puštanja u promet do danas na Evangelistas je život izgubilo petero svjetioničara. Juan Ursic rođen je u Selcima na Braču 1870. godine u obitelji Duje i Katarine. Na svjetioniku se zadržao par godina, oženio se Čileankom Adelinom Oyarzo Tahuel, a 1901. godine su dobili sina Doima, nazvanog po djedu Duji iz Selaca. Nedugo zatim Adelina je umrla i Juan je ostao sam s malim sinom. Međutim, 1903. godine u Punta Arenas je došla Jerka Stipišić rođena u Gornjem Humcu 1880. godine. Bila je kći Ivana i Aurelije, rođene Martinić i buduća supruga Juana Ursića. Vjenčali su se u Punta Arenasu 1904. godine. Juan je dobio posao svjetioničara na svjetioniku Posesion koji se nalazi blizu ulaza u Mageljanov tjesnac s Atlantika, a Jerka i Doimo su otišli s njim. Svjetionik je smješten na osami na kopnu na vrhu stjenovite obale tjesnaca. Danas se do svjetionika dolazi prašnjavim putom koji u Ursicevo doba nije ni postojao. Opskrba se tada vršila dizalicom s broda i plaže u podnožju, a život je tu bio težak i bio je više od borbe sa samoćom. Vjetru i hladnoći odrasli su odoljievali boraveći u zagrijanim kućama. S djecom je bilo teško. Mali Doimo, tada trogodišnjak, koristio je svaku priliku za istrčati vani, gdje je puhalo, često kišilo i bilo je hladno. Tako je dobio upalu pluća. U to vrijeme, na tom mjestu, Doimo nije imao šanse preživjeti. Jerka je sebe krivila za njegovu smrt i žalila je što ga nije bolje čuvala. Tužni spomen na ovaj događaj dječakov je grob na malom groblju, gdje nitko ne zalazi. Ursicima su se na Posesionu počela rađati zajednička djeca. Catalina se rodila 1905, Doimo 1906 a Juan 1907 godine. Dobili su imena po baki i djedovima s otoka Brača.

246. Kameni grob Doima Ursica uz svjetionik Posesion

Već nakon rođenja prvog djeteta Juan se vraća na Pacifik. George Slight je na otočiću Guafo, uz jug otoka Chiloe, gradio novi svjetionik. Faro Guafo pušten je u promet 1907. godine. Uskoro Juan, Jerka i djeca su se našli na drugom mjestu, dosta južnije u Zaljevu muka gdje je Juan već radio. Ovoga puta bilo je to gradilište svjetionika Raper. George Slight je započeo gradnju još 1900. godine s dvadesetak ljudi, koja se zbog loših vremenskih uvjeta odužila 14 godina. Materijal za gradnju se dovozio s mjesta koje se danas zove Puerto Slight u čast Georgeu Slightu. Komunikacija je bila loša unatoč tome što su bili nabavili 10 golubica pismonoša. Dolaskom Ursica stvari su se bitno promijenile. On je konstruirao i vodio gradnju željeznice i time je olakšao opskrbu. Svih tih godina na gradilištu su živjele samo dvije žene. Jedna je bila s otoka Chiloe, a druga je bila Jerka. Nakon što je Faro Raper pušten u promet Ursici sele u Punta Arenas. Juan uvrijeđen izlazi iz mornarice. Naime očekivao je veće priznanje za svoj rad od onoga što je dobio. Punta Arenas se tada razvijao u središte pokrajine. Bračani su popločali ulice kogulima kao na rodnom otoku.U spomen njihovom mukotrpnom radu i danas je sačuvana jedna tako poločana ulica, a zove se Avenida Colon.

Juan Ursic osnovao je vlastitu tvrtku i započeo se baviti izgradnjom cesta, ali i mostova. Jednom je prilikom otišao s rođakom u Rio Gallegos, argentinski grad na obali Atlantika blizu čileanske granice oko 300 km udaljen od Punta Arenasa. Namjera im je bila ispitati mogućnost izgradnje ceste do Puerto Natalesa, čileanskog grada na Pacifiku i tako povezati dvije obale. Ali, putovanje je završilo kobno, jer je Juan doživio infarkt i preminuo. Bilo je to 1927. godine. Imao je 57 godina.

 

247. Juan Ursic Ostoic

Čileanska mornarica zove se Armada de Chile, a u njoj je značajan broj mornara i časnika hrvatskog podrijetla. Od 1900. godine do danas njih desetero je došlo do admiralskog čina, a njih i neke kapetane spomenut ćemo kronološki po godinama rođenja.

Viceadmiral Vincente Merino Bielich rođen je u Santiagu de Chile 1889. godine, gdje je i preminuo 1977. godine. Bio je sin borca iz Rata na Pacifiku i peruanske Hrvatice Esther Bielich Pomareda (Bijelić), sestre peruanskog kontraadmirala Cesara Bielicha Pomarede. Dužnost vrhovnog zapovjednika čileanske mornarice preuzeo je 1943. godine i obnašao ju je do umirovljenja 1947. godine. U međuvremenu je postao ministar unutarnjih poslova, pa čak i dopredsjednik države, ali samo na deset dana (3.-13. kolovoza 1946.). Sa suprugom Ameliom Novoa imao je šestero djece.

248. Viceadmiral Cesar Bielich Pomareda

 

Kontraadmiral Carlos Chubretovich Alvarez rođen je 1920. godine, a na funkciji je bio od 1970. do 1973. godine. Jedno je vrijeme radio u zapovjedništvu Čileanske pomorske misije u Londonu, kada je otvorio pregovore za izgranju dviju fregata klase Leander (Almirante Lynch i Condell) kao i podmornice Oberon, koji su imali značajnu ulogu u pomorskoj povijesti Čilea. Carlos Chubretovich je autor četiri knjige u kojima je pisao o svojoj profesiji i povijesti čileanskog pomorstva, o školskom brodu Esmeralda, o političkoj situaciji između Argentine i Engleske vezano za Malvine, a svakako je zanimljiva i njegova knjiga Sjećanja s mjesta mog kompasa (Recuerdos de mi bitacora). U njoj, između ostalog, spominje epizodu kada je priskočio u pomoć američkom nosaću aviona USS Interpid, kojemu je, za vrijeme rata s Vijetnamom, trebalo goriva na putu iz Azije za New York preko Pacifika. Brod je imao veliko spremište, ali ne dovoljno veliko za toliki put. Chubretovich je to vrijeme bio zapovjednik tankera Almirante Montt specijaliziranog za opskrbu mornaričkih jedinica na otvorenome moru, pa je njemu bio povjeren taj zadatak. Manevar pretakanja goriva trebao se obaviti u blizini Rta Horn, u Drakeovom prolazu poznatom po jakim strujama, vjetru i velikim valovima. Chubretovich se sjećao da za vrijeme te delikatne operacije nije vidio američkog kolegu, zapovjednika USS Interpida, što zbog uvjeta na moru, a što zbog velike visine između mostova, pa su komunicirali samo telefonski, a zadovoljni uspješno završenim zadatkom su kasnije razmijeniti darove. Chubretovich je već pri povratku u Punta Arenas primio čestitku glavnog zapovjednika čileanske mornarice, koji mu je prenio i čestitku  zapovjednika američkih mornaričkih snaga.

 

        

249. Kontraadmiral Carlos Chubretovich 1944. godine

250. Jedna od knjiga kontraadmirala Chubretovicha

Zanimljiva je i epizoda kada je Chubretovich sudjelovao u pružanju pomoći kuteru Mischief, kojemu se oštetio propeler i ostao je bez pogona. Vlasnik broda bio je poznati engleski planinar, znanstvenik, istraživač, major Harold William Tilman (Wallasey, 1898. – negdje na južnom Atlantiku, 1977.). Bila je to ekspedicija koja je 1955. godine proučavala ledenjake u Patagoniji i uputili su poziv za pomoć. Chubretovich je tada plovio na tegljaču Lautaru i krenuo u potragu. Zadnje što se znalo bilo je da se Mischief nalazi u mjestu Puerto Bueno u kanalu Sarmiento, ali tamo ih nisu našli. Znajući da se radi o stručnjaku za ledenjake Chubretovich je pretpostavio gdje bi se brod mogao biti i nije pogriješio. Njegovi su ljudi popravili kvar na Mischiefu i opskrbili su ga gorivom. Chubretovichu je bilo žao što nije upoznao Tilmana jer se on nalazio u kampu na ledenjaku. Međutim, ukazala se za to druga prilika i to u Londonu, kada je Chubretovich radio u Čileanskoj pomorskoj misiji. Javio je Tilmanu da bi ga volio upoznati, a on ga je pozvao na predstavljanje njegove knjige Mischief u Patagoniji u kojoj je pisao o problemu koji mu je riješio Chubretovich. Tada su se sprijateljili i ostali u kontaktu sve dok Tilman nije, zajedno s posadom, nestao u Atlantiku na putu iz Rio de Janeira za Malvine.

Imenom kontraadmirala Carlosa Chubretovicha nazvana je uvala Bahia Chubretovich na Pacifiku, 2002. godine, nakon snimanja područja i razmatranja povijesnih činjenica. Sigurno je uzeta u obzir cijela njegova karijera, a moguće je da je presudilo pružanje pomoći Mischiefu.

 

Kontraadmiral Walter Radic Prado rođen je 1933. godine u Punta Arenasu u obitelji Jorge Radica i Laudeline Prado. Sin je Jurja Radića Didolića iz Pučišća i španjolke Laudeline Prado. Po struci je bio pravnik pa je stoga u mornarici bio član Ratnog vijeća, ali i kapetan fregate. Sa suprugom Linom Goldenberg Alvarez dobio je kćer Karin.

 

Kapetan bojnoga broda Jorge Armando Vergara Dukic, rođen je u Puerto Natalesu 1939. godine. Njegov djed Jure Dukić Milačić došao je iz Supetra u Punta Arenas krajem 19. stoljeća. Tamo se početkom 20. stoljeća oženio Bračankom Marijom Rendić Razmilić. U tom braku je rođena Vinka Dukić Rendić, majka kapetana Jorgea Armanda. Otac mu je bio Gustavo Vergara Cuevas.

I njegov sin rođen u braku s Monicom Weber Murasso, također je ušao u mornaricu i momentalno je kapetan fregate. Zove se Jorge Ignacio Vergara Weber, a rođen je u Vini del Mar 1977. godine.

 

    

251. Kapetan bojnoga broda Jorge Vergara Dukic sa suprugom Monicom Weber Murasso

252. Kapetan fregate Jorge Vergara Weber

 

253. Jorge Vergara Weber s ocem Jorgeom Vergara Dukicem na brodu

Kapetan bojnoga broda Tomas Vicente Ilic Olmos, magistar pomorskih znanosti, rođen je u Antofagasti 1944. godine.  Umirovljen je 1997. godine, a nakon toga je postao ravnatelj Centra strateških studija mornarice. Privatno je vlasnik tvrtke koja se bavi nekretninama.

Njegovi djed Toma Ilić Šimunović i baka Franka Zuvić, došli su s otoka Brača s djecom Petrom i Katicom. Kapetanov otac Tomislav je, kao najmlađi u obitelji, rođen u Antofagasti 1916. godine. Vjenčao se Obsidianom Olmos Gaete.

I sam kapetan Ilic Olmos je otac dvoje djece. Njegov sin kapetan korvete Tomas Ilić Zapata, inače liječnik, krenuo je očevim stopama. Ima četvero djece: Tatianu, Tomislava, Luku i Branka.

Kći kapetana Ilic Olmosa zove se Oriana Ilic Zapata i po struci je arhitektica i majka Facunda, Marie Gracie i Augustina. 

 

254. Roditelji kapetana bojnog broda Tomasa Ilica Olmosa, otac Tomislav Ilic Zuvic i majka Obsidiana Olmos Gaete

255. Kuća obitelji Zuvić u Dračevici na Braču

 

  

256. Tomas Ilic Olmos sa suprugom M. Agnelicom Guerrero de Ilic

257. Lijevo je kapetan bojnog broda Tomas Ilic Olmos, a desno je njegov sin Tomas Ilic Zapata, kapetan fregate

 

Viceadmiral Oscar Manzano Soko rođen je u Viñi del Mar u Čileu 1948. godine, a hrvatsko podrijetlo vuče iz Orašca kraj Dubrovnika. Diplomirao je na čileanskoj Pomorskoj akademiji i 1968. godine dobio je čin potporučnika. Specijalist je za površinsko ratovanje i plovidbu, a na Pomorskom ratnom učilištu, je magistrirao na smjeru strategije pomorstva. Više od četrnaest godina plovio je ranim brodovima poput O'Higginsa, školskog broda Esmeralda, tegljaču Yelcho Ocean, Araucanu, Almirante Williams, Aquiles Transport y antarktičkom brodu Piloto Pardo.

Tijekom svoje pomorske karijere zapovijedao je desantnim brodom Rancagua, kao i razaračem Almirante Riveros. Na kopnu je služio kao časnik divizije i šef odjela u Pomorskoj akademiji,  te šef odjela zajedničkog vojnog stožera južne regije - Punta Arenas. Bio je pomoćnik vrhovnog zapovjednika mornarice,  mornarički ataše u veleposlanstvu Čilea u Madridu, načelnik stožera Druge pomorske zone - Talcahuano i zamjenik generalnog direktora za pomorsko osoblje. Promaknut je u kontraadmirala 1998. godine, a zatim je preuzeo dužnost zapovjednika Treće pomorske zone – Punta Arenas, te na kraju i načenika Generalštaba mornarice. Sa suprugom Carmen Sanguinetti Musante i četvero djece.

258. Viceadmiral Oscar Manzano Soko

 

Kontraadmiral Rodolfo Soria-Galvarro Derpich rođen je u Santiagu 1950. godine. Pohađao je školu San Agustín u Santiagu i Champagnatu u Limi u Peruu, a zatim i Pomorsku školu 1964. godine. Nakon što je 1970. diplomirao za natporučnika, služio je kao mlađi časnik u kruzeru Prat, tankeru Beagle i razaraču Blanco Encalada. Nakon toga je upisao specijalistički tečaj za podmornicu, a sljedeće godine bio je upućen u Veliku Britaniju na tečajeve na HMS Dolphin i ​​kao član prve posade podmornice Hyatt. Dalje je radio kao  specijalist na podmornici Simpson, te u Generalštabu podmorničkih snaga i kao instruktor za časnike protupodmorničkog ratovanja. I dalje se školovao na Pomorskoj ratnoj akademiji i na Pomorskom stožernom fakultetu u Južnoj Africi. Po povratku u Čile služio je u podmorskim snagama, te postao ravnatelj Podmorske škole i načelnik stožera Podmorskih snaga. Glavnim tajnikom mornarice je postao 1995. godine, a zatim je preuzeo zapovjedništvo nad školskim brodom Esmeralda. Imenovan je vrhovnim zapovjednikom podmorskih snaga, te promaknut u kontraadmirala 2000. godine. Nakon umirovljenja radio je kao profesor pomorske povijesti na Pomorskoj školi Arturo Prat. Kontraadmiral Soria-Galvarro Derpich, oženjen je Marijom Inés Gubler Díaz i ima troje djece i sedmero unučadi. Njegov djed Josip Kuzma Drpić (José Cosme Derpich) rođen je u 1881. godine u Splitskoj na Braču, a umro je u Santiagu de Chile 1966. godine.

 

259. Kontraadmiral Rodolfo Soria-Galvarro Derpich

 

Kontraadmiral Alexander Tavra Checura rođen je u Iquiqueu 1952. godine. Njegov djed Antonio Tavra, po majci Bratanić rođen je 1889. godine u okolici Makarske. Alexander Tavra je započeo školovanje na engleskom koledžu u Iquiqueu i koncilskom sjemeništu La Serena da bi se zatim upisao u Pomorsku školu Arturo Prat, da bi diplomirao za izvršnog potporučnika 1972. godine. Završio je Mornaričku ratnu akademiju pa je dobio profesionalno zvanje inženjera oružja sa specijalizacijom u artiljeriji i raketama. Magistrirao je međunarodne odnose na Sveučilištu Salve Regina u Newportu, Rhode Island, u SADu. Tijekom gotovo 17 godina služenja mornarici radio je na krstaricama Aquiles Transport, Captain Prat i O'Higgins, raketnim razaračima Almirante Williams i Almirante Riveros, raketnoj fregati Almirante Lynch i na školskom brodu Esmeralda.

Među najistaknutijim zemljišnim zadacima bio je šef Odjela za nastavu Škole naoružanja mornarice, bio je pomoćnik vrhovnog zapovjednika mornarice, zatim ravnatelj Mornaričke ratne akademije, a 2002. godine promaknut je u čin kontraadmirala, imenovan generalnim tajnikom mornarice, kojoj je služio do siječnja 2004., nakon povlačenja iz Institucije.

Od siječnja 2004. pa do 2011. godine bio je glavni tajnik i upravnog odbora u Compañía Sud Americana de Vapores (CSAV) i direktor Nacionalnog udruženja brodovlasnika (ANA). Trenutno je profesor pomorske povijesti i strateške misli Ratne akademije čileanske vojske. Oženjen je Bárbarom Herrmann Hartung i imaju tri sina.

O svojim korijenima Tavra je ispričao: Moj pradjed Makaranin Petar Tavra oženio se u Makarskoj mojom prabakom Anetom Bratanić iz Crne Gore. Jedan od nekoliko njihove djece bio je moj djed Ante (Antonio) Tavra Bratanić, rođen 1889. godine. Moj djed je studirao na Sveučilištu u Dubrovniku, a u Čile je stigao 1913. godine i to u Antofagastu. Oženio se s Josefinom Vrainess i s malim sinom Petrom su otišli u salitreru Aconcagua, gdje je radio sa zemljakom iz Hrvatske Polikarpom Lukšićem (djed pokojnih Andrónica i Guillerma i braće koji su još uvijek živi). Baka Josefina je umrla krajem 1913. godine, a njihova su malog sina u početku odgajali njeni rođaci (obitelj Pletikosić Vrainess).

Djed se 1919. godine ponovo oženio u Antofagasti s mojom čileanskom bakom Irene Silvom Zamorom, s kojom je imao četvero djece (tri curice i dječaka, mog oca, Milivoja Aleksandra Tavru Silvu). Djedov sin Petar (Pedro) bio je ''stariji brat'' vrlo blizak mom ocu Milivoju.

Moj otac je pohađao Jugoslavensku srednju školu u Antofagasti i 1942. godine upisao je Pilotsku školu Nacionalne trgovačke mornarice u Valparaisu. Plovio je na korveti Baquedano i diplomirao je kao inženjer. Plovio je i na brodovima CCNI do 1951. godine. Tada se u Iquiqueu vjenčao s mojom majkom Ladys Checura (Tsekouras), učiteljicom, kćeri Grka i Čileanke.

Moj otac, koji je govorio hrvatski poput svojih sestara, osnovao je i vodio prvu ribarsku tvrtku u Čileu (Ribarstvo Iquique, kasnije Camelio) između 1951. i 1959. godine. Dovezao je prva četiri ribarska broda iz San Pedra u Kaliforniji. Vlasnik  tvrtke bio je Hrvat Yerko Rendić, sunarodnjak i prijatelj mog djeda Antonija.

Ja sam se rodio u Iquiqueu 1952. godine, a zatim i moj brat Jordan i sestra Anneta (Anita). Naše prezime potjeće iz Rusije, odakle su naši pretci došli preko Turske pred 350 - 400 godina, kada su ugledali dalmatinsku obalu, a znači trn ili klas.

        

260. Kontraadmiral Alexander Tavra Checura

261. Antonio Tavra Bratanic

 

Viceadmiral Gerardo Covacevich Castex rođen je u Punta Arenasu 1952. godine, pa kako je rekao: Već s 14 godina sam se upisao u Pomorsku školu, jer sam znao da će to biti zanimanje koje će me ispunjati tijekom moje četrdesetogodišnje karijere. Još od najmlađih dana sudjelovao sam u aktivnostima svoje obitelji u rodnom gradu i na Ognjenoj zemlji, na mjestima na kojima su moj djed i drugi hrvatski doseljenici imali veliki utjecaj na život svojih sugrađana.

 

Profesionalno sam se razvio ploveći na brodovima nacionalne eskadrile, gdje sam na njih petero bio zapovjednik i došao sam do položaja glavnog zapovjednika u činu kontraadmirala. Vrhunac moje karijere bila je titula zapovjednika pomorskih operacija u činu viceadmirala.

 

Uz profesionalni stupanj inženjera oružja, završio sam i dva magisterija. Bio sam profesor na Pomorskoj ratnoj akademiji u Čileu i Ekvadoru, direktor akademije i vršitelj dužnosti šefa Nacionalnog obrambenog stožera. Nakon umirovljenja, radio sam kao ovlašteni praktičar, pilot na kanalima u Patagoniji, od 2007. do 2017. godine. Privatno sam bio predsjednik konzultantske tvrtke za pomorsko i trgovačko zastupanje, te osnivač tvrtke za savjetovanje u plovidbi na Antarktici (Ice pilots).

 

Moj djed Jose Covacevich Costa (Kovačević Košta) rodio se u Starom Gradu na Hvaru 1868. godine u obitelji Petra i Lukrecije. Bio je sudionik prvog vala hrvatskih doseljenika na jug Patagonije. Prvo je došao u Argentinu 1888. godine u potrazi za boljim ekonomskih prilikama, gdje je radio u poljoprivredi, a zatim se nakon dvije godine preselio u Čile. Prvo je radio u rudnicima zlata, pa u jednoj trgovačkoj kući, da bi se 1893. godine odlučio pokrenuti vlastiti posao nudeći podršku rudarima u rastućem Porveniru. Bio je agent regionalne brodarske tvrtke i Društva za eksploataciju Ognjene zemlje, od samog osnutka. Od 1894. održavao je međunarodnu poštansku službu na konjima, koja pokrivala Porvenir, vjerske misije, imanja i komesarijate u čileanskom i argentinskom dijelu Ognjene zemlje. Imao je tvrtku ''Covacevic&Cvitanic'', koja je u Porveniru bila jedna od glavnih među trgovačkim društvima i agencijama.

 

Bio je i pokretač poljoprivrede na otoku, jedan od najnaprednijih , a raznolikost njegovog djelovanja bila je presudna u nastanku i socioekonomskoj afirmaciji Porvenira prvog naselja na Ognjenoj zemlji. Zatim je 1916. Osnovao vlastitu farmu pod nazivom La Fueguina, gdje je uzgajao stoku, stočnu hrani i povrće. Isticao se i u društvenim aktivnostima, pa je bio općinski poddelegat, predsjednik mjesnog odbora, predsjednik Crvenog križa, osnivač društva ''Club social de Porvenir''.

 

Moja baka Francisca Cvitanich Budrovich (Cvitanić Budrović) rodila se u Bolu na Braču 1886. godine, a 1913. godine se udala u rodnom mjestu za mog djeda koji je tada bio udovac. Brak su iduće godine legalizirali u Porveniru, a ona je primila čileansko državljanstvo 1950. godine. U braku su dobili mog oca Vladimira i još trojicu sinova. Mi unuci se sjećamo ''bakice Fany'' kao velikog uzora, kao izuzetno radišne i uporne, veoma religiozna i privržene obitelji, te vrlo korektne i drage žene.

 

Moj otac Vladimir Covacevich Cvitanich[41] rodio se u Porveniru 1914. godine. Završio je gimnaziju u Punta Arenasu, a zatim je studirao građevinarstvo na Universidad de Chile u Santiagu. Nakon diplome zaposlio se u Upravi javnih radova 1941. godine. Oženio se s Marcelle Yvonne Castex Fournier, a u Santiagu im se rodio prvi sin 1946. godine. Iduće godine su se preselili u Punta Arenas, gdje je imenovan inženjerom Regije Magallanes, pa je tamo i ostao. Istaknuo se u ulozi regionalnog inženjera na javnim radovima koji su predstavljali veliki napredak za pokrajinu. Bilo je to utemeljenje Puerto Williamsa[42], patagonijske cestovne mreže i zračne luke u Punta Arenasu. Kasnije je osnovao vlastitu tvrtku ''Covacevich & Castanon'' s kojom je ostvario još reginalnih projekata.

 

Primjer života mojih predaka, nasljeđe hrvatskog karaktera te vrijednosti koje se prenose generacijama predstavljaju veliki ponos i bude u meni divljenje prema njima i zemlji iz koje su potekli. To je razlog koji me još više potiče na produbljivanje veza s hrvatskom kulturom i poviješću, ali i jača moju želju za stjecanjem hrvatskog državljanstva. Svojim sam potomcima prenio vrijednosti i običaje koje su nam u naslijeđe ostavili djedovi, ljubav prema hrvatskoj pradomovini i mogućnost dolaska uzdignute glave na mjesto s kojeg je jednom otišao moj djed.

 

 

 

262. Obitelj Cocacevich 1927. godine, slijeva su Vladimir, Francisca, Ricardo, Jose, Eugenio i Nilo

 

 

 

 

263. Kuća Josea Covacevicha u Porveniru

 

264. Viceadmiral Gerardo Covacevich Castex

 

Kontraadmiral Jorge Chubretovich Soffia rođen je u Valparaísu 1954 godine. Nakon studija u školi Trewhela u Santiagu, Sacre Couer u Vini del Mar i Concepcionu, te školi Svetog Benedikta u Londonu u Engleskoj, upisao je Mornaričku akademiju Arturo Prat. Specijalist je za plovidbu i osoblje, a posljednju je specijalnost stekao na španjolskom ratnom mornaričkom fakultetu. Nositelj je stručne diplome inženjera oružja sa smjerom navigacije, a završio je i postdiplomski studij pomorskih znanosti sa smjerom navigacija i geopolitika. Kvalificirani je profesor Vojne akademije iz predmeta taktika.

Tijekom svojih gotovo osamnaest godina službe, plovio je na školskom brodu Esmeralda, tegljaču Aldea, razaraču Portales, te na Araucanu, Cochraneu, Janequeo, Condellu i drugima. Bio je vrhovni zapovjednik flote i načelnik stožera. Plovio je Patagonijskim i kanalima Ognjene zemlje te u Magellanovom tjesnacu i na brodovima stranih mornarica.

Predavao je na Operativnoj školi, Pomorskom ratnom učilištu i Nacionalnoj akademiji za političko-strateške studije ANEPE, zatim u Centru za obuku pomorske taktike, bio je voditelj odjela u Operativnoj školi i načelnik stožera Zapovjedništva pomorskih operacija. Od 2004. godine preuzima dužnost nadzornika mornarice, a iduće godine promaknut je u kontraadmirala.

Chubretovich se u mirovini bavi jedrenjem, a njegova jedrilica zove se Mischief u spomen na prijateljstvo njegovog oca i majora Tilmana.

265. Kontraadmiral Jorge Chubretovich

266. Jorge Chubretovich je nazvao svoju jedrilicu Mischief u znak sjećanja na oca i Tilamana

267. Kontraadmiral Jorge Chubretovich u Canalu Ferronave južno od otoka Chiloe

268. Razarač i nosač helikoptera Admiral Cochrane, na kojemu su plovili admirali Chubretovich i Covacevich i kapetanI Vuskovic I Mitrovich

 

269. Fregata Admiral Condell na kojoj su plovili admirali Chubretovich i Covacevich i kapetan Vuskovic

 

Kapetan bojnog broda Ivo Yako Vuskovic Salgado rođen je u Antofagasti 1963. godine u obitelji Juana Vuskovica Yuretica i Diane Salgado Callejas. Očevi roditelji Santiago (Jakov) Vušković Dobronić i Marija Juretić Papić, oboje su rođeni u Supetru na Braču, a stigli su u Antofagastu početkom 20. stoljeća i posvetili su se trgovini. Školovanje je započeo u Britanskoj školi u rodnom gradu i jezuitskoj školi San Luís. Tijekom djetinjstva bio je aktivan član sportskog kluba Sokol. Školovanje je nastavio u mornaričkoj školi  Arturo Prat od 1981. godine. Specijalizirao je navigaciju i služio je na torpednom čamcu Quidora, a zapovjedao je na Odgeru, na fregati Admiral Condell, kao i brodu Guale, teglenici Rancagua, razaraču Cochrane i školskom brodu Esmeralda. Na terenu je radio kao instruktor u školama, centru za logističku podršku, administraciji osoblja i u odnosima s javnošću. Imenovan je tajnikom vrhovnog zapovjednika mornarice 2010. godine, a 2014. godine preuzeo je dužnost mornaričkog atašea čileanskog veleposlanstva u Španjolskoj.

U mirovinu je otišao nakon 39 godina službe u činu kapetana mornarice. Od 2. siječnja 2020. preuzeo je mjesto upravitelja korporativne sigurnosti u Banco Santander Chile, što radi i danas. U akademskom dijelu, uz regulatorne institucionalne tečajeve, stekao je diplomu iz uprave za ljudske resurse i diplomu iz strateškog upravljanja ljudskim resursima i na kraju magisterij iz upravljanja ljudskim potencijalima.

Oženjen je sa Jacqueline Mayne – Nicholls s kojom ima dvoje djece, kći Alexu, odvjetnicu i sina Dusana Vuskovica Mayne, koji je krenuo očevim stopama i koji se školuje za časnika čileanske mornarice, trenutno s činom potporučnika.

270. Kapetan bojnog broda Ivo Yako Vuskovic Salgado i njegov sin Dusan, potporučnik čileanske mornarice

271. Obitelj Vuskovic, slijeva supruga Jacqueline, sin Dusan, kći Alexa i Ivo Yako

 

Viceadmiral Yerko Marcic Conely, rođen je u Viñi del Mar 1964. godine. Obrazovanje je započeo u školi Svetog Dominika da bi kasnije upisao Mornaričku školu Arturo Prat, koju je završio 1986. godine. Diplomirao je na Pomorskoj ratnoj akademiji čileanske, ali i brazilske ratne mornarice. Osim što je inženjer naoružanja ima i akademski stupanj magistra pomorskih znanosti, magistra poslovnog i višeg menadžmenta sa Saveznog sveučilišta u Rio de Janeiru.

Bio je zapovjednik ophodnog broda Odger, raketnog čamca Teniente Serrano, raketnog čamca Chipana, fregate Almirante Lynch i bio je glavni zapovjednik Nacionalnog odreda i Prve pomorske zone, te je obnašao dužnost zamjenika načelnika Generalštaba mornarice.

Godine 2020. služio je kao šef nacionalne obrane regije Valparaíso zbog pandemije Covid-19 s kojom se zemlja suočila, a iste godine je promaknut u čin viceadmirala.

272. Viceadmiral Yerko Marcic Conely

Kontraadmiral Patricio Espinoza Sapunar rođen je 1967. u Viñi del Mar. Nakon škole Svetog Pavla, upisuje se u Pomorsku školu Arturo Prat, te na studij za  specijalistu mornaričkog zrakoplovstva, što je diplomirao 1993. godine., da bi školovanje nastavio na Mornaričkoj ratnoj akademiji do 2005. godine.

Bio je zapovjednik brodova Elicura, Almirante Merino i školskog broda Esmeralda. Bio je mornarički guverner pomorske oblasti Beagle, postao je komodor 2018., a unaprijeđen je u kontraadmirala 2019. godine.

Patricio Espinoza Sapunar, po majci Ziti Ivanici Sapunar Vargas podrijetlom je iz Ložišća na Braču, odakle mu je pradjed došao u Punta Arenas. Oženjen je i otac je troje djece.   

  

273. Kontraadmiral Particio Espinoza Sapunar

274. Kontraadmiral Espinoza Sapunar na brodu Alacalufe

275. Branka Bezić Filipović i Patricio Espinoza Sapunar na otoku Lennox kraj spomenika prvim doseljenicima na jug Čilea

 

Kapetan fregate Cristian Mitrovich Carmona, rođen je 1977. godine. Praunuk je Pavla Mitrovića Puljizevića, rođenog u Slanom 7. svibnja 1864. godine u obitelji Pere i Franice, kao najmlađi od petero braće i sestara.

Moj pradjed je došao u Čile oko 1884. godine s dvojicom braće u regiju Tarapaca i počeli su poslovati salitrom u Iquiqeu, započeo je obiteljsku priču kapetan Mitrovich. Bili su dobri poduzetnici i dalmatinski vizionari, te su postali vlasnici salitrera koje su nazvali Dalmacia, Slavonija i Vis. Bilo je to zlatno doba upotrebe salitre, pa su zajedno s Baburizzom, Lukinovicem i Petrinovicem kontrolirali 63% eksploatacije nitrata i srodnih poslova. S vremenom su proširili posao na proizvodnju piva u tvrtci ''Mitrovic Hns'', koja je kontrolirala i 'Usinu Electricu'', najveću elektroenergetsku tvrtku u Antofagasti.

Tijekom godina u Iquiqueu Pavao je dobio dvoje djece Pedra i Luisa, a da se nikada nije oženio njihovom majkom, ali ih je priznao kao svoje. Obojicu je poslao na studij u "Školu Mackay" u Viñi del Mar. Nakon što su diplomirali, vratili su se u Iquique. Pedro se nikada nije ženio i niti je imao djece. Luis se oženio Filomenom Cortés i imali su šestero djece, tri kćeri i troje sinova. Jedan od njih bio je moj otac Pablo Mitrovich Cortés, trenutno osamdesetogodišnjak. On je s mojom majkom Elisom Carmona Villarroel imao petero djece od kojih dvoje umrlo. Ostali su moja braća Vladimir (54) i Gonzalo (46), te ja (44).

Školovanje sam započeo u Pomorskoj školi, a studirao sam elektroničko inženjerstvo, dopunjeno zrakoplovnim elektroničkim inženjerstvom. Služio sam u mornaričkoj zračnoj bazi, eskadrili za istraživanje, Sjevernom zajedničkom zapovjedništvu i Generalštabu Pete pomorske zone. Magistrirao sam pomorske znanosti, zatim sam stekao diplomu stručnjaka za Antarktik na Sveučilištu Magallanes (2018.), diplomu iz političkog vođenja strateške obrane Nacionalne akademije za strateške političke studije (2019), magisterij strateškog menadžmenta i diplomu poslovnog upravljanja Pomorske ratne akademije i Sveučilišta Adolfo Ibáñez (2020).

Još kao student, ali kasnije i kao instruktor vezista plovio sam na školskom brodu ''Esmeralda'', na razaraču i nosaču helikoptera ''Almirante Blanco Encalada'' i na razaraču ''Cochrane'' kao drugi inženjer. Zatim sam radio kao šef komercijale u ASMAR Magallanes, vojom brodogradilištu koje su nekada u Punta Arenasu utemeljila braća Bonačić. Plovio sam na fregati ''Amirante Riveros'' kao inženjer tereta, a iza toga sam studirao na Pomorskoj ratnoj akademiji (2014.). U ASMAR Magallanes od zamjenika voditelja proizvodnje (2015.-2018.) postao sam generalni direktor 2021. godine.

Cristian Mitrovich je oženjen za Pamelu Urbinu Virgilio, čija je baka Slavia Lazaneo Rozic kao mala s majkom Marijom Rozic Lencovic došla s Brača u Punta Arenas. Pamelin otac je bio mornarički časnik koji je preminuo 2002. godine.

 

276. Kapetan fregate Cristian Mitrovich Carmona na ( Petrullero Servicio Generares ) PSG 71 MICALVI u Laguni san Rafael u pokrajini Aysen

 

277. Obitelj Mitrovich, slijeva su Gabriela, Pamela i Cristian, Darinka i Pablo

 

Čileanski školski brod Esmeralda, uplovio je u ratnu luku Lora u Splitu 2008. godine. Bio je to dio protokolarnog posjeta koji je u ime čileanskog senata predvodio tadašnji dopredsjednik, senator Baldo Prokurica, a današnji ministar obrane Čilea, podrijetlom iz Dubrovnika. Primili su ga predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, premijer Ivo Sanader i predsjednik Sabora Luka Bebić. Prokurica je tom prigodom uručio predsjedniku Mesiću i premijeru Sanaderu medalju časti, najviše priznanje koje dodjeljuje čileanski Senat. Također je prenio poziv čileanske predsjednice Michelle Bachelet da posjete Čile. Prokurica je rekao da svaki put kada dođe u Hrvatsku vidi napredak zemlje, te je istaknuo kako postoji interes čileanskih gospodarstvenika za ulaganjem u Hrvatsku.

Kapetan bojnog broda Esmeralde Victor Zanelli Suffo priredio je na brodu primanje za Splićane koji su vezani za Čile, a na brodu je bio i časnik Santiago (Jakov) Jaman Matić koji je boravio u Hrvatskoj u svojstvu pomoćnika senatora Prokurice. On je rođen u Punta Arenasu, a otac mu je bio Jose Santiago Jaman po majci Duzic, dok mu djed koji bio Jose Jaman po majci Kovačević.

278. Split, ratna luka Lora 2008. godine gdje se usidrila Esmeralda

279. Split, 2008., slijeva član nekog od ministarstava Čilea sa suprugom, Branka Bezić Filipović, Santiago Jaman Matic, Nevenka Solovera Roje sa suprugom Zlatanom Jelovcem

 

280. Zagreb, 2008.  slijeva dužnosnik iz Čilea, predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesic, senator Baldo Prokurica i kapetan Santiago Jaman Matic

 

 

Ekvador:

Hrvati su doselili u Ekvador krajem 19. stoljeća, prvenstveno zbog skupljanja tague, sjemenki koštane palme, od koje se izrađivala dugmad i izvozila u Europu. Prvo su naselili provincije Manabi i Guayas (Manta, Bahia de Caraquez i Guayaquil) na Pacifiku. Prema izvješću Imigracijske komisije u Ekvadoru je živjelo 100 Hrvata 1938. godine. Bili su to Kusanovići i Radići s otoka Brača, Pećarević, Marić i Tramontana s Visa, Peribonio sa Hvara, te Ćurlica, Kravarović, Knežević, Savinović, Hilje i Uskoković iz Konavala. Bavili su se raznim poslovima, pretežno uzgojem banana. Tek od 1990. godine imamo novi val emigranata motiviran uzgojem školjaka i ribarstvom. Mahom dolaze iz Splita (Cuka, Miletić), a posvećeni su ulovu tune i sardela.

 

Peru:

Prema nekim dokumentima u Peru je prvi došao dubrovački pomorac i trgovac Bazilij Basiljević 1535. godine. Protiv njega se u Dubrovniku vodila parnica pa je otišao na drugi kraj svijeta, a za sobom je povukao i druge. On je s obale otišao u Cusco i tamo je izgradio crkvu San Blas, posvećenu svetome Vlahi. Crkva iz vani ne izgleda raskošno kako izgledaju peruanske crkve, ali ima oltar od zlata. Povijesna četvrt Cusca zove se također San Blas.

Prvi došljaci u Callau bili su, uz Basiljevića, pomorci iz klanova Divović i Škrabonja. Veći priliv nastaje oko 1850. godine kada su se počeli iskrcavati naši mornari s jedrenjaka i tamo baviti pomorskim poslovima i trgovinom.

Callao je luka koja je nekada bila poseban gradić izvan Lime, a danas je samo jedna od četvrti toga grada. Tamo svi dolazili, a najčešće su i ostajali. Tako je Manuel Ciurlizza Bielovucich došao 1834. godine u Peru kao član Austro – Ugarske diplomatske misije. U Limi se oženio i posvetio pomorskim aktivnostima, a u Callau je imao vlastiti dok i nekoliko jedrenjaka uključujući i fregatu Junin.

Antonio Bolović emigrirao je u Peru 1849. godine gdje je 20 godina obavljao pomorski prijevoz između luke Callao i peruanskih luka Huarmey, Mala i Huacho.

Alejandro Dorić došao je 1853. godine sa Hvara zajedno sa suprugom Španjolkom. On je bio sin Tome Dorića časnika austrijske mornarice. Po dolasku u Callao postao je pilot i vlasnik fregate Carmen Doric. S vremenom su se preselili u Mollendo.   

Otprilike u isto vrijeme došao je i Stjepan Bjelovucich (Janjina, 1815. – 1881.) svojim brodom Ljubirod od 1250 tona, kako bi radio na relaciji Callao – Liverpool – Rijeka, prevozeći minerale. Njegov unuk, Juan Bjelovucich (Lima, 1889. – Pariz, 1949.) bio je utemeljitelj peruanske avijacije.

U Callao je došao i Petar Gatica 1855. godine, a bio je brodski pilot.

Edi Dodero je u Peruu od 1859. godine. Rođen je u obitelji iz Dubrovnika čiji su članovi obnašali diplomatske dužnosti. Radio je kao kapetan brodova Odesa 1864. godine, pa talijanske škune Idea, francuskih fregata Cobija i Garibaldi, te od 1871. godine peruanske škune Hidra na relaciji Callao - Cerro Azulo.  

Pedro Samohod rođen je na Hvaru, a školovao se na Visokoj školi za znanost i plovidbu. Vlastitim brodom došao je u Peru 1863. godine i posvetio se pomorskom prometu. Bio je inovator, pa je 1897. godine patentirao svoj prvi izum: automatski snimač plovila, nacrtan na globusu, koji se i danas još uvijek koristi, ali modificiran. Drugi njegov patent je bio zaštita brodova od međusobnih sudara, ali i sudara sa stijenama. 

Santiago Carcovich rođen je u Splitu, a došao je u Peru 1869. godine, a posvetio se pomorskom prometu u Callau, a 1906. godine je imao vlastiti brod.

Antun Jeličić došao je 1874. raditi kao kapetan. Antun Gatica je došao 1888. godine i radio je kao kapetan broda Maria Teresa nosivosti 9 tona.

Anton Barbarić je bio brodovlasnik koji je došao u Limu 1902. godine, a bavio se prometom svojim brodom Svjetlo.

Najstariji iseljenik kojega je Ivan Lupis Vukić tamo zatekao živog 1930ih, bio je Đuro Radulović rođen u Dubrovniku 1857. godine. Došao je u Callao 1872. godine. Prema njegovu pričanju, prvi Hrvati koji su došli u tu peruansku luku bili su izvjesni Romano iz Dubrovnika i Stjepan Bijelić s Pelješca, i to prije 1850. godine. Bijelić je bio vlasnik željeznice koja je vozila od Lime u Ancon, a jedan od njegovih unuka bio je kontraadmiral Cesar Bielich Pomareda (Lima, 1874.- Lima, 1950.), ministar pomorstva Perua iz 1930ih. Oženio se s Carmen Matoš Castanos s kojom je imao devetoro djece. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći.

Međutim, Bielich nije jedini visoki mornarički dužnosnik u peruanskoj mornarici, jer ih danas ima dvoje aktivnih. To su:

Kontraadmiral Marko Perkovic Baretic, rođen 1965. godine. U mornaricu je ušao, nakon završenog školovanja, kao zastavnik fregate. Kvalificiran je za elektroniku i komunikacije. Pohađao je tečajeve obavještavanja iz dopisništva, osnovnog stožera, sigurnosti i zaštite dostojanstvenika, zapovjedništva i stožera, program visokog zapovjedništva. Magistar je proizvodnog inženjerstva. Tijekom službe na brodu bio je šef Odjela za logistiku u BAP Velarde, šef Odjela za administraciju, navigaciju i komunikacije. Obavljao je još niz visokih dužnosti, a vlada mu je 2019. dodijelila promaknuće u čin kontraadmirala i imenovala ga direktorom koncesija mornarice.

281. Kontraadmiral Marko Perkovic Baretc

 

Viceadmiral Rodolfo Sablich Luna Victoria rođen je u Callau 1966. godine. Iz Pomorske škole izašao je kao poručnik fregate. Kvalificiran je za hidrografiju i plovidbu. Pohađao je tečaj navigacije na antarktičkim vodama, osnovni tečaj generalštaba, tečaj zapovjedništva i tečaj višeg menadžmenta i nacionalne sigurnosti. Magistrirao je poslovnu administraciju na Universidad del Pacífico, magistrirao hidrotehniku ​​sa smjerom Obalna morfologija iz IHE-Holland i magistrirao nacionalnu obranu iz Centra za visoke nacionalne studije. Obavljao je brojne visoke dužnosti i između ostalog je bio voditelj odjela za antarktička pitanja, zamjenik ravnatelja za hidrografiju i plovidbu i direktor za hidrografiju i plovidbu, sudjelujući u pet kampanja na Antarktiku, ravnatelj za dobrobit mornarice, izvršni direktor Generalne uprave za kapetanije i obalnu stražu, direktor pomorskih interesa, a od 2020. godine preuzeo je mjesto zamjenika načelnika Generalštaba mornarice.

 

282. Viceadmiral Rodolfo Sablich Luna Victoria

 

Ivan Lupis Vukić je godinama koristio materijale i bilješke iz Južne Amerike i neumorno držao predavanja. Tako je, prije i poslije Drugoga svjetskog rata, uz dijapozitive, govorio o Peruu i našim ljudima u toj zemlji na osnovi svojih zapisa iz 1930. godine.

U svom predavanju spomenuo je Ćurlicu iz Mokošice, te Karkovića i Jeličića s otoka Hvara. Callao je već 1906. godine imao svoje Slavonsko društvo, ali je 1922. godine bilo preseljeno u Limu. Tada je bilo reorganizirano u Dobrotvorno društvo, a u njemu su smjestili i konzulat. Ostatak predavanja Lupis je posvetio peruanskim Indijancima.[43]

Prema Katastru naših naselja u svijetu iz 1935. godine, koji je vodio Iseljenički komesarijat u Zagrebu u Callau je tada bilo 200 iseljenika iz Dubrovnika i okolice, Boke kotorske, Pelješca i Korčule. Petnaest godina kasnije bilo ih je oko 1 500. S vremenom su se organizirali u raznim društvima, od dobrotvornih do kulturnih, da bi danas najupečatljivije bilo hrvatsko društvo Dubrovnik, na čijem je čelu danas  Zdenko Teply. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća istakli su se pojedinci poput industrijalca Ive Kuljevana, veletrgovca Antuna Ciurlizze i Hermana Stiglica, kapetana peruanske mornarice. 

Santiago Medanic iz Dubrovnika prvo je emigrirao u Čile 1918. godine. Odatle je došao u Peru, a od 1958. godine bavio se ribarstvom. Ušao je suvlasništvo u firmu Pesquera Trinidad SA, posvećene uvozu pribora za industriju ribolova. Partneri su mu bili Slavko Dragnic, Kasimiro Cicic i Bozo Pavlovic. Medanic se bavio i prijevozom nafte, drva i robe.

Ivan Martinic rođen je u Santiagu de Čile, a došao je u Peru 1935. godine. U početku je radio u tvornici namještaja, a potom se posvetio ribarstvu i brodogradnji. Imenovan je počasnim konzulom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1967. godine. Pisao je za časopis Mundo Pesquero (Ribarski svijet).

Luka Baraka rođen je u Zadru 1933. godine, a emigrirao je u Čile 1950. godine, gdje je radio u ribarstvu u Iquiqeu. Odatle je otišao u Peru. Oženio se s Mabel Mazuelos s kojom ima tri sina: Matu, Luku i Miguela. Baraka je 1958. godine nabavio brod Arequipa od 100 tona nosivosti, a lovio je ribu za Starkist iz San Pedra u Kaliforniji, koji je imao svoje pogone u Peruu u mjestu Chimbote. Osnovao je i vlastitu tvrtku Hayduk SA, a postao je i predsjednik uprave grupe BAMAR (Baraka i Martinez). Kasnije se Hayduk SA pridružio u Velebit grupu, koja se bavi proizvodnjom ribe.

283. Reklama Hayduka SA na tramvaju

284. Lima, 2011. Mate Baraka

 

Ivan Butorac rođen je u okolici Vinkovaca 1926. godine. U Peru je stigao 1948. godine brodom General Black, a radio je u proizvodnji ribljeg brašna. 

Tijekom 1948. godine tri su broda s europskim emigrantima stigla u Callao pod pokroviteljstvom Međunarodne organizacije za izbjeglice. Računa se da je među njima bilo između 600 i 700 Hrvata. Došli su iz izbjegličkog kampa za raseljene osobe u Italiji u okolici Ferma, bez putovnica s dokumentima Međunarodnog crvenog križa i Ujedinjenih naroda. Prva i treća grupa su došle  brodom General William Black, druga brodom General Stuart Heinyzelman.

 

285. Brod William Black 1944. godine

286. Članak u El Comerciu o dolasku emigranata iz Europe u veljači 1948. godine

 

Blas (Blaž) Burin Šurko, je od 1980. godine bio komercijalni pilot za potragu jata riba koje su se lovile u Panami.

 

Urugvaj:

Prvi hrvatski doseljenici u Urugvaju spominju se već koncem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća. Najvećim su dijelom bili mornari koji su napuštali svoje brodove. Doseljavanje se nastavilo do poslije Drugoga svjetskog rata. Danas u Urugvaju ima oko 5 000 Hrvata i njihovih potomaka, koji uglavnom žive u Montevideu, gdje djeluje Počasni konzulat Republike Hrvatske. Dužnost počasnoga konzula obnaša Eduardo Antonich.

     U četvrti La Floresta u Montevideu postojala je ulica Las Aromas, u kojoj je 1938. godine bila osnovana Hrvatska katolička zajednica. Njeni članovi nisu podržavali jugoslavensku politiku i željeli su imati Hrvatsku ulicu. To što su postigli da se ulica Las Aromas preimenuje u Calle Croacia 14. prosinca 1970. godine predstavljalo je za njih veliku pobjedu.

Oko 15 kilometara udaljen od ljetovališta Punta del Este na poluotoku Punta Ballena u predjelu Maldonado nalazi se Arboretum Lussich. Utemeljio ga je Antonio Dionisio Lussich (Montevideo, 1848. – Punta del Este, 1928.). Njegov otac Filip Lukšić došao je na Rio de la Plata oko 1840. godine iz Sutivana kao pomorac i trgovac. Antonio se školovao na njemačkome koledžu u Montevideu, i bio je brodar, pisac, čak i sudionik Građanskoga rata. 1896. godine Lussich je kupio 1 800 hektara zemlje između Sierra dela Ballena i Rio de la Plata, u to vrijeme pjeskovita i kamenita terena. Već iduće godine počeo ga je pošumljavati, najprije domaćim, a zatim i egzotičnim biljkama, vodeći računa da time zaštiti predio od vjetra i osigura životni prostor pticama.

 

287. Antonio Dionisio Lussich

Ljubo Vidović rođen je u Kumboru u Boki kotorskoj 1847. godine od oca Dimitirja (rođen 1806.) i majke Anđele Abramović. Prema istraživanjima Milivoja Blaževića iz Državnoga arhiva u Šibeniku svi Vidovići potjeću iz Primoštena. Po njemu su Dimtrije, ili čak otac mu Niko imali neki sukob s autrougarskim vlastima oko vlastite zemlje, a kada im je sve došlo na vrh glave, odselili su u Boku kotorsku. Dimitrije je bio pomorski kapetan i imao je četiri broda. Jednom prilikom su ga na putu za Italiju napali gusari i nikada se nije vratio. Nakon što je ta vijest stigla u Boku, supruga mu Anđela je umrla od infarkta, a iza nje su osim sina Ljube ostale i dvije kćeri Adrijana i Anđela. Ljubo se školovao za pomorca, te je u dobi od 25 godina otišao u Urugvaj s dvojicom prijatelja (Marijanović i Curavić). U putovnici mu je pisalo da je Austriaco iz Dalmacije. U Montevideu je Ljubo postao Julio i bio je jedan od osnivača Hrvatskog doma, a oženio se Francuskinjom Agustinom Cassazus. Imali su petnaestero djece, od kojih je troje umrlo u najmlađoj dobi jer je u gradu vladala epidemija bolesti dišnih putova. Zbog toga se obitelj preselila u grad Colonia del sacramento na ušće Rio de la plata. Tamo je Ljubo imao svoje brodove i bavio se prijevozom drva iz Buenos Airesa u Paragvaj. Plovidba rijekom bila je vrlo opasna zbog brojnih vrtloga i pješćanog dna. Ljubo – Julio je patio od visokog tlaka i umro u dobi od 74 godine.

Prema pričanju njegove unuke Sonie, u kući su se njegovali dalmatinski običaji. Riba se jela dva puta tjedno, a svaki je ručak imao četiri slijeda. Uz jelo se pilo vino, pa su na stolu uvijek bile po boca bijelog i crnog vina.

       

288. Ljubo Vidovic i Agustina Cassazus na vjenčanju

289. Ljubo Vidovic na brodu

290. Jedan od brodova Ljube Vidovica

 

291. Brod Ljube Vidovica

 

 

 

292. Brod Ljube Vidovica kojim je plovio na relaciji Buenos Aires - Paragvaj

 

 

JUŽNA AFRIKA

Unatoč tome što je smještena uz ocean, u Južnoj Africi ne možemo govoriti o jakoj pomorskoj i ribarskoj hrvatskoj zajednici. Više se tu radi o pomorcima iz prošlosti. Milostislav Bartulica je o tome napisao: Imademo podatke da su hrvatski izseljenici već bili godine 1780. u Južnoj Africi, na tamošnjem krajnjem jugu. Prvi moreplovci koji su oplovili Afriku i dolazili u doticaj s tamošnjim urođenicima i koji su upoznavali te daleke i za ono vrijeme, posve nepoznate krajeve, bili su i Hrvati i hrvatski su jedrenjaci plovili atlantskim morem, te su i hrvatski mornari pod kraj 18. stoljeća poznavali zemlje afričkoga juga.

S obzirom na činjenicu da istočno od Cape Towna i Rta Dobre nade postoji lokalitet San Blas, odnosno sveti Vlaho, može se pretpostaviti da su tamo bili Dubrovčani.

293. Rt Dobre Nade

 

 

AUSTRALIJA

Hrvati su započeli dolaziti u Australiju ranih 1800ih. Mahom su to bili mornari koji su dezertirali s brodova na kojima su radili. Veliki dio njih promijenio je prezime po dolasku, zbog lakšeg izgovaranja, pa je često njihovo postojanje ostalo nezapaženo, a teško je rekonstruirati način njihovog naseljavanja. Prema Iliji Šutalu do 1890. godine u Australiji je bilo preko 850 Hrvata. Tu ne ubrajamo one koji su povremeno dolazili brodovima, kao ni one koji su promijenili prezime. Mnoge je privuklo to što je u Australiji otkriveno zlato, ali nakon početnog entuzijazma ili razočarenja, okrenuli su se drugim zanimanjima i postali su radnici, trgovci, pomorci i ribari. Najviše ih je tada bilo iz okolice Rijeke (17,9 %), iz Dubrovnika (11.1 %), sa Brača (8,6 %), s Pelješca (7,8 %), sa Hvara (5,8 %), iz Kotora (5,1 %), a 10,1 % ih je bilo iz neodređenih mjesta u Dalmaciji.[44]Prvi doseljenici su uglavnom dolazili brodovima iz Engleske, ali ne kao putnici, već kao mornari, jer bi na taj način platili put. Kliperi su bili brži od ostalih, pa su mogli doći iz Engleske u Australiju kroz tri mjeseca. Tako je primjerice u Melbourne doplovio kliper Queen of the East, 15. lipnja 1854. godine, gdje se iskrcalo 390 putnika iz engleskog Liverpoola. Tada su se iskrcali i prvi hrvatski doseljenici Nicolo Baladinivich, Simon Chillivich, John Lussich, Guivani Perorish, Nicolo Perorish i John Vukasovich. Oko 1880ih brojni su brodovi s hrvatskim kapetanima i posadom dolazili u Australiju, da bi neki zauvijek ostajali. 

294. Reklama za brod Queen of the East

Opisujući prve hrvatske doseljenike Šutalo je prema dokumentima zaključio da su Dalmatinci u prosjeku bili visočiji od kontinentalaca, a pogotovo od Engleza. Mahom su se ženili u ranim tirdesetim i bili su desetak godina stariji od svojih družica, a svaki peti je ženio udovicu. Imali su u prosjeku petero djece, čiji je mortalitet bio visok u najmlađoj dobi. Budući da je do 1890ih malo Hrvatica došlo u Australiju, samo 2% Hrvata je imalo supruge iz svoje domovine. Najčešće su ženili Irkinje, Engleskinje i Škotkinje. Na groblju Rookwood u Sydneyu samo 40% Hrvata je na nadgrobnom kamenu imalo napisano mjesto rođenja. Neki su davali imena svojim kućama, pa se kuća Nikole Rajkovića iz Dubrovnika zvala Ragusa, a Matea Babare iz Starog Grada se zvala Dalmacia.

Sredinom 1850ih zabilježeni su prvi Hrvati u Južnoj Australiji. Mahom su bili sa Hvara, Brača, Splita, Makarske, Kotora, Rijeke i Trsta. Bavili su se raznim zanimanjima, a ribarstvo je dobilo poticaj iz Amerike tek sredinom 20. stoljeća. Oni koji su došli 1870ih i 1880ih bili su pomorci, a s vremenom su postali lučki radnici i živjeli su u Port Adelaide poput Nikole Bonačića iz Milne na Braču i Prospera Kovačevića iz Starog Grada na Hvaru ili dvojice Dubrovčana Petra Vranata i Mate Đuratovića.  

Međutim, među prvim zabilježenim ribarima u Južnoj Australiji bio je Angelinawich (Anđelinović, ime je zaboravljeno), koji je došao u Port Adelaide 1855. godine i radio je kao mornar. Oženio je Elizu Fitzgerald 1858. Imali su devetero djece. Umro je u svojoj kući u Ship Street 1915. godine.

Matthew Uscocovich je došao u Australiju 1865. godine iz rodnog mu Dubrovnika. Oženio se 1900. godine za Mary Dickens, a imali su šestero djece. Živjeli su u Port Lincolnu i bili su pioniri u Južnoj Australiji, a Uscocovich je radio kao pomorski kapetan.

 

Nakon što je izgrađen brod Mary E. Petrich u brodogradilištu Petrichevih u Tacomi, Washington u SAD-u, najveći tunolovac na svijetu, to se pročulo diljem kugle zemaljske. Iz Australije su poslali zamolbu za nacrt broda, a Martin Petrich je, prema pričanju unuke Clare, sve rado ustupio. Time je pomogao da se utemelji tunolov u vodama Južne Australije. To je započelo kada je po američkom nacrtu izgrađen tunolovac Tacoma u brodogradilištu u Port Fairyju u Victoriji. Brod je bio prvi tunolovac u Australiji, isporučen za ribare u Port Lincolnu, South Australia, 1951. godine. Port Lincoln je nakon toga postao najveća ribarska luka Australije, kao i primjer uspješne primjene i prilagodbe američkog dizajna australskim uvjetima.

 

295. Brod Tacoma izgrađen u Australiji po nacrtu Martina Petricha iz Amerike

 

U Australiji je dominirao ribolov pomoću tako zvane žive ješke.[45] Majstori su u tome bili ribari iz Kalija na Dugom otoku. Međutim, prvi koji je započeo koristiti mrežu kalifornijskog tipa opet je bio Kaljanin Ante Lukin od 1974. godine.

Novi Južni Wales, odnosno Sydney, za mnoge je bio ulaz u Australiju. Neki su odatle otišli na druga mjesta, a neki su tamo i ostali. Krajem 19. stoljeća u Sydneyu se mogu naći prezimena: Bilić, Bogdanović, Borić, Buljan, Dvornik, Franić, Ivančić, Kovačević, Krstulović, Kunić, Kuzmanich i drugi. Prema Iliji Šutalu 1871. godine u Novom Južnom Walesu bila su 172 Hrvata. Najveći dio hrvatskih pomoraca u toj državi živio je u Sydneyu, a većina je došla između 1870ih i 1880ih. Oko 15% Hrvata je 1887. godine držalo restorane gdje su se nudile oštrige, a 7% trgovaca ribom u Sydneyu su bili Hrvati.

Među najranijim doseljenicima spominje se John Henry Starcich, rođen u Londonu u Engleskoj 1811. godine. Roditelji su mu bili kapetan John i supruga mu Elizabeth Starcich. John Henry se oženio u Londonu s Caroline Finch 1836. godine, a stigli su u koloniju Novi Južni Wales 1853. godine. Poput svog oca i on je bio pomorski kapetan. Umro je 1885. godine.

George Dominic (Dominis ili Dominiković) bio je rođen u Dalmaciji. Zabilježeno je da se oženio u Sydneyu za Irkinju 1842. godine, a imali su sedmero djece. Godinama je radio kao brodski stolar na barku Ann Gales koji je vozio između Sydneya i Londona. Kako je u Australiji imao vinograd, kada se umorio ploviti, okrenuo se vinogradarstvu i ugostiteljstvu.[46]Umro je 1888. godine, a njegov unuk Frederick Dominic borio se za Australiju u Prvome svjetskom ratu.

296. George Dominic

Jacob Bilich rođen je u Dalmaciji 1841. godine, a u Sydney je došao 1870. godine brodom Centurion. Pet godina kasnije oženio se s Mary Timbs, a radio je kao pomorski kapetan. Umro je 1911. godine.  

Petar Volich rođen je u Dalmaciji 1842. godine u obitelji Matije i Marije. U Sydneyu je radio kao mornar, a umro je 1911. godine.

Vlaho Miloslavich rodio se u Dubrovniku 1853. godine. Došao je u Sydney i tamo je živio i radio pomorac desetak godina. Kasnije je bio pionir u rudnicima zlata u Victoriji.

Anton Rosich, rođen je u Rijeci 1856. godine u obitelji Vincenta i Katherine. Došao je u Adelaide 1882., ali se nakon dvije godine preselio u Sydney. Tamo se oženio s Lucy Raggett, a imali su dvoje djece. Rosich je radio kao pomorac, a umro je 1941. godine.

Mathew Ivancich (Mate Ivančić) jedan od trgovaca ribom u Sydneyu, rođen je na Olibu. U Australiju je došao kao mornar 1883. godine, a budući da je po dolasku slomio nogu, tako je i ostao. Ženio se dva puta, a umro je 1935. godine, a nadživjelo ga je petero djece.

 

297. Matthew Ivancich sa suprugom i djecom

 

Guiseppe Poglianich nije imao namjeru ostati, a pogotovo ne umrijeti u Australiji. Rodio se u Malom Lošinju 1860. godine, a otac mu Martino bio je pomorac. Giuseppe je bio mornar na austrijskom ratnom brodu Sava, koji se usidrio u luci Newcastle u Novom Južnom Walesu 1898. Poglianich je obolio od malarije i borio se za život šest tjedana, ali je na kraju preminuo. Sahranjen je na groblju Stockton  25. veljače 1898. godine. Iza sebe je u domovini ostavio suprugu i dvoje djece u dobi od 2 i 4 godine.

Na žalost, Poglianich nije bio jedini koji je preminuo na brodu u luci ili uz obalu Australije. U Arhivima koje je proučavala Mary Stenning, našla je da je Stephen Barbaric, rođen 1832. godine, umro je od puknuća arterije. Došao je u Australiju kao mornar na parobrodu Blackbird. Sahranjen je 1872. godine u Port Stephensu oko 150 km udaljenom od Sydneya u nazočnosti cijele posade. Nedaleko istog mjesta je pao s broda i utopio se 1881. godine mornar Augustus Dominik, Dalmatinac rođen u Austriji 1853. godine. Lucas Genarich, rođen u Dalmaciji 1863. godine bio je mornar na brodu Columbia koji je iz New Yorka doplovio u Sydney. Utopio se negdje uz obalu New South Walesa 1885. godine, kao i Mateo Rusin (1814.-1875.) i James Mandich (1856.-1885.). Anton Rutitich je pao u stivu s visine od 10 metara i zadobio je fatalnu ozljedu glave. Kada je preminuo imao je samo 16 godina.

Matthew John Ivancich rodio se u Ublima na Lastovu 1859. godine u obitelji Marka i Marije. U Novi Južni Wales došao je 1885. brodom Formosa. Oženio se s Mary Elkington 1887. Živjeli su u Sydneyu, gdje je Ivancich bio trgovac ribom. Umro je 1935. godine.

Mary Stenning[47] je pročavajući australijske arhive naišla na popise onih koji su bili internirani u logorima za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Naime, početkom rata vlada Australije donijela je odluku da se registriraju svi oni u dobi od preko 15 godina koji su došli u Australiju iz Austrije. Često se to odnosilo i na one koji su već bili dobili australsko državljanstvo. Ta odluka je naročito pogodila Hrvate, Slovence i Crnogorce. Iako oni nisu bili po nacionalnosti Austrijanci, njihove su domovine bile pod austrijskom vlašću, pa su bili smatrani Austrijancima, a samim tim i saveznicima neprijatelja. Zatvarani su u kampove od 1914. -1918. godine na područima na kojima su se zatekli, a zatim su ih slali u centralni kamp u Liverpool kraj Sydneya.[48] U Novom Južnom Walesu ih je zabilježeno 13.

298. Kamp u Liverpoolu koji je naslikao jedan Hrvat za vrijeme zatočeništva u kampu za vrijeme Prvog svjetskog rata. Na vrhu su grbovi Dalmacije, Hrvatske i Bosne, a na vrpci piše Živila Hrvatska. U donjem dijelu piše: Uspomena na moje zarobljeničtvo u Kiverpoolu, NSW, Australia 1916.

 

Prema podacima koje je Milostislav Bartulica prikupio iz iseljeničkog lista Napredak iz 1945. godine, u istočnoj Australiji u Brisbaneu, u državi Queensland je tada bilo oko 1000 jugoslavenskih iseljenika, većinom s Makarskog primorja. Hrvatska zajednica se tamo stvarala od 19. stoljeća dolaskom pomoraca, lučkih radnika i ribara, koji su se kasnije posvetili i drugim zanimanjima. Oni koji su ostali u ribarstvu osnovali su ribarsku zadrugu.

Opisujući sjeverniji grad Cairns (North Queensland) Bartulica nalazi sličnu situaciju sa sličnim brojem iseljenika, mahom s Korčule i s Neretve u naseljima poput Dimbulaha, Tullyja, Mareebe i Mossmana. Bili su poljodjelci, ribari i lučki radnici, a svugdje su osnovana hrvatska društva.

Prema istraživanjima Mary Stenning među prvima koji su dobili australsko državljanstvo u Queenslandu bio je Lucas Urlich 1860. godine. Prezimena koja se često ponavljaju bila su Cibilić, Dobrić, Ćorko, Jelić, Jurić, Jutronić, Kovačević, Marković, Miloslavić, Novak, Rajković i Žanetić.

Od smrti na moru, prijavljen je neimenovani Austrijanac 1865. godine. U liječničkom izvještaju je pisalo da je imao malo povišenu temperaturu i da je bio star 28 godina. Moguće je da je bio slijepi putnik ili je radio na brodu i tako isplatio svoj put. Mnogi su tako skončali, a da obitelj u domovini nije nikad doznala što se dogodilo.

Među onima koji su u Queenslandu bili internirani[49], popisano je 12 osoba, ali ne znamo da li su ih prebacili u logor u Liverpoolu u predgrađu Sydneya.

 

Otok Tasmanija bio je dugo kažnjenička kolonija i poznat pod nazivom Van Diemen's Land. Hrvatski mornari se tamo nalaze već ranih 1800ih. Već 1850ih je zbilježeno da su neki tamo i umrli. Hrvatska kolonija bila je uočljiva, najvećim dijelom u Hobartu, Launcestonu i Burnie, ali nisu svi bili ribari i pomorci, mahom iz srednje Dalmacije, okolice Dubrovnika i Kotora.

Nikola Bonicha (Bonić) bio je rođen u Dubrovniku 1833. godine u obitelji pomorca Marcella i supruge mu Katarine. Nikola se prvo uputio u Englesku, da bio kao dvadestrogodišnjak došao u Hobart brodom W. F. Williams. I on je, poput oca, bio pomorac. Dva puta se ženio, jer je iz prvog braka ostao udovcem. Imao je osmero djece, a umro je 1913. godine.

Nikola Torchie, rođen je u Dalmaciji 1843. godine, a u Tasmaniju je došao iz Amerike kao tridesetjednogodišnjak. Tamo se oženio i imao je dvoje djece, a radio je kao lučki radnik.

U Viktoriji i danas žive brojni Hrvati. Među pionirima koji su se tamo naselili sredinom 19. stoljeća, uočavaju se prezimena sa sjevernog Jadrana, iz okolice Dubrovnika, Korčule, Kotora i srednje Dalmacije. Između 1851. i 1890. godine, za vrijeme takozvane Zlatne ere u Melbourne je doselilo 130 Hrvata. Veliki dio njih došao je iz rudnika zlata da bi postali pomorci, radnici, ugostitelji, carinici, voćari i ribari. Oni koji su živjeli u južnom Melbourneu bili su mahom pomorci. Melbourne je zahvaljujući zlatu postao dinamičan grad i financijska metropola Australije gdje je 1891. godine živjelo 474 400 stanovnika.    

Do 1900. godine u Melbourneu i Sydneyu bilo je 19 trgovaca ribom. Među njima su bili Martin Pavletich i John Radich.

Uočeno ih je više s prezimenom Radoslavich, po svoj prilici s Paga. Prvi je bio Antonio koji se rodio 1833. godine, a umro je 1887. Jedan od njih bio je Andrija Radoslavich za kojega je zabilježeno da je bio ribar 1900. godine u mjestu Port Fairy.  

Neki su započeli kao pomorci, da bi stvarni uspljeh postigli u nekom drugom poslu. Tako je doživio i Trojan Drvenica rođen u Trnovici kraj Dubrovnika 1838. godine. Kao dvanaestogodišnjak učio je zlatarski zanat, a zatim je odlučio postati mornar. Za vrijeme Krimskog rata, 1854. godine, jedan je britanski brod uplovio u Dubrovnik za opskrbiti se oružjem koje je trebalo prebaciti na ratište. Drvenica se ukrcao kao mornar s još dvoje Hrvata, Ivanom Milovićem i Josipom Roseltićem. Kada su stigli u Sevastopolj iskrcali su oružje, a ukrcali ranjenike i dezertere koje je trebalo prevesti u Englesku. Dezertetima se tamo sudilo, a presuda je bila da ih se trasportira u Australiju. Na taj način su Drvenica, Milović i Roseltić stigli u Melbourne 1860. godine i odlučili tamo ostati. Pobjegli su s broda i hodali 20 dana da budu što dalje od luke. Došli su u dvjestotinjak kilometara udaljenu nizinu Goulburn Valley gdje je živjelo pleme Mooroopna Aboriđina. Nakon par godina su čuli da je proglašena amnestija za dezertere s brodova. Roseltić to nije vjerovao, pa je otišao Shepparton i tamo promijenio ime u Rossely. Drvenica i Milović su se vratili u Melbourne i prijavili se i upisali kao državljani Victorije. Onda su krenuli tražiti zlato, a Drvenica je iskoristio svoj zanat koji je naučio u Dubrovniku.

Kada su nešto zaradili u uštedjeli, Milović i Drvenica su se vratili u Mooroopnu. Milović je kupio zemlju i oženio se. Drvenica je također kupio zemlju i započeo saditi povrće, pšenicu i lozu. Počeo je proizvoditi vino i prodavati ga po susjedstvu. Posao je proširio i njegovo vino koje je nazvao Excelsior Wines proglašeno najboljim u Australiji. Već 1871. imao je najveći vinograd u Victoriji. Iz Francuske je doveo Henryja Fortina, tadašnjeg najvećeg stručnjaka za vina. Fortin mu je unaprijedio proizvodnju, a boraveći među Hrvatima oženio je Hrvaticu. Drvanica je započeo izvoziti vino u Europu i nositi ga na natjecanja. Kroz dvadeset godina dobio je 300 zlatnih i srebrnih medalja za svoja vina, što do danas nikome u Australiji nije uspjelo.

Na etiketama vina Trojana Drvenice  s lijeve je strane bio prikazan klokan a s desne emu, onako kako je sam Drvenica to bio osmislio i legalno registrirao. Nakon što je Drvenica tridesetak godina koristio svoj znak, ujedinjeni dijelovi Australije (1901.) željeli su ga  upotrijebiti na tadašnjem službenom državnom grbu. Budući da bi bio prekršaj učiniti to bez dopuštenja, počelo se vršiti pritisak na Drvenicu, i čak mu se prijetilo sudom. On se branio registracijom, koja je bila odobrena od same kraljice Viktorije. Nuđen mu je i novac da proda brand, što je Drvenica odbio. Na kraju je ipak popustio, i dopustio je da klokan i emu s njegova branda budu besplatno postavljeni na državni grb.[50] Tako je 1912. godine nastao australski grb, a odobrio ga je kralj George V..

 

         

299. Trojan Drvenica

300. Etiketa vina Trojana Drvenice po kojoj je izrađen grb Australije

 

John Margitich, bio je rođen u Bakru 1852. godine. U početku je tražio zlato, ali je završio kao ribar. Zabilježeno je da je umro u Geelongu 1920. godine.

Jakov Sorokovich je došao u Melbourne 1897. godine po svoj prilici iz Stona, a radio je kao mornar.

Nedaleko od Melbourna nalazi se Port Lonsdale, gdje se iz Londona uputio kapetan Franjo Ivančić barkom Gange prevozeći željezničke šipke, vijke, cement i sumpor. Kada je već bio ugledao svjetla grada, 1887. godine, doživio je havariju na lokalitetu Port Phillip Heads. Koliko je to mjesto, poznato po velikim izmjenama plime i oseke, opasno za lovidbu govori činjenica da su tu od 1839. do 1900. godine potonula 44 broda. Posada je ispalila rakete ne bi li dobili pomoć. Započeli su spuštati čamce kada su im okolnosti dopuštale. Kapetana je brinula i činjenica da je s njim ovoga puta bila i njegova supruga. Član posade Martino Matešić je bio ranjen, a prvi oficir Ivan Hreljić je rekao da je brod u nešto udario tolikom snagom da su kormilari popadali na pod. Valovi su bili veliki, ali su novine kasnije hvalile kako je evakuacija s broda bila obavljena mirno i disciplinirano, bez da je itko želio napustiti brod preko reda. Svih 15 članova posade hrvatskog podrijetla, te troje ostalih bili su spašeni, uključujući kapetana Ivančića i njegovu suprugu Nillu. Nakon liječničkog pregleda svi su bili prebačeni u Melbourne. Kapetan se vratio na brod nakon nekoliko dana da s posadom spasi što je moguće. Teret je bio prodan za 165 funti, a brod je potonuo nakon tjedan dana.

 

301. Brodolom barka Gange došli su vidjeti iz Melbournea i Geelonga

 

Gange je bio izgrađen u brodogradilištu Martinolić u Malom Lošinju 1885. godine. Ovo mu je bilo drugo putovanje, a bio je prvi željezni teretni brod izgrađen u Hrvatskoj. Zbog njegove havarije je došla do izražaja važnost organiziranja spasilačke službe u obalnim mjestima Australije, a izgrađen je i lukobran.[51]

I u Victoriji je bilo onih koji su smatrani saveznicima neprijatelja za vrijeme Prvoga svjetskog rata, samo zato jer su došli iz Austrije. Ta činjenica se različito odrazila na živote naših ljudi. Bilo je onih koje su zatočili u logore, neke su uvjetno puštali, nekima su stvarali probleme na poslu, a među njima su bila i dvojica kapetana:

Kapetan Joseph Catarinich rođen u Rijeci 1847. godine u obitelji Josipa i Katarine. Ne zna se kada je došao u Victoriu, ali je zabilježeno da se oženio 1877. godine za Margaret McKenna, te da su imali troje sinova. Catarinich je došao kao mornar, ali je kasnije postao kapetan i plovio je na britanskom trgovačkom brodu između Melbournea i Wynyarda na Tasmaniji. Postojala je prepiska između kapetana Catarinicha i Policije koji je tražio da mu dozvole da i dalje plovi na trgovačkim brodovima, te molio da ga ne smatraju neprijateljem. Dozvola mu je bila odobrena, ali je kasnije izgubljena, pa je postupak bio ponovo pokrenut nakon završetka rata. Zabilježeno je da je umro 1923. godine.

Kapetan George Mersuglia, rođen je u Kotoru 1857. godine. Iz prepiske s praunukom je vidljivo da je bio mornar i izgleda da je napustio brod po dolasku u Victoriu kao dvadesetšestogodišnjak. Zabilježeno je da se vjenčao s Christinom Stansforth 1888. godine i da su se skrasili istočno od Melbournea. U Arhivima je zapisano da je plovio na parobrodima na jezerima Gippsland od 1886. do 1913. godine kao kapetan. Od 1913. godine radio je u Geelong Harbor Trust.

 

302.Gippsland Lakes, Victoria

 

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Mersuglia je ostao bez posla u luci jer je bio proglašen saveznikom neprijatelja. Nije ga zaštitila niti činjenica da je primio australsko državljanstvo još 1899. godine.

Nevolja ne dolazi sama, pa mu je 1915. godine preminuo sin Frances, dvadesetsedmogodišnji knjigovođa. Mersuglia je uputio dopis Obavještajnoj agenciji s molbom da ga se vrati na posao jer je morao skrbiti o supruzi i trinaestogodišnjoj kći Elizabeth. Dobio je pisma preporuke od strane Policije, kao i od strane nadređenih u Geelong Harbor Trustu, pa mu je na kraju bilo dozvoljeno raditi na dokovima i pristaništima na tom području. George Mersuglia je umro 1927. godine, u dobi od 70 godina. Njegovi potomci i dalje žive u Victoriji.   

Prva hrvatska ribarska kolonija u Victoriji nastala je u Geelongu, gdje ih nalazimo već 1850ih. Kasnije im je glavno središte postalo Portarlington i Gippsland Lakes jer se tamo riba dobro prodavala zbog sve većeg broja došljaka. Na brodovima dužine do 9 metara lovili su mrežama mola, ivera, australskog lososa, ali i rakove. Život ribara je bio izuzetno težak, a posao opasan. Većina je bila zadovoljna neovisnošću, ali sami su morali ulagati u posao, a zarada je bila nesigurna, pa su mahom bili siromašni. Borili su se za bolje uvjete rada i poslovanja, ali nisu uspjeli stvoriti ribarska udruženja do 1900. poput američkih i kanadskih Hrvata. Međutim, započeli su se baviti popravljanjem ribarskih brodova, ali i prijevozom ribe u ledu.

 

Zapadna Australija je privlačila Dalmatince jer ih je dijelom podsjećala na rodni kraj. Prema podacima s kojima je raspolagao Milostislav Bartulica oko 1938. godine na području Pertha i okolice je živjelo oko 5000 Hrvata iz Hrvatskog primorja, Istre, Šibenika, okolice Makarske i Vrgorca te srednjedalmatinskih otoka Korčule, Visa, Hvara i Šolte. Osim što su radili u rudnicima zlata, bili su pomorci, lučki radnici i ribari. Najviše ih je bilo u Perthu, Albanyju, Fremantleu, Boulder Cityju i Kalgoorlie-ju.

Bartulica piše da su prve naše skupine iseljenika u Australiji zabilježene 1838. godine, pa su Hrvati bili pozvani sudjelovati na proslavi 150. obljetnice naseljavanja Europljana. Bartulica je to ovako kometirao: S ponosom pomorskog kulturnog naroda, s predajom starog uljudbenog naroda Europe i hrvatski su izseljenici proslavili otkriće novog kontinenta za cijelu bijelu rasu i posebno za naš hrvatski narod.  

I Mary Stenning u svojim istraživanjima već sredinom 19. stoljeća uočava značajan broj Hrvata u Zapadnoj Australiji. U matičnim knjigama umrlih ona nalazi Johna Vucicha koji je preminuo 1879. u dobi od 41 godine. Zatim tridesetjednogodišnjeg Antonia Zicominicha koji je preminuo 1888. godine, te Marinu Radovanic 1897. godine koja je umrla kao četrdesetdvogodišnjakinja. Zapisamo je da je rođena u Dalmaciji.

Jače hrvatske skupine stižu od 1900. godine pa na dalje, kada je otkriveno zlato. Za vrijeme ekonomske krize koja je 1931. godine zahvatila zemlju, u Australiji bilo oko 27 hrvatskih naseobina. Nedugo zatim izbrojeno je oko 15 000 Hrvata koji nisu bili samo rudari i farmeri, već i pomorci i ribari. 

Ribarstvo je u Zapadnoj Australiji važan dio gospodarstva. Glavna ribarska luka je Fremantle. Među pionirima ribarstva u Australiji bio je Joseph Marian (Josip Marijan) rođen je 1835. godine u Pitvama, koji je došao u Melbourne 1865., gdje se bavio ribarstvom do 1897. godine. Zatim je otišao u Zapadnu Australiju, u Fremantle. Od 1901. godine ostavio je ribarstvo, preselio se u Armadale i bavio se vinogradarstvom. Nije se ženio, već je doveo nećaka Antu Marijana da mu pomaže. Prve godine su proizveli 4550 litara vina. Vinarija naziva Slavonian bila je uspješan posao, a 1913. su proizveli 36 400 litara vina. Josip je umro 1914. godine, a Ante se vratio na Hvar nakon Prvoga svjetskog rata. Tamo je živio neko vrijeme, pa se ponovno vratio u Australiju.

303. Joseph Marian

Nicholas Gableish (Nikola Gabelić), rođen je u Vrboskoj, oženio se u Fremantleu 1879. i imao je šestero djece. Skrasio se u Albanyju. Bavio se prijevozom putnika brodom. Oko 1888. okrenuo se poljoprivredi i mljekarstvu. Umro je 1935. godine.

 

304. Nicholas Gabelich s obitelji na svojoj farmi u Albanyju

Druga polovica 19. stoljeća obilježena je i jednim brodolomom, koji se dogodio u Zapadnoj Australiji, kada se bark Stefano nasukao kraj poluotoka North West Cape 27. listopada 1875. godine. Brod je bio izgrađen 1873. godine u riječkom brodogradilištu braće Brazzoduro. Vlasnici broda bili su Eugenio Cunradi, Anton Kovačević i Franjo Kovačević, te Nikola Bačić Dubrovčanin s riječkom adresom. Bark se zvao Stefano, po Stefanu Bačiću, prerano preminulom sinu Nikole Bačića i Vicenze Vranić iz Kostrene. Bio je dug 50 metara, a nosivost mu je iznosila 1000 tona. Nikola Bačić (Dubrovnik, 1825. – Rijeka, 1884.) bavio se izvozom žitarica. Kada su se uputili u Australiju, posada je na brodu Stefano bila hrvatska:

Vlaho Miloslavić, kapetan iz Dubrovnika

Karlo Kosta, prvi časnik

Marko Osojnak, drugi časnik

Ivan Lovrinović, drugi časnik

Miho Bačić, kadet (nećak Nikole Bačića)

Grgur Pavišić, vođa palube

Mate Zanetović, brodski ekonom (dispenzir)

Baldo Vukašinović, kormilar

Jozo Perančić, kormilar

Srećko Bučić, kormilar

Pavao Radović, kormilar

Ivan Jurić, mornar

Toma Dediol, mornar

Božidar Vulović, mornar

Nikola Brajević, mali

Henry Groiss, sobar (kamarot)

 

305. Posada barka Stefano, zapovjednik Vlaho Miloslavić, kadet Miho Bačić i zamjenik Karlo Costa, 1875. godine

 

Sačuvan je brodski dnevnik, kojemu je dodan riječnik aboriđinskog govora. Svjedočanstvo o tome kako se brod nasukao uz obalu Australije zapisao je dubrovački dominikanac Stjepan Skurla, prema kazivanju preživjelih Mihe Bačića i Ivana Jurića. Također je sačuvano pismo koje je Bačić uputio iz Fremantlea obitelji u Dubrovnik 16. svibnja 1876. godine da im javi da je živ i da im opiše što se dogodilo. Pismo je započeo riječima: Siguran sam da Vi, kao i svi koji me poznaju, držite da sam mrtav, za što je vrlo malo trebalo.

306. Dnevnik barka Stefano iz 1876. godine

Zatim je napisao kako se brod po noći nasukao na neki greben, nagnuo i u roku od tri sata raspuknuo, pa ga je posada morala hitno napustiti. To se otežano odvijalo jer je bila mrkla noć i veliki valovi koji su im brodove za spašavanje razbijali o stijene. On sam držeći se za komad broda plutao je u mraku da bi se ujutro domogao plaže i polumrtav na pijesku čekao hoće li se još netko spasiti. Prvi je došao Karlo Kosta, te još neki mornari. Uspjelo se spasiti njih desetoro, od ukupno šesnaest članova posade, a izgubili su i kapetana Miloslavića. More je izbacilo nešto hrane ali i dasaka s broda, pa su izgradili kolibu. To je područje Zapadne Australije bilo nenaseljeno, a nije ni danas puno drukčije, pa su prvi ljudi koje su brodolomci vidjeli bili Aboriđini. U početku su ih se bojali, misleći da su kanibali, ali oni su im pomogli naći vodu. Budući da su se tri mjeseca hranili pokojom školjkom, malo po malo su počeli umirati. Ostali su na kraju samo Miho Bačić i Ivan Jurić. Njih su spasili Aboriđini, da ne umru od gladi dok nije tuda prošao jedan engleski brod i odvezao ih do Freamtlea, za što je trebalo 17 dana plovidbe. Tamo je tada živjelo 700 ljudi, ali dovoljno da im ima tko pomoći da se oporave i vrate kući.

Miho Bačić je po povratku 1877. godine položio ispit za poručnika, a 1879. godine za kapetana.[52]

 

       307. Pomorski muzej u luci Fremantle

      

308. The Jetty, Fishermen Memorial – spomenik ribarima

309. Na spomeniku je popis ribara

 

310. Abecedni popis ribara na spomeniku

311. Dio spomenika ribarima u Fremantleu

Girolamo Vodanovich je bio rođen na Visu 1852. godine, a zajedno sa suprugom Lenom (rođena 1865.) došao je u Australiju 1885. godine. Prvo su živjeli u Sydneyu, a zatim su se preselili u Zapadnu Australiju kasnih 1890ih. Bavili su se prodajom oštriga.

Vlaho Miloslavich, rođen je u Dubrovniku 1853. godine. Prvo je živio u Victoriji i u New South Walesu, a zatim je došao u Menzies u Zapadnoj Australiji gdje je zabilježeno da se oženio s Adom Reid 1900. godine. Bio je pomorac i rudar.

Antonio Ivanusich rođen je 1860. godine, a ne zna se kada je napustio domovinu. Došao je u Sydney iz Engleske 1892. godine brodom Argonaut, da bi se već iduće godine nastanio u Fremantleu, gdje je radio kao ribar.

Mary Stenning je došla do podataka da je u Zapadnoj Australiji u kampovima za vrijeme Prvoga svjetskog rata preminulo 27 zatvorenika hrvatskog podrijetla. Bili su svi iz Dalmacije po zanimanju rudari, radnici i drvosjeće, dok je samo jedan imenom Paul Rukrich bio pomorac.[53]  

 

312. Ribari Mate Parentić i Ivan Pećar iz Zaostroga zajedno su ribarili

Kao na svakom mjestu uz more, tako je i u Zapadnoj Australiji postojala potreba za onima koji su znali graditi brodove. Mnogi Hrvati tamo su imali dozvolu za gradnju brodova u vlastitim dvorištima, koja su se nalazila u stambenim četvrtima. Tako je brod Slaven, izgrađen 1960. godine u dvorištu Stojana Marinovicha.

313. Gradnja broda Slaven u dvorištu Stojana Marinovicha

 

314. Katnichi i Brozicevichi su zajednički proslavili završetak radova na brodu Curlew 1936. godine

 

Uz pomorsku povijest Zapadne Australije usko je vezano korčulansko prezime Sambrailo. Marko Sambrailo (1925. – 2011.) došao je u Australiju 1948. godine. Od oca Danka u rodnoj Korčuli je učio brodograditeljski zanat, pa su čak gradili i popravljali brodove za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Kada je nastupio mir i stvorena je nova država u kojoj je sve bilo reorganizirano, a nadvila se i opasnost od sovjetske agresije, mnogi su mladi ljudi odlučili otići, odnosno pobjeći, negdje na zapad. Tako je Marko otišao u Italiju brodićem s nekolicinom prijatelja, gdje se ukrcao na brod za Fremantle. Tamo se oženio s Carolinom (Lenom) Rainoldi, a 1967. godine rodio im se sin Mark.

Iza Marka iz Korčule su došla i trojica njegove braće. Jedan se vratio natrag, a u Australiji su ostali Drago i Mladen. Braća su zajedno gradila brodove, da bi se nakon nekog vremena odvojili. Drago i Mladen su nastavili zajedno, a Marko je osnovao svoje brodogradilište pod nazivom Marko Slipways. U poslu je ostao 50 godina i stekao je reputaciju najboljeg graditelja brodova u Australiji i ostao vizualno prepoznatljiv po svom modrom trlišu, kako u Dalmaciji zovemo radnu odjeću. Posao je nastavio njegov sin, koji danas vodi tvrtku Marko Boats Australia Pty. Ltd.

Braća Sambrailo bili su zadnji proizvođači drvenih brodova u Australiji. Jedan od takvih bio je brod Mara kojega je Drago (1920.- 2011.) izgradio po Markovom nacrtu 1980. godine.

 

           

315. Marko Sambrailo

316. Drago Sambrailo

 

317. Alat Drage Sambraila izložen u Pomorskom muzeju u Fremantleu

 

318. Jedan od brodova kakve danas proizvodi Mark Sambrailo, Markov sin

 

 

 

NOVI ZELAND

 

                                                                                              Kad putuješ u Zelandu

                                                                                              I u druge svieta strane,

                                                                                              Svuda kaži da si Hrvat,

                                                                                              Moj mileni, slatki brajne!

 

                                                                                              Ljubi milu domovinu

                                                                                              Za najviše potla Boga;

                                                                                              Imena se ne doriči

                                                                                            Slavnog našeg hrvatskoga![54]

 

Kada je zlato bilo otkriveno u Australiji 1851. godine i na Novom Zelandu 1861., mnogi su tamo došli preko Pacifika iz Kalifornije. Zadranin John Lovorovich i njegov partner John Oliver (imena i prezimena su prilagodili engleskom jeziku) brodom Rambler su prevozili doseljenike na relaciji Australija – Novi Zeland.

 Međutim, ključni događaj početka naseljavanja Zemlje dugog bijelog oblaka, kako su Novi Zeland zvali Maori, bio je dolazak broda Novara, fregate austrijske ekspedicije koja je krenula iz Trsta 1857., a došla je u Novi Zeland 1859. godine.

 

319. Novara fregata austrijske mornarice ( From Distant Villages, Steven Jelicich)

 

Kapetan broda barun Friedrich Pock bio je ranije na Novom Zelandu, pa je svrha posjeta bila da oficiri, kadeti i mornari steknu nova iskustva. Na brodu je od 315 ljudi bilo 30 oficira i 7 znanstvenika (biolozi, botaničari...), te 250 podčasnika, od čega 175 Hrvata. Od zapisanih prezimena vidljivo je da su velikim dijelom bili sa sjevernog Jadrana. Bili su to Car, Randić, Franković, Vranić i Žic, a bilo je i hvarskih Dulcich, Fabris i Vujnovich. Ploviti na jedrenjaku bilo je izuzetno teško. Mornari su se morali penjati uz jarbol po svakom vremenu, i danju i noću, a o njihovoj spretnosti ovisila je sudbina broda. Zato su dezertirali, ako su mogli. Vjerovalo se da su osnivači hrvatske kolonije na Novom Zelandu bili baš dezerteri s Novare. Međutim, puno je bliže istini to, da su po povratku njihove priče potakle druge na put u tu daleku zemlju. Prvi pomorci se pojavljuju 1870. godine i bili su oni koje je put tamo slučajno doveo.

Pravi val naseljavanja se zbio od 1892. do 1899., mahom onih koji su radili kako bi pokrili trošak puta i vratili se kući s nekom zaradom. No kako se planovi često mijenjaju, za nekima su s vremenom došle supruge i djeca. Osim onih koji su došli iz ekonomskih razloga, bilo je i onih koji su došli da bi izbjegli regrutaciju. Iseljenici na Novom Zelandu najvećim dijelom su iz Makarskog primorja, s područja Vrgorca, Korčule, te s otoka Hvara. Na području od Tučepa do Gradca 1910. godine je živjelo 9608 stanovnika, a skoro 900 ih je odselilo u Novi Zeland. Tu je posebno izražena takozvana lančana migracija, kada su jedni povlačili druge.[55]

U Narodnom listu iz Zadra izašao je, 7. srpnja 1897. godine u broju 55, članak u kojemu je pisalo o stanju na Hvaru: Amo napoaka, vina će se ulit samo malo, četvrtu lanjsku, ako uš i to umetne. Masline slabo, a maslina je velika blagodat za ovu varoš, kada urodi i srednje. Ovih dana putuju iznova naši iz Sućurja za Novu Zelandu na broju ih devet odavle, tri iz Bogomolje, dvanest iz Gdinja i četiri iz Primorja. Do sada ih evo tamo iz Sućurja 76 na ravno. Po jematvi ih putuje još dvadesetak.

Brodska karta od Splita do Aucklanda koštala je 385 kruna, za što se tada moglo kupiti 7,5 ha vina. Cijena je bila ista od 1905. do 1915. godine.

Ante Kostanić je pisao iz Novog Zelanda u Split, 1913. godine, uredniku Pučkog lista, da su tamo strogi zakoni za doseljenike: Ako li ne znaš štiti ni pisati; ako si bolestan u očima; ako si hrom ili sakat; ako imaš koji priljepčivu bolest, ne dadu ti se iskrcati na kopno, već te vrate odkuda si došao. Neudatim ženskicama ne dadu takodjer pristupa, a tako isto ni djeci, ako li nisu navršila 14 godina, već kad su u društvu svojih roditelja. Svaki iseljenik kad se opremi u Zelandu, neka promieni novac u englesku munitu kod kuće, jer će ga inače u Italiji ljuto izvarati. Neki naši, putujući u tugji sviet, viču po brodu kao da su kod ovaca u planini, pa im se Francuzi, Španjolci i drugi narodi rugaju i reku, da smo divljaci. Po brodu ne pljuj, ne smij se bez potrebe, ugibni se svakomu tko oko tebe progje, pa ćeš biti čašćen. U gradu Aucklandu Nove Zelande imade mnogo našega naroda, koji dragovoljno i srčeno pričekaju svakoga svoga brata Hrvata. [56]

Don Milan Pavlinović je bio župnik na Novom Zelandu, a 1934. godine je posjetio domovinu. U splitskom listu Novo doba[57] je pisalo: U New Zelandu ima 4000 iseljenih Jugoslavena. Sad imaju konsulat u Oaklandu. Svi su Jugoslaveni katoličke vjeroispovijesti, osim desetak pravoslavne. Žive u većim ili manjim skupinama, u raznim gradovima ili u njihovoj okolici, u Oaklandu, Dargavilleu, Kaitaji, Wangareju, Taranakiju i Wellingtonu. Imaju svoju župu u Oratia, posvećenu sv. Ćirilu i Metodu i don Milan im je župnik. Tamo imamo i dva kluba, u Dargavilleu i Oaklandu, te Jugoslavensko pripomoćno društvo koje pomaže nezaposlene naše radnike i naše siromašne bolesnike po bolnicama. Pitali smo don Milana čime se bave naši u New Zelandu pa je rekao: ''U početku su se najviše bavili vađenjem smole, gajenjem stoke i voćarstvom, a u posljednje vrijeme među našima se razvilo i ribarstvo.''

Prema Bartulici na sjevernom otoku je već oko 1850ih živjela jedna grupica Hrvata. Ilija Mandić iz Aucklanda je prilikom posjeta Bartulici spomenuo izvjesnog Andru s Brača kojemu je hrvatska zajednica priredila proslavu 100. rođendana 1936. godine.  

 

Don Milan Pavlinović je pisao o sportskim uspjesima Jugoslavena na Novom Zelandu, jer su 29. siječnja 1936. održane regate jedrenjaka i motornih čamaca. Kako je napisao: Po prvi put su sudjelovale i naše ribarske i motorne lađe. U utakmici je sudjelovalo 6 naših lađa. Prvu nagradu od 5 engleskih funti i pehar dobila je naša lađa ''Marljiva pčela (Busy Bee), vlasnost J. Trbuhovića, V. Giliša i J. Kuljiša. Drugu je nagradu od 3 engleske funte dobila također naša ladja ''Thistle'' vlasnost braće Antunović. U utakmici su sudjelovale također i ove naše ladje s lijepim uspjehom: ''Waimtamata'', vlasnost M. D. Devčića i braće Lovrić, ''Podgora'', vlasnost Mike i Ivana Vele, ''Zelandija'', vlasnost braće Antunović i ''Comet'', vlasnost braće Miše. Ove su utakmice u našem narodu podigle ponos nad lijepim usjesima i još polje uzdigle ugled našoj naseobini.[58]   

Na sjevernom otoku, koji je po površini dvostruko veći od Hrvatske, sredinom 20.stoljeća je živjelo nešto manje od 7000 Hrvata i to u 6 najvećih naselja i gradova. U Aucklandu ih je bilo oko 3000, u Dargavilleu oko 1000, u Kaitai oko 2000, a u Wellingtonu oko 1000. U New Plymouthu koji je smješten na pola puta između Aucklanda i Wellingtona na zapadnoj obali sjevernog otoka, zabilježeno je dvjestotinjak dalmatinskih farmera i ribara 1955. godine. Prvi Hrvat koji je tamo doselio bio je Podgoranin Jakob Vincent Kurta (Kurtić) (1877. – 1965.). Živio je u Aucklandu kada mu je iz Dalmacije došlo pismo da ratni brod Austrijske mornarice Panther ide u Novi Zeland vratiti svoje građane natrag. Kurta je odlučio sakriti se u New Plymouthu gdje ga nitko nije poznavao i bio je van ruke. Tamo se na kraju oženio i ostao živjeti.

320. Hrvatske naseobine na Novom Zelandu

Veći broj doseljenika se spominje u prvom desetljeću 20. stoljeća, koji su se lijepo udomaćili, te jedan dio njih vjenčao s Maorkama. Tako su Maori naučili hrvatski, a Hrvati maorski. Prvi takav brak zabilježen je između Erine Kaka i Andrije Kleškovića iz Mlina kraj Dubrovnika.

Dalmatinci su najprije su bili iznenađeni Maorima, jer nikada dotad nisu vidjeli ljude toliko različite od njih samih. Ali kako gostoprimstvo krasi oba naroda, Maori i Dalmatinci uspjeli su se zbližiti. Prema tome kako im je hrvatski jezik zvučao, Maori su Dalmatincima nadjenuli ime Tarara. Dijelili su i zajedničko zanimanje za sport, a rijetkost nisu bili ni miješani brakovi, gdje su Hrvati uspjeli zadržati svoje običaje i tradiciju. Simon Petricevich je izjavio za maorski magazin Mana:

     Oba naroda imaju dosta toga sličnog. I jedni i drugi vole jesti, vole biti bučni i vole se zabavljati. Tarare  su žestoki kao i Maori i vole se družiti. Isto tako i jedni i drugi obiteljski su ljudi. Baš to je najjača strana njihove povezanosti. Imaju skoro jednak odnos prema životu i smrti, plaču i jauču jednako kao mi. Zato se Maori i Tarare tako dobro slažu. To je sretna kombinacija.

 

U Novom Zelandu su svi došljaci na početku radili na nalazištima kauri smole. Bio je to mukotrpan posao, koji se radio u vodi i često je ovisio o sreći. Dio kopača smole iz Drvenika i Sućurja okrenuo se ribarstvu. Nisu se spasili teškog rada, već su se okrenuli onome što im je bilo blisko. More im nije bilo nepoznanica, ali se trebalo prilagoditi novim uvjetima: ocean je ispuštao zvukove, bilo je golemih valova, skrivenih stijena i promjenjivog vjetra.

 

321. Prijevoz i ukrcaj kauri smole u Aucklandu prema New Yorku i Londonu

 

Među prvim doseljenicima spominje se Pelješćanin Pavel Lupis (Nakovanj, 1834. – Mangawhai, 1916.), koji je potekao iz obitelji pomoraca i čiji su pretci plovili Mediteranom do Crnog mora prevozeći žitarice i luksuznu robu. Nije bilo lako odoljeti olujama i gusarima pa su, osim Pavela i njegovoga brata, svi muškarci u obitelji izgubili živote na moru. Pavel je započeo ploviti po oceanima kao osamnaestogodišnjak i tako je prevozeći emigrante stigao na Novi Zeland u Lyttelton na južnom otoku. Tamo mu se svidjelo pa je dezertirao. Kasnije se preselio u Auckland i radio kao pomorac. Kupio je ribarski brod, ali je bio tražen i kao prevoditelj jer je osim hrvatskog govorio engleski i talijanski. Opisan je kao div, visok metar i osamdeset centimetara, snažne građe i jak. Oženio je Mariju Pervančić 1881. godine, a otišli su par puta na Pelješac, pa su im se tamo rodila dvojica od tri sina. Njihovi odlasci u stari kraj potakli su lančano iseljavanje, jer su ih prijatelji i poznanici s Pelješca i Korčule počeli slijediti.[59]

Budući da su u Novi Zeland dolazili Dalmatinci, riba je bila važan dio njihove prehrane. Tako su braća Toni (Drvenik, 1889. – Manukau Harbour, 1953.) i Bob ( Drvenik, 1892. - ??), (Bariša) Antunovich iz Drvenika, lovili ribu za potrebe nalazišta smole u blizini Helesvillea tridesetak kilometara daleko od Aucklanda. Oni su došli na Novi Zeland 1908. godine i počeli raditi na nalazištima smole, gdje su vidjeli da postoji potreba za prehranom velikog broja kopača. Štedjeli su i kupili svoj ribarski brod Rata 1914. godine i posvetili se lovu na ciple. Kasnije je svaki od braće zaradio za vlastiti brod pa su lovili i iverke. S vremenom su se preselili u Auckland i pridružili rastućoj dalmatinskoj ribarskoj zajednici. Toni je nastavio raditi sa svojim sinom, ali su oboje tragično završili u brodolomu 1953. godine.[60]

Riblja industrija se lagano razvijala u Aucklandu i okolici, za koje su radili Dalmatinci. Osnovane su kompanije poput Masefields Mullet Cannery, kojoj su i braća Antunovich prodavala ciple, kao i u Aucklandu Sanford Ltd. poznata po dimljenoj ribi.

Od 1928. godine uočava se veća posvećenost Dalmatinaca ribarstvu, pa se tada može govoriti i o prvim pokušajima stvaranja hrvatske ribarske industrije. Kako uočava Stephen Jelicich: Dalmatinci su ribarili kao Dalmatinci, ali i postizali uspjehe kao Dalmatinci. Od 1936. godine osniva se ribarska zadruga Vela i drugovi s kapitalom od 13 miljuna kuna (misli se na kune iz vremena NHD), dok je ukupni kapital naših ribara iznosio 30 miljuna kuna.

Odmičići se od posla na nalazištima smole i okrečući se ribarstvu, Dalmatinci su počeli otvarati riblje restorane u kojima su nudili dalmatinske specijalitete, ali i fish and chips da udovolje i Englezima.

Stvarale su se male ribarske flote udruženih Dalmatinaca, jer su tako bili uspješniji. Često su braća radila zajedno s prijateljima. Jedno takvo malo društvo bilo je Oceanic Fisheries osnovano 1931. godine. Vlasnici su bili braća Jack i Dick Veza (Veža), Visko Yurakovich i Mate Yuran.

Hrvatska kolonija bila je jaka, pa su otvorili Hrvatski dom, imali su tamburaški orkestar i pjevački zbor, sportsko društvo, ali i hrvatsku crkvu u Oratiji. U školama je u Aucklandu bilo preko 300 učenika, ali kako nije bilo niti jedne hrvatske škole, djeca su se brzo otuđila.

Vlada Novog Zelanda je 1937. godine osnovala državni odbor za ribarstvo u koji je pozvala i četvero Hrvata, a svi su bili iz Makarskog primorja.      

Mate Paunović pričao je o tim vremenima: Došao sam u Novi Zeland 1934. u dobi od 15 godina i pridružio se posadi broda Podgora u vlasništvu mog ujca Micka Vele. Nakon šest mjeseci prešao sam na brod ''Dalmacia'', Nicka Kokicha, pa na ''Zelandiu'' Micka i Ljube Vujnovicha, kojega su braća sama izgradila uz pomoć Stevea Mihaljevicha. ''The Old Busy Bee'' tada je bio u vlasništvu Viska Gilicha, Joe Kuljisa i Jima Trbuhovicha, kasnije ga je sebi kupio Trbuhovich.

Šestero Dalmatinaca je 1935. godine svojim brodovima opskrbljivalo Auckland Fishermen's Association Ltd. Kada im je određen limit ulova, osmero njih se udružilo i osnovali su Auckland Seine Boat Association (ASBA). Otvorili su dvije veletrgovine, jednu na Queen Streetu, a drugu na Upper Symonds Streetu. Udruga ASBA trajala je 24 godine, do 1960. g., kada je prodana Jeff Brothers Ltd. (JBL) za 20 dolara po dionici. Time su se stvari promijenile. Stari ribari su se umirovili, a mladi su tražili posao na novim mjestima. Održala ih se samo nekolicina.

322. Osnivači udruge ASBA

Toma Bilicich iz Bogomolja bio je jedan od osnivača ASBA-e. U Novi Zeland je došao 1920. godine. Njegov brod imao je naziv Rata (po stablu), što se sviđalo Hrvatima jer nije bio jedini s tim imenom. Bilicich je imao i ribarnicu.

323. Auckland 1950., ribari slijeva na desno, gornji red: Bepo Mihaljević, Tony Piculo i Ljubo Vujnovich. Donji red: Tony Kriletich, Jim Jelicich, Jerry Mihaljevich, Kleme Vela, Steve Mihaljevich.

 

Braća Fabjan (1878.-1965.) i Tony (1882.- 1969.) Petrich rođeni su u Selcima kraj Starog Grada, a odlučili su otići u Novi Zeland jer su ga smatrali zemljom mogućnosti. Prvi je otišao Fabjan 1898. godine, a za njim je 1904. došao i Tony. Fabjan je radio na farmi vlasnika Posinkovicha i oženio je Ninu Gilich. Tony je otišao u Auckland.

324.Braća Petrich iz vremena kada su vadili smolu. Slijeva Tony, Mate Farac, Fabjan i Dick Matusich

    

325. Lijevo Marin Lunjevich, desno Fabjan Petrich, supruga Nina i sin Ivan 1912. godine

326. Tony Petrich

Započeo je Prvi svjetski rat i donio probleme našim ljudima, na jednaki način kao i u Australiji. Novozelandska vlada proglasila je saveznicima neprijatelja sve one koji su došli iz Austro-Ugarske. Hrvatima je bilo teško pojasniti svoj status i htjeli su biti priznati kao Hrvati iz Dalmacije. U to vrijeme u Aucklandu je na hrvatskom jeziku izlazio časopis Zora, koji je uređivao George Skansie iz Sumartina. Kada je Austrija proglasila rat Srbiji 28. 7. 1914. Skansie je okupio Hrvate i u Aucklandu je osnovana Croatian Slavonian Independence Leage, koja je skupljala pomoć Srbiji. Smatrali su da će na taj način novozelandskim vlastima postati jasno da oni nisu ni Austrijanci ni neprijatelji. Tony Petrich bio je među sedmero izabranih za skupljanje i slanje pomoći. U to vrijeme bio je i na čelu Croatian Publishing Co. Ltd. Bile su čak organizirane demonstracije ispred Austrijskoga konzulata, koje su prošle mirno uz pjevanje hrvatskih pjesama. Novozelandska Vlada nije popustila i ipak je proglasila neprijateljima svih koji su došli iz Austro – Ugarske, bilo da su naturalizirani ili ne. Policija je obilazila nalazišta smole te svima zabranila da odlaze dalje od 20 milja.

Unatoč humanitarnom angažmanu, Tony Petrich i George Erceg trebali su biti regrutirani. Oboje su odbili otići, a vlada im je osigurala uvjete da ostanu. Neki su ih zbog toga izvrgavali kritikama, ali Tony se na to nije obazirao. Oženio je Ritu Evelyn Megerney 1916. godine. Osnovao je sportsko društvo Sokol, te nastavio raditi na vađenju smole i izradi cigla.

Fabjan se okrenuo ribarstvu. Udružio se sa Zivkom Gilichem (Leo Gaelic), bratom svoje supruge i 1920. su otvorili tvornicu sardina. Kasnije se odvojio i otvorio je Sardines and Marine Products NZ Ltd., gdje je htio upotrijebiti svoje iskustvo s Hvara. Nedostajali su mu ulagači, jer je nastupila kriza. Na kraju se ostavio proizvodnje i potpuno okrenuo ribarstvu.

327. Lijevo je Steve Mihaljevich, a desno Nikola Kokich, brod je Dalmacia, vlasnika Ivana Markovine

 

Jakov Juričević, koji je svoje ime anglizirao u Jim Jurie (Sućuraj, 1911.- Budva, 2000.), došao je u Novi Zeland 1926. godine, kao šesnaestogodišnjak. Tamo je sa sumještanima kopao smolu. Brzo je naučio engleski jezik, pa se zaposlio u kuhinji Spa Hotela u Taupu, a poslije dvije godine postao je chef.

Jurie je bio čovjek koji je naumio uspjeti. Uspješno se bavio boksom, a 1928. i 1929. visoko se plasirao, što mu je omogućilo sudjelovanje na natjecanjima diljem Azije i Australije. Do 1935. godine odigrao je 36 borbi, a izgubio je samo tri. Iste te godine oženio je Olgu Dean, kći Luke i Mare Dean, voćara iz Oratie (predio Aucklanda koji su zvali Mala Podgora).

328. Olga i Jim Jurie

 

Kako bi udovoljio supruzi, Jim se ostavio boksa. Počeo se baviti ribarstvom 1945. godine i do 1949. je lovio izvan Aucklanda, a sljedećih 6 godina lovio je na otocima Chatham. Kupio je vojni brod Coromel, velik i stabilan, sa 12 članova posade, što je kasnije postalo bazom Jurie Shipping Co. Ltd. smještene u Wellingtonu. Brodom se lovilo 14 do 28 dana,  jer su imali frižidere. S vremenom je otvorio četiri pogona za preradu ribe u Wairarapi, Kaikouri, Blenheimu i Havelocku. Imali su veletrgovinu u Wellingtonu i četiri maloprodaje.

U doba najvećeg procvata tvrtke imali su 27 brodova i 300 zaposlenih u ribarenju, preradi, veletrgovini i izvozu. U posao je uključio sinove, a posao su na kraju prodali tvrtki Skeggs Fisheries. Jim i Olga su se preselili u Budvu, odakle su često odlazili u Sućuraj. Oboje su sahranjeni u Budvi.

329. Pano Juriejevog biznisa

 

Anton Barbarich, došao je iz Zastražišća na Hvaru. Anton - Tony počeo se baviti ribarstvom 1951. godine, zajedno s bratom Lukom (Lou). Osnovali su Symonds Street Fisheries, koja je postala jedna od najvećih tvrtki za veleprodaju i maloprodaju ribe. Tony je nastavio sam i osnovao je Anton's Seafoods Auckland, te je počeo izvoziti u Aziju. Od 1973. tvrtka je proširila posao na ulov vlastitim brodovima, preradu ribe, izvoz.

330. Ribarska luka u Aucklandu

 

Osim Barbaricha postoji još hvarskih ribara u Aucklandu, i to iz Sućurja: tri brata Mijo, Vice i Ljubo Vujnovich, te Stipe (Steve) i Jero (Jerry) Mihaljevich.

331. Brod St. Vincent Filipa Vele

 

S vremenom su težak posao rada u malim drvenim brodovima, ribari zamijenili za ugodnije i sigurnije kočarice s kabinama. Bili su to Vela Brothers u Hamiltonu, Talleys (Talijančići) u Motueki i Šimunović u Aucklandu.

Na čelu Talley's Group je sir Peter Talley, počasni konzul Republike Hrvatske na južnom otoku, koji je zbog zasluga u poduzetništvu i čovjekoljublju dobio titulu viteza pratitelja, New Zealand Order of Merit, 2015. godine.

Jedini trajni spomen na muktrpan rad hrvatskih ribara je spomen ploča na ulazu tvrtke Simunovich Fisheries Ltd. (Market Place, Viaduct Basin, Auckland).

 

332. Spomen-ploča podignuta u čast dalmatinskih ribara, nalazi se izvan Šimunovićeve tvornice.

 

Neki Hvarani su bili vlasnici ribarnica:

Max Bilcich, sin Frane, iz Bogomolja

Jure Ivankovich (George) iz Bogomolja

Berislav Matijasevich (Barry) iz Bogomolja

Curin, Trbuhovich, Bonkovich, svi iz Gdinja

Jure i Tere Andjelinovich iz Sućurja

Faustin Bartulovich iz Sućurja

Vlado Brkan (Wally) iz Sućurja

Vito Modrich iz Sućurja

Mate, Tomislav i Bero Pavlovich iz Sućurja

Joze Petricevich (Joe) iz Sućurja

Lucija Vitali (Lucy) iz Sućurja

 Tony (Tex) Anich rođen je u Sućurju 1919. godine. Njegov otac Ivan bio je iz Slivna, a došao je u Sućuraj s bratom Josipom. Oboje su oženili lokalne djevojke, Ivan Luciju Vuljan, a Josip Anu Kumarić. Ivan je otišao u Novi Zeland. Tony je 1929. godine, u dobi od 10 godina, pošao za ocem. Oboje su naporno radili, jer su htjeli stvoriti uvjete za dovesti ostatak obitelji sa Hvara. Ivan je otišao po njih 1936. godine, a Tony ih je ostao čekati na Novom Zelandu. Nije znao da je tada, u dobi od 17 godina, posljednji put vidio svoga oca. Naime, kada je došao u Sućuraj, Ivan više nije mogao natrag. Započeo je Drugi svjetski rat, a Ivan je umro 1941. godine. Njegova supruga Lucija preminula je 1945. godine u izbjegličkom kampu u Valpovu. Trebalo je proći 20 godina da bi Tony vidio svoju braću.

U Novom Zelandu Tony je osnovao obitelj. Oženio se Darinkom (Dot) Alach iz Drašnica, koja je 1946. godine došla u Novi Zeland s roditeljima Antom i Katom, te sestrom Firminom. Imali su sedmero djece: Ivana, Stevena, Zetu, Sonju, Petera, Cushlu i Venessu.

 

333. Tony i Darinka s djecom, oko 1969. U gornjem redu su slijeva Sonja, Ivan, Steven i Zeta, a u donjem su Peter, Tony, Venessa, Darinka i Cushla

 

Mladi par, Tony i Dot, započeli su život u Warkworthu, 60 km sjeverno od Aucklanda. Otvorili su ribarnicu Tony's Fish Shop, kavanu i čajanu Cafe De Lux. Posao su proširili 1952. godine otvaranjem restorana Tony's, gdje su nudili riblje specijalitete. Bili su nadaleko poznati po ukusnoj hrani i pristupačnim cijenama. Njihova ribarnica je također bila popularna među lokalnim stanovništvom, ali i među onima u prolazu. Ribu su nabavljali kod ribara u lukama Leigh i Mahurangi. Vlada je zatim uvela takozvani Quoter Management System, koji je promijenio način poslovanja. Pojedinac više nije mogao raditi sam, a osim toga bilo je više papirologije.

 

334. Obiteljske fotografije Anich

 

Tony je uobičavao sam filetirati i pripremati ribu. Dot je kuhala i servirala, a radili su i vlastiti čips. On je bio majstor za dimljenje ribe, koju je nudio četvrtkom, što su mušterije dobro zapamtile. Obitelj je za večeru jela ono što se toga dana spremalo.

335. Tony (Tex) i Venessa na dan dimljenja ribe, 1992. godine

Kratko vrijeme Tony-Tex imao je vlastiti ribarski brod. Zaposlio je skipera i posadu. Lovili su na lokaciji Sandspit.

 

336. Obiteljske fotografije Anichevih

 

Bračni par Anich vodio je ribarnicu Tony's Fish Shop 31 godinu, sve do 1977. Zatim su se ponovo toga uhvatili ranih 1990-ih, ali samo na dvije godine. Radilo se 7 dana tjedno, s jednim jedinim danom odmora godišnje, i to samo za Božić.

 

         

337. Fotografije iz arhiva obitelji Anich

 

Iz Sućurja su Anichi doveli dvojicu nećaka, braću Antu i Ivana Kumaricha, kao i nećakinju Anticu – Tonku Jelicich. Ante se oženio Dragicom, a Ivan Cvitom. Tonka se udala za Paula Marinovicha. Svi su živjeli kod Texa i Dot i radili su u ribarnici dok se nisu osamostalili. S vremenom je počeo dolaziti Joe Jelicich, rođak iz Aucklanda, da im bude od pomoći kada je sezona i ima puno posla, ali i kada su Tony i Dot htjeli ići na Hvar. Tako je bilo dok on nije umro 1992. godine.

338. Tony s djecom, 1968. ili 69., u gornjem redu su Peter i Zeta, a u donjem Venessa i Cushla

 

339. Fotografija iz arhiva obitelji Anich

340. Fotografija iz arhiva obitelji Anich

 

341. Fotografija iz arhiva obitelji Anich

 

I na kraju, završimo s ribarskom krilaticom, koju nam je otkrila Clare Petrich, unuka brodograditelja iz Tacome (Washington, SAD), krilaticom koja ih je u crnim danima gurala naprijed:

Tomorrow will be a good catch!!!

Sutra će biti dobar ulov!!!

 

342. Novi Zeland, iz arhive obitelji Anich

 

RECENZIJE:

Marina Perić Kaselj, doc.dr.sc.

 

U knjizi pod nazivom „Hrvatski pomorci u prekomorskim zemljama“ autorica predstavlja vlastito etnografsko istraživanje bogato bibliografskim i fotografskim zapisima. Strukturalno  ga dijeli  na logične cjeline po kontinentima (Sjeverna i Južna Amerika, Australija i Novi Zeland),  potom po pokrajinama unutar kontinenata poredane abecednim redom. Na ovaj način čitatelj lako prati i povezuje sadržaj  koji je obogaćen fotografijama te ga istodobno može vizualizirati. U uvodniku autorica napominje kako unatoč  velikom broju hrvatskih pomoraca u svijetu ovo istraživanje  posvećuje isključivo  hrvatskim pomorcima u prekomorskim zemljama budući su upravo hrvatske iseljeničke zajednice u prekomorskim zemljama predmet njenog dugogodišnjeg istraživanja. Smatra kako  bilježenjem i pisanjem „otima“  bogatstvo stvaralaštva i doprinosa  hrvatskih iseljenika zaboravu. Kroz njezin pitki stil pisanja i izričaja vođen strastvenom notom radoznalosti etnografa davno zaboravljene i negdje daleko razbacane slike i ljudske sudbine postaju vidljive i stvarne. Autoričin profesionalni put usmjeren je na njenu rodnu Dalmaciju i Dalmatince koji su u većini slučajeva zbog egzistencijalnih razloga napuštali rodnu grudu te svoje najbolje godine živjeli gradeći neke druge države ali unatoč tomu ne zaboravljajući tko su i što su i kome pripadaju. Stoga nije slučajno da autorica  uvodi u tekst čitatelja objašnjavajući društveno-političke prilike u Dalmaciji za vrijeme iseljavanja. Ilustrira sadržaj citatima iz splitskih novina s početka 20. stoljeća u kojim se opisuje način iseljavanja, oglašavanja, uvjeta putovanja ali i poseban odnos komunikacije urednika novina i potencijalnih i postojećih iseljenika.

Naime u to vrijeme austrijska pokrajina Dalmacija bila je siromašna i zaostala. Njena odvojenost i slabe veze sa zaleđem bile su jedan od uzroka njenog nepovoljnog privrednog razvoja. Austrija kao kontinentalna zemlja nije imala poseban interes za Dalmaciju i njenu obalu, pa time ni ekonomski nije bila zainteresirana ulagati u ovo područje. Gledala ju je uglavnom kroz prizmu vojnih interesa.  Proces iseljavanja najprije je započeo iz priobalnih prostora i otoka, i to znatno prije nego li iz ostalih dijelova Hrvatske. Stanovništvo tih predjela uz dugu pomorsku tradiciju i „otvorenost“ prema svijetu lako  se odlučivalo na iseljavanje Ovo se prvenstveno odnosi na rane iseljenike, one koji su iselili prije 1890. godine više iz razloga otkrivanja „novog svijeta“ negoli iz ekonomskih razloga. Iseljavanja iz Dalmacije do Prvoga svjetskoga rata odvijala su se u dva karakteristična migracijska vala. Inicijalne (rane) migracije do 1890. godine tzv. «migracijsko buđenje» koje su bile  sporadične i uglavnom se radilo o iseljavanju pomoraca. Ove rane migracije razlikovale su se od masovnih migracija na prijelazu stoljeća (1890.) do Prvog svjetskog rata koje su bile karakteristične za iseljenike s vrlo sličnim socijalno-demografskim karakteristikama. Iseljavanje su uzrokovali gospodarski (ekonomski) i neekonomski čimbenici: prenaseljenost otoka, kriza vinogradarstva, propast jedrenjaštva, drvene brodogradnje i dr.

 Krajem 19. stoljeća nastupa kriza jedrenjaštva. Pojava parobroda i prvih parobrodskih linija istisnule su iz prometa jedrenjačke flote. Vlasnici brodova, mornari i kapetani ostaju bez posla. Za stanovnike mnogih dalmatinskih otoka propadanje jedrenjaštva u drugoj polovici 19. stoljeća značilo je prekid stoljetne tradicije i vještine koja je proslavila i pridonijela visokom ugledu dalmatinskog pomorstva u svijetu.

Autorica „tražeći“ prve hrvatske pomorce na različitim kontinentima otkriva tragove dalmatinskih pomoraca koji su se otisnuli u svijet u potrazi za pustolovinama i  koji su u većini  slučajeva stvorili buduće nukleuse dalmatinskih/hrvatskih  iseljeničkih zajednica. Kako su svojim iskustvom i vještinama uspjeli i osigurali poslovni uspjeh  upravo k njima  u doba masovnih iseljavanja dolaze zemljaci u potrazi za poslom. Njihove vještine i iskustvo s uhodanim poslovima starih iseljenika dovodili su do još većeg uspjeha

Ova knjiga vodi nas kroz povijest spajajući Dalmaciju i brojne zemlje na udaljenim kontinentima prateći tragove dalmatinskih pomoraca, potom otkrivajući i ispisujući njihove biografije. Na taj način autorica dalmatinske/hrvatske pomorce  u dalekim prekomorskim zemljama  vraća korijenima i rodnoj Dalmaciji.

Knjiga je namijenjena širokom krugu čitatelja kako stručnoj tako i široj javnosti. Tematski i sadržajno od ključnoga je kulturnog  i nacionalnog interesa jer govori o hrvatskim iseljenicima pomorcima ali i općenito prati fenomen iseljavanja i očuvanja hrvatskog identiteta i kulture u svijetu.

 

 

 

 

 

BIBLIOGRAFIJA:

Antić, Ljubomir, Hrvati u Južnoj Americi, Stvarnost Zagreb 1991.

Baras, Frano, Jadranom i oceanima, Matica hrvatska Zagreb, 2008.

Bezić Filipović, Branka: Hvarski ribari i brodograditelji u novome svijetu, Stari  Grad, 2019.

Bezić Filipović: Branka, Splićani vanka Splita, Split, 2005.

Bezić Filipović, Branka: Tragom Hrvata u svijetu, Naklada Bošković, 2016.

Bezić Filipović, Branka: Ivan Lupis Vukić, prvi iseljenički novinar, HMI Zagreb 2011.

Bonacic - Doric, Lucas, Historia de los Yugoeslavos en Magallanes, La Nacional, Punta Arenas, 1943.

Bradford, Russel R.: Historic Fishing Industry of San Pedro Bay

Burica, Tony, Seeking freedom: A five year Odyssey, Dockside sailing press, Newport Beach, California, 2013.

Darveniza, Zon, An Australian Saga, Southwest Press, Marrickville (NSW), 1986.

Eterović, Adam, Croatian Fishermen-Oystermen, Ragusan Press, San Carlos California 2010.

Fishermen's Almanac, 1936.

Freeburn Laurence, The Silver Years of the Alaska Canned Salmon Industry, Alaska Northwest Publishing Co. 1976.

Gallacci, Carolina & Tacoma Historic Society, Images of America – Old Tacoma, 2006.

Gaffey, John T., Nets, Hooks and Boats, The San Pedro Bay Fishing Industry 1850 – 2000, San Pedro, 2000.

Huchinson C. J., Toilers of The Sea, The Martinis Family, Everett, 1947.

Jakšić, Ida, Mario Puratić od bračkog ribara do američkog izumitelja, Etnografski muzej Split, 10.12.2014.

Jelicich, Stephen, From Distant Villages, Pharos Publications, 2008.

Lunsford, Bret, Croatian fishing families of Anacortes: early years, American Croatian Club of Anacortes, 2011.

Lupis-Vukić, Ivo: Među našim narodom u Americi, Pučka prosvjeta Split, 1929.

Lupis-Vukić, Ivo: Naši ribari u svijetu, članak, Novo doba – Split 1938., broj 141, str. 7

Mendeš, Nikša, Po svjetskim morima, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 2010.

Narodni list Zadar, broj 55 / 7. 7. 1897.

Novo doba, Split, 1924., 1930.

Novi iseljenik, Zagreb 1936.

Parker, Emanuel, San Pedro News Pilot: Croatians Gave San Pedro Their Skills As Fishermen, 1975.

Petrich, M. Harvey, Eastern and Western Purse Seining, Atlantic Fisherman, prosinac 1937. Pučki list, Split, 1904.

Portal hrvatske tehničke baštine: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018.

Pučki list, Split, 1904.

Roje, Barbara and Petrich, Mary Ann, The Yugoslav in Washington State: Among the Early Settlers, WashingtonState Historical Society, Tacoma 1984.

Seattle Times, 1969.

Slobodna Dalmacija, 1959.

Šutalo, Ilija, Croatians in Australia: Pioneers, Settlers and their Descendants, Wakefield Press, Kent Town, S.A. 2004.

The News, Avalon, USA: 30. 11. 1894., 01.11. 1902., 22.06. 1903., 29.05. 1904.

Trivelli, Marifrances, Memories of the San Pedro Fisherman's Fiesta, članak 12.09.2020.

Tršćanski Lloyd, 1900., 1905.

Urlić, Velimir, Makarski primorci u Novom Zelandu do 1914., Gradski muzej Makarska, 2005.

www.tz-malilosinj.hr

Zlatar Montan, Vjera, Los croatas, el salitre y Tarapaca, Hogar croata, Iquique, 2001.

 

POPIS FOTOGRAFIJA:

1.     Brik Fides Antonia Kozulića iz 1857. (Portal hrvatske tehničke baštine)

2.     Putna karta trećeg razreda Cosulic Line kojom je Vica Franičević iz Vrisnika putovala u Buenos Aires 1925. godine  (vlasnik praunuka Arien Centurion)

3.     Brod Marta Washington 1920. godine u Splitu na putu za New York (fotografirao Ante Borović)

4.     Oglas za Cosulich Line iz Novog doba iz 1933. godine

5.     Tršćanska luka 1924. godine (vlasništvo autorica) 

6.     Emigranti prilikom dolaska u New York (Le capitali del mondo, 1893., vlasništvo autorice)

7.     Genovska luka (vlasništvo autorice)

8.     Pučki list, Split, 1904. godina

9.     Pučki list, Split, 1904. godina

10.                        Pučki list, Split, 1905. godina

11.                        Pučki list, Split, 1907. godine

12.                        Sao Paulo, željeznička stanica, danas Muzej iseljeništva (fotografirala  autorica)

13.                        Replika spavaonice u Muzeju iseljeništva u Sao Paulu (fotografirala  autorica)

14.                        Novo doba, Split, 03. 02. 1921., broj 26, str. 3

15.                        Novo doba, Split, 28.02. 1924., broj 9, str. 6

16.                        Novo doba, Split, 26.07. 1923., broj 158, str 7

17.                        Razglednica broda Yipiranga, Hambur Line, vlasništvo autorice

18.                        Novo doba, Split, 15.02.1924., broj 38., str 3

19.                        Reklama iz Jadranske straže, Split, 1925. godine

20.                        Reklama iz Novog doba iz 1925. godine

21.                        San Francisco 1848. godine (Croatian American Cultural Society)

22.                        Zastava Slavonian Society (Croatian American Cultural Society)

23.                        Seal Island danas (izvor: internet)

24.                        Etiketa konzerve lososa s fotografijom Ivana Peratrovicha i njegove  supruge i djece ( Alaska State Library Collection P20-171)

25.                        Mapa Prince of Wales Island (internet)

26.                        Mapa Kalwocka i otoka Peratrovich (internet)

27.                        Elizabeth Peratrovich iz knjige Hvarski ribari i brodograditelji u novome  svijetu, Stari Grad, 2018.

28.                        Grob Elizabeth Peratrovih na otoku Peratrovich

29.                        Grob Roya Peratrovicha na otoku Peratrovich

30.                        Nick Bez ( iz knjige The Yugoslavs in Washinton State: Among the Early Settlers, Tacoma 1984.)

31.                        Izvlačenje mreže konjima (Free Domain, internet)

32.                        Dawson krajem 19. stoljeća (izvor: Adam Eterovich)

33.                        Juneau 1914. godine (izvor: Adam Eterovich)

34.                        Reklama za Tadich Grill (izvor: Adam Eterovich)

35.                        Tadich Grill danas (arhiv autorice)

36.                        Slijeva: Andrija Matković, Nikola Kojić i Grgo Matković iskrcavaju ulovljene haringe (fotografirao Ivan Lupis Vukić)

37.                        Jedan od braće Matković (fotografirao Ivan Lupis Vukić)

38.                        Nikola Kojić s ulovljenim patkama u ribarskoj luci (fotografirao Ivan Lupis Vukić)

39.                        Slijeva: Franjo Akačić, Ivan Lupis Vukić, Nikola Kojić, Veljko Radojević iz Boke i Andrija Matković (fotografirala Elizabeta Matković)

40.                        Nick's Cove restoran nekada (fotografirao Ivan Lupis Vukić)

41.                        Nick's Cove danas (izvor internet)

42.                        Purse seine, mreža plivarica (San Pedro Bay Historic Society)

43.                        Luka San Pedra (San Pedro Bay Historic Society)

44.                        Ribolov na Pacifiku mrežom plivaricom, brod Spartan na fotografiji  Mattyja Domancicha (San Pedro Bay Historic Society)

45.                        San Pedro, Kalifornija, spomenik ribaru (fotografirala autorica)

46.                        San Pedro, Kalifronija, spomenik ribaru (fotografirala autorica)

47.                        San Pedro, Kalifornija, spomenik ribaru (fotografirala autorica)

48.                        San Pedro, Kalifornija, spomenik ribaru (fotografirala autorica)

49.                        San Pedro, oltar crkve Mary Star of the Sea

50.                        Detalj sa Spomenika ribarima u San Pedru (fotorafirala autorica)

51.                        Gipsy Girl (San Pedro Bay Historic Society)

52.                        Kliper Belle Isle, vlasništvo San Pedro Bay Historical Society

53.                        Članak iz časopisa National Geographic (San Pedro Bay Historical Society)

54.                        Ivan Gabelich (San Pedro Bay Historical Society)

55.                        Upravna zgrada Fishermen's Cooperative Association u San Pedru 1955.  godine (San Pedro Bay Historical Society)

56.                        Upravna zgrada pod 41., ali danas (fotografirala autorica)

57.                        Radionica društva pod 41 danas (fotografirala autorica)

58.                        San Pedro, 1938. godine, prva Ribarska fešta (fotografirao Matty Domancich, San Pedro Historic Society)

59.                        Veletrgovina iz 1917. godine (San Pedro Bay Historical Society)

60.                        Ribarski brod iz San Pedra (fotografirao Ivan Lupis Vukić 1927. godine) 

61.                        Iskrcavanje tune u San Pedru, a slijeva su Stjepan Franetović, Josip Jakšić i  Martin Bogdanović (fotografirao Ivan Lupis Vukić 1927. godine)

62.                        Joseph Bogdanovich (izvor internet)

63.                        Katherine Bogdanovich (izvor internet)

64.                        Mary Bogdanovich (izvor internet)

65.                        Poprsje Martina Bogdanovicha u Bodanovich Recreation Center u San  Pedru (fotografirala autorica)

66.                        Dio ploče na Spomeniku ribarima (fotografirala autorica)

67.                        Kruno Gamulin i posada na brodu (vlasništvo Beatrice Gamulin Gajewski)

68.                        Kruno Gamulin na brodu na slici slijeva (vlasništvo Beatrice Gamulin  Gajewski)

69.                        Brod s kakvim je Kruno Gamulin prešao Atlantik (vlasništvo Beatrice  Gamulin Gajewski)

70.                        Jelsa, 1947., Kruno Gamulin i Stanka Bojanić na vjenčanju (vlasništvo  Beatrice Gamulin Gajewski)

71.                        San Pedro, 2019., Joseph, Beatrice i Jack (fotografirala autorica)

72.                        Luka San Pedra iz 1939. godine (fotografirala autorica s panoa u Ports O'Call)

73.                        Mreže u ribarskoj luci San Pedra (San Pedro Bay Historic Society)

74.                        San Pedro, dio ribarske luke danas (fotografirala Branka Bezić Filipović)

75.                        Joe Zaninovich iz godišnjaka luke San Pedra

76.                        Los Angeles, 1988. godine, autorica i Joe Zaninovich

77.                        San Pedro, kasnih 1980ih, Joe i Vesna Zaninovich

78.                        Avalon, otok Santa Catalina, fotografija prije 1928. godine, odnosno  izgradnje velike zgrade casina (vlasništvo Catalina Island Museum)

79.                        Lucas Tinch Moricich (vlasništvo Catalina Island Museum)

80.                        Lucas Tinch Moricich prvi sdesna (vlasništvo Catalina Island Museum)

81.                        Tony Moricich 1922. godine (vlasništvo Catalina Island Museum)

82.                        Grob Harryja Moricicha (fotografirala autorica)

83.                        Hotel Metropole 1888. godine (vlasništvo Catalina Island Museum)

84.                        Grob obitelji Moricich (fotografirala autorica)

85.                        Groblje u Avalonu (fotografirala autorica)

86.                        Hrvatice iz Avalona, slijeva Sue Rikalo, Anne Marincovich i JoAnn  Vojkovich (fotografirala autorica)

87.                        Djed Anne Marincovich (vlasnica Anne Marincovich)

88.                        Obitelj Marincovich (vlasnica Anne Maricovich)

89.                        Fotografija iz vremena prohibicije alkohola kada su se razbijale bačve    vina (vlasništvo Catalina Island Museum)

90.                        Avalon, Marilla street na Brdu kvasine danas (fotografirala Sue Rikalo)

91.                        Risto Rikalo s obitelji na svojoj farmi u pustinji Mojave (vlasnica Sue  Rikalo)

92.                        Ribari iz Avalona (vlasništvo Sue Rikalo)

93.                        Sam, brod Sama Rikala (vlasništvo Sue Rikalo)

94.                        Avalon, Santa Catalina (fotografirala Branka Bezić Filipović)

95.                        Sam Rikalo na brodu (vlasnica Sue Rikalo)

96.                        Sam Rikalo u lovu (vlasnica Sue Rikalo)

97.                        Sam Rikalo na slici lijevo (vlasnica Sue Rikalo)

98.                        Brod tipa Monterey, Sama Rikala (vlasnica Sue Rikalo)

99.                        Sam Rikalo (vlasnica Sue Rikalo)

100.                   Sam na moru (vlasnica Sue Rikalo)

101.                   Avalon, grob Sama Rikala (vlasnica Sue Rikalo)

102.                  Nikola Vojkovich, u dobi od 24 godine, na fotografiji s putovnice (vlasnica Marije Vojkovich)

103.                  Obiteljska fotografija Nikole, Georgea i Marije Vojkovich oko 1925. godine (valsnica Marije Vojkovich)

104.                  Nikola Vojkovich oko 1930. na Terminal Islandu kraj San Pedra (vlasništvo Marije Vojkovich)

105.                  Betsy Ross, brod Nikole Vojkovicha (vlasništvo Marije Vojkovich)

106.                  Marija, brod Nikole Vojkovicha (vlasništvo Marije Vojkovich)

107.                   Avalon, 1943. godine, na slici su Emiline D'Arcy, Marija Vojkovich, C.W. Brown, Scotty Brown, Nikola Vojkovich (vlasništvo Marije Vojkovich)

108.                  John Dominis Gospodnetich (internet Public Domain)

109.                  Honolulu, Washington Place (fotografirala Branka Bezić Filipović)

110.                  John Owen Dominis i kraljica Lydia (internet Public Domain)

111.                  Pearl Harbor iz zraka (izvor: internet)

112.                  Pearl Harbor, USS Arizona (internet Public Domain)

113.                  Peter Tomich (internet Public Domain)

114.                  Pearl Harbor, ostaci broda Utah (fotografirala Branka Bezić Filipović)

115.                  Pearl Harbor, Ford Island spomenik (fotografirala Branka Bezić Filipović)

116.                  Houston, 1942. porinuće broda USS Tomich (iz kataloga Hrvati u Americi, Vladimira Novaka, vlasništvo The National Archives, Washington D.C.)

117.                  Mapa Louisiane i Plaquemines Parish (internet World Atlas)

118.                  Sjedište tvrtke Marinovich Trawl Co. Inc. (fotografija Adam Eterovich)

119.                  Brod Martha Washington u splitskoj luci na putu za New York (fotografirao Ante Borović)

120.                  Brod Columbia (internet Public Domain)

121.                  Reklama za restoran Sama Vocovicha (vlasništvo Adam Eterovich)

122.                  Drago Cvitanovich (internet Public Domain)

123.                  Branka Bezić Filipović i Klara Cvitanovich (vlasništvo Branka Bezić Filipović)

124.                  Drago's Restaurant New Orleans, oštrige (fotografirala Branka Bezić Filipović)

125.                  Pete Vojnovich (vlasništvo Adam Eterovich)

126.                  Stari način vađenja oštriga (internet Public Domain)

127.                  Empire, Louisiana brod za vađenje oštriga Stanka Glamuzine ( fotografirao Vladimir Novak)

128.                  Wassaic ratni brod (US Naval Historical Center photo, http://commonswikimedia.org)

129.                  New Orleans grobnica Benevolent Slavonian Association (fotografirala Branka Bezić Filipović)

130.                  Brodogradilište Kovacevich u Biloxiju u Mississippiju (fotografija Adama Eterovich)

131.                  Vinko Mavar ispred svoje tvornice u Biloxiju (fotografija Adama Eterovicha)

132.                  Frank Dulcich Jr. (izvor internet)

133.                  Galveston danas (fotografirala Branka Bezić Filipović)

134.                  Mreža za lov na losose (Gig Harbor, Skansie Net Shed, fotografirala Branka Bezić Filipović)

135.                  Mreža za lov na losose (Gig Harbor, Skansie Net Shed, fotografirala Branka Bezić Filipović)

136.                  Ribolov iz vremena kada se plovilo na vesla (izvor: Tacoma Historic Society)

137.                  Anacortes u vrijeme nastajanja grada (dobrotom Anacortes museum&maritime heritage center)

138.                  Brodogradilište Keisling, 1912., na slici je John Barbarich prvi sdesna (dobrotom Phyllis Ennes)

139.                  Peter Barbarich vesla u blizini Cap Sante 1920. godine (dobrotom Phyllis Ennes)

140.                  Twilight (Sumrak), koćarica u vlasništvu Petera i Ernesta Babarovicha i Franka Božanicha oko 1915. godine ( dobrotom Phyllis Ennes)

141.                  Otok Sinclaire (izvor: internet)

142.                  Anacortes, Cap Sante (izvor: internet)

143.                   Anacortes, Cap Sante hrvatski piknik 1910. godine. Na slici je sprijeda Mike Barcott ( dobrotom Frances Svornich)

144.                  Fishermen's Packing Corporation 1940., pakiranje konzervi lososa, prvi sdesna je direktor John Plancich (dobrotom LaVerne Rydberg)

145.                  Brodogradilište Lovrić ( izvor: Adam Eterovich)

146.                  Ribari Anton, Ivan i Peter Maricich oko 1907. godine ( dobrotom Frances Lunsford)

147.                  Mapa dijela Puget Sound, Anacortesa i okolnih otoka ( izvor: internet)

148.                  Plakat američkog filma o hrvatskoj zajednici u Anacortesu i sestrama Franulich ( vlasništvo Alme Plančić, iz kataloga Hrvati u Americi, Vladimira Novaka)

149.                  Bristol Bay ( izvor:internet)

150.                  Mavarovi brodovi u zaljevu Bristol Bay 1990. godine (izvor: Nick Mavar)

151.                  Nick Mavar Sr. sa sinom Nickom, suprugom i unučadi ( izvor: Nick Mavar)

152.                  Mario Puratić ( San Pedro Historic Society )

153.                  Ribarski brod koji Puratićevim vitlom vadi mrežu ( Tacoma Historic Society )

154.                  Alat za zatvaranje pukotina na brodu (Gig Harbor, Skansie Net Shed, fotografirala Branka Bezić Filipović)

155.                  Sam Jerisich sa suprugom Annom Willits i njihovih osmero djece (informativa ploča u Gig Harboru, fotografirala Branka Bezić Filipović)

156.                  Anna Willits Jerisich s unukom Juliom Skansie Babich i kćerkom Juliom Jerisich Van Waters (informativna ploča, fotografirala Branka Bezić Filipović)

157.                  Dorotich Street, Gig Harbor (fotografirala Branka Bezić Filipović)

158.                  Novak Street, Gig Harbor (fotografirala Branka Bezić Filipović)

159.                  Brodogradilište Skansie (fotografija iz Skansie Net Shed)

160.                  Anton, Andrew, Clementina, Peter, Jeroma, Bertha i Vincent Skansie (fotografija iz Skansie Net Shed)

161.                  Avalon brod Skansijevih (fotografija iz Skansie Net Shed)

162.                  Skansie Net Shed (fotografirala Branka Bezić Filipović)

163.                  Skansie Brothers Park (vlasništvo Branka Bezić Filipović)

164.                  Jerkovich Dock (fotografirala Branka Bezić Filipović)

165.                  Flota Gig Harbora 1. dio (Skansie Net Shed)

166.                  Flota Gig Harbora 2. dio (Skansie Net Shed)

167.                  Flota Gig Harbora 2. dio (Skansie Net Shed)

168.                  Puget Sound mapa (izvor:internet)

169.                  Tacoma 1890. (Tacoma Historic Society)

170.                  Staro pristanište u Tacomi (Tacoma Historic Society)

171.                  Kuća obitelji Babare (Tacoma Historic Society)

172.                  Brodogradilište Babare početkom 20. st (Tacoma Hostoric Society)

173.                  Starigrad, zadnji brod koji je izgradio Stjepan Babare (Tacoma Historic Society)

174.                  Pogreb Stjepana Babare (Tacoma Historic Society)

175.                  Izgradnja broda Elsie (Tacoma Historic Society)

176.                  Brodogradilište braće Babare (Tacoma Historic Society)

177.                  Reklama za brodogradilište Babare Brothers (Tacoma Historic Society)

178.                  Reklama za proizvode Babare Brothers (Tacoma Historic Society)

179.                  Oregon, prvi motorni brod koji su izgradila braća Babare (Tacoma Historic Society)

180.                  Tacoma (Tacoma Historic Society)

181.                  Sera Kate's Rooming House (Tacoma Historic Society)

182.                  Clara, Kata, George, Jerry i Martin Petrich (arhiva Clare Petrich)

183.                  Martin Petrich, na slici u sredini (Tacoma Historic Society)

184.                  Brodogradilište Martinac, Wicket i Petrich (Tacoma Historic Society)

185.                  Petrichevo brodogradilište (Tacoma Historic Society)

186.                  Pristanište Martina Petricha (Tacoma Historic Society)

187.                  Na slici su slijeva Hervey, Martin, Jim, Jack, Allen i Martin Sr. (Tacoma Historic Society)

188.                  Tunolovac American Queen ili Mary E Petrich (arhiva Clare Petrich)

189.                  Brod Western Flyer (arhiva Clare Petrich)

190.                  Martin Petrich (arhiva Clare Petrich)

191.                  Brod Western Explorer (arhiva Clare Petrich)

192.                  Clare Petrich (fotografirala Branka Bezić Filipović)

193.                  Dio hrvatske zajednice fotografiran ispred kuće Blaškovića početkom 20. stoljeća (Tacoma Historic Society)

194.                  Saloon Beretićevih (Berry) (Tacoma Historic Society)

195.                  Djeca iz naselja Kukla u Tacomi (Tacoma Historic Society)

196.                  John Tadich (Tacoma Historic Society)

197.                  Vinko i Vinka Lisicich (Slavonian Hall)

198.                  Brod Šolta (Slavonian Hall)

199.                  Jelica i Nikola Mualn (Patti Mullan Hurlbut)

200.                  Na brodu Patti Hurlbut s ocem i djedom (Patti Mullan Hurlbut)

201.                  Ribarska flota Tacome (Tacoma Historic Society)

202.                  Ribari iz Tacome (Tacoma Historic Society)

203.                  U luci Tacome (Tacoma Historic Society)

204.                  Slavonian Hall fotografija sbpočetka 20. stoljeća (Tacoma Historic Society)

205.                  Spomenik ribarima ispred zgrade Slavonian Hall (Tacoma Historic Society)

206.                  Ribari u Tacomi (Tacoma Historic Society)

207.                  Luka Tacoma (Slavonian Hall Tacoma)

208.                  Nikola Mihanović (Diego Abad de Santilian, Gran Enciclopedia de Argentina, Sociedad Anon de Editores, Buenos Aires, 1966. Public Domaine)

209.                  Zgrada koja je bila u vlasništvu Mihe Mihanovića, a u kojoj je na adresi Belgrano 312 u stanu broj 21 u Buenos Airesu stanovao Ivan Lupis Vukić 1930ih

210.                  Ulaz u zgradu Belgrano 312, Buenos Aires

211.                  Pismo koje je Miho Mihanović pisao Ivanu Lupisu Vukiću

212.                  Buenos Aires, 1922. godine, slijeva su Milena, Miguel, Gina, Nelly u dobi od 16 godina, Raul i Miho (vlasništvo Diane Imfeld unuke Nelly Mihanović)

213.                  Dozvola za put, nešto poput putovnice, na ime Jure Franičević koji je išao u Argentinu 1886. Godine (vlasnim pra - praunuk Arien Centurion)

214.                  Razglednica uvale Bahia Slogett, koja se nalazi na isturenom poluotoku Mitre na argentinskom dijelu Ognjene zemlje

215.                  Fortunato Beban (Public Domain internet)

216.                  Brodovi Fortunata Bebana (Public Domain internet)

217.                  Casa Beban u Ushuai gdje je Beban stanovao a sada je muzej (fotografirala Branka Bezić Filipović)

218.                  Putni kovčezi koji su pripadali Hrvatima, a izloženi su u Pomorskom muzeju u Ushuai na hrvatskom dijelu

219.                  Brazil, Puerto Alegre, razglednica

220.                  Iquique, luka, razglednica

221.                  Ribari u Iquiqueu iz knjige Tarapaca, salitre y croatas, Vjere Zlatar Montan

222.                  Adelbrand Petrina, izvor: Zavičajni kalendar cresko-lošinjskog otočja, Mali Lošinj 2008. godine

223.                  Luka Antofagasta 1930ih, fotografirao Ivan Lupis Vukić

224.                  Petar Zambelic (internet Public Domain)

225.                  Mateo Martinic Beros (internet Public Domain)

226.                  Sveučilište u Splitu 2016., slijeva Juan Luis Nilo čileanski veleposlanik u Zagrebu, rektor Šime Anđelinović i Branka Bezić Filipović (vlasništvo Branke Bezić Filipović)

227.                  Otok Martinic (dobrotom posade broda Alacalufe)

228.                  Otok Kopaitic na Antarktici (internet Public Domain)

229.                  Mapa okolice otoka Kopaitic (intrenet)

230.                  Boris Kopaitic i njegovih petero suradnika 1947. godine na Antarktiku (fotografiapatrimonial.cl/Fotografia/Detalle/32884

231.                  Mapa okolice otoka Kopaitic na Pacifiku (internet)

232.                  Mapa mjesta gdje se nalazi uvala Bahia Chubretovich (internet)

233.                  Amadeo, prvi parobrod u Mageljanovom tjesnacu (fotografirala Branka Bezić Filipović)

234.                  Brodogradilište Bonacich, iz knjige Lucasa Bonacicha Dorića Historia de Yugoeslavos en Magallanes

235.                  Reklamni pano brodogradilišta, također iz knjige Lucasa Bonacicha

236.                  Carlos Bonachic, iz knjige Lucasa Bonacicha

237.                  Jose Pasinovich sa suprugom Mariom i djecom 1910. godine (vlasništvo Pasinovicheve pra-praunuke Luisine Marion Rampinini iz Buenos Airesa)

238.                  Veletrgovina Pasinovich (iz knjige Lucasa Bonacicha Dorica)

239.                  Brod Alfredo Josea Pasinovicha, na kojemu su bile tri zastave: čileanska, austrougarska i dalmatinska ( vlasništvo pra-praunuke Luisine Marion Rampinini)

240.                  Mapa Mageljanovog tjesnaca i dijela Ognjene zemlje s uvalom Bahia inutil

241.                  Luka Porvenir (arhiva Branke Bezić Filipović)

242.                  Otok Evangelstas (Public Domain internet)

243.                  Groblje uz otok Posesion (fotografirala Branka Bezić Filipović)

244.                  Juan Ursic Ostoic (iz knjige Lucasa Bonacicha)

245.                  Viceadmiral Cesar Bielich Pomareda (Public Domain internet)

246.                  Kontraadmiral Carlos Chubretovich 1944. godine (vlasnik Jorge Chubretovich)

247.                  Korice knjige Recuerdos de mi bitacora (internet)

248.                  Kapetan bojnog broda Jorge Vergara Dukic sa suprugom (obiteljska zbirka Vergara Dukic)

249.                  Jorge Vergara Webber (obiteljska zbirka Vergara Dukic)

250.                  Otac i sin na brodu (obiteljska zbirka Vergara Dukic)

251.                  Roditelji kapetana bojnog broda Tomasa Ilica Olmosa (obiteljska zbirka Ilic Olmos)

252.                  Kuća Zuvic u Dračevici na Braču (obiteljska zbrika Ilic Olmos)

253.                  Tomas Ilic Olmos sa suprugom (obiteljska zbirka Ilic Olmos)

254.                  Tomas Ilic Olmos sa sinom Tomasom na brodu (obiteljska zbirka Ilic Olmos)

255.                  Viceadmiral Oscar Manzano Soko (stranica Armada de Chile)

256.                  Kontraadmiral Rodolfo Soria-Galvarro Derpich (stranica Armada de Chile

257.                  Kontraadmiral Alexander Tavra Checura (stranica Armada de Chile)

258.                  Antonio Tavra Bratanic (dobrotom Alexandra Tavre)

259.                  Obitelj Covacevich oko 1927. godine (dobrotom Gerarda Covacevicha)

260.                  Kuća Covacevich u Porveniru (dobrotom Gerarda Covacevicha)

261.                  Viceadmiral Gerardo Covacevich Castex (stranica Armada de Chile)

262.                  Kontraadmiral Jorge Chubretovich (stranica Armada de Chile)

263.                  Mischief, jedrilica admirala Chubretovicha (dobrotom Jorgea Chubretovicha)

264.                  Jorge Chubretovich u Canalu Ferronave južno od otoka Chiloe (obiteljska zbirka Chubretovich)

265.                  Razarač Admiral Cochrane (dobrotom admirala Chubretovicha)

266.                  Fregata Admiral Condell (dobrotom admirala Chubretovicha)

267.                  Kapetan Ivo Yako Vuskovic Salgado sa sinom Dusanom (dobrotom kapetana Vuskovica)

268.                  Obitelj kapetana Ive Yake Vuskovica Salgada (dobrotom kapetana Vuskovica)

269.                  Viceadmiral Yerko Marcic Conely (stranica Armada de Chile)

270.                  Kontraadmiral Patricio Espinoza Sapunar (stranica Armada de Chile)

271.                  Patricio Espinoza Sapunar na brodu Alacalufe (fotografirala Branka Bezić Filipović)

272.                  Branka Bezić Filipović i Patricio Espinoza Sapunar na otoku Lennox (osobna zbirka Branke Bezić Filipović)

273.                  Kapetan fregate Cristian Mitrovich Carmona (arhiva Mitrovich)

274.                  Mitrovich s obitelji (arhiva Mitrovich)

275.                  Esmeralda, školski brod čileanske mornarice u ratnoj luci lora u Splitu 2008. godine (fotografirala Branka Bezić Filipović)

276.                  Na Esmeraldi, slijeva bračni par iz Čilea, Branka Bezić Filipović, Santiago Jaman Matic, Nevenka Solovera Roje i Zlatan Jelovac (vlasništvo Branke Bezić Filipović)

277.                  Zagreb, 2008., slijeva dužnosnik iz Čilea, Stjepan Mesić predsjednik Republike Hrvatske, Baldo Prokurica senator iz Čilea i Santiago Jaman Matic. (dobrotom Santiaga Jamana Matica)

278.                  Kontraadmiral Marko Perkovic Baretic (stranica Armada de Peru)

279.                  Viceadmiral Rodolfo Sablich Luna Victoria (Stranica Armada de Peru)

280.                  Reklama tvrtke Hayduk na tramvaju (fotografirala Branka Bezić Filipović)

281.                  Mate Braka, Lima 2011. godine (fotografirala Branka Bezić Filipović)

282.                  Brod William Black 1944. godine (sa stanice Hrvati u Peruu)

283.                  Članak it El Comercia, u veljači 1948. godine vezano za dolazak izbjeglica iz Europe (stranica Hrvati u Peruu)

284.                  Antonio Dionisio Lussich (Public Domaine, internet)

285.                  Ljubo Vidovich i Agustina Cassazus na vjenčanju (vlasništvo Sonie Vidovich)

286.                  Ljubo Vidovich na brodu (vlasništvo Sonie Vidovich)

287.                  Brod u vlasništvu Ljube Vidovicha (vlasništvo Sonie Vidovich)

288.                  Brod Ljube Vidovicha (vlasništvo Sonie Vidovich)

289.                  Brod Ljube Vidovicha (vlasništvo Sonie Vidovich)

290.                  Rt Dobre Nade (fotografirala Branka Bezić Filipović)

291.                  Reklama za brod Queen of the East (internet Public Domain)

292.                  Tacoma, brod izgrađen u Australiji po nacrtima Martina Petricha iz Tacome, Wa, SAD (dobrotom Clare Petrich)

293.                  George Dominic (iz knjige Croatians in Australia, Ilije Sutala)

294.                  Matthew Ivancich sa suprugom i djecom (iz knjihe Croatians in Australia, Ilije Sutala)

295.                  Kamp u Liverpoolu (iz knjige Croatians in Australia, Ilije Sutala)

296.                  Brodolom barka Gange (iz knjige Croatians in Australia, Ilije Šutala)

297.                  Gippsland Lakes, Victoria (internet, Public Domain)

298.                  Joseph Marian (iz knjige Croatians in Australia, Ilije Sutala )

299.                  Nicholas Gabelich (iz knjige Croatians in Australia, Ilije Sutala)

300.                  Trojan Drvenica (iz knjige Croatians in Asutralia, Ilije Sutala)

301.                  Etiketa vina Trojana Drvenice, po kojoj je napravljen grb Australije (iz knjige Croatians in Australia, Ilije Sutala)

302.                  Posada barka Stefano (Brodolom barka Stefano, Matica hrvatska, Dubrovnik, 1992. godine)

303.                  Dnevnik barka Stefano 1876. (Pomorski povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka 107355)

304.                  Pomorski muzej Fremantle (fotografirala Branka Bezić Filipović)

305.                  The Jetty, spomenik ribarima u Fremantle (fotografirao Stephen Asich)

306.                  Detalj spomenika ribaru (fotografirao Stephen Asich)

307.                  Isto kao pod 292.

308.                  Isto kao pod 293.

309.                  Mate Parentić i Ivan Pećar iz Zaostroga zajedno su ribarili (fotografija izložena u Pomorskom muzeju u Fremantleu)

310.                  Gradnja broda Slaven u dvorištu Stojana Marinovicha (fotografija izložena u Pomorskom muzeju u Fremantleu)

311.                  Katnichi i Brozicevichi na zajedničkoj proslavi završetka radova na brodu Curlew (fotografija izložena u Pomorskom muzeju u Fremantleu)

312.                  Marko Sambrailo (Public Domain)

313.                  Drago Sambrailo (fotografija izložena u Pomorskom muzeju u Fremantleu)

314.                  Alat Drage Sambraila (izložen u Pomorskom muzeju u Fremantleu)

315.                  Brod kakve izrađuje Mark Sambrailo (Public Domain internet)

316.                  Navara, fregata Austrijske mornarice (iz knjige From Distant Villages, Stephena Jelicicha)

317.                  Hrvatske naseobine na Novom Zelandu (cca 1950ih), iz bilježaka Milostislava Bartulice (Državni arhiv u Splitu, Omladinska zbirka)

318.                  Prijevoz kauri smole iz Aucklanda prema New Yorku i Londonu (iz kataloga Velimira Urlića, Makarski Primorci u Novom Zelandu, Gradski muzej Makarska, 2005., str.164.)

319.                  Osnivači udruge ASBA (iz knjige kao pod 302.)

320.                  Auckland 1950. (vlasništvo Paule Marinkovich, a iz knjige From Distant Villages, Stephena Jelicicha)

321.                  Braća Petrich dok su kopala smolu ( iz knjige From Distant Villages, S. Jelicicha)

322.                  Marin Lunjevich, Fabjan, Nina i Ivan Petrich 1912. (iz knjige From Distant Villages, S.Jelicicha)

323.                  Tony Petrich (iz knjige kao pod 308.)

324.                  Brod Dalmacia Ivana Markovine u luci u Aucklandu (iz knjige kao pod 309.)

325.                  Olga i Jim Jurie (iz knjige kao pod 310.)

326.                  Plakat tvrtke Jima Juriea (vlasništvo Branke Bezić Filipović)

327.                  Ribarska luka u Aucklandu ( Viaduct Basin) (iz knjige From Distant Villages, S. Jelicicha)

328.                  Brod St. Vincent, Filipa Vele (iz knjige kao pod 313.)

329.                  Ploča ispred Šimunovićeve tvornice (iz knjige Hvarski ribari i brodograditelji u Novome svijetu, Branke Bezić Filipović)

330.                  Tony i Darinka Anich s djecom oko 1969. godine (obiteljska arhiva Anichevih)

331.                  Fotografija iz obiteljske arhive Anich

332.                  Tony i Venessa Anich na dan dimljenja ribe (obiteljska arhiva Anich)

333.                  Fotografija iz obiteljske arhive Anich

334.                  Isto kao pod 319.

335.                  Tony Anich s djecom 1968/69 (obiteljska arhiva Anich)

336.                  Obiteljska arhiva Anich

337.                  Obiteljska arhiva Anich

338.                  Obiteljska arhiva Anich

339.                  Obiteljska arhiva Anich   

 

 

ZAHVALE:

Zahvaljujem svima koji su pomogli svojim materijalima, pričama, fotografijama i savjetima.

Asich, Stephen, Secret Harbor, West Australia

Bezich, Bernadette, Sedona, Arizona, SAD

Covacevich Castex, Gerardo, Vina del Mar, Čile

Dela Torre Damianovic, Lucas, Punta Arenas, Čile

Dragičević, dr.sc. Branko, znanstveni suradnik, Institut za oceanografiju i ribarstvo Split

Državni arhiv Split

Matica hrvatska, Dubrovnik

Mozara, Maja, Dubrovnik

Matić Skoko, dr.sc. Sanja, znanstvena savjetnica, Institut za oceanografiju i ribarstvo Split

Mendeš Nikša, muzejski savjetnik, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Rikalo, Sue, Avalon, Kalifornija, SAD

Sambrailo, Mark, Perth, Australija

Smoje, Neven, Carine, West Australija

Sudar Mary, Tacoma, Washington, SAD

Vidović Lazar, Herceg Novi, Crna Gora

Vojkovich, Marija, Fredericksburg, Teksas, SAD