60. Branka Bezić Filipović - Hrvatski Tragovi u Svijetu
SAN PEDRO
Jedan od 88 općina-gradova Los Angelesa, San Pedro, međunarodna je luka u kojoj živi oko 90 000 stanovnika, i značajan broj Hrvata. Početkom stoljeća u Kaliforniju se dolazilo dvama načinima. Prvi je bio plovidbom oko cijele Južne Amerike, jer Panamski kanal još nije bio iskopan. Drugi je bio kopnom s istočne američke obale, gdje je ulazna američka luka bio New York. Brodska karta iz Splita do New Yorka 1907. godine koštala je 180 kruna. Za to se moglo kupiti 3,7 hektolitara vina, i toliki se novac mogao prikupiti samo zaduživanjem. Kalifornija je u početku privlačila kopače zlata, a poslije se vidjelo da je pogodna i za voćarstvo i ribarstvo, što je Dalmatincima bilo blisko. Tako je Stjepan Mitrović 1883. donio u Kaliforniju sadnice smokve iz Dalmacije, i prvi započeo s uzgojem na zapadnoj američkoj obali.
S dalmatinske su obale u Kaliforniju došli mnogi koji su unaprijedili ribarstvo, a osnivač riblje industrije Star Kist u San Pedru bio je Martin Bogdanović. U njegovoj „kanariji“[1] radili su mnogi Dalmatinci.[2] Bogdanović je rođen 1882. u Komiži, a u San Pedro je došao 1908. godine. Počeo je kao ribar, da bi kupio vlastiti brod i bio među prvima koji su nabavili brodski frižider. Sljedeći njegov korak bilo je otvaranje ribarnice, a nakon toga 1917. godine ulazi kao partner u The French Sardine Company, i biva izabran za predsjednika uprave. Kako je došlo vrijeme recesije, sva njegova četiri partnera izašla su iz poduzeća, pa je tako nastavio sam. Martin Bogdanović i u teškim se vremenima držao svojih principa: poštena odnosa prema ribarima dobavljačima, radnicima i kupcima. Došlo je vrijeme kada je u posao uveo svojega sina Josepha, a ime poduzeća promijenili su u Star-Kist, što je postalo sinonimom za riblje konzerve po cijeloj Americi. Joseph Bogdanovich preuzeo je Star- Kist i nastavio posao nakon očeve rane smrti 1944. godine. Nije to bila laka zadaća, jer se za Martina Bogdanovića govorilo da je imao ono što nema baš svatko, a to su ljubav i poštovanje svojih suradnika i prijatelja.
Martin
Bogdanović (1882. – 1944.)
Na najvišeme je dijelu San Pedra izgrađen sportski centar za razvijanje sporta među mladima, koji su Bogdanovići sponzorirali s 135 000 dolara. Najmlađima su napravljena igrališta, a starijima sportski tereni za nogomet, odbojku i baseball, te košarkaška dvorana. U čast ocu i sinu Bogdanović centar je nazvan Bogdanovich Recreation Center, a ispred košarkaške dvorane postavljeno je poprsje Martina Bogdanovića.
Mateo Carresi, po majci Brajević, od malih nogu dolazi na utakmice svoje starije braće Ante i Dominika
Poprsje Martina Bogdanovića
Ribarski San Pedro zaslužio je imati spomenik ribarima. Radi toga je 1999. godine ispred ulaza u luku postavljen Fishermen's Memorial, brončani spomenik i memorijalni zid na kojem se vidi cijela povijest ribarstva San Pedra od 1883. do 1999. godine. Trebalo je sedam godina da se ideja pretvori u stvarnost. Unatoč tomu što na Pacifiku nisu ribarili samo Dalmatinci nego i ostale europske nacije, hrvatska su prezimena najbrojnija.
Na memorijalnome zidu jedan je dio posvećen Martinu Bogdanoviću i njegovu doprinosu razvitku industrije u gradu.
U ovoj povijesnoj priči nitko nije zanemaren, pa čak ni tvorničke radnice.
Na bakrenim su pločama popisani svi koji su radili u preradi ribe, od predsjednika uprave do radnika, te svi brodovi i ribari, među kojima je najviše Komižana.
Popisana je i ribarska flota San Pedra, koja je imala 36 brodova. Tu je i žalostan popis od šest brodova koji se nisu vratili s ribarenja, među kojima su i tri hrvatska broda. Na kraju su navedena imena sponzora i donatora.
Među najzaslužnijima za podizanje spomenika dvojica su Hrvata te američki glumac Donald Loker, hrvatski zet koji je oženio Catherine, sestru Josepha Bogdanovića
Iz San Pedra nekoć se na obližnji Terminal Island odlazilo isključivo morskim putem. To je industrijski dio luke Los Angelesa, i s vremenom se javila potreba za boljom i bržom komunikacijom. Kasnih tridesetih godina 20. stoljeća bilo je više prijedloga za gradnju tunela. U dogovore je bio uključen i vijećnik Vincent Thomas. Na koncu se zaključilo da bi najprikladniji bio most, i Thomas je 1958. godine na to stavio svoj potpis.
Trajekt koji je do gradnje mosta povezivao San Pedro i Terminal Island
Unatoč tomu što su vlasti prihvatile projekt i što je Lučka uprava Los Angelesa besplatno ustupila zemlju u svojem posjedu u vrijednosti od 2,5 milijuna dolara, stvari nisu tekle glatko. Moralo se napraviti studiju razvoja industrije, grada i prometa između San Pedra i Long Beacha, koje je most trebao povezivati preko Terminal Islanda. Senat je dao pristanak, a početak radova simbolično je otvoren 1960. godine, kada su lopate podignuli guverner Edmund Brown i vijećnik Vincent Thomas. Nakon toga razmatrale su se najbolje ponude izvođača, i gradnja je, uz golem Thomasov trud, započela sljedeće godine.
Most je pušten u promet u ponoć 15. studenog 1963. godine. Svečanost je započela primanjem u Yugoslav-American Clubu u San Pedru, današnjemu Dalmatian-American Clubu. Iste večeri krenuo je i zadnji trajekt za Terminal Island. Nešto prije ponoći svi su otišli na most, a tajnik Gospodarske komore Ken Jordan predao je Vincentu Thomasu velike drvene škare da simbolički prereže vrpcu. Uzvanici su se autobusom prevezli preko mosta, a iza njih stotine građana vozilo se u automobilima.
Vincent Thomas, prvi zdesna, pušta most u promet
Da bi se most što prije otplatio, najprije se plaćala cestarina u iznosu od 25 centi u oba smjera, a zatim se plaćalo 50 centi u samo jednom smjeru. Kada je most bio otplaćen, cestarina se ukinula. Kolika je bila važnost ovoga mosta vidi se po tome što je 1968. godine njime prosječno prolazilo 11 500 vozila dnevno. Zbog toga je tadašnji guverner Kalifornije Ronald Reagan potpisao izgradnju zadnje poveznice mosta i Harbour Freewaya. U San Pedru su smatrali da se Harbour Freeway trebala zvati San Pedro Freeway, zato što je San Pedro bio dom vijećnika Vincenta Thomasa, koji je bio najzaslužniji za gradnju mosta.
Guverner Kalifornije Ronald Reagan potpisuje izgradnju zadnje poveznice mosta. Vincent Thomas je prvi slijeva.
Most je bio najvažniji dio modernizacije luke Los Angelesa i trebalo ga je imenovati. Nazvan je po vijećniku koji se za njega izborio. Zove se Most Vincenta Thomasa ili Vincent Thomas Bridge.
Vincent Thomas bio je sin hrvatskih iseljenika. Njegov otac Vicko Tomaš rođen je u Segetu kraj Trogira 1873., a majka Vinka, rođena 1881., bila je s Brača. Tomaševi su emigrirali u Ameriku, i to u Biloxi, Mississipi, gdje im se rodio sin Vincent 1908. godine, kao treće od osmero djece. Obitelj se zatim preselila u Kaliforniju, gdje je Vicko radio na željeznici, ali je mlad umro od gripe. Žena ga je Vinka nadživjela sedam godina. Djeca su ostala na brizi rodbini, a Vincent se još kao srednjoškolac trudio zaraditi koji dolar. Dobio je sportašku stipendiju na Santa Clara University, gdje je diplomirao filozofiju. Nakon toga je upisao pravo na Loyoli i zaposlio se kod Bogdanovića u The French Sardine Company. Postao je gradski vijećnik, jer je smatrao da se Los Angeles maćehinski odnosio prema svojoj lučkoj općini San Pedru. Naposljetku se izborio za ono što im je najviše trebalo. Umro je 1980. godine.[3]
Na slici lijevo prikazani su Vicko i Vinka Tomaš s djecom. S lijeva na desno su John, Vincent, koji stoji ispred oca, i sestre Zorka i Jane. Na slici desno Vincent je u odrasloj dobi.
U San Pedru neke ulice nose hrvatska imena. Jedna od njih je Ante Perkov Way. Smještena je u blizini općine, na križanju s Petom ulicom (5th Street), gdje je Perkov godinama imao restoran. Na jelovniku su bile sarme, punjene paprike, kiseli kupus i ostali dalmatinski specijaliteti, i čekalo se u redu da bi se dobio stol.
Ante Perkov došao je u Ameriku iz Tribunja, i to najprije u New York, gdje je pobjegao s broda. Odatle se pješke uputio u Kaliforniju, ali ga je policija uhvatila i smjestila u zatvor na Terminal Islandu. U zatvoru se oženio da bi dobio papire i legalno ostao u Americi. Nakon što je radio kao kuhar na brodu, otvorio je vlastiti restoran. Bio je poznat i po tome što je u spomen na svoju nanu (baku) koja ga je kitila karanfilom kada je bio dijete svakoga dana za uhom nosio svježi crveni karanfil. Ante Perkov se obogatio vlastitim poslom, i uvijek je davao novac sirotinji. Bio je član Lions Cluba i veliki donator Boys Cluba. Nakon njegove smrti restoran su naslijedila Perkova djeca, koja su ga s vremenom prodala. Gradska vijećnica Janice Hahn otvorila je Ante Perkov Way kao posthumnu počast gradskomu dobrotvoru. Na Walk of Fame, Pločniku slave, Ante Perkov dobio je svoju zvijezdu.
Slika lijevo snimljena je u blizini restorana, a desna prikazuje ploču ispred Dalmatinskoga društva, na kojoj piše: Doseljeniku iz Hrvatske i čovjekoljupcu zajednice San Pedra.
U rezidencijalnome dijelu grada nalazi se Dalmatia Drive ili Dalmatinska ulica.
Dio Devete ulice, između Grand Avenue i Gaffey Street u San Pedru, zove se Croatian Place. Na broju 631 Devete ulice nalazi se Croatian Hall, Hrvatski dom, na čelu s aktualnim predsjednikom Vedranom Barbićem.
San Pedro ima Sportsku ulicu slave, Sports Walk of Fame. Tu su imena slavnih sportaša iz San Pedra i okolice. U rodnome San Pedru postavljena je zvijezda Garyju Gabelichu.
Na istome je pločniku postavljena zvijezda Bobu Petrichu, rođenomu u Long Beachu 1941. godine, čiji su roditelji došli iz Komiže. Petrich je bio profesionalni igrač američkoga nogometa, a igrao je za San Diego Chargers i The Buffalo Bills.
U Sedmoj ulici u San Pedru nalazi se lijepa zgrada nekadašnje banke iz 1928. godine. Zgrada je bila napuštena, a pripadala je Općinskoj agenciji za prenamjene. Gradsko vijeće Los Angelesa 1997. godine kupilo je zgradu od agencije za 450 000 dolara, i namijenilo ju je za održavanje glazbenih, plesnih i filmskih kulturnih programa, likovnih izložbi i tečajeva jezika. Zgrada je zatim bila renovirana i predana na korištenje Hrvatskomu kulturnom centru. Tako je 27. svibnja 2001. godine svečano otvoren Croatian Cultural Center of Greater Los Angeles, a vrpcu je presjekao tadašnji gradski vijećnik Rudy Svorinich Jr.
Pozivnica za otvorenje Hrvatskoga kulturnog centra
Rudi Svorinich Jr. prvi zdesna, s Brankom Bezić Filipović i Gojkom Špraljom, kojega je Svorinich naslijedio kao predsjednika Dalmatinsko-američkoga kluba iz San Pedra
Hrvatski kulturni centar ili, skraćeno, CCC, postao je prepoznatljivo mjesto vrhunskih kulturnih događaja. Osim što se hrvatska baština tamo njeguje preko klapske pjesme, poezije na hrvatskome jeziku, hrvatske kinematografije ili kazališnih djela, Centar se okušao i u drugim sferama. Pod vodstvom aktualne predsjednice Maye Bristow Centar radi na povezivanju Hrvata južnoga i sjevernoga Pacifika, pa se tako priređuju mnoge izložbe vrhunskih slikara iz Južne Amerike. Međutim, Predsjednica Centra i njen zamjenik Frane Jerković ponosno će istaknuti da je povodom Dana neovisnosti Republike Hrvatske 2014. godine u Centru nastupio gudački kvartet Filharmonije Los Angelesa, kada su prvi put odsvirana djela hrvatskih skladatelja u nazočnosti hrvatske diplomacije i konzularnoga zbora.
Na slici lijevo članovi su Filharmonije Los Angelesa s predsjednicom CCC-a Mayom Bristow. To su slijeva na desno: prva violina Camille Avellano, Maya Bristow, prva violina Vijay Gupta, viola Meredith Snow i čelo Barry Gold. Na slici desno dio je nazočnih na proslavi Dana državnosti Republike Hrvatske 2014. Slijeva na desno prikazani su: Katija Blažević, Ines Kordić, generalni konzul Republike Hrvatske u Los Angelesu Josip Buljević, msgr. Srećko Diomartić, Frane Jerković, Emily Bristow, Nataša Meskal, Maya Bristow i Emily Manestar.
Na koncu treba istaknuti da je San Pedro pobratimljen s Komižom. Prva povelja bila je potpisana u vrijeme Jugoslavije. Sedamdesetih godina 20. stoljeća američki Komižani, na čelu s obitelji Bogdanović, u Komiži su izgradili i opremili ambulantu, koja je desetljećima bila najbolja na otocima. Sami Bogdanovići dali su iznos od 200 000 njemačkih maraka, pa je u Komiži, u znak zahvalnosti, bila postavljena bista Martina Bogdanovića. Početkom devedesetih bista je bila uništena u navali velikoga hrvatstva, jer se Bogdanovića, premda je umro 1944. godine, doživljavalo Jugoslavenom. Bista je ponovo postavljena 1999. godine, uz ispriku obitelji od tadašnjega komiškog gradonačelnika Vicka Mardešića. Bratimljenje Komiže i San Pedra obnovljeno je novom poveljom, koju su 2006. godine u Komiži potpisali gradonačelnica Tonka Ivčević i Anthony Misetich, počasni gradonačelnik San Pedra, te Janice Hahn, gradska vijećnica Los Angelesa.
Komiža, s obnavljanja povelje prijateljstva Komiže i San Pedra: klapa Gusarica, u sredini je,Tonka Ivčević, gradonačelnica Komiže, do nje su Janice Hahn, gradska vijećnica Los Angelesa, i Branka Bezić Filipović
Sam Los Angeles ima 25 gradova prijatelja, a jedan od njih je i Split. Povelju bratimljenja 6. prosinca 1994. godine potpisali su gradonačelnik Splita Nikola Grabić i gradonačelnik Los Angelesa Richard Riordan.
Gradska vijećnica Los Angelesa najstariji je neboder u gradu. Slika lijevo datira iz 1928. godine (osobna zbirka autorice), a slika desno prikazuje Gradsku vijećnicu danas.
Potpisivanju povelje prisustvovali su Mirko Karoglan, tadašnji predsjednik Gradskoga vijeća Splita, i Rudy Svorinich Jr., vijećnik Gradskoga vijeća Los Angelesa, te splitski novinari Joško Bonaći (TV Marjan), Vedrana Dedić (HR-Radio Split), Marina Protić (Slobodna Dalmacija) i Boris Gabela (TV Marjan). Tada je Splićanima bilo uručeno i vatrogasno vozilo, poklon novostečenoga grada-prijatelja.
U sredini su splitski gradonačelnik Nikola Grabić i predsjednik Gradskoga vijeća Splita Mirko Karoglan, počasni gradonačelnik Hollywooda Johnny Grant sa suradnicima, te splitske novinarke Marina Protić lijevo i Vedrana Dedić desno
Lijevo je novinski članak i fotografija na kojoj su Nikola Grabić, s lijeve strane, i Rudy Svorinich Jr., s desne strane, za probne vožnje darovanim vatrogasnim vozilom. Na slici desno prikazan je pripremljen dokument o bratimljenju Splita i Los Angelesa.